ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

petak, 26.02.2016.

JOE (1970)

140.JOE (1970) Ocjena: 8/10
(Joe) SAD, drama, triler, 117', IMDb: 6,9/10
Redatelj: John G. Avildsen
Producent: David Gil, Christoper C. Dewey, Dennis Friedland
Scenarij: Norman Wexler
Kamera: John G.Avildsen
Glazba: Bobby Scott
Uloge: Peter Boyle, Dennis Patrick, Susan Sarandon




IMDb - Joe (1970)

Film Joe Johna G. Avildsena punokrvni je američki film o sukobu konzervativne i liberalne struje u američkom društvu nastao u jeku hippyjevskog pokreta i razbuktale seksualne revolucije s kraja 1960-tih i početka 1970-tih.

Radnik Joe je 35-godišnjak iz predgrađa koji ima obitelj i uzdržava je radom u metalurškoj tvornici za teško stečenu plaću. Nije agresivan, i naoko je običan i malo sirov tip, ali je u njemu nagomilan bijes zbog političkih i društvenih okolnosti zbog čega on pod dozom alkohola neprestano gunđa i žesti se po obližnjim kvartovskim lokalima. Ljut je na državne povlastice i socijalna davanja crncima, na novu modernu muziku, na seksualno oslobađanje, homoseksualce, mlade koji lješkare i ništa ne rade i to država podupire. Joe premda, nije kriminalan tip, doma u svom podrumu ima arsenal oružja i sasvim sigurno ima fantazije o svojevrsnom 'obračunu'.

Priča kreće sa djevojkom koju glumi mlada Susan Sarandon, kćerkom oca 'starog kova' Billa Comptona (Dennis Patrick) iz više klase i koja je zaljubljena u rastrojenog dilera i junkieja Franka i s kojim se zabavlja u njegovom stanu. Taj stan je oličenje konzumacije produkata seksualne i kulturne revolucije pomiješane sa heroinskom izmaglicom. Mlada djevojka, u duhu je pokreta i zaljubljena je u Franka i sve više potpada pod njegov utjecaj. Nakon jednog kćerkinog predoziranja, otac, sav u brizi pronalazi Frankov stan gdje se s njime suočava. Potaknut neredom u stanu i Frankovim posprdljivim ponašanjem propalice u Billu se rodi ubilački poriv i on zadavi Franka. Jedne večeri u kafiću u koji zalazi Joe, dok ovaj priča svoje svakidašnje 'blue collar' jadikovke, Bill mu u šali izjavljuje kako je on upravo 'stvarno ubio jednog'. Joea taj neobično ozbiljni gospodin strašno fascinira i on ga istog trena shvati ozbiljno i oduševi se za Billov zločin. Bill se prerekao, i uskoro shvati da je Joea navukao na vrat. Ali, što i njega samog iznenadi, počne osjećati simpatije prema Joeu. Blue collar Joe susreće white collar Billa Comptona i oni čak postaju kućni prijatelji. U međuvremenu Billova kći nestane i njih dvojica u potrazi za njom odlaze u jedan noćni klub gdje se nalaze mladi hipici.

Zavisno od toga tko u filmu što traži, film se može valorizirati kao prosječno ostvarenje, ali i kao vrstan film čija tematika je aktualna do danas 40-tak godina poslije. Čini se da film drži 'normalnu' distancu i suzdržava se od bilo koje političke struje. Film je jednostavno socijalno-političko-psihološko angažirani triler s tankom linijom crnog humora koji vrhunski prezentira vrijeme na prijelomu šeszdesetih i sedamdesetih.

S filmovima iz tog doba koji su socijalno angažirani i oblikovani uz struju realizma aktualnost priča iz razdoblja noir filmova pada u sjenu. Priče o gangsterskom kriminalu i bandama, priče o moralu i nemoralu u western filmovima potpadaju pod žanr prošlosti. Sada 'psiho' kao Hitchockov Norman Bates više ne moraju biti obični momci u nekoj zabiti s nekakvim psihičkim poremećajem, nego psiho i psihoza divljaju ulicama gradova sve otvorenije. Sedamdesete godine u svijetu filma s filmovima kao što je Joe mijenjaju sliku svijeta kao nikad do tad. Otuđenje, zadrtost, bunt, psihodelija; svi ti motivi 70-tih su eksplodirali i omogućili nastanak briljantnih filmova od Joea, preko Taksista iz 1976. do Ratnika podzemlja iz 1979.

-------------------------------------------------------------------

(NEW GENERATION)

(STONED)

(BILL COMPTON U FRANKOVOM STANU)

(FRANK SE SPRDA)

(JOE U BIRCU)

(THE NIGGERS. THE NIGGERS GET ALL DA MONEY...)

(WHY WORK TELL ME, WHY THE FUCK WORK WHEN YOU CAN SCREW,HAVE BABIES AND GET PAID FOR IT?)

(AFTER WORK..HEY JOE; BRILJANTNA GLAZBENA SCENA S PIVOM I PUŠKOM)

---------------------------------------------------------------------



Oznake: John G. Avildsen, Peter Boyle, Dennis Patrick, susan sarandon, drama, triler, 1970, 8/10

- 11:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.02.2016.

DARK VICTORY (1939)

137.DARK VICTORY (1939) Ocjena: 8/10
(Mračna pobjeda) SAD, drama, 104', IMDb: 7,6/10
Redatelj: Edmund Goulding
Producenti: Hal B. Wallis, David Lewis
Scenarij: Casey Robinson; George Emerson Brewer Jr, Bertram Bloch (kaz.komad)
Kamera: Ernest Haller (fotografija)
Glazba: Max Steiner
Uloge: Bette Davis, George Brent, Humphrey Bogart, Geraldine Fitzgerald




IMDb-Dark Victory (1939)

'FILM O POBJEDI NAD STRAHOM OD SMRTI'

Dark Victory je fina romantična drama koja nadilazi klasičnu romantiku u tom smislu da rastvara duhovnu dimenziju pobjede nad smrću. Pobjede duše nad ovozemaljskim životom onda kada ona neumitno, brzim koracima dolazi s bolešću koja je nezaustavljiva. Uloga žene koja je smrtno bolesna (ima tumor na mozgu) a u kojoj je toliko nade, svjetlosti i životne radosti, u ono vrijeme nije mogla dopasti prikladnije glumice nego je to Bette Davis.

Judith Traherne (Bette Davis) je mlada žena koja isprva nije svjesna svoje bolesti. Ona živi sa ugrožavajućim simptomima glavobolje, slabovidnosti i vrtoglavice a prepuna je života. Nakon jednog pada s konja (voljela je jahati) upoznaje mladog doktora Fredericka Steelea (George Brent) koji se ozbiljno zauzme za njezino stanje. Između njih rodi se ljubav, a kada se on uvjeri , konzultirajući se sa doktorima, kako njezinoj bolesti nema lijeka i da joj preostaje nekoliko mjeseci života, nastane tjeskobna situacija između iskrenosti i sažaljenja. Judith prođe operativni zahvat i nakon toga povjeruje i zaljubi se u svog doktora tim više. Njezin uzlet sreće i volje za životom povede je u snove i prema planovima za zajednički život sa svojim čovjekom kojega silno ljubi.

Dark Victory je u doslovnom smislu film koji govori o pobjedi, o jedinoj pravoj i istinskoj pobjedi, možda najvažnijoj i najelementarnijoj stvari, o suštini - a to je pobjeda čovjeka nad strahom od smrti. Veoma je kvalitetno režiran film, tako da se ni u kojem trenutku gledatelj ne može naći u zamki patetične sjete. Upravo onaj element u kojem su sadržane uloge onih koji sa protagonistkinjom žive posljednje trenutke, a u kojima ima senzibiliteta sažalnosti, ovaj film vrhunski zaokreće u slavljenje života. Paradoks je to u kojem se bolesnica promeće u jaču dušu, nego li je imaju zdravi oko nje. 'Dark Victory' je teško prilagodljiv naslov i ne drži konce kao 'Mračna pobjeda'. Možda bi prikladniji naslov bio Svijetla ili Veličanstvena pobjeda ili Pobjeda nad tamom. U zadnjoj sceni filma u kojoj Judith napušta ovaj svijet unatoč popratnim simbolima koji napominju kako su gotove neostvarene radosti ovoga života (dječja igra), gledatelju se ne lomi srce, nego ga se stavlja u misao na početak novoga života. Naša protagonistkinja nema problem osobe okovane lancima materijalizma, ona može da prevaziđe saznanje kako će prije vremena umrijeti i tako napustiti sve radosti života. Taj je dojam vezano za nju tim snažniji jer ona žarko i predano sa svim srcem i punim plućima živi svoj život.

Film je to o hrabrosti i unutarnjoj snazi duha koji se hrani ljubavlju i nepresušnom energijom i mladenačkom svježinom koju je jedno biće nesebično u stanju dijeliti s drugima.

-----------------------------------------------------

(BETTE DAVIS & RONALD REAGAN)

(BETTE DAVIS & GEORGE BRENT)

(ODNOS PREMA UMIRUĆOJ)

(PRIJATELJ KOJI JU JE VOLIO)

(ZDRAVIMA POTREBNA UTJEHA)

(DARK VICTORY - ZAVRŠNA SCENA)

-------------------------------------------------------------



(ONE OF THE BEST DEATH SCENES IN MOVIE HISTORY)

Oznake: Edmund Goulding, Bette Davis, George Brent, Humphrey Bogart, drama, 1930s, 1939, 8/10

- 15:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 26.01.2016.

THE INFORMER (1935)

133.THE INFORMER (1935) Ocjena: 9/10
(Potkazivač) SAD, drama, 91', IMDb: 7,6/10
Redatelj: John Ford
Producent: Cliff Reid, John Ford
Scenarij: Dudley Nichols; Liam O'Flaherty (priča)
Kamera: Joseph H. August
Glazba: Max Steiner
Uloge: Victor McLaglen, Heather Angel, Preston Foster





Trailer

IMDb-The Informer (1935)

U svoj sili glasovitih i zvučnijih filmova Johna Forda našao se ovaj stari, Oskarom višestruko ovjenčani biser, koji nije ni 'kaubojac', niti je klasična ratna ili epska drama, a koji se sa godinama, čini se, malo zametnuo u prebogatom moru riznice filmskih bespuća. The Informer je nešto izuzetno iz opusa vrsnog režisera; drama o grubom i sirovom čovjeku impulzivne i svojeglave naravi koji je izdao, odnosno prokazao svog druga vlastima. Drama koju ne smijete propustiti. Nešto tako dobro vašeg filmskog kritičara dugo se nije dojmilo, naročito iz ere starih crno-bijelih filmova.

Radnja se odvija 1922. u 'oslobođenoj' Irskoj, u kovitlacu terora i u mutnim vremenima, neposredno nakon anglo-irskog građanskog rata, u vremenu kada 'irsko pitanje' i borba za nezavisnost prolazi porođajne muke i koje u stvarnosti izgleda sve samo ne riješeno, u samo jednoj noći. Ford, koji je i sam irskog porijekla, prelazi s historije događaja na uži plan promatranja i kreće nam prikazivati specifičnu irsku priču baziranu na O'Flahertyjevu predlošku o pojedincu koji je prokazao prijatelja. Nešto opasno vrišti da je ovaj film učinjen kao dobar spoj nečijeg života, i umjetničke inspiracije nekoliko ljudi. Nastaje film o univerzalnom čovjeku, koji je narodski, svjetovni, profan koliko i biblijski svet u izravnoj vezi sa novozavjetnom parabolom o Judinoj izdaji i Kristovu raspeću. O sinu, o grijehu, krivnji i oprostu.

Gypo Nolan (Victor McLaglen) je siromašni Irac, kao većina irskog naroda koja trpi pod represijom svih vrsta uzrokovanih britanskom politikom. U njemu je prostodušno srce, ali i nagli bezumni karakter koji se pokreće posvemašnjom bijedom i alkoholom. Kriza tog čovjeka nagoni da britanskim vlastima otkuca Franka McPhillipa, bjegunca od vlasti, iz irskog republikanskog bratstva za kojim je raspisana tjeralica na 20 funti. Razlog iz kojeg se odlučuje na taj bezumni potez je maglovita snovita slika koja ga pokreće iz ljubavi prema ženi koju voli i koju želi usrećiti, a ne može od posvemašnje sirotinje (duševne i materijalne). U jednom izlogu zaslijepi ga jedna maketa broda iznad kojeg stoji cijena od 10 funti za putovanje u Ameriku. To postaje njegov san radi kojeg on poteže krajnje nečovječan potez, a to je izdaja druga. Uskoro policija provaljuje u Frankijevu kuću, gdje nalazi Frankiea sa majkom i sestrom, gdje ga u grčevitom otporu na kraju ubija. Gypo, izdajica, neobrijani je, nesretni razmetni i pijani sin i raspikuća koji ne zna da misli i koji gleda samo da ljubi i majci je Frankievoj kao sin rođeni. Gypo je izdao 'irsku stvar' i stvar radi koje se ide u donji limb pakla i sa tom krivnjom on pijančuje, baulja i časti sve redom po mračnim ulicama razvratnog Dublina. Uskoro, pripadnici IRA-e (ne navodi se ime organizacije), koju vodi Dan Gallagher, dolaze u trag Gypu koji je inače bio u službi i na raspolaganju za izvršavanje zadataka za irsku stvar. Ta viša stvar, koja se nameće svakoj pravednosti i istini kao temelj od koje sve proizlazi – borba za svoju slobodu, suverenitet i nezavisnost – izgleda međutim tako da se ne služi nimalo plemenitijim sredstvima od onoga kojim se poslužio dezorijentirani Gypo. Pokazuje se da je izdajnički potez Gypa, kojeg je učinio pijan i ludo zaljubljen, nasađen na socijalnom moralu ulice i ratobornom moralu irske gerile učinjen ne više bezumno i slijepo, nego li hladna ubilačka i osvetnička taktika 'oko za oko-zub za zub' kakvu sprovodi organizacija za vjekovno ostvarenje tzv, više stvari. Scena s kraja filma gledatelju para osjećaje; Gypu, pijanom, na smrt ranjenom, u crkvi pred oltarom.. dok priznaje što je učinio, stiže majčin oprost. Oprost majke ubijenog sina. Tko će oprostiti borcima koji ne praštaju nego gorljivo ubijaju za slobodu i 'višu stvar' ostaje nepoznanica.

Takav je to film. Način na koji je ovaj Fordov film – najbolji je izraz – obojen, nešto je posebno. Izvanredan odnos koji je postignut je onaj koji spaja priču pojedinca i uskih događaja sa epizodom iz povijesti jednog razdoblja na široj osnovi, konkretno vezano za irsku borbu za nezavisnost 1920-tih. Ovaj film jednostavno traži odgovor na pitanje o funkcioniranju stvari, prikazuje precizno tonove, nijanse i boje gustog i tamnog ambijenta u kojemu se odvija ta tragična priča mentaliteta jednog naroda, a jednako i čovjeka kojemu je sličan novozavjetni čovjek iz biblijske davnine.

Da li je Gypo onaj faktor na kojemu počiva krivnja irsko-britanskih političkih sukoba? Gypo izgleda kao manifestacija jedne karike koja je zakazala, a u kojoj nije suštinska krivnja. U Gypu se ogleda Judin grijeh koji je više pitanje Boga i nekih drugih duhovnih sila nego izdaja svoga naroda. Gypo je onaj predstavnik tragičara kojega priroda neukrotivog odnosa tjera na borbu za samoga sebe, on je manifestacija propale stvarnosti i situacije koja je konstantni uzrok paklenskih strujanja koja su izazvala glad, egzodus i povećanu smrtnost čitavog naroda. Gypo je ustvari izdajnik načela borbe i zakona oružja; onaj koji se poigrao sa svojim načinom života, a usred prilika koje su u općem društveno-političkom kaosu. Slatka likvidacija potkazivača (koji je to učinio samo jedanput u pijanom afektu-i nije bio u nikakvom svojstvu doušnika) stoji u korelaciji sa tim činom izdaje Gypa pred očima majke svoga prijatelja kojeg je prokazao.

Ocjena: 9/10
Obrazloženje: Film je za visoku preporuku onima koji ga nisu gledali.Od nekolicine filmova iz 1935. godine 'The Informer' zaslužuje biti u vrhu.

------------------------------------------------------------------------







--------------------------------------------------------------









(AH, GYPO WHAT'S THE USE, I'M HUNGRY AND I CAN'T PAY MY ROOM RENT!')

('O DON'T LOOK AT ME LIKE THAT GYPO')

('YOU'RE ALL I GOT.')

(KATIE:'MONEY.SOME PEOPLE HAVE ALL THE LUCK.')

(KATIE:'TEN POUND TO AMERICA, TWENTY POUNDS AND THE WORLD IS OURS')

(...)

(FRANKIE:'DON'T YOU KNOW ME GYPO?')

(....)

(FRANKIE:'MAN,WHAT IS IT?')

('DID YOU DELIVER MY MESSAGES?' (TO HIS MOTHER))

(GYPO:'SHE BLESSED THE SAINTS THAT YOU ARE ALIVE.')

('SHE FOLLOWED ME CRYING..AND PUT A HALF A QUID IN ME HAND TO GIVE YOU.')

(TRAITOR OR INFORMER)

('I'VE COME TO CLAIM THE 20 POUNDS REWARD FOR FRANKIE MCPHILLIP')

('OH PRAISE BE TO GOD YOU'VE COME BACK TO US!')

(.....)

('TWENTY POUNDS, YOU'D BETTER COUNT IT!')

('YOU'RE LOST..YOU'RE LOST..')

------------------------------------------------

(VICTOR McLAGLEN)



Oznake: John Ford, Victor McLaglen, drama, 1930s, 1935, 9/10

- 15:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 30.12.2015.

BORDERTOWN (1935)

127.BORDERTOWN (1935) Ocjena: 7/10
(Pogranični grad) SAD, drama, kriminalistički, 90', IMDb: 7.2/10
Redatelj: Archie Mayo
Producent: Hal B. Wallis, Jack L. Warner
Scenarij: Laird Doyle, Wallace Smith; Robert Lord (priča), Caroll Graham (roman)
Kamera: Tony Gaudio
Glazba: Bernhard Kaun
Uloge: Paul Muni, Bette Davis, Margaret Lindsay






IMDb-Bordertown (1935)

Bordertown je jedna jednostavna ali vrlo dinamična i dojmljiva ekranizacija priče o bogatoj i siromašnoj klasi. O potrebi ambicije i materijalnog uspona siromašnog pojedinca ne bi li postao netko, i nešto više u životu društvenih razlika.

Juanito Ramirez, Johnny (Paul Muni), je mladi hispanoamerikanac iz siromašne meksičke četvrti Los Angelesa iz koje se izdvaja nakon državnog kursa za odvjetnike. Kao reprezentativni primjerak svojeg siromašnog radničko-seljačkog staleža on nasljeđuje u svom daljnjem nastojanju veliki trud i marljivost, ne bi li na taj iskušani, u svojoj klasi svojstven način nastavio pošteno i pravedno živjeti, donoseći korist svojima i društvu u cjelini. I konačno, ne bi li postao dostojni američki građanin i državljanin. Vičan osjećaju empatije i socijalne jednakosti, odgojen na tradiciji obitelji i nauku katoličke crkve on se kao odvjetnik suočava sa svijetom kapitalizma, društvom moći i prestiža, na čijim stupovima se temelji čitava hijerarhija odnosa na kojoj počiva američko društvo.

Radnja filma tako je razvedena u tri smjera: Karakteristični Paul Muni u ulozi Johnnyja, naišavši na tešku nepravdu u svom prvom advokatskom slučaju u kojem brani svog siromašnog sunarodnjaka protiv žene iz visokog društva, zacrta si cilj u životu kako će sve podrediti ambiciji zarade novca ne bi li on bio u poziciji autoriteta u tako dirigiranom društvu. Ostavlja toplinu skromnog doma i voljenu majku i odlazi u potragu za uspjehom do kojeg će doći samo beskompromisnim i mudrim nametanjem. Doskora se skrašava kao savjetnik jednom vlasniku kockarnice u jednom rubnom pograničnom gradu južno od Los Angelesa. Umješnošću i upornosšću od dobroćudnog ali neprincipijelnog šefa, gospodina Roarka naslijedi udijele u svim poslovima. Roarkova žena, Marie (Bette Davis), paklenska je fatalna žena koja se dosađuje u raskoši njihove vile i ubrzo joj čestiti mladić Johnny zapne za oko. Marie, međutim konstantno nailazi na moralnu suzdržanost zgodnog i ambicioznog mladića koji je stao na put na kojem se postaje džentlmen. Žena se 'riješava' muža ostavivši ga nakon jedne pijanke zatvorenog u garaži s upaljenim automobilom. Ustrajnog Johnnyja prati sreća čega god da se dohvati, Marie počne propadati u tamnici svog grijeha i zločina. U svom novootvorenom luksuznom restoranu Johnny iznova susreće bogatašicu protiv koje je imao spor koji je za njegovu karijeru siromašnog advokata neslavno završio. Te dvije žene, dva su smjera kojima Johnny nije mogao poći zbog načela usađenog u svojoj ličnosti. Ispod ambicije, tog čovjeka sačinjavaju dvije moralne smjernice: pravda i ljubav iznad svega. Žene koje su ga snašle na putu uspona su iz višeg društva. I jedna i druga su žene konformizma i materijalizma, žene koje pokreće mužev novac ili blagodati svijeta zabave i novca koje sa sobom vuku slobodnjački svjetonazor. Marie (B.Davis) je žena koju Johnny nije volio, a Dale (Margaret Lindsay) je žena koju je volio. Prva ga je željela za sebe iz pobude strasti i posjedovanja, dok ga je druga željela po svojim pravilima slobode i jednakosti odbivši njegovu bračnu ponudu.

Po svoj prilici ovaj mali film, s manje zapaženim ulogama Munija i Bette Davis, u sebi sadrži jednu značajnu vizuru veoma bitnih stvari. Uz to film je zanimljiv i gledatelj se uz njega čak i zabavlja. Bilo zbog simpatičnih Munijevih grimasa sirovog novopečenog intelektualca ili njegovog dobro uvježbanog 'španjolskog' naglaska ili pak dobro ugođene atmosfere ambijenta bogataškog ili poslovnog svijeta kroz koji se junak ili prikriveni anti-junak ove priče na tragu film-noira provlači. Film je prijemčivo dobar za svakog gledatelja u kojem postoji makar i zrno paradoksa protagonistovog karaktera.

Ocjena: 7/10
Obrazloženje: Kratko i jasno, film je vrlo solidan i vrijedan za preporučiti bilo za ljubitelje žanra kakav je film-noir, bilo za ljubitelje sudskih drama. Jednostavan, a snimljen sa velikim interpretima kao što su Paul Muni ili Bette Davis. Film je to koji bi mogli vrednovati i na višu potenciju zbog podkonteksta koji se dotiče dublje dimenzije socijalnih odnosa i komunikacije kakva oblikuje suvremenu američku stvarnost dirajući u temeljne etičke i moralne pojmove kao što su pravednost i ljubav.

---------------------------------------------------------



---------------------------------------------------------

(STEP TO SUCCESS)

(STEP TO SUCCESS..)

(GRADUATE SPEECH)

('..BECAUSE HE REALIZED HIS OPPORTUNITIES AND DUTIES AS AN AMERICAN CITIZEN..')

(JUANITO RAMIREZ AND HIS MOTHER)

(POOR ATTORNEY AT LAW)

(NO JUSTICE IN COURT)

(NO JUSTICE FOR THE POOR)

('I OBJECT, YOUR HONOR..')

('OBJECTION SUSTAINED.')

(HE TOOK MATTERS INTO HIS OWN HANDS)

(SMART BOUNCER)

(PER ASPERA AD ASTRA)

('YOU DON'T DRINK..NO BAD HABITS AT ALL..')

('THE ONLY FUN I GET IS FEEDING THE GOLDFISH ONCE A DAY.')

('OH NOW, BE A GOOD KID AND RUN ALONG HOME, WON'T YOU?')

(CHARLIE ROARK, GOOD AND DUMB HUSBAND)

(JOHNNY VERSUS EX-MRS.ROARK)

(EVIL WOMAN)

('I LOVE YOU..I'M SERIOUS..I'M ASKING YOU TO MARRY ME..')

('NO. BECAUSE YOU BELONG TO DIFFERENT TRIBE, SAVAGE.')

---------------------------------------------------------

Oznake: Archie Mayo, Paul Muni, Bette Davis, drama, kriminalistički, 1930s, 1935, 7/10

- 16:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 26.12.2015.

OF HUMAN BONDAGE (1934)

126.OF HUMAN BONDAGE (1934) Ocjena: 8/10
(Ljudski okovi) SAD, drama, romansa, 83', IMDb: 7.3/10
Redatelj: John Cromwell
Producent: Pandro S. Berman
Scenarij: Lester Cohen; W.Somerset Maugham
Kamera: Henry W. Gerrard
Glazba: Max Steiner
Uloge: Bette Davis, Leslie Howard, Frances Dee




IMDb-Of Human Bondage (1934)

Of Human Bondage je jedna izvrsna drama o neuzvraćenoj ljubavi i ironiji sudbine. Razmišljajući kasnije o ovom filmu dolazimo do nevjerojatnih uvida i spoznaja o ljubavnim vezama i o ljubavi uopće. U glavnim ulogama su nezaboravna Bette Davis i britanski glumac Leslie Howard poznat po ulozi Ashleya u filmu Zameo ih vjetar. Leslie Howard je Philip Carey, nadareni a ipak prosječan slikar koji se neuklapa u umjetničke krugove, nesretni mladić sa deformiranim stopalom zbog čega je na meti podsmijeha u društvu. On u Londonu počinje studirati medicinu i u jednom restoranu upoznaje i zaljubljuje se u mladu ali koketnu i bezobzirnu konobaricu Mildred Rogers (Bette Davis). On je poziva na izlaske i sve se jače u nju zaljubljuje, a ona se sve to jače s njim poigrava, ostavljajući ga samo u nadi neuzvraćajući mu ljubav. On ostaje očajan kada se ona uda za drugoga, bogatog i poslovnog čovjeka koji je također zalazio u isti restoran. Philip u međuvremenu upozna dobru osobu, nešto zreliju djevojku, publicisticu Norah (Kay Johnson) koja ga iskreno zavoli. Sve krene po zlu, jer Philip je pristojan, uljuđen i dobar, ali njegova dragost prema ovoj ženi je mekana i lažna. On voli samo Mildred. Mildred uskoro biva ostavljena i trudna od svog muža i vraća se sva uplakana Philipu. On joj pruža drugu priliku i ponovno obnavlja vezu sa njom. Međutim svaki put ona prema njemu ostaje hladna, naročito ulaskom drugog muškarca u njihov odnos.

Upravo opisana igra koja se u ovoj drami proteže nevjerojatno govori o tami i paklu proisteklima iz slabosti ljudske duše. Philipov fizički hendikep ozbiljna je metafora koja preslikava stanje ljudske duše. U jednom momentu, Mildred - inače negativna i tragična ličnost žene kakvu igra Bette Davis – u odsustvu Philipa krene po njegovim ladicama tražiti njegova pisma – potražiti razlog njegovoj hladnoći prema njezinoj ženstvenosti, i u tom trenutku pokazuje se istinom sve ono čega se najviše bojala; taj čovjek iza sebe nema nikakvih ljubavnih pisama, nikakvih slika, nikakvih tragova koji bi svjedočili o žaru ljubavi u tom čovjeku. On je naprosto usamljen, drag i pošten. Eto koliko se na tom frontu ironije neuzvraćene ljubavi izjednačuju ta mračna i hladna slika ličnosti te žene i tobože svijetla i pravedna slika ličnosti tog muškarca. Philip strast i ustreptalost žene umije tražiti samo u bijegu od života, u svojim slikama i nedostatku samopouzdanja zbog hendikepa kojeg sa sobom vuče. Kasnije, kad je sa njegovom ljubavi sve svršeno (ona umire od tuberkuloze i propasti što je nitko nije ljubio) on uspije ispraviti deformaciju na svojoj nozi, ali završava u konvencionalnom braku iz pristojnosti, kojemu je tek čista savjest i dana riječ razlog braku i ljubavi. Ta, treća žena koja ga ljubi opet nema uzvraćenu ljubav, iako se poenta može i drukčije shvatiti. Da je izgradnja emocija moguća. Film ostavlja tu mogućnost. Mildred završava tragično, umrijevši mlada i nevoljena, Philip ostaje živjeti u braku u kojem samo jedna strana voli.

Čini se da film nije lako nabaviti, naročito ne u nekom kvalitetnijem formatu, ali youtube ima ovaj film.
Of Human Bondage (1934) YTB

Ocjena: 8/10
Obrazloženje: Film je tako neobično zanimljiv, onako na bergmanovsku potenciju prije Bergmana. Likovi Bette Davis i Lesliea Howarda su prirodni, nepatvoreni, ili upravo odigrani s dozom patvorenosti i poze koja je potrebna za ukazati onaj sakriveni u čovjeku stupanj hendikepiranosti duše zbog koje trpi ljubav i iskrena sreća između dvoje ljudi.Film o kojemu se razmišlja i film koji, ako se proživljava, gledatelja ne može ostaviti hladnog da se i sam ne zapita kako stvari stoje zaista u životu. Neobičan spoj realizma i misterije nudi nam ova ekranizacija po književnom predlošku.


-----------------------------------------------------

(PRORAČUNATA, SEBIČNA, ZLA, ALI ZA ŽIVU LJUBAV USKRAĆENA)

(DRAG, OBZIRAN,ZALJUBLJEN I DOBAR, PA IPAK S DUŠOM U OKOVIMA)

(ROMANSA U KOJOJ ZAPRAVO I NEMA ISTINITE LJUBAVI S IČIJE STRANE)

(PHILIP JE ČOVJEK PRINCIPA, STRAHA I SAMOPRIJEGORA)

(ONA ĆE BEZ PRIMLJENE LJUBAVI PROPASTI)

(ON ĆE ŽIVJETI U BRAKU POD UPITNIKOM ISKRENE LJUBAVI)

-----------------------------------------------------

(LESLIE HOWARD & BETTE DAVIS, Of Human Bondage, 1934)

(BETTE DAVIS, Of Human Bondage, 1934, 1935 Oscar Nominated)

------------------------------------------------------

Oznake: John Cromwell, Bette Davis, Leslie Howard, drama, romance, 1930s, 1934, 8/10

- 14:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 12.12.2015.

EKSTASE (1933)

124.EKSTASE (1933) Ocjena: 8/10
(Ekstaza, Ecstacy) Čehoslovačka, drama, romantika, 82', IMDb: 6.9/10
Redatelj: Gustav Machaty
Producenti: Moriz Grunhut, František Horky, Otto Sonnenfeld
Scenarij: František Horky, Robert Horky
Kamera: Hans Androschin, Gerhard Huttula, Jan Stallich
Glazba: Giuseppe Becce
Uloge: Heddy Lamarr, Aribert Mog, Zvonimir Rogoz




IMDb-Ekstase (1933)

Ekstaza je po svemu sudeći najpopularniji i najkontroverzniji stari film čehoslovačke međuratne kinematografije. Radi se ustvari o romantičnoj drami jednostavnog scenarija sa eksplicitno snimljenim simboličnim kadrovima koji se tiču neizbježive ljudske seksualnosti. Sa sadržajem koji uvodi u svijet erotike koji prožimlje svijet oko nas. Ono najbolje, što je hollywoodska praksa prekodovskog razdoblja prikazivala u Americi Europa je iznjedrila u ovom simpatičnom, umjetnički kvalitetnom filmu. Čak štoviše, film nudi alegoriju o Adamu i Evi modernoga doba svojim bogatim mizanscenom i slikom koja sav svijet seksualnosti pretače u svijet kakav se manifestira bezrezervno kao što je i priroda sama. Temeljna značajka ove priče je okovanost i borba s tom okovanošću. Čitav život, pojave i stvari, zapravo živa i mrtva priroda, postoje i polako prolaze, grčeći se, zatvorene i obučene u svojoj goloj biti. Sve što je golo, golo je uvijek pod patinom ljudskog osjećaja kao što je percepcija. Odvija se Evino i Adamovo traganje. U obiteljskoj kući su stvari, kredenci, lusteri, prazne postelje i muhe; izvan kuće su građevinski radovi, željeznica; okolo su livade, šumarci, oblaci i jezero, konji i pčele. Jedno Sunce. U ženi je tama i nemir, u čovjeku je naivnost, nada i radoznalost. Sveopća igra u potrazi za ispunjenjem. Ali svijet u vremenu teče i raspada se. Tehnički film razvija osjećaj sveopće meke i tihe, ali sjenovite i tamne melanholije. Svijet je mjesto kao kakva prijeteća Arkadija pod nekakvim mračno nijansiranim uvjetom. Izraziti se hoće zapravo zadatost u tijelu žene prema kojoj ona progonjena duhovima civilizacije i vlastite (obiteljske) prošlosti živi za ekstazu koja je praktično nedohvatljiva veći dio života. Pa ipak, ona navire, kao usporedo sa strujom koja je van te žene u prirodi gdje se plamsa kozmos silovite privlačnosti.

Fabula je provučena zapravo kroz klasični koncept ljubavnog trokuta. U središtu je žena. Mlada i lijepa Eva (Hedy Lamarr). Udajom za svog starijeg poslovnog gospodina Emila (Zvonimir Rogoz) ona ulazi u brak pun, ne ustvari dosade koliko pustinje uniformiranog konvencionalnog života bez strasti. Duša joj vene u prekrasnom mladom tijelu. Po rastavi sa mužem, njena strast za životom krene se oslobađati; ona na imanju svog oca jaše na konju, kupa se gola u jezeru, upoznaje svog Adama (Aribert Mog), muškarca znojnog i tjelesnog, umornog od živog života što tijelo umara a dušu krijepi. Između njih dvoje igra tjelesnosti i strasti oživljava, dok muž u fraku od kamgarna i dalje u kožnim rukavicama vozi svoj skupocjeni auto. Muževljeva dom je kuća društvenog užasa, prazna i puna srdžbe i očaja kao što je on sam; Adamov dom je koliba sa svjetlom žarulje koja sasvim drukčije svijetli po tijelu žene. Muž pčelu praktično ubija nogom stolice, Adam pčelu s dlana stavlja na cvijetak što ga daje svojoj ljubovci.

Film je to koji nije nikakva pornografija, čak ni za one prilike, nego je to film koji jasno ocrtava erotiku u svojim značajnim dijelovima za što nije dosta dugo bilo razbora da se emitira po svjetskim filmskim pozornicama. Film ne samo da je među velika imena svijeta filma instalirao mladu Hedy Lamarr (Hedy Kiesler), nego i ime jednog značajnog filmskog i kazališnog glumca, naše gore lista, Zvonimira Rogoza koji će obilježiti mnoga dramska uprizorenja 20. stoljeća, posebno na hrvatskom filmu.

Za sva vremena, ovaj film sniman u okolici Praga i u bečkim interijerima sa austro-ugarskim štihom i po mnogočemu vidljivim kulturološkim nasljeđem zemalja u kojima, i posredstvom čijih utjecaja je nastao, ostaje kao mali biser koji s puno vještine pokazuje svjetskoj kremi filmske industrije svog vremena kako se radi s pojmom erotike na filmu.

Ocjena: 8/10
Obrazloženje: Nešto dovoljno jednostavno, a toliko umjetnički kvalitetno kako je obrađena tema poniranja, izviranja i propasti jedne sreće nakon ekstaze u trenutku ženina života, u filmu kao što je ovaj, rijetko je viđena stvar. Izbor mladenačke ljepotice kakva je Hedy Lamarr za ulogu Eve nosi ovaj film. Ovaj film je na trenutke naivan scenarijem, ali upravo kao takav uspijeva pretvoriti emociju u doživljaj. Umjetnički je to poduhvat. Mali rijetki biser iz povijesti europske kinematografije.


-------------------------------------------

(EVA, UDATA ŽENA UZ MUŽA PRIMJETILA KAKO SE SVIJET VESELI)

(MUŽ ČITA NOVINE I DROBI PČELU)

(ZAPOSTAVLJENA)

(SVE ŠTO IMA OD MUŽA)

(OSTAVILA GA)

(KOD OCA)

(NEMA KOME REĆI)

(BUĐENJE U IZGUBLJENOJ MLADOSTI)

(SUNČANO JUTRO TEK VANI)
----------------------------------------------------------------

(KUPANJE U JEZERU)

(IZGUBILA KONJA)

(ADAM PRONAŠAO KONJA)

(SKRILA SE U GRMLJU)

(GOLA EVA ŠTO SE STIDI)

(POGLED ADAMOV)

(POGLED EVIN)

(TENZIJA U RAJSKOM VRTU)

(MJERKANJA I ODBIJANJA)

(POSRTANJA)

(PODIZANJA)

(CJELIVANJA RANA)

(MALA POPUŠTANJA)

(I MALA PODOZRIVA NEPRISTAJANJA)

(NEBESKI ZEMALJSKI ADAM)

(NJEGOVA NJEŽNOST..)

(KAO DJEVOJČICU PRIVUKLA NJEZINU PAŽNJU)

(ALI OPET MALO NE ŽELI)

(DAO JOJ CVIJETAK)

(POKAZAO JOJ KAKO DA OTPUHNE PČELU)

(ZAJEDNO GLEDALI U NEBO)

(LJEPOTA NEBA)

(EVA KAO DA JE PRVI PUT POGLEDALA U NEBO)

--------------------------------

(POVRATAK U OČEVU KUĆU MEĐU MRTVE STVARI)

(POGLED NA MAJČIN PORTRET)

(ČUDAN NEMIR)

(VODENAST ODRAZ DOK SVIRA KLAVIR)

(TOPLA USAMLJENA)

(PRAZNA KUĆA DUHOVA)

(TRAŽI OD NJE DA IZAĐE IZ SEBE)

(KROZ OLUJNU NOĆ)

(K NJEMU)

(IZLAZAK IZ TIJELA)

(ŽIVO I NEŽIVO)

(PREDAJA)

(EKSTAZA)

(EKSTAZA)

(EKSTAZA)

(EKSTAZA)

(EKSTAZA)

(SRETNO...)

(SAMO TREN U ŽIVOTU)

(MUŽ SE VRATIO KO IZ GROBA)

(EVA: 'WHAT DO YOU WANT FROM ME?')

('YOU.')

('IT'S TOO LATE..')

-----------------------------------------------

(HEDY LAMARR)

(ZVONIMIR ROGOZ)

Oznake: Gustav Machaty, Hedy Lamarr, Zvonimir Rogoz, čehoslovački film, drama, romance, erotski, 1930s, 1933, 8/10

- 19:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 09.12.2015.

BABY FACE (1933)

123.BABY FACE (1933) Ocjena: 8/10
(Slatkica) SAD, drama, romantika, 71', IMDb: 7.6/10
Redatelj: Alfred E. Green
Producent: William LeBaron, Raymond Griffith
Scenarij: Gene Markey, Kathryn Scola; Darryl F. Zanuck (priča)
Fotografija: James Van Trees
Glazba: Leo F. Forbstein
Uloge: Barbara Stanwyck, George Brent, Donald Cook




IMDb-Baby Face (1933)

Još jedna u nizu sjajnih nedugih drama u kojima je specifična i netipična Barbara Stanwyck došla do punog izražaja. Upravo suprotno onom raširenom prototipu djevojke za provod. Naprotiv, što je za nju karakteristično, ona i u ovom filmu igra ulogu žene revoltirane muškom fiksacijom žene kao seksualnog predmeta. Riječ je o ulozi koja u potpunosti prožimlje ovaj film i njegovu 'strašnu' temu. Kao i u 1933. aktualnom Langovom remek-djelu Testament Dr. Mabusea, kao i u motivima za niz filmova upravo mračne kriminalističke problematike, i u ovom se radi o volji za moć, samo u ženskom obliku. Volja za moć, borba za sebe svim sredstvima po ničeanskom motu 'Ako ne podčiniš podčinit će te' misao je vodilja koja će voditi glavnu junakinju, Lily Powers, u njenom proboju kroz život: same u svijetu muškaraca. Pratimo Lily od njezine mladosti, još dok je živjela sa grubim ocem pomažući mu u poslovima oko obiteljske krčme. Konobareći u nju se zavukao sav onaj svijet prljavih, sirovih, pohotljivih i supijanih muškaraca da ga je ona prezrela. Kao prekretnica dogodila joj se jedna epizoda kada upoznaje nekog šustera koji je čitao Nietzscheove knjige. Otkrio joj je kako se mora boriti za sebe sa moći koju u sebi samo mora aktivirati – svoj šarm, seksipil i beskrupuloznost. Lily kreće u svijet sa svojom služavkom, tamnoputom vršnjakinjom Chico (Theresa Harris) koja je služila kod njezinog oca u krčmi, i koja ju zove 'medena'. Poslije nesreće u kojoj joj je otac poginuo, ona ne može zamisliti sebe s nekim poslom zabavljačice i pjevačice u kakvom klubu, nego ono u što će se pretvoriti Lily svojim principima volje za moć bit će prvorazredni primjerak onoga što danas zovemo – sponzoruša. Zavađat će, koketirati, manipulirati i svim se sredstvima svoga šarma ulagivati muškarcima, od običnog čistača vagona s puta u New York preko višeg službenika u banci do samog direktora banke. Probit će se do samog vrha, od obične male pipničarke do priležnice bogataša i gospođe upravitelja velike banke. Razrušit će svjetove tih muškaraca od manira i ideala, ubit će ih njihovim slabostima padanja na slatko i primamljivo žensko biće.

Priča je ovo o moći, golemom, još u djetinjstvu stečenom preziru i mržnji, o osveti jedne žene onom svijetu moći čije konce u svojim rukama drže muškarci. Međutim u svoj njenoj paklenskoj želji da osvoji njihovo bogatstvo za sebe, u želji za prostorom za novo i novo razaranje, ona ostaje sama. Ni ucjene ni uzurpacije novih imućnih muškaraca neće joj u život unijeti radost. Poenta filma ide u smjeru da naša Lily Powers svoju moć više nema snage zadržavati u sebi ni za sebe. Nego da njena volja za moć djeluje autodestruktivno. Pokazalo se da definicija muškarca nije isključivo jednako njihova nadmoć i vodeća uloga u društvu, kao što se pokazalo da ženin poziv nije razaranje muških srca ili sebična osobna satisfakcija. Film ima jedan znakoviti 'happy end' koji naglašava nasušnu potrebu uzajamne ljubavi između žene i muškarca.

Ocjena: 8/10
Obrazloženje: Film je za 7, ne odskače i ne nudi emociju više, ali film je koliko jednostavan toliko i dinamičan i magnetičan. Zrači rolom zaista posebne Barbare Stanwyck od prve minute. Sve što se dešava ima potpunu dramaturgiju. Stiče se dojam originalnosti kakav se rodi kad se film gleda i ima osjećaj da je prvi put o nečemu progovoreno na briljantan način. Stoga 8.

---------------------------------------------------------



---------------------------------------------------------

(INDUSTRIJSKA ZONA NA RUBU GRADA)

(LILY POWERS, KĆI PIPNIČARA)

(ATMOSFERA)

(FATHER'S GUEST)

(BACIO POGLED NA LILY)

(POGLEDALA GA PREZIRNO)

(CHICO:'HE'S A BIG POLITICIAN, AIN'T HE?')

(LILIY: 'HE'S A BIG SUMPTHIN..AND IT AIN'T A POLITICIAN..')

(LJIGA PRISTUP)

(DOSTA JOJ JE)

(ZGRABIT ĆE JE)

(RAZBIT ĆE GA)

(ISPITI ZA POČETAK NOVOG ŽIVOTA)

('YOU COULD MAKE SOMETHING OF YOURSELF.YOU HAVE POWER.')

('YEAH, I'M A BALL OF FIRE I AM...')

('YOU'RE JUST LIKE YOUR MOTHER!')

(PRONAŠLA PRISTUP)

(AS A SECRETARY; 'WHAT COULD I DO? HE'S MY BOSS AND I HAVE TO EARN MY LIVING.')

('WHY MR.STEVENS, IT WASN'T MY FAULT. HE FOLLOWED ME IN THERE..')

(MR.STEVENS USKORO)

(OVA ŽENA UZNEMIRILA JE SVE DUHOVE)

(U MEĐUVREMENU LILY ZAVODI DIREKTORA BANKE)

(ODBACUJE SIROTOG MR.STEVENSA)

(PUCNJEVI)

(NJEZINA MOĆ JE RAZORNA)

(NOVI SUPRUG BANKROTIRAO)

(ONA GA ODBIJA I NAPUŠTA)

(SA SVOJIH POLA MILIJUNA)

(NEMA ŽIVOTA BEZ LJUBAVI)

---------------------------------------------------

(BARBARA STANWYCK, BABY FACE (1933))

Oznake: Alfred E.Green, Barbara Stanwyck, George Brent, drama, romance, pre-code, 1930s, 1933, 8/10

- 11:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.11.2015.

DAS BLAUE LICHT (1932)

116.DAS BLAUE LICHT (1932) Ocjena: 8/10
(The Blue Light, Plava svjetlost) Njemačka, drama, fantazija, misterij, 85', IMDb: 7.0/10
Redatelj: Leni Riefenstahl
Producenti: Leni Riefenstahl, Harry R. Sokal
Scenarij: Bela Balasz, Carl Mayer; Gustav Renker (insp. roman), Leni Riefenstahl (priča)
Kamera: Hans Schneeberger, Heinz von Jaworsky
Glazba: Giuseppe Becce
Uloge: Leni Riefenstahl, Mathias Wieman, Beni Fuhrer




IMDb

Leni Riefenstahl je kontroverzno ime njemačke i svjetske kinematografije. Povodom njezine smrti 2003. godine, britanski The Independent donosi: "Mišljenja će biti podijeljena između onih koji ju vide kao mladu, nadarenu i ambicioznu ženu uhvaćenu u plimi događaja koje ne razumije u potpunosti i onih koji vjeruju da je bila hladan oprtunistički propagandist koji se udružio s nacistima.“ (povijest-svijeta.orgfree.com). Da, njezin društveni položaj i najaktviniji filmski umjetnički angažman, njen stvaralački procvat dogodio se u doba Trećeg Reicha i vladavine nacionalsocijalizma. Njezino simpatiziranje Adolfa Hitlera i opčinjenost njegovom knjigom 'Mein Kampf' izravno ju je dovelo u propagandistički aparat snimanja filmova pod tim režimom. Međutim, sloboda i talent kakav je imala ta tada mlada umjetnica iz njenih su ostvarenja proizašla, možda ironično, ali u svom sjaju onoga što filmska umjetnost i industrija mogu proizvesti. Dokumentarna ostvarenja Triumph des Willens (1935) i Olympia (1938) do danas se smatraju vrhunskim i nezaobilaznim naslovima kada je riječ o ideologijama, sportu i retrospekciji povijesnog trenutka. Pored svega toga, za oko ljubitelja filma i svega što film može ponuditi, ponekad ipak zapnu neki manji radovi. Po mom osjećaju, Leni Riefenstahl je ostvarila prije propagandnih filmova jedan u nizu svojih „planinskih filmova“ (odigrala kao glumica nekoliko uloga u filmovima s planinskom tematikom 1920-tih godina) koji odiše svijetom romantike, fantazije i mistike, a koji zaslužuje posebnu pozornost: Das Blaue Licht (1932), „Plavu svjetlost“, snimanu na lokacijama u švicarskim i talijanskim Alpama.

Film je pravo malo čudo neobične ljepote. Koliko za kontemplaciju toliko i za snatrenje. Riefenstahlova je zaista biser među zvučnim i neprikosnovenim imenima filmske režije svoga vremena poput Hitchcocka ili Orsona Wellesa. Ova mala legenda pripovijeda o selu u Alpama podno planine Monte Cristallo, o mitu koji je ovladao tim selom po kojem se zlo nadvilo nad selo. Svaki put u mjesecu kada se pun mjesec pokaže iza planine on rasvjetljuje pećinu gore visoko iz koje na selo pada plava svjetlost. U planini živi Junta (L.Riefenstahl) djevojka pastirskog izgleda a koja je saživljena sa negostoljubivim i nepristupačnim krajolikom. Ona jedina ima tu urođenu sposobnost da se penje po klisurama, da hoda serpentinama, da diše taj zrak i upija plavu svjetlost u pećini na mjesečevoj svjetlosti. Muškarci u selu kao nekom magijom privučeni su planini koja im oduzima život. Čini se da je muškarce tog sela nešto u njemu zatočilo. Junta je iz sela prognana kao vještica, i prokleta od strane žena. Govori ova priča o srazu svjetova, kako onih unutarnjih (između muškarca i žene), tako i onih izvanjskih (između svijeta materijalnog i duhovnog, svijeta-planine). Junta je žena, gorštakinja, jedina žena na svijetu čije tajanstvo je netaknuto, neotkriveno kao spilja sa plavim draguljima, potjerana i prokleta, neobljubljena, jedina slobodna duha. I sada je naišao čovjek koji se uspio uspesti na planinu i poželio ostati kod Junte. On osjeti za nju ljubav, unese u njen svijet pastorale radosti za kojom je žeđala, i sve tako dok ovaj ne otkrije njezinu tajnu odaju, spilju s plavim kristalima gdje je ona noćima sjedila i puštala da joj zrak planine s mjesečevim sjajem cjeliva i ozaruje lice. On je jedne noći prati i nađe u njenom romantičnom trenutku. U njemu se probudi čovjek i umah nestade muškarca. On je zgrabi i počne uvjeravati kako su ovi dragulji bogatstvo, da mora javiti u selo. Žena je izgubila svoju snagu. Seljaci su doskora izgrebli i otuđili njeno tajno skrovište s kojeg se ona napajala ljubavlju s nebeskih visina.

O ovom malom vješto-nevještom filmu mogao bi se dati sud sa više stanovišta, ali ne može se poreći njegova suštinska originalnost. U njemu je duh romantizma doveden do ruba čiste vjerodostojnosti, ispričan je iz ženske perspektive koja se manifestira u gubitku snage ženstvenosti, o puknuću jednoga srca kada je muškarac dopustio da mit iz sela osvoji sakriveno blago u planini. Das Blaue Licht je zaista bajka, ali bajka o ljudima, u kojoj osobine životinja zamjenjuju duboki odnosi između muškarca i žene dok je između mnijenje sela zavijeno mutnom koprenom zvanom mit.

-----------------------------------------





----------------------------------------

(NEGDJE U ALPAMA...)

(SEOCE ČUDNOVATIH DIMNJAKA...)

(I TORNJEVA)

(STRAŠNA GORA NADVILA SE)

(OVO JE KNJIGA U KONAČIŠTU...)

(LEGENDA O JUNTI)

(DJEVOJCI ZAIGRANOJ...)

(I LIJEPOJ)

(SLOBODNOJ KAO PRIRODA SAMA)

(JEDNOGA DANA U MJESTO DOŠAO STRANAC)

(JUNTA ISPRED CRKVE PRIJE VEČERNJE MISE)

(PREZIR SEOSKIH GOSPOĐA)

(ODVRATNOST)

(JUNTINO SPOZNANJE)

(MRŽNJA)

(ŽIVJETI TAMU)

(MRAK I STRAH U DUŠAMA)

(TRGOVINA JE ŽIVOT)

(KRČMA JE ZAJEDNIŠTVO)

(VJEKOVNA HISTORIJA)

(DUBOKO PRAZNOVJERJE)

(DOK IZLAZI PUN MJESEC...)

(ONI SE OKAMENE OD TE SILE)

(ZATVARAJU VRATA I PROZORE)

(NEGDJE U PLANINI...)

(ONA SE PREDAJE SVA)

(DJEVOJKA PASTIRSKOG IZGLEDA)

(DOZIVA SVOG DJEČAKA)

(DJEČAK)

(SA STADOM POD OBLACIMA)

(DOLUTAO NJEZIN MUŠKARAC)

(ONA GA PRIHVAĆA)

(U SELU ZAVIST...)

(DOK ON SNATRI..)

(UZ PJESMU...)

(JUNTU ŠTO GA SRETNA ČEKA)

(OPIRANJE OD ČOVJEKA)

(NOV PUN MJESEC...)

(NJU U SNU POKREĆE)

(MUKA ČOVJEKA)

(ON PRONALAZI ŠPILJU)

(SVU OD BLAGA)

(JUNTINO TAJNO MJESTO)

(JUNTINO SRCE)

(JUNTINO BLAŽENSTVO)

(UNIŠTIO JE)

(GOTOVO JE MORA JAVITI U SELO)

(MOLBA DA NE IDE)

('ALI KAKVE SU TO MOGUĆNOSTI!')

(IDU LJUDI U ISKAPANJE)

(VESELICA USPJEŠNIH RUDARA)

(RASPUKNUTO SRCE ŽENE)

(PRAZNO)

(IZGUBLJENO)

(SVA SNAGA JUNTINA SRCA NESTALA)

(OSTAJE SAMO PJESMA)

(I JEDNO OTKINUTO SRCE)

(PRIČAT ĆE LJUDI...)

