10.08.2004., utorak

SEDMA TRADICIJA

" Svaka udruga A.A. mora biti u stanju u potpunosti
se izdržavati sama, odbijajući priloge izvana."


ALKOHOLIČARI koji se sami uzdržavaju? Tko je ikada čuo takvo što? No, i dalje smo uvjereni da je upravo to ono što moramo biti. Ovo je načelo živi dokaz za temeljnu promjenu koju je A.A. izazvao u svakome od nas. Svi znaju da aktivni alkoholičari tvrde da nema problema koji se ne bi mogao riješiti novcem. Uvijek smo bili široke ruke. Pomućena uma uvijek smo ovisili o nekome tko je znao s novcem. Kad društvo koje čine samo alkoholičari kaže da će samo podmirivati svoje račune, to je uistinu novost.
Vjerojatno ni jedna Tradicija A.A. - a nije zahtijevala tako mukotrpan napor kao ova. U početku smo svi bili švorc. Kad tome dodate opće prihvaćenu pretpostavku da bi ljudi trebali dati nešto novca alkoholičarima koji nastoje apstinirati, sasvim je jasno zašto smo smatrali da imamo pravo na novčane priloge sa strane. Koje bi sve veličanstvene stvari A.A. mogao učiniti s tim novcem! No, začudo, ljudi koji su imali novac su mislili drugačije. Smatrali su da je krajnje vrijeme da sada - trijezni - plaćamo svoj vlastiti put. Tako je naša Udruga ostala siromašna jer je morala biti siromašna.
Postojao je još jedan razlog za naše kolektivno siromaštvo. Uskoro je bilo očito da alkoholičari, iako su spremni velikodušno trošiti novac na slučajeve u svezi s Dvanaest koraka, očituju veliku averziju prema kolektivnom skupljanju novca putem šešira koji se prosljeđuje svakom članu grupe tijekom sastanka. Zaprepastila nas je spoznaja da smo tvrdi poput kore na drvetu. Tako je A.A. kao pokret ostajao švorc dok su njegovi pojedini članovi dobro prosperirali.
Alkoholičari su zasigurno ljudi koji idu na sve ili ništa. To dokazuje naša reakcija na novac. Kako je A.A. rastao od djetinjstva do adolescencije, ideju da nam trebaju velike količine novca, zamijenila je tvrdnja da A.A. - u uopće nije potreban novac. Svi su govorili : "Ne možeš brkati novac i A.A. Duhovno i materijalno ćemo morati odvojiti." Zauzeli smo ovaj novi nasilni kurs zato jer su se tu i tamo pojavili članovi koji su htjeli unovčiti svoju povezanost s A.A.-om i stoga smo se pobojali da će nas iskorištavati. Ponekad su zahvalni dobrotvori osiguravali prostor, ali shodno tome su naši poslovi ponekad bili i pod izvanjskim utjecajem. Dobili bismo na poklon bolnicu, a donatorov bi sin odmah bio glavni pacijent i eventualno budući ravnatelj. Jednoj A.A. grupi je darovano 5.000 dolara da ga rasporedi kako želi. Svađe oko toga novca su trajale godinama i trovale atmosferu među članovima grupe. Bojeći se tih komplikacija, neke su grupe zahtijevale da u blagajni nemaju ni centa.
Usprkos tim bojaznima, shvatili smo da A.A. mora funkcionirati. Trebalo je nešto platiti za najam prostora, gdje su se održavali sastanci. Da ne bismo uznemirivali cijela područja, bilo je potrebno uspostaviti male urede, uvesti telefone i zaposliti nekoliko tajnica na puno radno vrijeme. Uz dosta negodovanja to je postignuto. Uvidjeli smo da bi bez njih svako tko pokuca na naša vrata naišao na niz problema. Ove su jednostavne usluge tražile male količine novca, a mi smo bili u stanju i voljni to platiti. Konačno smo se prestali kolebati i formulirali smo Tradiciju sedam onako kako danas glasi.
U svezi s tim Bill voli ispričati slijedeću priču. On objašnjuje da je 1941. godine kada se u SATURDAY EVENING POST - u pojavio članak Jacka Alexandera u našu Zakladu u New Yorku stiglo na tisuće žestokih pisama od zbunjenih alkoholičara i njihovih obitelji. Bill priča: "Uredsko osoblje su sačinjavali jedna odana tajnica i ja. Kako inače odgovoriti na sve ove prigovore pristigle iz cijele zemlje. Morali smo, zasigurno, angažirati osobe koje će pomoći i raditi puno radno vrijeme. Stoga smo se A.A. grupama obratili za dobrovoljne priloge. Da li bi bili voljni da nam pošalju jedan dolar po članu svake godine? Inače će ova tužna pisma ostati bez odgovora.
Iznenadio me spor odgovor grupa. To me prilično oneraspoložilo. Jednog sam jutra, gledajući u tu veliku hrpu pošte, hodao gore dolje po svome uredu, govoreći kako su moji kolege članovi neodgovorni i tvrdokorni. Upravo je tada jedan stari znanac provirio kroz vrata sav raščupan i bolna izraza lica. Bio je to jedan od naših dragih, posrnulih članova. Moglo se vidjeti da ima teški mamurluk. Sjetivši se vlastitih mamurluka, sažalio sam se. Uveo sam ga unutra i dao mu pet dolara. Kako sam tada zarađivao 30 dolara tjedno, to je bila prilično velika donacija. Lois je za namirnice uistinu trebala novac, ali me ni to nije zaustavilo. Veliki izraz olakšanja na licu moga prijatelja ispunio me zadovoljstvom. Osjećao sam se posebno kreposno, sjetivši se svih bivših pijanaca koji Zakladi nisu htjeli poslati ni dolar, a ja sam ovdje rado dao pet da se riješi jedan mamurluk.
