ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

petak, 26.06.2015.

IM LAUF DER ZEIT (1976)

91.IM LAUF DER ZEIT (1976,W.GER) Ocjena: 10/10
(Kings of the Road, Kraljevi ceste) drama, 175', IMDb: 8.0/10
Redatelj: Wim Wenders
Scenarij: Wim Wenders
Glazba: Axel Lindstadt / Improved Sound Limited
Kamera: Robby Muller, Martin Schafer
Uloge: Rudiger Vogler, Hans Zischler, Lisa Kreuzer



Zadnji film u Wendersovoj trilogiji ceste zacijelo je najreprezentativniji u pogledu pitanja egzistencije i traganja pojedinca za izgubljenim identitetom. U usporedbi s prva dva filma Im Lauf Der Zeit smješta svoje protagoniste na cestu kao na pozornicu u najdoslovnijem smislu. Mi gledatelji nemamo što drugo za shvatiti osim da je život kao cesta u slikama, kao recimo 35 milimetarska filmska vrpca. Avantura. Možemo, međutim, razlikovati film od života, san od jave – i sagledati platformu (mrežu cesta) kao mjesto odnosa na kojem svijet cirkulira. Wenders sa svojim vrhunskim glazbenim majstorima i majstorima glumcima pruža nam jedinstvenu priliku da uđemo i sagledamo taj svijet.

Bruno Winter (R.Vogler), baš kao i njegov suputnik i cimer Robert Lander (H.Zischler) u različitim su životnim okolnostima, ali su se na toj cesti našli kao dvojica muškaraca koji pripadaju istoj generaciji. Oni dijele nasljeđe njemačke, obiteljske, tradicijske i običajne prošlosti koja je kao povijest sjećanja upisana u njihovim životima u obliku misli od kojih na izvjestan način trpe. Za njih kao da su pokoljenja prije stvorila scenarij po kojem oni trebaju živjeti. Bruno Winter je obilježen komornim svijetom filmskih projektora, a Robert Lander svijetom pločica na tiskarskom stroju njegova oca. Ovaj film je o zaokretu prema cesti, prema putu u život bez ikakvih granica i određenja. Te ceste od Bavarske, preko pojasa Tiringije pa uzduž granice sa ondašnjom Istočnom Njemačkom putevi su koji sasvim uvjetuju egzistenciju, duševnu i materijalnu, dvojice likova koji se tu nalaze. Vožnja, lutanja, smijeh i ludovanje ljude duševno spaja, život im čak može postati igra, ali disati punim plućima još uvijek ne znači prestati biti izgubljen. U ovome filmu događa se eskapizam zrelije mlađe generacije Nijemaca u Njemačkoj određenoj i definiranoj, omeđenoj granicama okupatorskog globalističkog ustroja. Da su auto-bahn magistrale, brže i šire ceste postale nalik na američki 'Route 66', i da su burgovi postali samo dio neke suvišne prošlosti teško je ne primjetiti.

Točka genijalnosti ovog filma je u svom zenitu u onim momentima kad njegovi protagonisti prelaze iz raspoloženja u raspoloženje. Nešto što ih istom čini slobodnijima od ikoga na svijetu, da bi im se lice u trenutku iskrivilo u nešto puno drugačije. Dok se nađu negdje u blizini granice sa Istočnom Njemačkom, u nekakvoj napuštenoj baraci američkih vojnika prikaže se duševno-tjelesno stanje tih muškaraca poslijeratne njemačke generacije u svojoj punini. To je rezignacija; Winter ustanovljuje izostanak seksualnog uzbuđenja, razasutost svijetom cesta učinila ga je čovjekom koji uvijek ima samo pristaništa, nikad vezu, nikad život. Kao kontrapunkt tome osjećaju apatije postavljen je nenadmašiv osjećaj kada iz potrebe odlaska vi jednostavno odete, i vozite se svim mogućim sredstvima, u bijegu od discipline nekakve podstanarske sobe.