--------------------------------------------------------

(LENI RIEFENSTAHL)







Oznake: Leni Riefenstahl, njemački film, drama, fantazija, misterij, 1930s, 1932, 8/10

- 11:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 04.11.2015.

LA CHIENNE (1931)

114.LA CHIENNE (1931) Ocjena: 8/10
(Kuja) Francuska, drama, 91', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Jean Renoir
Producenti: Pierre Braunberger, Roger Richebe
Scenarij: Andre Girard, Andre Mouezy-Eon, Jean Renoir; Georges de La Fouchardiere (roman)
Kamera: Theodor Sparkuhl
Zvuk: Denise Batcheff, Marcel Courmes
Uloge: Michel Simon, Georges Flamant, Janie Marese







IMDb

Ovaj film je veoma zgodna naturalistička igra velikog francuskog redatelja Jeana Renoira. Rani zvučni uradak sa zanimljivim pokretom kamere. Dramaturgija života popraćena je kadrovima koji klize ostvarujući začudno moćan segment simbolike u svemu tome. La Chienne je ispripovijedana priča o magičnom ljubavnom trokutu u uskom krugu pariškog Montmartrea. Ova priča je ujedno nešto fatalno, socijalno stvarno i nešto vrlo grozno tragično. Prolog u priču je kroz igrokaz s malim visećim lutkama koje najavljuju tri glavna lica koje ćemo kasnije pratiti kroz film, a odvija se u nekom malom bistrou, kao na prozoru koji bez zastora gleda van na ulicu. Posebno možemo obratiti pažnju na lutkice koje alegorijski predstavljaju francusku republiku kroz koju se simboli vlasti nadmeću koji će najaviti predstavu. Popa potiskuje car, cara vojnik; vojnik na brzinu obrazlaže kako ono što će se odigrati neće biti nikakva studija ni moralna slika, ni drama ni komedija, kako u njoj glavni likovi nisu ni zlikovci ni heroji, nego obični ljudi.. Tri lica: On, ona..i još jedan, kao i obično, on. Stvari stoje zapetljano, i takve su kakve jesu.. nepopravljivo predvidljive i uvijek u pravilu krivo protumačene od strane društva i vlasti. Onako kako je nije onako kako je, nego je uvijek onako kako se samo po sebi odvija između ljudi.

Film je u engleskom govornom području preveden kao 'The Bitch', u nas kao 'Kuja' ili 'Kučka'. Pa premda nas lutak uvoditelj uvjerava kako poente i poučka nema sve nam se čini da ovo ima biti drama o pasjem kurvinskom životu među ljudskim stvarima. Život je kurva stvarnija od politike. Politika uvijek laže i politika se provodi uvijek kontra stvari kakve jesu; ako je do pravde Sud donosi presudu nepravedno, ako je do nepravde Sud donosi presudu pravedno; dok u Životu kada su emocionalni odnosi i duhovna i materijalna egzistencija u pitanju stvari teku nakazno i bolno, veoma veoma prljavo i jeftino. Kakva jeftina skupoća po čovjeka!

Likovi su: sredovječni činovnik i slikar Maurice Legrand (Michel Simon), onaj tip uvijek pristojnog i pristalog čovjeka dobrice koji ne bi ni mrava zgazio, a zbog čega uvijek ispadne papak i budala; u životnoj zajednici je sa udovicom palog junaka (koji nije pao na oltaru domovine nego je dezertirao i pije i vucara se tko zna gdje), nadalje, žena je djevojka Lulu (Janie Marese) putena i naivna, kučka kao sam život koja mazohistički slijepo voli svog makroa koji je strastven ali od trenutka do trenutka kada od nje želi izvući novac; i treće lice je sam on, Dede (Georges Flamant), općevažeće zlo ovoga svijeta na meti svake osude. Oni čine triangl prljave stvarnosti. 42-godišnji Legrand, potreban ljubavi sve će učiniti da privuče nestašnu i tužnjikavu Lulu k sebi iskreno misleći da je ona toga potrebna i željna, darivat će ju slikama koje će ova predavati Dedeu, a koji će iz toga učiniti biznis s bogatim prekupcima umjetničkih slika. Legrand će voljeti Lulu, koja će voljeti Dedea, koji neće voljeti nikoga pa n i sebe. Na koncu, izgledat će da je u ovom pokvarenom svijetu ispravno postupao jedino kriminalac Dede koji je s vremena na vrijeme uzimao Lulu i od Lulu (a zapravo od takvog života), ono i onako kako je vrijedilo uzimati. Tako će svi izgubiti glavu, a na životu, u svijetu kurvanjske stvarnosti ostat će samo Legrand. Jadniji od jadnijega. Velegradski skitnica, klošar, ona figura što simbolizira dno dna ljudskog postojanja. To će napraviti petljanje sa životom (kučkom) od duševnog čovjeka od dobrih manira. Ostat će pseto čije slike će otići u svijet s potpisom kurve koju je volio.

----------------------------------------------------------------





----------------------------------------------------------------

(PROLOG-IGROKAZ)

(MAURICE LEGRAND, SLIKAR)

(DEDE I 'LULU' LUCIENNE)

(DEDE, MAKRO I KARTAŠ)

(LEGRAND ĆE MALOJ LULU SVE POKLONITI ZA MALO NJEŽNOSTI)

(LULU ĆE SVE DATI DEDEU)

(DEDE ĆE JU PRITISKATI)

(LAŽLJIVO MOTA LEGRANDA)

(SLIJEPO VOLI DEDEA)

(NAĆI ĆE SVOJE SLIKE U IZLOGU)

(POD LAŽNIM IMENOM)

(U BRAKU-"SKLONI TE SLIKE, MUKA MI JE OD NJIH..")

("MOJ PRVI MUŽ JE POGINUO U RATU ZA OVAKVE KAO ŠTO SI TI...")

(BIVŠI MUŽ, HEROJ, NIJE POGINUO.. NEGO KLOŠARI)

(LULU ĆE OTIĆI SA BILO KIM ZA VOLJU DEDEU)

("KAD SAMO POMISLIM DA SAM TI VJEROVAO..")

("TI NISI ŽENA, TI SI KURVA!")

("PAZI ŠTA GOVORIŠ..")

("ON ME TUČE ALI JA GA VOLIM..")

(NAVIKLA DA SE BRANI OD UDARACA)

("NE SMIJ MI SE, NE SMIJ MI SE TAKO LUCIENNE..")

(LUCIENNIN NOŽIĆ)

(LEGRANDOVO RJEŠENJE)

("JA SAM BLAGAJNIK U FIRMI TEKSTILA.")

(KOGA BI OVAKAV UBIO)

(SLABIĆ OSTAJE 'NEVIN' NA ŽIVOTU)

(SVJEDOCI VIDJELI SAMO DEDEA NA MJESTU ZLOČINA)

(DEDE NE MOŽE NIŠTA OBJASNITI)

(SLUŠANJE SMRTNE PRESUDE)

(POROTNIK:"U SVOJU ČAST I ČISTE SAVJESTI, PRED BOGOM I LJUDIMA..KRIV JE!")

(KOMPANIJA KLOŠARI MONTMARTREA)

-----------------------------------------------------------------

(MICHEL SIMON)

Oznake: Jean Renoir, Michel Simon, Georges Flamant, Janie Marese, drama, 1930s, francuski film, 1931, 8/10

- 15:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 31.10.2015.

GRAND HOTEL (1932)

113.GRAND HOTEL (1932) Ocjena:8/10
(Grand Hotel) SAD, drama, romantika, 112', IMDb: 7.6/10
Redatelj: Edmund Goulding
Producent: Irving Thalberg
Scenarij: Vicki Baum (roman), William Absalom Drake (komad), Bela Balasz
Kamera: William H. Daniels
Glazba: Charles Maxwell
Uloge: Greta Garbo, John Barrymore, Joan Crawford, Wallace Beery




IMDb

Grand Hotel je film o svijetu u malom. Film je to o svijetu skupljenom u najvećem, najskupljem i najraskošnijem hotelu u Berlinu. Ono što se utiskuje u čuvstveni sklop gledaoca je ta smjernica. Da je taj hotel mjesto kroz koje prolaze ljudi koji sa sobom donose svoje živote, dolaze i odlaze. Taj hotel je kao nekakav filter kroz koji se ljudi na kraju razrješuju svih dilema o svom životu. Došli su radi sklapanja posla, bogati i bahati industrijalac Preysing (Wallace Beery), neki su došli provesti svoje posljednje trenutke radosti, kao bolesni i nesretni, ali veseli Kringelein (Lionel Barrymore), a neki su tu stalni zaposlenici kao recepcioner Senf ili vječni gosti kao doktor Otternschlag. Grand Hotel je kao svjetska košnica, platforma na kojoj gledamo kazalište ljudskih odnosa. Film je staromodan, umjetnički veoma primamljiv i nije za svaku publiku, ali je vrijedan radi mnogo više od jedne stvari.

Ako zanemarimo sve karaktere koji se tu kreću, svijet je zamišljen kao trokut i ostvaren je u odnosima muškarca i dvije žene. U hotelu je odsjeo Baron von Geigern (John Barrymore) koji i nema jasnog razloga, osim što je lopov koji tako rješava različite dugove koje si kroz način života stavlja za vrat. On i ne vodi život, a naslov barona mu je samo korisna maska kad zavodi i užasan teret kad iz njega želi iskočiti srce i ljudskost. Žene koje se nalaze u hotelu su ruskinja Grusinskaja (Greta Garbo) prima balerina iz St.Peterburga koja je opterećena i usamljena zbog menadžmenta i svih onih koji vode njezin posao, ona je instrument, a samo je žena koja umire od očaja; s industrijalcem dolazi obična, ali vatrena djevojka, u svojstvu stenografkinje koja tako preživljava, iskrena Flaemmchen (Joan Crawford). Svijet pokreću deziluzija, nemogućnost življenja i disanja punim plućima, nemogućnost oslobađanja iz lanaca poslovnog svijeta, svijeta drugih i drugih ljudi što žive na tijelu i duši pojedinca, a trebalo bi da ga pokreće radost i ljubav. Svaku od tri osobe iz 'trokuta' pritišće specifična kob. Nijedno od to troje ljudi ne može se osloboditi, a onda se stvari kao u komediji zabune stanu razvijati u pravcu ljubavi. Svijet nametanja, gramzivosti, licemjerstva i laži počinje zadobivati drukčiju energiju. Lanci se počinju odvezivati. Baron je čovječan i dobrodušan, u suštini plemenit, on manirom zavodnika privuče malu Flaemchen, a iste večeri pritajen, u potrebi da ukrade bisernu ogrlicu u sobi Grusinskaje upoznaje nju nasamo i fatalno se zaljubljuje. Kao i ona u njega.

Film je zabavan, brze izmjene, posjeduje dimenziju vanvremnosti, posjeduje blagi ton melanholije kao i svi filmovi što su crnobijeli a čini vam se kao da imaju žućkasti odsjaj svjetla i tame. Momenti kada Grusinskaja izgovara epohalnu rečenicu 'I Want to be alone', trenutak samoće koji traje kao vječnost mala nastavljaju se i kad Baron ispada pred nju kao od nikuda (njoj se ne vidi da je on bio skriven u ormaru).

Tvrdi akcent ruske balerine koju igra Greta Garbo, njezina figura i njezine crte lica, kretnje u govoru duha i tijela pretvaraju nas gledatelje u stanje bez daha. Možda trivijalno, ali ipak za napomenuti, postavlja se pitanje oko vrednovanja uloga između Grete Garbo i Joan Crawford – Who steals the show? – čak na mjestima nalazimo da je Greta Garbo najneuvjerljivija karika u cijeloj priči. Ma apsolutno deplasirano, Greta Garbo je svojim performansom od Grand Hotela običan film učinila da film bude eteričan, uznemirujuć i uzbudljiv, mračan i svijetao kakva je i ona sama. Jezik (engleski) kojim se govori u Grand Hotelu i treba da bude nešto u duhu kozmopolitizma, jer Grand Hotel i jest alegorijska univerzalna slika ljudskih odnosa. Taj prijelaz kakvog Greta Garbo iznosi u svom govoru je melodičan i kao da se čuje njena čudna grlena žudnja za životom, jednog ženskog srca koje je u užasnoj osami i tuzi, a usred svjetskih tokova i svjetala pozornice. Njezina logistika i posluga uglavit će sve da ona ništa ne zna, da nikad ne pobjegne od svog života predstave, zatočene u tijelu plesačice a balerine.

Grand Hotel je film o svijetu, o ljudskim sudbinama, o tuzi, nesreći, samoći, o jadnim krhkim i zarobljenim ljudima kojima je vanjština samo ljuštura. Ljudi su njihove uloge, njihova zvanja, njihova putovanja samo ne oni sami. Kao Grusinskaja, ili kao Kringelein, ili kao tipkačica Flaemmchen, ili kao nesretni baron, ili čak kao naprasiti materijalizmom bremeniti industrijalac Preysing. Svi su nesretni i svima ljubav izmiče na vjetrometini života. Po gradovima po hotelima.

------------------------------------------------------------------





-----------------------------------------------------------------

(GRAND HOTEL)

(BARON UPOZNAJE FLAEMMCHEN)

(G.KRINGELEIN, NAJOBIČNIJI GOST U GRAND HOTELU)

("I THINK SUZETTE, I'VE NEVER BEEN SO TIRED IN MY LIFE..")

("EVERYTHING IS COLD..AND FINISHED.")

("SERGEI..IS DEAD.IT'S ALL GONE..")

(MAMAGMENT OF AN ACTRESS)

(VJEČNA GRUSINSKAJINA 'OBITELJ')

("ORCHIDS AGAIN MADAM..I THINK THEY ARE FROM THE SAME YOUNG MAN..")

("I WANT TO BE ALONE.")

(GRUSINSKAJINA SAMOĆA)

(GRUSINSKAIJINA SAMOĆA)

(GRUSINSKAJINA SAMOĆA)

(DOŠAO UKRASTI BISERE)

(MOMENTI U TAMI)

(BARON ZABORAVLJA BISERE)

("WHO ARE YOU?")

("WHY DO YOU LOOK AT ME LIKE THAT?")

("I'D LIKE TO TAKE YOU IN MY ARMS AND NOT LET ANYTHING HAPPEN TO YOU, EVER..")

(NIKOME NIJE REKAO SVOJE TAJNE)

(TIPKAČICA FLAEMMCHEN NE MARI ZA SVOG ŠEFA I MISLI NA BARONA)

(GNJEVNI INDUSTRIJALAC PREYSING VS BARON)

(MR.KRIGELEIN'S HAPPINESS)

------------------------------------------------------------------

(GRETA GARBO)

(GRETA GARBO, GRAND HOTEL, 1932)

(SEKSIPILNA JOAN CRAWFORD)

(JOHN BARRYMORE)

(LIONEL BARRYMORE)



Oznake: Edmund Goulding, Greta Garbo, Joan Crawford, John Barrymore, Wallace Beery, drama, 1930s, pre-code, 1932, 8/10

- 11:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 24.10.2015.

I AM A FUGITIVE FROM A CHAIN GANG (1932)

111.I AM A FUGITIVE FROM A CHAIN GANG (1932) Ocjena: 8/10
(Ja sam bjegunac iz chain ganga) SAD, kriminalistički, drama, noir, 92', IMDb:8.1/10
Redatelj: Mervin LeRoy
Producent: Hal B. Wallis
Scenarij: Howard J.Green, Brown Holmes; Robert E. Burns (autobiografija)
Kamera: Sol Polito
Glazba: Bernhard Kaun
Uloge: Paul Muni, Glenda Farrell, Helen Vinson, Noel Francis






IMDb

--------------------------------------------

Na što sam obratio pozornost u ovom filmu… Obratio sam pažnju na glavnog junaka ove američke priče koji se zove James Allen (Paul Muni), a kasnije se predstavlja kao Allen James, da bi opet završio kao James Allen i opet Allen James. Ključ stvari je, kako se čini, u njemu za sve što se u sustavu događa. Tj., kako se događa. Ovaj film, itekako je kriminalistički, itekako je socijalna drama, ali itekako je i noir-film.

James Allen služi kao inženjerac u američkoj mornarici u Prvom svjetskom ratu i upravo se vraća kući sa odličjem. Dočekuju ga brat (pastor), šef firme u kojoj je prije radio, dočekuje ga majka – svi oni sa planovima za njegovu budućnost. James ne želi povratak u pišljivu firmu i želi izgraditi bolju budućnost. Ali on je, čini se, nedovoljno jak da bi se odupro diktatu porodice. Porodica funkcionira kako funkcionira formalna konzervativna zajednica. Ipak, on je samosvjestan i kreće u potragu za poslovima od New Englanda, Bostona preko New Orleansa do gradića Oskosh u državi Wisconsin. Kamo god došao, nađe se u položaju običnog fizičkog radnika. U besparici je i završava u prenoćištu gdje se namjeri na neku vucibatinu koja ga namami sa sobom i s kojom se nađe u situaciji da orobi i opljačka jednu zalogajnicu. Uskoro, ni kriv ni dužan, nađe se u odredu okovanih, u kazni desetogodišnjeg prisilnog rada. Tortura kakva je u tom logoru postane mu nepodnošljiva i on uspijeva pobjeći i vratiti se u Chicago, gdje s vremenom, opet korak po korak, kao Allen James uspijeva zarađivati sve više i steći status uglednog građanina društva. Da ne nastavljam sa sadržajem; tko je James Allen, kakav je James Allen? James Allen je čovjek koji nikoga ne dira, lojalan je i odgovoran, onaj koji se drži svega što društveni zakon i norma određuju, ali ne može izdržati, jer osjeća poriv da se kreće, da se sam ostvaruje. Društvo i sustav su takvi da on ne može biti nikada dovoljno dobar po mjerilima takve zajednice. On je suštinski dobar, to je njegov najveći grijeh. A oni oko njega zarađuju, žive, sudjeluju i ne biraju sredstva od glume i ucjene (porodica, supruga, advokati) do sile i sadizma kakvu primjenjuju zatvorski čuvari.

Izuzetan je ovo prikaz nemogućnosti stabilne egzistencije na osovini pošteni pojedinac (lojalni građanin) – društvo (licemjerni ljudi, birokrati). Ova ekranizacija je pogled u ono što će se dogoditi jednom takvom pojedincu koji pokušava da nađe svoj život, svoju priliku i svoj način. Nastao davne 1932. film sjaji još i danas kao nešto što oku filmofila ne može izblijediti.

Film je baziran na autobiografiji Roberta Elliota Burnsa koji je opisao okrutnu stranu zatvoreničkog sustava u sklopu 'odreda okovanih' (chain gangs) na američkom Jugu (Virgina,Georgia). Njegovo kasnije djelovanje kao publicista dovelo je do javne rasprave i ukidanju.

O kažnjeničkom i zatvorskom sustavu u SAD

-------------------------------------------------------------------------------







-----------------------------------------------------------

(OBITELJSKI DOČEK JAMESA VOJNIKA)

(UKAZATI MAJCI DA MORA VODITI VLASTITI ŽIVOT)

(PROŠAO POLA AMERIKE U POTRAZI ZA POSLOM)

(NALETIO NA KRIVOG ČOVJEKA)

(UHVAĆEN NI KRIV NI DUŽAN)

(CHAIN GANG, GEORGIA)

(ODRED OKOVANIH)

(TORTURA)

(ČUVAR UŽIVA U ŠIBANJU ZATVORENIKA)

(UPREGNUTI KAO ŽIVOTINJE)

(JOŠ 9 GODINA OVAKO)

(ZATVORENICI PRATE KAKO IM IZLAZE DRUGOVI)

(OVAKO (ZABORAVILI SLOBODNO HODATI)...)

(...ILI OVAKO (U SANDUKU))

(NAKON BIJEGA KAO ALLEN JAMES POSTAO NETKO!)

(MARIE; HTJELA OD NJEGA MUŽA I SPONZORA)

(JIM: "YOU WOULDN'T TELL...")

("I WOULDN'T TELL IF YOU WERE MY HUSBAND..")

(VJERA U SUSTAV; SVOJEVOLJNO PRISTAJE NA 90 DANA ZATVORA UVJETNO)

(BRAT; AKO IZDRŽIŠ JOŠ GODINU DANA, IMA NADE ZA POMILOVANJE)

(TEŠKOM MUKOM IZDRŽAT ĆE JOŠ OVAJ PUT)

(NIJE IZDRŽAO)

(PRESJEKAO POTJERI PUT)

(ZARUČNICA HELEN: "HOW DO YOU LIVE?")

("I STEAL...")

(BACK TO THE DARK)

-------------------------------------------------------------------------

(PAUL MUNI)








Oznake: Mervin LeRoy, Paul Muni, Glenda Farrell, kriminalistički, drama, film noir, pre-code, 1930s, 1932, 8/10

- 16:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.10.2015.

NIGHT NURSE (1931)

108.NIGHT NURSE (1931) Ocjena: 7/10
(Noćna sestra) SAD, drama, kriminalistički, misterij, 72', IMDb: 7.0/10
Redatelj: William A. Wellman
Scenarij: Oliver H.P.Garrett, Grace Perkins (as Dora Macy) (roman)
Snimatelj: Barney McGill (fotografija)
Glazba: Leo F. Forbstein
Uloge: Barbara Stanwyck, Ben Lyon, Joan Blondell, Clark Gable




IMDb

Pomalo nezapaženi film, i nezapažena uloga sjajne i kasnije proslavljene glumice Barbare Stanwyck. Ovaj jednostavni i gotovo brzopotezni film vrlo rado izdvajam premda ne ulazi u vrh vrhova. U njemu je vrlo neposredno i lagano razabrati pre-code ozračje hollywoodske kinematografije. Film je zvučni, socijalni efekt vremena prohibicije i društvenih odnosa dolazi do punog izražaja, lica su prirodna, dijalog komunicira sa gledateljem tako da on može doživjeti atmosferu gradske i birokratske vreve i zabave, da ga pogodi etički dijapazon stvari i da stekne utisak na ulogu žene koja prolazi put od pripravnice u jednoj bolnici pa do kompliciranog i mutnog privatnog angažmana njegovateljice pothranjene djece kod bogatih ljudi kojima vitlaju demonske sile osobnog interesa i razularene zabave. Istodobno u jeku prohibicije i gospodarske situacije (koja se nagovješćuje samo kao izvjesna prikrivena elipsa) mi gledamo kako obična švorc djevojka Lora Hart (B.Stanwyck) želi i konačno postaje medicinska sestra u noćnim smjenama. Kroz nju zrači nešto što ne zrači kroz stereotipski poluodjevene i raskošnim sjajem okićene djevojke. Jasno nam je to kako šarm ženske privlačnosti nije u nikakvoj ugrozi kada se ona presvlači u odnosu na pijani položaj zavodljive gospođe istaknutih razgolićenih mjesta kod koje će ova kao noćna sestra doći u službu. Naprotiv, Stanwyckova pobjeđuje i plijeni svojom ulogom. Barbara Stanwyck pristaje uz tu ulogu kao salivena jer je i sama bila siroče i prolazila težak put prema svjetlima Hollywooda.

Svijet kakav se prikazuje je oportunistički prema vremenu u kojem se radnja odvija. Gledamo stažiste u bolnici koji su takvi i takvi, gledamo medicinske sestre koje su takve i takve, gledamo doktore, gledamo pacijente, gledamo slučajne namjernike koji dolaze i prolaze iz grotla gradskog podzemlja, s ulice itd., gledamo kuću alkoholičarke koja zanemaruje vlastitu djecu, pije švercani alkohol u ogromnim količinama, prenemaže se i zabavlja. Konzumira svijet muškaraca i zabave. Gledatelj je iznenada i slušatelj kad sluša prvi put jazz-hitove sa gramofona na filmu. Muškarac je nasilan i gladan profita, žena je koketa i raspuštenica u mekim i raskošnim toaletama. Društvo je kao osuđeno na pojedinku i pojedinca koji su kotačići za pokretanje čitave energije humanosti i održivosti. Lora jednom prilikom u bolnici upoznaje nekoga koga će zvati sa 'Pal' (Prijatelj), isto tako će on zvati nju, kada ona njemu izvadi metak i to ne prijavi za raport bolničkoj administraciji koja bi ovoga stavila u poguban položaj kod vlasti. Ona je asistentica kao noćna medicinska sestra u probitku za osobno dostojanstvo, on je nekakav marginalac koji je upleten u mutan posao sa švercanjem alkohola. On je kao nebom dosuđeni zaštitnik svoje spasiteljice koji će se pojavljivati kad ona bude napadnuta u plemenitoj misiji kakvu će odrađivati spašavajući djevojčicu bogatih ljudi na samrti. Društvo je to u kojem muškarac bez pardona vođen osobnim motivima iskorišćuje udovicu, majku pregladnjele djevojčice (koja je pijana i mazi svoga psića), koji bez pardona fizički obračunava sa njegovateljicom, noćnom sestrom, našom glavnom junakinjom. Taj muškarac, šofer Nick (mračna uloga Clarka Gablea), simbol je gramzljivosti pod svaku cijenu; a u opreci sa nužnim oportunizmom žene kakva je Lora i muškarca kakav je 'Pal', njezin sitni kriminalac. Wellman negdje u to isto vrijeme radi na još jačem filmu koji ulazi u suštinu društva i koji će pokazati kakva je priroda tog 'posla' kakav prožima obične ljude. A to je The Public Enemy (Državni neprijatelj Br. 1.) s neprikosnovenim Jamesom Cagneyem u jednoj od glavnih uloga. Po svoj prilici iz tog razloga Cagney nije odigrao mračnu rolu Gableovog šofera Nicka.

Simpatično i nepretenciozno ostvarenje ranog zvučnog Hollywooda.

-------------------------------------------------------------------





-------------------------------------------------------------------

(DJEVOJKA TRAŽI HUMAN POSAO)

(NEZADOVOLJAVA GLAVNOJ SESTRI)

(SLUČAJAN SUSRET NA IZLAZNIM VRATIMA)

(S DOKTOROM, ŠEFOM BOLNICE)

(STRAŠNO SAMOUVJERENA LORA HART)

(ALI ISKRENA)

(PA ŠTO NISTE REKLI DA POZNAJETE DOKTORA?)

(NOVA PRIJATELJICA)

(ŽUSTRI HOD)

(STAŽISTI VREBATORI)

(LOVAC NA SESTRE)

(PRESVLAČENJE; PRE-CODE HOLLYWOOD)

(NA RODILJNOM ODJELU)

('MAČKE' U ZAJEDNIČKOJ SPAVAONICI)

(LORA JE SLATKA)

(DOJAĐIVANJE)

(VADI METAK IZ RUKE SVOJEM 'PRIJATELJU')

(STVAR OD VEĆEG POVJERENJA)

(STEREOTIP STAŽISTA)

(ISKRENI SLUČAJAN SUSRET S 'PALOM')

(GRUBIJAN, ŠOFER NICK)

(KUĆA NOVCA, NEBRIGE I RAZUZDANOSTI)

(MAJKA ZA ČIJU DJECU DRUGI VODE BRIGU)

(DJECA PROHIBICIJE)

('I TI SI MAJKA..!?')

(OPALILA PO NJUŠCI)

(OPASNI GARD)

(NICK)

(NJEŽNA I BRIŽNA)

(LJUDI DRUGOG SVIJETA OD ONOGA)

--------------------------------------------------------------------

(BARBARA STANWYCK)









Oznake: William A. Wellman, Barbara Stanwyck, Joan Blondell, Clark Gable, drama, pre-code, 1930s, 1931, 7/10

- 11:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.10.2015.

THE DIVORCEE (1930)

107.THE DIVORCEE (1930) Ocjena: 7/10
(Razvod) drama, romantika, SAD, 84', IMDb: 6.9/10
Redatelj: Robert Z. Leonard
Scenarij: John Meehan, Nick Grindle, Zelda Sears; Ursula Parrott (roman)
Snimatelj: Norbert Brodine
Ton: Douglas Shearer, James Brock
Uloge: Norma Shearer, Robert Montgomery, Chester Morris




IMDb

The Divorcee je jedna u najmanju ruku zanimljiva drama o psihologiji muško-ženskog odnosa nakon pronevjere u braku. Priča je ovo utoliko više od priče o klasičnom razvodu jer govori o razvoju sloma u vezi. Naprotiv, radi se o (pred)razvodu, odnosno raskolu, u srcu, a da se to jedva primjećuje. Govori o muškarcu i ženi koji su ušli s velikim entuzijazmom i u velikoj zaljubljenosti u brak a onda su se počeli događati fatalni emocionalni zaokreti. Nakon tri divne godine, na samu godišnjicu braka, na kućnu zabavu ulazi tajanstvena žena s kojom je on, Ted (C.Morris) imao prolaznu avanturu. U jednom trenutku ona, Jerry (N.Shearer) zatiče stranu ženu nasamo s rukom na ramenu njezinog muškarca. U trenutku u društvo se navuče čudnovat naboj. I to samo za jednu malu, potisnutu, ali osjetljivu nijansu. Uvukla se neugoda. Dvoje se povlači nasamo u sobu i razgovara. Osmjesi i uzdasi pretvore se u čudnu povrijeđenost. U njoj se rodio utisak na temelju pogleda te žene, kako ga je gledala u oči, kako samo žena koja je imala nešto s tim muškarcem i to joj je probolo srce. On joj veli da 'to ionako nije značilo ništa'. Ta rečenica u njoj će odzvanjati cijeli život. Kako je to mogao uopće reći? Pratimo razvoj jedne ljubavi, jednog razvoda ranjenog i povrijeđenog srca kojeg salijeću zavodnici, drugi i drugi muškarci. Dolazimo do trenutka kada ona 'njemu vraća' uvredu spavajući s drugim muškarcem. On, saznavši za to, povrijeđenog muškog ponosa podivlja. Pratimo i njegov put onoga što sada mrzi cijeli svijet muškaraca. Film je ustvari plastičan i određen kao jedna priča u stilu 'kako to biva'. Možda mnogo jednostavan i s izvjesnim karakterističnim 'happy endom', ali ponad čega se nadvija jedan veliki upitnik. Da li ona, koja je povrijeđena ili izdana u jednom trenutku od svojeg muškarca, zaista pati za njim čitavu vječnost i njeno srce je osvojeno za svagda i da li on u poziciji čovjeka koji voli i treba oprost mrzi za cijeli život njezinu osvetu? Kažem, film je upravo za promišljanje i za preporučiti je za lagano gledanje. Stari filmovi i bez suviše kompliciranja često posjeduju neku začudnu jednostavnost. Ovaj, iz vremena tridesetih godina prošlog stoljeća ne pati od svijeta trivijalnosti i bombardiranja sa svih strana kao što je to danas i vrlo solidno gađa u samu srž problematike.

Veliki veliki plus zaista u ovom filmu pripisujem Normi Shearer jer osvaja prirodnošću uloge, za koju je uostalom zavrijedila i svoj Oskar. Od mlade žene koja se zaljubljuje i predaje izabraniku svojeg srca koji je snubi, preko žene koja je nasmijana u braku, preko one promjene kada joj se u srce uvlači jad i tuga, pa sve do emocije kada živi život žene slomljena srca u izrođenom sarkazmu i pakosti.

Tako je. Povratak u trideste isto može biti zanimljiv. Nađe se malo vremena i odgleda se film.

---------------------------------------------------------------





--------------------------------------------------------------

(U DOBA USTREPTALOSTI)

(MLADI BRAČNI PAR U DOBA ZALJUBLJENOSTI)

(GOŠĆA RAZDORA)

(SUOČENJE S GUTAJUĆIM OČIMA SUPARNICE U LJUBAVI)

(UVUKAO SE NEMIR U NJENO SRCE)

(TAKO POLAGANI LOM)

(IZVINJAVANJE)

(ODLUTALA)

(PRIJATELJ TJEŠITELJ)

(BUĐENJE OSVETNICE)

(KAD JE ON SAZNAO SA NJEZINU PREVARU)

(NOVI I NOVI ZAVODNICI I UDVARAČI)

(SARKAZAM)

-----------------------------------------------------------------------

(NORMA SHEARER)

(NORMA SHEARER)

Oznake: Robert Z. Leonard, Norma Shearer, Robert Montgomery, Chester Morris, drama, razvod, 1930s, 1930, 7/10

- 14:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 22.08.2015.

HARRY AND TONTO (1974)

102.HARRY & TONTO (1974,USA) Ocjena: 10/10
(Harry i Tonto) drama, avantura, komedija, 115', IMDb: 7.5/10
Redatelj: Paul Mazursky
Scenarij: Paul Mazursky, Josh Greenfeld
Glazba: Bill Conti
Snimatelj: Michael C. Butler
Uloge: Art Carney, Ellen Burstyn, Rene Enriquez

IMDb





-----------------------------------------------------------------------------------

Film o životnim suputnicima, starcu Harryju (Art Carney) i njegovom mačku Tontu. Priča je to o duhovnosti i o starosti, o stanju, položaju i stvarnosti čovjeka koji je sve svoje životne uloge odradio. Odslužio je svoj radni vijek, upoznao u mladosti ljubav svog života, upoznao svoju zakonitu suprugu s kojom je zasnovao obitelj, umirovio se, izprijateljevao sa prijateljima koje je imao, dočekao da mu unuci odrastu, i na koncu dočekao da ga , napustivši ovaj svijet, napuste žena i gotovo svi prijatelji koje je u životu imao, da ga vlasti deložiraju iz vlastitog stana. Osim što pratimo priču toga starca, mi ovdje pratimo i priču o generacijama, o mladosti i ljudima koji su u naponu snage, a u nemogućnosti i nesposobnosti da budu sretni ili zadovoljni u životu. Harryjeva životna etapa u starosti nudi odgovore na pitanja kako se to svijet promijenio u odnosu na njegovu mladost. U okruženju depresija je zapravo samo prerasla u dublju depresiju. Sama smrt kao da ne leži u samome grobu čovjeka, nego je smrt sveprisutna u životu čovjeka, samim time što mu se život ne ostvaruje ili se nedostatno ostvaruje. Mnogi su ocijenili kako se radi o tužnoj priči o starcu i njegovom mačku (s naglaskom na 'tužna'). Naprotiv mislim da je to naprečac donesena opisna ocjena samo jer je asocijacija starosti, prolaznosti i zalaska života upečatljiva i najvidljivija. Zapravo je riječ o jednoj duhovnoj priči koja govori o čovjeku koji sada pod kraj života putuje, a najveća mu je životna nagrada što on više ne mora lutati i tragati za spoznajama. Ta on je sve ostvario, sve je u svom životu dao zemlji, ljudima, svojoj djeci, prijateljima i zato je on miran. On je konačno bez predrasuda koje svakoga prate u mladosti. Čini se da ova priča aludira upravo na tu poantu, poantu koja se sastoji u pitanju: Koja je tajna smirenja u starosti, a da se opet osjeća potreba da se kreće? Mora da se odgovor nalazi u onome što je uz duhovnost i starost još jedna dimenzija ove priče, a ta je – prijateljstvo. Dokle god dakle čovjek ima prijatelja do tada je živ, ima živi i pravi motiv da bude živ i da se kreće, da se daje. Harryju samo što nisu umrli i posljednji prijatelji, i iako umiru, dok je on živ, on ima sve veći i jasniji razlog da živi, da ne osjeća da je vrijeme da ode. Tajna dakle ne leži u broju prijatelja, da li je njih na stotine, desetke, ili je samo jedan; nego je tajna u njemu samome, on je stekao nešto u svojoj duši, u svome toplom izrazu lica, nešto što uvijek urodi prijateljstvom gdje god se na putu našao. Pod stare dane, kako je i za očekivati, on počinje gubiti stare prijatelje, i njihovi odlasci ga bole, a opet on opstaje, makar i sa jednim živućim prijateljem. On u svome mačku ima životnog druga, suputnika, ono što mu je bila žena, sa njime on razgovara o svome vremenu, pjevuši stare pjesme iz 30-tih. Na svome putovanju, kao na odiseji, sa svojim Tontom on se doimlje kao da živi život punim plućima, i plovi punim jedrima, premda je star jednako kao i njegov mačak. Ništa na tome putu nije važnije, on je vezan za svoga mačka, on mu je kao svijeća u tami. Ljudi, poslovi, životne blagodati, smijeh i zabava, upoznavanje novih ljudi, očijukanje, vođenje ljubavi, djeca i rodbina; sve su to životne okolnosti kojima se ne smije posvetiti i podrediti; s njima se ne može više slagati, dati više od sebe nego što je dao; može pristati kod njih dan-dva i to je sve. Istinski živjeti punim plućima može se samo u svojoj biti, sa spoznajom o svome bitku, na svome proputovanju, siguran da nisi sam. Mačak Tonto je preplavljen duhom toga čovjeka; on je tome biću udahnuo dušu. Njih dvojica su Duh ili Duša. Dok drugi ljudi dolaze i prolaze, žive u zoni mraka, okova, interesa i nagomilanog stresa; često su bez izlaza, često su dotjerani do ruba animalnosti groznije i razornije negoli je to ona jednoga običnog mačka. Ovaj film nije tužan, nego je dirljiv i melankoličan. Pokazuje zapravo u čemu je stvarni smisao čovjeka i njegove borbe za vlastiti duhovni i emocionalni opstanak. Možda se odgovor skriva u traganju za dobrim, za dobrom vibracijom, za uzvraćenim osmijehom, u shvaćanju neovisno o rasi, kulturi, vjerskoj pripadnosti. Harry sa svima na svome putu potkraj Tontova života surađuje, živi i razmjenjuje ni manje ni više nego što treba, ne bi li na kraju našao stanicu na kraju puta. Harry pređe rutu diljem Amerike, i nije mu važan čak ni novac, čaki ni kofer, najvažniji mu je životni suputnik, biće koje ga povezuje sa životom – mačak Tonto. U posljednjoj sceni Harry na obali susreće djevojčicu kako gradi dvorac od pijeska i ona mu plazi jezik, a njegov izraz lica pokazuje kao da govori „Neka je tako..“ i razvuče se u smiješak beskrajno drage dobrote. Dok se gleda ovakav film u sebi se ćuti nešto divno.

Može se reći kako je film Harry i Tonto Paula Mazurskog duhovito ostvarenje puno humornih dijaloga i komičnih situacija, upravo za pamćenje i za vraćanje na ponovno gledanje. Ni sam nisam toliko davno otkrio ovaj film ali sam ga već treći put odgledao. Film na neki čudesan način zabavlja i opušta. Duhovna i mistična komponenta filma ne da se odagnati. Film s punim pravom možemo okarakterizirati kao ostvarenje koje će gledaoca povesti na put meditacije a opet sa mnogo humora. Humor je nevjerojatna komponenta ovog filma. Kako film počinje, gledaoca se direktno sprema na put sa dvojicom starih drugova (starac i njegov mačak) iz svijeta klaustrofobične stvarnosti u prostranstva gdje se žive trenuci i gdje svrha života prima svoj krajnji oblik.

--------------------------------------------------------------------

(HARRY I TONTO)

(OVO NIJE VIŠE NJIHOVO VRIJEME)

(NIKUDA BEZ NJEGA)

(SVAKI TRENUTAK S TONTOM OSTAVLJA DOJAM JEDNE DUŠE)

(DJECA VJEČNO 'TREBAJU' RODITELJE)

(SA KĆERKOM KRATKO - NE MOŽE OSTATI NA SMETNJI)

(DIRLJIVA SCENA U KOJOJ SE HARRY POVJERAVA PRIJATELJU)

(U DOMU POSJEĆUJE DAVNU LJUBAV KOJA IMA DEMENCIJU)

(POSTOJE MJESTA NA KOJIMA VAM ZASUZE OČI)

(ONA IMA JEDNU SOBU ZA NJEGA?)

-----------------------------------------------------------------------------

(ART CARNEY)

(TONTO)

----------------------------------------------------------------------------

SOUNDTRACK/Bill Conti

Zaista Ti, dragi posjetioče, toplo preporučujem ovaj film.

Oznake: Paul Mazursky, Art Carney, drama, 1974, 10/10

- 18:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 19.08.2015.

CAST AWAY (2000)

101.CAST AWAY (2000,USA) Ocjena: 9/10
(Brodolom života) avantura, drama, 143', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Robert Zemeckis
Scenarij: William Broyles Jr.
Glazba: Alan Silvestri
Snimatelj: Don Burgess
Uloge: Tom Hanks, Helen Hunt, Paul Sanchez

IMDb



"Nebo i zemlja bijahu stvoreni; more se talasalo među obalama, a ribe se igrale u njemu; u zraku su pjevale ptice na krilima, a zemlja je vrvjela od životinja. Ali još nije bilo na zemlji stvora kojega bi tijelo bilo tako sazdano da se u njemu može nastaniti duh i iz njega vladati zemaljskim svijetom. Tada stupi na zemlju Prometej, potomak stare porodice bogova, koju je Zeus svrgnuo s vlasti, sin Japetov, unuk Urana i Geje, pun mudre domišljatosti."

(G.Schwab: Najljepše priče klasične starine;)

Kada gledate ovaj film nemoguće je da vas njegove poruke ne osupnu i to na više frontova. Ne možete ostati ravnodušni kad pred sobom imate film koji je estetski i vizualno krasan, akustički dojmljiv, misterijski primamljiv, s pričom života u sebi a koja ujedno govori upravo o metafizici životnosti i života po sebi. Počev od čovjekove duhovne unutrašnjosti koja je u civilizacijskom sklopu omeđena i uvjetovana mnijenjem svjetovnih vrijednosti, preko slika koje prikazuju položaj tog čovjeka u zadatim okolnostima vlastite egzistencije i probitka u želji da bude osiguran i ostvaren, pa sve do jednog ruba kada se okolnosti u dodiru sa silama sudbine ne okrenu protiv njega takvoga kakav je u svojoj sadašnjosti, mi kroz ovaj film imamo jednu predstavu kako su sve te spoznatljive činjenice upravo ništa drugo nego li dio fizičkoga svijeta, tako daleko od providnosti i istine. Chuck Noland (Tom Hanks) je jedan takav čovjek. Njegov život su uvjerenja, želje, apstrakcije koje uzima kao modele ispravnog postupanja, ideje koje kako on misli vode u miran obiteljski život pun novih obećanja i nada da sa svojom budućom suprugom živi sretno i ispunjeno. Iz odnosa koji vidimo između Chucka Nolanda i njegove umalo zaručnice Kelly (H.Hunt) osim emocionalne vezanosti izvire nešto još snažnije, a u čemu valjda i počiva problem uvjetovanog čovjeka današnjice a to je: silan trud! Chuck leti, on radi posla riskira sve, i vrijeme i djevojku i misli, sve podređuje obavljanju slanja prekooceanskih poštanskih paketa. On silno iracionalno vjeruje kako će stići sve kotačiće života uskladiti da se vrte istovremeno i da svi procesi zaposlenog i oženjenog američkog građanina funkcioniraju i sami od sebe (opet ne bez njegovog truda) čine nove i nove updateove. On ne vlada spoznajom za potrebom početka, da se potpun čovjek treba izgrađivati od početka. Sile prirode i usud koji će mu nanijeti sudbina učinit će okolnosti da on mora 'vratiti se' na evolucijski početak na kojem će on postati čovjek prapovijesti, mitski junak i sam bog kao Prometej – pun mudre domišljatosti.

Kada nad Tihim oceanom na putovanju prema Aziji njegov avion doživi fatalni udarac više sile i kada se zajedno sa ostalim putnicima nađe u olujom razgnjevljenom oceanu usred noći njegov život više nikad neće biti isti. Nekim čudom kao jedini preživjeli, sljedećeg jutra naš junak nađe se na pustom otoku. Uskoro će početi njegov život čovjeka; u okolnostima fizike pred njim će se otvoriti vrata metafizike, ona vrata koja običnim ljudima svakodnevice zauvijek ostaju zatvorena. Otok je opasan, more je ocean, Sunce, Mjesec i zvijezde su ljepše nego igdje gdje je ikada u životu bio, nema vode ni hrane, svaki novi dan je izazov koji ni po čemu nije nalik onim izazovima kod kuće na sigurnom.

Film Roberta Zemeckisa Cast Away iliti Brodolom života djelo je u kojem osjećamo kao da je lik iz priče Robinson Crusoe konačno raslojen i poentiran. Chuck Noland spoznaje kako prije brodoloma nije bio čovjek, nije bio to u svojoj punini, bio je natruha čovjeka, letio je i letio kao da je sasvim izvjesno da ide prema jednom slomu, nekom brodolomu koji i nije trebao ovako završiti. Nije znao ništa o tajnim potencijalima svoje prirode, o skrivenim sposobnostima koje leže u njegovim rukama i nogama stvorenim da stvaraju, mislio je o vremenu kako prebrzo leti i o terminima kod osobnog zubara, o zaradi i utakmicama footballa. Vjerovao je kako ljude i sve svoje bližnje, kako prijatelje – zaslužuje; zato se i pita: "Zašto? Čime sam ovo zaslužio?"

Okružje iz kojeg Chuck Noland dolazi zatočeno je u vlastitom materijalizmu koji hrani ego svojih konzumenata. Društvo je to koje je skrojeno da je ispravno očekivati biti hranjen, pažen, liječen, ušuškan i zadovoljen od zajednice na svakoj osnovi. Sustav i pravna država moraju funkcionirati, za to smo se kao narod borili u svojem ratu. Mi imamo statute, tijela, zastave, grbove i pečate, imamo svojeg predsjednika i čitava vijeća onih koji nas predstavljaju da bismo mi bili sigurni, siti i zdravi, da uživamo svoja ljudska, građanska i radnička prava. Iz tog društva nagrada i kazni, iz tog svijeta natjecanja i zasluga naš junak se nađe u situaciji da pred sobom ima prazan horizont bespuća Tihog oceana, svoj duh i svoje tijelo koje mora dovesti u odnos sa onim što na otoku ima zajedno sa ostacima koje mu na obalu izbaci more. On se nađe u okruženju kokosovih oraha, klisura, samoće, zaglušujućeg šuma valova: ima svod sa Mjesecom i zvijezdama da broji dane, promatra kako more i vjetar dišu ovisno o godišnjem dobu. Jedina njegova čežnja je – povratak. Nakon svega, nako svih scila i haribda, Chuck Noland je ostvario vidno polje, da na cesti kojom se vozi ne mora ići po zacrtanom planu iz točke A u točku B prema zacrtanom vremenu i za određenu plaću nego može putovati kroz život, čuti zov srca, razgledati i uživati - ne u komocijama bogate poslovne trpeze nego u vjetru u kosi dok još ne zna kamo će stići.

---------------------------------------------------------------------

(RASKRŠĆE:SIMBOLIKA IZBORA)

(CHUCK NOLAND UVIJEK UPOZORAVAO NA VRIJEME)

(OČITAVA BUKVICU SPORIM ZAPOSLENICIMA)

(STIŽE NA POSAO OD MEMPHISA DO MOSKVE)

(IMAO JE ŽIVOT OBILJA)

(MNOGO SMIJEHA)

(MOŽDA I NIJE TREBAO OTIĆI TOG BOŽIĆA)

(TRENUTAK PROBIJANJA AVIONSKOG VJETROBRANA)

(SUDBINA JONE)

(PUKIM SLUČAJEM PREŽIVIO)

(NASUKAO SE NA MALI OTOČIĆ)

(SAT NJEGOVE VOLJENE KOJI JE STAO)

(SIROVA PRIRODA)

(BESKRAJNI OCEAN)

(MORE BRIŠE NJEGOVE POKUŠAJE)

(MJESTO RAJSKE LJEPOTE)

(UZALUDAN POKUŠAJ DA SE OTISNE NA PUČINU)

(PUN MUDRE DOMIŠLJATOSTI 'OTKRIO' VATRU)

(JEDINA SVETINJA - MISAO NA KELLY)

(CHUCK NOLAND-PEĆINSKI UMJETNIK)

(GODINE PROVODI U VLAŽNOJ I MRAČNOJ SPILJI)

(OBRASTAO)

(POSJEKAO DRVO NA OTOKU)

(ISKUŠENJA KRAJNJEG OČAJA)

(RASPRAVA SA JEDINIM DRUGOM)

(DRAGIM LICEM U TAMI..)

(VJERNIM WILSONOM.)

(POVRATAK KUĆI KROZ BESPUĆA TIHOG OCEANA)

(NA KRAJU PUTA)

(NOVA JEDRA)

-----------------------------------------------------------------------------

Soundtrack (Main Theme) - Alan Silvestri


Oznake: Robert Zemeckis, Tom Hanks, Helen Hunt, Adventure, drama, 9/10, 2000

- 12:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 04.08.2015.

AMERICAN PSYCHO (2000)/AMERICAN PSYCHO 2 (2002)

98.AMERICAN PSYCHO (2000,USA) Ocjena: 8/10
R (Američki psiho) drama, kriminalistički,102', IMDb: 7.6/10
Redatelj: Mary Harron
Scenarij: Mary Harron, Guinevere Turner, Bret Easton Ellis (roman)
Glazba: John Cale
Snimatelj: Andrzej Sekula
Uloge: Christian Bale, Justin Theroux, Josh Lucas, Chloe Sevigny

IMDb



Uhvatio sam se u koštac sa 'Američkim psihom' zaveden debatom koja se vodi otkada je izašao film. Naime, debata koja se vodi u dobroj mjeri ide u korist knjige, tj. da je film (ekranizacija) razočarao, ili je makar vrlo slab pokušaj. Počevši s gledanjem filma Mary Harron imajući u vidu raspravu i knjigu Breta Eastona Ellisa, i ja sam bio pripremljen na podbacivanje u usporedbi sa knjigom. Kako glupo, zar ne? Zašto bi se to dvoje uopće moralo uzimati kao dio nečega što se treba podudarati po nekakvom kriteriju izvornosti. Umjesto da me film počinje razočaravati, film mi je uskoro postao zanimljiv i ja sam napokon shvatio da je knjiga B.Easton Ellisa iz 1991. jedno, a film M.Harron iz 2000. drugo. Iako je 'američki psiho' Patrick Bateman protagonist i u knjizi i u filmu, svako od ta dva djela ima svoju umjetničku vrijednost i posebnost.

Film sam shvatio kao prekretnicu; film Američki psiho u sebi sadrži nešto kao regeneriranu svijest društva i svijeta u kojem Patrick Bateman djeluje i egzistira. Tema i okolnosti za književni lik, sindrom ili fenomen 'američkog psiha' sazrila je od 80-tih godina u koje je smještena radnja i doživjela nadgradnju od desteak-petnaestak godina, tako da mi u filmu iz 2000. osjećamo kako čitav filmski set odiše, kako čitav glumački postav u sebi ima upijeno značenje 'američkog sna', Reaganove politike i globalizma koji zahvaća čitav svijet. Netko je sasvim točno naveo kako Američki psiho nije slasher film. Barem ga se tako ne smije promatrati. Jer monstruozni poremećenik Patrick Bateman gotovo da više nije ubojica u ničijim očima; ta jedva da ga itko prepoznaje.. jet set, yuppieji, brokeri, odvjetnička branša, sekretarice, sponzoruše iz polumraka; sav svijet ispranih mozgova, živi po nametnutim vrijednostima i stvoreno je nešto kao tijelo koje funkcionira bez osjetljivosti na identitet, ulogu, određenje čovjeka. Oni predstavljaju svoj svijet u kojem nitko nikoga ne poznaje. Čovjek prosto može uživati u zamjeni identiteta i činiti što ga je volja. Čak su i uloge u tom čudovišnom aparatu došle u jedan golemi isprazni 'svejedno'. Bateman svima odgovara upravo takav kakav je, faca s kojom se snobovska branša može nadmetati. U novom tisućljeću čini se, na mjestu najprikladnijem za to, u poslovnom žarištu New Yorka pokazala se svijetu jedna slika društva i čovjeka koji više nije kafkijanski kriv. Čitavo 19. i 20. stoljeće čovjek se morao zlopatiti kao kakav Raskoljnikov ili Josef K., da bi na kraju postao ono što je Patrick Bateman – sebi lijep, snažan, ušminkan, obrazovan i poslovan, sa dušom luđaka u sebi koji se u paraleli sa metodama svjetskih mehanizama iskaljuje na svemu što smeta nedokučivo jastvo u njemu. U Batemanovom vremenu kretena i snobovskih bolesno bogatih gayeva iz visokog biznisa i politike nestaje dostojevština i kafkijanstvo i stupa na snagu apsurd jezivih srazmjera, kojega označava ništavilo, totalno umrtvljenje empatije, pražnjenje i ispucavanje gomile bijesa; mnogo je indikativno kada Bateman pokuša priznati sva ubojstva koja je počinio a nitko ga ne doživljava. Neumitno je da ova tema 'američki psiho', u ovom slučaju, u smislu filma čak i više – naznačuje promjenu u poretku, u globalnom shvaćanju, smjeru politike, i praksi koja se na civilizacijskom planu primjenjuje – nego li je to slučaj sa knjigom. U odnosu na Kafkinog Josefa K., Bateman očajnički želi priznati krivnju a ne dokazati nevinost.