Te je večeri sastanak održan u klubu u 24. - toj ulici u New Yorku. Tijekom pauze blagajnik je vrlo bojažljivo govorio o tome kako je klub bankrotirao. (To je bilo u ono vrijeme kad se nije smjelo brkati novac i A.A.) Rekao je da će nam vlasnik otkazati prostor ako ne platimo najam. Zaključio je s rečenicom: "Dečki, večeras se malo čvršće latite šešira, hoćete li?".
Sve sam ovo čuo površno, jer sam pokušavao obratiti novodošlog koji je sjedio pokraj mene. Šešir je tako stigao do mene i posegnuo sam u svoj džep. Još uvijek radeći sa susjedom, prebirao sam po džepu i izvukao pedeset centi. U tom mi je času to izgledalo previše. Brzo sam kovanicu vratio nazad i izvukao deset centi koje su lagano zvecnule kad sam ih bacio u šešir. U ono vrijeme u šeširu nije nikada bilo papirnatog novca.
Onda sam se trgnuo. Ja koji sam se jutros busao velikodušnošću, vlastiti sam klub tretirao gore, nego oni udaljeni alkoholičari koji su Zakladi zaboravili poslati svoje dolare. Shvatio sam da je moj poklon od pet dolara posrnulom prijatelju samo hranio vlastiti ego, i da je to zapravo bio loš potez i za njega i za mene. Postojalo je mjesto u A.A. - u gdje se novac i duhovnost mogu miješati, a to je bio kolajući šešir."
Postoji još jedna priča o novcu. Jedne večeri 1948. godine su povjerenici Zaklade imali svoj redoviti tromjesečni sastanak. Prema rasporedu su trebali raspraviti neka vrlo važna pitanja. Umrla je jedna gospođa. Kad je pročitana njena oporuka, ustanovilo se da je Anonimnim alkoholičarima ostavila 10.000 dolara koje treba pohraniti u Zakladi. Postavilo se pitanje: Treba li A.A. prihvatiti poklon?
Kakva li se samo rasprava razvila! Zaklada je upravo tada loše financijski stajala, grupe nisu slale dovoljno sredstava za financiranje Ureda. Posegnuli smo u sve prihode, ali ni to nije bilo dovoljno. Rezerve su se topile kao snijeg u proljeće. Tih 10.000 dolara nam je doista trebalo. Netko je rekao: "Možda grupe neće nikada potpuno financirati Ured. Ne smijemo dozvoliti da se on zatvori; previše je značajan. Uzmimo novac. Prihvatimo u budućnosti sve takve donacije, trebat će nam."
Onda su se oglasili oni koji su bili protiv. Istakli su da Upravni odbor Zaklade već zna za pola milijuna dolara ostavljenih sa strane za A.A. u oporukama ljudi koji su još živi. Sam Bog zna koliko toga još ima, a da za to nismo ni čuli. Da nismo odbijali izvanjske donacije, potpuno ih isključili, Zaklada bi jednog dana postala bogata. Čak štoviše i na najmanji mig naših povjerenika prema javnosti da nam treba novaca, postali bismo strašno bogati. U usporedbi s tim, 10.000 dolara o kojima je bilo riječi, doista nisu mnogo, ali kao i alkoholičarevo prvo piće, prihvaćanje tog novca bi neminovno pokrenulo razornu lančanu reakciju. Gdje bi nas to dovelo? Tko god daje novce ima i određene zahtjeve i ako Zaklada dobije novac iz izvanjskih izvora, njeni bi povjerenici mogli doći u iskušenje da svoje poslove vode bez odgovarajuće pozornosti prema željama A.A.-a kao cjeline. Oslobođen odgovornosti, svaki bi alkoholičar slegnuo ramenima i rekao: "Zaklada je bogata, što se ja imam brinuti?" Pritisak bogate blagajne doveo bi Odbor u iskušenje da izmišlja svakakve dobre aktivnosti koje bi se tim sredstvima financirale i to bi A.A. odvratilo od njegove primarne svrhe. U trenutku kad bi se to dogodilo, došla bi u pitanje pouzdanost naše Udruge. Odbor bi bio izoliran i našao bi se pod udarom teške kritike s jedne strane od članova A.A. - a, a s druge od javnosti. To su bili razlozi za i protiv.
I tada su naši povjerenici ispisali svijetlu stranicu povijesti A.A.- a. Objavili su načelo da A.A. mora zauvijek ostati siromašan. Čisti tekući troškovi i skromne rezerve će od sada pa nadalje biti financijska politika Zaklade. Iako teška srca, službeno su odbili tih 10.000 dolara i donijeli čvrstu odluku da će u budućnosti jednako tako odbiti sve takve darove. Vjerujemo da je upravo tada načelo skupnog siromaštva čvrsto i konačno ugrađeno u tradiciju A.A. -a.
Kad su ove činjenice objavljene, došlo je do veličanstvene reakcije. Ljudima koji su bili upoznati sa beskrajnim zahtjevima za karitativne fondove, A.A. se prezentirao kao neobična i osvježavajuća pojava. Članci potpore u zemlji i inozemstvu potakli su val povjerenja u integritet Anonimnih alkoholičara. Istakli su da je neodgovorno postalo odgovorno i da su Anonimni alkoholičari, učinivši financijsku neovisnost dijelom svoje tradicije, ponovno oživjeli ideal koji je u ovom vremenu gotovo zaboravljen.

- 20:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

  kolovoz, 2004  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se