ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

srijeda, 11.05.2016.

LE MARI DE LA COIFFEUSE (1990)

143.LE MARI DE LA COIFFEUSE (1990) Ocjena: 9/10
(Frizerkin muž/The Hairdresser's Husband) Francuska; fantazija, komedija, 82', IMDb: 7,4/10
Redatelj: Patrice Leconte
Scenarij: Claude Klotz, Patrice Leconte
Kamera: Eduardo Serra
Glazba: Michael Nyman
Uloge: Jean Rochefort, Anna Galiena, Roland Bertin



IMDb-Le Mari De La Coffeuse (1990)

Le Mari De La Coiffeuse je film prema kojem gledatelj prije gledanja jednostavno ne bi smio imati krivih predodžaba. Senzibilitet ovoga filma je upravo, da se tako izrazim, proustovski, kao između ostalog i drugi filmovi Patricea Lecontea. S kvalifikacijama recenzenata po netu da se radi o filmu sasvim jednostavne fabule s komičnim ugođajem skreće se potpuno na krivi trag. Radi se zapravo o jednom sjajnom filmu koji i nije baš tako sasvim jednostavan sudeći po velikom broju osvrta koji film tumače pogrešno. Naime, stajališta prema filmu su suviše bazirana na onome što traka filma direktno s radnjom prikazuje. Ovo je film za osjetiti i proniknuti u njegovu transcedentnu unutrašnjost, a ne povjerovati 'na prvu' kako se radi o praktičnoj erotici i stvarnoj i opipljivoj vezi žene i muškarca koju očima vidimo i ušima čujemo. Kako se u jednoj recenziji kaže: starcu se ostvarilo o čemu je kao dječak maštao; a to nije to, taj pogled je površan. Ako gledalac ne uhvati nit protagonistove fantazije u ovome filmu nije na dobrom putu da se u potpunosti saživi sa glavnom emocijom.

Film je to o dječačkoj seksualnosti i pasioniranoj opsesisiji jednog muškarca prema ženi koja je usto frizerka. Antoine, kao 12-godišnji dječak doživljava seksualno buđenje dolazeći na šišanje putenoj i mirišljavoj frizerki u maloj frizerskoj radnji i to mu se usijeca u pamćenje za cijeli život, kada ga gledatelj više desetljeća poslije zatiče kao starijeg muškarca u istom tom salonu kako razmjenjuje poglede sa mladom frizerkom i voditeljicom salona Mathildom. Tu je početak njihovom 'putovanju' koje se ima odigrati nikad izvan četiri zida maloga frizerskog salona. Sav seksualni i erotski naboj i ambijent između dvoje ljubavnika je za – ne povjerovati – i u tome leži ključ za gledanje. Gledatelj kao da ne smije znati je li se prikazano u toj ljubavnoj seksualnoj priči i u stvarnosti odigralo ili ne! Bez igre u kojoj nema one dječačke maštarije s predpitanjem 'kad bi' nema ni erotike ni svih ostalih pretpostavki. Ova se priča ima shvatiti kao odnos između dvaju fantastičnih bića koja su kadra osjetiti erotski kozmos čiji se oblici kao u arabeski zvukova, boja i pokreta manifestiraju u tom zatvorenom malom svijetu. Između dva bića, muškarca i žene, u velikom rasponu godina odigrala se sreća koja je imala svoje ekstaze i tek poneki pad, sreća koja ne može trajati vječno…

Obilježja koja ovaj film sadržava su nevjerojatno komplementarna estetici i poetici literarnog stvaralaštva Marcela Prousta. Osjećaj za zatvoreni svijet u odnosu na otvoreni; osjećaj za odnos gledan iz perspektive svojega ja u protežnosti relativnog vremena, osjećaj upravo za 'Madelaine' (jer Mathilda je upravo poput Madelaine) sve je ono iz čega ovaj zanimljivi redatelj kreira svoje atmosfere i životne komplekse svojih likova. Napomena je da ovo djelo ne slavi život svijetlih mogućnosti, kao što ni ne ponire u ambis mračne propasti. Priča je to koja je ništa drugo do fatamorganička igra u uvjetima melankoličnih vremena u kojima eskaliraju titraji strasti koje muškarac i žena u svijetu nemaštovitih ljudi gole penetracije mogu doživjeti. Antoine i Mathilda (u fantazmičkom svijetu ili ne) su muškarac i žena koji se ljube u uvjetima frizerskog salona. Njihovi ciljevi nisu razasuti diljem prostranstava svjetskih mogućnosti. Njihova je veza istinska. Relacija njihove povezanosti, ljubavi i strasti teče neovisna o ljudskom poimanju stvari kroz funkcije, njihova je veza zaista odnos bez ucjena, osjećaja krivnje, ljubomore i svađa. Njihov život je međusobna sposobnost osjećanja obostrane privlačnosti, van vremena, van prostora – utopljeno u imaginaciji, plesu i glazbi – u misli koja ih veže u suštinu ljubavi između muškarca i žene.

Patricea Lecontea od prije pamtim po izvrsnoj drami Monsieur Hire iz 1989. a koja kotira umjetničkom kvalitetom i vrijednošću podjednako kao i Le Mari de la Coifeusse. Među francuskim stvarateljima filmske umjetnosti pronaći ćemo provjerene klasike kao što su Truffaut, Godard ili Rohmer, ali u mlađem naraštaju Leconte je sasvim sigurno u vrhu po čaroliji koju sa svojim sjajnim glumcima na filmskom setu uspostavlja.

----------------------------------------------------------

(ANTOINE,12)

(ANTOINE, 60)

(NEOČEKIVANJA PROŠNJA)

(MATHILDE)

(SVE JE VANI NEVAŽNO)

(EGZOTIČNA MINIJATURA EKSTATIČKE LJUBAVI)

(TRANS; ARABIC DANCE)

---------------------------------------------------------

(ANNA GALIENA)

(JEAN ROCHEFORT)

---------------------------------------------------------

Oznake: Patrice Leconte, francuski film, Komedija, erotski, Jean Rochefort, 1990, 9/10

- 14:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.11.2015.

VAMPYR (1932)

120.VAMPYR (1932) Ocjena: 8/10
(Vampir) Njemačka-Francuska, horor, 83' (70', dvd izdanje), IMDb: 7.7/10
Redatelj: Carl Theodor Dreyer
Producent: Carl Theodor Dreyer, Julian West
Scenarij: Christen Jul, Carl Theodor Dreyer; Sheridan Le Fanu (priča)
Kamera: Rudolph Mate, Louis Nee
Glazba: Wolfgang Zeller
Uloge: Julian West, Sybille Schmitz, Jan Hieronimko




IMDb

Danski redatelj s bogatim umjetničkim iskustvom iz vremena nijemoga filma 1931./1932. snima svoj prvi zvučni film. Vampyr nastaje u problematično doba za filmsku umjetnost u njemačko-francuskoj koprodukciji. Inspiriran pričom Carmilla irskog pjesnika i pisca Sheridana Le Fanua o Davidu Grayu (u filmu Allan Grey, glumi ga Julian West), mladom sanjaru koji je zaokupljen vampirima i natprirodnim silama. Vođen istraživanjima dolazi jednoga dana u jedno malo zabačeno francusko selo u kojem stara gospođa, pokojnica Marguerite Chopin izlazi iz groba kao vampir i noćna je mora u obližnjem zamku.

Film je snimljen kao mješavina zvučnog i nijemog filma, specifično za vrijeme 'prelaska' iz nijemog u zvučno razdoblje u filmskom stvaralaštvu. Dreyer i snimatelj Mate dosegli su vrhunac atmosferičnosti kroz chiaroscuro postupak, kroz preskakivanje fabule, utiskujući gledatelju snažan aluzivni i metaforički dojam. Ovaj film neće zanimati nezahtjevnog ljubitelja filmske zabave, nego zahtjevnog i sklonog poniranju u specifična čuvstva koja se dotiču psihičkog nemira, psihologije snova i straha te kontemplacije o stanjima između života i smrti. Priznali mi ili ne, ovaj nesavršeni film, premda snimljen sjajnim umijećem njihovih tehničkih manevracija, osjetno je štur i opor za gledanje, ali obiluje takvim groteskno-bizarnim momentima da ga ne možemo snažno ne doživjeti.

Scena kada Allan Grey, ispunjen grozomornim čuvstvima kako je u okruženju vampira izlazi iz svog tijela dok sjedi na klupi u parku je nenadmašna. Odlazi do zamka i nalazi lijes u kojem on sam leži ukočen i mrtav širom otvorenih očiju. U duhu gleda čitav svoj izlazak, što djeluje gotovo nadrealno, kako opskurni muškarac stavlja poklopac lijesa na njegovo tijelo, samo sa oknom kroz koje on može vidjeti svoj put do groba. Uz pogled uperen vertikalno prema krošnjama, zvonicima, građevinama uz bučnu zvonjavu. Psihologija nemrtvosti, opsjednutosti, nadrasla je konvencionalnu viziju vampira u stanju života. U principu, kroz samu priču utkana je klasična pretpostavka o prokletstvu. Ali ono što je ovaj film ostvario je nadnaravno mjesto u koje se stavlja duševno stanje čovjeka u istraživanju, mori i strahu od nepojmljivog i nadnaravnog.

Ocjena 8/10
Obrazloženje: U filmu je praktično sve postignuto, sva toliko moćna izražajnost mračnog somnabulskog svijeta more u čovjeku koji je ogrezao u duboke misli o okultnim i mističnim stvarima. Da sebe ne može izvući iz toga, da se našao u svijetu vampira fizički i psihički. I to sve prikazano u montaži s elipsama, preskocima da se gubi jasan slijed događaja, što je sasvim genijalna stvar. Film pratimo uz vrhunski ukomponirane zvukove i glazbu. Ipak koliko god se činilo vrhunski, toliko film svejedno gubi jer sadrži izvjesnu letimičnost u kretnji amaterskih glumaca, nedotjeranu upotrebu rekvizita što upućuju na simbolizam (slike, kosturi). Film zahtijeva čak i proučavanje što nekada nije dobro.


--------------------------------------------------------

(GREYEV DOLAZAK U COURTEMPIERRE)

(SIMBOLI)

(KLAUSTROFOBIČNI INTERIJER)

(UTVARE I SJENE)

(VAMPIRSKA POSTELJA)

(SESTRA)

(PREOBRAZBA)

(VIZIJA PUTA U ZAGROBNI SVIJET)

(SVIJEĆA)

(ŠTOK I ZVONO)

(PRELAZAK KUĆNOG PRAGA)

(ZRAKE SUNCA U KROŠNJAMA)

(ZVONJAVA I POGLED U VIS)

(ISCRPLJENOST TIJELOM, ODSUTNOST DUHOM)

(PROBADANJE SEOSKOG VAMPIRA, GOSPOĐE CHOPIN)

-------------------------------------------------------






Oznake: Carl T. Dreyer, horror, njemački film, francuski film, 1930s, 1932, 8/10

- 13:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 04.11.2015.