Batemanovo uporište je 'carstvo slobode' iz kojega izvire njegova samodovoljna yuppijevska megalomanija; Bateman je žrtva a ne oni koje on ubija, on je onaj označeni, onaj koji djeluje, kralj stimulacije kokainom, kralj prakse razvrata u kombinaciji sa estetskim i lijepim, on je neizlječivi pjesnik na putu prokletstva u uvjetima najžešće hipokrizije neoliberalnih buržuja; Bateman prije nego ubije klošara na cesti izjavljuje, parafraziram: "Glup si i zato ćeš umrijeti". Ljudi se simultano prepuštaju tupilu, zaglupljivanju, pristupaju hordama gladnih ili hrle odredima smrti; oni su prepušteni Batemanu na milost i nemilost. Batemanove žrtve su dosadnjakovići, glupi i isprani iznajmljivači svojeg tijela, kvazi-uživatelji umjetnosti i unajmljivači perverzno dekoriranih trpeza po najskupljim restoranima; što će reći, Bateman nije isključivo nekakav mrzitelj žena, on je iskorjenjivač svega društveno prljavoga. Za iskorijeniti usmrdjele pojave on može prionuti samo Zlu i najopskurnijim metodama. Američki psiho obiluje gnusnim metodama (u filmu ipak manje nego u knjizi), užasima svega što je čovjek kadar učiniti, dok u osnovi, u opreci svakom moralu, ovaj književni i filmski lik upravo objedinjuje pokušaj da dobro eliminira pokvareno, jer pokvareno izaziva zlo. Bateman je prisiljen voditi bitku sa fantazijom, jer je svijet naprosto nadnaravno raširio svoje mrtvo tupilo i neosjetljivost u sve pore društva. Bateman se može shvatiti kao alegorija države (aparata), a može se shvatiti i kao pojedinac koji ima batinu (sjekiru) u rukama. Uz Batemana hodaju karakteristični puzavci sa svojim fantazijama, fetišima i fiks-idejama (gejevi, hedonisti, pornomani); oni su kao kasta, dok sve ispod je novcem pokretani polusvijet.

------------------------------------------------------------------------------

(SVIJET PERVERZNO SKUPIH I GLUPIH DOMJENAKA)

(...PLASTIČNIH KREVELJENJA)

(TUPASTIH LAŽNO USLUŽNIH KONOBARA)

(...SERATORSKIH PIĆA NA SERATORSKIM SASTAJANJIMA)

(NAKARADNIH AFTER WORK PARTYJA)

(BATEMANOV STAN ODMAH DO STANA TOMA CRUISEA)

(NARCIS,INTROVERT,METROSEKSUALAC NA STOTU POTENCIJU)

(SKIDANJE STARE KOŽE)

(BATEMAN U UREDU)

('POKUŠAVAM SLUŠATI SVOJ NOVI ALBUM ROBERTA PALMERA..')

('..ALI EVELYN, MOJA ZARUČNICA, MI STALNO BRBLJA NA UHO..')

(NAMAMIO MASNOG YUPPIEA PAULA ALLENA K SEBI U STAN..)

(PUSTIT ĆE SI HUEY LEWIS & tHE nEWS)

('ZAŠTO SU TI KOPIJE STYLE MAGAZINEA SVUDA PO PODU, IMAŠ PSA ILI NEŠTO?')

('NE, ALLEN.')

('JE LI TO KABANICA?' - 'DA JE!!')

('A ONDA JE STIGLA 87' I FORE, NAJSAVRŠENIJI ALBUM!')

(SASJEKAO ALLENA)

(OSTAVI GA SNAGA U PRISUSTVU LJIGAVACA KAO ŠTO JE CARRUTHERS)

(PATRICKOVA DEVIZA:'MORAM VRATITI NEKE VIDEO KAZETE.')

('JEBENO SAM OZBILJAN, S NAMA JE GOTOVO, NIJE ŠALA.')

('ALI TVOJI PRIJATELJI SU MOJI PRIJATELJI, A MOJI SU TVOJI..')

(PRIZNAJE SVA UMORSTVA SVOJEM ODVJETNIKU)

(ZOVE SVOJU TAJNICU: 'JEAN, TREBAM POMOĆ..!')

(CRAIG MCDERMOTT JE ZVAO..ŽELI SE NAĆI, DAVID VAN PATTEN I TIM BRYCE U HARRYJU..')

('OH BOŽE, ŠTO SI REKLA GLUPA KURVO?')

(PRESTANI ZVUČATI TAKO JEBENO TUŽNO!')

(NJEGOV ODVJETNIK UVJEREN DA JE ON (BATEMAN) DAVIS.)

('O DAVISE, BATEMAN JE UBIO ALLENA, BILA TI JE TO DOBRA ŠALA..')

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

TRAILER

Ako želite brutalni insert poslušajte ovo:

HIP TO BE SQUARE - MOVIE CLIP

a ako želite samo dobru plesnu stvar poslušalte ovo:

HUEY LEWIS & THE NEWS - HIP TO BE SQUARE

--------------------------------------------------------------------------------------------------------

99.AMERICAN PSYCHO 2: ALL AMERICAN GIRL (2002) Ocjena: 7/10
(Američki psiho 2) triler, horor, parodija, 88', IMDb: 3.9/10
Redatelj: Morgan J. Freeman
Scenarij: Alex Sanger, Karen Craig
Glazba: Norman Orenstein
Snimatelj: Vanja Cernjul
Uloge: Mila Kunis, William Shatner, Geraint Wyn Davies

IMDb



Veliki broj ljudi razočarao se ovim 'nastavkom' Američkog psiha. Pa ipak, iako film zaista nije nešto savršeno kvalitetan, nije da promašuje smisao. Radi se ne toliko o parodiji franšize o Patricku Batemanu, koliko se radi o parodiji za sebe. Ne mora se nužno uzeti za pravilo da sequeli proizlaze iz svojih prethodnih nastavaka. Dobar dio publike koja voli serijale kao da očekuje da im se po nekakvoj njihovoj mjeri snimi film koji bi zadovoljio neke standarde, u ovom slučaju na franšizu američki psiho. Kad bi se tako išlo onda film i ne bi imao nikakav faktor nezavisnosti mišljenja i izraza nego bi se filmovi snimali prema ponašanju i očekivanjima publike. Tko bi svima zadovoljio? Ovaj film jest možda malo prost i banalan, ali opet odgovorio je temeljnim zahtjevima parodije.

U slučaju ovog nastavka (koji to ustvari i nije iako se radnja gradi na tome kako je skončao Patrick Bateman) američki psiho je djevojka Rachael Newman (M.Kunis). Ona je sociopat i u njoj se ugnijezdila sva devijantnost američkog potrošačkog društva. U njoj je zrcaljena bolest američkog birokratskog i malograđanskog sustava. Ona je odgovor i kazna na te devijacije. Na drugoj strani su institucije i njeni zaposlenici, njene karike koje imaju ambiciju biti gradivni element toga sustava koje su zakazale u komunikaciji. Njihova tzv. transparentnost po njihovu žalost i po žalost društva u cjelini konstantno promašuje bit kohezije društva. Naprosto ti ljudi su činovnici (teta u referadi sveučilišta, profesor Starkman), nesvrsishodni psihijatri, tatini sinovi, kučkice koje se uvaljuju profesorima, policija kojoj su fetiš krafne i instant kava; to ide tako daleko da i Rachaelini roditelji kad je posjećuju ne shvate da njihova poodrasla kćer i nije zapravo Rachael nego njezina cimerica. Prava Rachael je završila u maniri američkog psiha u ormaru s ostalom odjećom. Nema se tu što mnogo reći nego da je film pogodio žicu. Američko društvo, tempirano da bude slijepo i zasljepljeno mitom o uspješnosti strada od vlastite ambicije koja je opsjela tog neobičnog serijskog ubojicu – brucošicu Rachael koja 'što zamisli i ostvari'. Možda film ne sadrži mnogo finoće i širine u profiliranju likova, u oslikavanju poente svijeta i smisla života, ali ima nešto u toj svojoj jednostavnosti na tragu ipak nešto jačeg Američkog psiha o Patricku Batemanu. Ovo je zapravo kratka travestija za pogledati u jednom dahu, naročito ako smo upoznati sa originalnim američkim psihom u knjizi i u filmu.

-------------------------------------------------------------------------------------

(KAO MALA SREDILA BATEMANA)

(VRLO RANO SPOZNALA KORISTI ZA SEBE OD UBIJANJA)

(FBI OTKRIO PSIHOPATA I MIRNA BOSNA)

(TETA U REFERADI NUDI JOJ BROŠURU ZA SAMOPOMOĆ U VEZI 10 STRAHOVA BRUCOŠA)

(KAKO POLICIJI TAKO I OSTALIM INSTITUCIJAMA SVE JE IRACIONALNO I APSTRAKTNO)

(PRAVA MAJČICA UVIJEK ODMAH PRIMJETI NERED)

(A NI NAKRAJ PAMETI DA JOJ ROĐENA KĆERKICA ZAPRAVO VISI U ORMARU)

(PSIHO U APSTRAKTNOJ GOMILI)

--------------------------------------------------------------------------------

TRAILER

--------------------------------------------------------------------------------






Oznake: Mary Harron, Christian Bale, Morgan J.Freeman, drama, ekranizacija, parodija, 7/10, 8/10, 2000, 2002

- 15:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 01.08.2015.

SUMMER OF SAM (1999)

97.SUMMER OF SAM (1999,USA) Ocjena: 8/10
(Ljeto kad je ubijao Sam) kriminalistički, drama, romantika, 142', IMDb: 6.6/10
Redatelj: Spike Lee
Scenarij: Spike Lee, Victor Colicchio, Michael Imperioli
Glazba: Terence Blanchard
Snimatelj: Ellen Kuras
Uloge: John Leguizamo, Mira Sorvino, Adrien Brody, Ben Gazzara

IMDb



„8 million stories in a naked city and this is one of them“

Ljeto kad je ubijao Sam i nije neki pokušaj da se bilo kako dokumentira i analizira sam psihopatski ubojica, nego je to film o ljetu 1977. u New Yorku kad je u Bronxu i mjestima na kojima je operirao Sam nešto dovelo do usijanja. Nešto je ljude dovelo na rub snošljivosti, a to najbolje izađe van u zajednicama kakva je zajednica njujorških Talijana, mahom radničke i siromašne gradske besposlene rulje što dila drogu, čini klanove i mnogo se zajebava. Hijerarhijski pak, Talijani ne mogu isto tako odtrpiti pretpostavku da je 'psihopatski' ubojica koji ubija mlade žene i parove iz njihovih redova. Ta užasna predodžba ih primora da naprave 'reda' u svojem kvartu i osumnjiče svakog tko je drukčiji od zakona po kojem se oni ponašaju i žive. Šovinizam i hibridni tip lokal-patriotizma će prokuljati iz njih u integralnom obliku, sastavljen od svega onoga što je u njihovom biću generacijama nagomilavano. Po predmetu kojim se bavi, a naročito atmosferi, Summer of Sam Spikea Leea izravno me podsjeća na njegov raniji naslov Do The Right Thing (1989), gdje je priča ponešto drukčija, ali sa sličnom atmosferom klaćenja i mlaćenja crnaca i Talijana po getoiziranim njujorškim zakutcima. Ako mi je Do The Right Thing ponešto zabavniji film, Summer of Sam mi je ponešto jači po pitanju naglašavanja apsurda kojim se vodi ulična politika koja vuče inspiraciju za svoje djelovanje iz apstraktnih izvora kao što je slučaj 'Samovog sina'. Dok je Do The Right Thing više satiričan i socijalno tempiran, Summer of Sam se metafizički bavi problemom međuljudskih odnosa u okvirima usijane društvene situacije u New Yorku u okolnostima burnog kraja 1970-tih.

Pogledajmo kako stvari stoje: S jedne strane, u proljeće nove inkarnacije kapitalizma, u eri raspojasavanja industrije seksa i pornografije, u doba njujorškog Studija 54, u vrijeme kada htjele ili nehtjele - usporedo stasaju - dvije subkulturne orijentacije – disco i punk - New York je užaren, u bejzbolu Yankeesi ruše rekorde, dolazi redukcija struje, umire Elvis, situacija s Vijetnamom se pomalo ohladila, i sada ubija neki ludi Samov sin kojemu sto policija ne može ući u trag. Kako da ne dođe do usijanja? Kako da ljudi ne osjećaju strah i paranoju uslijed sve te ogromne medijske pompe? Sve me podsjeća na knjigu Naomi Klein: Doktrina šoka , koja dobrim dijelom govori o tempiranju i namještanju raspoloženja u društvenoj zajednici kao pripremi za privatizacijske terapije. Ovaj film je o New Yorku, o njegovoj osjetljivoj multietničkoj zajednici, ali i o vremenu – po čemu je Summer of Sam prava moderna period drama. Film ima radnju na Spike Leejev način, upravo u njegovoj estetici slanga sa mnogo psovki i prikazivanju stanja na ulici. U ovom filmu ulazimo u pojedince; u katolički odgojenom frizeru Vinnieju (J.Leguizamo) koji ne može obuzdati svoj mentalitet metroseksualca (što je 70tih još uvijek nepoznat pojam) i koji je vrlo labilan po pitanju braka sa svojom prekrasnom ženom Dionnom (M.Sorvino) teški je razdor, neprestano je vara a onda joj se, prikrivajući svoju nevjeru, stalno vraća i kune u vječnu vjernost i ljubav. Sve je to od njegove vlastite predrasude da je Bog upravo njega poštedio u trenutku kad je svoju ženu varao one noći kad je Sam prosvirao glavu paru u autu iza njegovog. Ujedno, ovaj film se gleda i sa religijske strane, sa strane neobrazovane i praznovjerne klase, koja živi u snu o sjajnim i svetim idealima a nije ništa drugo nego dno dna društva. U uvodu u film pripovjedač nas informira o svome gradu, koji ima 8 milijuna priča, koji nikad nema samo svjetlu ili mračnu stranu, koji je dobar i loš, uglavnom prljav; pa ipak mi osim što gledamo film o tom vremenu, o tom ljetu usijanja, gledamo i film o ljudima, o manipulaciji njima, o njihovoj savjesti, čovječnosti koje nekad ima nekad nema. Vinnie, koji je ipak individualac u svojem kretenskom društvu, trpi teret religije, u strahu od kazne za grijeh kojeg čini prema svojem braku. Njegov najbolji prijatelj Richie (A.Brody) je punker, dobrodušan, ali bavi se zbog novca svim nemoralnim poslovima, poput plesanja u gay-baru. Talijani iz lonca Bronxa žele ščepati Richieja, ni krivog ni dužnog. Cilj im neće biti riješiti problem stvarnih ubojstava, nego umlatiti svoju iluziju, uprazniti nasilje zbog silne nagomilane mržnje i bijesa. O Samu vidi : David Berkowitz

-------------------------------------------------------------------------------

(Molim da mi se ne zamjeri nešto veći broj slika. Ne radi se o velikom broju scena, koliko o nekoliko značenjskih poveznica s poentom filma. Prilično vjerujem da je dobar dio filmofila pogledao ovaj film pa sam si dopustio ovakvu slobodu. Ako pak ipak smatrate da prikazivanje slika predstavlja pretjerano otkrivanje sadržaja shvatite ovu napomenu kao upozorenje)

(PUMPANJE STRAHA)

(NEW YORK, LJETA '77)

(LJETA KADA JE UBIJAO SAM...)

(DISCO CLUBBING)

(VINNY'S AND DIONNA'S DANCING SCENE)

(SAMOVE IGRE)

(BRUTALNO)

(NATOPLJENO KRVLJU)

(BROJ ŽRTAVA KOJIH SU ODJEDNOM SVI SVJESNI)

(OVAJ GRAD JE MJEŠAVINA SVEGA I SVAČEGA)

(VINNY RAZMIŠLJA O ONOME ŠTO JE VIDIO)

(LJETO USIJANJA)

(RAZVOJ MNIJENJA O SITUACIJI SA SAMOM)

(SADA ĆE MU LOKALNO DRUŠTVO PUNITI GLAVU)

(FILAT ĆE GA UVJERENJIMA)

(RICHIE - TALIJAN KOJI SE RAZLIKUJE)

(PRIJATELJ S VINNYJEM MAKAR SLUŠA DRUKČIJU MUZIKU)

(POLICIJA SKLAPA DEAL S LOKALNOM MAFIJOM PO PITANJU SAMA)

(SAMOV PRIVATNI PAKAO)

(LUNJANJE ULICAMA)

(SAM VJERUJE DA JE BELZEBUB)

(KALIBAR 44-SREDSTVO UBIJANJA; SLIKA U UMU SVAKOG GRAĐANINA)

(SAMA PROGANJA LAVEŽ SUSJEDOVOG PSA)

(...S TEMPERATUROM RASTE I BROJ ZLOČINA...)

(REDUKCIJA STRUJE)

(OČEVI STRAHUJU ZA SVOJE KĆERI...)

(...NA ULICAMA PORTORIKANCI I CRNCI SU POLUDJELI...)

(UGRABI TKO ŠTA STIGNE.. (SVE TO RADI SAMA?!))

('JOEY ZOVI KLINCE U KVART, AKO TREBAJU AUTE DAJ IM, AKO TREBAJU PALICE DAJ IM PALICE.')

('NAŠ SI SAMOV SINE!'; BIT ĆE MAKLJAŽE I BEZ PRISUTNOSTI SAMA;)

(SAM NE MOŽE DA NE UBIJE KAO ŠTO IGRAČ YANKEESA NE MOŽE DA PROMAŠI)

('HEJ RICHIE, ŠTO TREBAŠ?-RICHIE:'FUCKIN NUV FENDER..:))

(KOJEG VRAGA TI GLEDAŠ?)

('JA?')

(PSYCHO KILLER QUEST QUE C'EST FAFAFA FA FA BETTER RUNRUNAWAAAY...)

(RICHIE NEMA POJMA DA SU GA OKRSTILI ZA SAMA)

(SVI VINNYJEVI ĐAVLI NAGOVARAJU GA NA NAJGORE)

(PERSONAL DEAD END)

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------


OPENING TITLES
TRAILER

THE WHO - BABA O'RILEY (INSERT)

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------











Oznake: Spike Lee, John Leguizamo, Mira Sorvino, Adrien Brody, kriminalistički, drama, period drama, 1999, 8/10

- 12:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 18.07.2015.

5x2 (2004)

95.'5x2' (2004,FRA) Ocjena: 8/10
R (5x2) drama, romantika, 90', IMDb: 6.7/10
Redatelj: Francois Ozon
Scenarij: Francois Ozon, Emmanuele Bernheim
Glazba: Philippe Rombi
Kamera: Yorick Le Saux
Uloge: Valeria Bruni Tedeschi, Stephane Freiss, Francoise Fabian, Michael Lonsdale



'5x2' djeluje kao lepeza od pet vinjeta koje su estetski fino posložene i to tako da prate jedan par (muškarca i ženu) na njihovom zajedničkom bračnom i životnom putu , i to - unatrag: od sudske rastave pa po točno određenim etapama do faze kada su se upoznali na jednom ljetovanju u jednoj egzotičnoj talijanskoj destinaciji uz more. Finoća razrade ovog filma je neumitna na svakom koraku; to kažem zbog prve od dvije ključne stvari koje primjećujem u ovoj priči, a to je jednostavnost (dok je druga paradoksalnost). Primamljivi, prekrasni, romantični sanjarski glazbeni brojevi talijanskih kancona 1960-tih (kao Ho Capito Che Ti Amo i dr.,) ili američkih evergreena (kao Smoke Gets In Your Eyes) polako ali sigurno provode nas kroz vezu ovo dvoje ljudi od njihovog razvoda (nakon kojeg u sobi imamo indikativnu grubu scenu seksa – koja se događa kao vrhunac neizvjesne propasti) pa – kancona po kancona – najprije tegobno, a zatim sve poletnije i lepršavije teku sve do njihovog upoznavanja, do one točke na početku veze kada je sve pred njima značilo zaljubljivanje, povezivanje, ljubav i strast. Njihova ljubavna veza ima boju, miris, bit; a opet kompletno gledano ta veza je opterećena nekim skrivenim silama koje uzrokuju propast. Njih dvoje – muškarac i žena – faktično - privučeno je jedno drugome, i čini se da čim je zakon te privlačnosti ispunjen osigurani su svi preduvjeti za put tog odnosa prema propasti. Nekakva je to razorna privlačnost koja vas ujedno vuče i u unutra i van iz te veze. Seksualno biće, bilo muškarca bilo žene, reagira na izazove izvana. Priča ovog filma 'o putu u propast' zrcaljena je slika jednog života koji je krenuo iskrom sviđanja, privlačnosti i puta ljubavi. Ozon postavlja vezu muškarca i žene u oblik u kojem ona često završava, i u okolnosti u kojima se najčešće razvija. Uz jednostavnost i uobičajenost kojom teče veza to dvoje ljudi usporedno ide i kompleksna nemogućnost nalaženja duhovnog konsenzusa koji bi mogao pomiriti nemirnu i divlju ćud ljudske seksualnosti. Ovu ženu, Marion (C.Bruni Tedeschi) kroz njihovu vezu prati ignorancija njenog novopečenog muža Gillesa (S.Freiss), ona skreće s puta vjernosti prve bračne noći i svojim razbuđenim osjećajem krivnje nadalje mužu, tim intenzivnije, izjavljuje ljubav. Njih dvoje od prvih minuta braka pokazuju se kao da su različito ugođeni satovi, njihovi životi kao da se zbog nečega mimoilaze. Ljubav, želja, strast, otkada su se upoznali pretočili su se u rad na obitelji, na ispunjavanju životnih obaveza. Njihov brak izgledao je kao kada prođe jedna godina godišnjih doba, a da ste ih vi prespavali i probudili se na kraju zime.

Ovo je film u kojem sam primijetio dozu trpnje i mučenja, kao romantična forma ovo nije nešto što bi beskrajno stimulirajuće razvilo u gledatelja. Isto tako film je to koji je nepobitno nadmašio veliki broj primjera šablonski oblikovanih romantičnih drama s nekakavom porukom, sretnim ili nesretnim završetkom; naprotiv film je ostavio pitanja otvorenim. Kod ovog 'Ozona' ne nalazimo srcedrapateljnu patetiku nego izvjesnu bergmanovski tjeskobnu frustraciju življenjem života. Ovaj film prikazuje razvojni put propasti jedne veze okrenuto naopako. Kako god gledamo, bilo od kraja prema početku ili od početka prema kraju mi vidimo uvijek jednu silaznu putanju koja teži sveukupnom raskidanju; možda je upravo to temeljni lajt-motiv za ovaj film. Ukazati da su ljubav, želja i strast u vezi borba kojoj ne gine razočaranje, i ukazati na ozračje (kao što je brak) u kojemu se gasi ljepota u zajedničkom životu dvoje koje se voli. Zato je potrebno nadodati napomenu da je glazba u vidu glazbenih brojeva nešto kao ključni dodatak filma koji oplemenjuje; valjda je tako i u životu - važno za smisao, za radost u trenucima kada živimo kada ljubimo - imati nešto kao što je glazba, važno je čuti.

Film je škakljiv, ali je za svidjeti se.

----------------------------------------------------------------------------

(POSLIJE POTPISANOG RAZVODA)

(UPRAVO RAZVEDENI)

-----------------------------------------------------
(TRENUCI DRAGOSTI SA SINČIĆEM)

(NAJLJEPŠI PLOD LJUBAVI)

(SAMOĆA NAKON PORODA)
------------------------------------------------------

(UPRAVO VJENČANI)

(VRHUNAC VESELJA)

(PIJANSTVO PRVE NOĆI)

(LAKU NOĆ LJUBAVI...)

(IZLAZAK NA ZRAK)

---------------------------------------------------------------

(KAO POZNANICI NA PLAŽI)

(NERVOZA ZALJUBLJENIH SKRETANJEM POGLEDA)

(ODLAZAK)

----------------------------------------------------------------

Trailer

Soundtrack/Paolo Conte - Sparring Partner

Soundtrack/Wilma Goich - Ho Capito Che Ti Amo



Oznake: Francois Ozon, Valeria Bruni Tedeschi, Stephane Freiss, francuski film, drama, romantika, 2004, 8/10

- 16:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 14.07.2015.

BOY MEETS GIRL (1984)

94.BOY MEETS GIRL (1984,FRA) Ocjena: 9/10
(Momak i djevojka) drama, romantika, 100', IMDb: 7.0/10
Redatelj: Leos Carax
Scenarij: Leos Carax
Glazba: Jacques Pinault
Snimatelj: Jean-Yves Escoffier, Philippe Tourret (vis.efekti)
Uloge: Denis Lavant, Mireille Perrier, Carroll Brooks



Nekada, ne sjećam se više kada, gledao sam početak ovog filma i činilo mi se – to nije za mene. Bilo je to u vrijeme kad sam očekivao realne drametine od filmova, pa sam smatrao da je ovaj film kompliciran. Pogledavši ovaj film danas od početka do kraja, već pri prvom gledanju znao sam jako dobro da nema potrebe za poniranjem u duboke drame. Čitava drama je zapravo u neobaroknom stilu - minimalistička, britka, oštra, jednostavna a drukčija, kao izobličena slika mladenačke ljubavi u zrcalu svog vremena. Priča je to s malo riječi, u nepravilno raspoređenim - a opet povezanim - prizorima, priča je to koja dolazi iz očiju mladog zaljubljenog i ostavljenog režisera filmova, koji želi dotaknuti nebo svojim umjetničkim zamislima. Možda je ta priča čak i više od toga; to bi mogla biti priča u slikama noćnog Pariza; noćna svjetlost, vedra noć, odbljesci, sjene, dijamantni kutevi zraka što ispunjaju proreze prolaza i ulaze duboko do soba, sve je to ustvari gledano očima nekog Duha koji u ljudima nadahnjuje osjećanja i gura ih u životna traganja – ovaj je film tako noćna priča, priča koja svijetli svjetlom noći. Projekcija je to osjećaja i čuvstava koja se odigrava kroz oči. Oči su u ljubavi kao iskrivljena zrcala, svijet, slike, snovi, život, sve leti, sve je u naravi zaljubljene prirode moćno, nabijeno posebnim magnetizmom. I vrijeme i mjesta i muzika i ljudi, Alexu poprimaju oblik statičnih modela, svijet se čini nepomičan, statičan i apsurdan. Razgovori postoje, ali nisu bitni.. on pored cijelog svijeta učina i pomalo grotesknih umjetnih i prividnih egzistencija pronađe Mireille, djevojku iz francuske provincije koja je u Parizu neprestano sama u stanu svog dečka koji ni sam nije svjestan koliko boli joj nanosi svojim prezirom. Ona je u stanu sama i vježba step. Mireille pokušava snimati reklame, ali ju odbacuju zbog njenih zubi i bora na čelu. Alex je jedini momak na svijetu koji posjeduje de ja vu zbog Mireille. De ja vu koji on osjeća u sebi Nebo je namijenilo njemu radi Mireille. On osjeća njeno srce, koje tragično vene i želi umrijeti. Film se sastoji od tri pjesme i hrpe zamračenja kadra, kao da su zatajenja, slomovi što raskidanjem i prekidanjem udaraju pečat na ljubavnu priču jednog života. Možemo postaviti pitanje na dva načina: Što ako je ova priča stvarna, i što ako ova priča nije stvarna? Priča upravo nudi u sebi opciju bezvremenosti; kao da nas navodi na put da uđemo u razmišljanje o veličini i težini stvarne ljubavi koju čovjek može osjećati prema biću svojega života.

Da kažem riječ-dvije o glazbenim brojevima koji su neraskidivo utkani u film. Uvod u film ima pjesmu s kojom se nisam mogao rastati i danima sam je preslušavao. Na prvu sam ostao naježen kad sam čuo zadnji slog naslovnog stiha ove pjesme. Ova pjesma je toliko uzvišeno tužna da suze nije lako uspregnuti. Pjesma je od Serge Gainsbourga Je Suis Venue Te Dire Que Je M'En Vais u izvedbi Jo Lemaire, nestvarno šarmantne belgijske pjevačice. Drugi glazbeni broj je nervozno-buntovno-psihodelična pjesma od 'Dead Kennedys' Holiday In Cambodia koja potpuno pogađa atmosferu i izražava stanje slomljene duše u neredu u trenucima kad Mireille ostane sama u Bernardovom stanu. I treća je pjesma Davida Bowieja When I Live My Dream koju Alex sluša u noćnoj šetnji ulicom na slušalicama walkmana snizivši i poništavajući zvuk grada na nečujno.

Boy Meets Girl je praktično art-film s potencijalom estetike nijemog filma i praksom talkies razdoblja 1930-tih, na tragu francuskog režisera Jeana Vigoa; film je to koji ima ponešto i od artističke poetike Chaplinovih filmova, i naposlijetku nije moguće zaobići usporedbu sa majstorima francuske novovalne kinematografije na koju se Carax više ili manje neposredno nastavlja (Truffaut/Godard).

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Soundtrack:

Trailer/David Bowie-When I Live My Dream

Mireille/Dead Kennedys

Jo Lemaire & Flouze - Je Suis Venue Te Dire Que Je M'en Vais

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(SEINE KAO ZRCALO)

(ALEXOV OSJEĆAJ PRAZNINE NAKON RASKIDA VEZE)

(POKUŠAJ DA SI OBJASNI)

(RASHLADITI SRCE)

(ALEX UVIJEK NA MJESTU DRAME)

(MIREILLE - U POGREŠNOJ VEZI)

(TRENUCI TJESKOBE U BERNARDOVOM STANU)

(ALEXOV IZLAZAK WALKMANOM U NOĆNU ŠETNJU)

(SAMO PROMATRAČ)

(PLASTIČNI PRIZOR LJUBAVI)

(STATUA JE ŽIVA)

(ONA UMIJE DA IGRA STEP)

(RADOST IGRANJA STEPA)

(ALEXOVA DIMENZIJA (METRO))

(TOČKA SUDBINE-ALEX SE MORA NEKAKO SPRIGNUTI DO GOSPOĐINE NOGE)

(DOLAZAK NA ČUDNU 'LJUDSKU' ZABAVU)

(OD ZABAVE DISTANCIRANA SKRIVENA MIREILLE)

(ALEX MEETS MIREILLE)

(BOY MEETS GIRL)

(BOY MEETS GIRL)

(ALEX MEETS MIREILLE)

(VRIJEME LJUBAVI)

(ON JEDINI MOŽE JU SPASITI OD NJE SAME?)

(KOB-METAFIZIČKI POGLED ASTRONAUTA SA ZABAVE)

--------------------------------------------------------------------------------------------------






Oznake: Leos Carax, Denis Lavant, Mireille Perrier, drama, romantika, francuski film, 1984, 9/10

- 12:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.07.2015.

BLANCHE (1972)

92.BLANCHE (1972,FRA) Ocjena: 9/10
(Blanche) drama, povijesna fantazija, 92', IMDb: 7.1/10
Redatelj: Walerian Borowczyk
Scenarij: Walerian Borowczyk, Juliusz Slowacki (lit.predložak 'Mazepa')
Glazba: 'Groupe des instruments anciens de Paris' (musique originale du XIII siecle)
Snimatelj: Andre Dubreuil, Guy Durban, Patrice Leconte (asist.)
Uloge: Michel Simon, Georges Wilson, Jacques Perrin, Ligia Branice



Blanche je originalno, stilski nepretenciozno, i umjetnički vrlo uvjerljivo viđenje srednjovjekovnog doba. Čest motiv Borowczykovih filmova je ljudska seksualnost i tjelesnost naspram određenom moralu, vremenu, literarnoj ili čak povijesnoj osobi. Filmska enciklopedija navodi da je ovaj poljsko-francuski režiser prihvaćan dvojako: kod jednih kao nepopravljivi pornoman, a kod drugih kao majstor filmske erotike. (Filmska enciklopedija LZ, 1.tom) Bez ikakve dvojbe, ako uzmemo samo ovu rustikalnu, sjajno akustički i vizualno izraženu, filmski adaptiranu povijesnu fantastičnu dramu, osjetit ćemo kako pred sobom imamo vrijedno poetski i estetski, a i značenjski kvalitetno ostvarenje, s erotskim elementom na pravom mjestu. Blanche je ekranizirana priča jednog književnog djela iz 19. stoljeća s radnjom u srednjovjekovnoj Francuskoj koja se odvija u jednom izoliranom plemićkom zamku u 13. stoljeću. Od izbora glumaca, glavnih i sporednih; statista, svirača i pjevača (njihove glazbe), preko psihologije koje likovi nose u sebi i koju ispoljavaju van, preko kostimografije (koreografije) i scenografije sve djeluje vrlo autentično i na trenutke zaista magično. Da se tako izrazim, ogromni atribut ovoga filma je u tome što je u njemu izostao onaj 'sjaj' blještavih komercijalnih kino-hitova. Kad pogledate ovakav film, svijet agresivne komercijale i blockbustera ispadne vam patetičan i sve vam je jasno o kakvoj se tu paradi i cirkusu filmske industrije radi. S druge strane, Blanche je malo nepoznato remek-djelo filmske umjetnosti i daleko od masovne pompe i provlačenja po skupim kino blagajnama.

Pogledajmo o čemu se radi: Iznad svega ova priča pruža gledatelju uvid u sliku srednjovjekovnih karaktera i principa na kojem počivaju odnosi privlačnosti, seksualnosti i ljubavi od strane muškarca prema ženi. U ovome filmu, mi smo sasvim u srednjovjekovnoj priči, ali norme i okviri tradicionalizma i klerikalnog moralizma – što Borowczyk nastoji podcrtati – ne mogu nadjačati ljudsko tijelo i fluid koji potiče sile nagona, strasti i prirodne ljubavi.. Muški protagonisti svi su zaljubljeni i zavedeni ključnom ženskom figurom u osobi 'čiste' i nevine vlastelinove mlade žene Blanche. Koja god uloga tih muškaraca bila u okolnostima u kojima žive (muž, kralj, kraljev paž, posinak) Blanche u njihovim očima predstavlja objekt žudnje obogaćen posebnim motivima zavisno o njihovim karakterima. Blanche predstavlja simbol zatočenostii; njezina čistoća i inocencija upravo počivaju na kalupu vrijednosti onog vremena. Njezino tijelo je kao zaključana tvrđava u kojoj i sama na osami provodi dane. Sva geometrija koncepcije koja u sebi sadržava zakone erotike, patnje, uvjerenja, raspuštenosti i boli kao da se može svesti pod zajednički nazivnik tog zabačenog mračnog zamka. Tim svijetom vlada zatvaranje u drugo zatvaranje. Blanche je, ironično, u simbolici bjeline žena zatvorena u službi Bogu, Kralju, zamku, svome zakonitom mužu i gospodaru, svojoj tamnoj spavaonici, svojoj haljini, svome tijelu koje ne može da bude uzeto ni obljubljeno. Ona je kao golubica u kavezu u njenoj sobi. Zatvorenost počiva na zabranama; kanonu dominantnog klera, ali i prijetvornosti oportunističke kraljevske vlasti (Kralj je gost u dvorcu Blancheinog muža i gospodara, i također pohotljivo usmjeren prema Blanche). Požuda i blokirana putenost je u sukobu sa idealizmom posvećenja i čistoće. Takav animozitet vodi tragediji ljudskih odnosa, kako nam to dočarava i ova priča. Začudan je osjećaj koji izvire iz prikaza tog izoliranog zamka usred daleke i neodredivo velike prirode.

U filmu dominira vrhunsko muziciranje i pjevanje zbora pariških glazbenika, izvedeno na originalan način muziciranja 13. stoljeća. Dijalozi među akterima u tom zamku nevjerojatno transcendiraju duh onog vremena. Snimateljski kadrovi djeluju impresivno i neuobičajeno. Filmska fotografija plijeni pozornost. Tijela likova su često predmet snimateljevog istraživanja (često prikazan samo detalj, dio ili pola tijela). Motivi eksterijera od brežuljkaste šumovite pustopoljine oko dvorca pa do interijera sa umjetničkim predmetima gotičkih kontura pravi su mamac za gledanje i uživanje u filmskoj umjetnosti.

Zanimljivost je da ulogu Blanche igra Borowczykova supruga Ligia Branice, koja osim ove ostvaruje još neke značajne uloge u Borowczykovim filmovima.

Walerian Borowczyk (općenito)

-----------------------------------------------------------------------------------

(PJESMA IZ ZAMKA ODJEKUJE KRAJEM)

(FRANCUSKA,13.STOLJEĆE)

(BLANCHEIN MUŽ I GOSPODAR)

(BLANCHE)

(JAVNI DOKAZ BRAČNE VJERNOSTI)

(ZABAVA U DVORCU; ZBOR SVIRAČA)

(AUTENTIČNO MUZICIRANJE)

(POZA PJEVAČA)

(DVORSKA ČELJAD)

(GOSPODAR,KRALJ,MAJMUN; IZA NJIH FRATRI)

(BLANCHE,VLASTELINOV SIN,ČLANOVI PLESNE ZABAVE)

(BLANCHE I PRIRODA)

(TRAČAK LJUBAVI)

(VELEČASNI GOSPODIN ODUZIMA IM LJILJAN)

(..I ODLAZI U PRAVCU CRKVE)

(KRALJEVA UROTNIČKA PORUKA)

(DVOBOJ)

(APSURD VITEŠKIH PRINCIPA)

(DRŠKA MAČA U OBLIKU KRIŽA)

(MUŽEV SUD-BLANCHE POD SUMNJOM I OPTUŽBOM ZA NEVJERU)

(BLANCHE - UTAMNIČENO BIĆE)

(POGLAVAR DOMA SVOG)

(NI U SMRTI NIJE POSTALA BLIJEĐA)

------------------------------------------------------------------------------------------------

Film

------------------------------------------------------------------------------------------------

Oznake: Walerian Borowczyk, drama, povijesna fantazija, ekranizacija, francuski film, 1972, 9/10

- 10:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.06.2015.

FALSCHE BEWEGUNG (1975)

90.FALSCHE BEWEGUNG (1975,W.GER) Ocjena: 10/10
(The Wrong Move, Pogrešan potez) drama, IMDb: 7.0/10
Redatelj: Wim Wenders
Scenarij: Peter Handke, Johan Wolfgang Goethe (roman)
Glazba: Jurgen Knieper Soundtrack: J.Sebastian Bach
Snimatelj: Robby Muller
Uloge: Rudiger Vogler, Hanna Schygulla, Hans Christian Blech, Nastassja Nakszynski




(film inspiriran romanom 'Naukovanje Wilhelma Meistera J.W.Goethea)

Nakon što sam ostao impresioniran ovim filmom Wima Wendersa (što i nije uvijek najbolje), nakon što sam po glavi izvrtio desetke opcija i uvidio koliko prostora sadrži ovo djelo za razmišljanje i raspravu, pročitao sam nekoliko konciznih osvrta mahom američkih gledatelja koji su ocijenili film na 'IMDb reviews' i postao siguran da mi impresija nije udarila u glavu. Njih sve zajedno kao da muči isti problem: Zavezali su se oko toga kako se ovaj film odnosi na poslijeratnu Njemačku iz 70-tih godina, i kako su likovi u svojstvu metafore za određene fenomene suvremenog njemačkog društva. Da ne navodim još trivijalnije usporedbe koje sam pronašao, moja napomena bi bila, da ovaj 'Wenders' zahtijeva širu perspektivu gledanja od one da se radi samo o jednom u nizu režiserovih 'filmova ceste' i da se ne događa nužno sve 'sada' u posljedicama koje je donijelo doba obnove, razvoja i stanja u poslijeratnoj Njemačkoj.

Falsche Bewegung je zaista film vezan uz Njemačku, ali mnogo šire i dublje nego bi to bilo samo skiciranje aktualnog socijalnog presjeka društva koje se nalazi u problemu otuđenosti i pitanja kamo ta Njemačka ide. Falsche Bewegung je film o uvjetno rečeno problemu historije njemačkog mentaliteta novoga vijeka. U dijalozima među likovima nalazimo više vrlo snažnih paralela koje se tiču 'muke' koju trpi Nijemac koji je kao okovan lancima njemačke filozofske misli. Tako glavni lik, Wilhelm (R.Vogler), naoko običan mladić koji sluša britanske rock ploče, nađe se na putu po Njemačkoj nakon što ga majka s kojom živi upućuje da bi trebalo da se osamostali. Najedanput, iako mi već od prve scene shvaćamo da se radi o introvertiranoj osobi, mi počinjemo shvaćati koliko je golema razina njegove bezvoljnosti, njegove mračne zaokupljenosti nečim što ćemo nazvati 'apstraktna ideja', a koja mu ne da pisati, koja ga zaustavlja u strašnoj želji pisanja. Apstraktna je to ideja koja u smislu njemačkog bavljenja filozofijom stoljećima stvara gusto oblačno nebo nad njemačkim kulturnim prostorom. Wilhelm se nalazi između onoga što kroz dijalog nazivaju 'politika' i 'priroda'. On je mlad čovjek koji je bezvoljan i upravo besperspektivan zbog gomilajućih sumornih apstraktnih ideja koje se gomilaju u njemu, zbog prošlosti koja je prema općeprihvaćenom mitu stvorila hrabru, čvrstu i neosjetljivu, tzv. čeličnu naciju; u Wilhelmu se nastanio strah kojeg 'službena' njemačka filozofski nastrojena, 'vjekovna državna ideologija' poriče i zatomljava. U toj državi koja se čini kao lider u svakom pogledu na karti kulturne i i gospodarske političke Europe žive dakle ipak i ljudi koji su krhki i obični i prosječni, oni koji su suptilni u toj mjeri da umiju osjećati strah, glupost, svu silinu apsurda do te mjere da više nemaju snage prezirati ljudski očaj. Kod Wilhelma je taj 'čelični duh' germanske nacije sveden na izvanjsku ovojnicu, pustu rezignaciju, cinizam i neosjetljivost, i to u uvjetima sveopće prožimuće neugode koju u tragovima prepoznajemo na svim licima, što se nalazi duboko u dušama jednako kao i vani u pogledima, tijelima, fasadama, ulicama, zgradama, vagonima.

Koliko bi se moglo ovaj film sagledavati kao film o pojedinčevim borbama u duhu bachovski komorne muzike, o unutarnjim previranjima i izvanjskim kretanjima čovjeka čiji je um usamljen, načitan njemačke literature, toliko se može na njega gledati i kao na sliku koja traje u vremenu i koja je sada, tu i dalje traje, ali je kao platno sa mnogo novih ureza i brazgotina. (Kao autoportret žene jednog od protagonista koja se objesila, a koju možete vidjeti u pozadini na plakatu za film). Ta slika izgleda kao uvijena barokna vizija njemačke filozofske misli prenesena na platno. Ovaj film nam dočarava sliku jedne nacije čiji duh živi životom optočenim tamnim mislima. Stječemo dojam ropstva idejama zbog kojih ljudima vlada beskonačna nemogućnost duhovnog i stvaralačkog ostvarivanja. Pogledajmo nelagodu, šutnju, razočaranje, razinu dokolice u likovima kroz čitavo vrijeme filma; radnja je nepotrebna. Čitav film je jedna 'teška' filozofija o krizi njemačkog kulturnog identiteta. Priča o sjaju i moći Njemačke kao velesile, sa 'vojskom' gigantskih stvaratelja i veleumova ovdje je stavljena u kontekst slabosti i ranjivosti; u najmanju ruku stavljena je na nivo ljudskog rezoniranja dok se pitamo – što će čovjeku ogromna kao čelik moćna misao ako ona zarobljuje?

Razvoj misli spolja odražava impulse njemačkog romantizma, melanholije sa zazivom iz još davnijih vremena, erotike i tjeskobe, a sve kroz tok svijesti mladog putujućeg sina Wilhelma koji ne može nikako uraditi ono što je naumio postati – pisac. On započinje genijalne poetične sentencije i uvijek ubrzo zapne; njegov život na putu uz Majnu je takav da kontinuirano ne nadilazi nešto više od same ideje koja je ionako neprestano tu. Ovaj film pozadinski u sebi skriva naličje mita o mehaničkoj točnosti i perfekciji, o superiornosti kojom njemački narod sve s lakoćom poentira, bilo u materijalnom bilo u duhovnom smislu. Kroz ratove se dokazuje nešto sasvim drugo, a godinama poslije ostaju veterani s polupričama na jednu prošlost. (stari Wilhelmov suputnik s SS-ovskim stažom)

Razdvojeno od njemačkog nacionalnog plana promatranja, koje je moguće, protagonist Wilhelm muči muku današnjeg vremena koje isto tako nije odvojivo od umjetno modelirane struje misli i znanosti koja ima korijene u vjekovima prije. Njegovo stanje, kao i stanje ljudi s kojima sasvim slučajno putuje i od kojih se 'prirodno' otuđuje je samoća; samoća koja nekako nastaje – samoća kod koje je svaki korak nekako sam po sebi pogrešan, uvjetovan, besmislen ili suvišan. Čini se da današnji pisac živi u vremenu koje ga osuđuje na raspršenost i konfuznost misli, um koji, kada pokuša nešto da izrazi (i napiše) nema kamo dalje. Vrijeme romana je prošlo, pisanje nije moguće. Wilhelmovo pisanje uvijek su samo novi pokušaji. Čini se da Wilhelmom upravlja filozofska misao s kojom nema kamo, s kojom usred domovine luta bez cilja i nema se gdje skućiti.

-----------------------------------------------------------------------------------------

(ŽIVOT U NJEMAČKOM GRADIĆU)

(ŽIVOT U SOBI)

(NERVOZNO PONAVLJANJE PJESME TROGGSA)

(ANIMOZNOST)

(ODLAZAK)

(ODLAZAK)

(ODLAZAK)

(SUSRET)

(ŠUTNJA - RIJEČI)

(RAZINA ŠUTNJE)

(RAZINA ŠUTNJE)

(RAZINA MISLI)

(RAZINA EMOCIJE; VOGLER,SCHYGULLA)

(EROTSKI INTERMEZZO)

(DODIR)

(CIRKUS)

(SAN)

(RAZINA NETRPELJIVOSTI)

(RAZINA PISANJA)

("PUCANJE FILMA")

------------------------------------------------------------

Izdvojio bih dvije upečatljive scene iz filma koje objedinjuju mnoga značenja:

(WILHELM)

(WILHELM)

-------------------------------------------------------------

(NASTASSJA KINSKI, PRVA ULOGA)

-------------------------------------------------------------

Insert


Oznake: Wim Wenders, Wendersova trilogija, Rudiger Vogler, Nastassja Kinski, drama, film ceste, njemački film, 1975, 10/10

- 15:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 16.06.2015.

ALICE IN DEN STADTEN (1974)

89.ALICE IN DEN STADTEN (1974,W.GER) Ocjena: 10/10
(Alice in the Cities, Alice u gradovima) drama, 110', IMDb: 8.0/10
Redatelj: Wim Wenders
Scenarij: Wim Wenders, Veith von Furstenberg
Glazba: Can
Snimatelj: Robby Muller
Uloge: Yella Rottlander, Rudiger Vogler, Lisa Kreuzer



'MODERNISTIČKA ODISEJA PO WIMU WENDERSU'

Prvi film iz Wendersove 'Trilogije' filmova ceste, snimljen u crno-bijeloj tehnici, Alice in den stadten nešto je posebno i učinjeno sa mnogo širine i ukusa. Wenders će i u sljedećim svojim filmovima razvijati slično motivirane priče. Radi se o lutanjima glavnog junaka, novinara koji je angažiran da na putu po Sjedinjenim Državama napiše dobru priču za svojeg šefa. Kako vidimo od samog početka, taj mladi čovjek Philip Winter (R.Vogler) je ponešto deziluzioniran viđenim i nađenim na tom putu pa sve što bi trebalo da ubaci u priču izgleda mu izlišno, kao da ne iziskuje od njega riječi ni motiva za pisanje te on zato od svega pravi samo fotografije svojom polaroid kamerom. Pa ipak, njegova narav kreativca kojega potrebe modernog komercijalnog doba odbacuju nije impulzivna niti buntovna, on je ciničan prema položaju u kojem se nalazi, njegova srdžba ode najdalje do toga da opali koji put po radiju u autu kada mu program country pjesama krene na živce. U svemu ostalom njegova rezignacija toliko je prisutna u njemu da on, nesvjestan toga, gubi vezu sa vlastitim identitetom i statusom uljuđenog i radnog čovjeka. Philip Winter je svjedok mijene svijeta i protoka vremena, on putuje od grada do grada i bilježi svojom kamerom kako arhitekture mijenjaju lice svijeta, kako novo smjenjuje staro. Ova priča, ova suvremena a opet toliko čini se ništa manje klasična odiseja prekrasna je upravo zbog onoga kako je zamišljeno to putovanje, zapravo lutanje i to ne Philipa Wintera samog nego njega sa svojom suputnicom, napuštenom 9-godišnjom Alice. I napuštanje djevojčice Alice nije nešto što bi predstavljalo neko golemo zaprepaštenje. Philip upoznaje Aliceinu majku i samu djevojčicu na šalteru aerodroma prije puta natrag u Europu nakon što su prisiljeni ostati u gradu još jednu noć do sljedećeg leta. Sve ispada nekako u letu, sve je u prolazu, brzo, poluproživljeno, kao upoznavanje bez dublje svrhe. Sljedećeg jutra u hotelskoj sobi ostao je Philip sam sa djevojčicom i sa ženinom porukom koja ugovara sastanak u 13 sati na 'Empire State Buildingu'. Philip kuda god krenuo žena ne bi bila tamo. Konačno dobije poruku da neka odvede djevojčicu do Amsterdama te da će ona doći prvim sljedećim letom. Alice ima svoj svijet u kojemu živi, ona je dijete svijeta i novog vremena sa svim proizvodima koji uz to idu. Blago mrzovoljan, Winter se kontinuirano rješava djevojčice, a ona u njemu vidi najboljeg prijatelja. Ona mu laže i izmišlja samo da bi ostala s njim; a on se odjedanput kao van vremena i prostora našao sasvim uvjeren da ništa drugo i nema na svijetu važno osim potrage Alicinog doma po njemačkim gradovima. Kroz dan se smjenjuju trenuci psihodelije, odmjeravanja stvari kao da u ovom svijetu i ne postoji nešto kao dječja igra (scena za pamćenje sa dječakom koji sluša glazbu kraj džuboksa); a onda opet dolazi večer i snovito noćno raspoloženje dok Winter djevojčici pripovjeda bajku o izgubljenom djetinjstvu. Čini se da i to dijete trpi fenomen otuđenja usred civilizacije: njena majka rješava na drugom kraju svijeta tko zna kakve probleme, Alicein svijet je bajka, stripovi, TV i brza hrana po 'fast food' restoranima. Na trenutke u ovom filmu baš kao da cijeli svijet nestaje i ostaju samo njih dvoje, kao otac i kćer koji to nisu. Sve potraje svega dva dana, jednu noć, i njihovo prijateljstvo učini se kao nešto što jedino ima smisla. Kad sve završi, na njihovom uvjetno rečeno, rastanku dok ih vlak vozi prema Minhenu, kad se pokaže da je njihovo lutanje bilo kao balon od sapunice jedno drugome postavljaju pitanje; 'Što ćeš raditi u budućnosti..?' Tako se čini da je sva budućnost toliko malena da bi se čitava mogla stisnuti u tu kratku epizodu druženja Philipa i Alice. Kao da se život svodi samo na nešto što je bilo jednom u životu. Sve se čini da je život koji živimo unutar jednog svijeta privremenosti. Sve, sve prolazi a nama ostaju trenuci koje smo imali, i koji najčešće s vremenom blijede.

Film Alice in den Stadten posjeduje neku posebnu snagu. Nije sasvim lako ni opisati sažeto jedan ukupni utisak na odgledano. Film je ezoteričan, ima epsku snagu, dok u vidu modernih vremena živo socijalno-egzistencijalnu stvarnost nudi kao na traci jedne gotovo metafizički apstrahirane prolaznosti. U crno-bijelom svijetu relativnosti ujedno se odvija život sretnih i nesretnih, stvarnih i nestvarnih trenutaka, traje potraga sa samo naizgled jasnim ciljem; svijet odgovara čuvstvu čovjeka jezikom prolaznosti, starenja, vrijednosti koje imaju smisla vezano uglavnom uz pojedinčevu prošlost. Svijet kojim putuju Winter i Alice je nešto kao Carrollova 'Alisa u zemlji čudesa' samo sa jednim velikim uskličnikom i upitnikom. Wendersova Alice kao da već nosi sav onaj stari svijet Carrollove Alise u sebi i otužna ga ljutito želi odbaciti zahtijevajući da uhvati ono 'sada'. Wenders ubacuje psihodelični element kroz film u vidu glazbe i držanja svojih likova. Sjeta prošlosti i utopija budućnosti sasvim dolaze na isto. Čini se da je ovaj, Wendersov prvi film iz 'trilogije ceste' film koji želi apostrofirati potrebu za sadašnjosti koja je na udaru doba koje želi poopćiti, univerzalizirati i standardizirati identitete ljudi u skladu sa emotivnim evokacijama sretnih trenutaka iz svojih režiranih života. Wendersova sadašnjost u ovome filmu može se (ako je to uopće moguće) objasniti slabom kvalitetom instant slika snimljenih polaroid kamerom. Vrijeme je nazaustavljivo, zabilježeni trenuci su samo dio stvarnosti koja blijedi.

