04.08.2005., četvrtak

OSMI KORAK

“Sastavili smo popis ljudi kojima smo učinili nažao te bili spremni da prema njima te greške ispravimo.”


KORACI osam i devet se bave međuljudskim odnosima. Ponajprije ćemo se osvrnuti na prijeđeni put da otkrijemo gdje smo sve pogriješili ; nadalje ćemo se svojski potruditi da popravimo štetu koju smo načinili; i treće da počistimo krhotine prošlosti kako bismo na temelju novostečenoga znanja razvili najbolje moguće odnose sa svakim ljudskim bićem kojeg poznajemo.
To je veoma zahtjevan zadatak. To je zadaća koju možemo obavljati samo uz pojačane napore, a nikada stvarno završiti. Naučiti kako živjeti u najvećem miru, partnerstvu i bratstvu sa svim ljudima je spomena dostojna i fascinantna avantura. Svaki je A.A. član ustanovio da u toj avanturi može učiniti samo mali korak naprijed sve dok ne dođe do prvoga povrata i dok ne načini točni i nepristrani pregled ljudske bijede koju je iza sebe ostavio. To je, doduše, do nekog stupnja već uradio prilikom moralnog preispitivanja, no sada je došlo vrijeme kad svoje napore mora udvostručiti da bi uvidio koliko je ljudi povrijedio i na koji način. Ovo ponovno otvaranje moralnih rana, nekih starih, možda zaboravljenih, i nekih koje još uvijek bolno peku, izgledati će na prvi pogled kao besmisleni kirurški zahvat bez ikakve svrhe. No, ako je proces započet s voljom, tada će nam se vrlo brzo otkriti velike prednosti takvog čina, na način da će bol postajati sve blažom kako prepreka za preprekom bude nestajala.
Te su prepreke, vrlo stvarne. Prva i jedna od najtežih se odnosi na opraštanje. U trenutku, kada važemo narušene ili potpuno prekinute odnose s drugom osobom, naša se čuvstva povlače u defenzivu. Kako bismo izbjegli pogled na nedaće koje smo počinili drugoj osobi, ogorčeno se usredotočujemo na zlo koje je ona nanijela nama. To se događa osobito često u slučajevima kada se ta druga osoba zaista ponijela ružno. Onda trijumfalno insistiramo na njezinom ružnom ponašanju kao na savršenoj izlici za umanjivanje ili zaboravljanje vlastitog ponašanja.
Upravo ovdje trebamo na čas zastati. U činjenici da pijanac prigovara pijancu nema mnogo smisla. Sjetimo se da alkoholičari nisu jedine osobe ispunjene bolesnim čuvstvima. Čak što više, prava je istina da naše pijenje pojačavalo tuđe mane. Mi smo opetovano do krajnjih granica dovodili u kušnju strpljenje naših najboljih prijatelja, izazivajući u njima ono najgore u situaciji kad nisu znali što bi s nama. U mnogo se slučajeva zaista bavimo s našim supatnicima, s osobama, čije smo nevolje značajno uvećali. I ako sada namjeravamo zatražiti oproštaj, zašto ne bismo započeli tako da sami budemo prvi koji će oprostiti?
Listajući popis osoba kojima smo nanijeli štetu, mnogi su od nas naišli na drugu veliku prepreku. Naprosto smo bili šokirani saznanjem da smo priznanje naših ružnih ponašanja pripremili za susret u četiri oka s osobama koje smo povrijedili. Dovoljno je bilo neugodno u povjerenju priznati te stvari Bogu, sebi i drugim ljudskim bićima. Otvaranje perspektive da ljude koje smo povrijedili posjetimo ili im pišemo naprosto nas je preplavilo neugodom, a posebice kad smo se sjetili u kakvim smo jadnim odnosima s njima bili. Bilo je slučajeva kad smo drugima nanijeli štetu, a da osobe nisu bile ni svjesne da su oštećene. Zašto, vikali smo, ono što je bilo, bilo je? Zašto uopće moramo misliti na te osobe? To su bili neki od načina u kojima je strah tajno surađivao s ponosom da bi spriječio stvaranje liste svih osoba koje smo nekoć povrijedili ili na neki drugi način oštetili.
Ipak, neki su od nas naišli na različite zapreke. Prionuli smo, u pravilu, uz pretpostavku da tijekom opijanja nismo nikada nikoga ozlijedili, osim same sebe. Naše obitelji nisu patile, jer smo uvijek plaćali račune i rijetko smo se opijali u kući. Naši prijatelji s posla nisu patili, jer smo obično dolazili na posao. Naš ugled nije patio, jer smo bili sigurni da je za naše opijanje znalo samo nekoliko ljudi. A ti koji su znali, s vremena na vrijeme bi nas uvjeravali da je, između ostalog, poneka živahna pijanka samo jedna od mana dobrih ljudi. Pa kakvu, smo onda, stvarnu štetu nanijeli? Nikakvu koju ne bismo mogli popraviti s nekoliko prigodnih isprika.
Takav je stav, naravno, konačni rezultat namjernog zaboravljanja. To je stav koji se može promijeniti samo dubokim i poštenim traženjem naših vlastitih motiva i akcija.
