be more like me and less like you..
Prije svega,molim Vas da odvojite koju minutu i pročitate cjeli post znam da je dugačak,ali nadam se da nečete požaliti,samo ga pročitajte,molim vas.jako mi je to bitno.
ovo je 1.dio posta..
Kako započeti ovo...neznam dali da se prvo ispričam svima vama dragim
prijeljima koji me posječujete ili da jednostavno započnem sa objašnjenjem,jer zaista mislim da vam to dugujem..
Iskreno nisam imala želje za pisanjem,onako imala sam neki osjećaj kao da mi blog više nije potreban,njime sam se nekako povlačila u sebe,djelila svoj život s ljudima koje ne poznajem,ali su mi jako dragi,jer mi podrška iz vanjskog života nije bila dovoljna,htjela sam neko drugo mišljenje,mišljnje ljudi koji ne izvlače korist.I onda kad mi je bilo najgore vi ste mi tu bili kao velika podrška,proživjeli ste samnom i tugu i sreću..nikad se nismo zajedno napijala,izlazili..nego pomagali si međusobno.I onda odjednom sam nestala,nije me bilo skoro puna 2mjeseca,za to vrijeme sam se potpuno izgubila,postala sam sve što nikad nisam htjela,nisam bila dobra,iako ostali to nisu primječivali,ja sam se osječala odvratno u svojoj koži..jedan dio mene čini stvari koje želi,a drugi u meni vrišti,jer zna da nisu ispravni..da nakraju više nisam znala tko sam ja,kakva sam ja to,što si to radim,izgubila sam se potpuno..Nisam nikome naudila,osim sebi..nije da nikad nisam bila takva,naprotiv,jesam,ali prije,sve dok se nisam zaljubila i smirila se,ali kad je to završilo njegovim famoznim odlaskom,kao da je i završio dio mene,taj dio koji je otišao s njim.Ostala sam ista ja,ali ona druga u meni nikad nije uspjela naći se na valnoj dužini s tom *ja..jednostavno ni sama neznam tko sam..znam šta se trudim biti.I znam da će sve to kad tad doći na svoje,svi se pronalazimo u ovim godinama,mane i vrline su nam iste,ali princip primjenjivanja često puta drugačiji,zato se ljudi navodno mjenjaju,ostaju isti,ali mjenjaju principe.
Ispada kao da sam se usrečila,i nastavila svojim životom,zapostavila sve ostale i živjela...nije tako,ne volim vas manje,naprotiv nedostajali ste mi jako jako,ali imala sma tu neku fazu koju sam sama sa sobom morala rješiti bez ikakvih savjeta,sama ja..
Nisam sad u periodu nekakve tuge pa se vama javljam da me utješite,naprotiv,jako sam dobro,život mi i dalje puno daje i puno oduzima,još uvjek nisam doživjela svoje prave sretne trenutke u životu,još uvjek mi Bog nije podario ljubav,još uvjek sam ona ja pozitivna,optimistična,svako se jutro budim sa željom da mi se nešto ljepo dogodi,i još uvjek svako večer lijegam u krevet ne razočarana nego s vjerom u bolje sutra.
Gladna sreće,ljubavi,topline..još uvjek iskorištavam svaku priliku u životu,koja naravno u potrazi za srečom završi tragedijom,otupjela od boli,tako da i kad mi se dogodi nešto loše ne boli toliko koliko je nekad znalo boljeti,štoviše ne boli nimalo..
još sam uvjek ona ja koja je uvjek zauzeta s pogrešnim tipom,u nadi da je onaj pravi,uvjek imam nekog tko je samnom,ali ne i tko je uz mene,..i ne,nisam tužna samo flegmatična,ali zadovoljna,jer znam da je to sada tako ne mora značit da če uvjek biti tako..na neki način i sretna,ako je to sreća..
Iskreno sreću poznam samo po sjećanju..
To je ono uveliko ''ukratko'' što sam Vam htjela reći...
2.dio posta
Danas sam htjela pisati o nečemu..tj.pisat ću..ovako...:
Često puta imamo osjećaj kako se od nekih stvari nikad nečemo oporaviti,kako nam neke stvari obilježe život zauvjek,ali to samo mislimo u ranoj mladosti kad nas napusti naša prva (ne)prava ljubav,i nešto slično,ali sve to prebolimo u godinu,dvije,mjesec,dva,a mislimo da nečemo nikad..jer nas život tako odvuče na drugu stranu,gdje završava naša patnja,započetkom nove ljubavi ili jednostavno okretanjem novog lista u životu..
Ali postoje neke stvari koje osjetimo tek kad sazrijemo na neki način..stvari koje ostaju *zauvjek u našem srcu..za koje ne postoji ni vrijeme da ih izbriše,bile to uspomene,ljepa sjećanja,patnja ili bol..
Nekad poželimo vratiti vrijeme kako bi ispravili pogrešku koju smo učinili u prošlosti,ali nismo svjesni da i kad bi imalu tu nemoguću priliku,opet bi učinili isto..potpuno isto..ne postoji niti jedna ljepa uspomena koja je loše završila,a da bi je mi izbrisali,jer dok smo proživljavali tu ljepu uspomenu bili smo sretni,kako god da je ona završila,isplatilo se proživjeti je.Možda nam se u početku ne čini tako,ali je.
Ja živim u prošlosti,cjeli moj život je prošlost i kad je se sjećam sretna sam..Iako sad imam sve što sam onda željela,ali tad sam imala šta željeti,i sad imam puno želja,ali više ni neznam dali želim da se ispune,jer iskreno neznam šta je gore čeznuti za nečim ili dobiti to..kao što je nekad davno rečeno..Sve je to knjiga života,ima puno stranica koje moramo naučiti,neki uče brže neki sporije,neki prije neki kasnije,nečija su poglavlja teža,nečija lakša,ali završni ispit je svima uvjek jednak,a kako čemo proći ovisi koliko smo učili i koliko smo naučili,neki ga neče proći,neki hoće,ali sve ovisi o nama,zato se trudimo učiti,učiti iz knjige života ,gdje svako poglavlje ima značenje,ali ovisi kako čemo ga mi protumačiti,to nas oblikuje naš karakter i nas.
To je naš život..a čujte,kakav je takav je naš je..svi imamo slobodu izbora..možemo biti nečija djeca,nečiji supružnici,..možemo biti odvjetnici,tajnici,kuhari,konobari,profesori..ali najaprije trebamo biti ljudi.
Eto znam da sam odužila ovo sve,ali nadam se a vam se svidjelo i da čemo svi iz ovoga nešto naučiti,nije ništa prepisano s ničijeg bloga,iz nikakve stranice,nego iz mene i mog srca,nadam se da mi opraštate što me nije bilo..
Voli Vas Aichaa...