----------------------------------------------------------------















































-------------------------------------------------------------------------------------------

Insert za antologiju

Atmosfera iz filma

'On the Road Again'

Oznake: Wendersova trilogija, Wim Wenders, drama, tv-film, film ceste, njemački film, 1974, 10/10

- 16:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 03.06.2015.

M (1931)

88.M (1931,GER) Ocjena: 10/10
(M) kriminalistički, drama, triler, 117', IMDb: 8.4/10 (TOP 250 #70)
Redatelj: Fritz Lang
Scenarij: Thea von Harbou (Egon Jacobson), Fritz Lang
Kamera: Fritz Arno Wagner
Uloge: Peter Lorre, Ellen Widmann, Inge Landgut, Otto Wernicke



U filmološkom smislu M Fritza Langa bezuvjetno zauzima posebno mjesto u svijetu filma i predstavlja vrhunsko ostvarenje. 1931. žestoki ekspresionizam iz Langova opusa, ali i iz estetike cjelokupne njemačke nijeme filmske umjetnosti jenjava. Možda je upravo jedan od razloga montaža zvuka koja s odnosa ekspresije i čudnovate pomične slike svjetla i sjena daje vjetar u leđa razvoju fabule i živim (glasnim) ljudskim zapletima kroz revoluciju i evoluciju dijaloga. Odjednom i duša i mašina mogli su se čuti i film je definitivno ušao u jednu novu eru. M je Langov prvi zvučni film i pravi je primjer da osjetimo kako se čuje jedna montaža pomične slike i zvuka iz ranog razdoblja zvučnog filma. Mogućnosti koje se otvaraju ponudile su režiserima etape ranih 30-tih da krenu ambiciozno putevima različitih žanrova.

U slučaju Langovog filma M mi imamo bez ikakve sumnje ispred sebe nešto specifično. Nešto što je viđeno možda još samo u nekoliko najreprezentativnijih filmova, posebno u žanru 'noir filma' iz te stare ere. U M-u spajaju se svi elementi, efekti, spoznaja i praksa jednog plodnog animatora, filmskog radnika i umjetnika u jedinstveni rani zvučni oblik ekspresionističkog izražaja. Rezultat je bio vrhunski: M je poput nijemog filma, bez redukcije majstorskih fotografija (poput ekspresionističkih slika), oblikovan kao socijalna drama i psihološka studija lika (Hansa Beckerta) čija je razrada izravno inspirirana realizmom njemačkog ubojice iz ranih dvadesetih. M je, premda vidljivo tehnički nesavršen, izvanredno ostvaren i kao rani reprezent kriminalističkog i triler žanra.

U filmu se zapravo radi o paradoksu društva koji je izvanjski nevidljiv. Pokazano je na primjeru zanimljive priče o ubojici djece Hansu Beckertu (P.Lorre) kakvo je društvo i nevidljive strukture koje diktiraju odnose i sve okolnosti kako će funkcionirati stvari u gradu. Hans Beckert, introvertni i indolentni ubojica, koji je posijao strah po četvrtima tog njemačkog grada zapravo je samo sitni kotačić koji ima jednakog razloga da ga bude strah za vlastiti život kao i roditelji djece koju on ubija. Hans Beckert je u bijegu; njega progone dvije moćne strukture – Policija (državni zakon) i banda organiziranog kriminala (zakon podzemlja). Genijalnost koja izvire iz ovog odnosa je prosto zastrašujuća, i toliko dobro govori o prirodi funkcioniranja zakona i vlasti, kako one legalne, tako i one ilegalne (zajedno sa njihovim kauzalitetom). Hans Beckert kao 'ludi' i poremećeni ubojica na planu morala i stvarne suštine problema (naime on usmrćuje djecu) za te strukture je zapravo samo sitni pajac koji fućka poznatu 'Peer Gyntovu' suitu. Beckertova devijantna priroda bolesnog poremećenika i faktičnog ubojice ostaje samo na razini straha i općedruštvenog problema građana i majki koje se boje za svoju djecu. U svakoj drugoj perspektivi iznad roditeljske bojazni za svoju djecu slučaj Hansa Beckerta ima drugi smisao. Oko njega, odnosno između dva zakona nastaje borba za njegov život. To je glavna misao i intencija za ovu filozofiju. Država luđačke ubojice želi proglasiti bolesnima, hospitalizirati ih i puštati jer tako održavaju nivo straha i uznemirenosti u gradovima, a Organizirani kriminalni milje želi ukloniti takve ubojice jer im takvi za vrat dovode policiju i smeta im za posao. Radi se o krugu neprekidne borbe u kojoj pas lovi mačku, dok mačka lovi miša. Problem majki nikada neće biti riješen ni na jednom sudu; jer živ ili mrtav, neki Hans Beckert će uvijek imati razrješene ruke, slobodne ulice pod krinkom 'stanja' u kojem je posijan tzv. strah.

Poanta je: ne može kriminalni milje toliko ubojica 'posmicati' koliko ih državni organi i službe reda mogu popuštati putem svojih sudova iz svojih luđačkih ustanova.

Igra lova na tog označenog ubojicu 'M' zapravo simbolizira čudovišnu krvoždernu ćud uprave iza kulisa koja gradom siju strah, neizvjesnost i sljepilo što vodi ljude ravno u propast. Psihopatski ubojice 'van sistema' su kao mali pokusni miševi u usporedbi sa onim garniturama nevidljive vlasti koja djeluje u pozadini. Tek s takvom do srži pokvarenom vlašću i ustrojstvom dijaboličnih zakona nasilna smrt postane nezaustavljiv stihijski proces. M je film sa finim tragom koji nas vodi u razmišljanje o ustroju i načinu funkcioniranja nacističkih ideološko-propagandnih tijela, još u predratnoj Njemačkoj u kojoj je Lang nalazio nadahnuće za svoje umjetničke projekte.

(Fotografija je umjetnička i silovito sugestivna, pa sam se odlučio na nešto širi izbor. Neka ova recenzija, s obzirom da mi je film vrhunski, bude analiza.)

--------------------------------------------------------------------------------------------------------



(ELSIE SE NIJE VRATILA IZ ŠKOLE)

(ELSIE)

(IGRA ISPOD TJERALICE)

(WER IST DER MORDER?)

(GRČ JOJ JE U SRCU VEĆ ZBOG SAME PREDAJE)

(TAKO TO RADI G.BECKERT)

(PAZITE NESTANAK IZ KADRA)

(OPOMENA GROTESKNE URE)

(ZVONJAVA NA VRATIMA)

(SAMO POŠTAR S NOVINAMA)

(MAJKA DOZIVA ELSIE: SAMO JOJ JEKA ODZVANJA HODNIKOM)

(KROZ TAVAN...)

(SVE JE JOŠ OKUPANIJE PRAZNINOM)

(UZALUDNO DOZIVANJE LETI SVE DALJE..)

(..I DALJE..)

-----------------------------------------------------------------------------

(JAGMA)

(I GLAD ZA NOVOM VJEŠĆU)

(GOSPODA ČITAJU O FANTOMSKOM DJECOUBOJICI)

(DOK JEDAN UPUHUJE, DRUGI ISPUHUJE)

(NE ZNA KOGA BI PRIJE OKRIVIO)

(ČAK I UBOJICA SE UPITA - TKO SAM TO JA..?)

(DOK LJUDI ZGROŽENO PITANJA UPUĆUJU SAMO O DRUGIMA)

(MINISTAR NA TELEFONU U SLUŽBI)

(POLICIJA SPREMNA ZA POTRAGU)

(IZ DANA U DAN SE NAPREDUJE ZBOG SOFISTICIRANE METODE)

(NA TERENU)

(JAK DOKAZ)

(SLASTIČARKA SE NE SJEĆA)

(LJUDI KAO STRAŠNE SILUETE)

(POČELI VIJEĆATI JEDNI...)

(..I DRUGI..)

(INSP.LOHMANN: ENERGIČAN KAO I UVIJEK)

(MNOGO SE PUŠI)

(OBRATIMO POZORNOST NA RAZVOJ KOLIČINE DIMA)

(KRIMINALCI ORG.PROSJAKE KAO UHODE)

(ZAPOČELA AKCIJA 'M')

(BECKERT DETEKTIRAN)

(OČI SU POSVUDA)

(PROSJAK-ŽBIR)

(NI FANTOMSKIM UBOJICAMA U MRAKU NIJE SVEJEDNO)

(STJERAN U KUT)

(ZAOSTALI PROVALNIK IZIŠAO IZ RUPE KOJU SI JE SAM IZVRTAO)

(ČUVAR ZA PAR KOBASICA I KRIGL PIVA KORISTAN POLICIJI)

(GOJAZNI INSPEKTOR LOHMANN)

----------------------------------------------------------------------

(PROTOKOL)

(UHVAĆENI PROVALNIK)

(POD UCJENAMA)

(KADAR SUGERIRA KAKO SE LAKO USUKATI PRED ZAKONOM)

(ZGRADA 'SUDA')

(ALA KAFKIN 'PROCES')

(PRIJEKI SUD PODZEMLJA)

(STRAŠAN PRIZOR DVA HENDIKEPA)

(SVI AKLAMATIVNO SUGLASNI ZA SMRT UBOJICE)

(...SLIKA PAKLA?)

(SMRT!)

(SPOSOBAN IZREĆI ISTINU KOJU..)

(ONI NE ŽELE..)

(..NITI UMIJU ČUTI.)

(PREDAJA 'ZAKONA' ZAKONU)

(TOLIKO PRAZNO..)

(I BESPOMOĆNO.)

-------------------------------------------------------------------------------

Trailer

Oznake: Fritz Lang, 1930s, drama, kriminalistički, ekspresionizam, njemački film, 1931, 10/10

- 15:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 29.05.2015.

DIE ZARTLICHKEIT DER WOLFE (1973)/DER TOTMACHER (1995)

86.DIE ZARTLICHKEIT DER WOLFE (1973,W.GER) Ocjena: 8/10
(Tenderness of the Wolves, Nježnost vuka) drama, horor, kriminalistički, IMDb: 6.7/10
Redatelj: Ulli Lommel
Scenarij: Kurt Raab
Glazba: Peer Raben
Snimatelj: Jurgen Jurges
Uloge: Kurt Raab, Jeff Roden, Margit Carstensen, Wolfgang Schenck

87.DER TOTMACHER (1995,GER) Ocjena: 9/10
(The Deathmaker) drama, 110', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Romuald Karmakar
Scenarij: Romuald Karmakar, Michael Farin
Snimatelj: Fred Schuler
Uloge: Gotz George, Jurgen Hentsch, Pierre Franckh




(DIE ZARLICHKEIT DER WOLFE, 1973)
'EKSPRESIONISTIČKA BIOGRAFIJA SERIJSKOG UBOJICE FRITZA HAARMANNA'

Film mladog Ullija Lommela, u ono vrijeme perspektivnog njemačkog režisera u produkciji glasovitog filmskog Nijemca Rainera W. Fassbindera. Ovaj film, koji bi u prijevodu glasio Nježnost vuka ekspresionistički je kreirana biografija poremećenog serijskog ubojice Fritza Haarmanna koji je u Njemačkoj poslije I. svjetskog rata bio poznat javnosti kao 'Mesar iz Hanovera'. Ovaj portret u izvedbi zanimljivog glumca i scenarista Kurta Raaba nešto je sasvim posebno; upravo u maniri ekspresionističkog stilskog izražaja koji je i bio dominantan u doba iz kojega ovaj slučaj potječe. Dakle, ne očekujte tip realističke ili naturalističke filmske ekranizacije ni u smislu kronologije priče, ni u smislu točnih događaja. S preciznosti vanjskih fakta treba preći na viđenje karaktera, ličnosti tog ekscentričnog psihopatskog ubojice i dobro paziti na društvo, ljude, grad, ulice i zakutke po kojima se on šeće. Radnja je pomaknuta na Njemačku poslije II svjetskog rata, ali ono što je trebalo reći izraženo je vrlo specifično i vješto. Naoko, ovaj filmski projekt djeluje nezgrapno, jeftino i nezanimljivo, međutim on itekako plijeni kada se dobro sagleda. Kako ne bih želio pretjerati s analizom ovoga filma istaknuo bih samo nekoliko crta odakle sam ja uhvatio film, obzirom da ga nisam od prve shvatio: Fritz Haarmann (K.Raab) je silovito i višestruko poremećena ličnost; toliki je psihopat (s pedofilskim, homoseksualnim, sado-mazohističkim, kanibalističkim, vampirskim i drugim sklonostima) ali se u socijalnim okvirima prikazuje sasvim obrnuto; u organiziranom kriminalu, mutnim prevarama, u švercu, svodništvu, i drugim oblicima sasvim je na svom terenu. Razvoj fiks-ideje priče ovog filma kreće kada policija kojoj je Haarmannov pozamašni dosje različitih krivičnih djela otrpije poznat, Haarmanna privodi i umjesto da ga strpa u zatvor angažira ga kao njihovu uhodu tj. cinkera svojih vlastitih veza iz podzemlja. Između policije i Haarmanna ne dolazi ni u kakvo pitanje njegova 'osebujna' ličnost užasnog krvoločnog pervertita, nego ga se pušta da on radije radi policiji koristan posao. Što Haarmann radi, i kako se društvo spram njega drži otkrit ćete sami. Moguće je vidjeti kako društvo lakovjerno i zbog 'trans stanja' u kojem se nalazi uopće ne zamjećuje krvoločnu perverznu i zločinačku prirodu zvijeri oko sebe. Društvo se smije, nesvjesno jede ljudsko meso i čak 'klepa' šaljive pjevne pjesmice 'mesarima' što kasape ljude iz sladostrašća. Poveznica koja se skriva ispod površine je ona između društva u krizi morala koje lakovjerno nasjeda propagandi skrivenih političkih frontova (prilike tih dvadesetih godina po ulicama Weimarske republike Fassbinder je vrhunski režirao u 'sumračnom' serijalu Berlin Alexanderplatz (1980)). Možemo samo zamisliti kako bi se Haarmann, da je ostao živ, snašao u garnituri Trećeg Reicha na visokom položaju recimo kao gestapovac. Fritz Haarmann poznat je po tome što je u svoj stan u potkrovlju dovodio dječake i mladiće koje bi opio, obljubio, pregrizao im grkljan 'ljubavnim ugrizom' i sjekao ih u meso koje bi zatim prodavao u susjedstvo kao konjsko.

Film iz kojeg režija vuče inspiraciju za ovaj film je po svemu sudeći kultni i vrhunski, prvi Langov zvučni film M iz 1931., ali u njemu nije direktno tematiziran 'slučaj Haarmann'.

U novije vrijeme o Fritzu Haarmannu snimljen je još jedan dobar njemački film, dokumentaristička drama Der Totmacher (1995) redatelja Romualda Karmakara. Psihološka je to studija bazirana na dijalogu između osuđenoga Haarmanna (glumi briljantni Gotz George) nekoliko dana pred pogubljenje i njegovog psihijatra koji izvlači sve potankosti iz takve jedne poremećene ličnosti.

(KAO POLICIJSKI ŠPICL NALAZI SIROMAŠNE DJEČAKE)

(LEGITIMIRA GRAĐANE U IME SIGURNOSTI)

(META: MLADIĆI U BESPARICI)

(PERVERTIT NA POLOŽAJU)

(STAN U POTKROVLJU)

(METODA PRIDOBIVANJA)

(POREMEĆENI PEDERAST)

(UCJENJUJE)

(OBEĆAJE I SMIRUJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(SUSTANARKA JE OPET NOĆAS ČULA ČUDNE ZVUKOVE)

(CRNI KRIŽ DOMINIRA NJEGOVIM STANOM)

(DRUGI DAN IZLAZI U NOVOM RUHU)

(PUN PREKRASNIH RIJEČI...)

(ODJEVEN KAO SVEĆENIK)

(TRAŽI POMOĆ ZA UBOGE)

(PREVARANT PRVE KLASE)

(ŽENA JADNA SMJESTA PALA U BLAŽENO STANJE)

(VEĆ ISTE VEČERI...)

(DAJE SI ODUŠKA...)

(NJEGOV SVODNIK I PARTNER GRANS)

(U LUNAPARKU NAŠAO DJEČAKA)

(SCENA ZA GNUŠANJE)

(FILM ZA IZBJEĆI ZA ONE SLABOG ŽELUCA)

(NEKI KADROVI ODAJU DOJAM VIZUALNE APSTRAKCIJE)

(PRIVOĐENJE)



-------------------------------------------------------------------------------------------

(DER TOTMACHER, 1995)
Uglavnom, teško je izbjeći osvrt na ovaj film nakon, ako ste ga, kao ja, odgledali detaljno u dvije noći. Polovicu prvu večer, drugu polovicu drugu večer. Danima poslije vi osjećate kako u sebi čuvate snažno sjećanje na dobar film. Da nije dobar ne bi vas držao taj osjećaj. U rangu filmova o serijskim ubojicama, slobodan sam priznati kako me se ovaj njemački film do sada dojmio kao najozbiljnije ostvarenje. Film ne impresionira pokretom mizanscena nego upravo statičnošću prostora u kojem kao da sve stoji u zagušljivom izdahu trojice jedinih protagonista: doktora Schultzea (Haarmanovog ispitivača i psihijatra; J.Hentsch), samog Fritza Haarmana (G.George) i službenog zapisničara (P.Franckh). Egzaktnost i okolnosti slučaja 'Haarmann' nisu upitne; radnja se tog ekspertističkog razgovora odvija u vrijeme Weimarske republike 1924/25., dakle nekoliko tjedana prije presude i vođenja 'vampira iz Hanovera' na gubilište, aprila 1925. Sve ostalo je u atmosferi koja izbija iz konverzacije i neobično prisnog odnosa po službenoj dužnosti između doktora i ubojice. Njihov razgovor u 'četiri zida' sablasno tmurne sobe kroz čiji jedini prozor samo s vremena na vrijeme puste malo zraka postaje zaista gotovo prisan, prijateljski. Znanstvenik u doktoru Schultzeu blokirao je u sebi moralnog čovjeka da bi tek nakon svakog Fritzovog gnusnog odgovora iz njega provalilo zgražanje, uz resku i kategoričnu digresiju umobolnom sugovorniku. (kad se 'pacijent' suviše približi doktoru ovaj mu pokaže prstom sjedi!)

Bolesne i napadne Haarmannove opservacije, gestikulacije i grimase koje užasavajuće variraju i iskaču iz tog čovjeka su takve da prisutni doktor i zapisničar (koji šuti i samo ponekad diže glavu) jedva podnose naboj teške i mučne atmosfere u sobi s njim. Fritz Haarmann u izvedbi Gotza Georgea toliko je impresivan i prirodno odigran da gledatelj ostaje bez teksta. Nema vam potrebe za daljnjom interpretacijom ovog majstorskog djela, koje je u nekakvom smislu estetskih i drugih, možda tehničkih mogućnosti filmskog medija čak oskudno, prosto i oku jednostavno, ali u smislu teatra u spoju sa filmskom umjetnošću perfektno. Uputa na gledanje ovog filma s moje strane je naprosto takva da vas molim da pogledate ovaj film. Kao i uopće da gledate kvalitetne filmove. Ovaj film govori nešto o razini majstora, kako njemačke, tako i dobrog dijela europske kinematografije.





























---------------------------------------------------------------------------------------------

TRAILER (Die Zartlichkeit der Wolfe)

TRAILER (Der Totmacher)

Fritz Haarmann (Općenito)

Oznake: Uli Lommel, R.W.Fassbinder, Kurt Raab, Gotz George, njemački film, serial killer, drama, 1973, 1995, 8/10, 9/10

- 17:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 28.04.2015.

DANCING AT THE BLUE IGUANA (2000)

80.DANCING AT THE BLUE IGUANA (2000,USA) Ocjena: 8/10
R (Vatreni ples) drama, mystery, 123', IMDb rejting: 5.8
Redatelj: Michael Radford
Scenarij: Michael Radford, David Linter
Glazba: Tal Bergman, Renato Neto
Snimatelj: Ericson Core
Uloge: Charlotte Ayanna, Daryl Hannah, Sandra Oh, Elias Koteas



Cijeli film djelovao mi je kao jedan veliki uvod u nešto čega biti neće. Ovaj film ima veze sa misterijem ženske duše, položajem žene u industriji zabave i showbiza, ali ima veze i sa materijalističkim svijetom u kojem se preferira golotinja i u kojem se u globalu sve plaća. Na nekakvom tom tragu upravo se i odvija život u dramama pet različitih žena koje rade kao striptizete u elitnom striptiz-baru u Los Angelesu koji se zove 'Blue Iguana'. Radi se o filmu sa snažnim emocijamama jer upravo i prikazuje onu drugu sakrivenu stranu, stranu duše tih plesačica. Te žene svoju ljepotu prodaju pohotljivoj publici javno plešući oko šipke izlažući svoju dušu i svoje dostojanstvo čovjeka; mijenjaju svoje stanje u seksualni objekt za zabavu pogledima svih tko želi platiti da bi ih gledao. Svaka od protagonistica ima svoju vlastitu životnu priču dok ujedno živi u istom položaju kao i ostale striptizete, ali jedna od njih je meni osobno najupečatljivija, djevojka azijskog izgleda - Jasmine (Sandra Oh) – a mislim da najviše ima veze sa kompletnom poentom priče. Ona osim što je striptizeta i osim što na podijumu igra seksipilnu i zavodljivu putenu Jasmine u životu s druge strane je zapravo Keti, krhka i osjećajna pjesnička duša, a što zapravo vječno skriva. Postoji jedan dio u kojem ona na susretima čitanja poezije upoznaje mladića koji se zaljubi u njezinu drugu stranu (tu lirsku, običnu) a koji završava tužno dok ona pred njim na sceni izvodi svoj ogoljeni ples sa suzama u očima uz moćni glazbeni broj pjesme 'Porcelain' (Moby). Njihova veza puca, iako je on djelovao iskreno one večeri kad joj je rekao da mu ništa ne smeta iako je ona striptiz plesačica. To ide u ono što ljudi kažu a kasnije iznevjere. Ta scena završava sa melankolično-plačnim stihom 'so this is goodbye..' Niti on nije znao prepoznati njezine poezije. Bilo je to prolazno iskustvo, nada, završena one noći nakon seksa u krevetu. Ona će poeziju i dalje nositi sama, samo u sebi, ispisivat će ju noćima nakon ogoljivanja u performansima. Boje i kontrasti pomiješani sa glazbom izvanredno pogođenom za ovaj film od presudne su važnosti da ovaj film možemo bez brige svrstati među kvalitetna umjetnička ostvarenja. Zašto boje? Zato jer je svijet tih plesačica svijet nedočekanog svjetla usred stalne tame. Spektar u kojem one skidaju svoju erotsku odjeću redovito je sumračan, prelijevaju se zagasiti crveno-ljubičasto-žuto-zelankastosmeđi tonovi usred plavetnila neonskih svjetala. One na tom platou u moru novčanica plaču, urlaju, mrze, viču, pate, nestaju. Njihov svijet je tamno obojen. Bez prijatelja, bez ljubavnika, bez ljudi. Jasmine o tome piše poeziju, o tami koja je obavija, a sa druge strane o nemogućnosti svjetla. Ukratko, svijet u kojem te žene rade i žive košta. Dok traje njihov ples iz mjeseca u mjesec iz večeri u večer, one su popljuvane u tami, a svejedno, naravno, sanjaju i žude i vape za sretnim i ispunjenim životom. One u tom striptiz baru rade i fizički egzistiraju.

Ne znam ustvari što je na stvari… Što to zapravo smeta da film nema bolju reputaciju, pa barem za koju stepenicu više u pogledu vrednovanja. Da je ocijenjen tako nisko (5.8?). I ja kažem, istina, od početka pa prema sredini filma mi puni sat vremena čekamo da se dogodi nešto pažnje vrijedno, a ono ništa. Vidimo da to nije običan film o striptizetama. Mora se čakati do kraja, gledati i upijati film. Ostvarenje i punina dojma prožme vas tek na kraju. Mnoge filmove nije potrebno gledati drugi put, ali ovaj mislim da treba. Možda će biti korisna mala uputa da se ovaj film i ne kreće gledati primarno kao na pasaž striptiz scena s plesom djevojaka (jer nastupa ima više od nekoliko) nego kao na film s onu stranu striptiz nastupa s mišlju na sve ono što čini dramu u životu i svijetu tih plesačica. Ovaj film je za filmofile u punom značenju riječi; barem kad se radi o onima koji film ne doživljavaju kao isključivu akciju. Film je ovo emocije, kreacije i duše. Vrlo vrlo dobar po mom sudu. Izaziva u čovjeku zanimljivo eterično raspoloženje.

-----------------------------------------------------------------------------

(DJEVOJKA DOŠLA U GRAD VRHUNSKE ZABAVE)

(BLUE IGUANA)

(ŠEF-SVE SAMO POSLOVNO)

(AKROBAT ŽENA (LICE KLAUNA))

(RASPODJELA POSLA)

(KONZUMENTI NASLADE I SIVA EMINENCIJA SHOWBIZA)

(BIH LI MOGLA ŽIVJETI)

(BIH LI MOGLA ŽIVJETI2)

(BIH LI MOGLA ŽIVJETI3)

(SUOČAVANJE)

(PRETEŠKO SUOČAVANJE)

(S PREZIROM - DANCE ME TO THE END OF LOVE)

(TRENUTAK POSTOJANJA)

(THERE'S NO WAY OUT IN YOUR LIFE)

(RUKA IZ AMBISA MUŠKOG SVIJETA)

(MAGIČNI RASCJEP ZA ONE U PRVIM REDOVIMA)

(TWO FACES IN THE MIRROR)

(NIJE REKAO...)

(..ŠTO MU MISLI IZRAZ LICA O NJOJ)

(..PORCELAIN..)

(EKSPRESIJA ČISTE LJEPOTE)

(SO THIS IS GOODBYE...)

(PRIJATELJICA U MRAKU SLUŠA NJENU BOL)

---------------------------------------------------------------------------------

(SANDRA OH)

---------------------------------------------------------------------------------

(Trailer filma mi ne odražava najbolje emociju filma tako da ga izostavljam i stavljam radije izbor iz soundtracka)

'Porcelain' (Moby)

'Dance Me To The End of Love' (Leonard Cohen)

'River of Tears' (Eric Clapton)

'Lips Like Sugar' (Echo & The Bunnymen)

----------------------------------------------------------------------------------



Oznake: Michael Radford, drama, mystery, socijalna drama, Daryl Hannah, Sandra Oh, 2000, 8/10

- 12:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 25.04.2015.

CRASH (2004)

79.CRASH (2004,USA) Ocjena: 8/10
R (Fatalna nesreća) drama, 112', IMDb rejting: 7.9
Redatelj: Paul Haggis
Scenarij: Paul Haggis (priča,scenarij), Robert Moresco
Glazba: Mark Isham
Snimatelj: James M. Muro
Uloge: Don Cheadle, Sandra Bullock, Thandie Newton, Matt Dillon



'Crash' ili 'Fatalna nesreća' je film o gnjevu, o nesmotrenom i nepromišljenom ponašanju, o postupku koji izađe iz čovjeka u jednom trenutačnom naletu mržnje što se tko zna kako nastanila u njemu. Film je to koji prikazuje kako ljudi osuđuju ljude po defaultu, otprilike ovako: Gle ovoga kakav je - kriv je jer je istina da ja vrlo dobro znam kako stoje stvari! Razlike među ljudima, ljudskim zajednicama, razlika u pripadnosti ovoj ili onoj rasi, vjeri ili naciji, ono što ih međusobno razlikuje na temelju klasnog statusa; sve to utječe na onaj kotačić dobra i zla koji se u svakom pojedincu nalazi i okreće na nekom osobnom principu a sve zbog kulture i hiljadu zakona koji su tu kako bi se te kulture razlikovale. Najgore je ako se ovaj film sagledava okvirno. Ako se uzima suviše okvirno onda se može vidjeti kako takvih filmova ima snimljeno na stotine i da njegovi Oskari ne znače ama baš ništa. Međutim, nisu Oskari ono što označava da je ovaj film izvrstan. Ono što ovaj film dramatski iznimno dobro uobličuje u filmski izričaj jest prikaz kako jedna zapravo žrtva MOŽE živjeti u dubokoj zabludi i kako je opterećena silnom predrasudom koja je spremna da živi, klija i razvija se u toj istoj osobi do njezinog groba. Ponavljam, vrh vrhova ovog filma je u tome što on ne da prikazuje glupost samu po sebi te da zbog gluposti ljudske klijaju antagonizmi i sukobi između na primjer crnaca i bijelaca po L.A.-u, nego je u prvom redu uzrok te gluposti osvećivanja, premlaćivanja i ubijanja upravo predrasuda koja održava razdor među svima 'različitima'. A sada ono glavno: ovaj film vodi nas u situaciju u kojoj žrtva dolazi do spoznaje (u svakom od slučajeva). U sveopćem izostanku (samo)spoznaje postojalo je samo sljepilo i razvijao se strah, netolerancija, prezir i mržnja prema svakom drukčijem. Poanta ovog filma sastoji se u tome da bi čovjek trebao doći do stupnja u kojem je u stanju spoznati i vrednovati što mu u životu stvara razdor, bijeg i konstantni strah. Pronalaskom svijesti o pogrešnosti u svom životu došlo je do buđenja dobrote u toj osobi. Međutim ne bez fatalne posljedice.

Srdžba i mržnja, materijalni interes i konformizam, neznanje - polazišne su točke u četiri slučaja koji su postavljeni za fabulu ovoga filma, a koji kao da čine jedan zatvoreni krug sa fatalnim završetkom u jedinstvenom slučaju koji tvori cjelinu jednog života. Prvi, nazovimo to slučaj, nalazimo u bogatom bjelačkom odvjetničkom paru Jean i Rick Cabot (S.Bullock, B.Fraser) koji robuje vrijednostima svojeg društvenog statusa – njima su dvojica crnih mladića u svojoj također predrasudi ukrala terenac, radi čega su raspirili još veću predrasudu ovog para koji je okraden. Drugi slučaj je crnac, bravar koji mijenja ključanice na vratima, a koji je žrtva diskriminacije kad ga trgovac iranskog porijekla optuži za provalu i pljačku u njegovom dućanu i krene se osvetiti. U treći slučaj ulaze također crnac, režiser filmova i njegova crna djevojka koje jedne večeri zaustave dvojica policajaca.. ono što će se dogoditi između te crne žene i tog bijelog policajca ključna je točka filma (jedna od najsnažnijih scena koje se mogu pamtiti). Reći ću samo da se radi o nevjerojatnom spašavanju žene iz gorućeg automobila koja je prethodno proklela svojeg spasioca. I četvrti slučaj je onaj dvojice crnih mladića koji se zatvara u epilogu čitave drame, zapravo tragedije. Tragedija u svemu tome je upravo u tome što na kraju mi uviđamo kako je sve zapravo svedivo na golu i žalosnu, jadnu životnu priču koja se svodi na život i smrt malog čovjeka. Glavni lik ove priče, također crnac Graham Waters (D.Cheadle) (s početka i sa kraja) upoznaje se sam sa sobom; koliko je bio odsutan, koliko je bio negdje drugdje, koliko nije znao ljubiti, osjećati, cijeniti, koliko je bio silno izgubljen, a na prvi pogled bio je sasvim uspješan detektiv i policijski službenik. Koliko je živio negdje van pravoga života dok nije došlo vrijeme kada je za sve prekasno.

'Crash' će se možda nekome učiniti kao film koji ne donosi nešto novo, no teško je poreći da je ovaj film vrhunski nijansiran i pretvoren u dirljivu priču o razlozima i okolnostima nasilja i netrpeljivosti među stanovnicima multietničkog velegrada.

Film koji je pred vama od srca preporučujem jer je to film o pobjedi opraštanja nad slijepom mržnjom, o veličini spoznanja i prepoznavanja pažnje i ljubavi koju vam čitavo vrijeme netko daje i pokazuje dok vi uporno navaljujete i stremite svojim ambicioznim tzv. prijateljima kojima je stvar uspješnosti i prestiža najvažnija stvar na svijetu. Tu ima istaknutu ulogu Sandra Bullock (Jean Cabot) koja u srcu na kraju shvati da joj je služavka koju nije ni primjećivala i koju je tretirala kao puko isplativo rješenje u svakodnevnom životu, najbolja prijateljica u životu.

-----------------------------------------------------------------------------------



(ČUDO SPOZNAJE NA RUBU ŽIVOTA I SMRTI)

(PREDRASUDA - MLAĐI PARTNER OCJENIO STARIJEG DA NIJE DOBAR ČOVJEK)

(OSVETA - NAJLAKŠE RJEŠENJE)

(GDJE SAM BIO? TKO SAM TO BIO?)

(NJEN PRVI ZAGRLJAJ OD SRCA)

----------------------------------------------------------------------

TRAILER

IN THE DEEP by BIRD YORK


Oznake: Paul Haggis, Don Cheadle, SANDRA BULLOCK, Matt Dillon, drama, socijalna drama, 2004, 8/10

- 15:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 18.04.2015.

AS GOOD AS IT GETS (1997)

77.AS GOOD AS IT GETS (1997,USA) Ocjena: 9/10
(Bolje ne može); drama, komedija, romantika, 139', IMDb rating: 7.8
Redatelj: James L. Brooks
Scenarij: Mark Andrus, James L.Brooks
Glazba: Hans Zimmer
Snimatelj: John Bailey
Uloge: Jack Nicholson, Helen Hunt, Greg Kinnear, Cuba Gooding Jr.



Film koji me je ostavio prepunog živih dojmova za dosta dugo vremena nakon što sam ga pogledao. Stari dobri Jack Nicholson mi je u ovoj ulozi gunđala, starog i zatvorenog konzervativnog mizantropa sa čisto ljudskim problemom zatvorenosti, otuđenja i potištenosti, koji živi sam u svom stanu u kojem ujedno i radi kao plodni pisac svojih 'jeftinih' ljubavnih romana za žensku publiku nešto najbolje što sam od njega ustvari uopće gledao. Helen Hunt u ulozi rastavljene mlade žene koja ima doma ozbiljno bolesnog malog sina, a kojoj život prolazi u žrtvovanju same sebe u ime sveopćeg dobra za svoju obitelj i koja radi kao konobarica u gostionici gdje će upoznati 'najgoreg' gosta u svom životu, naprosto blista. Oboje su izvanredni. Meni je priča ovoga filma zaista fenomenalna, od početka do kraja. Od načina na koji se odvijaju okolnosti u životima tih ljudi pa do načina na koji se razvija taj njihov smotani i zapetljani emotivni odnos. Kod Nicholsonovog Melvina Udalla sjajno izgleda to što je taj karakter pravi pravcati čovjek; za razliku od nekih drugih sličnih karaktera koje je igrao (npr. u Poštar uvijek zvoni dvaput ili Terms of Endearment ili Vještice iz Eastwicka) gdje je taj zapravo isti karakter dijaboličnog žigolastog ženoljubačkog fatalnog mačističkog vragolana uvijek usmjeren u zaoštrenije, često igre brutalno-fatalne prirode između ljubavi i strasti, dobra i zla, života i smrti. Ovaj lik kojeg Nicholson u ovom filmu igra je počovječen do razine koja je više od crno-bijele slike, on je ovdje tipični muškarac sa svim slabostima koje jedan kompulzivno-opsesivni samac može imati, ali s time da je u njemu najvrednija ona karakterna crta volje za život, koju je bio izgubio kad se sve više počeo zatvarati u svoja četiri zida, i koju je dobio natrag kad ga je pogodila Amorova strelica dok je upoznao Carol koja ga je posluživala u obližnjoj gostionici. Melvin je od svojeg života dobio što je dobio: svoj stan u kojem provodi dane i noći, u kojemu svira piano, gleda tv i piše svoje ljubavne romane; svoje susjede koje ne podnosi, psa od susjeda gaya s kojim ne može nikako na zelenu granu; sve u svemu od života je dobio mnogo razloga za biti mrzovoljan i gnjevan tip; Helen je dobila od života peh da bude ostavljena, da danju i noću živi za zdravlje svojeg sina, da nema nikad više vremena za svoje osjećaje, da ju boli tuđa sreća, parovi koji se drže za ruke, da upoznaje blagoglagoljive ofirače koji misle samo na jedno bez da im je imalo stalo do nje u srcu. Pitanje koje ostaje i za jedno i za drugo svodi se na sljedeće: 'Da li je to najbolje što možemo dobiti od života?' Da li je tako meni suđeno da bolje ne može?' Izgleda da ne može, dok se odnekud ne stvore čudesne okolnosti za pravi spoj. Ovo dvoje ljudi, svjetlosnim miljama daleko jedno od drugog; priča o njihovom odnosu na humorističan način prikazuje nam kroz što sve prolazi jedna veza prije nego se pokaže da je to ustvari ljubav. Privlačenja i odbijanja, lijepe i ružne riječi, igra je to koja nas kao gledatelje drži napetima jače nego film sa kakvim špijunskim zapletom. Pokazuje nam ovaj film koliko sve skupa u životu što među ljudima dođe i prođe nije zapravo ništa, osim dio jednog iskustva od kojeg se ne može emocionalno živjeti; upućuje nas na to da, kao što ova priča prikazuje, da je prava ljubav jedna jedina. Deseci veza prije prave ljubavi ne nauče nas ničemu i ne moraju značiti ništa. Bez vedrog gledanja na život, bez želje i nekog impulsa koji se mora roditi u nama nema ni prave ljubavi.

Da zaključim ukratko: U ovome filmu o ljubavi i smislu života u kojem ne bi trebalo da čovjek bude sam, ona koja je dosta mlađa od njega njemu uporno govori kako njihov odnos nema smisla i nema nikakve budućnosti – 'da neće nikada spavati s njim' – dok on u totalnoj depresiji živi zapravo živahan život pod motom 'Always look on the bride side of life' braneći se svojom nesnošljivošću prema čitavom svijetu i ne ispuštajući priliku da učini svoj život boljim.

Film je prilično popularan i poznat, ali osjećam da ga bi bilo lijepo predstaviti jer je u meni izazvao mnogo dobrih vibracija.

-------------------------------------------------------------



(PISAC LJUBIĆA MELVIN UDALL)

(ŽIVI SAM I UVIJEK SE 4 PUTA ZAKLJUČAVA)

(PREZIRAO JE GEJ SUSJEDA.)

(I MRZIO JE NJEGOVOG PSA.)

(A ONDA DA GA NE BI MORAO PREBITI, SUSJEDOV PRIJATELJ OSTAVIO MU PSA NA ČUVANJE)

(TRENUTAK KAD JE OSJETIO PRISUTNOST U SVOM ŽIVOTU U SVOM PRAZNOM STANU)

(..PRISUTNOST PSA KOJEG JE MRZIO KAO I ČITAV SVIJET)

(A ONDA SE U NJEMU NEŠTO PROBUDILO)

(IMAO JE UPLAŠENU ALI VRIJEDNU PUBLIKU.)

(TOLIKO SAM...)

(SVOJOJ KONOBARICI REKAO JE NEŠTO KRETENSKI I UŽASNO JU POVRIJEDIO)

(DOŠAO JOJ NA KUĆNI PRAG KAD JE VIDIO DA JE NEMA NA POSLU)

(ONA GA DOČEKALA KAO DA JE PSIHOPAT)

(NEVIĐENO - DOŠAO JE POVJERITI SE SUSJEDU GEJU)

(POČELE SU SE RAZVIJATI KVALITETE ČOVJEKOVE DUŠE)

(POVJERILA SE MAMI..ZAR U ŽIVOTU BOLJE NE MOŽE..?)

(DOGOVOR-MELVI ĆE ODVESTI SUSJEDA SIMONA U BALTIMORE)

(IZVRSNA PRILIKA DA POZOVE CAROL..)

(IZNENAĐENA. MALO KOLEBA..)

(I PRIHVAĆA.)

(MELVINOV NAČIN PAKIRANJA ZA PUT)

(NESPOJIVO?)

(JUTRO..PRIJATELJSKI PUT U TROJE..)

(..UZ MELVINOVE KOMPILACIJE ZA SVAKI MOGUĆI SCENARIJ..)

(ČINI SE TAKO DALEKO)

(BOLJE NE MOŽE?)

---------------------------------------------------------------------

(JACK NICHOLSON - SAVRŠENSTVO IZVEDBE, OSKAR ZA NAJBOLJU GLAVNU MUŠKU ULOGU, 1998.)

(HELEN HUNT - POSEBNO IZVORNA)

(GREG KINNEAR - DOBRA ROLA SUSJEDA SIMONA)

---------------------------------------------------------------------

TRAILER

ALWAYS LOOK ON THE BRIGHT SIDE OF LIFE





Oznake: James L. Brooks, Jack Nicholson, Helen Hunt, drama, romantična drama, Hans Zimmer, 1997, 9/10

- 10:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 14.04.2015.

GOLDFISH MEMORY (2003)

76.GOLDFISH MEMORY (2003,IRL) Ocjena: 8/10
(Uspomene zlatne ribice) komedija, drama, 85', IMDb rating: 6.4
Redatelj: Elizabeth Gill
Scenarij: Elizabeth Gill
Glazba: Richie Buckley
Snimatelj: Ken Byrne
Uloge: Sean Campion, Flora Montgomery, Stuart Graham, Fiona O'Shaughnessy



Počevši s gledanjem ovog filma mislio sam kako sam se ipak prevario u odabiru jer me je prije toga nešto nukalo da ga vrijedi pogledati. Mislio sam da je greška i da će mi se opet pred očima odigrati jedan običan film na temu emancipacije i problema otvaranja kod ljudi gay orijentacije. Međutim, ovo duhovito djelce našao sam kao vrlo vrlo interesantnu filmsku igru koja govori o modernom društvu u kojem danas živimo, a kroz ponašanje u odabirima seksualnog partnera te o načinima na koje se sve povezujemo. Kroz seksualne odnose uglavnom mladih ili zrelih ljudi u urbanom Dublinu (koji je izvrsno snimljen) mi zapravo imamo film koji uopće u osnovi ne treba okarakterizirati kao isključivi realizam na djelu, i sagledati kako to izgleda eto danas u vezama među ljudima u Dublinu 2003. (jer to je de facto na tom tragu) nego se treba zapitati prvo: kako zapravo je, zašto je tako, i otkada je to tako.. Vrijedi pogledati karakter tih odnosa bilo da su u vezi dvije žene, dva muškarca, stariji profesor književnosti romantizma Tom (S.Campion) kao klasični ofirant svojim studenticama u potrazi za stalnom vezom.. uvijek je netko skloniji monogamnom razmišljanju i zadržavanju jednog partnera, a netko je sklon 'šaranju' okolo i imanju više veza, čak i u vidu mijenjanja muškog i ženskog partera. Na djelu je konstantna inverzija u kulturi, življenja, pa tako i seksualnog života. Događa se sve u strašnoj brzini, svi su u letu, posao i vrijeme idu i svi trče naprijed i naprijed. Nitko ne drži do onoga što je bilo prije tri minute (metafora sa pamćenjem zlatne ribice). Spava se sa partnerom i neovisno na doživljaj već drugi dan pamćenje toga se pretvara u zaborav ili u neku novu potrebu da se prilagodi drugom partneru ili drugoj varijanti života. Kobni sudari u vezama se događaju iz nekoliko razloga, a najvažniji su vjerojatno nerazumijevanje i netolerancija, a sve zbog neke prastare traume koja kao da sačinjava i mori društvo kroz kolektivno sjećanje. Svijet 21. stoljeća nije zatvoren kao svijet 20. stoljeća, kao što svijet 20-tog nije bio zatvoren kao svijet 19-tog i tako dalje. Asimilacije u društvima se događaju i utječu na orijentacije, u svakom drugom pogledu pa tako i u pogledu seksualnosti i seksualnih orijentacija i odabira. Događalo se to po diktatu nekih krojača ideologija ili se to događalo spontano širenjem usmene predaje, stila života i slično, u ovome filmu nije predmet bavljenja.

Konačno, dovoljno bi bilo reći da ovaj film nije romantična lesbian ili gay drama nego je komedija s vrlo otvorenim pogledom u mogućnosti što se tiču realnih seksualnih i bračnih veza među ljudima koji sasvim normalno žive i rade u svojoj sredini na početku 21.stoljeća. Film je okrenut pretpostavci umjesto toga da se vraća na predstavke problema koje gay populacija ima u društvu u sudaru sa neistomišljnicima ili još dalje, homofobima. Također, ovaj film nije ni približno erotski nabijen u vidu seksualne eksploatacije tijela niti ima važnost da utječe na gledatelja bilo kako stimulirajuće ili s druge strane uvredljivo, osim da se gledatelj zamisli i dobro nasmije.

Film nudi mnemo-psihološko-sociološki pristup i mnogo artistički fino oblikovane fotografije Dublina i Irske u tonu vrlo prihvatljhivog humora.

--------------------------------------------------------------------

(KAŽU DA ZLATNE RIBICE IMAJU PAMĆENJE DUGO SAMO TRI SEKUNDE..SVAKI PUT KAD SE SRETNU IM JE KAO PRVI PUT...)

('ST.PATRICK WAS EGYPTIAN'(?) - KONTRA RIMOKATOLIČKE RECEPCIJE POVIJESTI)

(ROMANTIČAR TOM-UVIJEK I SVAKOJ MLADOJ DAMI POKLANJA RILKEOVE PJESME..)

(SLUČAJ DRUGI.. AGAIN AND AGAIN... RILKE SA USPOREDNIM PRIJEVODOM)

(MOŽDA METODA S 'WERTEROVSKOM' ROMANTIKOM VIŠE I NIJE 'IN' ZA OSVAJATI MLADE DJEVOJKE?!)

('MAJKO BOŽJA I ISUSE...')

(DUBLIN1)

(DUBLIN2)

(DUBLIN3)

(DUBLIN4)

(DUBLIN5)

(DUBLIN6)

(DUBLIN7)

(DUBLIN8)

(DUBLIN9)

(DUBLIN10)

(RILKEA GUTA VATRA - PROFESOR SE ODVAŽIO RIJEŠITI KLASIČNE ŠKOLE ZAVOĐENJA)

(NA KRAJU ROMANTIČNI ZAVODNIK SE IPAK SKRASIO)

(A NJIH ČETVERO...)

(..RODILI DIJETE.. (O TEMPORA O MORES!))

(ŠTO ĆE NAM DONIJETI NOVO TISUĆLJEĆE?)

----------------------------------------------------------------

(FIONA O'SHAUGHNESSY)

----------------------------------------------------------------

Trailer








Oznake: Elizabeth Gill, Sean Campion, drama, Komedija, irski film, 2003, 8/10

- 11:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 10.04.2015.

MY BEAUTIFUL LAUNDRETTE (1985)

75.MY BEAUTIFUL LAUNDRETTE (1985,UK) Ocjena: 9/10
(Moja lijepa praonica) drama, komedija, satira, 97', IMDb rating: 6.9/10
Redatelj: Stephen Frears
Scenarij: Hanif Kureishi
Glazba: Ludus Tonalis
Snimatelj: Oliver Stapleton
Uloge: Saeed Jaffrey, Roshan Seth, Daniel Day-Lewis, Gordon Warnecke




'BRITANSKI SOCIJALNI REALIZAM'

Ovaj film je ni više ni manje nego ironična analiza britanskoga društva snimljena usred '(straho)vladavine' Margaret Thatcher, 'Željezne Lady'. Slika prikazanog društva koju Frears stvara prilično je izravna, a metaforika djeluje upravo tako da nema dvojbe koliko je provokativna prema sustavu koji omogućuje da društveni odnosi tako funkcioniraju. 'My Beautiful Laundrette' je film o srazu dva specifična društvena sloja u londonskom predgrađu koja se baš u to vrijeme formiraju jer im u tome pogoduju prilike pokretane strujom Tacheričina režima. U tome kvartu dolazi tako do miješanja dvaju društvenih sedimenata, kao odcijepljenih od svojih matičnih klasa, tvoreći nešto kao posebnu kulturu u novim uvjetima društvenog poretka. S jedne strane tu je organizirana zajednica pakistanskih imigranata kojima sjajno paše trenutačna ekonomska i poslovna politika zbog koje oni sve bolje razvijaju svoj posao i sitno tržište pretvaraju u krupno (šireći se stihijski), a u tolikoj mjeri da su već u kratkom periodu postali viša klasa; dok je sa druge strane gradska periferija i kvart prepun hordi besposlene i gnjevne omladine lokalnih Britanaca koja je djelo raspadanja radničke klase i koja je zadojena različitim utjecajima iz sfere medija, željna bunta i zadovoljštine na nanesenu nepravdu. Priča ovoga filma ujedinjuje te dvije struje u homoseksualnu vezu između dvojice protagonista, prvog potomka pakistanskih imigranata Omara (G.Warnecke) i mladog anarhoidnog Engleza Johnnyja (D.Day-Lewis). Da stvar bude još jača za zaoštrenje među tim stranama, njih dvojica zasnuju zajednički posao na kapitalu tj. biznisu Omarovog strica Nassera (S.Jaffrey) koji je nećaka po nekakvom porodičnom običajnom i nepisanom zakonu želio uvesti u zajednički obiteljski posao; premda je stricu taj posao bio zadnja rupa na svirali u vidu praonice rublja 'Laundrette' koja nije imala nekakvu likvidnost. Kako bilo, mladi Pakistanac se poželio osamostaliti i za partnera u poslu izabrao je Engleza Johnnyja koji nije sasvim čist ni od rasističkih, ni od ksenofobičnih divljanja, iz razloga što su od djetinjstva bili vrlo bliski, te s kojim sada ulazi u homoseksualnu vezu. Sve nas to podsjeća kako je V.Britanija i dalje imperij.

Znakovitost ovoga filma u svakome slučaju je široka i upućuje gledatelja na brojne dileme; Film je to koji progovara o jednoj novoj generaciji koja se rađa i razvija na temeljima politike i sustava kakav su krojili državnici kao Margaret Thatcher i u Americi Reagan. Ironija i stanje sa kretanjima i odnosima koji su u ovome filmu samo su platforma na kojoj se u 1980-tima događa i progresivno reinkarnira stoljetni britanski liberalizam zasnovan na slobodnoj trgovini u nešto što će promijeniti globalnu sliku života u budućnosti uopće. Ljudi iz svojih matičnih zemalja, bivših britanskih kolonija sada u Engleskoj šire posao (ironično, praonice) gdje bijeli Britanci, djeca propalih radnika, mogu sebi oprati auto ili prljavi veš za par funta. 'Sirovi' i lordovi koji igraju kriket i gledaju utrke formula u ložama sa debelim cigarama u ustima su utemeljeni stalež koji bogaćenjem samo prima nove pripadnike čineći siromašne još siromašnijima. Ovaj film govori o zastranjenju društva. Na ulici se stvaraju bande klinaca proisteklih od vrijednih i korisnih roditelja radnika koji se identificiraju u kontekstu popularne 'punk subkulture'. Homoseksualna veza ovog Pakistanca i Britanca je oštrica filma na kojem se zasniva društvo novoga doba neoliberalnog kapitalizma koje danas često nazivaju onim dijelom koji vezujemo uz pojam tzv. gay-lobbyja. U tom pogledu 'My Beautiful Laundrette' je film budućnosti, film koji se uklapa svojim socijal-realističnim izričajem, subverzivno, gledajući prema svim režimima sjevernoatlantskih demokracija kraja 20. i početka 21. stoljeća.

-------------------------------------------------------------

(DANIEL DAY-LEWIS (JOHNNY), GORDON WARNECKE (OMAR))

(S DESNA NA LIJEVO: STRIC NASSER, NJEGOVA 'BIJELA' LJUBAVNICA RACHEL I NEĆAK OMAR)

(RACHEL GA ČINI BRITANCEM; ODVAJA GA OD RELIGIJE I TRADICIJE)

(OMAROV OTAC I BUNTOVNI POTOMAK BRITANSKE RADNIČKE KLASE)

(STRIC NASSER - NAGLO POSTAO VELIKI PODUZETNIK (U SREDINI))

(POSLOVNO-EMOTIVNI ODNOS; VLASNIK (OMAR) I IZBACIVAČ (JOHNNY) U PRAONICI LAUNDRETTE)

(PARADOKSALNI HOMOSEKSUALNI ODNOS)

(PRIMJENJENA DEMOKRACIJA NA ULICAMA POPRIMA OBLIK ANARHIJE, MRŽNJE I RASIZMA)

(SLIKA GENERACIJE ZA NOVO DOBA)

------------------------------------------------------------------

Trailer




Oznake: Stephen Frears, Saeed Jaffrey, Daniel Day Lewis, drama, satira, britanski film, 1985, 9/10

- 17:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.03.2015.