Premda u nekim slučajevima ne možemo nikako nadoknaditi počinjenu štetu, a u nekim se poduzete akcije moraju odgoditi, preostaje nam jedino da izvršimo točni i iscrpni pregled našega prošloga života te ispitamo na koje je sve načine, kao takav, utjecao na druge osobe. U mnogim ćemo slučajevima naći da šteta počinjena drugome nije bila velika, dok je oštećenje naših vlastitih čuvstava bilo poprilično. Vrlo duboki, katkada posve zaboravljeni, čuvstveni konflikti i dalje uporno traju ispod razine svijesti. U vrijeme kritičnih događanja, takvi konflikti daju našim čuvstvima snažne impulse koji mogu izmijeniti našu ličnost i naš život promijeniti na gore.
Kako je svrha nadoknade štete od velike važnosti, jednako je nužno tijekom ispitivanja naših odnosa izdvojiti svaki mogući bit informacije o nama i našim temeljnim poteškoćama. Kako su poremećeni odnosi s drugim osobama bili neposredni uzrok naših nevolja, uključujući i alkoholizam, nijedno područje istraživanja ne bi moglo pružiti većeg zadovoljstva i vrjednije nagrade kao to. Mirno promišljeno razmišljanje o međuljudskim odnosima može produbiti naše uvide. Možemo ići daleko iznad stvari koje su bile pogrešne samo na površini, kako bismo vidjeli te temeljne nedostatke, mane koje su katkada bile odgovorne za čitave obrasce našega života. Temeljitost koju smo pronašli u A.A. - u će se isplatiti i to pošteno.
Možemo se, nadalje, priupitati što mislimo kad kažemo da “smo nanijeli štetu” drugim ljudima. Kakve vrste “štete” nanose ljudi jedni drugima? Kad definiramo riječ “šteta” na praktičan način, možemo reći da je riječ o posljedici sukoba nagona, a što može izazvati fizičke, mentalne, čuvstvene ili duhovne nevolje. Ako su naša raspoloženja stalno loša, u drugih osoba izazivamo srdžbu. Ako lažemo ili varamo, druge osobe lišavamo ne samo njihovih svjetovnih dobara, nego i njihove čuvstvene sigurnosti i duševnog mira. Upućujemo im poziv da nas prezru i da nam se osvećuju. Ako je naše seksualno ponašanje sebično, možemo izazvati ljubomoru, nevolju i jaku želju za osvetom.
Takvo ružno ponašanje nije ni približno puni katalog šteta koje nanosimo. Razmislimo malo o nekim suptilnijim ponašanjima , a koja se, katkada, mogu pokazati veoma štetnim. Pretpostavimo da se u svom obiteljskom životu ponašamo bijedno, neodgovorno, hladno ili čak bešćutno. Pretpostavimo da smo razdražljivi, kritizerski raspoloženi, nestrpljivi i bez osjećaja za humor. Pretpostavimo da neštedimice obraćamo pozornost samo na jednog člana obitelji, a zanemarujemo druge. Što se događa kad pokušavamo dominirati nad cijelom obitelji, bilo gvozdenom stegom bilo stalnim izljevima sitnih zapovijedi o tome kako bi oni trebali živjeti iz sata u sat. Što se događa kad ogreznemo u potištenosti, kad samosažaljenje probija iz svake pore i utječe na osobe oko nas? Takav spisak šteta koje smo nanijeli drugima – nešto što svakodnevni život s nama alkoholičarima često čini veoma teškim, a katkada i nepodnošljivim – mogao bi se proširivati u nedogled. Kad takve osobine ličnosti, netom opisane unosimo u trgovinu, ured i društvo naših bližnjih, one mogu izazvati štete jednako znatne kao i u našem domu. Nakon što smo pomno pregledali čitavo područje ljudskih odnosa, i nakon što smo egzaktno odlučili koje nas osobine ličnosti u nama samima vrijeđaju, a koje uznemiruju druge osobe, možemo započeti pretraživati naše sjećanje u potrazi za osobama koje smo uvrijedili. Ne bi trebalo biti teško pokazati prstom na one osobe koje smo najdublje povrijedili. I tada kao da godinu za godinom pratimo naš život onoliko daleko dokle seže naše sjećanje, obvezati ćemo se da načinimo listu osoba, koje su u većoj ili manjoj mjeri bile pogođene našim ružnim ponašanjem. Trebali bismo, naravno, vagati i odmjeravati svaki slučaj posebice. Nastojati ćemo se držati zadanog pravca, a to znači priznati stvari koje smo učinili, a da istodobno oprostimo stvarna ili zamišljena zla koja su nama nanesena. Trebali bismo izbjegavati krajnosti u prosuđivanju, kako u odnosu na sebe tako i u odnosu na druge. Ne smijemo pretjerivati s preuveličavanjem naših vlastitih ili tuđih mana. Naš nepokolebljivi i ustrajni cilj će biti mirna i objektivna prosudba.
Kad god naše pero zakaže, možemo se razvedriti i okrijepiti sjećanjem na iskustva A.A. – a i na sve ono što su zajedno s ovim Korakom značila drugima. To je početak kraja izolacije od naših bližnjih i od Boga.

- 08:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

  kolovoz, 2005  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv