DEVETA TRADICIJA
|
" A.A. kao takav nikada ne smije prerasti u organizaciju; mi međutim možemo osnivati uslužne uprave i odbore koji su izravno odgovorni onima kojima služe. " KAD je Deveta tradicija prvi put napisana, rečeno je da "anonimni alkoholičari trebaju Udrugu s najmanje mogućim stupnjem organizacije." U godinama koje su poslije toga uslijedile, promijenili smo mišljenje. Danas sa sigurnošću možemo reći da Anonimni alkoholičari - A.A. kao cjelina - uopće ne trebaju biti organizirani. No, mi smo, u očiglednoj kontradikciji s tom odredbom, nastavili stvarati odbore i tijela za posebne usluge, koji sami po sebi upućuju na određeni stupanj organiziranosti. Kako je onda moguć neorganizirani pokret koji ima mogućnost i uistinu stvara samostalne uslužne organizacije. Pomno promatrajući ovu zbrku, ljudi se pitaju : " Što misle kad kažu da nema organizacije?" Da vidimo. Da li je itko ikada čuo za naciju, crkvu, političku stranku, pa čak i za neku benevolentnu asocijaciju koja za svoje članstvo nema nikakvih pravila? Da li je itko ikada čuo za neku udrugu koja na bilo koji način ne može disciplinirati svoje članstvo i postići poštivanje neophodnih pravila i normi? Ne daje li gotovo svaka organizacija u svijetu svojim članovima pravo da od ostalih zahtijevaju poslušnost i kazne ili isključe neposluh? Zbog toga svaka nacija, u stvari, svaki oblik udruživanja mora imati neku upravu koju čine ljudi. Moć vladanja ili upravljanja je svugdje bit organizacije. No, Anonimni alkoholičari predstavljaju izuzetak. Oni se ne uklapaju u ovaj obrazac. Niti njihova Stalna konferencija, niti njihov Odbor Zaklade, niti najmanji grupni odbor ne mogu ništa propisati pojedinom članu A.A. -a, a onda s tim u svezi ni prijetiti nekakvim stegovnim mjerama. Mi smo to pokušali puno puta i uvijek bez ikakvih rezultata. Grupe su pokušavale isključiti pojedine članove, ali bi se oni vraćali i dolazili na sastanke govoreći: "Ovo je naš život. Ne možete nas samo tako odbaciti." Odbori su mnogim članovima A.A.- a savjetovali da prestanu raditi s kroničnim otpadnikom, jer bi mogli čuti slijedeće : "Kako radim na Dvanaestom koraku, to je samo moja stvar. Tko ste vi da o tome sudite?" To ne znači da član A.A.- a neće prihvatiti savjet ili sugestiju od iskusnijih članova, ali, zacijelo, neće primati zapovijedi. U grupi nitko ne uživa tako loš status kao stari član A.A.-a pun mudrosti, koji se preselio na neko drugo područje i sada novoj grupi pokušava određivati kako će voditi svoje poslove? On i njemu slični koji "motre i alarmiraju za dobro A.A.- a" nailaze na najtvrdokorniji otpor, ili još gore, na ismijavanje. Možda ćete pomisliti da je središnjica A.A.-a u New Yorku iznimka. Tamošnje osobe bi zasigurno trebali imati nekakav autoritet. No, povjerenici i osoblje su davno shvatili da mogu samo ponešto sugerirati i to vrlo oprezno. Čak su morali smisliti nekoliko rečenica koje još uvijek pišu u pola pisama koja šalju: "Naravno, imate potpunu slobodu riješiti to kako god želite. Ali na temelju iskustva većine u A.A.- a slobodni smo predložiti ... " Ovakav stav uistinu nema puno zajedničkog s ponašanjem središnje uprave, zar ne? Mi priznajemo da se alkoholičarima ne može zapovijedati - ni grupno ni individualno. Svećenik bi, glede ovakvoga pristupa, mogao izjaviti : "Neposluh su pretvorili u vrlinu!" Psihijatar bi mogao sekundirati : "Drznici! Ne žele odrasti niti se prilagoditi socijalnim normama! "Čovjek s ulice : "Ja to ne razumijem. Mora da su ludi!" Ali svi su ti promatrači previdjeli jednu jedinstvenu činjenicu u svezi s Anonimnim alkoholičarima. Ukoliko svaki član A.A.- a ne slijedi naših Dvanaest koraka u skladu s maksimumom vlastitih mogućnosti, gotovo sigurno potpisuje vlastitu smrtnu presudu. Njegovo pijanstvo i propast nisu kazna koju su mu namijenili ljudi od vlasti; oni su posljedica njegova neposluha prema duhovnim načelima. Ista se ozbiljna prijetnja može nadviti i nad samu grupu. Ako se barem donekle ne prilagodi duhu Dvanaest tradicija A.A.-a i grupa se može raspasti i nestati. Dakle, mi u A.A.-u doista slijedimo duhovna načela, najprije zato što moramo, a onda, na koncu i zbog toga što volimo način života koji odatle proizlazi. Velika patnja i velika ljubav su A.A.-ova stegovna sredstva ; nama druga nisu potrebita. Sada je jasno da nam ne trebaju nikakva rukovodeća tijela ili odbori, ali je jednako jasno da ćemo uvijek trebati radnike koji će nam služiti. To je razlika između duha dodijeljene ovlasti i duha usluge, dva koncepta koji se, ponekad, nalaze na dva suprotna kraja. Tako se u A.A.-u u duhu usluge bira neformalni grupni rotirajući odbor, međugrupno udruženje za veće područje i Stalna opća konferencija A.A. - a za A.A. kao cjelinu. Čak je i naša Zaklada koja je nekoć bila neovisno tijelo danas izravno odgovorna našoj Udruzi. Njezini povjerenici vode brigu i distribuiraju naše usluge diljem svijeta. Upravo kao što je cilj svakog pojedinog člana A.A.-a vlastita apstinencija, cilj naših uslužnih djelatnosti je omogućiti apstinenciju svima koji to žele. A.A. kakvog poznajemo će se ugasiti ukoliko nitko ne bude obavljao domaćinske poslove za grupne potrebe, ukoliko se na telefon nitko ne bude javljao, ako na pisma nitko ne bude odgovarao. A.A. mora funkcionirati, ali istodobno mora izbjegavati opasnosti od velikog bogaćenja, prestiža i prisvajanja moći, jednom riječju od redovitih iskušenja ostalih udruga. Iako se na prvi pogled Tradicija devet odnosi samo na praktička pitanja, u svom aktualnom djelovanju, ona otkriva udruženje bez organizacije koje pokreće samo duh služenja - istinsku udrugu. |