Film je ovo koji govori o okolnostima koje čovjeka žele zadržati, o strukturi i tradiciji koje ga žele vezati za krevet ili kakvu instituciju; u strahu, u atrofiji; film je ovo o potrebi i mogućnostima odlaska i kretanja radi disanja i promjene, radi pristajanja na prirodu koja i sama stavlja čovjeka na iskušenje. Film je ovo u kojem se sreću pomirljiva rezignacija (Bruno) i depresija (Robert) spojene u jedan život (filmsku traku,cestu) kao sjecište na kojem počiva društvo suvremene Njemačke.

Zaključio bih: Wendersova 'trilogija ceste' isplati se zaista gledati film po film. Na primjer svaku večer po jedan. Filmovi o kojima je riječ neraskidivo su povezani s vremenom u kojem su nastali (1974.-1976.), ali se ne daju promišljati bez da ih se valorizira kroz njemački mentalitet, kulturu i društveno-politički okvir. Ova tri filma ceste, gledaju se povezano, ali i sasvim odvojeno kao zasebni i specifični komunikatori sa dodirnim točkama u materiji kojom je kao impregnirana njemačka sudbina; i to ne samo kroz suvremeno doba, nego kroz skup stoljeća koja kao da se zrcale u ovim filmovima.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(PREBIVALIŠTE - VLASTITI AUTOBUS)

(BITI NEOBRIJAN I IĆI KROZ ŽIVOT)

(STATI I BRIJATI SE)

(ROBERT-POVESTI SE S VOZAČEM BEZ CILJA)

('ONDA? GDJE TI JE DOM?')

('AUTOBUS JE REGISTRIRAN U MINHENU..TAMO SAM GA KUPIO.')

(OVA KANTINA I SAMA JE JEDNOM BILA AUTOBUS)

('DVORAC ZAPADNE NJEMAČKE')

(NIJEMCI NA PUTU KAO CIGANI; ALEGORIJA ŽIVOTA U POKRETU)

(OBOJICU SU U ŽIVOTU ODREĐIVALI STROJEVI; FILMSKI;)

(-II- TISKARSKI;)

(POSJETIO OCA)

(DEDAL ILI IKAR?)

(EVO ME ŽIVOTE)

(VJEČITO KRETANJE)

('VRIJEME')

(TAJNO OKNO IZ KINO SALE DO BLAGAJNICE;PORNIĆ MU NIJE ZANIMLJIV)

(NE BI LI BILO DOBRO SREZATI OVAJ FILM?)

(RUŽIČASTIM NAOČALAMA KROZ ŽIVOT)

(PROVOZATI SE STARIM BMW-OM...)

(I POLETJETI S VJETROM U KOSI...)

(U BARACI AMERIČKIH STRAŽARA)

(MUČAN UNUTARNJI OSJEĆAJ)

(RAZIŠAVŠI SE OPET IH VEŽE OBRNUTO-ISTI SMJER KRETANJA)

-------------------------------------------------------------------------

De Trailer
Insert

Improved Sound Limited
Improved Sound Limited

------------------------------------------------------------------------







Oznake: Wim Wenders, Wendersova trilogija, Rudiger Vogler, film ceste, njemački film, 1976, 10/10

- 12:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.06.2015.

FALSCHE BEWEGUNG (1975)

90.FALSCHE BEWEGUNG (1975,W.GER) Ocjena: 10/10
(The Wrong Move, Pogrešan potez) drama, IMDb: 7.0/10
Redatelj: Wim Wenders
Scenarij: Peter Handke, Johan Wolfgang Goethe (roman)
Glazba: Jurgen Knieper Soundtrack: J.Sebastian Bach
Snimatelj: Robby Muller
Uloge: Rudiger Vogler, Hanna Schygulla, Hans Christian Blech, Nastassja Nakszynski




(film inspiriran romanom 'Naukovanje Wilhelma Meistera J.W.Goethea)

Nakon što sam ostao impresioniran ovim filmom Wima Wendersa (što i nije uvijek najbolje), nakon što sam po glavi izvrtio desetke opcija i uvidio koliko prostora sadrži ovo djelo za razmišljanje i raspravu, pročitao sam nekoliko konciznih osvrta mahom američkih gledatelja koji su ocijenili film na 'IMDb reviews' i postao siguran da mi impresija nije udarila u glavu. Njih sve zajedno kao da muči isti problem: Zavezali su se oko toga kako se ovaj film odnosi na poslijeratnu Njemačku iz 70-tih godina, i kako su likovi u svojstvu metafore za određene fenomene suvremenog njemačkog društva. Da ne navodim još trivijalnije usporedbe koje sam pronašao, moja napomena bi bila, da ovaj 'Wenders' zahtijeva širu perspektivu gledanja od one da se radi samo o jednom u nizu režiserovih 'filmova ceste' i da se ne događa nužno sve 'sada' u posljedicama koje je donijelo doba obnove, razvoja i stanja u poslijeratnoj Njemačkoj.

Falsche Bewegung je zaista film vezan uz Njemačku, ali mnogo šire i dublje nego bi to bilo samo skiciranje aktualnog socijalnog presjeka društva koje se nalazi u problemu otuđenosti i pitanja kamo ta Njemačka ide. Falsche Bewegung je film o uvjetno rečeno problemu historije njemačkog mentaliteta novoga vijeka. U dijalozima među likovima nalazimo više vrlo snažnih paralela koje se tiču 'muke' koju trpi Nijemac koji je kao okovan lancima njemačke filozofske misli. Tako glavni lik, Wilhelm (R.Vogler), naoko običan mladić koji sluša britanske rock ploče, nađe se na putu po Njemačkoj nakon što ga majka s kojom živi upućuje da bi trebalo da se osamostali. Najedanput, iako mi već od prve scene shvaćamo da se radi o introvertiranoj osobi, mi počinjemo shvaćati koliko je golema razina njegove bezvoljnosti, njegove mračne zaokupljenosti nečim što ćemo nazvati 'apstraktna ideja', a koja mu ne da pisati, koja ga zaustavlja u strašnoj želji pisanja. Apstraktna je to ideja koja u smislu njemačkog bavljenja filozofijom stoljećima stvara gusto oblačno nebo nad njemačkim kulturnim prostorom. Wilhelm se nalazi između onoga što kroz dijalog nazivaju 'politika' i 'priroda'. On je mlad čovjek koji je bezvoljan i upravo besperspektivan zbog gomilajućih sumornih apstraktnih ideja koje se gomilaju u njemu, zbog prošlosti koja je prema općeprihvaćenom mitu stvorila hrabru, čvrstu i neosjetljivu, tzv. čeličnu naciju; u Wilhelmu se nastanio strah kojeg 'službena' njemačka filozofski nastrojena, 'vjekovna državna ideologija' poriče i zatomljava. U toj državi koja se čini kao lider u svakom pogledu na karti kulturne i i gospodarske političke Europe žive dakle ipak i ljudi koji su krhki i obični i prosječni, oni koji su suptilni u toj mjeri da umiju osjećati strah, glupost, svu silinu apsurda do te mjere da više nemaju snage prezirati ljudski očaj. Kod Wilhelma je taj 'čelični duh' germanske nacije sveden na izvanjsku ovojnicu, pustu rezignaciju, cinizam i neosjetljivost, i to u uvjetima sveopće prožimuće neugode koju u tragovima prepoznajemo na svim licima, što se nalazi duboko u dušama jednako kao i vani u pogledima, tijelima, fasadama, ulicama, zgradama, vagonima.

Koliko bi se moglo ovaj film sagledavati kao film o pojedinčevim borbama u duhu bachovski komorne muzike, o unutarnjim previranjima i izvanjskim kretanjima čovjeka čiji je um usamljen, načitan njemačke literature, toliko se može na njega gledati i kao na sliku koja traje u vremenu i koja je sada, tu i dalje traje, ali je kao platno sa mnogo novih ureza i brazgotina. (Kao autoportret žene jednog od protagonista koja se objesila, a koju možete vidjeti u pozadini na plakatu za film). Ta slika izgleda kao uvijena barokna vizija njemačke filozofske misli prenesena na platno. Ovaj film nam dočarava sliku jedne nacije čiji duh živi životom optočenim tamnim mislima. Stječemo dojam ropstva idejama zbog kojih ljudima vlada beskonačna nemogućnost duhovnog i stvaralačkog ostvarivanja. Pogledajmo nelagodu, šutnju, razočaranje, razinu dokolice u likovima kroz čitavo vrijeme filma; radnja je nepotrebna. Čitav film je jedna 'teška' filozofija o krizi njemačkog kulturnog identiteta. Priča o sjaju i moći Njemačke kao velesile, sa 'vojskom' gigantskih stvaratelja i veleumova ovdje je stavljena u kontekst slabosti i ranjivosti; u najmanju ruku stavljena je na nivo ljudskog rezoniranja dok se pitamo – što će čovjeku ogromna kao čelik moćna misao ako ona zarobljuje?

Razvoj misli spolja odražava impulse njemačkog romantizma, melanholije sa zazivom iz još davnijih vremena, erotike i tjeskobe, a sve kroz tok svijesti mladog putujućeg sina Wilhelma koji ne može nikako uraditi ono što je naumio postati – pisac. On započinje genijalne poetične sentencije i uvijek ubrzo zapne; njegov život na putu uz Majnu je takav da kontinuirano ne nadilazi nešto više od same ideje koja je ionako neprestano tu. Ovaj film pozadinski u sebi skriva naličje mita o mehaničkoj točnosti i perfekciji, o superiornosti kojom njemački narod sve s lakoćom poentira, bilo u materijalnom bilo u duhovnom smislu. Kroz ratove se dokazuje nešto sasvim drugo, a godinama poslije ostaju veterani s polupričama na jednu prošlost. (stari Wilhelmov suputnik s SS-ovskim stažom)

Razdvojeno od njemačkog nacionalnog plana promatranja, koje je moguće, protagonist Wilhelm muči muku današnjeg vremena koje isto tako nije odvojivo od umjetno modelirane struje misli i znanosti koja ima korijene u vjekovima prije. Njegovo stanje, kao i stanje ljudi s kojima sasvim slučajno putuje i od kojih se 'prirodno' otuđuje je samoća; samoća koja nekako nastaje – samoća kod koje je svaki korak nekako sam po sebi pogrešan, uvjetovan, besmislen ili suvišan. Čini se da današnji pisac živi u vremenu koje ga osuđuje na raspršenost i konfuznost misli, um koji, kada pokuša nešto da izrazi (i napiše) nema kamo dalje. Vrijeme romana je prošlo, pisanje nije moguće. Wilhelmovo pisanje uvijek su samo novi pokušaji. Čini se da Wilhelmom upravlja filozofska misao s kojom nema kamo, s kojom usred domovine luta bez cilja i nema se gdje skućiti.

-----------------------------------------------------------------------------------------

(ŽIVOT U NJEMAČKOM GRADIĆU)

(ŽIVOT U SOBI)

(NERVOZNO PONAVLJANJE PJESME TROGGSA)

(ANIMOZNOST)

(ODLAZAK)

(ODLAZAK)

(ODLAZAK)

(SUSRET)

(ŠUTNJA - RIJEČI)

(RAZINA ŠUTNJE)

(RAZINA ŠUTNJE)

(RAZINA MISLI)

(RAZINA EMOCIJE; VOGLER,SCHYGULLA)

(EROTSKI INTERMEZZO)

(DODIR)

(CIRKUS)

(SAN)

(RAZINA NETRPELJIVOSTI)

(RAZINA PISANJA)

("PUCANJE FILMA")

------------------------------------------------------------

Izdvojio bih dvije upečatljive scene iz filma koje objedinjuju mnoga značenja:

(WILHELM)

(WILHELM)

-------------------------------------------------------------

(NASTASSJA KINSKI, PRVA ULOGA)

-------------------------------------------------------------

Insert


Oznake: Wim Wenders, Wendersova trilogija, Rudiger Vogler, Nastassja Kinski, drama, film ceste, njemački film, 1975, 10/10

- 15:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 16.06.2015.