29TH STREET (1991)

73.29TH STREET (1991,USA-JPN) Ocjena: 8/10
(29. ulica) drama, komedija, 101'
Redatelj: George Gallo
Scenarij: George Gallo, Frank Pesce (priča), James Franciscus (priča)
Glazba: William Olvis
Snimatelj: Steven Fierberg
Uloge: Anthony LaPaglia, Danny Aiello, Lainie Kazan, Frank Pesce





Radi se o jednoj od onakvih posebnih životnih priča koje u sebi sadrže duboko duhovno iskustvo. Kao ona u legendarnom božićnom filmu Franka Capre 'It's a Wonderful Life' (1946). Temeljena na odnosu jednog oca i jednog sina unutar jedne obične obitelji Talijana u NewYorku, priča Franka Pescea mlađeg (Anthony LaPaglia) teče upravo jednostavno, što je u neku ruku i glavni moto cijelog filma – bez ikakvog kompliciranja. Uglavnom, on nam kao pripovjedač priča kako je njegov život tekao kroz čudesne okolnosti pod kojima je on sin imao nevjerojatnu sreću u životu kao da je Bog upravo njega iz nekog razloga odabrao da bude srećonoša svojoj obitelji, dok je nasuprot njega njegovom ocu Franku Pesceu senioru (Danny Aiello) sve to uskratio, zbog čega se otac u sebi mnogo mučio i patio osjećajući se kao glava kuće a gubitnik. Dok je njegov otac ostavljao hrpe novaca i trošio vremena i vremena tražeći sreću na igrama na sreću, sin je priliku da osvoji milijune dolara dobio uplativši jednu jedinu srećku u lokalnoj zalagaonici, kupivši neki stari dalekozor za 9 dolara, i srećku za 1 dolar. Ukratko u svojoj zajednici, otac je došao u poziciju da bude dužan, progonjen i osramoćen kao nesposoban, a sin da bude već kao mladić uspješan, uvažen i prihvaćen. Da ne otkrivam nešto puno dalje, valja napomenuti kako je ovaj film pun komičnih zaokreta koji sačinjavaju život, zapravo prikaz jednog pronalaska oca i sina na tom putu, usred njihove totalno različite kobi (sreće) i međusobnog sukoba. Priča nas u konačnici vodi do mjesta na kojem bi trebalo da se očevi i sinovi još za života nađu. Idealizirana je to storija jednog odnosa između oca i sina, ali kad se promatra čitava slika tog njihovog života nama je jasno da sreća za kojom ti ljudi oduvijek tragaju nema važnijeg mjesta nego li bi to bio njihov zagrljaj. Otac je imao sreću u nesreći, dok je sin imao nesreću u sreći. Ova priča svjedoči o nalaženju prave sreće i otvara gledatelju put da razmišlja što bi život mogao donijeti dalje.

Gledao sam više ovakvih filmova u vezi sa običnim građanskim (radničkim ili težačkim) talijanskim obiteljima, bilo onima 'preko bare' bilo u onima u domovini i zaista većina tih filmova posjeduje svoju posebnost kao i nešto što sve te pripovijesti čini jedinstvenima. Možda je to nešto tradicionalna veza sa jakim osjećajem za porodicu, možda vjera; sigurno je da postoje knjige, eseji i brojni drugi filmovi na tu temu; materija je u svakom slučaju zanimljiva i aspekti se zasigurno mogu povezivati i sa drugim tradicijama i nacionalnostima. Između svih tih naslova, uz dakako ovaj prema originalnoj priči Franka Pescea, izabrat ću kao preporuku talijanski film od Ettorea Scole 'La Famiglia' (1987) kojeg sam relativno nedavno pogledao koji se bavi generacijama jedne te iste obitelji u jednoj te istoj kući; ili naročito vezanim za ulice i geta New Yorka sjajnu De Nirovu (Palminterijevu) 'Priču iz Bronxa'/'A Bronx Tale' (1993) .

--------------------------------------

(FRANK PESCE SR. & FRANK PESCE JR.)

(MEĐU NJIMA POSTOJI NEŠTO VEĆE I VAŽNIJE OD SREĆE I NESREĆE)

(OTAC I SIN)

---------------------------------------

Opening scene

Trailer

---------------------------------------

Poseban pozdrav blogeru Siniši

koji mi je preporučio ovaj film...

Oznake: George Gallo, Danny Aiello, Anthony LaPaglia, drama, Komedija, 1991, 8/10

- 10:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 24.03.2015.

DEATH TO SMOOCHY (2002)

72.DEATH TO SMOOCHY (2002,USA) Ocjena: 8/10
(Smrt Smoochyju) drama, crna komedija, kriminalistički
Redatelj: Danny DeVito
Scenarij: Adam Resnick
Glazba: David Newman
Snimatelj: Anastas N. Michos
Uloge: Robin Williams, Edward Norton, Danny DeVito




'SOFT GEJ-NACI PARODY'

Film jest da malo i suviše cirkusantski naglašava parodiju u showbiz-industriji, točnije, u show produkciji dječjeg programa od čije se i oko čije kuće se vrti i grana čitav taj labirint kupovine, prodaje, mita, korupcije, ucjene, mutnih interesa i makinacija različitih vrsta, ali sve u svemu obrađuje pravu stvar. Bez sumnje, film je inteligentna zezancija do neba! Scenarij je urađen kao po mjeri za glumce tipa Robin Williams ili Edward Norton, a radnja se vrti oko dvojice zabavljača u dječjem programu na televiziji 'KidsNet'. Kada popularni, slavni i već obogaćeni Randolph Duga/Rainbow (Robin Williams) biva uhvaćen kako od roditelja prima mito da bi im djecu postavio u prvi plan shoua, na njegovo mjesto dolazi Sheldon Mopes (Edward Norton) koji igra na emisiji smiješni ružičasti lik dobroga nosoroga Smoochyja koji zna sve 'postulate' za djecu kako biti dobar i valjan. Randolph Duga preko noći ostaje na cesti i ne miri se sa ulaskom naivnog dobrice Smoochyja u njegov show. Randolph počinje da mu sprema zamke, sve kako bi mu napakostio i uništio ga. Ispod te gole površine, njihove borbe u kojoj a propos naivni Sheldon/Smoochy nema pojma da mu ikakva nevolja prijeti od bivšeg tv-junaka dječjeg shoua događa se cijela jedna grozno groteskna zakulisna igra mešetara i gospodara novca koji igraju igre namještanja tržišta, marketinga i svih drugih stvari koje se tiču lihve i beskrupulozne goleme zarade. Osobno mene, koji sam uživao u ovoj crnoj komediji koju s neke strane ipak možemo uzeti kao soft ili light (da ne kažem da je mekana ili lagana), najviše je zaokupljalo neko čuvstvo kojeg se nikako nisam mogao osloboditi tokom čitavog filma. Ne znam, možda je to i najbolji segment ovog filma; taj segment je – glupost. Glupost se proteže kroz čitav film kao jedan osobit lajt-motiv za kojeg gledatelj ne može biti siguran radi li se upravo o tome da je upravo to intencija kod nastanka ovog filma. Materijalni, poslovni i društveni odnosi u krugovima koje ova drama nosi u sebi su takvi da se sve vrti oko novca a to sa sobom sve te likove svodi na glupa koristoljubiva bića koja se bedasto zaljubljuju (Nora), vjeruju u proste ideale (najprostodušniji čovjek na svijetu Sheldon) ili naprosto kopaju pod drugim jamu (gramzljivi i razljućeni Randolph Duga). Na koncu konca vidimo da to društvo od njih stvara da oni i ne budu ono što jesu nego da budu uloge koje igraju. Tako je Sheldon ništa, a Smoochy je onaj koji diše i hrani se za njega u njegovu jedinom tijelu. Pogledajte kako je to u filmu lijepo obrađeno.

Danny DeVito je kreirao vudialenovski film (takav sam stekao dojam) koji pronicljivo obuhvaća društvene i ljudske odnose između umjetnika, zabavljača, sitnih apartčika koji trče prema diktatu novca, šefova establišmenta i njihove sive eminencije. Najsmiješnije od svega ispada koliko 'zlo' podzemlja sa svojim mafijaškim ekonomima i utjerivačima (ucjenjivačima ili edukatorima - sve prema potrebi - kakvog glumi sam D.DeVito) stravično parazitira na gluposti ljudske vjere u 'dobro' i ideale. Šaljivi i ozbiljni dijelovi toliko se dobro preklapaju jedni sa drugima da vi stvarno osjećate potpun doživljaj odličnog filmskog ostvarenja. Film ima oznaku 'R', što će reći da nije za djecu i maloljetnike. Sve u svemu jedna odlična crna komedija u parabolama s kojom ne možete pogriješiti.

------------------------------------------------------

(PROKLETO NAIVAN DOBAR I DRAG)

(VESELI NOSOROG SMOOCHY)

(RANDOLPHOVA NOĆNA MORA - NIJE MU UPALILA NAMJEŠTALJKA S VULGARNIM KEKSOM)

(SLIKA GRADA)

(NI SMOOCHY NIJE IMUN NA ZLI TRETMAN U JAVNOSTI; RANDOLPHOVO MASLO)

(ČINI SE DA JE IMALA VEZICU I SA RANDOLPHOM DUGOM)

(IZVINJAVANJE BR.2 - VRLO ČEST OBLIK U NEOLIBERALNOM DRUŠTVU (I AM SO SORRY))

('LADIES AND GENTLEMEN WHO'S YOUR FAVORITE RHINO?!!')

(ROG ČUDNO IZGLEDA,MOGLO BI SE POVEZATI SA ČUDNIM SKLONOSTIMA..)

(MOGLO BI SE 'ISKOPATI POD NJIM JAMU')

(JER SVE JE ČINI SE BIZNIS)

('TKO JE?')

(OSVETNIK IZ PROŠLOSTI)

(DJECA KAO DA GLEDAJU UTVARU U PEĆINI)

('HAJDE DJECO,ŠTO RADIMO KAD SE FRUSTRIRAMO?')

('URLAMO..AUUU!')

('AUUUUU!')

('AUUU...!')

(URLAJU I ODRASLI OBOŽAVATELJI)

('DOBRODOŠLI NATRAG,SMOOCHY NAM SE VRATIO!')

('UMUKNI.')

(UNIŠTITI, OSVETITI SE, SREDITI SMOOCHYJA - SVE ŠTO RANDOLPH DUGA ŽELI U ŽIVOTU)

(.BLA BLA..POPULARNOST SMOOCHYJA JE VEĆA NEGO IKADA..)

('PREZIREM TE.')

(EKSPLODIRAT ĆE.)

('UMRI!')

('VANBRAČNI TELETABISU!')

(SMOOCHYJEV SAMOUVJERENI POSLOVNI PLAN)

(DOBROTA I POŠTENJE IZVIRU MU IZ OČIJU)

(ČITAVU ZARADU ŽELI RAZDIJELITI U HUMANE SVRHE)

(ŠTO MU VIŠE PREOSTAJE..POKRENUTI ANTINOSOROGOVSKU KAMPANJU..)

(ILI SAMOZAPALITI SE KAKO BI SKRENUO POZORNOST NA SEBE?)

(JEDNOM ANĐELU IPAK STALO DO NJEGA)

(GRLJENJE - JOŠ JEDAN ČEST OBLIK U NEOLIBERALNOM DRUŠTVU (I LOVE YOU))

----------------------------------------

Trailer

Oznake: Danny DeVito, Robin Williams, Edward Norton, crna komedija, Komedija, drama, 2002, 8/10

- 13:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.03.2015.

HOMICIDE (1991)

66.HOMICIDE (1991) SAD, Ocjena: 8/10
(Odjel za ubojstva) kriminalistički, drama, triler
Redatelj: David Mamet
Scenarij: David Mamet
Glazba: Alaric Jans
Snimatelj: Roger Deakins
Uloge: Joe Marchena, William H. Macy, Vincent Guastaferro





Film o potrazi za izgubljenim identitetom. Detektiv Bobby Gold poznat kao izvanredan uvjerivač i pregovarač (J.Marchena) koji radi na odjelu za ubojstva sve što zna o svom židovskom porijeklu jest to da je Židov. S vremenom, kad mu policijski i kriminalistički posao donese neobični slučaj ubijene stare Židovke u jednoj trgovini on se nađe usred nečega što mu nikad nije bilo jasno. Uvidi kako je živio usred predrasude, posmatrajući čak i vlastito porijeklo i narod u skladu s tim uvriježenim shvaćanjem. Čak se nikad ne bi ljutio kad bi ga njegov partner Sullivan (W.H.Macy) u šaljivom tonu oslovio sa 'ćifut'. Bobby Gold je živio život američkog policajca držeći se dužnosti. Bobbyjev problem u ovoj priči je problem njegove vlastite potrage za svojom ličnosti, a taj se otvorio kad je ovaj počeo istraživati zamršeni položaj židovske familije koja je - kako se čini - na meti neke antisemitske zavjere. Počeo je shvaćati koliko je zapravo čitav njegov život apsurdan i koliko je njegova uloga (kao policijskog službenika, službenika sustavu) upravo autsajderska. U toj ulozi kao da je cijelo vrijeme činio izdaje; na prevaru je ishodio da ljudi cinkaju ljude i slično, a sve za viziju pravednosti i ispravnog vođenja posla prema zakonu. Učinilo mu se da je to izdaja samoga sebe, a novi slučaj ga je uveo u cionističko tajno društvo gdje će se pokušati skrasiti ne bi li se očovječio. U početku filma jedan mu je privedeni ubojica koji je ušao u fizički konflikt s njime, nakon što je bačen iza rešetaka izrekao važnu misao kako bi mu mogao jednom pomoći. Bobby ga je posprdno pogledao i upitao kako, na što mu ovaj reče da bi mu mogao otkriti prirodu zla. Bobby, nešto kao neostvareni 'polu-židov' u potrazi za samim sobom misli kako čini pravu stvar priključujući se konspiracijskom cionističkom društvu. Međutim, čini se da je bio u krivu. Gdje god da je poželio pripadati i služiti, na ovoj ili onoj strani na kraju bi ispalo zlo. I jedna i druga strana traži od njega da prekrši zakon ove druge. Dok si radnik si radnik, a vidiš kako je kad želiš igrati se vatrom. Tako to izgleda s ovim policajcem Židovom. Za pronalazak identiteta potrebna je izdaja načela jedne od strana u kojoj si uključen čitav život.

Pravi film za razmišljanje. Ja ga i ne bih preveo kako je u nas preveden 'Odjel za ubojstva' nego baš 'Ubojstvo'. Jest 'Odjel' ako gledamo površinski, ali ako gledamo malo u druga značenja onda je to 'Ubojstvo i čovjekovo traganje za samim sobom i još mnogim drugim stvarima'. Osjećate da gledate akcioni film koji vam odgovara; kriminalistička priča ima nešto kao pedigre, film je napet i vrlo dobro snimljen. U prošloj recenziji predstavio sam 14 godina noviji film sa istom družinom; igraju (ovdje u prvom planu) Joe Marchena, pa William H.Macy kao njegov partner, čak i drugi glumci kao Vincent Guastaferro ili Rebecca Pidgeon (ovdje unuka stare Židovke). Neke od tih Mametovih filmova, ili s Marchenom ili sa W.H.Macyjem sam gledao ali ih nisam dovodio nikada u ikakvu vezu jedne s drugima.


(PARTNERI U ODJELU ZA UBOJSTVA, GOLD I SULLIVAN; J.MARCHENA, W.H.MACY)

(NAŠAO SE IZMEĐU DVA SLUČAJA KAO IZMEĐU DVA ZLA)

('KAKO BI TI TO MENI POMOGAO?')

(UBOJICA:'MOŽDA VAS NAUČIM NEŠTO O PRIRODI ZLA..')

(ZATEKAO SE NA MJESTU UMORSTVA STARE ŽIDOVKE)

(NEOBIČAN SLUČAJ)

(DOBROSTOJEĆA ŽIDOVKA DA RADI U OVAKVOM JADNOM KVARTU?)

(IMALA JE PIŠTOLJ)

(STARA ŽIDOVKA ŽIVJELA JE U SIROMAŠNOJ CRNAČKOJ ČETVRTI)

(MIŠLJENJE SREDINE DA JE ŽIDOVKA IMALA BOGATSTVO U PODRUMU)

('REKAO SAM VAM, UBILI SU JE ZBOG BOGATSTVA..')

(BOBBY DOŠAO K ŽIDOVIMA U KUĆU)

(MISTIČNO NEKO DRUŠTVO, GOVORE NA JIDIŠU)

(JAVLJA SE PARTNERU: 'ŽIDOVI KO' ŽIDOVI, JE*EŠ IH..')

(NIJE VIDIO DA GA SLUŠA UNUKA POKOJNICE)

(ULOVIO SAM SEBE KAKAV JE)

('VI STE ŽIDOV, A TAKO GOVORITE U KUĆI MRTVIH.')

('TOLIKO SE MRZITE? ZAR NIKAMO NE PRIPADATE?')

('ŽAO MI JE VAŠE BAKE.. PRONAĆI ĆU UBOJICU.')

(NA KROVU ŽIDOVSKE KUĆE ODAKLE JE PUCANO NALAZI PORUKU SA ČUDNOM RIJEČI)

(U PODRUMU ŽIDOVKINOG DUĆANA NEMA BOGATSTVA, SAMO SLIKE, PAPIRI I KOVČEG OD PUŠAKA)

(ISTRAŽUJE ŠTO ZNAČI 'GROFAZ')

(U ŽIDOVSKOJ BIBLIOTECI; 'GROFAZ JE...')

('BIO SAM MAGARAC, BIO SAM KLAUN.. ŽELI POSTATI PRAVI ŽIDOV')

('I RADILI STE ZA NJIH U NJIHOVOJ ZEMLJI..I NISTE RADILI ZA SEBE..?!')

Oznake: David Mamet, Joe Marchena, William H. Macy, drama, kriminalistički, triler, židovstvo, antisemitizam, 1991, 8/10

- 11:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.02.2015.

EDMOND (2005)

65.EDMOND (2005, USA) Ocjena: 8/10
(Edmond) drama, triler, 82'
Redatelj: Stuart Gordon
Scenarij: David Mamet (sc. i dram.tekst)
Glazba: Bobby Johnston
Snimatelj: Denis Maloney
Uloge: William H. Macy, Rebecca Pidgeon, Frances Bay, Joe Mantegna




Prije nego što počnem interpretaciju 'Edmonda' odredio sam da se osvrnem na imena dvojice plodnih autora, režisera Stuarta Gordona i scenarista i dramskog pisca Davida Mameta. Znao sam da mi je od nekuda poznato ime Stuarta Gordona, pa kada sam provjerio njegovu filmografiju sve mi je bilo jasno. Pa on je režirao kultnog 'Re-Animatora' (1985), frankenštajnskog horora na kojem sam kao filmski zaljubljenik odrastao, te mnogih drugih filmova iz žanra čudnih horora. To spojeno sa tekstopiscem koji potpisuje ili supotpisuje scenarije vrlo zanimljivih filmova kao što je 'The Untouchables' (1987), 'Ronin' (1998) ili 'Hannibal' (2001), D.Mametom, zahtjeva da se skine kapa kad se vidi njihova suradnja na filmu kojega danas kanim predstaviti. Radi se o 'Edmondu' sa briljantnim Williamom H. Macyjem u ulozi 'jednog od najvećih i najuvjerljivije odigranih luđaka' u povijesti filma, a koje sam ja do sada upoznao.

Ovaj film je čista jeza. Priča o čovjeku koji boluje od sindroma robovanja današnjem pokvarenom društvu. Edmond Burke radi već godinama u sustavu kao uzorni građanin, i priča nas vodi ravno u njegovu 47 godinu života u kojoj njemu počne pucati strpljenje po šavu. Nekako mu dođe dosta žene i njezinog prigovaranja, i seks im je nekako postao rutinski i više je kao u svojstvu neke preče stvari radi koje ga imaju; kud god da krene i pokuša pronaći malo uzbuđenja za svoj posivjeli život on nema što naći. Ulice kojima hoda noću prepune su svodnika, dilera, prevaranata, lihvara, kurvi i raznog drugog šljama. Tu su i peep-show automati kamo se može doći po virtualnih pola sata-sat seksa sa samim sobom. Edmond pristane da si pronađe dobru priliku za iskreni seks ali nigdje da pronađe takvu ženu koja bi bila u korak s prirodnim ljudskim odnosom pa makar i za novac. Sve je nekako pogrešno, sotonski pakleno i komplicirano; svatko nudi svoju uslugu preskupo, na brzinu, prosto, bez imalo suosjećanja ili naprosto uz pregradu od masivnog stakla. Edmond nikako da naiđe na dovoljno jeftinu i iskrenu ženu, a kad nađe jednu koja mu je bar zgodna, ta ga ucjeni da nema dovoljno keša. On prostodušan, kakav je, krene na ulicu kod kockara da pokuša na okladu udvostručiti svoj iznos, ali ga ovi dakako prevare i zbog Edmondova ustrajanja na regularnosti igre prebiju ga i dokraja opljačkaju. Edmond u zalagaonici zalaže zadnje što ima, prsten na svojoj ruci te kupuje neki raritetni nož. Pomalo sve ode u krasni k.c. Šljam svodnički i dilerski na ulici toliko bi valjda oblijetao čovjeka dok sa njega ne bi skinuo i posljednje što ima. Tako je bilo i sa posljednjim crncem koji je pokušao 'poslovati' sa Edmondom. Ponudio je Edmondu ovaj dobru žensku za 40 dolara, ali ga je u nekom zakutku ipak ulovio oko vrata tražeći od njega sav novac. U tom trenutku je Edmond svisnuo i sve je krenulo kvragu.. Postao je luđak u TOP TEN svih luđaka u filmovima kojih bi se ja mogao sjetiti.

Obzirom na nešto širi opis radnje za ovaj film već u samom početku ne bih dalje razvezivao. 'Edmond' je film s filozofijskom kretanjem i funkcionira kao skup dijelova i momenata, kao jedna velika igra frustriranog i gnjevnog pojedinca koji pukne od nagomilanog bijesa prema tome kakva je narav grada i svijeta oko njega. On shvaća da je to nešto što se nije dogodilo u zadnjih godinu ili mjesec dana, nego mu je takav čitav život. Sve ostalo, kako je i gdje završio pogledajte u drugoj polovini filma koji je moćan i prepun snažne metafore.

---------------------------------

(EDMOND IDE KUĆI S POSLA (PODSMJESI))

(ZASTAO ISPRED IZLOGA BR.115.)

(GATARE ZNAJU ŠTA MOŽE MUČIT SREDOVJEČNOG MUŠKARCA)

(ŠTO KARTE KAŽU?)

(KARTE PREDSKAZUJU KOMPLETNU PROPAST)

(POGLED E MOJ SINKO NIŠTA TI SE DOBRO NE PIŠE)

(NEŠTO DUBOKO PRAZNOVJERNO KAO DA SE PROBUDILO I PODSJETILO GA DA JE ODAVNO U SILAZNOJ ŽIVOTNOJ PUTANJI)

(EDMONDU KARTE STOJE..)

(KAO DA ĆE SAM USKORO POČINITI MASAKR)

('A.')

('A?')

('NISI TAMO GDJE PRIPADAŠ.')

(POSLOVNI RUČAK (OSJEĆA KAO DA NE ŽIVI))

(ŽENA MU GOVORI KAKO JE SLUŽAVKA RAZBILA ANTIČKU LAMPU KOJA JE KOŠTALA 250$)

(OSTAVLJA JU.GODINAMA ZNA DA JU NE VOLI.)

(KUD GA PUTEVI DALJE VODE..SEX TOYS EROTIC GIFT)

(COMPLETELY NUDE, ABSOLUTELY NUDE)

(DO YOU WANT TO PLAY?)

(LIVE NUDE GIRLS GIRLS GIRLS)

(KAKO MANIJAKALNO NAMETLJIVO GIRLSGIRLSGIRLS)

(OTVORENO 7 DANA 24 SATA)

(USPON ZA RAJ ZA 25 CENTI)

(STATI-PLATITI)

(PLATIO VEĆ NA ULAZU SASVIM SIGURNO 50 PUTA VIŠE OD 25 CENTI)

(SPREMAN ZA ŽENU)

(STIŽE)

(AJDE OPUSTI SE, BIT ĆE NAM LIJEPO)

('KAKO MI MOŽE BIT LIJEPO?KAKO SE UKLANJA OVA BARIJERA?')

('DOĐI, UBACI DESET DOLARA')

('SAMO MALO, NEMAM DESET, IMAM DVADESET..HOĆU LI DOBITI KUSUR?')

('AHA, UBACI DVADESET..')

(EDMOND POKUŠAO U EKSKLUZIVNIJEM RAZREDU)

('KAKO SI?' - 'DOBRO.NIKAD PRIJE NISAM OVO RADIO.')

('ĐOGIRAM, A U ŠKOLI SAM SE BAVIO HRVANJEM.')

(..NAKON MNOGO POKUŠAJA NAŠAO ISKRENU KONOBARICU.. JOŠ UVIJEK NORMALAN)

(ONA VOLI TOTALNO ISKRENE MUŠKARCE)

(ISKREN DO SRŽI)

(A ONDA JE DIJALOG OTIŠAO PREDALEKO)

('..A ONDA SAM DOPUSTILA DA ME J...Š, ODLAZI!!')

(SMIRUJE JU)

('VIDIŠ ŠTA SI SAD URADILA..')

(SIMBOLIČNO SAV SE UKLOPIO U TAMNI SVIJET PODZEMNIH ŽELJEZNICA)

Vjerujte mi, kroz slike nije otkriveno previše od cijelog filma. Možete komotno pogledati i bit će vam jasnije.

----------------------------------------

Trailer








Oznake: Stuart Gordon, David Mamet, William H. Macy, drama, triler, crna komedija, 2005, 8/10

- 19:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.02.2015.

15 MINUTES (2001)

64.15 MINUTES (2001, USA) Ocjena: 8/10
(15 minuta); kriminalistički, drama; 120'
Redatelj: John Herzfeld
Scenarij: John Herzfeld
Glazba: Anthony Marinelli, J.Peter Robinson
Snimatelj: Jean-Yves Escoffier
Uloge: Robert De Niro, Edward Burns, Kelsey Grammer




U ovome filmu ćete vidjeti kako reagiraju sustav i mediji na pojavu najgorih kriminalaca u američkome društvu. Narod se u većinskom dijelu zapravo sastoji od ideologizirane publike koja se zove gledatelji televizije. Masovni medij kao što je televizija informira svoje gledateljstvo najnovijim svježim sadržajima koje su za njih uredili. Sve je to u redu osim jedne vrlo ključne stvari, a ta se odnosi na istinitost i realnost tog medijskog materijala. Naime, taj osim što je privlačan, senzacionalan i bombastičan nikad nije istinit; zapravo je uvijek onako kako nije. Ta sredstva komunikacije između pošiljatelja i primatelja informacije nikada i nikako nije ravnopravna jer primatelj se lijepi na sočnu informaciju olako kao muha na izmet, i što je najvažnije uvijek to u nekom obliku na kraju plati. Organizator i kreator jedne slike stvarnosti to radi za neki oblik profita sebi i partnerima u poslu. Strukture takvih medija su kao hobotnica povezane sa političkim utjecajnim centrima. Film '15 Minutes' govori o tome dok na površini vrlo glatko prikazuje kako šljam i zločinci iz istoka Europe došavši u Ameriku bez problema mogu uspjeti služeći se klimom pravnih i poslovnih odnosa koji im se tamo nude. Došli su uloviti nekog starog dužnika da im vrati pare, a našli su se u izvrsnoj situaciji da dignu masnu paru posluživši se plodnim tlom showbiza pomiješanog sa novinarskom i advokatskom branšom koja legalistički vodi svoj posao. Praktički mogu raditi što hoće kad su zločini i perverzija nešto što mediji jako vole i što publika vrlo rado konzumira, bilo da se zabavlja bilo da se zgraža. Jednostavno, servirana priča tamo prolazi i oko toga se vrti biznis. Napuhavaju se svi segmenti koji sačinjavaju društvo, od vatrogasca koji ima svoje zaduženje do policajca koji obavlja svoj posao. Film mi je bio vrlo dobar, osim što možda malo djeluje napravljen na brzaka. Ali u toj munjevitoj akciji valjda i počiva sindrom slobodnog senzacionalističkog kapitalističkog društva. Skandali, afere, otimačine, ubojstva.. sve je utrživo. Tužbe i obrane na sudovima se iznađu za bilo što. Biti 15 minuta slavan je kao batina sa dva kraja. Žuti tisak (mediji) na tračevima gradi pompu oko čovjeka na dužnosti kojega onda odluče ubiti kriminalci koje pak obrana na sudu dobivši spor učini neuračunjljivima i slavnima. Paklu i parničenjima nema kraja. De Niro je glavna zvijezda u ulozi detektiva Eddiea Flemminga, dok ostala ekipa sačinjava vrlo dobar glumački tim. Zločinački dvojac Karel Roden-Oleg Taktarov koji igraju - manijakalnog ubojicu Emila iz Češke na tragu Hanibala Lectera iz 'Silence of the Lambs' (Roden) i Rusa koji kao usput snima njegove zločine malom digitalnom kamerom (Taktarov) posebno dobro djeluju u filmu. Preporučio bih za pogledati. Nije uopće tako slab kako je vrednovan na IMDb-u. Dapače film je vrlo poučan i samim tim vrijedi.


(IMIGRANTI U REDU)

(EMIL I OLEG)

(OLEG:'KAO DIJETE GLEDAO SAM FILM OD FRANKA CAPRE 'DIVAN ŽIVOT')

('OTADA ŽELIM DOĆI U SAD, ZEMLJU SLOBODNIH I DOM HRABRIH.')

('..U ZEMLJU U KOJOJ SVATKO MOŽE OSTVARITI SNOVE.')

('SRANJE! NAPUŠTENO DIJETE NA TIMES SQUAREU.. PREBLAGO KVRAGU!')

('NEĆE BITI UZBUDLJIVO, NEĆE BITI GLEDANO..')

('A ŠTO PREDLAŽEŠ DRUGO..DA IZMIŠLJAMO VIJESTI?')

('ŽELE GLEDANOST KAO I JA..AKO BUDE KRVI, VODIMO!')

(OLEG UGLEDAO IDEALNU KAMERU U IZLOGU ZA MAZNUTI)

(TOP STORY SHOW - GLEDAJTE I UVJERITE SE!)

(U NESLUŽBENOJ KOOPERACIJI - NOVINAR (LIJEVO) I MURJAK (DESNO))

(PRIPREMA/MONTIRANJE VRUĆEG KADRA ZA VEČERNJI SHOW)

(SAD ĆE.. SAD ĆE..)

(JEL IDE?)

(SAD ĆE OPASNI KRIMINALAC DA ŠMUGNE, SAMO ŠTO NIJE..)

(SAČEKUŠA UVIJEK UPALI)

(EVO GA, PAO JE..)

('BRŽE! SNIMAAJ!!')

('ZAŠTO ME LOVITE?')

(BIO JE TO NEKI KURVIŠ KOJEGA ŽENA IZBACUJE S METLOM)

(ČEŠKI KOLJAČ SHVAĆA DA ZLOČINOM MOŽE DOBRO ZARADITI)

(OPASNO BAVLJENJE FILMOM)

('GASI USRANU KAMERU.')

('GLEDAM KAKO MILOŠ UMIRE.')

('UGASI TO!')

(ČEŠKO-RUSKA SVAĐA)

('PUSTI!', KAO DA RAZUMIJU DA SE TRGAJU ZA VRUĆI PLIJEN)

('NE OBRAĆAJ MI SE NA RUSKOM, JASNO?!')

('VOLIM AMERIKU.' ; VIŠE NE MORAŠ BITI KUM DA BI TO IZREKAO)

('NITKO NI ZA ŠTO NIJE ODGOVORAN.')

-----------------------------------------------------

Trailer



Oznake: John Herzfeld, Robert De Niro, kriminalistički, drama, 2001, 8/10

- 17:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 18.02.2015.

A BEAUTIFUL MIND (2001)

63.A BEAUTIFUL MIND (2001,USA) Ocjena: 8/10
(Genijalni um) biografska drama
Redatelj: Ron Howard
Scenarij: Akiva Goldsman, Sylvia Nasar (roman)
Glazba: James Horner
Snimatelj: Roger Deakins
Uloge: Russell Crowe, Ed Harris, Jennifer Connelly



Ono što sam vidio u ovome filmu vrlo bih rado volio vidjeti u nekom novom remakeu kojeg bi mogle iznjedriti možda 20-te ili 30-te godine 21.stoljeća. Zapravo, ja bih rekao da za priču o genijalnosti i 'bolesti uma' nije ni bitan sam predložak u pogledu biografije ovog američkog matematičara Johna Nasha kojeg uvjerljivo igra Russell Crowe. Po mom mišljenju, bilo bi zanimljivije da priča o genijalnom umu ne ide u pravcu povezivanja sa konačnim društvenim uspjehom i kako je sve u znaku happy enda te kako je snagom uma savladana bolest i kako je pobjedila ljubav na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade. Ovaj genijalni matematičar pobjeđuje(!) u društveno-moralnom kontekstu i to je moja glavna zamjerka ovome filmu. Gledatelj kao da mora shvatiti da se nešto ipak isplatilo – shizofrenijom i stotinama i stotinama elektroterapija izmoždeni profesor čak je u svojoj trećoj životnoj dobi dobio i zaposlenje predavača na svom sveučilištu. Briljantan um doveo ga je do takve razine ustrajnosti da je on uspio doći do te mjere svjesnosti da može birati – hoće li biti bolestan ili ne; prihvaća li svoju iluziju ili ne. Genij, bolest, ludilo, introvertirani um, stvar ličnosti, cijela psihoanaliza, sve baš sve pada u vodu 'holivudiziranjem' na temu. Naboj je pretvoren u pomične slike kroz život jedne 'velike ličnosti'. Klasično gledanje na stvari ne doprinosi vrijednosti ovog filma niti iznimno zanimljive ideje koju praktično ovaj film ima. Takvi filmovi obično su 'film u filmu', ne toliko u vezi s pričom, kao što imaju 'Pulp Fiction' ili 'L.A.Confidential', nego su izvana naoko lakog koncepta, dok u sebi sadrže nešto što gledateljima lako promakne i što nitko ne uvidi ako ne pogleda film najmanje dva puta, i to u vrlo kratkom razmaku između dva gledanja.

Film je odličan u pogledu toga što se bavi unutrašnjim svijetom shizofrenične ličnosti, što i ne trebamo uzeti bez rezerve. Inteligencija u protagonistu ove priče Johnu Nashu i inteligencija tajne službe koja se bavi konspiracijom i traganjem za najskrivenijim špijunskim šiframa rade prema istim valovima. U prvom dijelu filma prikazano je kako američka tajna obavještajna agencija vrbuje Nasha za pomoć u dešifriranju sakrivenih kodova, a onda nadalje, dok ulazimo u drugi dio filma mi vidimo kako Nash pati od psihičkog poremećaja ličnosti zbog kojeg on izmišlja osobe i događaje. Međutim, treba naglasiti da on te događaje i osobe sebi imaginizira tek nakon bolničkih tretmana lijekovima i šok-terapijama na koje su ih 'sumnjivi' doktori doslovno na silu odvukli. Došli smo do točke u kojoj smo napipali puls ovog filma; primarna stvar nije 'psihička bolest' a još manje srcedrapajuća obiteljska priča glavnog lika. 'A Beautiful Mind' film nije jednako 'A Beautiful Mind' knjiga. Film ne možemo suditi po izvanjskom scenografskom obliku. Također, moguće je interpretirati Nashovu priču na način da je on bio svojevrsna žrtva tajnih službi jer je bio suviše što neoprezan, što svojeglav u ustrajanju da izađe iz svojstva agenta i špijunaže.

Filmu dodjeljujem zamjerku koju iznosim u prvom paragrafu ovog osvrta, a ta se može imenovati sa – holivudiziranje. Ono što je meni dojmljivo, a van onoga je što opisujem u tekstu iznad je sam pojam genijalnog uma. Genijalan um (više ili manje u vezi s bolešću) čini se kao nešto sa čim je čovjek zarobljen. Matematički Nashov um funkcionira kroz zapletene varijable, jednadžbe, običnom umu čudovišne i nerazrješive teoreme. Takav um zatvara osobu, čini ga bićem samoće i odvojenosti od ostatka svijeta. Takav čovjek zaista postaje kao otok koji se odvaja od kopna. Što je dalje od kopna, djeluje sam sebi to veći, važniji, do razine da umišlja da je presudan za čitav Svijet, za čitavo čovječanstvo. Tako osjeti i strah da je praćen; živi sa ljudima koji proizlaze iz njegove podsvijesti. On kreira nepostojeće, postaje bolestan, čak opasan. Howardov film razrjeđuje, pojednostavljuje i čini sve da se obrani um kojega je nositelj protagonist ove priče.

Ne ocjenjujem ga ocjenom 7 od 10 niti 9 od 10 upravo iz razloga jer film ima određenu važnost. Stoga ocjenu uz naslov filma koja će biti 8 od 10 uzmimo uz dobru mjeru svih mogućih argumenata koji opterećuju ovaj film. Film je za 7 i pol.


(U SVOM SVEMIRU MJERI NAŠ)

(U SVEMU JE MATEMATIKA)

(IZAZOV KOLEGE NA PARTIJU GO-A)

(GENIJALNI UM, A GUBI U MATEMATIČKO-LOGIČKIM IGRAMA)

(KOLEGA ZADIRKUJE)

('NISI TREBAO DOBITI..')

(KOLEGA POBJEĐUJE)

('MAT SITUACIJA' - POBJEDA NIJE UVIJEK NA STRANI GENIJALNIJEGA)

(POZVAN NA MALU SURADNJU U PENTAGON)

(PRIKAZ KAKO MU 'SIJEVA')

(TO JE TO)

(SVAKI PRAVI GENIJ IMA SVOG 'VELIKOG BRATA')

(KAO DA ŽIVI OVE DIFERENCIJALNE JEDNADŽBE)

(UČENICIMA: 'NEKI ĆE OVU JEDNADŽBU RJEŠAVATI MJESECIMA..')

(DO NJE SVE ŽENE SU MU UGLAVNOM PREDSTAVLJALE NERJEŠIV MATEMATIČKI PROBLEM)

(TAJNI AGENT - ČOVJEK KOJEGA NIJE BILO?; E.HARRIS)

(DOŠLA JE JER JE RIJEŠILA ZADATAK)

('USREDOTOČENI' TO NIJE BAŠ OČEKIVAO)

(JE LI OVA DJEVOJČICA TU?)

(VODI LI ZAISTA RAZGOVORE S TIM LJUDIMA?)

(DA LI GA STVARNO PRATI TAJNI AGENT?)

(SUDJELUJE LI ZAISTA U NOĆNOJ POTJERI/PROGONU?)

(HOSPITALIZIRAN)

(JEDNOM PRILIKOM ŽENA ZAVIRILA U KUĆICU U VRTU)

(I PRONAŠLA LABORATORIJ ZA ŠIFRE)

(DEŠIFRIRANJE KOMBINACIJA KAO PAUKOVA MREŽA)

(MOZGANJE U BIBLIOTECI)

(FAZE U KOJIMA JE SHVATIO KOLIKO SU NJEGOVI LIKOVI PLOD NJEGOVE MAŠTE)

(OPROŠTAJ OD ILUZIJE)




Oznake: Ron Howard, drama, biografski, Russell Crowe, Ed Harris, 2001, 8/10

- 08:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 07.02.2015.

INDECENT PROPOSAL (1993)

61.INDECENT PROPOSAL (1993,USA) Ocjena: 8/10
(Nemoralna ponuda) drama, romantika
Redatelj: Adrian Lyne
Scenarij: Amy Holden Jones, Jack Engelhard (knjiga)
Glazba: John Barry
Snimatelj: Howard Atherton
Uloge: Robert Redford, Demi Moore, Woody Harrelson




'KAD LJUDI MISLE DA IM NOVAC MOŽE OSIGURATI SREĆU'

Prilično velika rasprava se rasplela o ovoj drami u kojoj je u središtu priče dilema: 'Biste li kao sretno udana žena spavali sa bogatim muškarcem jednu noć i drugi dan se vratili mužu s računom 'debljim' za milijun dolara?' Širem gledateljstvu, čini se, ovaj film sjeo je upravo tako, uprtih očiju u tu ideju vodilju koja strši iz priče: 'Biste ili ne biste pristali na takvu novčanu ponudu i pregazili sve što vam je sveto u vašoj emotivnoj i ljubavnoj vezi?' Gledateljstvo se na tom zadržalo kao pijano plota i samo prati psihičke reperkusije i izljeve ljubomornog muža, nakon što njegova žena provede noć sa milijarderom. Može li ili ne novac kupiti ljubav jest pitanje koje je postavljeno, ali ono nije u cijeloj stvari temeljno niti najvažnije da se gledatelj samo to pita. Posve skučeno gledanje na stvari (a što je, ironično, dijelom usađeno i u tok ovog filma) presudilo je ovome filmu da ima tako nisku ocjenu na IMDb domeni (5,7 a kažu da je bila i niža). Pod broj 1 ovo je film koji od samoga početka govori kroz odnos između dvije stvari koje usporedno isprepliću jedna drugu u današnjem svijetu, a taj odnos je sljedeći: Duh-Materija, ili ako hoćete nazovimo to emocionalno-praktično. Duh zastupa sretan par ljudi koje se voli Diana (D.Moore) i David (W.Harrelson) i oni su mala zajednica koja se sastoji od muškarca i žene i iznad svega što oni imaju je njihova ljubav; sve izvan njihovog intimnog kruga je materijalno, sve ono na čijim temeljima funkcionira zajednica koju nazivamo Čovječanstvo – sve je u tom pojmu, moralno i nemoralno i time upravlja novac i gomila se bogatstvo, čak i duhovno je u sferi platežnosti, ni humanost ni volonterstvo nisu besplatni, sve se ovako ili onako nekome isplati. Iznad svega ovaj film progovara o opsesiji materijalnim; u slučaju Davida i Diane, o nesvjesnoj opsesiji i determiniranosti materijalnim. Vidimo kakve su to muke što njih more unatoč tome što imaju sretnu vezu i ljubavni odnos. Njih pritišće kredit, dug, imperativ da se kupi nova kuća, da se riješe papiri i potpišu drugi. Ljudi neprestano traže nekakvo dodatno ostvarenje kao da je potreban pečat na već postojeću vezu. Tako ni ovaj par nije spoznao da je potrebno pustiti kvragu kuću i poslove u banci. Oni su radije krenuli putem kockarnice gdje će upoznati fatalnog milijardera Johna Gagea (R.Redford), koji će uskoro ponuditi lijepoj Diani i Davidu milijunsku ponudu da ova na jednu noć svjesno prevari muža. Svakim daljnjim korakom njihova zaljubljenost prijeti da pređe u ovisnost novcu i stvarima. David je arhitekt bez pravog posla i u fazi kad se razdvojio sa Dianom ponudio je svoje usluge predavača za neki minimalac u nekoj školi; tamo je održao predavanje o suštini kamenih i arhitektonskih građevina. Počevši od cigle, upozorio je kako i cigla ima dušu i da i ona hoće biti više nego što jest, baš kao i čovjek. Dok je to govorio na zidu je vrtio projekciju slika velebnih ostvarenja arhitekture od egipatskih piramida, preko nebeski visokih gotičkih katedrala, do avangardnih čuda samostojećih nebodera. Te su građevine plod strastvene ljubavi i posvećenosti svojih graditelja, ali ih to nije ostvarilo kao ljude; princip je takav da se sve to svodi na jednu ogromnu težnju Bogu i na koncu smrt ili s nekim uvjerenjem s velikim mučnim upitnikom u duši. Iza njih ostala su ogromna zdanja, jedna veća od drugih, čiju ljepotu polako ali sigurno nagriza zub vremena. Film u tom pravcu i ne odlazi predaleko, ali naznake za tu filozofiju su tu po cijelom filmu. Čovjek će se diviti čudesno kićenoj fasadi kuće, dok će zapostaviti svoj duhovni život sa svojom ženom. Zaboravit će da seksualni i emotivni duhovni život nisu na prodaju ni pod kojim uvjetima. Sreća i svjetlost bili bi u zagrljajima, pogledima, sitnim svađama, zajedničkom životu u kojemu su on i ona jedno, a nesreća i tama bili bi u tuzi, kockarskoj sreći i bogatstvu koje samo sebe izgrađuje a čega je nositelj nesretni milijarder John Gage. Ljubavnike uništi potreba materijalističkog svijeta da ozakonjuju, da nadograđuju kuće, da kupuju veće aute i usrećuju jedni druge što maštovitijim poklonima.

U ovome filmu nije se potrebno previše naprezati. Koncept je jasan i mi vidimo koga tu što muči. Važno je prepoznati demona koji vlada životima ljudi i koji kiti cijeli svijet svojim urbanim i sakralnim spomenicima, štampa ugovore, novac i kuje kovanice i žetone za igru po primamljivim kockarskim stolovima. Taj demon je širitelj lažne ljepote, slatkorječivi introvert koji udvara i zavodi služeći se onom gospodom koju je već opsjeo. Taj demon školuje mlade parove da se ponaša po tokovima platežne moći, prema tome tko si može koliko priuštiti.

Nema se tu što raspravljati. Kad se već toliko pitaju, preporuka za odgovor dragim Amerikankama bi bio: 'Ne ne bi to učinila ni sa Robertom Redfordom..'

Ovaj film zaslužio je malo više pažnje, pa evo prilike da ga ja predstavim. Suviše je površnih i negativnih kritika na njega bačeno. 'Trokut' Woody Harrelson-Demi Moore-Robert Redford funkcionira izvrsno i dojmljivo da si ja tu ne mogu zamisliti bilo kojeg drugog aktera.

(ZALJUBILI SE U GIMNAZIJI)

(SMISAO; 'JESAM LI TI IKAD REKLA DA TE VOLIM?')

(SMISAO; 'NISI..')

(U POČETKU MISLE POZITIVNO; DIANA: 'POZAJMIT ĆEMO NOVAC.'

(STEGNULI REMEN I UZELI KREDIT ZA NOVU KUĆU)

(UIII .. A ŠTA SAD?!)

('TREBATE OTPLATITI KREDIT.')

(50 HILJADA.. GDJE DA SMOGNEM..?)

('DAVIDE, BOJIM SE.')

('BEZ NOVCA SMO.')

(SMISLITI NEŠTO)

(OSTATI ZAJEDNO)

(MILIJARDER U CASINU BACIO OKO NA DIANU)

(NE RAZUMIJU ONI ŠTO SU TO KOCKA I NOVAC)

(ULOŽIO DVOSTRUKI IZNOS KOJI NJIMA TREBA SAMO U JEDNO DIJELJENJE)

(DAVID I DIANA SAMO SUDJELUJU)

(DOK ON..)

(IGRA I...)

(POBJEĐUJE)

(DAVID PRED NEMORALNOM PONUDOM)

(SLAŽU SE DA NOVAC NE MOŽE KUPITI LJUDE)

(ZADNJA ZAJEDNIČKA NOĆ PRIJE UGOVORENOG PRELJUBA)

(NOĆ IZDAJE-KUPNJE)

(NEIZVJESNOST NA RASKOŠNOJ JAHTI)

(DEMI MOORE VRHUNSKI IZNIJELA EMOCIJE)

(ON JE VJEČNI NESRETNIK)

(ONA TAKVOG JOŠ NIJE SRELA)

(POVRATAK S MILIJUNOM - DA LI IM JE ŽIVOT LJEPŠI I BOLJI?)

(DAVID OSTAO SAM - PODERAO SVOJU LJUBAV)

(ALI USKORO SVE POLIJEPIO NAZAD :))

Oznake: Adrian Lyne, Robert Redford, Demi Moore, Woody Harrelson, drama, romantika, 1993., 8/10

- 12:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.01.2015.

POISON (1991)

60.POISON (1991,USA) Ocjena: 9/10
(Otrov) drama, horor, SF
Redatelj: Todd Haynes
Scenarij: Todd Haynes, Jean Genet (novels)
Glazba: James Bennett
Snimatelj: Maryse Alberti
Uloge: Edith Meeks, Larry Maxwell, Susan Norman




Ukratko o filmu treba reći da je originalan, bez dovođenja u vezu s time kako je javno i medijski angažiran i s kojim je i kakvim pokretima i idejama povezivan (kao pokret 'new queer cinema'). Mnogo se bruji kako je 'Poison' film s gay tematikom pa publika shodno tome i reagira uzimajući zdravo za gotovo da film tako nešto i promiče. Film je upravo genijalan i govori daleko više te vam ga ja zato donosim u svojem ogledu.

Što je to nadljudsko što upravlja čovjekom? Što je to toliko moćno, neovisno o bilo kojoj pojedinačnoj ljudskoj volji? Gdje leži uzrok ljudskoj patnji? Da nije Bog? Da nije Vrag? Nešto u ovome svijetu oduvijek truje čovjeka u njegovom duhovnom i psihofizičkom razvoju a da je on kad je rođen trebao postati sasvim slobodno i nezatrovano biće. Za mnoge kužne pojave ljudsko biće nije dobilo mehanizam obrane, niti ga je steklo u svom duševnom imunosnom sistemu. Gdje je izvor tog toksičnog nesklada koji je posijan među ljude, pa da su oni toliko međusobno zavađeni, pohlepni, agresivni, pohotni, i da su toliko željni hraniti se, i da su na kraju toliko silno slijepi kao začarani i sve krivo vide i tako djeluju? Postati čovjekom nikada nije bila stvar pojedinca, nego stvar zajednice u kojoj se ovaj zatekao otkako je od majke rođen. Njegov mehanizam slobodne volje i odabira odmah je stavljen u tuđe ruke.

U ovom filmu isprepliću se tri odvojene, a spojene, tri mračne ljudske priče. Prikazana su tri tipa nesretnika, u filmovima pod naslovima „Homo“, „Horror“ i „Hero“. Pratimo ih u strukturama i na stazama društvenih trovačnica (popravni dom, kaznionica, civilno društvo, tradicionalna obitelj, škola, zdravstvena institucija, ulica itd.), i gledamo na kojoj razini njihovo biće pati. Prvi je John Broom (S.Renderer), čovjek koji je od rane mladosti stjecajem životnih okolnosti odrastao po domovima, a kasnije po zatvorima. Njegov odgojni krug i krug međuljudskih odnosa kretao se uvijek u muškom društvu, i to u onom odbačenom, prezrenom i prljavom muškom društvu, a zapravo u muškom čoporu. Johnovo seksualno sazrijevanje odvijalo se uz sputavanje slobodne volje, zbilo se ono u zatvorskom okruženju s jakom gradacijom među sve samim 'mužjacima'. John je socijaliziran u takvim uvjetima da je i sam kao odrastao muškarac stekao homoseksualne sklonosti. Međutim, on je zauvijek ostao konstantno u grču, i neprestano ga prate flashbackovi nasilničkog ponašanja njegove okoline iz prošlosti. Sve smrducka po nečemu što bi se moglo nazvati 'zatrovana kultura'. U zatvoru vidimo scenu orgičke pederastije nalik na antičke običaje. Hijerarhija je među primatima takva da dominantniji primat ima pravo na onoga pasivnog kojeg je nadjačao. Međutim, među ljudima (kao što vidimo u filmu) ipak se može zaključiti da postoji nešto što se zove bol, patnja i poniženje. Ima jedna scena koja ukazuje na to da su ljudi u ponižavanju slabijeg u svojoj zajednici sposobni činiti takve gadosti kakve majmuni ne bi nikada. Čovjek se čini kao najveća životinja od svih.

Protagonist drugog filma „Horror“ je dr. Graves (L.Maxwell). Priroda njegova unutarnjeg karaktera je istraživačka, znatiželjna, ali na onoj razini na kojoj nije svakodnevna ljudska znatiželja. Njegova znatiželja ide u smjeru čeznuća za istinom, ona je iskrena i otvorena prema spoznavanju boga. Za razliku od dr. Gravesa, svakodnevna ljudska znatiželja je samo glad i pohlepa za hranjenjem tuđim usudom i nevoljama. Čovjek i beskonačno bešćutni izmišljeni bog kreiran tisućama godina u čovjeku uvijek žele etiketirati kako bi odbacivali, optuživali, i tako opravdavali ideju svojeg obrasca mišljenja. Dr. Graves bio je znanstvenik koji je učinio eksperiment (stvorio je eliksir seksualnosti), upotrijebio ga slučajno na sebi i postao nakazan. Što je još gore postao je zarazan u čemu i stoji čitava alegorija. Otuđenje i izolacija koju je doživio od života su mu napravile horror. Navukao je na sebe prezir sredine, i svugdje je bio progonjen. Potrebno je znati zašto je dr. Graves popio taj kobni napitak; Vidimo kako on ni u svojoj karijeri nije bio prihvaćen, njegove su teze popljuvane i odbačene jer nije bio 'sličan' ni istovjetan bilo kojem prihvatljivom nauku; dakle on je već bio na putu da ga društvo odbaci; on je dakle već bio u bijegu, samim time bio napušten, usamljen i s osjećajem ugroze, te je zato sanjao o hormonu seksualnosti da ne ostane sam. On upoznaje asistenticu koja mu se divi i koja želi biti s njime bliska, ali je ona kao lutka na navijanje čiji mehanizam za ljubav i emociju ide kako su je u školi navinuli.

„Hero“ je priča o „neuravnoteženom“ sedmogodišnjem dječaku Richieu koji je ubio svog oca usred njegove svađe sa dječakovom majkom. Djelo ovog dječaka je herojsko, dakle to djelo nije nedjelo jer je dječak bio u 'zatrovanom' stanju kad je to učinio. Cijelo susjedstvo i društvo izrazilo je užas i čuđenje nad tim događajem – ali su ga uglavnom okarakterizirali kao normalno dijete ili sa uobičajenim nestašnim mušicama. Upečatljivo je da je majka sklona dječaka opisati kao dobro i povučeno dijete, dok učiteljica i odgajateljica ga opisuje kao predmet znanstvene psihološke ekspertize (malo je dakle pokazivao naznake agresije). Vidimo da je društvo zatrovano, od obitelji, preko škole, bolnice, čak i dječakovih prijatelja sedmogodišnjaka na dalje. Dječak je, dakle po njima, već u sedam godina stigao postati opći društveni problem zajednice, zajednice koja je po zakonima dobronamjerna i ustanovljena na ispravnim temeljima dobra i čovječnosti. Nitko, međutim, nije znao zaviriti u mračni dječakov svijet tuge i samoće. Oni su ga znali provući preko pedagoških i psiholoških ustanova, testirati ga anketama, samo što nisu unajmili egzorcističku službu da istjera iz njega đavla. Nije nitko poznavao to dijete. Dječak je u svojoj obitelji bio izložen (kroz postupke oca i majke) nemilosrdnoj volji bezobzirnih, bešćutnih i odvratnih roditelja koji su na dijete ostavili neizbrisiv trag. Očeva agresija, prizor seksualnog čina, kažnjavanje, zapuštanje, sljepilo – sve su te spoznaje duboko uzdrmale dijete. Dječak je bio dakle u svom životu - najprije predmet kojeg smo u startu definirali kao 'društveno biće' da bi on postao faktički ocoubojica i bjegunac. Tu su za čovjeka izvorišta najvećih životnih frustracija, boli, strahova i patnji. Ponekad dijete ubije jednog roditelja ili počini samoubojstvo, a nekad se povlači i samo u teškoj depresiji odrasta i bježi, bježi i bježi do pakla neke ovisnosti ili vječnog pisanja u pomračenju svoje duše. Unutra u pojedincu kad ga povrijedi jednoumlje moćne zajednice kao što je to institucija tradicionalne, ovom ili onom ideologijom zatrovane obitelji, u njemu se onda sve lomi – raste otpor, agresija, otuđenje i zlo. Dječak je samo zlom odgovorio zlu u svojoj obitelji.

U sva tri slučaja obrađena je velika i duboka čovjekova nesreća kada on sam ništa ne može učiniti protiv volje krute i pokvarene zajednice koja širi otrov u njihove duše. Ono što je zajedničko svakoj ljudskoj nesreći počiva u nevjerojatnoj nemogućnosti da se išta predosjeti, da se reagira, bilo što odluči ili popravi. Ništa nije bilo moguće učiniti za onog homoseksualca, ništa nije bilo moguće učiniti za onog u sebi zatočenog gubavca, ništa nije bilo moguće učiniti za ono dijete. Drugi pojedinci postaju, ili kao i oni sami, ili na njima parazitiraju. Tokovi nezaustavljivo idu po volji božjoj, po volji zajednice.. šire ili uže – nemilosrdno i nedokučivo. Iz ljudske kreature, nemoguće je eliminirati nakazu; nemoguće je predosjetiti i preduhitriti nakazu da ona ne djeluje. Ljudski stvor reagirat će obrambeno ili napadački ovisno o slučaju Volje. Čineći uporno tzv. dobro (a po diktatu zajednice), mi ćemo uvijek izazivati neki otpor, pobunu, uzrokovati zlo, zbog svoje nedorasle pameti i zadojenosti okvirima kako su nas naučili u školama ili u crkvama. Tako stoje stvari sa sva tri protagonista u ovom omnibusu. Prikazan je realitet njihove nemogućnosti da bilo što učine bilo u kojem smjeru; prikazana je njihova kobna determiniranost društvenim tokovima i kulturnim tekovinama. Za čije grijehe je odgovarao dječak koji je ubio svoga oca? Zašto je to sekularno i crkveno društvo ponovno zakazalo? To društvo prepuno svetih i humanih, ali zadatih vrijednosti. Koga je uopće briga, istinski briga, za tog dječaka koji pati? Za tog dječaka može biti briga možda nekoga kao što je Dr.Graves koji se istinski pita „Zašto?“. Društvene strukture uvijek misle na neku siročad u množini kojoj uplaćuju na račun neke dobrotvorne zadruge u ime nekog virtualnog dobra sa zvučnim potpisom. Hrane gladne koji uporno tu istu hranu povraćaju.


(HOMOSEKSUALAC BROOM SE U ZATVORU PRISJEĆA SVOJE PROŠLOSTI)

(ČOPOR)

(NAJPOTČINJENIJI U ČOPORU)

('REKAO SAM OTVARAJ JEBENA USTA..!')

(OGAVNE IGRICE KOJE SAMO LJUDI IGRAJU)

('SPORTSKO' NATJECANJE U PLJUVANJU U USTA)

(I UŽIVAJU U TOME)

(POBJEDNIK)

(NETKO SKRIVEN U GRMLJU VIDI SMRDLJIVI POKOT ZEMALJSKI)

(TEŠKA BOL I PATNJA PONIŽENOGA I PORAŽENOGA)

('TO JE TO! RASPADAJUĆA KONDENZACIJA POTPOMOGNUTA DOZVOLJENOM MOLEKULARNOM KOAGULACIJOM!')

('USPIO SAM!' - IZKEMIJAO HORMON SEKSUALNOSTI)

('PRATIM VAŠ RAD VEĆ GODINAMA DOKTORE..')

('NAPISALA SAM RAD NA VAŠOJ TEORIJI MOLEKULARNOG ZGRUŠAVANJA.')

('PROCJENA VODLJIVOSTI OBJAVLJENA JE U ZNANSTVENOM ČASOPISU NA M.I.T.!')

('VAŠE OTKRIĆE ZGRUŠAVANJA BIJELIH STANICA PRETEŽITO U ŽIVČANOJ RASTROJENOSTI..')

(POČETAK JE OVO NEKE ČUDNE LJUBAVI)

(ZBUNJEN. NIJE OČEKIVAO ŽENSKU OSOBU.)

(IDU ONI.. ON GUBAV, ONA FANATIČNO VEZANA ZA SVOJ PREDMET.)

(POGLEDI PUNI UPITNIKA..)

(..STRAHA...)

(..GAĐENJA...)

(..DJEČJE ZLOBE.)

(MALI RITCHIE NAŠAO TATU NA MAMI I ŠOKIRAO SE)

(MAJKA: 'SJEĆAM SE NJEGOVOG POGLEDA..')

('BIO JE POTPUNO ISTI KAO KAD BI GA OTAC KAŽNJAVAO..')

('BIO JE UZORNO DIJETE, MALO POVUČEN..')

(NAKON DOGAĐAJA SUSJEDE ZGROŽENE KAO NIKAD)

(UČITELJICA: 'KOLIKO KOLIČINU NEPRIJATELJSTVA JE POTICAO'; NIJE SE UKLAPAO)

(MEDICINSKA SESTRA: 'MISLILA SAM DA JE ZAO.')

(SVI SU KRITIČNI PREMA MALOM RITCHIEU KOJI JE UBIO SVOG OCA)

(RITCHIEV VRŠNJAK: 'BIO SAM NJEGOVA ŽRTVA.')

(UČITELJ TJELESNOG ODGOJA; ANALIZE NE PRESTAJU..)

('ZAŠTO?!!!')





Oznake: Todd Haynes, drama, horror, art, 1991, 9/10

- 17:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 20.01.2015.

LE GRAND VOYAGE (2004)

58.LE GRAND VOYAGE (2004, FRA-MAR-BUL-TUR) Ocjena: 8/10
(Veliko putovanje) drama
Redatelj: Ismael Ferroukhi
Scenarij: Ismael Ferroukhi
Glazba: Fowzi Guerdjou
Snimatelj: Katell Djian
Uloge: Nicolas Cazale, Mohamed Majd, Jacky Nercessian



Film o putovanju na hodočašće (Hadž) koje je jedan od stubova Islama i zadaća je svakog muslimana koji je u mogućnosti da jednom u zemaljskom životu ode u Meku. Film ima meditativnu vrijednost, mi pratimo oca i sina, francuske Marokance, na putovanju iz Francuske preko Italije, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bugarske, Turske, preko Sirije i Jordana do Saudijske Arabije. Na tom putu mi vidimo nezadovoljnog mladića liberalnijih uvjerenja koji se odmakao od očeve vjere i tradicije, koji protiv svoje volje mora voziti oca na hodočašće u Meku. Na putu susreću različite ljude, događaju im se mistične situacije dok se nevidljivim sponama duhovno zbližuju. Čim je put bio tegobniji, zaobilazniji, tim je više put zaista počeo poprimati oblik hodočašća. Mladić je brbljao, navaljivao, tipkao po mobitelu, sve prestizao na auto-putu ne bi li žurbom sve što prije obavio; dok je otac većinu puta šutio, i drukčijim govorom komunicirao sa sinom. U konačnici, u samoj Meki, na kraju hodočašća pokaže se i nešto paradoksalno, koliko i vrijedno, a to pogledajte sami u ovoj pažnje vrijednoj drami.

Uz današnji film, koji je ostavio traga na moje duhovne osjećaje, evo već kroz sedam dana želio bih kratko opisati svoja ćutanja, ne bih li i vas potaknuo da pogledate ovaj lijep film. Naime, teško je reći kako film 'Veliko putovanje' nije religijski film jer u središtu je radnje Hadž, sveto hodočašće vjernika u Islamu. No ono što je meni gledatelju veliko u ovom filmu i u priči o putovanju oca i sina jest jedna osobita vrst ljubavi koja između njih stoji. Ljubav između oca i sina je u početku, zbog njihovih svakidašnjih svjetovnih stavova praktički neraspoznatljiva, a onda kada krenu na taj veliki put korak po korak dolazi do izražaja. Ali ta ljubav nije ljubav ni kako bi ju tumačio Freud, ni kako bi ju tumačila neka društvena disciplina, ta ljubav nije na bazi sentimentalnosti kakvu kasnije sin ima sjećajući se priče iz djetinjstva ili mladosti, ta priča neće ostaviti na tog mladića takav utisak da će on kasnije u memoarima govoriti kako smo jednog dana moj stari i ja provozali naš auto. Pogledajte što je ovo: Ovo je priča o Ljubavi oca i sina u kojoj živi Znanje. Sina koji je raspršenog uma, koji se ljuti i žuri i smije se i plače dok vozi oca stotine i tisuće kilometara daleko.. njega drži nemir kojeg mu uzrokuje Neznanje. Sin je egoist i mali narcis (vidimo kako nije udijelio milostinju ubogoj ženi s djetetom), mlad je, ali se otisnuo na put na kojem će upiti više od Znanja, osjetit će svoju dušu na kraju cijelog puta. Zato je to film s pričom o Velikoj i Časnoj Ljubavi.

Slični filmovi sa ovakvim duhovnim pričama i dramama postoje i temeljeni na drugim vjerama i naucima, da točno kažemo – Znanjima. Ne bih želio širiti mnogo uputa i informacijama o naslovima; pretpostavljam da moj čitatelj već ima svoje favorite u toj vrsti filmova, a i ionako ću još pisati o zapaženim ostvarenjima. Zato ću preporučiti samo jedan, a zbog toga što je ovaj put riječ baš o Islamu, neka bude i film na tom tragu: Abbas Kiarostami: 'Where Is The Friend's Home/Khane-ye doust kodjast' (1987). Riječ je o iranskom filmu kojeg je nevjerojatno iskustvo pažljivo pogledati, jer nije riječ o vjeri koliko o društvu kroz savršenu prizmu duhovnih metafora.













(KAKO SIN CIJELIM PUTEM POGLEDAVA OCA)


(SKRENULI S AUTO-PUTA)

('KOJIM ĆEMO PUTEM? LIJEVO ILI DESNO?')

('OVDJE ĆEMO PROVESTI NOĆ.')

(OTAC MU JE BACIO MOBITEL)

(FOTIĆEM FOTOGRAFIRA NOĆ?? ; JOŠ GA DRŽI PRAKTIČNI ZAPADNJAČKI UM)

(POVEZLI ČUDNOG PUTNIKA)

(U SNJEŽNOJ BUGARSKOJ)

(ZAPELI USRED MEĆAVE, JEDVA IZVUKLI ŽIVU GLAVU)

(PRED MEKOM)

(U MEKI)

(MEKA)

(GLEDA NA SLICI SVOJU DRAGANU...)

(DRUGIM DUBLJIM OČIMA)

(MASA HADŽIJA)

(SAMOM PROTIV TOKA RIJEKE JE NEMOGUĆE)

(VRAĆA SE KUĆI KAO PRODUHOVLJENI PUTNIK)



Oznake: Ismael Ferroukhi, Nicolas Cazale, drama, francuski film, 2004, 8/10

- 13:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 13.01.2015.

L.A.CONFIDENTIAL (1997)

56.L.A. CONFIDENTIAL (1997,USA) Ocjena: 8/10
(L.A. Povjerljivo); kriminalistički, drama
Redatelj: Cutris Hanson
Scenarij: Brian Helgeland, James Ellroy (priča)
Glazba: Jerry Goldsmith
Snimatelj: Dante Spinotti
Uloge: Kevin Spacey, Russell Crowe, Guy Pearce, Kim Basinger




'HUSH HUSH' (ŠUŠKA SE ŠUŠKA SE)

Film, premda visoko na IMDb ljestvici (94.mjesto svih vremena na datum 1.mjesec 2015.), ipak ne bih stavljao tako visoko. Neću reći da film nema svoje kvalitete; film je ustvari dobar ali s time da nije vrh vrhova, i jedina stvar a koja je zapravo za moj filmski ukus od najveće važnosti, a koja mi u ovome filmu nije dobra jest u jednom dijelu stereotipični žanrovski pristup. Film je jednim dijelom klišejast ali ga mogu podnijeti. Čim više otkrivam modernije neo-noir filmove to mi je jasnije da se s time ne može napraviti nešto revolucionarno pa onda puno puta kod tih naslova ispadne da nešto smeta zadnjem dojmu. Pravi i izvorni žanr kriminalističkog film-noira trebalo bi ostaviti gdje mu je i mjesto, najkasnije u ranim 60-tima. 'L.A. Povjerljivo' evocira to vrijeme 50-tih godina i stavlja nas usred mračnih radnji losanđeleskog podzemlja, među kriminalce s ulice, i u srce prirode sumnjivog poslovanja tamošnje policije LAPD. Gledatelj se može ugodno zavezati za ekran uz policajce (detektive) različitih karaktera, agresivnog i pravičnog Buda Whitea (mladi Russell Crowe), prilagodljivog i inteligentnog Jacka Vincennesa (Kevin Spacey) i ambicioznog ali sposobnog cinkaroša Eda Exleya (Guy Pearce) koji zajedničkim snagama trebaju razotkriti krvavi zločin u moru likova koji smrduckaju na odvratnu prevaru i sotonsku zavjeru. Pa ipak u filmu kao da postoji neki tanašan sloj patetike dok se likovi međusobno jedni drugima ispovjedaju i povjeravaju, a onda zdušno kreću u junački napad (kao da nije kriv truli i korumpirani sistem iza kulisa, nego naši junaci pate od sindroma teškog djetinjstva). Taj osjećaj bi neke gledatelje mogao odvratiti od gledanja, ali zato sam ja tu da vas uvjerim da film ipak vrijedi. Inače, takvi policijski orijentirani filmovi bolje su mi napravljeni kad proizvodnja filma prati svoje vrijeme (npr. bacite oko na 'Prince of the City', S.Lumeta iz 1981.), i koji su od prve do zadnje minute u struji bez zamagljivanja umjetnim dimom, ali što je tu je. Ovaj film sam zavolio tek nakon trećeg gledanja kada sam pomno prionuo dramaturgiji. Kad sam isecirao film bio sam vrlo zadovoljan. Pa evo šta ću vam reći: Daleko od toga da iz ovog filma ne možemo povući nešto pametno i dobro urađeno. Film je kao kriminalistička drama sa svojim društvenim podkontekstom uspjeliji dio poetike i estetike ovog filma. Evo što je prosto fenomenalno: Da film ne bude sapunjav i klišeiziran spašava priča koja je jasna i premda malo spora, pruža vam na uvid sve kako stvari stoje i kako na sponi 'kriminalni milje – javni mediji i showbiz – policija-sudstvo' teku stvari. Sve je zapravo pod velom tajne, postoji biznis radi kojeg se događa prestiž za ulov odnosno vrijednosni plijen (u drogi,u poslu, novcu ili roblju ove ili one vrste; u filmu su to žene za prostituciju). Visokopozicionirani klan u policiji i tužilaštvu ucjenjuje mafioze i tako čine jednu sliku koja nikako nije vidljiva vani nego se sve događa upravo 'povjerljivo'. To povjerljivo u jednom obliku izlazi kao 'žutilo' u magazinu o lezbačama, drogi, seksu i inim sočnim stvarima ('Hush Hush'), a u drugom se dalje slaže po arhivima, dosjeima i javnim novinama onako kako paše preživjelim glavama koje ostaju na pozicijama s medaljom časti oko vrata. Fenomenalno je to što se vidi u ovome filmu, a što ljudima nikada do dana današnjeg 1997. ili 2015. još nije jasno ni pojmljivo. Film odmah iz prve ruke pogađa u poantu sranja koje se zbiva oko zakonodavstva, sudstva, redarstva.. nema tu pet ni šest nego odmah je prikazan mali blagoglagoljivi jebežljivi novinarčić koji sve informacije bitne za okretanje para provuče preko sebe smijuljeći se u svojem žutotiskovnom laboratoriju za skandale i senzacije – Sid Hudgens (D.De Vito), a kao police officer morate biti ili sirovi, naivni i glupi ili bezobrazno i prokleto ambiciozni i beskrupulozni kako bi zadovoljavali u svom poslu pod glavešinama koji prekrajaju, češljaju i ucjenjuju čitav grad u svojim mutnim poslovima koristeći položaj čovjeka od zakona.

Možda da zaključno još samo kažem nešto o rangu ocjenjivanja. 'L.A. Confidential' mi za oktavu ima slabiju uvjerljivost, kao da postoji nešto što mi koči potpuniju uvjerljivost što u konačnici utječe da film ne mogu staviti uz bok svih filmova neovisno o žanru koje sam ocijenio sa recimo 9. Postoje neki slabiji filmovi, primjerice u eri noir tematike, a koji su naprosto uvjerljiviji, toliko da vam 'okus' po njemu ostaje u sjećanju još dugo poslije; u nekim slučajevima čak godinama. Zato mi je 'L.A. Confidential' ipak ostao u sjećanju kao samo vrlo dobar, ne i sjajan film da bi bio moj favorit, što u konačnici naravno ne znači da ga ne bih preporučio.


(SLOBODA MEDIJA UKLJUČUJE I SVOJU LJIGAVU STRANU INFORMIRANJA)

(SVIME RAVNA KLIKA NA VRHU)

('GARANTIRAM VAM LAGANU KAZNU...')

('SVJEDOČIT ĆETE PROTIV TROJICE POLICAJACA KOJI SU NA PUTU ZA PENZIJU...')

('NE HVALA, NISAM POTKAZIVAČ.')

('DIVIM TI SE ŠTO PRIHVAĆAŠ NASILJE KAO DIO POSLA..')

('.. I IMPRESIONIRAN SAM KAKO KAŽNJAVAŠ ONE KOJI TUKU ŽENE..')

(NAKON SUSPENZIJE ŠEF MU VRAĆA ZNAČKU I PIŠTOLJ JER..)

(..POLICIJI JE UVIJEK POTREBAN NETKO ZA PORAVNATI REBRA ILI BUBREGE)

(NOVINARČIĆ - PERAČ SOČNIH VIJESTI)

(NOVINARI DOBRO SURAĐUJU SA LJUDIMA ZAKONA)

(S VLASNIKOM AUTOMOBILA, GOLF TERENA, FINIH KURVI I TOKOVA DROGE)

('LYNN BRACKEN JE MOJA VERONICA LAKE.')

('TRAŽIM CURE KOJE SLIČE NA ZVIJEZDE. PONEKAD UPOSLIM PLASTIČNOG KIRURGA.')

(A IMA I SVOG BULDOGA)

(PROSTITUCIJA NA NAČIN VISOKOG KRIM-MILJEA)

(NJEGOVA ISKRENOST PRIVLAČI NJEZINU ISKRENOST)

('TI SI PRVI MUŠKARAC KOJI MI NIJE REKAO DA SLIČIM VERONICI LAKE..')

(I ON JE ISKAZAO NEKOME SVOJU PATNJU)

(1950-TE; POGODITE FILM..)

(VRIJEME DOK AMERIČKI AUTI JOŠ PO SEBI NISU IMALI ŠPIČASTE REPOVE I VISOKE KLJUNOVE)

(U ISTRAZI JEDNI ŠPIJUNIRAJU DRUGE; VINCENNES I ED)

(PRATE BUDA; 'NIJE NJEMU NI TAKO LOŠE..')

(JESU LI STVARNO TRI USPALJENA CRNCA POČINILA...)

(...OVAJ ZLOČIN, ILI SE IPAK TREBA UPITATI TKO STOJI IZA SVEGA?)

('NAŠA PRAVDA MORA BITI BRZA.. PRETRAŽITE SVAKOG SUSJEDA!')

(UZBUDLJIVA SCENA; ŠTO BI SVAKI PRAVEDNIK MORAO URADITI JEDNOM ĐUBRETARU - POGLEDATI!)

(KRATKI ISJEČAK POSTUPANJA SA ĐUBRETAROM)

Oznake: Curtis Hanson, Kevin Spacey, Russell Crowe, Kim Basinger, drama, kriminalistički, 1997, 8/10

- 16:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.01.2015.

FALLING DOWN (1993)

55.FALLING DOWN (1993, USA-FRA) Ocjena: 9/10
(Dani ludila); drama, kriminalistički, triler
Redatelj: Joel Schumacher
Scenarij: Ebbe Roe Smith
Glazba: James Newton Howard
Snimatelj: Andrzej Bartkowiak
Uloge: Michael Douglas, Robert Duvall, Barbara Hershey




'ČOVJEK U BIJELOJ KOŠULJI I KRAVATI TERORIZIRA GRAD'

Film koji je danas pred vama ja bih najradije nekako drukčije nazvao; dakle, ne onako općenito 'Dani ludila', nego na primjer 'Čovjek pukao', 'Pukao mu film' ili 'Točka pucanja', 'Put bez povratka na staro' ili jednostavno 'Odljepio', 'Odšarafio'. Sve nas navodi na situaciju u koju je doveden pojedinac u ovom našem današnjem modernom kapitalističkom trgovačkom društvu koje funkcionira na uzoru Zapada, znači SAD-a jelte.. zemlje iz koje potječu zgnječeni hamburgeri, dok sa slike na ogromnom meniju fast food restorana isti izgleda kao da bi on vas proždro a ne vi njega. Znači na Zapadu u sjedinjenim zapadnim državama, u Južnoj Koreji i Japanu gospodar je novac i sav protok života tako je usklađen i svi se ponašaju uslužno se smješkajući mušteriji s bejzbol palicom ispod pulta, radeći svoj građevinski besmisleni posao, natjeravajući se i pucajući po kvartovima sa skakavcima i uzijima kao da se igraju rata i tako dalje; policija to sve nadgleda, svi u međuvremenu svraćaju na jedan topli stješnjeni hamburger sa sosom od paradajza i na kavu od mamutovog mlijeka i pognutih glava u ustima obrađuju tu mješavinu dok im to sve ulazi u obliku sranja kroz krv sve do mozga. Zatim retardiraju. Na takav način retardira i društvo i ništa više nije prirodno. Niti ljubav muža i žene, niti bračna situacija, niti ljubav oca prema vlastitom djetetu, ne hranite se dobro, šefovi vas plaćaju crkavicom za besmisleni i izmišljeni posao, vi mlatite praznu slamu, radite u službi novca za nečiju korist i za lažne ideale. Pored vas bogataši, plastični kirurzi, različiti mafijaši (koji su ujedno veliki humanitarci i mecene poretka) ograđuju svoje privatne raskošne hacijende bodljikavim žicama na kojima imaju golf terene, bazene i vile s vrtlarima, batlerima i čistačima. A onda se ponekad dogodi i to: greška u sustavu, zastranjenje u društvu.. poneki pojedinac jednostavno 'odljepi', najprije malo, a zatim postupno prelazeći granice do kraja. U 'Falling Down' radi se upravo o tome. Svi znamo legendarnog i kul taksista Travisa Bicklea (R.De Niro) koji je prilično nenadjebiv lik u filmovima tog tipa, ali mislim da ovaj William 'D-Fense' Foster (M.Douglas), iako nema baš tako spektakularan mot i nastup, sudjeluje u mnogo više akcije na terenu koja prikazuje kako nema jednog jebenog mjesta u tom gradu (L.A.) a da on ne naiđe da mu nešto ne pojačava bijes prema tom društvu iz kojega je i sam zapravo ispao kao kotačić starog zahrđalog satnog mehanizma. Ne, on ne nabavlja oružje kao što ga od prekupaca i švercera nabavlja Travis; on, Bill ga sasvim slučajno nalazi na cesti, preuzima ga od onih s kojima uđe u verbalni delikt (od korejskog trgovca bejzbolska palica, od bande hispanoamerikanaca – nož i kasnije vatreno oružje i bazuka). On je upravo miroljubivi građanin koji je postao – opasan, tzv. teroristički faktor u moru bandi i đubradi koja ucjenjuje, pljačka i siluje. Za društvo kakvo je američko – on je taj problem, onaj koji ne želi više služiti novcu svojega gazde.. on, a ne banda koja je rak-rana cijelog društva; da ne govorimo o pravim uzrocima opće bolesti društva.

On radi najprirodniju stvar na svijetu. Život u svojstvu kapitalističkog činovnika (radi u firmi 'Obrana' od komunista) ga je već dobro nagrizao.. sve se događalo kako to tipično u takvim društvima ide.. posao kao pasji skot ne od 9 do 5 - nego 24 sata dnevno, izolacija, obroci po smrdljivim fast foodovima, ne viđanje djeteta i porodice, ne imanje vremena ni za wc kao čovjek, rastava, stigma zbog posla kojeg radi, kriza zrelih godina itd. Rastavljen, sit govana koja je jeo usput na način cateringa ili fast fooda, sjeban od šefova koji ga nadgledaju, on se jednog popodneva vraća samo blago uzrujan s odlukom da ode posjetiti svoju malu kćer kojoj je baš toga dana rođendan. Sve na ovom svijetu, u tome gradu zla okrenulo se naopako.. čep u prometu, radovi na cesti koja je potpuno ispravna, zabrane, daveži, ulični šljam, svi do zadnjeg trgovca samo trže trže i ukazuju na svoj teritorij i vlasništvo. William nikako da se probije do doma kamo je naumio doći vidjeti svoju kćer samo na jedan dan iako mu žena brani posjete prijeteći policijom i sudskom zabranom. Eto toliko. Čovjek da bi došao do onoga što mu je najmilije u ovakvom društvu vlasništva, kapitala i teritorija mora prijeći brojne prepreke; svu govnarsku gamad ovog svijeta koja je zapravo retardirani odraz lošeg lažnog političkog poretka stvari nametnutog odozgo.

U ovome filmu ćete uživati jer je jasan, znakovit i za njega kao da ima sila razloga da bude na raspolaganju gledateljima. Film teče tako da mi pratimo ovog 'junaka' stupanj po stupanj, kako iz situacije u situaciju sve više pizdi na idiotski sustav i prljavu ulicu na koju obični ljudi bezuvjetno pristaju. On više nije mogao pristajati ni časa na njihove zakonske uvjete, i na uvjete društvene klime, nije više mogao probaviti dirigiranje novca i percepciju konzumera. Odlučio je rješavati sve sam uzevši zakon u svoje ruke, a sve vodeći se jednim ciljem – vidjeti svoju kćer. Steći ćete uvid u to kako je jedan čovjek zaposlenik udruge u čijem opisu posla stoji 'obrana od komunizma' – tog dugogodišnjeg paravana za vođenje agresivne američke politike, u to kako taj isti čovjek automatski postaje terorist samo ako se odluči za borbu na vlastita prirodna i ljudska prava kontra uobičajene novčarsko-profitne prakse građana oko sebe. Meni osobno, film je bolji od filmova tipa 'Terminator', bar za jednu stepenicu.


(JEDNOGA DANA NA POVRATKU S POSLA)

(U PROMETU OPĆI KAOS)

(VJEČNO RADOVI NA CESTI)

(POČECI IZBIJANJA NERVOZE)

(TRUBE,ŽAMOR,LUPANJE,SMOG,SPARINA)












('HEJ! A KAMO SI TI KRENUO??!')

('IDEM DOMA!')

('TO KOŠTA OSAMDESE PE CENTI..')

(NIKAKO DA RAZMJENI NOVČANICU U SITNO)

('IDITE SAD! BEZ NEVOLJA..')

('OSTAJEM.')

(NAŠAO ORUŽJE BROJ 1 - 'ISUSE ŠTA JE OVO?')

('UZMITE NOVAC! UZMITE NOVAC!')

('ZAČEPI! GOVORI JASNO I RAZGOVJETNO!)

('PA TI MISLIŠ DA SAM JA LOPOV?!')

('TI SI LOPOV!')

(ZOVE ŽENU TREĆI PUT)

('SAMO DA TI KAŽEM DA DOLAZIM DANAS NA ADELIN ROĐENDAN..')

('NE, NE MOŽEŠ DOĆI.')

(SJEO DA ODMORI ALI NEMA MIRA; 'NE ZNAŠ ČITATI STARI?')

('JA ĆU TI PROČITATI, PIŠE DA JE TU PRIVATAN POSJED!')

('TO PIŠE?')


('TO SE ODNOSI NA TEBE JEBOTE!')

('MADA FAKA, DAJ JEBENU TORBU!')

(ORUŽJE BROJ 2 - NOŽ-LEPTIR)

(ORUŽJE BROJ 3)

(ORUŽJE BROJ 4)

(ČOVJEK NA PUTU PREMA DOMA)

('LJUBAZNO OSOBLJE' U BRZOM RESTORANU)

('NE MOŽETE DOBITI DORUČAK JER TO JE NAŠA POLITIKA..')

('RIK, JESTE LI IKADA ČULI IZREKU DA JE MUŠTERIJA UVIJEK U PRAVU?')

(NEKOLIKO TRENUTAKA KASNIJE: 'RIK, MOGU LI SADA DOBITI DORUČAK?')

(ČINI SE DA MOŽE DVA A NE JEDAN)

('VIDITE O TOME VAM JA GOVORIM...')



Oznake: Joel Schumacher, michael douglas, Robert Duvall, drama, triler, satira, 1993., 9/10

- 16:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.01.2015.

THE DEER HUNTER (1978)

54.THE DEER HUNTER (1978,USA-UK) Ocjena: 9/10
(Lovac na jelene); drama, ratni
Redatelj: Michael Cimino
Scenarij: Deric Washburn; Michael Cimino, Louis Garfinkle, Quinn K. Redeker (priča)
Glazba: Stanley Myers
Snimatelj: Vilmos Zsigmond
Uloge: Robert De Niro, Christopher Walken, John Cazale, John Savage, Meryl Streep



Možda bi se ipak bilo dobro uzdići nešto iznad uskog gledišta na ovaj film pošto je velikom broju gledatelja koji poznaju ovaj film jasno o čemu se tu radi. Skupina prijatelja, radnika u čeličani u Pennsylvaniji, potomaka ruske porodice emigranata, živi, radi, provodi se, zabavlja, ženi i udaje u svojem gotovo rustikalnom kraju koje nalikuje kao predgrađe predgrađa Pittsburgha, kao neko rusko seoce s pravoslavnom bogomoljom ukomponirano u arhitekturu industrijskog Zapada. Kao da je riječ o kulturi u kulturi. Oni tamo svi žive svoj američki san, kao da su negdje u Rusiji davno iščupani i ovdje zacijepljeni kao što se cijepe sorte jabuka. I sada pred trojicu mladića, jedrih i srčanih Amerikanaca - Michaela (R.De Niro), Nicka (C.Walken) i Stevena (J.Savage) doleti poziv 'u ime Boga i Domovine s čašću' za službu u ratu u Vijetnamu. Njihov primitak tog poziva, njihov totalni slom tamo u paklu rata, njihovo vrijeme nakon službe u vojsci .. sve to ako niste vidjeli, lako ćete pogledati. Što rat učini čovjeku od života, od snova, od ljubavi, od prijateljstva, od bratstva, i kako utječe na njihovu spoznaju. Drugi par rukava je gledanje na to zašto se vodi taj rat i kakva je percepcija i odnos prema tome što se događa. Ljudi koji su ostali doma, isprativši svoje muževe, braću i prijatelje nastavili su sa svojim poslom, sa svojim mukama svakidašnjeg života.. zarađivajući teško za svoj kruh, pijući za šankom, igrajući biljar i kuglajući. Vrlo je upečatljiva scena, čak preteška a da se ne spomene, kad se družina prijatelja ponovno nađe u lovu na jelene nakon što se Michael (De Niro) vratio 'prekaljen' iz rata; Nekada kad bi išao u lov na jelena vrebao bi na tu životinju kao ubojica, kao – ne na plijen – nego, naglasimo to, kao na trijumf!.. pucavši jelenu među oči bez imalo ustezanja. Sada nakon što je doživio pakao 'pucanja sebi u glavu' u ruskom ruletu, gledanja slika kako svinje razvlače trupla raskomadane djece po blatu, on je osjetio strah, duh i živo srce tog jelena.. vidio ga je ravno u oči i nije mogao opaliti. Scena koja gađa u suštinu, o kojoj sam zapravo želio progovoriti, događa se u baraci poslije lova. Pijani Michaelovi prijatelji, koji cijelog života samo gunđaju, piju i preživljavaju, u nekom koškanju posvade se, a onda u jednom trenutku Stanley (J.Cazale) potegne pištolj kojeg obično nosi na svog prijatelja koji ga je zadirkivao. U to među njih uleće pobješnjeli Michael i odigra Stanleyu kultnu scenu 'ruskog ruleta' ne bi li mu objasnio značajnu razliku između zajebancije i ozbiljnog bitka koji spava u svakom oružju. Obični Amerikanci koje su ovi momci ostavili otišavši u Vijetnam ostali su u svome gradiću 'sanjati' svoj američki san. Nakon katastrofa i tragedija koje su se izdešavale sa tom trojicom i Nickyjevim sprovodom na kraju, oni na okupu poslije sahrane opet kao obitelj u crnini, dok ne znaju što bi rekli da razbiju neugodnu tišinu i izbjegli teške jecaje koji žele da provale, oni tiho i tužno započnu pjesmu 'God bless America'. Jer opet u toj Americi, sada ne više sivoj ni romantičnoj kao na početku, nego crnoj, oni ostaju da žive.. o tome svjedoče pogledi koje za stolom razmjenjuju Michael i njegova i pokojnikova voljena Linda (M.Streep). Opet ostaju, pa makar i na ruševinama jednog života nekakvi temelji za ljubav, nade i još nerođene snove.

I za kraj ovog osvrta htio bih završiti na tragu svoje početne misli; da sve ono što film prikazuje pogledate i osjetite sami. Sva njegova recimo to tako tri dijela, jer je film tako komponiran (prije odlaska u rat- u ratu – i poslije rata); a ono što treba da se kaže treba da bude misao koja kao da konstantno leti iznad fabule i želi sve to da obuhvati. To je smisao svijeta. Smisao koji se širi svijetom uz gomilu ratova. Novac ide uz rat, rat ide uz novac. Vrijednosti poput Boga, Blagoslova, Domovine, Časti i Dužnosti redovito idu uz golemu mašineriju koja u magli financira sve te pohode. Milijuni mladića koje se šalje da ratuju izgube upravo ono u ime čega su išli u te pohode. Izgube svog Boga, svoju domovinu, svoju čast. Jer kako to sve zaraditi u ratu? U ratu obrane od komunizma koji bi iz Vijetnama mogao zaprijetiti? Ništa ti mladi ljudi ne mogu zaraditi u toj vojničkoj uniformi osim da izgube pamćenje, živce, noge, ruke, muškost, čast, braću, prijatelje.. tko im to može poslije rata isplatiti? Tko će napredovati ili prosperirati kad oni daju svoje živote za svoju zastavu? Njihova obitelj? Društvo? Opće dobro? Tko?

'Lovca na jelene' ako niste, svakako pogledajte. I sam eto priznajem da jedan dug period svog života nisam 'u komadu' sabrano pogledao ovaj film. Kad je čovjek mlad teže se nosi sa dugim uvodima kao što to ima ovaj film, tako da je možda u tome nešto kao zamka u koju će se uloviti mlađi gledatelj. To je važno reći, jer nije dobro da se ovaj film gleda na preskokce ako se gleda prvi put i želi se upiti odličan dojam.

Impresivno je da i akcija u ovom filmu ima pravo mjesto. Ovu ratnu i socijalnu dramu ispunjavaju slike kao iz života uz besprijekornog Roberta De Nira, Christophera Walkena, i posebno bih još istakao - Johna Savagea. Ovaj film je obavezna lektira za svakog filmofila.

(KRUH SVAGDAŠNJI)

(RADNIČKA KLASA)

(GLEDANJE UTAKMICE PRIJE LOVA NA JELENE)

(ZAFRKANCIJA: 'JA ULAŽEM 20$ DA QUARTERBACK EAGLESA NOSI HALJINU!')

(RUSKA ENKLAVA MELTING POTA U PENSILVANIJI)

(STEVENOVA ŽENIDBA - PRAVOSLAVNI OBRED)

(SVEČANA SALA ZA ISPRAĆAJ MLADIĆA U VOJSKU)

(UJEDNO SVADBA - VESELJE POD KRILATICOM NACIJE)

(STEVENOV POSLJEDNJI KAZAČOK)

(PIJANI, MLADI, NADOBUDNI - NICK, MIKE I STEVEN)

('NADAM SE DA ĆE I NAS POSLAT TAMO GDJE IMA AKCIJE!!')

('JEBI GA.')

('JEBI GA? ŠTO JE REKAO? JEBIGA??')

('PA KAKO JE TAMO JEBIGA?')

('JEBIGA!')

(ODUVIJEK JE SHVAĆAO VIŠE)

(DOK SE ONI KAO I UVIJEK SVAĐAJU OKO HRENOVKE)

(LOV NA JELENA - SAMO IGRA?)

(TAMO GDJE NEBESKI SVOD DOTIČE ZEMLJU)

(SMRT JEDNOGA BOGA)

(BOLNO ODUZET ŽIVOT)

(OKLADE VIJETKONGOVACA U RUSKOM RULETU)

('NE BRINI! ZA PET MINUTA IZLAZIMO ODAVDE..')

(RULET ŽIVOTA I SMRTI, NISU MISLILI DA ĆE BITI TAKO)

(PUCANJE SEBI U GLAVU POD PRISILOM)

(MRŽNJA)

(VIŠE OD MRŽNJE)

(POVRATAK U DOMOVINU GDJE SVI SANJAJU AMERIČKI SAN)

(OŽILJCI - MICHAEL)

(OŽILJCI - STEVEN)

(OŽILJCI - NICK)

(ARBITAR U RUSKOM RULETU - DEMON)

(NICKOV POSLJEDNJI ISPRAĆAJ)

('..GOD BLESS AMERICA..'; TIHI PJEV)

----------------------

Cavatina by The Shadows

Oznake: Michael Cimino, Robert De Niro, Christopher Walken, drama, ratni, 1978, 9/10

- 14:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 31.12.2014.

BOUND FOR GLORY (1976)

53.BOUND FOR GLORY (1976,USA) Ocjena: 8/10
(Put ka slavi, Na putu do slave); biografska drama
Redatelj: Hal Ashby
Scenarij: Robert Getchell, Woody Guthrie (autobiografija)
Glazba: Woody Guthrie*
Snimatelj: Haskell Wexler
Uloge: David Carradine, Ronny Cox, Melinda Dillon




Vrlo dobra biografska drama o američkom narodskom kantautoru, svestranom čovjeku i glazbeniku koji je pjevao iz duše o svemu što tišti i o svemu što podiže malog obespravljenog i osiromašenog američkog čovjeka u potrazi za svojim kruhom.

Godina je 1936. Woody Guthrie, čovjek iz srca Amerike, Oklahome, živi sa svojom porodicom u malom pustom teksaškom mjestu. Usred gospodarske krize i nestašice, nedostatka ikakve poslovne perspektive on se otpravlja bespućima Zapada prema obećanoj zemlji iz priča – toploj i plodnoj Kaliforniji. Skoro pola filma traje prava pravcata odiseja; Woodyjevo hodanje, pjevanje, stopiranje, švercanje vlakom, susretanje sa vrstama ljudi koliko je duginih boja na nebu. I? Kakav je to čovjek, pitamo se mi.. nakon što smo saznali koliko je uspješnih glazbenika i umjetnika kasnije djelovalo i nahranilo se na 'korijenima' Guthrijeve duše (glazbenik Dylan, pisac Kerouac itd.)..? Izgleda da je bio čovjek koji je hodio ovim svijetom, zapravo svojim dijelom svijeta, kako bi preživljavao od svoje prisutnosti među ljudima, a ne živio ili preživio od svoga rada. Preživljavanje tog čovjeka uključuje jednu osobitu komunikaciju među ljudima – davanje sebe iz svoje duše drugima i primanje njihove radosti, utjehe, osmijeha i nove nade natrag u svoje srce. Upravo tako, Woody Guthrie je bio samouki umjetnik.. s dušom odabranom ravno od Boga .. shvaćao je pjesmu kao stvar duše, kao nešto što ima svaki čovjek u sebi ('Svaki čovjek ima svoju pjesmu'). „Ne trebaš znati note, samo zapjevaj o čemu ti srce želi“, govorio je. Glazba je sastavni dio svačijeg svemira, samo je upitno da li ju svatko čuje ili tupi svoje. Sasvim smo na tragu američke bluzerske tradicije. Krize su pogađale čitav narod, a na ovom filmu je razvidno – i bjelački.

Genijalan je ovo prikaz o tome što je to 'siromaštvo'. Biti siromašan u materijalnom smislu vodi čovjeka da pronađe dušu koja će mu biti utjeha, nada, drago rame za plakanje, stisak ruke prijatelja, male pomoći, mali guranac iz grabe kad te nikakve svete ni državne vatrogasne službe neće doći pogurati. Dovoljno je poklanjati, i primiti za to zagrljaj, a ne na sva zvona dijeliti i govoriti – To sam Ja donirao, vidite kako sam dobar, neću završiti u paklu nego u raju jer je to moj župnik zapisao u svoju crkvenu knjigu i pred svima javno obznanio. Siromaštvo više ljudi nalik je na jedno zajedničko napaćeno lice čije srce kuca kao jedno kad im neki Guthrie, Dylan, Cash ili Springsteen opali pjesmu iz duše koja je ravna Velikom prasku u njihovom živom bolnom biću. Bogataš koji ima želi imati još više zato jer se boji svoje sjene i zgrtanjem još većeg bogatstva on si osigurava svoj mrtvački hladni mir u kojem može hraniti se sa svojim srebrnim viljuškama. Za njega će raditi svi jer on je ovlašten da se hrani na tuđoj muci. Šta bi onda taj pjevao? On može samo roktati od zadovoljstva što se baš dobro nažderao.

Guthrijeva priča je priča o čovjeku iz naroda koji i da hoće ne može se obogatiti, jer njegov život je pjesma. Njegov govor srca je drukčiji. Kad si rođen da voliš, da pjevaš i hodaš s gitarom na ramenu da uveseljavaš i griješ druge ljude tebi za to i ne treba bogatstvo, ali ti si osuđen na smrtnu kaznu (sjebu te) čim te nanjuše vlasnici protoka novca. Oni te nanjuše, kupe te (jer ti pristaneš zbog gole potrebe da imaš 20 dolara u džepu za sebe i svoju obitelj; ako ne onda te uzmu na silu), snime, reproduciraju i prodaju te masama po svojim uvjetima na čelu sa državnom cenzurom. Pjevaš što ti kažu. Malo pomalo oni nekog takvog poput Guthrieja učine bogatim, njegova izvorna pjesma posivi, on poružni, sav natekne od alkohola i kokaina, oda se porocima do kraja i ne može tako dalje. Tako nije mogao Kurt Cobain ni Jim Morrison i mnogi drugi. No, Guthrie je Guthrie..

Woody Guthrie je vječito na putu prema Slavi (Blago siromašnima).

Evo jedna dobra recenzija za knjigu: Recenzija-W.Guthrie

I za kraj 2014..

Human Touch

Oznake: Hal Ashby, Woody Guthrie, biografski, drama, 1976, 8/10

- 13:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 27.12.2014.

AN ANGEL AT MY TABLE (1990)

52.AN ANGEL AT MY TABLE (1990,NZL) Ocjena: 9/10
(Anđeo za mojim stolom); biografska drama
Redatelj: Jane Campion
Scenarij: Laura Jones, Janet Frame (autobiografske knjige)
Glazba: Don McGlashan
Snimatelj: Stuart Dryburgh
Uloge: Kerry Fox, Alexia Keogh, Karen Fergusson



Poslije dosta dvoumljenja, nakon što su slike ovoga filma odstajale oko dva tjedna u mojoj glavi odustao sam od negativnog prvog dojma prema ovom filmu. Iritiralo me trajanje filma, jer mu to uostalom i jest glavni minus; traje malo predugih 2 sata i 38 minuta. Ima tu određenih površnosti i letimičnog neulaženja u psihologiju glavnog lika, ali sada mi je baš sve svejedno.. jer ovo nije Bergman ni Hitchcock i ne mora ni biti. Danas mi se film čini zapravo prekrasan i ja ga obožavam. Radi se o biografskoj drami o novozelandskoj pjesnikinji i spisateljici Janet Frame, o njenom djetinjstvu i odrastanju 1930-tih godina, o njenim mukama sazrijevanja kao djevojke i umjetnice i o torturi u državnoj bolnici nakon što su joj pogrešno dijagnosticirali shizofreniju, pa sve do puta u Europu 1950-tih. Ona je rođena u siromašnoj porodici s mnogo braće i sestara i oduvijek je bila malo debeljuškasto zamusano i raščupano crvenokoso čudo. Njezina čista duša, vječiti upitnik iznad glave, život i odrastanje na rubu zemaljske kugle u savezu su sa posebnošću nesavršene prljave djevojke loših zubi kojom ju je Bog obdario i znak su ljepote koju je krasno vidjeti, bilo na filmu, bilo na crno-bijeloj fotografiji, bilo na ulju na platnu, bilo u kojoj umjetničkoj formi. Janet Frame u ovom filmu je divno čudo prirode, kao cvijet kojem smeta kisela kiša, biljka podložna bolestima i nedaćama nedobrog svijeta ljudi. U njoj je nešto poput ideala netaknute izvorne ljepote. Njezina ljepota je iz Raja, dok sva druga ljepota modnih hostesa, glumačkih i pjevačkih arhetipa nema mjesta u Raju, nego je ta ljepota ljepota nametnuta, plaćena, pretplaćena, naplaćena, uplaćena, umjetno namirisana, ukrašena, uveličana, kićasta, plastična, špičasta, nakaradna. Nije baš da se vaš pisac tako lako zaljubljuje u likove iz filmova i romana, ali u ovom slučaju baš kao da ga je nešto odalamilo. Tri tjedna nakon što je pogledao ovaj film, shvatio je da mu je Janet posebna i čini se da se zaljubio. U sve tri glumice koje igraju Janet Frame. One su sve kao jedna. Blesavo zar ne? Eto… malo šale nije na odmet. Toliko je slatkih i simpatičnih momenata s malom Janet da ne može a da vas ne prožme milina. Pogledajte u slikama ispod. To dijete je kao plišani medvjedić kojeg vam dođe da ga zagrlite. Tu si ne možete pomoći, ma koliko profesionalnost od vas zahtijevala da pišete ozbiljnu recenziju. Sveukupno u slučaju Janet Frame zapravo se radi o jednom osjetljivom i osjećajnom biću koje s čuđenjem promatra svijet, koje je kao autentični izdanak povučene i iskrene ljudske prirode. Reći ću vam u suštini kako stoji sa ovim filmom redateljice Jane Campion. Film je prvenstveno za gledanje, u punom značenju te riječi. Kad ga pokušavate pratiti, mnogo čitati što se govori, mučiti glavu sa radnjom i pričom.. možda vam se neće film toliko dopasti, jer je u neku ruku suviše klasičan, nema nikakve posebne nadgradnje koja će vas zaokupiti više nego kod nekih možda uvjerljivijih i značajnijih biografskih filmova. Slike koje ću vam izdvojiti i posložiti bit će vam sasvim dovoljan pokazatelj što je adut ovoga filma. To je saga o životu jedne djevojke kakav jest. To je više poezija u slici nego bergmanovsko ili frojdovsko čudo psihoanalize. Ne može se umanjivati ovaj film zbog njegovih nedostataka, a ne može ga se ni uveličavati i dovađati u suvišne komparacije, zato jer se ovaj film voli. Nevjerojatno ali istinito, na prvo gledanje mi uopće stvari sa ovim filmom nisu ovako izgledale. Nakon poniranja u fotografiju filma, u sve njegove zakutke ja sam osjetio istinsko oduševljenje.

Evo slike..

(ŠTO SE TO U DALJINI VIDI?)

(IDEMO BLIŽE..)

(ČUDO)

(UVIJEK PROMATRALA ČUDNOVATI SVIJET LJUDI)

(..KOJI SU JOJ..)

(..BRANILI VIDJETI.)

(BOLEST)

(BOLEST)

(BOLEST)

(ŠTO TO IMA OVDJE)

(OD TATI UKRADENIH NOVACA KUPILA ŽVAKE PA IH DIJELI)

(PROZVANA PRED RAZREDNI SUD: 'ODAKLE TI NOVCI?')

(KAZNA; STAJANJE GLEDANJEM U PLOČU)

(VRIJEME PROLAZI.. JADNO MALO ZLATO PLAČE..)

(AŽDAJA LIKUJE)

(PRIMJEĆUJE SVE)

(SESTRICE KAO SARDINE)

(ZAMUSANE I BLATNE)

(VIDI SE KAMO JU PUT VODI..)

(ODRASTANJE NA RUBU SVIJETA)

(POZDRAV DJETINJSTVU)

(POSVUDA SA BILJEŽNICOM)

(U TINEJDŽERSKOJ DOBI; UVIJEK DRUKČIJA)

(IZRASLA U DJEVOJKU)

(NA LITICI GLEDAJU OBLAKE I PRIČAJU O DEČKIMA)

(NE ZNA SE UKLOPITI)

(SAMOĆA POD VEDRIM NEBOM)

(MUČNE GODINE TUGE U DUŠEVNOJ USTANOVI)

(DONIJELI JOJ U BOLNICU NJEZINU KNJIGU)

(DOLAZAK U ŠPANJOLSKU)

(OSLUŠKUJE I PIŠE UZ MIRIS SVIJEĆA, NOĆI I MORA)

(LJUBAV I ROMANSA)

(OPET SAMA)

(VRATILA SE)

----------------------------------------------------

(KERRY FOX)

Oznake: Jane Campion, drama, biografski, novozelandski film, 1990, 9/10

- 12:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 17.12.2014.

LOVE STREAMS (1984)

50.LOVE STREAMS (1984, USA) Ocjena: 9/10
(Ljubavna strujanja); drama
Redatelj: John Cassavetes
Scenarij: Ted Allan (sc.&predstava), John Cassavetes
Glazba: Bo Harwood
Snimatelj: Al Ruban
Uloge: Gena Rowlands, John Cassavetes, Diahnne Abbott




'ŠTO JE LJUBAV?'

