90 Dana Pakla Part II

Daklem, postoji jedan zabavan strip u kojem je glavni junak patak fotograf. Strip se zove What The Duck i može se pročitati ovdje. Izabrao sam ovaj strip. Dijeli nešto tematike sa ovim blogom. Na žalost, prevelika je slika za embedanje, pa morate kliknuti...

Bless me father, for I have sinned...

Dragi moji čitatelji, dogodilo se i to. Zgriješio sam. Naime, ovaj vikend se održavao SFeraKon. To je konvencija ljubitelja znanstvene fantastike koja traje tri dana, a glavna joj je karakteristika da traje dugo u noć, u toplu proljetnu noć, a počinje već negdje oko podne.
Zbog toga smo draga i ja odlučili još prije vikenda da ćemo u nedjelju otići na pizzu. Naime, u The Kuharici pod ugljikohidratnim danima stoji onaj opcionalni dio "ako vam se ne sviđa jelo" i tamo na dva mjesta otvoreno poziva na griješenje pizzom!
Da smo htjeli minimizirati griješenje, uzeli bismo neku vegetarijansku varijantu pizze, ali mi smo se uzdali u onaj džingl sa Radija 101: Kad je bal, nek je-bal. Ergo, glavom je platila jedna Capricciosa. Jedna za nas oboje, jer ipak nismo htjeli napast probavni trakt sa previše teške artiljerije.
To nam je bila dobra odluka, jerbo smo jedva pojeli i tu polovicu pizze. Izgleda da nam se želudac smanjio.
Zanimljivo bi bilo da smo išli na pizzu tek poslije dijete. Iz navike bismo naručili svaki jednu pizzu i onda ju ili ne bismo mogli pojesti, ili bi nam bilo zlo.
Uvjek me zanimalo koji ljudi naručuju malu pizzu. Od sada ću znati koji, jer sam i ja postao jedan od njih.

Bok svima!
Danas neću pričati o jelu. Neću pričati niti o dijeti, niti o kupovinama niti o bilo čemu lijepom.

Danas ću pričati o lešinarima.

Ima jedna genijalna fotografija Wernera Bischofa koju sam vidio na izložbi u Klovićevim Dvorima.



Zove se "Lešinari bojnog polja" i prikazuje pripadnike "sedme sile" u iščekivanju. Jedan do drugog fotografi i fotoreporteri sa fotićima na gotovs čekaju. Njih je toliko da je cijeli kadar pun lica. Neka su puna iščekivanja, druga su jednostavno umorna.

Danas sam se morao ići naručiti kod reumatologa. Mislim, trebao sam već davno to učiniti, ali nekako nisam stigao. Zato sam danas, na petak 13. odjednom dobio nešto vremena, te sam to odlučio napraviti.

Išao sam na Rebro i nakon više od pola sata traženja parkinga sam uspio naći nešto. Naime, ona garaža koja kakti radi, NE RADI mamice im se naj**em. A svuda oko Rebra automobili, kamioni i oni... lešinari.

Dva-tri kamiona HRT-a su se nasrali ispred onkološkog odjela bolnice Rebro. Na samom ulazu (s vanjske strane ograde) su tri kamere, dok novinari (vjerojatno ne samo HRT-a) sjede u hladu i čekaju. Kao kada lešinari kruže oko čovjeka u pustinji, tako i oni čekaju. Čekaju da Račan umre.
Čekaju da snime suze Račanove obitelji. Da snime ljude kakvi su kada im netko drag umre. Čekaju i da snime da li će netko "bitan" izaći likujući ili plačuči. Čekaju, a Račan se još ne da. Barem se nije dao jutros kada sam prolazio.

Na žalost, kao i kod onih što kruže iznad čovjeka u pustinji, tako će i ovi na kraju ipak doći do mesa. Jer ovi lešinari sjede u hladu, pijuckaju sokove i pričaju o glupostima da im prođe vrijeme, dok se Račan pati. Na žalost, Račanu će prije proći vrijeme na ovom svijetu nego što će oni otići.

I nakon što se konačno nahrane ljudskim emocijama (kao zbog nas!), otići će prema sljedećem obečavajućem jelu.