LA CHIENNE (1931)

114.LA CHIENNE (1931) Ocjena: 8/10
(Kuja) Francuska, drama, 91', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Jean Renoir
Producenti: Pierre Braunberger, Roger Richebe
Scenarij: Andre Girard, Andre Mouezy-Eon, Jean Renoir; Georges de La Fouchardiere (roman)
Kamera: Theodor Sparkuhl
Zvuk: Denise Batcheff, Marcel Courmes
Uloge: Michel Simon, Georges Flamant, Janie Marese







IMDb

Ovaj film je veoma zgodna naturalistička igra velikog francuskog redatelja Jeana Renoira. Rani zvučni uradak sa zanimljivim pokretom kamere. Dramaturgija života popraćena je kadrovima koji klize ostvarujući začudno moćan segment simbolike u svemu tome. La Chienne je ispripovijedana priča o magičnom ljubavnom trokutu u uskom krugu pariškog Montmartrea. Ova priča je ujedno nešto fatalno, socijalno stvarno i nešto vrlo grozno tragično. Prolog u priču je kroz igrokaz s malim visećim lutkama koje najavljuju tri glavna lica koje ćemo kasnije pratiti kroz film, a odvija se u nekom malom bistrou, kao na prozoru koji bez zastora gleda van na ulicu. Posebno možemo obratiti pažnju na lutkice koje alegorijski predstavljaju francusku republiku kroz koju se simboli vlasti nadmeću koji će najaviti predstavu. Popa potiskuje car, cara vojnik; vojnik na brzinu obrazlaže kako ono što će se odigrati neće biti nikakva studija ni moralna slika, ni drama ni komedija, kako u njoj glavni likovi nisu ni zlikovci ni heroji, nego obični ljudi.. Tri lica: On, ona..i još jedan, kao i obično, on. Stvari stoje zapetljano, i takve su kakve jesu.. nepopravljivo predvidljive i uvijek u pravilu krivo protumačene od strane društva i vlasti. Onako kako je nije onako kako je, nego je uvijek onako kako se samo po sebi odvija između ljudi.

Film je u engleskom govornom području preveden kao 'The Bitch', u nas kao 'Kuja' ili 'Kučka'. Pa premda nas lutak uvoditelj uvjerava kako poente i poučka nema sve nam se čini da ovo ima biti drama o pasjem kurvinskom životu među ljudskim stvarima. Život je kurva stvarnija od politike. Politika uvijek laže i politika se provodi uvijek kontra stvari kakve jesu; ako je do pravde Sud donosi presudu nepravedno, ako je do nepravde Sud donosi presudu pravedno; dok u Životu kada su emocionalni odnosi i duhovna i materijalna egzistencija u pitanju stvari teku nakazno i bolno, veoma veoma prljavo i jeftino. Kakva jeftina skupoća po čovjeka!

Likovi su: sredovječni činovnik i slikar Maurice Legrand (Michel Simon), onaj tip uvijek pristojnog i pristalog čovjeka dobrice koji ne bi ni mrava zgazio, a zbog čega uvijek ispadne papak i budala; u životnoj zajednici je sa udovicom palog junaka (koji nije pao na oltaru domovine nego je dezertirao i pije i vucara se tko zna gdje), nadalje, žena je djevojka Lulu (Janie Marese) putena i naivna, kučka kao sam život koja mazohistički slijepo voli svog makroa koji je strastven ali od trenutka do trenutka kada od nje želi izvući novac; i treće lice je sam on, Dede (Georges Flamant), općevažeće zlo ovoga svijeta na meti svake osude. Oni čine triangl prljave stvarnosti. 42-godišnji Legrand, potreban ljubavi sve će učiniti da privuče nestašnu i tužnjikavu Lulu k sebi iskreno misleći da je ona toga potrebna i željna, darivat će ju slikama koje će ova predavati Dedeu, a koji će iz toga učiniti biznis s bogatim prekupcima umjetničkih slika. Legrand će voljeti Lulu, koja će voljeti Dedea, koji neće voljeti nikoga pa n i sebe. Na koncu, izgledat će da je u ovom pokvarenom svijetu ispravno postupao jedino kriminalac Dede koji je s vremena na vrijeme uzimao Lulu i od Lulu (a zapravo od takvog života), ono i onako kako je vrijedilo uzimati. Tako će svi izgubiti glavu, a na životu, u svijetu kurvanjske stvarnosti ostat će samo Legrand. Jadniji od jadnijega. Velegradski skitnica, klošar, ona figura što simbolizira dno dna ljudskog postojanja. To će napraviti petljanje sa životom (kučkom) od duševnog čovjeka od dobrih manira. Ostat će pseto čije slike će otići u svijet s potpisom kurve koju je volio.

----------------------------------------------------------------





----------------------------------------------------------------

(PROLOG-IGROKAZ)

(MAURICE LEGRAND, SLIKAR)

(DEDE I 'LULU' LUCIENNE)

(DEDE, MAKRO I KARTAŠ)

(LEGRAND ĆE MALOJ LULU SVE POKLONITI ZA MALO NJEŽNOSTI)

(LULU ĆE SVE DATI DEDEU)

(DEDE ĆE JU PRITISKATI)

(LAŽLJIVO MOTA LEGRANDA)

(SLIJEPO VOLI DEDEA)

(NAĆI ĆE SVOJE SLIKE U IZLOGU)

(POD LAŽNIM IMENOM)

(U BRAKU-"SKLONI TE SLIKE, MUKA MI JE OD NJIH..")

("MOJ PRVI MUŽ JE POGINUO U RATU ZA OVAKVE KAO ŠTO SI TI...")

(BIVŠI MUŽ, HEROJ, NIJE POGINUO.. NEGO KLOŠARI)

(LULU ĆE OTIĆI SA BILO KIM ZA VOLJU DEDEU)

("KAD SAMO POMISLIM DA SAM TI VJEROVAO..")

("TI NISI ŽENA, TI SI KURVA!")

("PAZI ŠTA GOVORIŠ..")

("ON ME TUČE ALI JA GA VOLIM..")

(NAVIKLA DA SE BRANI OD UDARACA)

("NE SMIJ MI SE, NE SMIJ MI SE TAKO LUCIENNE..")

(LUCIENNIN NOŽIĆ)

(LEGRANDOVO RJEŠENJE)

("JA SAM BLAGAJNIK U FIRMI TEKSTILA.")

(KOGA BI OVAKAV UBIO)

(SLABIĆ OSTAJE 'NEVIN' NA ŽIVOTU)

(SVJEDOCI VIDJELI SAMO DEDEA NA MJESTU ZLOČINA)

(DEDE NE MOŽE NIŠTA OBJASNITI)

(SLUŠANJE SMRTNE PRESUDE)

(POROTNIK:"U SVOJU ČAST I ČISTE SAVJESTI, PRED BOGOM I LJUDIMA..KRIV JE!")

(KOMPANIJA KLOŠARI MONTMARTREA)

-----------------------------------------------------------------

(MICHEL SIMON)

Oznake: Jean Renoir, Michel Simon, Georges Flamant, Janie Marese, drama, 1930s, francuski film, 1931, 8/10

- 15:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 21.07.2015.

LE BEAU MARIAGE (1982)

96.LE BEAU MARIAGE (1982,FRA) Ocjena: 8/10
(Lijepo vjenčanje,A Good Marriage) rom.drama, komedija, 97', IMDb: 7.2/10
Redatelj: Eric Rohmer
Scenarij: Eric Rohmer
Glazba: Ronan Girre, Simon des Innocents
Snimatelj: Bernard Lutic
Uloge: Beatrice Romand, Andre Dussolier, Feodor Atkine



IMDb

'Tko su ti koji zemljom ne lutaju?'
'Tko su ti koji ne grade kule u zraku?'
(La Fontaine)


Ovo je priča o Sabine (Beatrice Romand), umišljenoj djevojci. Kako je ona sebi u sedmom nebu. Započeo bih ovaj osvrt sa ulogom Beatrice Romand ovako: Sjajno! Sve na njoj, čitav pokret, performans, ponašanje.. pretvaranje, utvaranje, gluma; od toga kako zamišljeno gleda u jednu točku do toga kako hoda i komunicira sa ljudima – sve je upravo dojmljivo da ne možete to ne primijetiti i preskočiti. Palac gore svrsishodnosti velikih filmskih festivala, pošto je na venecijanskom festivalu Romand osvojila nagradu za svoju ulogu u ovom filmu.

Ovaj film, u Rohmerovom jednostavnom ruhu, bez ambicije stilske dekoracije prikazuje djevojku srednjih dvadesetih godina koja mjeri svijet svojim ružičastim naočalama – kao stopostotna odrasla djevojčica s vječnih 18 godina kada na prvu pomisli da može osvojiti svijet. Sabine umišlja kako je svijet bajkovito mjesto u kojem svi igraju uloge sporednih lica koja su tu samo da upotpune njenu glavnu ulogu u toj bajci. Njezin prkos i njezina naivnost su dvije karakterne crte koje struje iz njezine mladenačke naravi i čine ju nepripravnom i nesazrelom za išta više od sporadičnih avantura sa oženjenim muškarcima. Usprkos svojim djetinjim švrljanjima Sabine muči to što je sama, iako ni sekunde ne odstupa od vizije kako je ona najpoželjnija prilika za bilo kakvog, pa tako i sređenog ozbiljnijeg muškarca. Posredstvom prijateljice umjetnice Clarisse, prihvati njezinu ideju da se poveže sa njenim rođakom Edmondom. I premda od početka poznanstva Edmond ne pokaže prema Sabine više od prisne pristojnosti na distanci, Sabine uvjerena u brak s Edmondom nastavlja živjeti po scenariju iz svoje mašte.

Iz priče o djevojci koja gradi kule u zraku razabiru se stvari i oznake ljudi koji žive u takozvanoj stvarnosti, kako se kaže 's obje noge čvrsto na zemlji': kako su nestabilni, slabi, katkad uvrnuti, žalosni.. moguće su varijacije. Ovaj film, što je čest slučaj i kod ostalih Rohmerovih filmova s pričama o međuljudskim odnosima baziranim na dijalogu, itekako je životan; stvaran, jednostavno izrežiran i simpatično odigran da vas dugo drži dobro raspoloženje.

Le Beau Mariage je samo jedan od malih bisera iz filmske povijesti kakve volim predstaviti, a sa željom da se izvuku iz zaborava. Ako su stari i ako nisu aktualni, ne znači da nisu itekako vrijedni pažnje; svejedno jesu li namijenjeni za prvo gledanje ili za prisjećanje na neko davno gledanje.

-----------------------------------------------------------------------

(SABINE - U SVOJIM MISLIMA)

(SAMOUVJERENA)

(STUDIJA HODA; nap. OBRATITI PAŽNJU!)

(ŽIVOTNA DEVIZA: PRIJETNJA UDAJOM)

(NEZAVISNA, EGOCENTRIČNA, SAMA)

(POTREBNA JOJ POTPORA I RAZUMIJEVANJE)

(ON JE TAJ...)

(...)

(DŽENTLMENSKI IZLAZAK)

(IZ NJENE PERSPEKTIVE; KAKO OVO NE BI BILA BAJKA?)

(NJEZINA ROĐENDANSKA PROSLAVA; DOŠAO JE U ZADNJI ČAS)

--------------------------------------------------------------------------

Trailer
Ronan Girre/Glazba
-------------------------------------------------------------------------



Oznake: Eric Rohmer, Beatrice Romand, romantična drama, rom.komedija, francuski film, 1982, 8/10

- 17:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 18.07.2015.

5x2 (2004)

95.'5x2' (2004,FRA) Ocjena: 8/10
R (5x2) drama, romantika, 90', IMDb: 6.7/10
Redatelj: Francois Ozon
Scenarij: Francois Ozon, Emmanuele Bernheim
Glazba: Philippe Rombi
Kamera: Yorick Le Saux
Uloge: Valeria Bruni Tedeschi, Stephane Freiss, Francoise Fabian, Michael Lonsdale



'5x2' djeluje kao lepeza od pet vinjeta koje su estetski fino posložene i to tako da prate jedan par (muškarca i ženu) na njihovom zajedničkom bračnom i životnom putu , i to - unatrag: od sudske rastave pa po točno određenim etapama do faze kada su se upoznali na jednom ljetovanju u jednoj egzotičnoj talijanskoj destinaciji uz more. Finoća razrade ovog filma je neumitna na svakom koraku; to kažem zbog prve od dvije ključne stvari koje primjećujem u ovoj priči, a to je jednostavnost (dok je druga paradoksalnost). Primamljivi, prekrasni, romantični sanjarski glazbeni brojevi talijanskih kancona 1960-tih (kao Ho Capito Che Ti Amo i dr.,) ili američkih evergreena (kao Smoke Gets In Your Eyes) polako ali sigurno provode nas kroz vezu ovo dvoje ljudi od njihovog razvoda (nakon kojeg u sobi imamo indikativnu grubu scenu seksa – koja se događa kao vrhunac neizvjesne propasti) pa – kancona po kancona – najprije tegobno, a zatim sve poletnije i lepršavije teku sve do njihovog upoznavanja, do one točke na početku veze kada je sve pred njima značilo zaljubljivanje, povezivanje, ljubav i strast. Njihova ljubavna veza ima boju, miris, bit; a opet kompletno gledano ta veza je opterećena nekim skrivenim silama koje uzrokuju propast. Njih dvoje – muškarac i žena – faktično - privučeno je jedno drugome, i čini se da čim je zakon te privlačnosti ispunjen osigurani su svi preduvjeti za put tog odnosa prema propasti. Nekakva je to razorna privlačnost koja vas ujedno vuče i u unutra i van iz te veze. Seksualno biće, bilo muškarca bilo žene, reagira na izazove izvana. Priča ovog filma 'o putu u propast' zrcaljena je slika jednog života koji je krenuo iskrom sviđanja, privlačnosti i puta ljubavi. Ozon postavlja vezu muškarca i žene u oblik u kojem ona često završava, i u okolnosti u kojima se najčešće razvija. Uz jednostavnost i uobičajenost kojom teče veza to dvoje ljudi usporedno ide i kompleksna nemogućnost nalaženja duhovnog konsenzusa koji bi mogao pomiriti nemirnu i divlju ćud ljudske seksualnosti. Ovu ženu, Marion (C.Bruni Tedeschi) kroz njihovu vezu prati ignorancija njenog novopečenog muža Gillesa (S.Freiss), ona skreće s puta vjernosti prve bračne noći i svojim razbuđenim osjećajem krivnje nadalje mužu, tim intenzivnije, izjavljuje ljubav. Njih dvoje od prvih minuta braka pokazuju se kao da su različito ugođeni satovi, njihovi životi kao da se zbog nečega mimoilaze. Ljubav, želja, strast, otkada su se upoznali pretočili su se u rad na obitelji, na ispunjavanju životnih obaveza. Njihov brak izgledao je kao kada prođe jedna godina godišnjih doba, a da ste ih vi prespavali i probudili se na kraju zime.

Ovo je film u kojem sam primijetio dozu trpnje i mučenja, kao romantična forma ovo nije nešto što bi beskrajno stimulirajuće razvilo u gledatelja. Isto tako film je to koji je nepobitno nadmašio veliki broj primjera šablonski oblikovanih romantičnih drama s nekakavom porukom, sretnim ili nesretnim završetkom; naprotiv film je ostavio pitanja otvorenim. Kod ovog 'Ozona' ne nalazimo srcedrapateljnu patetiku nego izvjesnu bergmanovski tjeskobnu frustraciju življenjem života. Ovaj film prikazuje razvojni put propasti jedne veze okrenuto naopako. Kako god gledamo, bilo od kraja prema početku ili od početka prema kraju mi vidimo uvijek jednu silaznu putanju koja teži sveukupnom raskidanju; možda je upravo to temeljni lajt-motiv za ovaj film. Ukazati da su ljubav, želja i strast u vezi borba kojoj ne gine razočaranje, i ukazati na ozračje (kao što je brak) u kojemu se gasi ljepota u zajedničkom životu dvoje koje se voli. Zato je potrebno nadodati napomenu da je glazba u vidu glazbenih brojeva nešto kao ključni dodatak filma koji oplemenjuje; valjda je tako i u životu - važno za smisao, za radost u trenucima kada živimo kada ljubimo - imati nešto kao što je glazba, važno je čuti.

Film je škakljiv, ali je za svidjeti se.

----------------------------------------------------------------------------

(POSLIJE POTPISANOG RAZVODA)

(UPRAVO RAZVEDENI)

-----------------------------------------------------
(TRENUCI DRAGOSTI SA SINČIĆEM)

(NAJLJEPŠI PLOD LJUBAVI)

(SAMOĆA NAKON PORODA)
------------------------------------------------------

(UPRAVO VJENČANI)

(VRHUNAC VESELJA)

(PIJANSTVO PRVE NOĆI)

(LAKU NOĆ LJUBAVI...)

(IZLAZAK NA ZRAK)

---------------------------------------------------------------

(KAO POZNANICI NA PLAŽI)

(NERVOZA ZALJUBLJENIH SKRETANJEM POGLEDA)

(ODLAZAK)

----------------------------------------------------------------

Trailer

Soundtrack/Paolo Conte - Sparring Partner

Soundtrack/Wilma Goich - Ho Capito Che Ti Amo



Oznake: Francois Ozon, Valeria Bruni Tedeschi, Stephane Freiss, francuski film, drama, romantika, 2004, 8/10

- 16:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 14.07.2015.

BOY MEETS GIRL (1984)

94.BOY MEETS GIRL (1984,FRA) Ocjena: 9/10
(Momak i djevojka) drama, romantika, 100', IMDb: 7.0/10
Redatelj: Leos Carax
Scenarij: Leos Carax
Glazba: Jacques Pinault
Snimatelj: Jean-Yves Escoffier, Philippe Tourret (vis.efekti)
Uloge: Denis Lavant, Mireille Perrier, Carroll Brooks



Nekada, ne sjećam se više kada, gledao sam početak ovog filma i činilo mi se – to nije za mene. Bilo je to u vrijeme kad sam očekivao realne drametine od filmova, pa sam smatrao da je ovaj film kompliciran. Pogledavši ovaj film danas od početka do kraja, već pri prvom gledanju znao sam jako dobro da nema potrebe za poniranjem u duboke drame. Čitava drama je zapravo u neobaroknom stilu - minimalistička, britka, oštra, jednostavna a drukčija, kao izobličena slika mladenačke ljubavi u zrcalu svog vremena. Priča je to s malo riječi, u nepravilno raspoređenim - a opet povezanim - prizorima, priča je to koja dolazi iz očiju mladog zaljubljenog i ostavljenog režisera filmova, koji želi dotaknuti nebo svojim umjetničkim zamislima. Možda je ta priča čak i više od toga; to bi mogla biti priča u slikama noćnog Pariza; noćna svjetlost, vedra noć, odbljesci, sjene, dijamantni kutevi zraka što ispunjaju proreze prolaza i ulaze duboko do soba, sve je to ustvari gledano očima nekog Duha koji u ljudima nadahnjuje osjećanja i gura ih u životna traganja – ovaj je film tako noćna priča, priča koja svijetli svjetlom noći. Projekcija je to osjećaja i čuvstava koja se odigrava kroz oči. Oči su u ljubavi kao iskrivljena zrcala, svijet, slike, snovi, život, sve leti, sve je u naravi zaljubljene prirode moćno, nabijeno posebnim magnetizmom. I vrijeme i mjesta i muzika i ljudi, Alexu poprimaju oblik statičnih modela, svijet se čini nepomičan, statičan i apsurdan. Razgovori postoje, ali nisu bitni.. on pored cijelog svijeta učina i pomalo grotesknih umjetnih i prividnih egzistencija pronađe Mireille, djevojku iz francuske provincije koja je u Parizu neprestano sama u stanu svog dečka koji ni sam nije svjestan koliko boli joj nanosi svojim prezirom. Ona je u stanu sama i vježba step. Mireille pokušava snimati reklame, ali ju odbacuju zbog njenih zubi i bora na čelu. Alex je jedini momak na svijetu koji posjeduje de ja vu zbog Mireille. De ja vu koji on osjeća u sebi Nebo je namijenilo njemu radi Mireille. On osjeća njeno srce, koje tragično vene i želi umrijeti. Film se sastoji od tri pjesme i hrpe zamračenja kadra, kao da su zatajenja, slomovi što raskidanjem i prekidanjem udaraju pečat na ljubavnu priču jednog života. Možemo postaviti pitanje na dva načina: Što ako je ova priča stvarna, i što ako ova priča nije stvarna? Priča upravo nudi u sebi opciju bezvremenosti; kao da nas navodi na put da uđemo u razmišljanje o veličini i težini stvarne ljubavi koju čovjek može osjećati prema biću svojega života.

Da kažem riječ-dvije o glazbenim brojevima koji su neraskidivo utkani u film. Uvod u film ima pjesmu s kojom se nisam mogao rastati i danima sam je preslušavao. Na prvu sam ostao naježen kad sam čuo zadnji slog naslovnog stiha ove pjesme. Ova pjesma je toliko uzvišeno tužna da suze nije lako uspregnuti. Pjesma je od Serge Gainsbourga Je Suis Venue Te Dire Que Je M'En Vais u izvedbi Jo Lemaire, nestvarno šarmantne belgijske pjevačice. Drugi glazbeni broj je nervozno-buntovno-psihodelična pjesma od 'Dead Kennedys' Holiday In Cambodia koja potpuno pogađa atmosferu i izražava stanje slomljene duše u neredu u trenucima kad Mireille ostane sama u Bernardovom stanu. I treća je pjesma Davida Bowieja When I Live My Dream koju Alex sluša u noćnoj šetnji ulicom na slušalicama walkmana snizivši i poništavajući zvuk grada na nečujno.

Boy Meets Girl je praktično art-film s potencijalom estetike nijemog filma i praksom talkies razdoblja 1930-tih, na tragu francuskog režisera Jeana Vigoa; film je to koji ima ponešto i od artističke poetike Chaplinovih filmova, i naposlijetku nije moguće zaobići usporedbu sa majstorima francuske novovalne kinematografije na koju se Carax više ili manje neposredno nastavlja (Truffaut/Godard).

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Soundtrack:

Trailer/David Bowie-When I Live My Dream

Mireille/Dead Kennedys

Jo Lemaire & Flouze - Je Suis Venue Te Dire Que Je M'en Vais

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(SEINE KAO ZRCALO)

(ALEXOV OSJEĆAJ PRAZNINE NAKON RASKIDA VEZE)

(POKUŠAJ DA SI OBJASNI)

(RASHLADITI SRCE)

(ALEX UVIJEK NA MJESTU DRAME)

(MIREILLE - U POGREŠNOJ VEZI)

(TRENUCI TJESKOBE U BERNARDOVOM STANU)

(ALEXOV IZLAZAK WALKMANOM U NOĆNU ŠETNJU)

(SAMO PROMATRAČ)

(PLASTIČNI PRIZOR LJUBAVI)

(STATUA JE ŽIVA)

(ONA UMIJE DA IGRA STEP)

(RADOST IGRANJA STEPA)

(ALEXOVA DIMENZIJA (METRO))

(TOČKA SUDBINE-ALEX SE MORA NEKAKO SPRIGNUTI DO GOSPOĐINE NOGE)

(DOLAZAK NA ČUDNU 'LJUDSKU' ZABAVU)

(OD ZABAVE DISTANCIRANA SKRIVENA MIREILLE)

(ALEX MEETS MIREILLE)

(BOY MEETS GIRL)

(BOY MEETS GIRL)

(ALEX MEETS MIREILLE)

(VRIJEME LJUBAVI)

(ON JEDINI MOŽE JU SPASITI OD NJE SAME?)

(KOB-METAFIZIČKI POGLED ASTRONAUTA SA ZABAVE)

--------------------------------------------------------------------------------------------------






Oznake: Leos Carax, Denis Lavant, Mireille Perrier, drama, romantika, francuski film, 1984, 9/10

- 12:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.07.2015.

DELICATESSEN (1991)

93.DELICATESSEN (1991,FRA) Ocjena: 9/10
(Delikatese) crna komedija, post-apokaliptički, 99', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Marc Caro, Jean-Pierre Jeunet
Scenarij: Gilles Adrien, Marc Caro, Jean-Pierre Jeunet
Glazba: Carlos D'Alessio
Snimatelj: Darius Khondji
Uloge: Marie-Laure Dougnac, Dominique Pinon, Jean-Claude Dreyfus



Kakvi su to veliki filmovi? To pitanje osjećam da moram postaviti s obzirom da u Delicatessen prepoznajem 'veliki' film. To je kada još u predpripremi za gledanje vi po kadrovima iz filma osjećate da je pred vama nešto vrlo privlačno, tajnovito i moćno. Delicatessen je upravo to, jedna nazovimo ju 'velika' i vrhunska crna komedija sa nadrealističkim estetskim rješenjima. Namjerno ne kažem da ova crnohumorna komedija jest nadrealistički film, nego samo ostvarenje s nadrealističkom formom. Film teče tako da nas kroz čitavo vrijeme drži živo fokusiranima za ono što se sprema dogoditi, da mesar svoje radnje koja nosi naziv 'Delicatessen', učini ono što se čitavo vrijeme prijeti uraditi svojom satarom; dohvatiti svojeg novopridošlog pomoćnika kojeg je zaposlio u svojoj stambenoj zgradi kao majstora za kojekakve popravke, priklati ga kao što se to radi sa svinjom i onda dati (trampiti) meso svojim kupcima i stanarima. Da približimo radnju filma kroz par uputa za razumijevanje:

Evo ovako: Nalazimo se u postapokaliptičnom svijetu negdje u Francuskoj. Čini se da se dogodilo nešto pre strašno, jer mi i po zgradi i posvemašnjem prožimućem mraku i magli primjećujemo da je sa ljudima otišlo sve u nekom krivom pravcu. Čini nam se kao da je zgrada sa mesnicom gosp. Clapeta (J-C.Dreyfus) 'Delicatessen' sve što je od grada ostalo. Delicatessen , sa svim pripadajućim elementima u strukturi, čista je alegorija civiliziranog svijeta u čijem društvu jedino što je ostalo sačuvano jest ono najgore što egzistira u stanarima koji žive u Clapetovoj zgradi. Clapetovi (mesarovi) podstanari su ljudi različitih gnjusnih i bizarnih osobina, provode dane u najgorim ljudskim navikama da to prelazi svaku mjeru etičnosti. Oni su frustrirana bića (Aurora, žena koja čuje glasove i koja na najrazličitije načine želi počiniti samoubojstvo), snobistička bića (kao mesarova ljubavnica), oni su ujedno i uhode, prokazivači, izdajice u službi glave zgrade i šefa mesarske radnje, ima i čudaka kao ekscentrični pužofiličar Frogman koji živi u vodi do koljena i jede samo sirove puževe. Zgrada ima sve: i vezu sa svijetom (poštar) i vlastitu manufakturnu djelatnost. Ma pogledajte tu alegoriju! Delicatessen je svijet 'u se - na se - poda se' vrijednosti koji je nekakvom čudnom radiokaktivnošću podignut na veću potenciju. Zajedničko svim stanarima je njihova nesputana i nikad zatomljena, toliko ljudski prepoznatljiva i vječita glad, upravo proždrljivost. Hraniti se i jesti je uvijek na prvome mjestu i društvo koje imamo u toj 'Delicatessen zgradi' je jedačko (mesoždersko) društvo. U srcu priče je međutim nešto lijepo. Ljubavna priča između mesarevog pomoćnika, malog ćubastog cirkuskog zabavljača i klauna Louisona (Dominique Pinon) i mesareve slabovidne kćeri Julie (Marie-Laure Dougnac). U njih dvoje i prije njihovog prvog susreta spavala je tužna umjetnička duša kojoj nedostaje ljubavi i razloga za snove. Oni, drukčiji od svih, se nađu kod nje na maloj glazbenoj romantičnoj čajanki jednog popodneva kada im se spoje srca u zajedničkoj svirci na svojim instrumentima. (Ona svira violončelo, a on na muzičkoj pili za dušu njegovog najboljeg prijatelja majmunčića doktora Livingstonea kojega su pogađate … pojeli). Međutim u kući postoje cijevi, šuplji prolazi i sve se čuje. Kuća je kao jedna ogromna društvena 'Big Brother' aparatura, sa svim mehanizmima nadzora i upravljanja. Pomahnitali mesar širi sve žešću kampanju ne bi li uhvatio svoj obrok kada dozna da mu se kćer druži sa pomoćnikom. Porivu gladi u mesarovom sklopu ličnosti pridruži se i ljubomora - očinska ljubav koja želi posjedovati. Stanari se počnu pretvarati u razjarene zvijeri.. Pod zemljom pak, u kanalizaciji je nešto kao pokret otpora, Trogloditi koji su napravljeni s kapama u gumenim odijelima da izgledaju kao spermatozoidići. Dobroćudna stvorenja kao biljožderski pokret otpora gnusnim mesojedima na čelu sa mesarom, vođom Delicatessena. Međutim i oni, iako kao subverzivni faktor otpora mesožderima, imaju također jedan primarni cilj u svojoj borbi – pronaći žito, vreće sa kukuruzom! I oni žele jesti. Njima je vrhunaravna strategija opstanka razmnožavanje koje im je 'prirodno' funkcionalno ugrađeno u biološkoj fiziologiji bića. Krug se zatvara kad si probamo zamisliti što će 'gladnom' mesaru žito koje je na tako visokoj cijeni a koje skladišti i brižno važe..

Poanta filma, koji je umjetnički iznimno dojmljiv, vizualno i akustički, koji je osmišljen nimalo izvan stvaralačke struje francuskog vala društveno-satiričnih autora, koji je i zabavan i koji vas tjera na razmišljanje, na osjećanje i na smijeh podjednako, kao izdignuta je na nekakav pijadestal filmske umjetnosti, a nalazi se u sceni na krovu zgrade na kojoj sviraju dvoje ljubavnika ujedinjenih u svojoj tuzi umjetnika, dok nad horizontom boje prekrasnih toplih i vedrih tonova ispunjaju nebo. Baš kao slika.

Delicatessen je priča u maniri Chaplinovih Modernih vremena, poentirana romantično, bajkovito, ali ništa manje opskurno i groteskno. Delicatessen je čudovišno lijepo ostvarenje; film koliko romantičan, toliko i jezivo šokantan.

------------- POKUŠAJ BIJEGA PRETHODNOG POMOĆNIKA





















--------------------------------------------------------------------------------------------

(MESARSKE DELICIJE ZA STANARE)

(NEBO NAD ZGRADOM JE VJEČNO TAMNA KOPRENA)

(NE BAŠ GOSTOLJUBIV DOČEK STANARA)

(NOVI POMOĆNIK I USPOMENA NA DR.LIVINGSTONEA)

(ZGRADA JE UJEDNO I MANUFAKTURA)

(U DRUŠTVU ZGRADE ZASTUPLJENA SU I DJECA)

(LOUSIONOV MALI PERFORMANS)

(UVIJEK NETKO MOTRI)

(MESAR I POŠTAR O POLITIČKOJ SITUACIJI)

(JULIE, SLABOVIDNA MESAREVA KĆI KOJA STANUJE NA GORNJEM KATU)

(BIT ĆE TO ROMANTIČAN SUSRET)

(KAD NAOČALE NISU NA OČIMA :-))

(SRODNE DUŠE)

(MAGLA OBAVIJA MESOŽDERSKU UTVRDU)

(POSTAPOKALIPTIČNO OZRAČJE)

(PODMIĆIVANJEM ŽELI DA BUDE VOLJENI TATICA)

(TAJNI PROLAZI)

(TROGLODITI)

(SUICID-DRUŠTVENI PROBLEM)

(BORBA ZA ŽIVOT U IME LJUBAVI KOJE NA SVIJETU VIŠE NEMA)

(UČINILI OPĆI POTOP)

(...)

(ČINI MU SE DA IMA NEŠTO U GLAVI)

(ŠTO SE POŽDERALO POŽDERALO SE)

(NADA)

(RAZVEDRAVANJE)

(OPSTANAK LJUBAVI)

-----------------------------------------------------------------------------------------

Trailer

-----------------------------------------------------------------------------------------







Oznake: Marc Caro, Jean-Pierre Jeunet, crna komedija, Dominique Pinon, Jean-Claude Dreyfus, francuski film, 1991, 9/10

- 10:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.07.2015.

BLANCHE (1972)

92.BLANCHE (1972,FRA) Ocjena: 9/10
(Blanche) drama, povijesna fantazija, 92', IMDb: 7.1/10
Redatelj: Walerian Borowczyk
Scenarij: Walerian Borowczyk, Juliusz Slowacki (lit.predložak 'Mazepa')
Glazba: 'Groupe des instruments anciens de Paris' (musique originale du XIII siecle)
Snimatelj: Andre Dubreuil, Guy Durban, Patrice Leconte (asist.)
Uloge: Michel Simon, Georges Wilson, Jacques Perrin, Ligia Branice



Blanche je originalno, stilski nepretenciozno, i umjetnički vrlo uvjerljivo viđenje srednjovjekovnog doba. Čest motiv Borowczykovih filmova je ljudska seksualnost i tjelesnost naspram određenom moralu, vremenu, literarnoj ili čak povijesnoj osobi. Filmska enciklopedija navodi da je ovaj poljsko-francuski režiser prihvaćan dvojako: kod jednih kao nepopravljivi pornoman, a kod drugih kao majstor filmske erotike. (Filmska enciklopedija LZ, 1.tom) Bez ikakve dvojbe, ako uzmemo samo ovu rustikalnu, sjajno akustički i vizualno izraženu, filmski adaptiranu povijesnu fantastičnu dramu, osjetit ćemo kako pred sobom imamo vrijedno poetski i estetski, a i značenjski kvalitetno ostvarenje, s erotskim elementom na pravom mjestu. Blanche je ekranizirana priča jednog književnog djela iz 19. stoljeća s radnjom u srednjovjekovnoj Francuskoj koja se odvija u jednom izoliranom plemićkom zamku u 13. stoljeću. Od izbora glumaca, glavnih i sporednih; statista, svirača i pjevača (njihove glazbe), preko psihologije koje likovi nose u sebi i koju ispoljavaju van, preko kostimografije (koreografije) i scenografije sve djeluje vrlo autentično i na trenutke zaista magično. Da se tako izrazim, ogromni atribut ovoga filma je u tome što je u njemu izostao onaj 'sjaj' blještavih komercijalnih kino-hitova. Kad pogledate ovakav film, svijet agresivne komercijale i blockbustera ispadne vam patetičan i sve vam je jasno o kakvoj se tu paradi i cirkusu filmske industrije radi. S druge strane, Blanche je malo nepoznato remek-djelo filmske umjetnosti i daleko od masovne pompe i provlačenja po skupim kino blagajnama.

Pogledajmo o čemu se radi: Iznad svega ova priča pruža gledatelju uvid u sliku srednjovjekovnih karaktera i principa na kojem počivaju odnosi privlačnosti, seksualnosti i ljubavi od strane muškarca prema ženi. U ovome filmu, mi smo sasvim u srednjovjekovnoj priči, ali norme i okviri tradicionalizma i klerikalnog moralizma – što Borowczyk nastoji podcrtati – ne mogu nadjačati ljudsko tijelo i fluid koji potiče sile nagona, strasti i prirodne ljubavi.. Muški protagonisti svi su zaljubljeni i zavedeni ključnom ženskom figurom u osobi 'čiste' i nevine vlastelinove mlade žene Blanche. Koja god uloga tih muškaraca bila u okolnostima u kojima žive (muž, kralj, kraljev paž, posinak) Blanche u njihovim očima predstavlja objekt žudnje obogaćen posebnim motivima zavisno o njihovim karakterima. Blanche predstavlja simbol zatočenostii; njezina čistoća i inocencija upravo počivaju na kalupu vrijednosti onog vremena. Njezino tijelo je kao zaključana tvrđava u kojoj i sama na osami provodi dane. Sva geometrija koncepcije koja u sebi sadržava zakone erotike, patnje, uvjerenja, raspuštenosti i boli kao da se može svesti pod zajednički nazivnik tog zabačenog mračnog zamka. Tim svijetom vlada zatvaranje u drugo zatvaranje. Blanche je, ironično, u simbolici bjeline žena zatvorena u službi Bogu, Kralju, zamku, svome zakonitom mužu i gospodaru, svojoj tamnoj spavaonici, svojoj haljini, svome tijelu koje ne može da bude uzeto ni obljubljeno. Ona je kao golubica u kavezu u njenoj sobi. Zatvorenost počiva na zabranama; kanonu dominantnog klera, ali i prijetvornosti oportunističke kraljevske vlasti (Kralj je gost u dvorcu Blancheinog muža i gospodara, i također pohotljivo usmjeren prema Blanche). Požuda i blokirana putenost je u sukobu sa idealizmom posvećenja i čistoće. Takav animozitet vodi tragediji ljudskih odnosa, kako nam to dočarava i ova priča. Začudan je osjećaj koji izvire iz prikaza tog izoliranog zamka usred daleke i neodredivo velike prirode.

U filmu dominira vrhunsko muziciranje i pjevanje zbora pariških glazbenika, izvedeno na originalan način muziciranja 13. stoljeća. Dijalozi među akterima u tom zamku nevjerojatno transcendiraju duh onog vremena. Snimateljski kadrovi djeluju impresivno i neuobičajeno. Filmska fotografija plijeni pozornost. Tijela likova su često predmet snimateljevog istraživanja (često prikazan samo detalj, dio ili pola tijela). Motivi eksterijera od brežuljkaste šumovite pustopoljine oko dvorca pa do interijera sa umjetničkim predmetima gotičkih kontura pravi su mamac za gledanje i uživanje u filmskoj umjetnosti.

Zanimljivost je da ulogu Blanche igra Borowczykova supruga Ligia Branice, koja osim ove ostvaruje još neke značajne uloge u Borowczykovim filmovima.

Walerian Borowczyk (općenito)

-----------------------------------------------------------------------------------

(PJESMA IZ ZAMKA ODJEKUJE KRAJEM)

(FRANCUSKA,13.STOLJEĆE)

(BLANCHEIN MUŽ I GOSPODAR)

(BLANCHE)

(JAVNI DOKAZ BRAČNE VJERNOSTI)

(ZABAVA U DVORCU; ZBOR SVIRAČA)

(AUTENTIČNO MUZICIRANJE)

(POZA PJEVAČA)

(DVORSKA ČELJAD)

(GOSPODAR,KRALJ,MAJMUN; IZA NJIH FRATRI)

(BLANCHE,VLASTELINOV SIN,ČLANOVI PLESNE ZABAVE)

(BLANCHE I PRIRODA)

(TRAČAK LJUBAVI)

(VELEČASNI GOSPODIN ODUZIMA IM LJILJAN)

(..I ODLAZI U PRAVCU CRKVE)

(KRALJEVA UROTNIČKA PORUKA)

(DVOBOJ)

(APSURD VITEŠKIH PRINCIPA)

(DRŠKA MAČA U OBLIKU KRIŽA)

(MUŽEV SUD-BLANCHE POD SUMNJOM I OPTUŽBOM ZA NEVJERU)

(BLANCHE - UTAMNIČENO BIĆE)

(POGLAVAR DOMA SVOG)

(NI U SMRTI NIJE POSTALA BLIJEĐA)

------------------------------------------------------------------------------------------------

Film

------------------------------------------------------------------------------------------------

Oznake: Walerian Borowczyk, drama, povijesna fantazija, ekranizacija, francuski film, 1972, 9/10

- 10:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 20.01.2015.

LE GRAND VOYAGE (2004)

58.LE GRAND VOYAGE (2004, FRA-MAR-BUL-TUR) Ocjena: 8/10
(Veliko putovanje) drama
Redatelj: Ismael Ferroukhi
Scenarij: Ismael Ferroukhi
Glazba: Fowzi Guerdjou
Snimatelj: Katell Djian
Uloge: Nicolas Cazale, Mohamed Majd, Jacky Nercessian



Film o putovanju na hodočašće (Hadž) koje je jedan od stubova Islama i zadaća je svakog muslimana koji je u mogućnosti da jednom u zemaljskom životu ode u Meku. Film ima meditativnu vrijednost, mi pratimo oca i sina, francuske Marokance, na putovanju iz Francuske preko Italije, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bugarske, Turske, preko Sirije i Jordana do Saudijske Arabije. Na tom putu mi vidimo nezadovoljnog mladića liberalnijih uvjerenja koji se odmakao od očeve vjere i tradicije, koji protiv svoje volje mora voziti oca na hodočašće u Meku. Na putu susreću različite ljude, događaju im se mistične situacije dok se nevidljivim sponama duhovno zbližuju. Čim je put bio tegobniji, zaobilazniji, tim je više put zaista počeo poprimati oblik hodočašća. Mladić je brbljao, navaljivao, tipkao po mobitelu, sve prestizao na auto-putu ne bi li žurbom sve što prije obavio; dok je otac većinu puta šutio, i drukčijim govorom komunicirao sa sinom. U konačnici, u samoj Meki, na kraju hodočašća pokaže se i nešto paradoksalno, koliko i vrijedno, a to pogledajte sami u ovoj pažnje vrijednoj drami.

Uz današnji film, koji je ostavio traga na moje duhovne osjećaje, evo već kroz sedam dana želio bih kratko opisati svoja ćutanja, ne bih li i vas potaknuo da pogledate ovaj lijep film. Naime, teško je reći kako film 'Veliko putovanje' nije religijski film jer u središtu je radnje Hadž, sveto hodočašće vjernika u Islamu. No ono što je meni gledatelju veliko u ovom filmu i u priči o putovanju oca i sina jest jedna osobita vrst ljubavi koja između njih stoji. Ljubav između oca i sina je u početku, zbog njihovih svakidašnjih svjetovnih stavova praktički neraspoznatljiva, a onda kada krenu na taj veliki put korak po korak dolazi do izražaja. Ali ta ljubav nije ljubav ni kako bi ju tumačio Freud, ni kako bi ju tumačila neka društvena disciplina, ta ljubav nije na bazi sentimentalnosti kakvu kasnije sin ima sjećajući se priče iz djetinjstva ili mladosti, ta priča neće ostaviti na tog mladića takav utisak da će on kasnije u memoarima govoriti kako smo jednog dana moj stari i ja provozali naš auto. Pogledajte što je ovo: Ovo je priča o Ljubavi oca i sina u kojoj živi Znanje. Sina koji je raspršenog uma, koji se ljuti i žuri i smije se i plače dok vozi oca stotine i tisuće kilometara daleko.. njega drži nemir kojeg mu uzrokuje Neznanje. Sin je egoist i mali narcis (vidimo kako nije udijelio milostinju ubogoj ženi s djetetom), mlad je, ali se otisnuo na put na kojem će upiti više od Znanja, osjetit će svoju dušu na kraju cijelog puta. Zato je to film s pričom o Velikoj i Časnoj Ljubavi.

Slični filmovi sa ovakvim duhovnim pričama i dramama postoje i temeljeni na drugim vjerama i naucima, da točno kažemo – Znanjima. Ne bih želio širiti mnogo uputa i informacijama o naslovima; pretpostavljam da moj čitatelj već ima svoje favorite u toj vrsti filmova, a i ionako ću još pisati o zapaženim ostvarenjima. Zato ću preporučiti samo jedan, a zbog toga što je ovaj put riječ baš o Islamu, neka bude i film na tom tragu: Abbas Kiarostami: 'Where Is The Friend's Home/Khane-ye doust kodjast' (1987). Riječ je o iranskom filmu kojeg je nevjerojatno iskustvo pažljivo pogledati, jer nije riječ o vjeri koliko o društvu kroz savršenu prizmu duhovnih metafora.













(KAKO SIN CIJELIM PUTEM POGLEDAVA OCA)


(SKRENULI S AUTO-PUTA)

('KOJIM ĆEMO PUTEM? LIJEVO ILI DESNO?')

('OVDJE ĆEMO PROVESTI NOĆ.')

(OTAC MU JE BACIO MOBITEL)

(FOTIĆEM FOTOGRAFIRA NOĆ?? ; JOŠ GA DRŽI PRAKTIČNI ZAPADNJAČKI UM)

(POVEZLI ČUDNOG PUTNIKA)

(U SNJEŽNOJ BUGARSKOJ)

(ZAPELI USRED MEĆAVE, JEDVA IZVUKLI ŽIVU GLAVU)

(PRED MEKOM)

(U MEKI)

(MEKA)

(GLEDA NA SLICI SVOJU DRAGANU...)

(DRUGIM DUBLJIM OČIMA)

(MASA HADŽIJA)

(SAMOM PROTIV TOKA RIJEKE JE NEMOGUĆE)

(VRAĆA SE KUĆI KAO PRODUHOVLJENI PUTNIK)



Oznake: Ismael Ferroukhi, Nicolas Cazale, drama, francuski film, 2004, 8/10

- 13:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 09.12.2014.

JOAN OF ARC (1999)

48.JOAN OF ARC (1999, FRA) Ocjena: 8/10
(Ivana Orleanska/The Messenger:The Story of Joan of Arc); biografski, povijesni, drama
Redatelj: Luc Besson
Scenarij: Andrew Birkin, Luc Besson
Glazba: Eric Serra
Snimatelj: Thierry Arbogast
Uloge: Milla Jovovich, John Malkovich, Faye Dunaway



Ne bih želio raditi strašne usporedbe ovog raskošnog muzikalnog kostimiranog remek-djela sa starim ekranizacijama o Ivani Orleanskoj iz jednostavnog razloga što mi se svaka od njih sviđa na jedinstven i drugačiji način. Bessonov film je remek-djelo koje se ne može uvrstiti u vrhove svjetske kinematografije, ali se može uvrstiti u sjećanje čovjeku kao pamtljiva traka slika kojoj se je ugodno vraćati i pogledati ponovno. Veliki veliki adut ovog filma je njegov izgled, slika u pokretu. Kadar je vječito u slow, normal ili fast motionu uz besprijekorno zumiranje (krupni plan-drugi plan). Imate fantastičan zoom lica djevojčice Ivane Orleanske od 8 godina (Jane Valentine) da joj vidite pjegice na licu i dlačice pod nosom do pokreta ubrzanih oblaka kako lete kroz vrijeme u nebeskom svodu uz glasnu i prodornu zvonjavu. Iskustvo gledanja ovog filma je sjajan doživljaj. Dok ste u kinu, ni blizu – ni predaleko of filmskog platna, u potpunoj tami vi možete steći dojam da ste otišli u rano 15. stoljeće, da se možete sakriti u neki žbun kraj livade na kojoj je trčkarala mlada Ivana iz Domremyja. Vi ste ušli u san u kojem možete doticati tlo srednjovjekovne legendarne francuske junakinje i razmišljati o povijesti, njenom životu, ljudima, ratovima, razlozima za situaciju koja u to vrijeme vlada u francusko-engleskim i uopće europskim političkim prilikama tog vremena. Samo kad pogledate lica sporednih uloga koja susrećete na kraljevom dvoru, u utvrdi, crkvi, na ratištu, na gradskom trgu-gubilištu; od kralja Karla VII (J.Malkovich), visokog plemstva, dvorjana, vitezova do upečatljivih dijaboličnih crkvenjačkih faca biskupa, opata i svećenika, poredanih po hijerarhijskom redu – pa sve do jedinstvene Mille Jovovich kao Ivane Orleanske – morate se uživjeti u to vrijeme i koloplet okolnosti. Svijet slike, igre snimateljevog zumiranja, portretičnost koju postiže koreografska ekipa, epski dimenzionirano ratno polje, mistika crkvenog srednjeg vijeka – sve to dopire do vaših osjetila.

Dakako, Besson i Birkin scenaristi, historiografski hodaju po skliskom terenu pošto znamo da su povijesne interpretacije izvora vrlo osjetljiv i kompleksan pojam kojeg i sama historiografija do dan-danas percipira relativizirajući i valorizirajući povijesne fakte na svoj način (Crkva svoj, francuska republikanska ili socijalistička politička svijest na svoj, posebni mislioci i teoretičari povijesti ili umjetnosti na svoj, službena općepovijesna praksa u školstvu na svoj). Luc Besson nam je ponudio jednu Ivanu od njezinog djetinjstva pa do njezine 19 godine kad je spaljena na lomači kroz više mogućnosti. Postavlja dosta pitanja, a publici prepušta da traži sama svoje zaključke i razmišlja da si pronađe odgovore.

Što se meni osobno sviđa u Bessonovoj 'Ivani Orleanskoj'? Sviđa mi se kontroverzija u njenom liku. Svejedno je što kritičari prigovaraju povijesne manjkavosti i netočnosti (poput podatka da Ivana nije imala sestru nego braću; (scena dok pred malom Ivanom barbarski engleski vojnik bestijalno siluje na mač nabodeno mrtvo tijelo njezine sestre, a koja je maloj prepustila neku ostavu kao sklonište). Onaj gnjev u mladom ustreptalom srcu. Iz nevinog bića izrasta kao ženski arhanđeo Mihael, anđeo konjanik sa teškim mačem koji svoju viziju vjere u Boga suprotstavlja moći agresivnih engleskih okupatora. Bessonova Ivana nadahnuta je onakvim ludilom kakvim je operirao Scorsese-DeNirov 'taksist', gnjevom osvetnika koji u slučaju legendarne djevice ima karizmu svetog vojskovođe. Ivana Orleanska je veći osvetnik nego Gibsonov William Wallace, škotsko 'hrabro srce', jer je ona ispuzala sa dna, kao – naglasimo to – nepismena(!) ali lucidna seljanka, ona je psihološki tip mesije kojeg njena podsvijest gurka stalno prema pobjedi. Ona ima karizmu, ne samo mitskog junaka, nego i proroka, njezin mit je u polaritetima djevica-ratnica-vještica-svetica. Ona je poput Judite francuske nacije. I da zaključim što je jednostavnije moguće: u filmu je lagano i prohodno sve, nije nedokučivo ni zamršeno, približeno je gledatelju kao čovjeku kojega zanima drugi čovjek, obična djevojka Ivana i njezin prolazak kroz proceduru, krvavi poziv, i mistični svijet njezina života. Film je toliko klasično i jednostavno zanimljiv da znam da ću ga razumije se pogledati još mnogo puta.

(NEBO ZAPADNOG KRŠĆANSTVA, FRANCUSKA 1420.)

(MALA IVANA U TRKU; TEŠKO ZAUSTAVLJIV 'MOVING' KAMEROM)

(JUNAKINJA - NEPISMENA SELJANČICA, SVETA PRINCEZA IZ NARODA)

(LICE U FOKUSU: DETALJNOST NA RAZINI)

(IVANA I IZGUBLJENI MAČ - ZEMALJSKA SLUČAJNOST ILI SVETI POZIV?)

(DJEČJA IGRA)

(DJEČJA MAŠTA)

(15.STOLJEĆE:PUTEVI KOJIMA SE RIJETKO PROLAZI)

(VIZIJA+STVARNOST: DOGAĐAJ KOJI ĆE PROMIJENITI POVIJEST)

(ZVONJAVOM U MISTIČNO SREDNJOVJEKOVLJE)

(VRHUNSKI SAKRALNI KADROVI)

(ULOMCI SA CRKVENIM SAKRALNIM DEKOROM)

(SAHRANA; KOSTIMI-UVJERLJIVO)

(PAZILO SE NA DETALJE: DJEVOJČICI IVANI CRNO POD NOKTOM)

(SVEĆENIK ISPRED OLTARA - VRHUNSKI IZBOR SPOREDNIH GLUMACA)

(NATURALIZAM NA LICIMA STANOVNIKA SREDNJOVJEKOVNOG GRADA)

(IVANINA VIZIJA U CRKVI...)

(..U STILU 'IN HOC SIGNO VINCES'..)

(...)

(CHATEAU CHINON)

(FRANCUSKI PRIVREMENI DVOR-'DAUPHIN' FRANCUSKE CHARLES I NJEGOVI SAVJETNICI)

(VITEŠKO DRUŠTVO - FRANCUSKI OKLOPNICI)

(DJEVICA ORLEANSKA - SVETA RATNICA)

(TMURNO BOJNO POLJE)

(LUĐAČKA RATNIČKA HISTERIJA U NJOJ)

(ULAZAK U PLAMTEĆU TVRĐAVU)

(KRUNIDBA CHARLESA (KARLA) VII)

(SVEĆENSTVO - NJIHOVA JE PRVA I ZADNJA U SREDNJOVJEKOVNOJ EUROPI)

(PASTOR ROUENA NUDI IVANI OTKUP GRIJEHA)

(STRATIŠTE NA TRGU U ROUENU)

Oznake: Luc Besson, biografski, povijesni, drama, Milla Jovovich, John Malkovich, francuski film, 1999, 8/10

- 19:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 08.11.2014.

NOTRE HISTOIRE (1984)

39.NOTRE HISTOIRE (1984, FRA) Ocjena: 8/10
(Naša priča/Our Story); drama, komedija, satira
Redatelj: Bertrand Blier
Scenarij: Bertrand Blier
Glazba: Laurent Rossi
Snimatelj: Jean Penzer
Uloge: Alain Delon, Nathalie Baye, Gerard Darmon




'ANTIDRAMA O ČOVJEKU KOJI JE PIO MNOGO PIVA'

Ovaj film ćete poželjeti gledati i bit će vam zadovoljstvo imati ga u memoriji kao nešto što ste pogledali. Čak nije ni potrebno suviše mozgati koliki nivo književne forme teatra apsurda sadrži ova priča, već je dovoljno uvaliti se u fotelju ili gdje već volite gledati film i pustiti da vas majstor režije vodi dalje. Taj spomenuti teatar apsurda doista sačinjava život čovjeka današnjice da je to očigledno. Danas gotovo da nema nečega u životu jednog čovjeka a da nije prožeto jednom velikom farsom. Ljudske kobi, nesretne ljubavne sudbine, dramatiziranja, čak i velike životne tragedije nikako nisu otporne na apsurd – iz kojega tako fino i glatko teče jedan fini anti-teatar. Svejedno, da li u Ionescovim dramama ili tjeskobnijim Camusovim knjigama, posvuda ćete čitajući pronaći jedno zapetljano klupko nevjerojatno očiglednog stanja čovjekove egzistencije, u nevjerojatnim okolnostima obrnutosti, besmisla, farse, travestije ili čak lakrdije. A kao posljedicu, nakon čitanja ili gledanja filma nadahnutog i preusmjerenog u svojevrstan podžanr komedije lako ćete shvatiti svijet u kojem žive ti '(anti)junaci' i bit će vam otvoreno polje razmišljanja o svijetu, o odnosima, o ljudima i vama samima. Filozofija svakodnevice i življenja kao na dlanu. Realno, irealno, nadrealno – niti jedno ne možemo isključiti.

'Notre Histoire' pokazuje kako likovi u tom našem visoko-civiliziranom svijetu u kojem smo svi naučeni iz različitih izvora ponašati se, govoriti, reagirati prema potrebi, glumiti i kretati se uglavnom progresivno naprijed; ta priča pokazuje dakle kako ti likovi i njihovi životi imaju nešto kao i kazališta – nešto u svojoj pozadini. Ono što jest vidljivo, kod tih ljudi i kod kazališta su njihove vanjštine: fasada, ten, zavjese, odjeća, više ili manje derutno ili svježe stanje. Ono pak ispod ili iza je druga dimenzija, neki nadrealizam koji nam se čini uvrnut, ali dok se nađemo tamo iako se ne snalazimo (jer nam je strano, i jer smo uvjetovani svjetskim školama), ipak nam je tamo toplije i kao da nam je tek tamo 'zavičaj' u tom snu, a ne u životu u kojem se na primjer rastajemo od vlastite žene ili se odajemo alkoholu i spavamo kojekuda. Mi (isto kao i ti 'anti-junaci' kao da i nismo rođeni da stvarno živimo na ovom svijetu kako bi sudjelovali u nečemu što se zove drama, nego upravo da živimo u svijetu po apsurdnom načelu koje se zove anti-drama.
Naša priča, naša povijest, naše uloge, podvizi, bijegovi i prevare, naše ljubavi, ljubakanja, sanjarenja, tuge – sve je nekako neuskladivo sa ozbiljnom, po špagi podignutom tvrđavom od drame. To je preozbiljno. Mora da je toga i sam Shakespeare bio lagano svjestan, samo što je njegovo doba bilo još nesazrelo da shvati njegov genij. Ipak život malog čovjeka odvija se po kulama od karata. Jer tko je imao život bez posrtanja i padova?

U ovoj Blierovoj priči sve pršti od likova i situacija koji se sele i koji sebe traže komunicirajući i u općenju jednih sa drugima. Voditelj auto-garaže, 40-godišnji Robert Avranche (A.Delon) u fazi je očaja i rutine u bračnom životu, danima već pije jer ga je žena prevarila, a onda jednoga dana u separeu vagona u vlaku prilazi mu ljupka, životom revoltirana 33-godišnja Donnatienne (N.Baye) koja ga zavede kao u kakvoj svjesnoj komediji zabune, tako da se ovo može nazvati gotovo pa komedijom namjere. Avranche se u momentu zaljubi, i nakon silaska, kad ga ona htjede ostaviti on se više ne dade odvojiti od nje. On prihvaća sve u vezi s njom, sve ono što svijet na njoj ne prihvaća – njezino sanjarstvo, njezin neobičan otvoreni seksualni život, njezinu tugu. Avranche u igri totalne spontanosti, sav u alkoholnom bunilu nastoji iz nje nekako izvući prvi osmijeh koji je na njezinom licu davno nestao. Kako se stvari razvijaju dalje i dalje, Donatienne nestane, Avranche ostane čekati u njenoj kući, a onda se u sve umiješaju susjedi. Čini se da je u priči priče, u vezi sa susjedima i Donatienne nešto jako jako čudno.. Svi su oženjeni, a 'kao doma' se osjećaju samo kod Donatienne.

Uz romantičnu stranu ove priče koja je duboko duboko sakrivena ispod postojeće i znane nam povijesti, dobro je prikazan upravo taj apsurd društva koji je u odnosu na realno lice svijeta iskrivljena slika u zrcalu; pogrešna, smiješna, luda. Ljudi su ako se pogleda pijanim Avrancheovim očima karikature, a to je ono što se zaista odigrava u životu. Sve to je nadrealistična pokretna slika Avrancheova pijanog sna. Psihičko stanje prevarenog muškarca.

Suština ove ljubavne priče u priči dala bi se ovako poentirati : Onima koji ljube pripadaju priče, a onima koji žive od putenog užitka pripadnu te iste ljubljene ljubavi koje ljube oni kojima pripadaju priče.

Kako biste dobili cjelinu morate pogledati film. Film je izvrsno umjetničko djelo.

Za kraj samo da navedem napomenu uz ulogu Alain Delona za koju se na nekoliko izvora govori kako je netipična. S time se ne moramo nužno složiti. A.Delon je možda baš u filmovima poput ovog posebno izražajan karakter. U ovakvim ulogama, osobno, čini mi se i zanimljiviji nego u ulogama profesionalca-agenta dvojbenog morala. Ulogu na filmu sa srodnom tematikom ostvario je 1972. u drami Valeria Zurlinija 'Prva spokojna noć' (La prima notte di quiete) gdje igra profesora boema koji uđe u avanturu sa vlastitom i pomalo odsutnom učenicom zaljubljenom u poeziju i književnost.


(AVRANCHE UTONUO U SAN)

(PRIČA POČINJE U VLAKU)

(ON ŽELI OSTATI S NJOM)

(FOTELJA-MJESTO KAMO PRIPADA)

(PIVO DOK ČEKA VOLJENU)

('...A SENTIMENTAL ROBOT!...')


('WHY DO YOU DRINK?')

(...'WHY DO YOU SCREW?')

(SUPRUG POSLIJE ŽENINOG PRELJUBA KOJEG JE SAM NAMJESTIO DA UGODI ŽENI)

(OVAJ SUPRUG (SKROZ DESNO) OSVEĆUJE SE SVOJOJ ŽENI (LIJEVO))

(SVI POZNAJU DONATIENNE)

(SUSJEDI-METAFORA LJUBOMORNOG MUŠKARCA)

('GLE, PA TO NIJE DONATINNE!')

('STAJAČI' - PLESAČI NOVOG DOBA)

(NA IZMAKU SNAGA - UŠAO U 'RAJ' OČAJNIKA)

('SAMO SJEDNEŠ I OTVORIŠ BEZ USTAJANJA..')

('MON DIEU...')

(ČUJE SE GLAZBA I DUGO ZADRŽAVAN JECAJ..)

Oznake: Bertrand Blier, Alain Delon, francuski film, satira, 8/10, 1984

- 16:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 04.10.2014.

BUNKER PALACE HOTEL (1989)

25. BUNKER PALACE HOTEL (1989, FRA-JUG) Ocjena: 8/10
SF, distopija
Redatelj: Enki Bilal
Scenarij: Enki Bilal, Pierre Christin
Glazba: Arnaud Devos, Philippe Eidel
Snimatelj: Philippe Welt
Uloge: Jean-Louis Trintignant, Carole Bouquet, Maria Schneider, Mira Furlan




Prvo filmsko ostvarenje strip-umjetnika bosanskog porijekla Enkija Bilala (Enes Bilalović). Film je to o svijetu kakav bi se mogao dogoditi u nekakvoj doglednoj budućnosti. Meni se činilo upravo tako kao da to i nije nešto što bismo mogli okarakterizirati kao post-apokaliptični svijet, nego kao da je taj post-apokaliptični svijet samo u razvojnoj fazi nakon koje tek treba nastupiti apokalipsa. Na sceni imamo skupinu posljednjih autokratski usmjerenih članova vlade (ministara) koji ostavljaju dojam kao da je u njima nastanjen najrazvijeniji oblik zla, i koji se u okolnostima razbuktalog i nezaustavljivog pokreta otpora koji predvodi oružani rat na zemlji povlači posebnim liftovima u raskošno opremljeni udobni bunker-hotel duboko u podzemlju. U tom bunker palace hotelu sve je namješteno ne za upravljanje svijetom, nego je sve ugođeno za uživanje uglednije gospode. I u pogibelji, kad ne bude imao kud, u jeku strašne nuklearne revolucije gospodin predsjednik zamišlja da to mjesto kamo se bude skrio, da to bude mjesto komfora.
Ono što se proteže čitavim filmom leži u alegoriji truljenja jednog starog načina vladanja 'poretka' kojeg će gore na zemlji zamijeniti neki novi. Stari 'svijet' sačinjavali su buđovani poput ovih ministara koji su samo uživali dok su se oko njih razvijale fantomske i mistične diverzije i urote. Tehnički i industrijski napredak je izgleda nadišao sam sebe tako da se počeo sam u sebe urušavati i samim time stezati obruč oko političke vrhuške. Najveći su hit 'neposlušni' roboti-stuff koji masiraju, sviraju u orkestru i poslužuju u bunker-hotelu. Nisu ministri računali da će i ti roboti možda s vremenom zahrđati te ih svojim disfunkcionalnim potezima dovesti u nemilost vlastitog stupnja napretka.
Može se film smatrati u određenom vidu tehnološke svijesti suvremenijeg gledatelja kao nešto zastarjelo ali i ne mora. Neke idejne intencije su posložene vrlo čvrsto i ubjeđuju gledatelja u vrijedan smisao cijele stvari. Ima u ovome filmu nečega od magične fantastike A.Tarkovskoga tako da se nije moguće razočarati. A posebno, tim više što Bilalov film zrači blagom ironijom i parodijskim humorom. Čitajući okolo i tražeći informacije ne bi li se malo bolje upoznao sa radom tog neotkrivenog mi autora, naišao sam na više negativnih utisaka na njegov filmski rad, a više pozitivnih na njegov rad u strip-umjetnosti. Svejedno, Enki Bilal kod mene je za svoj prvijenac zaslužio pozitivnu ocjenu.
Preporuka: 1.tradicionalni slavenski napjev koji se pojavljuje u filmskoj podlozi 2.dvd-rip filma koji imam je na izvornom francuskom i sinhroniziranom njemačkom jeziku; ja sam neotkrivši to počeo da gledam na njemačkom, pa poslije prebacio na francuski. Moram napomenuti da mi je mnogo bolje pasalo na njemačkom; nekako se uklapa sa čitavim bunkerskim interijerom i glumačkim pojavama nalik na naci-futurističke ministre u zbjegu.




('BUNKER PALACE HOTEL')

(HOLM: J-L.TRINTIGNANT)

(SILAZAK)

(PREDVORJE)

(NA RECEPCIJI)

(PODSJEĆAJU NA NARODNE PREPORODITELJE)

(JEDAN OD MINISTARA)

(DOBRO UGOĐEN ORKESTAR)

(KAD DIRIGENT ZATROKIRA)

(SOBARICA-ŽENA-MULTIPRAKTIK)

(MINISTAR NA PREVIJANJU)

(UGODNO S KORISNIM)

Nakon što ste pogledali isječke, znajte da je film više od toga. Mogu se potegnuti prilično značajni subverzivni zaključci.

Oznake: Enki Bilal, francuski film, SF, distopija, 1989, 8/10

- 13:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 20.09.2014.

LA MORTE VIVANTE (1982)

18. LA MORTE VIVANTE (1982,FRA) Ocjena: 9/10
(The Living Dead Girl); horor
Redatelj: Jean Rollin
Scenarij: Jacques Ralf, Jean Rollin
Glazba: Philippe d'Aram
Snimatelj: Max Monteillet
Uloge: Marina Pierro, Francoise Blanchard, Mike Marshall




Nikad, osim možda u djetinjstvu, nisam volio horore koje horor zaljubljenici obožavaju i po različitim forumima ih favoriziraju i kite naslovima: kultni, jebeno krvav, jeziv itd., a to su tipovi slashera tipa 'Madman', 'Sleepaway Camp', 'Petak 13', 'Klaonica'; sve filmovi na desetke nastavaka i u tko zna koliko istih varijacija, a da u njima nema nešto bitno, čak ni strašno jer je izlizano i samo narajcano vriskom i šikljanjem krvi. Na istu foru: grupica tinejdžera s koleđa dolazi u staru kuću gdje ih iz mraka vreba krampus sa sjekirom, vrtlarskim škarama, pajserom, krampom ili mesarskim nožem. Na neke od takvih filmova se dobro nasmijem, ali to nije pravi horor. Ono što se zove pravi horor (kojeg je neki pametnjaković ocjenio sa dva od deset jer mu je dosadan), je apsolutno malo remek-djelo francuskog redatelja Jeana Rollina – 'La morte vivante'. Radi se o alegoriji koja se odnosi na ljudsko zlo. 'Zlo' je upravo tako, u živima a ne u mrtvima.
Radnja se odvija u jednom zabačenom zamku pokraj Pariza gdje su djetinjstvo zajedno provele dvije mlade žene, međutim jedna od njih, Catherine Valmont (F.Blanchard) je umrla i sahranjena je u grobnici među zidinama dvorca. Jednog jutra neki pljačkaši grobnica ušli su u njenu kriptu, i usput istovarili nekakve bačve sa kemijskim otpadom. U času kad su krenuli otvoriti poklopce sa kovčega pokojnika dogodi se mali potres i zatrpa ulaz grobnice. Zbog oštećenja bačvi oslobodi se kemikalija i izazove nekakav plin koji prožme tijelo mrtve djevojke, i ona se probudi. U tome trenutku počinje naša vampirska priča. Klasična, a opet vrlo neobična i posebna. Blijedolika plava djevojka, sva u bijelo odjevena, ustala je iz lijesa mrtva, a samo probuđena. U sebi posjeduje tek neko usko i daleko sjećanje povezano sa ljubavlju i povezanošću sa najbliskijom osobom za života. Sve ostalo u njoj je vječni glad i razvijajući strah koji nastaje zbog mentalnog spajanja sa stvarnošću, poimanja da je zauvijek mrtva, da je vampirsko biće koje i nije biće sa dušom nego samo sa nagonom koji traži hranjenje ljudskom krvlju. Njezino ne-mrtvo biće čezne za time da se opije s izvora duše, a to ne može – prva joj je i jedina ljubav za mladog života, prijateljica Helen u stvari tipičan čovjek: egoističan, sebičan, razvratan i zao. Ona kao žena predstavlja čovjeka koji ljubi za svoju korist; dimenzija ljubavi takvih ljudi ne ide dalje od gole zaljubljivosti i posjedovanja, nikada ne ide do milosti, opraštanja, utjehe, darivanja ili žrtvovanja. Zato je vampiričina tuga pregolema. Njeno spajanje sa izvorom ljubavi i duše nije bilo moguće. Njezino kratko prisustvo među probuđenima iz mrtvih donijelo joj je ponovno učenje životnih navika. Ona želi otići, natrag u san – u vječnu smrt zaklopljenih očiju, ali ju živa posesivna Helen ne želi pustiti, nego ju i dalje hraniti ljudskom krvlju. Na zemlji nema spokoja za mrtve dok god je ljudi koji su sebi u centru svemira.
Gledao sam još nekoliko ovakvih 'vampirskih' filmova sa nekim drugim posebnostima ali o njima bi bilo isto tako značajno progovoriti u posebnim ogledima. Kao npr. 'Vampyres', britanski horor iz 1974. koji i nije možda ovoliko snažan, ali je izuzetno dojmljivo snimljen, ili 'The Hunger' iz 1983., prvijenac britanskog redatelja Tonyja Scotta sa C.Deneuve, S.Sarandon i D.Bowijem u glavnim ulogama.









Oznake: Rollin, francuski film, horor, vampiri, 1982, 9/10

- 10:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 03.09.2014.

COUP DE TORCHON (1981)

8. COUP DE TORCHON (1981, FRA) Ocjena: 8/10
(Veliko čišćenje); komedija, drama, kriminalistički
Redatelj: Bertrand Tavernier
Scenarij: Jim Thompson (knjiga), Jean Aurenche, Bertrand Tavernier
Glazba: Philippe Sarde
Snimatelj: Pierre-William Glenn
Uloge: Philippe Noiret, Isabelle Huppert, Stephane Audran




Pred sam Drugi svjetski rat 1938., u kolonijalnoj Francuskoj Zapadnoj Africi, šef policije jednog mjesta u Senegalu je Lucien Cordier (P.Noiret). Živi sa ženom koja ga uporno odbija kad joj ovaj zavlači ruku pod suknju, ali je neprestano u naručju svoga tobožnjeg brata Nonoa koji ju zove 'mama'. Ta i mnoge druge situacije u mjestu šefu idu na živce, ali on je usprkos svemu, ipak uvijek nasmijan, dobre je volje i širi mnogo dobre energije. Dok jednoga dana, ne skidajući svoj smireni osmijeh sa lica, šef policije Lucien Cordier nije počeo hladnokrvno ubijati lokalne građane kolonijalnog gradića, a da nikada prije nikome nije zlo učinio. Čitav gradić, čitava zapadna Afrika, sav crnački uznički živalj koji liže guzicu bijelom gospodaru, sva bjelačka kriminalna klatež, šverceri i makroi, čitava napuhana i prepotentna buržujska Francuska i cijeli kolonijalistički svijet sjeo je na glavu tom šefu male policijske uprave u tom senegalskom gradiću. Ključna je u ovome filmu uloga i položaj Luciena Cordiera kao šerifa; ono što njegov poziv i posao zahtijevaju u okolnostima kasnog kolonijalnog društva. Njegova ubojstva čin su policajca koji vodi red i provodi zakon u svojoj koloniojalnoj upravi, a ne ubojstva čovjeka Cordiera. Čovjek Cordier samo želi živjeti u obilju seksa, jela i pića, biti kao dobar susjed onim tamo crncima. Njegova kob, to zašto je on ustvari, premda uobičajeno nasmijan, uvijek tužan i nesretan; njegova je kob, dakle, upravo u njegovom poslu policajca. U tome što on mora razračunavati sa sirotinjom i nižim prljavim kriminalcima, činiti tako strašne stvari poput ubojstava dok bogataši i moćnici čine to sve na milijuntu potenciju, a on do tog svijeta uopće ne može; on ne može dalje od toga da ubije nekog tamo svjedoka koji bi njemu samom mogao doći glave ako bi ga otkucao sudu. Lik Luciena Cordiera je nešto kao 'ruka pravde' onoga koji stvari vidi kakve jesu. Mehanizam koji se u njemu buni primoran je ubijati, a da u isto vrijeme ništa ne postiže time. Cordier na koncu shvati da se nalazi unutar golemog lanca ubijanja, i to mu se učini zbunjujuće. Kao da je sve to igra.
Kritičari su procijenili da je Tavernierova adaptacija pripovijesti Jima Thompsona u pravom smislu riječi crna komedija. Pa ipak, ne moguće je oteti se posljednjem dojmu filma koji gledatelja vuče na stranu goleme nepresušne tragike čovječanstva, koja čovjeka guta u posvemašnjem ludilu kao u kakvu crnu rupu. Takav je i naš anti-junak u ovom filmu, izgubljen u divljini kolonijalne stvarnosti, čovjek od kojega je sustav učinio zločinca i budalu, moralnog izgubljenika u funkciji stroja državne žandarmerije.



Oznake: Tavernier, francuski film, crna komedija, 1981, 8/10

- 11:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se