ALICE IN DEN STADTEN (1974)

89.ALICE IN DEN STADTEN (1974,W.GER) Ocjena: 10/10
(Alice in the Cities, Alice u gradovima) drama, 110', IMDb: 8.0/10
Redatelj: Wim Wenders
Scenarij: Wim Wenders, Veith von Furstenberg
Glazba: Can
Snimatelj: Robby Muller
Uloge: Yella Rottlander, Rudiger Vogler, Lisa Kreuzer



'MODERNISTIČKA ODISEJA PO WIMU WENDERSU'

Prvi film iz Wendersove 'Trilogije' filmova ceste, snimljen u crno-bijeloj tehnici, Alice in den stadten nešto je posebno i učinjeno sa mnogo širine i ukusa. Wenders će i u sljedećim svojim filmovima razvijati slično motivirane priče. Radi se o lutanjima glavnog junaka, novinara koji je angažiran da na putu po Sjedinjenim Državama napiše dobru priču za svojeg šefa. Kako vidimo od samog početka, taj mladi čovjek Philip Winter (R.Vogler) je ponešto deziluzioniran viđenim i nađenim na tom putu pa sve što bi trebalo da ubaci u priču izgleda mu izlišno, kao da ne iziskuje od njega riječi ni motiva za pisanje te on zato od svega pravi samo fotografije svojom polaroid kamerom. Pa ipak, njegova narav kreativca kojega potrebe modernog komercijalnog doba odbacuju nije impulzivna niti buntovna, on je ciničan prema položaju u kojem se nalazi, njegova srdžba ode najdalje do toga da opali koji put po radiju u autu kada mu program country pjesama krene na živce. U svemu ostalom njegova rezignacija toliko je prisutna u njemu da on, nesvjestan toga, gubi vezu sa vlastitim identitetom i statusom uljuđenog i radnog čovjeka. Philip Winter je svjedok mijene svijeta i protoka vremena, on putuje od grada do grada i bilježi svojom kamerom kako arhitekture mijenjaju lice svijeta, kako novo smjenjuje staro. Ova priča, ova suvremena a opet toliko čini se ništa manje klasična odiseja prekrasna je upravo zbog onoga kako je zamišljeno to putovanje, zapravo lutanje i to ne Philipa Wintera samog nego njega sa svojom suputnicom, napuštenom 9-godišnjom Alice. I napuštanje djevojčice Alice nije nešto što bi predstavljalo neko golemo zaprepaštenje. Philip upoznaje Aliceinu majku i samu djevojčicu na šalteru aerodroma prije puta natrag u Europu nakon što su prisiljeni ostati u gradu još jednu noć do sljedećeg leta. Sve ispada nekako u letu, sve je u prolazu, brzo, poluproživljeno, kao upoznavanje bez dublje svrhe. Sljedećeg jutra u hotelskoj sobi ostao je Philip sam sa djevojčicom i sa ženinom porukom koja ugovara sastanak u 13 sati na 'Empire State Buildingu'. Philip kuda god krenuo žena ne bi bila tamo. Konačno dobije poruku da neka odvede djevojčicu do Amsterdama te da će ona doći prvim sljedećim letom. Alice ima svoj svijet u kojemu živi, ona je dijete svijeta i novog vremena sa svim proizvodima koji uz to idu. Blago mrzovoljan, Winter se kontinuirano rješava djevojčice, a ona u njemu vidi najboljeg prijatelja. Ona mu laže i izmišlja samo da bi ostala s njim; a on se odjedanput kao van vremena i prostora našao sasvim uvjeren da ništa drugo i nema na svijetu važno osim potrage Alicinog doma po njemačkim gradovima. Kroz dan se smjenjuju trenuci psihodelije, odmjeravanja stvari kao da u ovom svijetu i ne postoji nešto kao dječja igra (scena za pamćenje sa dječakom koji sluša glazbu kraj džuboksa); a onda opet dolazi večer i snovito noćno raspoloženje dok Winter djevojčici pripovjeda bajku o izgubljenom djetinjstvu. Čini se da i to dijete trpi fenomen otuđenja usred civilizacije: njena majka rješava na drugom kraju svijeta tko zna kakve probleme, Alicein svijet je bajka, stripovi, TV i brza hrana po 'fast food' restoranima. Na trenutke u ovom filmu baš kao da cijeli svijet nestaje i ostaju samo njih dvoje, kao otac i kćer koji to nisu. Sve potraje svega dva dana, jednu noć, i njihovo prijateljstvo učini se kao nešto što jedino ima smisla. Kad sve završi, na njihovom uvjetno rečeno, rastanku dok ih vlak vozi prema Minhenu, kad se pokaže da je njihovo lutanje bilo kao balon od sapunice jedno drugome postavljaju pitanje; 'Što ćeš raditi u budućnosti..?' Tako se čini da je sva budućnost toliko malena da bi se čitava mogla stisnuti u tu kratku epizodu druženja Philipa i Alice. Kao da se život svodi samo na nešto što je bilo jednom u životu. Sve se čini da je život koji živimo unutar jednog svijeta privremenosti. Sve, sve prolazi a nama ostaju trenuci koje smo imali, i koji najčešće s vremenom blijede.