Iz ovog jedinstvenog Cassevetesovog, posljednjeg i najzrelijeg filmskog redateljskog i glumačkog ostvarenja, ukupno sam povukao tri do četiri dijaloga kroz koje je moguće vrlo dobro shvatiti cijelu poentu. Ali o tome u sljedećem odlomku. Najprije da kažem nešto o Cassavetesu kao glumcu. Možda to kažem pomalo i ambiciozno obzirom da Cassavetesa znam površno, a posebno po legendarnoj ulozi žigosanog Viktora Franka u filmu 'The Dirty Dozen' (1967), preko vrlo solidnog 'Minnie and Moskowitz' (1971) kojeg je režirao, a u kojem igraju njegovi standardni glumci Gena Rowlands i Seymour Cassel pa sve do nekoliko uloga koje su mi ostale samo u magli. Sve do 'Love streams' iz 1984. u kojem je - da se tako slobodno izrazim – 'razvalio'. Snimio je film svih filmova o strujanju ljubavi u sjebanom svijetu ljudi. Zasigurno je intencija dugo klijala u životu tih umjetnika (pisca i režisera; Ted Allan-Cassavetes) pa da urade nešto ovakvo. Film koji spaja ideju čovjeka materijalno osiguranog, kažimo 'bolesno' bogatog, koji leži na gomili para stečenih na imenu 'zvijezde', koji je bolestan, jebeno bolestan od tih para koje troši na kurve, ali i na mlade djevojke na putu da to postanu samo zbog nedostatka pameti, na alkohol i luksuz; koji dakle spaja tu ideju sa dušom u čovjeku koja silno želi, i jedino što može je samo da voli i samo da ljubi. Cassavetes kao da je uskrsnuo legendarnog Bogieja. On je iz noći u noć pijan, spava sa ženama kojima u frenetičnom smijehu ispisuje čekove kao po listovima salate, vraća se s cigaretom u ustima koja je sastavni dio tog čovjeka, posrće i ruši sve što je obješeno po zidovima njegove kuće, vječito je porezan, krvav, nespretan, turoban, kao gomila nesklada. I na kraju – svima nam je jasno – da je on dobar, on je najbolji i najkrvaviji lik jer ga kao takvog uvijek neki macho-frajer dobro pretuče. Dakle, bogat, dobar, pijan, tučen, sjeban, krvav, živ. On je u svijetu pisanja kao u nečemu umjetnom, u zoni u kojoj uspijeva čak i da živi sa svim tim djevojkama u istoj kući. One su se udomaćile, i on ih ljubi kako nijedan macho ovog svijeta ne bi znao. Nitko tu nikoga ne voli, to je samo takav život – i on to zna. O ljubavi ćemo u narednom odlomku, jer film je upravo o tome. Ne sjećam se je li Bogart igrao neku tako izraženu osebujnu višeslojnu ličnost, ne – mislim da nije. Cassavetes ujedno gradi nešto kao hommage, dok sa druge strane pokapa tu motivima dosta usku eru noir estetike prošlih decenija.

Dijalog prvi: Kod Roberta Harmona (J.Cassavetes) uobičajeno dolaze lijepe mlade djevojke, zadivljene njegovim šarmom, knjigama, privučene nekom svojom fantazijom. One su kao začarane nečime što se zove 'strujanje ljubavi'. One su u ovom kadru sve oko šanka i gledaju u njega svojim slatkim okicama kao 'pred Trnoružičin san' znatiželjnim. Robert spravljajući piće od šampanjca i narančinog soka govori s jednom 18-godišnjom ljepoticom: '.. You see.. a beautiful woman.. has to offer a man her secrets.. I'mean, this is so beautiful I can't tell you.' Ako žena svome muškarcu ne ponudi i ne povjeri svoje tajne, onda nema ničega.. vrijeme je uzalud, ne valja ništa. Mlada djevojka je u fantasy svijetu, misli kako sve zna, često je prgava, uvjerena da pred njom nema tajni, osvojit će i prisvojiti sebi ljubav muškarca, često je neukrotiva, a onda svejednako na kraju nešto zapinje, ne ide i neide.. izostane sreća, zadovoljstvo, strujanje ljubavi nije istinsko.. nije stalno.. razočaravajuće je. Ovaj deziluzionirani pisac, prokleti sjebani obogaćeni superstar iz sjene to govori ovoj djevojci jer ju vidi u njezinoj nadobudnoj vrućoj mladenačkoj ustreptalosti.

Dijalog drugi: Sarah (G.Rowlands), Robertova sestra, rastaje se sa mužem (S.Cassel) kojemu sud dodjeljuje njihovu 13-godišnju kćer. Ona već sigurno ima ohoho preko 35, možda i preko 40 godina, osjeća gomilu depresivnih misli u sebi, splasnuće žara životne radosti (pitamo se čemu to?). Fali joj sve što osjeća da je izgubila: oslonac, rame za plakanje, nježnost, povjeravanje, poštovanje, da netko za nju brine, strast, seks, radost u malim stvarima, obitelj.. jer u životu se nalazi nešto što konstantno nagriza, ždere i guta njezinu sreću. Ona, naime, vjeruje u 'strujanje ljubavi', ona kao žena vjeruje u fiks ideju 'vječne ljubavi', u onaj 'zauvijek' s oltara, u onaj 'volim te'. A opet, ne zna što joj se događa i da joj se sve to događa upravo zbog vjere u 'strujanje ljubavi'. Ona dolazi bratu. Uvjerava ga kako je i on u kurcu zbog nedostatka 'ljubavi' pa mu odluči kupiti kućnog ljubimca (i to ne jednog). Uskoro, jet-set imanje s bazenom alkoholiziranog promiskuitetnog pisca postaje farma sa konjima, patkama, kozom, raznim kokoškama i psom Jimom. Taj humoristični dio filma je toliko tragikomičan da vas zaboli duša kad to vidite. Robert joj iskreno kaže: 'Ljubav je mrtva. Postoje samo muškarci, i postoje samo žene koji žele provesti svoje vrijeme što ugodnije.. i to je sve.' Pa iako joj to govori, on upire sve snage farmera zbog ljubavi koju ima za svoju sestru. Shvatite ovaj film je nešto prekrasno.

Dijalog treći: Robertu dolazi druga bivša supruga ostaviti 8-godišnjeg sina da ga on pričuva preko subote i nedjelje. Dječak je upao u nešto u što valjda nikad više u životu neće doživjeti od strane ljudi. Pred očima klinca odigrale su se dvije beskrajne krajnosti: Vidio je ljubav koju si sam nije znao objasniti (Robertova iskrena ljubav za sestru) i vidio je vlastitog oca kako pijan i krvav puže pred vratima njegovog brutalnog očuha koji mu je tati još prethodno razbio nos. Još prije nego se to odigralo Robert je za šank-barom u svojoj vili sinu rekao ovako: 'Znaj sine, kad navršiš 14-15 shvatit ćeš ovo što ću ti reći.. Ja ti u životu ne volim muškarce, ne volim ni žene.. ; Mali upita: A koga voliš?; Stari: 'Valjda volim samo djecu. Djecu i starce, oni su uvijek takvi kakvi jesu.'

Ovo je film koji bi trebao razbiti toliko ružnu i ofucanu predrasudu o tome kako muškarac koji ima mnogo žena u životu da je njegov um, um retardiranog alfa mužjaka, koji ženu gleda kao stopostotni seks objekt. Ili ako hoćete, film želi upozoriti na to da je u nečemu drugom problem.. u retardiranom društvu u kojem nastaju 'retardirani' muškarci i 'retardirane' žene. A Robert je prikazan sa desecima žena oko sebe, a da nije prikazan niti jedan jedini kadar seksa i bilo kakve sirove strasti.. U pozadini se daje zaključiti da on to radi, ali to radi ne iz ljubavi, ne iz sreće, nego to radi jer je takav svijet. U tom kretenu i smeću od čovjeka ipak kuca strašno veliko srce.

Stujanje ljubavi je nešto što ljudi, ti 'zreli muškarci i zrele žene' nazivaju 'ljubav'. Ljubav koje ustvari zapravo rijetko ima u pravom obliku. Ona je zapravo uvijek samo to, paravan za zajednički život: provod, avantura, energični bljesak zaljubljenosti, pa borba, djeca, izlet i roštilj, rođendanska proslava s kumovima ili rodbinom, ljubomora, fizičko gađenje, odbijanje seksa, svađa, razvod. Zatim 'taj vrt zajedničke ljubavi' malo pomalo, pa sve jače i jače stane nadvijati plašt neke čudne struje; struje imperativa za održanjem i zadržavanjem bračnog partnera, struje da se ne izgubi posao i da se zarađuje, struje bijesa i bijega i frustracije, tuge. Dosta sam rekao.

'Love streams' je portretiranje, majstorski film, prepun životnih istina. Sve ostalo, svoje utiske, svoja dobro provedena 2 sata, pronađite sami gledajući ovaj izvrstan film. I naravno, nakon što za pripremu pogledate slike.


(JEDAN)

(DVA)

(TRI)

(ČETIRI)

(PET; A OVA LIJEVO JE ONA POD TRI)

(ONA POD TRI I POD PET LIJEVO)

(ŠEST,SEDAM)

(SLATKA OSAM; DO NJE DEVET KOJA JE -POPRILIČNO SAM SIGURAN- ONA POD ČETIRI)

(ONA POD PET IZBLIZA; TKO NE BI VOLIO OVAKVU LJEPOTICU?)

(SARAH NA RASTAVI)

(UPRAVO DOK MU ULEĆE ZGODNI TRANSVESTIT PHYLLIS ON...)

(..UGLEDAO DESET..)

('IMAŠ U PLANU NEŠTO ZA VEČERAS?')

('DA. PO NOĆI PIŠEM KNJIGU.')

(DESET JE SUSAN)

(SUSAN MORALA FRAJERA ODVEST K SEBI)

(PIJAN I NATUČEN; NE MOŽE DALJE)

(I SUSANINU MAJKU MU SRCE VOLI)

('SINE ZNAŠ: 'MUŠKARCI NISU DOBRI, KAO NI ŽENE.')

(ŠTO JE OVO? TATA IMA HAREM?)

('HOĆU MAMU!!')

('NISAM LI TI SINOĆ REKAO DA ĆU BITI VANI??')

(ALI SLOMIO SE)

(JAZZ AMBIJENT - LIKOVI POPUT ROBERTA SU SAMOTNJACI)

(UVIJEK KAD ŽENE NISU TU ON S CIGARETOM BAULJA SAM PO KUĆI)

(SARAH- OTVORITI SVOJE SRCE NE MOŽE SE BILO KOME)

(NITI ONA NAŠLA MUŠKARCA..)

(NITI ON LJUBAV.)

(IDE ONA SA KUĆNIM LJUBIMCIMA)

(ON JU VOLI VIŠE OD ŽIVOTA)

(HE REALLY, TRULY AND DEEPLY CARES.)

----------------------------------------------------

(J.CASSAVETES, G.ROWLANDS: SUPRUŽNICI U STVARNOM ŽIVOTU)

(GENA ROWLANDS U FILMU 'FACES', 1968.)


Oznake: John Cassavetes, Gena Rowlands, drama, 1984, 9/10

- 16:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 13.12.2014.

AGNES OF GOD (1985)

49.AGNES OF GOD (1985,USA) Ocjena: 8/10
(Božja službenica Agnes); drama, misterija, triler
Redatelj: Norman Jewison
Scenarij: John Pielmeier (scen.&adaptacija kaz.komada)
Glazba: Georges Delerue
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Jane Fonda, Anne Bancroft, Meg Tilly




Priča: U jednom kanadskom samostanu (država Quebec) u javnost izađe potencijalno skandalozni slučaj mlade opatice Agnes (M.Tilly) koja je rodila i koja je pronađena sa mrtvim novorođenčetom u košari za prljavo rublje. Pitanje je, kome u društvu koristi da slučaj izađe u javnost a kome ne? Slučaj je potrebno razriješiti konsenzusom. U istragu je upućena psihijatrica Martha Livingston (J.Fonda) s ciljem da nađe neuračunjljivost majke; u svemu skupa ispadne da se doktorica ljudski zainteresira za mladu Agnes..

U jednom dijelu inozemne kritike nalazimo procjenu kako je kriminalistički (triler)-element filma koncepciji ovog filma samo naštetio, jer tobože nikamo ne vodi, pa je samim time kao takav i suvišan. Prema tome proizlazi da je u formi kazališnog komada ova priča uvjerljivija i bolja (vidi, Roger Ebert/Agnes of God). Ne moramo bježati od činjenica da film ima svojih manjkavosti ili suvišnosti, kako se već okrene, međutim ja bih se u svome osvrtu držao onoga što me najviše zaokupilo i utjecalo na moje razmišljanje sve do trenutka kada ovo pišem. Neke vanjske poveznice koje obuhvaćaju realnost položaja, konkretno – žene (djevojke Agnes koja je pod misterioznim okolnostima zanijela, rodila i izgubila dijete koje je zadavljeno) – variraju, i tu svaki gledatelj može postavljati se prema svojem shvaćanju i percepciji, viđenju društva i svijeta i tako donositi sud o slučaju kojega ova priča donosi. Jeste li protiv celibata, ili ste katolik, ili da imate kakav neutralan ili specifičan kritički stav; u svakom slučaju mogla bi se razvesti rasprava o ovom filmu. Međutim, ja ću se osloniti na ono što je meni osobno u filmu dobro.

Nekada ne pronađete ništa, nikakvu ni najmanju smjernicu, na internetskim stranicama i forumima a što bi vas pomaklo sa 'mrtve točke' u kojoj vi sve već znate a što svi po različitim osvrtima prislično komentiraju. Kod ovoga filma upotrijebio bih nešto što sam pronašao na IMDb-u pod 'message boards' a kaže ovako: „ The Virgin Mary today, perhaps.. “ Bez ikakve sumnje, dok sam gledao film u tom smjeru mi je išla misao. Pretpostavljam da je intencija autora ove drame i bila upravo ta da kaže nešto o našem vremenu u kojem će se vidjeti kako 'diše' svijet u heterogenoj smjesi klerikalnog i sekularnog društva, u neizbježnom doticaju (unatoč ideološkom antagonizmu) te dvije domene čiji su protagonisti časna majka Miriam (A.Bancroft) i doktorica psihijatar Martha Livingston (J.Fonda). Agnes (M.Tilly) djevojka koja je u djetinjstvu i pubertetu zlostavljana i koja je (možda baš) iz tog razloga ostala djevičanski čista, završila je u samostanu među opaticama gdje je začela 'kao da je po Duhu Svetom' s obzirom da su sva vrata samostana kao zidinama opasana, a ona je nesvjesna sebe i svoje seksualnosti uopće, osim preko božjeg nauka. U istrazi doktorica Marta saznaje za tajni prolaz..

Ova alegorija podsjeća nas gledatelje na pretpostavku da se danas rodi dijete, po svim zakonima (crkvenim i državnim) nezakonito, u okolnostima toliko tajanstvenim i nedokazivim; navodi nas na pitanje - što bi se najvjerojatnije s takvim djetetom dogodilo..? Možemo uzeti u obzir kako se stvar razrješava u filmu (to neću otkriti), pa opet, mi nismo ubijeđeni sasvim.. Za novoga malog Isusa nema dovoljno guste potrebe, nema klime.. svijet je suviše kaotičan, čovječanstvo se između sebe trga oko komada mesa kao bijesni psi. Jedni gomilaju i grade, drugi pate i nestaju. Mogućnost senzacije svedena je na minimum. Milijun je malih bezvažnih senzacija koje splasnu za mjesec ili dva. Film je apsolutni favorit za ljubitelje filma za razmišljanje.


(SAMOSTANSKI DVOR)

(ZAŠTITNI BEDEM)

(TIŠINA SAMOSTANSKIH HODNIKA)

(PONIZNOST,MOLITVA,ŠAPUTANJA)

(MOLITVA U MIRU SAMOSTANA NIJE ZA SVAKOGA)

(ŽENA IZ IZVANJSKOG I ŽENA IZ ZATVORENOG SVIJETA)

(LICE MAJKE MIRIAM: SARKAZAM-NAJBOLJI LIJEK PROTIV VLASTITE GREŠNE PROŠLOSTI)

(ODJEDNOM, POJAVIO SE ZAJEDNIČKI BOG VJERNIKA I ATEISTA)

(RAPORT: 'AGNES PONOVI: MENSTRUACIJA JE PRIRODAN PROCES I NE STIDIM SE TOGA..')

(LIJEPA, A MAJKA JU JE UBIJEDILA DA JE SVE NA NJOJ GOLOJ RUŽNO;LIJEPO JE SAMO ČISTO PRED LICEM BOGA)

(BAROKNA KOMPOZICIJA; KAO VERMEEROVA ILI REMBRANDTOVA SLIKA)

(AGNESIN PRVI LJUDSKI RAZGOVOR)

('JA MISLIM DA BEBE NASTAJU KAD NEKI ANĐEO SLETI MAJCI NA GRUDI I ŠAPNE JOJ NEŠTO.')

('LOŠE BEBE NASTANU KAD IH POSRNULI ANĐEO GURNE TAMO DOLJE..I ONDA ONE RASTU I RASTU..')

('I SAD ME ZOVE..')

(HUMORNA SCENA O 'KRIVCU' ZA AGNESINU BEBU - OTAC MARTINO SIGURNO NIJE TAJ :-)

(AGNES POD HIPNOZOM GOVORI O SVOM DOŽIVLJAJU SNOŠAJA)

(ŠTALA - SVETO MJESTO SLOBODE DO KOJEG VODI PODRUMSKI HODNIK)

(ŠTALA JE MOŽDA SVETO MJESTO, ALI NIJE ČISTO - VIDI TROZUB)

(GOLUBOVI LETE...)

(A USJENI SJEDI: GOLUB? GOLUBICA? DUH SVETI? PROVJERITE..)

(ZNATIŽELJNA, ZALUTALA, UPLAŠENA.)

('SVE JE TAKO.. LIJEPO.. AH.. AUREOLE, PERJE, ZVIJEZDE PADAJU..')

(ZAČEĆE ; OVAKO ONA VIDI MUŠKARCA)

('AGNES, KAŽI TKO JE ON, KAŽI DA MOŽEMO DA GA UHITIMO!')

('BOG!!')

('I SAD ĆU GORJETI U PAKLU ŠTO GA MRZIM!')

Oznake: Norman Jewison, Jane Fonda, Meg Tilly, drama, časne sestre, 1985, 8/10

- 19:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 09.12.2014.

JOAN OF ARC (1999)

48.JOAN OF ARC (1999, FRA) Ocjena: 8/10
(Ivana Orleanska/The Messenger:The Story of Joan of Arc); biografski, povijesni, drama
Redatelj: Luc Besson
Scenarij: Andrew Birkin, Luc Besson
Glazba: Eric Serra
Snimatelj: Thierry Arbogast
Uloge: Milla Jovovich, John Malkovich, Faye Dunaway



Ne bih želio raditi strašne usporedbe ovog raskošnog muzikalnog kostimiranog remek-djela sa starim ekranizacijama o Ivani Orleanskoj iz jednostavnog razloga što mi se svaka od njih sviđa na jedinstven i drugačiji način. Bessonov film je remek-djelo koje se ne može uvrstiti u vrhove svjetske kinematografije, ali se može uvrstiti u sjećanje čovjeku kao pamtljiva traka slika kojoj se je ugodno vraćati i pogledati ponovno. Veliki veliki adut ovog filma je njegov izgled, slika u pokretu. Kadar je vječito u slow, normal ili fast motionu uz besprijekorno zumiranje (krupni plan-drugi plan). Imate fantastičan zoom lica djevojčice Ivane Orleanske od 8 godina (Jane Valentine) da joj vidite pjegice na licu i dlačice pod nosom do pokreta ubrzanih oblaka kako lete kroz vrijeme u nebeskom svodu uz glasnu i prodornu zvonjavu. Iskustvo gledanja ovog filma je sjajan doživljaj. Dok ste u kinu, ni blizu – ni predaleko of filmskog platna, u potpunoj tami vi možete steći dojam da ste otišli u rano 15. stoljeće, da se možete sakriti u neki žbun kraj livade na kojoj je trčkarala mlada Ivana iz Domremyja. Vi ste ušli u san u kojem možete doticati tlo srednjovjekovne legendarne francuske junakinje i razmišljati o povijesti, njenom životu, ljudima, ratovima, razlozima za situaciju koja u to vrijeme vlada u francusko-engleskim i uopće europskim političkim prilikama tog vremena. Samo kad pogledate lica sporednih uloga koja susrećete na kraljevom dvoru, u utvrdi, crkvi, na ratištu, na gradskom trgu-gubilištu; od kralja Karla VII (J.Malkovich), visokog plemstva, dvorjana, vitezova do upečatljivih dijaboličnih crkvenjačkih faca biskupa, opata i svećenika, poredanih po hijerarhijskom redu – pa sve do jedinstvene Mille Jovovich kao Ivane Orleanske – morate se uživjeti u to vrijeme i koloplet okolnosti. Svijet slike, igre snimateljevog zumiranja, portretičnost koju postiže koreografska ekipa, epski dimenzionirano ratno polje, mistika crkvenog srednjeg vijeka – sve to dopire do vaših osjetila.

Dakako, Besson i Birkin scenaristi, historiografski hodaju po skliskom terenu pošto znamo da su povijesne interpretacije izvora vrlo osjetljiv i kompleksan pojam kojeg i sama historiografija do dan-danas percipira relativizirajući i valorizirajući povijesne fakte na svoj način (Crkva svoj, francuska republikanska ili socijalistička politička svijest na svoj, posebni mislioci i teoretičari povijesti ili umjetnosti na svoj, službena općepovijesna praksa u školstvu na svoj). Luc Besson nam je ponudio jednu Ivanu od njezinog djetinjstva pa do njezine 19 godine kad je spaljena na lomači kroz više mogućnosti. Postavlja dosta pitanja, a publici prepušta da traži sama svoje zaključke i razmišlja da si pronađe odgovore.

Što se meni osobno sviđa u Bessonovoj 'Ivani Orleanskoj'? Sviđa mi se kontroverzija u njenom liku. Svejedno je što kritičari prigovaraju povijesne manjkavosti i netočnosti (poput podatka da Ivana nije imala sestru nego braću; (scena dok pred malom Ivanom barbarski engleski vojnik bestijalno siluje na mač nabodeno mrtvo tijelo njezine sestre, a koja je maloj prepustila neku ostavu kao sklonište). Onaj gnjev u mladom ustreptalom srcu. Iz nevinog bića izrasta kao ženski arhanđeo Mihael, anđeo konjanik sa teškim mačem koji svoju viziju vjere u Boga suprotstavlja moći agresivnih engleskih okupatora. Bessonova Ivana nadahnuta je onakvim ludilom kakvim je operirao Scorsese-DeNirov 'taksist', gnjevom osvetnika koji u slučaju legendarne djevice ima karizmu svetog vojskovođe. Ivana Orleanska je veći osvetnik nego Gibsonov William Wallace, škotsko 'hrabro srce', jer je ona ispuzala sa dna, kao – naglasimo to – nepismena(!) ali lucidna seljanka, ona je psihološki tip mesije kojeg njena podsvijest gurka stalno prema pobjedi. Ona ima karizmu, ne samo mitskog junaka, nego i proroka, njezin mit je u polaritetima djevica-ratnica-vještica-svetica. Ona je poput Judite francuske nacije. I da zaključim što je jednostavnije moguće: u filmu je lagano i prohodno sve, nije nedokučivo ni zamršeno, približeno je gledatelju kao čovjeku kojega zanima drugi čovjek, obična djevojka Ivana i njezin prolazak kroz proceduru, krvavi poziv, i mistični svijet njezina života. Film je toliko klasično i jednostavno zanimljiv da znam da ću ga razumije se pogledati još mnogo puta.

(NEBO ZAPADNOG KRŠĆANSTVA, FRANCUSKA 1420.)

(MALA IVANA U TRKU; TEŠKO ZAUSTAVLJIV 'MOVING' KAMEROM)

(JUNAKINJA - NEPISMENA SELJANČICA, SVETA PRINCEZA IZ NARODA)

(LICE U FOKUSU: DETALJNOST NA RAZINI)

(IVANA I IZGUBLJENI MAČ - ZEMALJSKA SLUČAJNOST ILI SVETI POZIV?)

(DJEČJA IGRA)

(DJEČJA MAŠTA)

(15.STOLJEĆE:PUTEVI KOJIMA SE RIJETKO PROLAZI)

(VIZIJA+STVARNOST: DOGAĐAJ KOJI ĆE PROMIJENITI POVIJEST)

(ZVONJAVOM U MISTIČNO SREDNJOVJEKOVLJE)

(VRHUNSKI SAKRALNI KADROVI)

(ULOMCI SA CRKVENIM SAKRALNIM DEKOROM)

(SAHRANA; KOSTIMI-UVJERLJIVO)

(PAZILO SE NA DETALJE: DJEVOJČICI IVANI CRNO POD NOKTOM)

(SVEĆENIK ISPRED OLTARA - VRHUNSKI IZBOR SPOREDNIH GLUMACA)

(NATURALIZAM NA LICIMA STANOVNIKA SREDNJOVJEKOVNOG GRADA)

(IVANINA VIZIJA U CRKVI...)

(..U STILU 'IN HOC SIGNO VINCES'..)

(...)

(CHATEAU CHINON)

(FRANCUSKI PRIVREMENI DVOR-'DAUPHIN' FRANCUSKE CHARLES I NJEGOVI SAVJETNICI)

(VITEŠKO DRUŠTVO - FRANCUSKI OKLOPNICI)

(DJEVICA ORLEANSKA - SVETA RATNICA)

(TMURNO BOJNO POLJE)

(LUĐAČKA RATNIČKA HISTERIJA U NJOJ)

(ULAZAK U PLAMTEĆU TVRĐAVU)

(KRUNIDBA CHARLESA (KARLA) VII)

(SVEĆENSTVO - NJIHOVA JE PRVA I ZADNJA U SREDNJOVJEKOVNOJ EUROPI)

(PASTOR ROUENA NUDI IVANI OTKUP GRIJEHA)

(STRATIŠTE NA TRGU U ROUENU)

Oznake: Luc Besson, biografski, povijesni, drama, Milla Jovovich, John Malkovich, francuski film, 1999, 8/10

- 19:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 05.12.2014.

BUĐENJE IZ MRTVIH (2005)

47.BUĐENJE IZ MRTVIH (2005,SRB) Ocjena: 10/10
(Awakening From The Dead); drama
Redatelj: Miloš Radivojević
Scenarij: Miloš Radivojević
Glazba: Kornelije Kovač
Snimatelj: Radoslav Vladić
Uloge: Svetozar Cvetković, Ljuba Tadić, Anita Mančić




'FILM O PROPALOJ GENERACIJI KOJU NAGRIZA MRŽNJA MINULIH VJEKOVA'

Iz ovog filma valjalo bi izdvojiti jednu ideju kao točku za predgovor u daljnjoj interpretaciji, jer se prosto nameće kao prepoznatljiva. Ima jedna, kažimo to tako, izreka, vrlo uobičajena u srpskom (i ne naravno samo u srpskom) narodu koja se može izraziti na više načina, a govori je uvijek zadrti otac sinu, a smisao je sljedeći: 'Ja sam te napravio.' , 'Ti si moje govno, a ne ja tvoje', ili.. 'ja sam tebe napravio, a ne ti mene'; Tako otac prezire sina. Tako otac „voli“ sina koji ga eto razočarava. Postoje neki mračni i duboki, kao pod tepih zameteni razlozi iz kojih otac obezvređuje svog sina. Srbija je zemlja koju Srbi zovu Otadžbinom. Zemljom svojih otaca. Otac je u filozofskom smislu nešto kao Subjekt sa velikim 'S', dok sin ako ne sluša poruku svojih očeva zastranjuje, prestaje da bude dostojan. Srbija nikad nije zvanično smatrana majkom, kao što je npr. Rusija Rusima. Ovaj film na ezoteričan način prikazuje kako sve ono što je čovjeku vidljivo u svijetu tobože apolitične stvarnosti, zbilje i „realnog života“ jest zapravo san, prepun pretjerivanja, iluzije, zadrtosti i laži. Pokazuje kako sve što jest, upravo i jest toliko mračno, groteskno i bolesno zbog takvog načina shvaćanja. Iz razgovora između oca i sina, dvojice glavnih likova u filmu, zaključuje se kako ništa u Srbiji nikada i nije postojalo osim vjekova mraka. Vjekovi povijesti i inače nisu ništa doli vjekovi mržnje, rata, čemera i jada, 'obrane' otadžbine s etapama svjetlosti, koje su kao raspukline a u kojima žive te „izgubljene generacije“ koje i ne mogu drugo nego odživjeti taj svoj kratki život osjećajući se kao u noćnoj mori, osjećajući da su i sami samo poput obične more i sramote svojeg zadrtog oca, plemena (prezimena) ili naroda. Veli naš protagonist Miki svojim studentima uz sok i pivo ovako: „ setimo se Andrića koji kaže.. ne smemo da zamerimo našem narodu, čak ni kada greši.. je li dobro tako..? Ne znam..“ Generacijama smo učeni da uzimamo 'narod' kao nešto sveto, nešto u što pripadamo i moramo pripadati smjelo. No je li tko pitao, je li sve to dobro? Je li baš zastvarno svima to tako lijepo svijetli ko u betlehemskoj štalici ili ipak neki crni ili crveni ili zeleni gavrani sjede sastrane na crnim granama ponad svježe otkopanih grobnih jama? Grobovi su različiti, sa zvijezdama, sa križevima, svih boja i ideologija; jedne slave druge ignoriraju. Kad će netko doći zapaliti svijeću običnom čovjeku koji je umro kao socijalni slučaj, onome što nije bio ni četnik ni ustaša ni partizan. On, Miki, je eto sada mrtav posjetio svoje prijatelje iz života, a ovi pojma nemaju da je ovaj umro. Takva je stvarnost. Ljudima su stvari, zajedno sa životima otišle u krasni kurac. Rakiju piju kao vodu, a opet, veli Mikijev drug iz škole (sada doktor) dok s njime ispija po čašicu američkog viskija ovako: 'Dobro je da pijemo viski, da pijemo rakiju bi se valjda pobili, ovako samo seremo..' Zaključujem: Koja brutalna istina: Zaista mnogo seremo, zvali se Srbi, Bosanci ili Hrvati.' Kakve li pozitive? Jedni drugima saopćavamo – „ ..zar ti ne bi krao da si na njegovom mjestu? Daj ne seri.“ U tim generacijama poživi netko za koga bi se moglo reći da taj čovjek osjeća, ljubi, želi da istinski pošteno i pravedno misli i radi; a takav netko odmah se utopi u živom blatu vlastitih usuda, u razočaranju kad otkrije da je svaka možebitna renesansa uzalud. (jebi se ti i tvoja ljubav – poručuju nam sa govornice u saboru/skupštini, bitni su stolci! - i to doslovno – stolice – živjele nam institucije). Ovaj film govori kako renesansni čovjek jednog naroda nigdje nije toliko osuđen na smrt kao što je to slučaj u srpskog naroda. Neki narodi imaju svoju renesansu na fasadama svojih gradova, na licima svojih žena, u nošnjama susjednih naroda, u jezicima koji se šire; a srpski narod svoju renesansu ima na grobljima, u zagrobnom svijetu, među mitološkim bićima vampirima. Njezin (renesansin) cvijet procvjeta samo u rijetkim trenucima primirja ili kada dođe do izneneadne tišine među zaraćenim šovinističkim nepismenjakovićima, nosiocima 'režima', kada pojedinac izađe iz groba i pokaže da je on – renesansni čovjek – tu. Izvanredna je simbolika u ovom filmu; glavni lik, Miki (S.Cvetković) izlazi iz groba tek što je umro, upravo u vrijeme NATO-vog bombardiranja Srbije. On obilazi sve koga je u svom životu imao, kako bi u to kratko vrijeme izvršio jednu osobitu zadaću koju nije za života učinio. On, zapravo renesansni čovjek, dolazi ispuniti ono što nikada nije bio u stanju za života, dolazi s ljudima podijeliti svoju zagrobnu prosvijećenost, objaviti im to posvemašnje stanje koje se poput olovnog neba nadvilo nad Srbiju, reći im kako je – iznijeti im svoje tajne o ljubavi, o prijateljstvu i potrebi da se ljubi, da se stvarno živi bez mržnje. Međutim on tek sad saznaje pravu sliku istine, on saznaje svu kob naroda s kojim je živio i iz kojega je proistekao. Taj narod alegorijski je prikazan kroz ljude koje Miki posjećuje iz mrtvih; tu su Zoki, stari prijatelj koji živi kraj rijeke i po cijele dane pije, a zapravo je neostvareni umjetnik koji svoja remek-djela skriva negdje u podrumu; tu je drugi školski prijatelj Rale, koji je policijski inspektor u isto vrijeme u službi državnog aparata (Miloševićev portret u uredu) i u službi kriminalnih krugova, pa stari Mikijev otac (glumi briljantni Lj.Tadić) kojeg izjeda rak - koji je jedva živući ali nesalomljivi tvrdi simbol zatucanog srpskog političkog ideološkog korpusa koji se vječno hrani pristašama i glasačima takvim kakav je sam taj otac. Ustvari oni su živi-a-mrtvi, a ne on koji je ustao iz groba. On njih nalazi 'mrtve' jer ne žive oni nego ideologije i oni što vedre i oblače, raspolažu njima, običnim Srbima. Riječi tog oca, njegov izraz lica dok sina naziva govnom je poput nesalomljivog bedema mračne strane srpske historije. Miki je prolaznik, predstavnik Lazara koji je ustao u Srbiji, i koji je odlučio: ostvarivši deziluziju na ovom svijetu, te stoički počinivši i grijeh i zločin, odlučio vratiti se u svoj grob. Tako je moralo biti. Pojasnimo: Miki se digao iz mrtvih kako bi posjetio svoje voljene, kako bi vidio svoju prvu neprežaljenu ljubav Hrvaticu, kako bi utješio muslimanku, služavku njegovog oca koja je u ratu izgubila brata, kako bi zagrlio prijatelja i kako bi pronio glas o nekakvoj istini u toj mračnoj napaćenoj zemlji; došao je pronijeti vijest o ljepoti i životu, o svemu što zapravo živi u smrti i snu srpskog roda; a u tom drugom bivstvovanju na zemlji, među svojim ljudima, naučio je da jedino što vrijedi je ubiti i njih i sebe. Počiniti i zločin i grijeh. Vratiti se u grob, spoznavši da sve što vrijedi za života je na grob se posrati. Brutalno i gadljivo, zar ne?

Dok se gleda ili piše o ovome filmu osjeća se jeza u žilama, osjeća se jauk žrtava jedne sahranjene generacije i generacije koja se i dalje sahranjuje; ne samo u Srbiji, nego na čitavom raspadnutom tijelu, strvini bivše državne tvorevine Jugoslavije. 'Buđenje iz mrtvih' jedan je, ako ne i najbolji srpski film koji sam do sada pogledao. Na trenutke u meni je nešto progovaralo kao da se samo od sebe istiskuje: ' Ove nema nigdje, ovo jebeno nema na svijetu nigdje..' Tako je šaptalo. Ima možda, ali ovako ludo sivo, crno, bolno i sjebano kao što je tu tako nema nigdje. Scena u kojoj Miki odbaulja u šumu namočenu snijegom kako bi benzinom polio i spalio svoje najmilije što je imao, album sa slikama svoje porodice, i kada povrati na sve to – je vrh vrhova. Pljunuti Kafkin svijet na balkansku potenciju.

Nema nikakve dvojbe – film je izniman, odličan i ja ga preporučam.

(GROBLJE-KOSTURNICA IDEOLOGIJA)

(STVAR POVIJESTI, VRAGA I BOGA)

(IZLAZAK IZ GROBNICE I)

(IZLAZAK IZ GROBNICE II)

(NAD SVOJIM SPOMENIKOM)

(NAD SVOJIM SPOMENIKOM II)

(SLUZAVI SVIJET ŽIVIH)

('ANDRIĆ JE REKAO... JE LI DOBRO REKAO? NE ZNAM...')

(MIKI (SRBIN) I NJEGOVA LJUBAV (HRVATICA)='ZABRANJENA OBITELJ')

(OTAC: "GOVNO JEDNO, MORAO SI DA ŽENIŠ ONU.. MOGO SI DA OŽENIŠ NAŠU..")

('PA KAKO SI MI TI?')

(MIKI:'A ETO TAKO, VIDIŠ I SAM, ŠTA DA TI KAŽEM..')

('VIDIM VIDIM.. NE MORAŠ NIŠTA DA MI PRIČAŠ, NE MORAŠ TI MENI A NE MORAM NI JA TEBI..')

('E MOJ MIKI, OTIŠLI SMO U PIČKU MATERINU..')

('ZNAŠ DA SAM RAZMIŠLJAO OZBILJNO DA SE ZAPALIM NA TERAZIJAMA..')

('ŠTO SE NISI ZAPALIO?..')

('PA NE ZNAM.. NE ZNAM..')

('UVIDIO SAM VELIKU DOZU NEORIGINALNOSTI U TOME.. LJUDI SU TO RADILI, RADE I RADIT ĆE..')

(SMUČILO MU SE USKRSLOM DOK JE SPOZNAO RAZINU PAKLA NA ZEMLJI)

('VUPREM OČI VU TO NEBO VISOKO..')

Oznake: Miloš Radivojević, drama, srpski film, 2005, 10/10

- 17:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 29.11.2014.

HENRY & JUNE (1990)

46.HENRY & JUNE (1990, USA) Ocjena: 9/10
(Henry i June); biografski, erotski, drama
Redatelj: Philip Kaufman
Scenarij: Philip & Rose Kaufman, Anais Nin (knjiga)
Glazba: Mark Adler
Snimatelj: Philippe Rousselot
Uloge: Fred Ward, Uma Thurman, Maria de Medeiros



(NAPOMENA: ako se netko susreće prvi put sa imenima H.Miller i A.Nin bolje da zaobiđe Wikipediju, nego je bolje da odmah posegne za ovim filmom ako već ne za Millerovom knjigom; moje mišljenje je da umjetnosti i doživljaju umjetnosti nizanje podataka iz nečije biografije samo škodi)

'KAKO BI PREKRASNO BILO OVO POGLEDATI U NEKOM MALOM KINU'

Pariz, 1931. Anais Nin (M.de Medeiros), još u ranijoj mladosti gubi nevinost sa današnjim suprugom, poslovnim tipom Hugom (R.E.Grant), upoznaje slobodoumnog i životnog pisca Henryja Millera koji radi na svom romanu 'Rakova obratnica' u kojem ulogu ima i alter-ego njegove žene June (U.Thurman) s kojom putuje u Europu. Anais Nin, voli Lawrenceovu knjigu 'Ljubavnik Lady Chatterly' svojevrsni standard erotske literature tog vremena. Prepuna je erotske fantazije i sva pršti od seksualnog naboja kojeg nikada nije izvukla iz sebe dalje od svojeg intimnog dnevnika. Da sebe još nije istinski ni upoznala osim kroz seks sa suprugom onako en face, ona svoje prvo duboko seksualno buđenje pronalazi u boemski tajanstvenoj Henryjevoj ženi June, a sve proživljava sa Henryjem.

Umjetnost (književnost) i odnos Henryja Millera i Anais Nin odraz su slike svijeta koja je erotska, seksualna, napaljena, koja se odnosi na privlačnost i želju za istraživanjem u ljepotama, peludu, nektarima i užicima svoga ljubavnog partnera. Njihov spontani ljubavnički tjelesni i izvantjelesni odnos odvija se na tragu prekida sa tradicijom sakrivanja u duge suknje do nožnih članaka, raskid sa tradicijom imperativa konzumacije seksa isključivo na bračnu noć (a u braku rijetko, više nikad, ili samo zbog rađanja 'plodite se i množite'), sa kulturom diktata novca i sa kulturom vraćanja na kanone nepovrijedivog logosa koji je nepromjenjiv i zadat od strane Boga. Njihov seksualni život, oni sami ga tako percipiraju, je vječno traženje jednoga u drugome. Međutim, seksualnost ima i svoju rušilačku i ubilačku narav; svaki put dok se predaje An'ais svog ljubavnika istom i izdaje. Nakon stare avanture žudi za novim drukčijim izazovom erotike. Čini se kao da svaki put svog ljubavnika nakon seksa ostavlja mrtvog u krevetu. A on se ne osjeća izdat nego ponovno juri za njom, kao da je još neistražena, dalja i tajanstvenija nego ikada. I to sve ne osjećajući krivnje što je ljubi na način što želi još bolji seks sa njom.

Mnogo je onoga što mi je upalo u oči između pročitanoga od komentara različitih ljudi nakon odgledanog filma Philipa Kaufmana 'Henry & June', a što mi se čini kao nedobro viđenje. Prvo i osnovno, publika koja sjedi i gleda film s čisto moralističke pozicije će u tom smjeru komentirati scenarij, radnju, postupke i ponašanje lica u filmu. Možda ne više, ali barem desetak sličnih komentara iščeprkao sam surfajući po netu, a koji se odnose na lukrativnu, koristoljubivu, paklensku crtu Anaisina karaktera koja kao krvopija iskorištava muškarce i žene u filmu na emocionalnu, duhovnu i moralnu štetu svoga supruga, bankara Huga. Slično, postoji krivo shvaćanje Henryjevog lika, kao ružnog prasca koji iskorišćuje žene tražeći od njih samo puteni užitak i seks, da je tipična američka svinja koja se preserava itd. Naprotiv, u filmu u jednom navratu on čak jasno daje na znanje svojoj novoj ljubavnici Anais, da ga smeta kad ona govori 'jebao si me i jebeš me'. On u kinu sjedi sam i plače na nijemi film 'Stradanje Ivane Orleanske' dok se svi u sjedalima imperativom romantike svojega doba uvjetovano grle i ljube 'jer se to tako i na filmu radi' (ljubi). Henry Miller nije samo obični 'fucker' kojemu je 'njegov džoka' centar svijeta, što će reći – lik pisca H.Millera u ovome filmu ne valja gledati kao da se radi o negativcu i rušitelju djevičanskih bedema, kao da se radi o Jokeru iz 'Batmana' ili Lexu Luthoru iz 'Supermana'. Svijet je H.Millera prosudio olako po nekakvoj ukupnoj poganoj slici koja je o njemu proizašla. Treba početi osjećati i misliti o onome kako on piše. Uostalom što fali ako njegov 'džoka' njemu i predstavlja centar svijeta ako njome usrećuje drugu polovicu svijeta, u ovom slučaju svoju ljubavnicu Anais. Taj seks je obostran, ali je i priroda takva da zahtijeva poraz drugog muškarca. 'Pogani' jezik u književnim radovima je opet nešto drugo i moguće ga je svakako interpretirati.

Lik Henryja Millera, pa neka bude 'ružan i zao' dođe vam nešto kao ukupnost obrnute svijesti prema gledanju na erotiku, strast, ljubav i seks, pa čak i platonsku romantiku, od one kako ju gledaju onodobni glasnici i zastupatelji vremena u svojoj lijepoj književnosti, umjetnosti i općenito javnom životu. Lawrence ili Miller je samo jedan, kao što su 'prokleti pjesnici' kao naš Kamov rijetke ptice u moru starih pisaca visokog cilindra i zašpičuljenog brka što su visili na promenadama po gala večerima i svjetskim izložbama. A opet, Henry, za jedne zadimljene zdravice u malom pariškom kružoku autoironično i sladostrasno kao sam dionizijski poslanik govori Anais koja je inspirirana H.D.Lawrenceom : 'Tko sam kvragu ja da prigovaram Lawrenceu, on želi osloboditi književnost.. a potom dok sa radija usred swing prijenosa uleće Adolfov pozivno-odzdravni poklič za boj – 'Sieg – Heil!, Sieg Heil!' – Henry tiho domeće: ' Ma jebeš Hune!' , ustaje na noge i zapleše. On kao da je nadišao tugu i bol 'prokletih' boema i oživio ideju radosti živog 'jebe mi se' za sve autoritete. Tko da mu naređuje kako će i s kime ljubovati? Adolf? Zvonar crkve Notre- Dame? Liga naroda za ova i ona prava i toleranciju?

Ne bih želio raspredati naširoko o svim drugim aspektima i mogućnostima gledanja na ovaj film. Bilo bi dobro da pogledate ovaj film. Ova erotska drama je film o vremenu koje je bilo takvo kakvo je bilo (prva pol. 20. st.) – takvo je bilo mnogo prije, a takvo je vrijeme u dobroj mjeri i danas – slijepo, pokoreno i porobljeno; to je film o seksualnoj energiji, o životu kroz seksualnost, o ženskoj seksualnosti i o muškoj seksualnosti, o percepcijama, o fantazijama, o iskustvima, o željama i eksperimentiranju.. o ravnopravnoj mogućnosti ljubavi uz nesputanu seksualnost, o Henryju Milleru, June, o lažima, istini i Anais Nin. I naposlijetku, da zaključimo – ovaj film nije puka biografija gospodina Henryja Millera ili Anais Nin.

--------Kratki književni intermezzo-------

H.Miller: 'Rakova obratnica'

„ Jesen je moje druge godine u Parizu. Poslali su me ovamo zbog nekog razloga, koji još uvijek nisam u stanju dokučiti. Nemam novaca, nemam prihoda, nemam nade. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Prije godinu dana, prije šest mjeseci, mislio sam da sam umjetnik. Više to ne mislim, 'sad jesam'. Sve što je literatura, otpalo je od mene. Nema više knjiga koje treba napisati, bogu hvala.

Što je onda ovo? Ovo nije knjiga. Ovo je optužba, kleveta, osobna uvreda. Ovo nije knjiga, u običnom smislu te riječi. Ne, ovo je neprekidno vrijeđanje, ispljuvak u lice Umjetnosti, noga u tur Bogu, Čovjeku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Ljepoti… čemu god hoćete. Ja ću vam pjevati, možda malo neskladno, ali pjevat ću vam. Pjevat ću vam dok crkavate, plesat ću nad vašom prljavom lešinom…


Da biste pjevali morate prvo otvoriti usta. Morate imati pluća i ponešto poznavati glazbu. Nije potrebno imati harmoniku ili gitaru. Bitna je stvar 'htjeti' pjevati. Prema tome, ovo je pjesma. Ja pjevam.


Tebi, Tanja, pjevam. Bilo bi mi drago kad bih mogao pjevati bolje, melodioznije, ali onda nikada ne bi pristala da me slušaš. Čula si druge kako pjevaju i oni su te ostavili hladnom. Pjevali su ili previše lijepo, ili nedovoljno lijepo.“

……

„ Svijet je rak koji sam sebe izjeda… Razmišljam o tome kako će onda, kad se velika šutnja spusti na sve i sva, glazba konačno likovati. Kad se sve opet povuče u utrobu vremena, obnovit će se kaos, a kaos je partitura na kojoj je ispisana stvarnost. Ti si, Tanja, moj kaos. Zato ti i pjevam. To čak nisam ni ja, nego svijet koji umire, odbacujući košuljicu vremena. Ja sam još uvijek živ, udaram nogama u tvojoj utrobi, stvarnosti na kojoj se piše.

Polako tonem u san. Fiziologija ljubavi. Kit s penisom od dva metra, koji se odmara. Šišmiš – penis libre. Životinje koje imaju kost u penisu. Dakle, doslovno tvrd ko kost… 'Na sreću, kaže Gourmornt, u čovjeku se izgubila koštana struktura.' Na sreću? Da, na sreću. Zamislite samo ljudsku rasu kako hoda po svijetu s podignutom košću. Klokan ima dvostruki penis – jedan za radne dane a drugi za blagdane. Drijemam….. “


(Ovaj roman je bio više godina zabranjivan)

Film je inače primarno iz Anaisine perspektive pa je možda trebalo da ovdje stoji literarni umetak iz njezine knjige, a ne iz njegove. Pa ipak, kad pitate vašeg filmskog blogera, on radije čita Millera, a gleda fino nijansiran i dimenzioniran erotski film.

(AN'AIS U ORMARU PRONAŠLA UZBUDLJIVE SLIKE)

(SLIKA NEPOZNATOG VLASNIKA)

(SLIKA NEPOZNATOG VLASNIKA)

('U ORMARU POSTALA SAM UPOZNATA SA BESKRAJNIM VARIJACIJAMA SEKSUALNOG ISKUSTVA..')

(U NJOJ JE PROBUĐENO NEŠTO ŠTO JE U SVIJETU ODAVNO ZASPALO)

(S LIJEVA NA DESNO: HUGO, AN'AIS, HENRY)

(HENRY: 'PO MENI, SEKS JE PRIRODAN. KAO ROĐENJE ILI SMRT..')

(UOČILA 'TAJNU' NA HENRYJEVU ZIDU)

(JUNE)

('ZDRAVO MALA, ĆOŠKARIŠ?')

(HENRY I JUNE- KAKO JE PROZREO NJENU PRIČU)

('A ONDA SAM SHVATIO..MAZNULA JE CIJELU PRIČU..')

(ONA SLUŠA: KAO VJEČNO ZAČUĐENO BIĆE)

('MRZIM MUŠKARCE KOJI SE BOJE ŽENSKE SNAGE..')

('NE PLAŠIM SE TVOJE SNAGE! DOPADA MI SE!')

('OVO NISAM JA.. ISKRIVIO SI ME..')

('NARAVNO DA SI TI.. TO SI TI U MENI..')

('TI SVE PORUŽNJUJEŠ! TEBI JE SVE ŠALA! TI SI SRAMOTA ZA PISCA!')

('TI NISI ČOVJEK! TI SI DIJETE! ISKORISTIO SI ME, JEBAČU!')

(EKSPLOZIJA-BOJA KRVI NA ZIDU STRASTI)

('STID ME JE TVOJIH OČIJU..')

(LIJEPA KAO SAN)

(VRTLOG STRASTI)

Oznake: Philip Kaufman, Uma Thurman, erotski, drama, 1990, 9/10

- 18:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.11.2014.

JESUS DE MONTREAL (1989)

43.JESUS DE MONTREAL (1989, CAN-FRA) Ocjena:9/10
(Isus iz Montreala); drama, satira
Redatelj: Denys Arcand
Scenarij: Denys Arcand
Glazba: Jean-Marie Benoit, Francois Dompierre, Yves Laferriere
Snimatelj: Guy Dufaux
Uloge: Lothaire Bluteau, Catherine Wilkening, Johanne-Marie Tremblay




'BITKA IDEOLOGIJA ZA MONOPOL NAD LIKOM KRISTA, IDOLOM ŠIROKE PUBLIKE'

Dok sam gledao ovaj film, sistematski sam razmatrao ideje o kojima se u njemu radi i o kojima se tu progovara, te si sve te ideje u glavi pokušao pobrojati, sortirati i konačno odabrati najdominantniju. Dok mi se taj proces vrtio u glavi, kako su ideje skakale po virtualnoj ranking ljestvici polagano sam počeo shvaćati koliko ovaj film ustvari moram svrstati među najvrhunskija ostvarenja. Vrlo brzo sam shvatio da ovaj film o Isusu nije primarno religijski film, dakle nije ni spektakl, niti kakva klasična adaptacija; shvatio sam da se ne radi ni o filmu koji bi bio nešto kao 'moderna' inačica Isusa u vidu kakve rock opere; sve je ustvari upućivalo da je glavna ideja ovog filma 'o Isusu' ideja koju valja izdvojiti, a to je nešto što se zove 'faktor medija' u jednom vremenu iz kojeg struji silna moć utjecaja na mase. Sjetio sam se poznate Marxove izreke 'Religija je opijum za narod'. Dakle radi se o filmu koji tematizira 'medij' kao izvjesni opijum za narod (koji može biti bilo što: npr. dramska predstava Kristove muke, tv-reklama za pivo, ili liturgija prema starom crkvenom običaju). Medij je prenositelj informacije širokim masama, a zapravo je ništa drugo do sredstvo širećeg državnog ideološkog aparata. Iz ovog filma proistječe ideja kako je svijet univerzalan, i kako poruke medija (izravne, sublimirane ili kamuflirane) kao sredstva moćnih instancija vlasti jesu glavni pokretač i ravnatelj masa, mnijenja i svih civilizacijskih društvenih kretanja. Posebno, ovaj film, Isus iz Montreala odnosi se na modernu današnjicu u kojoj se taj medij, to sredstvo, ta uloga opunomoćenika na 'proizvodnju slike i prikaza stvarnosti' nalazi kao na stolu za igranje stolnog tenisa između Svijeta sekularnog i Crkve kao čuvara kanona kršćanske religije. Čini se kako se cijela jedna bitka vodi na tom polju za tako vruć kolač, kakav bi bio prevlast nad medijima. Naročito u vremenima i u okolnostima poretka kapitalizma. Ma kako da okrenete i jedna i druga strana su jedna drugoj konkurencija: crkva prodaje svoje piete , čisla i krunice za par dolara, a svjetski trgovački lanci zabave i 'slobode' prodaju svoje kino-projekcije, pop-koncerte, i drugo sa svim popratnim marketinški našminkanim magnetičnim materijalom.