Razmišljao sam jučer kako bi bilo kada bi skidanje kila bio sport. Vaganje i mjerenje na početku, pa onda tijekom, pa prolazna vremena... Najviše me zabavljalo kako bi izgledala reportaža na televiziji u izvedbi nekih od bisera od komentatora...

Dobar dan poštovani gledatelji!
Danas smo se našli tu na padini kilograma da vidimo kako napreduje naš natjecatelj BMI37! Na početku utrke, BMI37 je imao nezavidnu situaciju. Indeks tjelesne mase od 37 je stvarno veliki hendikep u ovakvoj utrci. Ako se sjetimo prvih mjesec dana, tamo je on upotrebom takozvane 90dnevne tehnike uspio izgubiti preko deset kilograma, te je naglo skočio na kladionicama. Njegov cilj se tada doimao ne samo lako ostvarivim, nego i lako premašivim. Da se prisjetimo podataka: (sada se pojavljuje veliki semafor - ko na nogometnim utakmicama gdje pišu brojke onim šugavim žutim točkicama)

Na početku dijete situacija je bila sljedeća:
Datum: 04.02.2007.
Težina: 111
Opseg grudi: 123
Opseg struka: 132
Opseg bokova: 118
Opseg nadlaktice: 35
Opseg bedra: 65
ITM: 37

Na prvom prolaznom vremenu stanje je bilo ovakvo:


Datum: 04.03.2007.
Težina: 99,2
Opseg grudi: 118
Opseg struka: 122
Opseg bokova: 110
Opseg nadlaktice: 35
Opseg bedra: 61
ITM: 33,1


I onda su se stvari zakomplicirale. Ova njegova tehnika je počela pokazivati svoje znakove slabosti! Kao da iz spusta ala Benjamin Reich, pređete u pluženje ala trogodišnje dijete. 20dkg dolje, 10 gore. Pa 10 dolje, a 20 gore. I tako većinu drugog perioda. Međutim, ustrajnost počinje pokazivati nekakve rezultate. Da je riječ o Ivici, rekao bih mu da se okane već jednom tih Salomon skija!
Na drugom prolaznom vremenu je ovaj rezultat:

Datum: 03.04.2007.
Težina: 94,3
Opseg grudi: 117(-4)
Opseg struka: 117
Opseg bokova: 105
Opseg nadlaktice: 35
Opseg bedra: 60
ITM: 31,4

Ovo čudno mjerenje opsega grudi je došlo od toga da se mjeritelj više ne sjeća kako je to mjerio pri prošlim mjerenjima.

Inače, jutros je napravljeno novo mjerenje težine koje je pokazalo da se tendencija spuštanja kilograma ipak zadržana. Taj neslužbeni rezultat neće biti javno objavljen.

Toliko za danas iz Masne Gore, za dnevnik drugog programa Radio Marije, Jura Ozmec.

Bok svima.
Long tajm, nou oušn, što bi reko Garfield. Danas, dan prije mrskog mi vodenog dana, imam preporuku za sve koji žele probati voće na drugačiji način.
U City Centru1 (iako mislim da dvojke nece biti jos koje desetljeće) postoji bar "Crveni grejp" ili tako nekako. Nalazi se pored lifta u prizemlju.Štoviše, lift je unutar tog bara. Stolice su onako, limun žute. Da na prvi pogled vidite kako tamo nema prirodnih materijala u dekoraciji. Al ne marim. Prirodni materijali su u čašama
Uglavnom, tamo za nemale pare možete isprobati kojekakve mješavine voća.
Uzmu svježe voće (popis svih sastojaka imate na meniju uz svaki koktel, pa možete i ukrasti nešto ideja za kućnu radinost), zmiksaju ga i serviraju u totalno kewl čašama. Ako netko zna gdje se te čaše mogu nabaviti, neka javi!
Jedina mana je to što to veselje i užitak košta 20tak kuna.
Moje rezoniranje je da ako već ne mogu pit toplu čokoladu (sa šlagom), kokakolu vulgaris ili nešto drugo, mogu si prijuštiti ovakve delicije. A fakat je fino