Film Alice in den Stadten posjeduje neku posebnu snagu. Nije sasvim lako ni opisati sažeto jedan ukupni utisak na odgledano. Film je ezoteričan, ima epsku snagu, dok u vidu modernih vremena živo socijalno-egzistencijalnu stvarnost nudi kao na traci jedne gotovo metafizički apstrahirane prolaznosti. U crno-bijelom svijetu relativnosti ujedno se odvija život sretnih i nesretnih, stvarnih i nestvarnih trenutaka, traje potraga sa samo naizgled jasnim ciljem; svijet odgovara čuvstvu čovjeka jezikom prolaznosti, starenja, vrijednosti koje imaju smisla vezano uglavnom uz pojedinčevu prošlost. Svijet kojim putuju Winter i Alice je nešto kao Carrollova 'Alisa u zemlji čudesa' samo sa jednim velikim uskličnikom i upitnikom. Wendersova Alice kao da već nosi sav onaj stari svijet Carrollove Alise u sebi i otužna ga ljutito želi odbaciti zahtijevajući da uhvati ono 'sada'. Wenders ubacuje psihodelični element kroz film u vidu glazbe i držanja svojih likova. Sjeta prošlosti i utopija budućnosti sasvim dolaze na isto. Čini se da je ovaj, Wendersov prvi film iz 'trilogije ceste' film koji želi apostrofirati potrebu za sadašnjosti koja je na udaru doba koje želi poopćiti, univerzalizirati i standardizirati identitete ljudi u skladu sa emotivnim evokacijama sretnih trenutaka iz svojih režiranih života. Wendersova sadašnjost u ovome filmu može se (ako je to uopće moguće) objasniti slabom kvalitetom instant slika snimljenih polaroid kamerom. Vrijeme je nazaustavljivo, zabilježeni trenuci su samo dio stvarnosti koja blijedi.

----------------------------------------------------------------















































-------------------------------------------------------------------------------------------

Insert za antologiju

Atmosfera iz filma

'On the Road Again'

Oznake: Wendersova trilogija, Wim Wenders, drama, tv-film, film ceste, njemački film, 1974, 10/10

- 16:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se