U Isusu iz Montreala u središtu te dvije, dozvolit ću si da kažem 'zakrvljene strane', našla se skupina dramskih umjetnika koja ustvari ne uspjeva da bude nezavisna. Oni priređuju dramsku predstavu o životu i muci Isusa Krista po narudžbi montrealske crkve, a na drugoj strani, pošto je cijeli performans otvoren za javnost u cijeli projekt se upletu sponzori, financijeri, trgovci željni zarade, televizijska mašinerija; svi kako bi družinu angažirali u svojem lancu medijske promidžbe. Družina umjetnika-glumaca je otvorena uma, odgovara zahtjevima publike i vremena i plijeni opće zanimanje, pomamu pučanstva. Ali, opet, ubrzo se vidi da umjetnikov um i izraz nadilazi shvaćanje kolektivne konzumerističke svijesti obožavatelja koji religijski (opijeni) pristupaju svakoj ideji. Daniel, koji je dramaturg, osnivač družine, (kao prema židovima) 'vanbračni sin', upravo kao Isus Krist sa svojim učenicima ustaje svojim izrazom, svojom rječju otvoreno buniti se i koriti izrabljivače slobodne umjetnosti, te lihvare, snimatelje reklama i 'trgovce ljudskim dušama' koji sve rade samo u svrhu mahnite prodaje i goleme zarade. On prilikom jednog snimanja, kad njegovu drugaricu iz družine primoravaju da se skine radi snimanja reklame za pivo, kao Isus u Jeruzalemu izaziva skandal rušeći sav snimateljski inventar i rekvizite te tako u konačnici postaje nepoželjan i jednima i drugima – i Crkvi i trgovcima, eksploatatorima ljudskog dostojanstva. Daniel, iako to nikome osim njemu odmah ne postaje jasno, postaje sve više razapet između ideologija. On ne želi postati ono što od njega ideologije pokušavaju napraviti - superstar, zvijezda, ikona novog milenijuma koji će piti Pepsi na gigantskim plakatima. Kako će biti s Danielom (Isusom) na kraju – pogledajte u filmu.

O tome su knjige i znanstveni radovi već napisani, no ja ću ipak uz ovaj film reći samo nekoliko rečenica. Film je o kršćanstvu, tako da ću pojam 'religije' u svrhu ovog osvrta vezati uz kršćanstvo. Religija je od prvih stoljeća, uzmimo od 4.stoljeća nadalje u crkvama 'proizvodila' mnijenje i kreirala svjetonazor čitavim svijetom. Oko toga su se vodile žestoke borbe. Sukobi su bili krvavi. Politika je došla u ruke vjerskih poglavara. Njihov medij bile su kroz stoljeća ikone, freske, glazba, propovijed, hodočašća. To je bila dominantna vlast i 'medij' (ideološko sredstvo) je bio samo u njihovim rukama. Kad je izumljen tiskarski stroj u 15.stoljeću knjiga je počela postajati nešto što više nije u vlasti isključivo samostana, redovničkih skriptorijuma, crkvenih biblioteka itd. Svijet je dolaskom novog vijeka doživio uz gospodarski i trgovački uzlet i kulturni preporod renesansu. Sve tako kroz kompleksne revolucionarno-progresivne vjekove do 20.stoljeća i pojave masovnih elektroničkih medija. Bitka za prevlast nad medijima traje i danas, na kičmi kako 'modernog' Isusa Krista, tako i na kičmi umjetnika koji se mora svim silama upinjati da se otrgne utjecajima moćnih zakona i vlasti – države, Crkve i diktature kapitala. Umjetnika se oduvijek eksploatiralo i koristilo u nečije svrhe.

Ono što je mene osobno pogurivalo i sve više uvjeravalo da ovome filmu zaista vrijedi dati mjesto koje zaslužuje jest spoznanje načina na koji se gore opisani proces odvija – priroda gibanja tog procesa. Princip je sljedeći – to 'reketarenje', Kristom ili Kristom-glumcem-(neslobodnim) umjetnikom između vrhovnih vladajućih Institucija državnog aparata, između ideologija koje si konkuriraju ili se prožimlju i nadopunjuju, a koje su u mimikriji tisuća frakcija, udruženja i stranaka događa se nešto kao domino-efekt, kako u 1.st.n.e. tako i na koncu 20. ili na početku 21. vijeka. Vrijeme, povijest, civilizacija: sve to djeluje kao jedan ogromni nezaustavljivi motor koji žvače i žvače, proizvodi i razara, i tako će dok je ljudi.

(POČETNA SCENA U KAZALIŠTU-SAMOUBILAČKI ČIN)

(UREDNICA TALK-SHOWA:"ŽELIM NJEGOVU GLAVU..", PARTNER: "NJEGOVU GLAVU?")

(KULT 'LAŽNIH' OBOŽAVATELJA)

(PASIJA 20. VIJEKA - U MALOJ CRNOJ KUTIJI ZVANOJ TV)

(KONTEMPLACIJA ČOVJEKA I UMJETNIKA)

(STUDIRANJE PRIJE POSTAVLJANJA PREDSTAVE)

(DANIEL OKUPLJA DRUŽINU-NEKADA IGRALA U PREDSTAVI, DANAS SVEĆENIKOVA LJUBAVNICA)

(NISAM BAŠ NAJBOLJI SVEĆENIK, ALI TO JE PREDSTAVLJALO NAJBOLJI IZLAZ..)

(SINHRONIZIRANO DAHTANJE-PORNOGRAFSKA PRODUKCIJA (GDJE SVE GLUMCI PARTICIPIRAJU))

(GOLEMI EKRAN S PROJEKCIJOM PUTA KROZ SVEMIR)

('TI BI DA IGRAŠ DJEVICU MARIJU?' /PODSMIJEH/)

('POGLEDAJ, SAV TVOJ USPJEH I TALENAT SU U TVOJOJ GUZI.'

(P.PILAT : 'BEZOPASAN...')

(SVEĆENIK: 'ON JE PRIJETNJA GOSPODINE.')

(PILAT: 'KAD BIH SUDIO SVAKOM FANATIKU NA BLISKOM ISTOKU MORAO BIH POBITI POLA POPULACIJE..')

(SVEĆENIK: 'ON GOVORI PROTIV SVEĆENIKA GOSPODINE..')

(...A SVEĆENICI PODRŽAVAJU RIMSKU VLAST.. PRIKAŽITE PRIMJER, RAZAPNITE GA!')

('BOLJE JE ŽRTVOVATI JEDNOG ČOVJEKA.')

('TVOJA SAM ISUSE! SPASI ME ISUSE!!' - GLEDATELJICA NE MOŽE ODOLJETI ZOVU SVOG ŽIVOGA IDOLA)

(EGZAMPLARNO POGUBLJENJE)

('PREDIVNO POGUBLJENJE, PA GDJE STE SE SKRIVALI DA VAS JOŠ NISAM VIDJELA..?'; VIDI SL.3.)

('SVE ŠTO KAŽETE MOŽE SE UPOTRIJEBITI PROTIV VAS.. IMATE PRAVO NA ODVJETNIKA..')

(ISUSU BI DANAS (UZ PRISTANAK MARIJE) POVADILI UNUTARNJE ORGANE)










Oznake: Denys Arcand, drama, satira, kanadski film, 1989, 9/10

- 09:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.11.2014.

EN PASSION (1969)

41.EN PASSION aka THE PASSION OF ANNA (1969, SWE) Ocjena: 10/10
(Strast); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Liv Ullmann, Bibi Andersson, Max Von Sydow



Ovim filmom zaključio bih svoje predstavljanje ciklusa Ingmara Bergmana do nekog drugog puta kada imam namjeru baviti se osobnim pristupima njegovim ostvarenjima iz umjetničke faze između 1957. kada snima 'Sedmi pečat' i 'Divlje jagode' pa negdje zaključno sa 1966. kada je snimio 'Personu', uključujući tzv. trilogiju na temu vjere i sumnje ('Trilogy of Faith').

Obratite li malo koncentriranije pozornost na sam početak ovog filma evo što ćete vidjeti: Čovjek, imenom Andreas Winkelman (M.Von Sydow) ima 48-godina (to nam kaže narator), živi sam na otoku i upravo je na krovu svoje oronule kuće sa zidarskom špahtlom u ruci i kantom žbuke. Krov mu prokišnjava i on mora zacementirati vrh kuće. Podiže pogled..hladan vjetar mu struji kroz kosu dok gleda u sjeverno olovno sunce koje zaklanjaju nadolazeći tmurni oblaci; on se uspravlja, baca pogled ulijevo i vidi goli polupopašen otok od nekoliko ovaca što se stišću i razdvajaju u malom toru. Čuje se samo vjetar, more šumi kao da su krošnje, zvon zvona na vratu ovaca. Frustrira ga to što vidi i on silazi s krova dolje ostavivši kantu gore. Spustivši se dolje, kanta sa mokrim betonom sklizne i otkotura se za njim dolje. Njemu se još više upali živac.. podigne kantu i stavi je energično na vrata od ulaza na dvorišnom podrumu.. kanta ne popušta, i ponovno se kao iz inata stropoštava na zemlju zvoneći i rondajući na sav glas. Andreas koji je već okrenuo leđa na odlazak, okrene se i doslovno popizdi.. a onda ipak malo zastane, izvadi svoju lulu iz usta, nešto gorko progunđa, proguta sav svoj nagomilani bijes, uzme svoj bicikl naslonjen na vanjski zid kuće odgurne se i ode..

Gledati film, naizgled običan, film kao da se sve odvija u jednoj posvemašnjoj svakodnevici života među ljudima, a opet toliko mučan, zapetljan i siv dovodi nas do konačne spoznaje kako se tu radi o čudovištu od filma. Pogađate? To je Bergman. Tmurni, zatvoreni, praznovjerni, psihofobični, grozničavi čisti ljudski likovi što trpe breme građanskoga života sačinjavaju ovaj za prosječnog gledatelja poprilično teško gledljiv film. I pitate se što te ljude čini takvima..?! Čine ih njihovi zapetljani bračni, obiteljski, prijateljski, susjedski i poznanički odnosi. Zapravo njihova vlastita psiha. U njihovim životima neprestano uz vječni pokušaj ljubavi da vlada, klija nešto duboko lažno; neka iluzija koja cvate, a kad se pretvori u plod to se onda zove – samoprijezir, umišljanje, laž, prijevara, mržnja, strast. Strast je u ovome filmu nešto kao plod jedne odavno pokopane, još ne upokojene ljubavi iz prošlosti ljudi pomiješana sa prijezirom, tupom sivom tvrdoglavošću i imperativom ljubavi u sadašnjosti tako da se može život nazvati životom smisla i istine. Iz tih ljudi u konačnici izlazi strast, drugačija iz Anne (L.Ullmann), i ponešto drugačija iz Eve (B.Andersson), a da u svojoj duši ne umiju negirati prošlost i vlastitu ideju istinske ljubavi (Anna) ili zakonske konvencionalne ljubavi (Eva). I jedna i druga ulaze u vezu sa Andreasom Winkelmanom, samotnjakom kojeg bole rane iz prošle veze sa ženom i koji pati od nedostatka ikakvog samopoštovanja. Anna uvjerava sebe u istinsku ljubav, a Eva koja je udata žudi za utjehom i nepronađenom strašću sa zakonitim dosadno principijelnim mužem. Na otoku, na kojem se čini da je klima uvijek hladna i svježa, baš su našle 'pravog' za saživljavanje sa svojim iluzijama – jedinog muškarca, koji u suštini jest dobra srca, ali je 'pregorio', nema sluha za tako okovane duše, optočene gorčinom, plačem i dubokim nemirima. U ovakvome životu, koji nije rijetka pojava, svi ljudi su zapravo sami, beskrajno beskrajno sami, kao da su otoci na kojima se hrani nekoliko ovaca i koje više nemaju što da popasu. Životi ljudi – goli očaji. Takav je svijet Ingmar Bergman prepoznao kod ljudi. Povrh svega, otokom se događa nešto kao alegorija za pakao ljudske duše. Otokom zapravo šeće 'živi' Sotona. (ne zaboravite ovo dok vidite scenu sa psićem).

Dok gledamo ovakav film sami smo si nekako pomalo lažni. Kao da ne možemo pronaći gdje smo tu mi, je li film u stvari pretjerano ocrnjena slika ljudskih karaktera i ljudske duše, ili mi ustvari gledamo vraški dobro remek-djelo. Radi se o filmu u kojem sam osobno najsnažnije doživio onaj u literaturi toliko često spominjani tanki jaz između ljubavi i mržnje, između prostog voljeti ili mrziti, a koji je po Bergmanu toliko golem i nepremostiv, kao duboko bure sivila. Osim što se ne bih mogao složiti da su Bergmanovi filmovi loši (jer Bergmana volim), u svemu ostalom mogao bih se složiti sa mišlju našeg izvrsnog filmskog kritičara Živorada Tomića, a kaže ovako: „ Problem s Bergmanom je jednostavan: njegovi su filmovi previše loši, a da bi ih mogli uspoređivati s filmovima Ozua ili Renoira. Istovremeno, oni su previše dobri, a da bi ih mogli zanemariti. Bergman je režiser čije filmove volim mrziti.“ (preuzeto iz; Ž.Tomić: Užitak gledanja – zapisi o svjetskom filmu)

(OLOVNO SUNCE)

('ZDRAVO JOHANE..KAKO SI?')

('PRILIČNO DOBRO.'

('KAKO BRONHITIS?')

('NIJE NAJBOLJE.')

('SVRATI NEKI DAN, IMAM BOCU SIRUPA PA MOŽEŠ UZETI..')

('HVALA.')

('DA SE SASTANEMO USKORO?')

('ZDRAVO.')

(EVA I ELIS: NAIZGLED SRETAN BRAČNI PAR)

(LJUBAZNO DOŠAO VRATITI ANNINU TORBICU)

(PREKINUO PROCES ISKONSKOG ZLA)

(PIJAN POČEO DA BAULJA...)

(..I ZAZIVA SVOJE IME...)

(KRATKA LUČ LJUBAVI; TAJNA VEZA S EVOM)

(EVA SE JAVLJA MUŽU KOJI JE NA PUTU DA NE BRINE)

(EVA NAKON RAZGOVORA S MUŽEM: 'TEŠKO JE KAD JEDNOM SHVATIŠ DA SI BEZVREDAN.')


(ANDREAS I ANNA: POVJERAVAJU SE ALI NIKADA NEĆE SHVATITI JEDNO DRUGO)

(UTJEHA KROZ STRAST)

(IZ ANINA SNA)

(BESPOMOĆNI NIJEMI VAPAJ-SAN KOJI SE PONAVLJA)

(ANIN UNUTARNJI ŽIVOT)

Oznake: Ingmar Bergman, Max Von Sydow, Liv Ullmann, drama, švedski film, 1969, 10/10

- 14:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.11.2014.

HEAVENLY CREATURES (1994)

38.HEAVENLY CREATURES (1994, NZL) Ocjena: 9/10
(Nebeska stvorenja); drama, biografski
Redatelj: Peter Jackson
Scenarij: Fran Walsh, Peter Jackson
Glazba: Peter Dasent
Snimatelj: Alun Bollinger
Uloge: Melanie Lynskey, Kate Winslet, Sarah Peirse




'DJEVOJKE S OŽILJCIMA'

“… Majke, očevi, sinovi i kćeri, … svi na kotačima. Od 8 do 80, voze se iz zabave ili na posao, svaki dan. Na tisuće njih…“ (iz uvoda filma)

Christchurch, Novi Zeland, rane 50-te godine 20. stoljeća. Grad-prijestolnica kulture, obrazovanja i mirnog obiteljskog života, grad zelenila i grad s najviše bicikala u svijetu, odmah iza Kopenhagena u Danskoj. Tako počinje priča o slučaju koji je tih godina potresao novozelandsku javnost tako da se cijeli skandal i proces proširio daleko izvan granica te daleke otočne zemlje. Film je to koji je nastao prema predlošku dnevnika jedne ogorčene tinejdžerice (M.Lynskey) koja je sa svojom najboljom prijateljicom (K.Winslet) ubila svoju majku i zbog čega je kasnije objema djevojkama suđeno.

14-godišnja Pauline (M.Lynskey) kći iz radničke, ribarske porodice upoznaje se s Juliet (K.Winslet) koja sa svojim bogatim i uglednim roditeljima doseljava iz Engleske. Od samog početka mi osjećamo kako je uočljivo 'crna' Pauline ogorčena, inertna, povučena i posebnija, po svoj prilici i inteligentnija od ostalih djevojaka s kojima pohađa djevojačku školu. Poznanstvom sa Juliet, 'bijelom' plavokosom djevojkom punom zaigranosti, sarkazma i prijezira koja u sebi nosi veliki svijet inspiracije i mašte Pauline razvija veliku povezanost i bliskost. Njih dvije postaju srodne duše koje počinju živjeti jedan novoosmišljeni svijet mašte kao na dvoru izmišljenog kraljevstva u knjizi koju Juliet želi napisati. U njihovom gradu nema ničega što bi bilo prijateljsko njihovoj zajedničkoj duši – taj grad, grad je sivila, poretka stvari u kojemu moraš posivjeti, poružnjeti, mlad ostarjeti, dati cvijet svoje nevinosti nekom priglupom studentu ili podstanaru. Protiv svega toga, a tako i protiv roditelja koji će postati simbol svega što taj grad jest njih dvije će živjeti kao u jednom fantastičnom sestrinstvu koje će ih braniti od sile zla koja ih okružuje. Njihova sestrinska veza ima čitavu evoluciju od nastanka do raspada (nakon što ih društvo na kraju ipak rastavi). One su u početku zaigrane djevojke koje trčkaraju cvjetnim livadama, u mašti otkrivaju svijet filma i zemlje gdje pjevaju najljepši glasovi poput Maria Lanze, zatim doživljavaju prve 'napade' i protivljenja njihovih roditelja; a onda one grade visok bedem obrane oko sebe u vidu dopiske pod tajnim imenima iz svog romana o dvorskim skandalima (Pauline je Charles, Juliet je Deborah i imaju sina glinenog lutka Diella), smišljaju bijeg, postaju ljubavnici kojima nitko ništa ne može. One imaju svoj svijet, dvorac u kojem vladaju, a njihovi dvorjani su vojska koja sječe glave groznim neprijateljima, sve do jednoga dana kada napadi izvana ne postanu neizdrživi – Pauline počne planirati da ubije majku. I lezbijska i ubilačka komponenta između djevojaka stvar je psihologije i otpora, borbe protiv ofucanog konzervativnog društva u kojem se nema prava na vlastiti svijet mašte i snova.

U jednoj kratkoj interpretaciji ove drame neophodno je reći kakav je ovo zapravo film, jer osim što je provokativan, zrači nečime doista neobičnim ali magičnim. Teško je ikako propustiti naglasiti koliko ovaj film značajno progovara o unutrašnjem svijetu jednog adolescenta, u ovome slučaju o svijetu dvije djevojke u pubertetu. Gledatelj može ući u njihov svemir, u momentu kada se u svemiru jednog bića događa nešto kao 'veliki prasak' – te djevojke nakon toga doba u svome razvoju više nikada neće biti djeca. Nemiri, strahovi, nagoni, želje, potrebe, čežnje – potreba za gašenjem koliko i paljenjem, za vodom i vatrom – to su elementi tog mladog 'gnjevnog' bića u cvatu. I onda na putu takvom biću stanu užasni roditelji koji su toliko sivi i ugruvani da im sve mučna duhanski žuta boja isijava iz puti, ili psihijatri, popovi, učitelji, doktori, moralizatori. To postaje zajednički nazivnik – neprijatelj biću koje želi sanjati, otkrivati, spoznavati, nadati se, čeznuti i ljubiti.

Djevojke Melanie Lynskey i Kate Winslet su prekrasne. Čitava grupa glumaca u ostalim ulogama ostavljaju dojam sivih gradskih naturščika. Film se prelama i preklapa, konstantno teče između mučnih scena koje vode putem prema finalu filma strave i užasa i sa druge strane scena čarobno i snovito lijepih i zanosnih. I konačno, kad se podvuče crta, film osim što predstavlja značenjem dubok film, film predstavlja i jednu društveno kontroverznu crticu iz novozelandske crne kronike koja do danas ostaje moralno diskutabilna. Završit ćemo u duhu pitanja Dostojevskoga (njegovog Raskoljnikova): Jesu li djevojke krive što su ubile majku? Što je njih dovelo do toga da to učine?

(CHRISTCHURCH-TRADICIONALNA I KONVENCIONALNA SREDINA)

(DJEVOJAČKI ZBOR)

('SJEDITE!')

(PAULINE - IZDVAJA SE U GOMILI)

(MMM... MARIO LANZA..!)

('HEJ, NIJE LI TO ČUVENI IRSKI PJEVAČ O'LANZA?')

(GADLJIVI HUMOR-OTAC SE SPRDA SA M.LANZOM)

(DERIŠTE OD MALOGA BRATA SLOMILO PAULINU PLOČU)

(USKRŠNJI PIKNIK 1953.)

('BOROVNIJSKE PRINCEZE')

('CHARLES')

('DEBORAH')

(UNUTRA JE NJIHOVO BOROVNIJSKO KRALJEVSTVO)

('DIELLO' - SIN CHARLESA I DEBORAH; 'UBIO' 57 LJUDI)

(PAULINE U 'ZEMLJI ČUDESA')

('..MORAŠ JESTI!..')

(PSIHIJATAR: 'VOLIŠ LI SVOJU MAJKU?')

('NE!!')

('SVIĐAJU LI TI SE DJEVOJKE?')

('NE...')

(NESHVAĆENI I POVRIJEĐENI DRAGI ANĐEO)

('OSRAMOTILA SI MENE! OSRAMOTILA SI OBITELJ!!')

(U PAULINOM POGLEDU SE NEŠTO ZAMETNULO)

(..A ONDA JE DOŠAO TAJ DAN..)


Oznake: Peter Jackson, drama, biografski, novozelandski film, 1994, 9/10

- 15:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.11.2014.

HACHI: A DOG'S TALE (2009)

37.HACHI: A DOG'S TALE (2009,USA-UK) Ocjena: 8/10
(Hachiko, priča o psu); drama, obiteljski
Redatelj: Lasse Hallstrom
Scenarij: Stephen P.Lindsey, Kaneto Shindo
Glazba: Jan A.P. Kaczmarek
Snimatelj: Ron Fortunato (dir.fotografije)
Uloge: Richard Gere, Joan Allen, Cary-Hiroyuki Tagawa



Čovjekova izvorna i čista duša odavno je zastranila. Stala se opijati tko zna kad u nejasnoj mitski zamagljenoj davnini i danas sa takvom dušom čovjek luta, a da ne vidi jasnog puta. Duša mu je upravo kao kad se osoba napije pa onda vidi titravu suženu sliku duplih puteva. Neka drevna tvrdoglavost ili strah čovjeka do danas drže zauzdanog i on vjeruje u sjene u pećini.. Zato bi čovjeku bilo dobro da uči od životinja, naročito od psa koji mu je tisućljetni prijatelj. Nikako čovjek čovjeku ne može biti prijatelj na tako snažnoj razini. Čovjek je čovjeku od davnina vuk. A pas.. pas mu je vjeran drug.

Hachiko je japanska pasmina Akita (Veliki japanski špic), vrsta pasa koje su u Japanu dresirali za borbe, i bili su vjerna pratnja šogunima. Međutim ono što je za naš film i ovaj esej bitno stoji u činjenici da je to vrsta psa stara prema podatku u filmu 4 tisuće godina. Od početaka dakle, uvjetno rečeno, pisane povijesti taj je pas čovjekov vjeran prijatelj. I do danas on je sačuvao svoju vjernost, svoju plemenitu discipliniranu ćud i ljubav za svoga gospodara kao da se ne radi o njegovom gazdi nego baš kao da se radi o nekom prešućenom, davno datom zavjetu. Iz tog psa do današnjega dana, iz njegovih očiju izvire nešto sjajno, jasno i toplo – kao dan, duša neokaljana – kao što je bila i prije 4 tisuće godina; a čovjek, biološki i fiziološki inteligentnije biće po stupnju razvoja ipak ima jednu dušu ispranu, zgužvanu, zgaženu od povijesti, koja se boji i svoje sjene. Čovjekova duša stisnula se u podsvjesni (nesvjesni) kutak sebe kojeg po Freudu nazivamo id i čuči tamo barem za 4 ooo godina dalje od istinskog prijateljstva i iskrenog slobodnog življenja. Psa se često kao simbol mrzi i krivo interpretira kao prljavo i beznačajno stvorenje. A sve to zbog mitologije i legendi od antike pa sve do postmoderne u ljudskoj, zloj i slijepoj opsjednutosti; u mrakom okupanoj vlastitoj pećini u kojoj drhture i glasno se hvastaju oko svoje kosti istine. Čovjek bi kao biće razuma i visokog stupnja pameti trebao iznaći načina da spasi pse, da ih drži u redu; posebno u velikim gradovima.

Priča… Film ovog švedskog redatelja, američko-britanska je adaptacija japanskog predloška; filma 'Hachiko Monogatari' iz 1987. snimljenog prema istinitoj priči. Radi se o vjernom psu koji je cijeli život odlazio dočekivati svoga gospodara na željezničku stanicu dok bi se ovaj vraćao s posla. Kad je jednoga dana čovjek umro, pas je još čitavih devet godina nastavio u istom ritualu, na istome mjestu dočekivati svoga gazdu koji više nikada neće doći… sve do svoje smrti.

U američkoj verziji, filmu koji je pred vama, igraju Richard Gere, Joan Allen, Jason Alexander (George iz Seinfelda); ekipa poznata i popularna tako da je film složen u dobroj mjeri u maniri estetike holivudske romantike, a manje u maniri ekspresionizma koji bi pojačavao sam odnos između gospodara i psa. Međutim, ono što je jako dobro, upravo iz tog razloga i tog tona jest u onome što se dobilo, a dobila se slika američkog društva u onom njegovom dijelu koji se non-stop seli, putuje za poslom, prilikama, ženi se iz imperativa, rastaje se zbog toga što ne zna živjeti, hrani se s nogu i čitav opskurni i zapetljani svijet shvaća kao veliko zezanje. A pas Hachi je briljantan. Sve je to urađeno dosta lijepo i sa dosta mara. Film je friško prikazan na televiziji, pa ako niste svakako pogledajte. Osim dublje i značajne pozadine, kao stvorene za dobru raspravu, ovaj je film ipak jedan lagan i dirljiv film za širu gledateljsku publiku.

(NAŠLI SU SE NA ŽELJEZNIČKOJ STANICI)

(..BIO SAM MALI..)

(SRETNI DANI)

(HACHIKOVO SRCE)

(U DVORIŠTU)


(HACHIJEVA PERSPEKTIVA)

(HACHIJEVA PERSPEKTIVA)

(SVAKODNEVNI ISPRAĆAJI I DOČECI)

(NEMA TE ZAPREKE KOJA BI ZAUSTAVILA HACHIJA)

(A ONDA SE ON VIŠE NIJE VRATIO...)

(TUGA)

(USTRAJNOST)

(USTRAJNOST)

(USTRAJNOST)

(SAMOĆA)

(SAMOĆA)

(GODINE PROLAZE...)

(..STARI DRUŽE..)

('..NE MORAŠ VIŠE ČEKATI..')

('MORAM.')

(ČEKANJE DO DUBOKO U NOĆ)

Oznake: L.Hallstrom, R.Gere, drama, obiteljski, 2009., 8/10

- 16:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 31.10.2014.

A MATTER OF LIFE AND DEATH (1946)

36.A MATTER OF LIFE AND DEATH (1946,UK) Ocjena:8/10
(Pitanje života i smrti/Stairway to Heaven-U.S. title); rom.drama, fantazija
Redatelj: Michael Powell, Emeric Pressburger
Scenarij: Michael Powell, Emeric Pressburger
Glazba: Allan Gray
Snimatelj: Jack Cardiff
Uloge: David Niven, Kim Hunter, Robert Coote




'ŽIVOT, LJUBAV i SMRT KAO STVAR NEBESKOG ZAKONA'

Film o britanskom pilotu pogođenog aviona u Drugom svjetskom ratu na povratku u domovinu (D.Niven), koji je nepažnjom 'nebeskog službenika' preživio skok bez padobrana u mračni bezdan iznad maglovitog Sjevernog mora. Tehnički, zbog eksperimentiranja s bojom, radi se o onakvoj vrsti filmova u koloru iz kojih se gledatelj i ljubitelj filma počinje zaljubljivati u filmove u boji. To su 40-te godine 20. stoljeća, a svako razdoblje jednim dijelom ima svoje šarmantne filmove. Pa iako ovaj film možda i nije najšarmantniji film svojega doba, radi se ipak o jednom slatkom i kvalitetnom ostvarenju – radi se o jednostavnom klasiku romantične fantazije-komedije. I dakako, nemojmo se dati zavarati; film baš poput neprikosnovenih filmskih bajki-fantazija poput 'Čarobnjaka iz Oza' ima svoju vrlo dojmljivo izraženu značenjsku razinu. Dok je kod 'Čarobnjaka iz Oza' to sve posloženo baš kao slatki dječji san, u ovome filmu to je ljubavna priča stavljena pred autoritet suda u sudnici pred samim nebeskim rajskim vratima.

Peter Carter (D.Niven) iz pogođenog aterirajućeg aviona s motorom u plamenu već je izgubio svog kopilota i javlja se službenici u centrali piste za spuštanje u oporučnom tonu; Ona, June (K.Hunter) je po riječima i glasu, njemu posljednje dražesno biće s kojime može podijeliti djelić svog života koji mu sada visi na niti, gore u letećoj plamtećoj tvrđavi. On se oprašta i zamoljava djevojku da uputi posljednji pozdrav njegovoj majci i sestrama. Sudbina i pomalo osobenjačka (šeprtljava) ćud 'francuskog' božjeg posrednika koji sprovodi mrtve na recepciju Raja, donijet će ipak časniku Carteru drugu životnu priliku.. Past će u more i naći se na obali Engleske točno u trenutku kada June (telefonistica) biciklom nosi vijest njegovoj obitelji s njegovim posljednjim riječima. Između njih već postoji osjećaj ljubavi velik kao 'pitanje koje dijeli smrt od života'. To pitanje, gotovo političke važnosti, postaje stvar prijepora među strankama gore na Nebesima. Tamo je politika sa Zemlje važna utoliko da se odluči ima li smisla da dotični ostane među živima ili ne. Da li je ljubav dovoljan razlog, da li je ljubav prema ženi svog života dovoljan razlog da ne napusti svijet… jer svijet prema tužilaštvu ionako ne ide u dobrom pravcu. Kakva je to politika zaista valja pogledati. Naime Peter je Britanac, a June, njegova ljubav je Amerikanka. Sudski proces pretvara se u verbalni rat argumentima između britanske i američke klupe. Tužilac u ime sve američke stvari u stvari brani June od 'dosadnog' Engleza.

Ovako nešto klasično i staro moguće da se neće sviđati onom dijelu filmske publike zainteresirane za nove i revolucionarnije pravce filmskog izražaja. Pa ipak, osobno držim da u mnogim old-fashioned ostvarenjima postoji nešto vrlo važno za svijet filmske umjetnosti – a to je faktor izvjesne dječje nevinosti kojom se pripovijeda, snima i prikazuje.
U želji dohvaćanja što eksplicitnijeg sadržaja, dok tragam za filmovima koji su otišli što dalje u spoznaji koju čovjek današnjeg vremena može upiti ovakve filmove poimam kao trenutak osvježenja, uz popodnevni čaj ili mekano nedjeljno jutro. 'Pitanje života i smrti' je refresh za moždane vijuge u kojem sam isključio svaki imperativ dubokog razmišljanja.

(SUDBINA IH SPOJILA POGREŠKOM NEBA)

(KAD IZASLANIK NEBA DOĐE, VRIJEME STANE)

('VRT' ZEMALJSKI)

('STEPENICE ZA NEBO')

('VUČE' GA GORE)

(POGLED S EMPIREJSKIH VISINA)

(NEBESKO ROČIŠTE)


(SVJEDOCI-INDIKATORI SUDBINE JEDNE ZEMALJSKE LJUBAVI)

(TUŽILAC S AMERIČKOM ARGUMENTACIJOM)

(SUZA NA RUŽI KAO DOKAZ)

(ODLUKA)

(ETO ZAŠTO OSTATI)

-------------------------------------

(ROMANTIČNI PROZOR 1946. - K.HUNTER, D.NIVEN)

(D.NIVEN - VELIKI BRITANSKI GLUMAC)



Oznake: Powell-Pressburger, D.Niven, britanski film, drama, fantazija, 1946, 8/10

- 16:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 29.10.2014.

KVINNODROM (1955)

35.KVINNODROM aka DREAMS (1955, SWE) Ocjena: 9/10
(San žene); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Hilding Bladh
Uloge: Eva Dahlbeck, Harriet Andersson, Gunnar Bjornstrand




Bergman u ovome filmu propitkuje psihologiju ženskog očekivanja od ljubavi, a osim toga film jasno prikazuje mučni svijet poraza koji se uvlači u život svakog suvremenog civiliziranog čovjeka. Stoga upravo i ne treba uzimati zdravo za gotovo domaći prijevod naziva filma koji uključuje isključivo san žene(!). Taj poraz ide uz građansku put gospodina konzula Otta Sonderbyja (G.Bjornstad), uz put male zavodljive šiparice Doris (H.Andersson) ili uz tip zrele žene koja stoji na svojim nogama, ali je nesretna u ljubavi i ovisna, kao kakvim lancima vezana u vezu sa sredovječnim i pomalo olinjalim oženjenim muškarcem. Osobe u starosti, kao nesretni Otto, ili u zrelosti kao modna fotografkinja Susanne sanjaju svoje snove o ostvarenju ljubavi, dok im život protječe u mučenju i teškoj prolaznosti. (izvanredni kadrovi Otta Sonderbyja dok ga ostavlja mlada Doris, nakon scene sa Ottovom kćerkom – društvenim i moralnim parazitom koji prijeti ucjenjivačkim sudskim procesom protiv oca; on stoji kraj prozora u poluosvjetljenom sumračnom raskošnom salonu i gleda na ulicu dok se čuje kako odzvanjaju dvostruka zvona s gradskih katedrala kao da poručuju: „Zbogom“) Gospodin Otto, ugledni je građanin sa mnogo novaca koji djeluje potpuno napušten – nevoljen, neshvaćen, umirovljen na razini kao profesor Isak Borg u 'Divljim jagodama', Bergmanovom remek-djelu. On sa ovom djevojkom Doris živi posljednji put, on sanja nedosanjani san, već vidno umoran od pokvarenog društvenog, obiteljskog, poslovnog i svakog drugog materijalizirajućeg života. Doris se pak igra, ona je dijete koje se smije čudnom i simpatičnom starcu; ali ga shvaća na razini da ne poimlje to istoga trenutka. Ona je dobro dijete, zaigrano, nesvjesno, željno da ljubi i da se nju ljubi – dok kćerka Ottova nije dobro dijete, ona je zlo dijete o čijim se korijenima treba duboko zamišljati. Ukupno; pitanje glasi gdje izvire taj starčev samotnički pakao; zašto je on sada u starosti nevoljen i primoran prezirati, biti stezan u okovima vlastite mržnje?

Susanne (E.Dahlbeck), nesretno zaljubljena žena koja više ne ljubi mladenačkom naivnom i izravnom iskrenošću, nego koja žudi za vezanošću za čovjeka, za povjerenjem, stabilnošću i sigurnošću; žena koja živi san o osvajanju ljubavi koju ima u voljenom muškarcu – sada nakon određenog vremena bez sastanaka ne uspijeva dobivati od svoga čovjeka onaj potez više s kojim je oduvijek računala – onaj potez da u tome muškarcu bude imala nešto više od ljubavnika na strastvenim tajnim randesima. Sve ono što ljubav uključuje izvan je domene njezine velike i snažne predanosti tome čovjeku. Ljubav tog njenog ljubavnika Henrika, neovisno što on govorio, mislio i radio vlasništvo je nekih drugih ljudi, sila i pojava. Nakon što joj cijelu tu istinu Henrikova supruga skreše u lice ova shvati što u životu znači ljubiti na njezin način. Sanjala je san o ostvarenju nečega što je odavno kupljeno, uzeto, potpisano, potvrđeno, procijenjeno, ugovoreno. Čista ljubav zacijelo negdje teče, ali unutar teških, neprohodnih, nadljudski strašnih debelih i zapetljanih zidova.

Kao i ostali Bergmanovi filmovi, radi se o mračnom filmu, a kroz koji nas režiser okom svog snimatelja provodi tako da se sve vidi. Brutalno ogoljeni karakteri u svijetu mučnom i stvarnom. Film je to koji nije među najboljim Bergmanovim ostvarenjima, ali je na tragu i potpuno usklađen sa žicom autorove genijalnosti. Bergman ovdje ne umjetnikuje, ne slika i ne uljepšava – on komunicira i kopa. Ostao sam više nego ugodno iznenađen pošto mi je ovo bilo prvo gledanje.


(USAMLJENA SUSANNE)

(TAJNI SASTANAK)

(TOLIKO DALEKI SNOVI)

(DORIS UPOZNALA GOSPODINA OTTA)

(MLADOST-LUDOST)

(OTTO BI SVE PODNIO ZA TRENUTAK LJUBAVI; U LUNAPARKU)

(KĆI IH UHVATILA 'IN FLAGRANTI')

(UTJEHA ŽENE MLADOJ DJEVOJCI)

(NAUČILA ŽIVOTNU LEKCIJU)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, švedski film, 1955, 9/10

- 12:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.10.2014.

HANA-BI (1997)

34.HANA-BI / FIREWORKS (1997, JPN) Ocjena:10/10
(Vatromet); rom.drama, kriminalistički
Redatelj: Takeshi Kitano
Scenarij: Takeshi Kitano
Glazba: Joe Hisaishi
Snimatelj: Hideo Yamamoto
Uloge: Beat Takeshi (T.Ketano), Kayoko Kishimoto, Ren Oshugi




'TISUĆU CVJETOVA TISUĆU SUNACA'

Prihvatili mi to ili ne ovaj krvavi film pun nasilja više je romantična drama nego li je to kriminalistički film. Osjeća se da slike s motivom cvjetova kojih je autor sam Takeshi Kitano imaju jasnu i točnu simboliku. Te glavice cvjetova nisu ukrasi i estetske stilske figure, te su glave cvjetova suština – koliko predstavljaju bivstvo, toliko predstavljaju neposrednu domenu postojanja – život i smrt. Ljepote pritom ima ili nema. Cvijet pod toplim svijetlim suncem raduje se, on je sretan kad ga škropi kiša, a guši se, grči i vene kad ga polijeva olovna kiša, ili prekriva mračni plašt.

Srce i duša detektiva Nishija živi takvim životom, kao cvijet, jedino što nije pričvršćen stabljikom za tlo, nego je pokretljiv – itekako pokretljiv. Toliko da izražaj boli može vratiti sijačima tame koji ga okružuju. Moderni svijet, svijet ulice, novca, prestiža i cirkulacije imovinskih odnosa je takav da uvijek čovjeka hoće ščepati i cijediti. Bezdušan, taj svijet ne pita koliko i je li trpi taj trešnjin cvijet u tom jadnom čovjeku. Nishiju, bivšem detektivu, sva se nevolja sručila na život. Morao je popiti gorke pilule svog života - jednu za drugom: ubili su mu kćer, žena mu je obolila zbog stresa od neizlječivog raka krvi, morao se zadužiti kod lihvara za njezino liječenje, vraćati dug, prijatelj mu je ostao paraliziran u jednoj pucnjavi dok je praktički naletio na metak koji je bio namijenjen njemu.. Nishi više nije mogao vraćati dug, osjećaj krivnje pomiješan sa 'psima' koji ga neprestano progone rezultirao je tako da je ovaj počeo postupati logično; likvidirati jednog po jednog tko bi mu se našao na putu, i to sve ne mijenjajući emociju na licu. Čitavo vrijeme svojoj duboko potresenoj i žalosnoj ženi prikazivao je privid ljepote, radosti i smisla života. Jedne večeri priredio joj je vatromet…

Izvagao je Takeshi Kitano ovim filmom težinu ljudske egzistencije i cijene suvremenog života dok u čovjeku čitavo vrijeme pokušava cvasti cvijet ljubavi upijajući tračke sunca što se probijaju iza zavjese olova, smoga, zgrada i oblaka. Paklensku igru igraju ljudi, siju tragediju izgubljenosti, napuštenosti, ogorčenosti i duboke tuge. Čovjek može na ljepotu i pravdu u životu računati i djelovati samo pod utjecajem mimikrija i metamorfoza. (kako je Nishijev prijatelj u samoći počeo slikati, kako je Nishi od ukradenog i preprodanog taksija učinio policijska patrolna kola). Zašto je Nishi prefarbao taksi u policijska kola? Zato da učini ono što priroda čini – metamorfozu; dok je bio u stvarnom policijskom odijelu bio je lažan - tužan, ružan i dužan; bio je podjarmljen u funkciji institucije koja nije pravedna. Imao je samo plaću i preteški teret ukletoga posla. Konačni samoubilački pucnji u filmu čovjekov je odgovor na pakao života – odbijanje sudjelovanja u nečemu takvom kao što je svijet ljudskih štakora koji stanuju čitavog života kao tumor u tvojoj utrobi. Film je taman i tužan, bez mnogo humora (kojeg ima više u drugim Takeshijevim filmovima), govori o čovjekovoj nesreći, o životu kojeg mora stoički podnositi, kročiti njime i nalaziti smisao 'puta' – a put je sve više strm i vodi u pakao, ma koliko čovjek stremio da se uspinje. Život je ustvari ljubavna priča kojoj đavli vječito stoje na putu.



(OBITELJ POD CVIJETOM-SUNCEM)

(MODERNA MEDICINA NE MOŽE DA NAPRAVI ČUDO)

(JEDAN OD NAJLJEPŠIH I NAJDIRLJIVIJIH MOMENATA)

(PRIJATELJI A NE PARTNERI)

(ČOVJEK IMA ŽIVOT U SEBI I IZVAN SEBE)

('PITANJE')

(UMJETNIKOV ODGOVOR OSTAO PITANJE)

(CVAT KAO TRENUTAK U VJEČNOM KRUGU)

(MELANHOLIJA)

('PRESVLAČENJE' KAO U PRIRODI LEPTIR ILI ZMIJA)

(PRIREDIO JE VATROMET)

(GLEDAJU NEČIJU DJEVOJČICU KAKO SE IGRA)

(DVOJE-SAMI U VJEČNOME SVEMIRU)

CVJETOVI...















Oznake: Takeshi Kitano, drama, japanski film, 1997, 10/10

- 11:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.10.2014.

SONATINE (1993)

30.SONATINE (1993, JPN) Ocjena: 10/10
(Sonatina); drama, kriminalistički
Redatelj: Takeshi Kitano
Scenarij: Takeshi Kitano
Glazba: Joe Hisaishi
Snimatelj: Katsumi Yanagijima
Uloge: Takeshi Kitano, Aya Kokumai, Tetsu Watanabe, Susumu Terajima



'NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA UBIJANJA'

G.Murakawa (T.Kitano), iskusni i prekaljeni yakuza, osjeti zamor na svom životnom putu i svome partneru to saopći jedne večeri dok voze ulicama Tokija. Njegov život od rane mladosti zahtijevao je ubijanje i autoritativno postupanje, zbog hijerarhijskih okolnosti u mafijaškim krugovima u kojima vladaju neprestani uvjeti holokausta. Žrtvovanje, samožrtvovanje, krvava brutalna odmazda, osveta, jednom rječju – krvoproliće. Ubojstva radi vladanja i dominacije su životna stvarnost i istina u životu jednoga vodećeg yakuze. Zasićenje tim životom je toliko izvrsno doneseno u studiji i interpretaciji Takeshijevog lika da je to nevjerojatno. Na njegovom licu konstantno stoji jedan začuđeni smiješak u kojem se prelijeva zdrav razum, nužnost logičkog postupka i siloviti nihilistički cinizam. Ovaj film ne prikazuje Japanca, čovjeka čija je duša smeće, nego prikazuje tog čovjeka na njegovom stravičnom ubilačkom putu, čovjeka koji ima u svome životu svoje vrijeme uspona i svoje vrijeme mira. Čini se kako je Murakawa suviše dugo ostao, ili bio prisiljen kretati se na tom putu vatre i kavge, pa je odlaskom sa društvom na Okinawu naglo želio postići stupanj mira za kojim mu duša čezne, družeći se s njima i igrajući s njima razne igre. Ključna tragedija tog čovjeka leži u njegovoj nemogućnosti ostvarenja vrhunaravnog i jedinog cilja u životu svakog japanskog duhovnog bića; u nemogućnosti mirnog povratka izvoru, u nemogućnosti oslobađanja svijesti od svake klice materijalističke pojavnosti. Kad mu to neide on poseže za silom; rješava se svake barijere koja mu stane na putu oružjem i smiješkom; on se lovi dobra, ljubavi i radosti i istovremeno mašina gomilu gangstera pucajući iz strojnice. (sjajan prizor u kojem vidimo samo na katu zgrade sobu - ne i njega- kako u njoj sve svjetluca i blješti od njegovih rafala; kao da je otišao nešto zavariti švas-aparatom a ne pobiti hrpu gangstera) On je pokretan iznutra, njegov duh kao da simulira pravovremenost kročenja životom po slikama (postajama) zena, i nikako više da se fragmentira do kraja. Njegova živa želja za istinskim životom, nasuprot 'neistinskog' života, njegova žudnja za pravim putem toliko silovito želi izaći van da se na svijetu čini kao potpuna sumanutost – ludilo. U liku tog yakuze postavljen je jaz između dvije osobe – jedne koja je totalni ubojica i druge koji je potpuno duhovno čisto biće. One se u njemu, tom čovjeku, dodiruju. Kroz ovaj se film istančano može proniknuti u metafizičku stranu dvojnosti; pravednosti-nepravednosti. Koliko je ideja pravednika ili nepravednika u karakteru Murakawe zapravo oslobođena svih lanaca etike i moralnosti. Pravednik nije nekakvo iskonsko biće bogom dano, a da se ništa 'ne pita' njegovog antipoda.

(YAKUZA)

(PUT)

(DOLAZAK NA OKINAWU)

(ONA KOJU JE SPASIO GA VOLI)

(NEOBIČAN FRIZBI NA PLAŽI)

(GRADNJA KRUGA ZA HRVANJE)

(BITKA)

(ZAIGRANO SRCE RADOSTI)

(IGRA ŽIVOTA)

(ZNA TAJNU SVOG PIŠTOLJA)

(ŽIVOT JE SAN)

(KIŠA)


(SUSRET SA LJUBAVI)

(U DIZALU)

(NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA UBIJANJA)

(NA PUTU SAMOĆE)

(OSTAJE SAMO ŠUM VALOVA)

(GAŠENJE)

(JIN&JANG)

Oznake: Takeshi Kitano, drama, japanski film, 1993., 10/10

- 12:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 07.10.2014.

EFTER REPETITIONEN (1984)

26. AFTER THE REHEARSAL (1984, SWE) Ocjena: 9/10
(Nakon probe/Efter repetitionen) tv-drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Erland Josephson, Ingrid Thulin, Lena Olin




'BERGMANOV STRINDBERGOVSKI TEATAR'

Možda ste se nekada zapitali kakav je smisao svih tih Ibsena, Strindberga, Molierea i drugih pisaca drama, kakav je to svijet koji je posložen u tim dramama. E pa otprilike kroz ovu dramu Ingmara Bergmana možemo razmišljati o tome iz prve ruke. To bi nam moglo poslužiti, ako ništa, kao odskočna daska u daljnjoj interpretraciji. U Strindbergovim knjigama može se naći ono što gledamo u ovome Bergmanovom klasiku. Dakle, teatar. Bergman nam je izložio kulisu ovako: u prvom planu imamo dramaturga, redatelja, strogog i švedski discipliniranog čovjeka Henrika Voglera kako lagano naizgled dokoličarski provodi svoje vrijeme poslijepodneva u kontemplaciji za svojim radnim stolom nakon probe. U jednom trenutku tu upadne mlada glumica Anna (L.Olin) koja je kći Henrikove ljubavnice, sada pokojne, ali isto angažirane glumice, tobože u potrazi za zaboravljenom narukvicom. Ubrzo krene dijalog između njih dvoje koji predstavlja nešto izuzetno snažno: prikazuje život u obliku ljudskog međuodnosa (muško-ženskog), a koji u datom vremenu 'nakon' probe počne da živi upravo kao da se odvija Strindbergova drama. Strindberg je Bergmanu zacijelo u izgradnji ove studije poslužio kao potporanj u igri prikazivanja života- u kojem i nije nešto drugo do onoga što daje teatar. Imaginacija, mašta, prijezir, glumačke čarolije, sav taj svemir tajnoga života među kazališnim predmetima, živi negdje zatvoren u ljudima i dok ne glume. U tome smjeru teče dijalog između starca-redatelja i djevojke glumice.

Međutim postoji jedna ključna razdjelnica među tim svjetovima – svijetom glumca i teatra i svijetom izvanjskim svakidašnjim, stvarnosnim. Ili je pak jedan svijet, a razdjelnica ga razdvaja i čini nekakav razdor. Postoji nešto kao sumnja, strah i pijanost od života. Bog Dioniz koji se spominje u prizoru kad Henriku i Anni u dijalog ulazi kao utvara njezina majka, odnosno njegova bivša ljubavnica. Čovjekova spoznaja kao da se može modelirati u životu u dva vida – jedan je onaj kakav je u osobi Henrika, a drugi onakav kakav je u osobi Rakel (I.Thulin). Tu Bergman izvire kao spajatelj Strindberga i Nietzschea. Henrik pili svoje luteransko držanje pred očajnom Rakel, koja grca od boli, sva u suzama i očaju. Henrik živi u teatru, a Rakel koja kao da prezire platonistički 'dobroga' Boga preplavljena ironijom nudi njemu svoje ocvalo tijelo. … Da bi netom nakon odlaska utvare (Rakel) s pozornice čuvstvo prijezira, ljutnje i sumnje počelo ispunjavati Henrika. To znači da je teatar počeo izlaziti, ostavljati Henrika – kao da je sve to što je nazivao teatar bilo nešto poput dugog melankoličnog sna u njemu dok je kunjao popodnevima za svojim stolom nakon brojnih odrađenih proba. A s druge strane provirio je iz njega onaj drugi teatar gdje se igraju uloge na ljudskom glumištu. (da parafraziram; Strindberg bi rekao – ljudi: životinje koje glume)

Aspekti ove drame mogu se postavljati i ponešto drugačije. Mogli bi govoriti o psihologiji glumačkog zvanja; oni upućeniji u konkretnu teatrologiju Strindberga ili Ibsena mogli bi reći više. Dovoljno je znati da je Bergman ovu dramu radio već nakon što se oprostio od režiranja filmova. On je tu zreo i dubok. (ovo 'dubok' bi vjerojatno smetalo Strindberga)
Dok sam ovo gledao, osjećao sam da sudjelujem u nečemu zaista dobrom, u nečemu što me potiče da posegnem u svijet zapostavljenih knjiga koje sam možda samo jednom ili nijednom u životu taknuo, ili kao premlad školarac pročitao kao što su Strindbergov roman 'Crvena soba' ili Ibsenove drame.

I na koncu, evo zašto sam ovaj vrhunski tv-film ocjenio sa ocjenom 9: Ocjenio sam ga sa 9 zato što sam zaljubljenik u svijet misli i ideja, a nisam ga ocjenio sa 10 jer u njemu nisam mogao pronaći onaj tragalački užitak koji vam prožme i dušu i tijelo da se zauvijek radujete tom filmu. Možda je i objektivno tako.

(NAKON PROBE;KAO U UTROBI TEATRA)

(PSIHOLOŠKA PREVIRANJA)

(TEATAR VAN TEATRA)

(ANNA I VOGLER; L.OLIN,E.JOSEPHSON)

(ANNA; L.OLIN)

-----------------------------------------------------------------

(BLISKI SURADNICI)

(MLADI BERGMAN)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, švedski film, 1984, 9/10

- 10:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 01.10.2014.

CRIES AND WHISPERS (1972)

24. CRIES AND WHISPERS (1972, SWE) Ocjena: 10/10
(Krici i šaputanja/Viskningar och rop); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Glazba: Pierre Fournier (cello): Suite No.5, J.S.Bach
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Harriet Andersson, Liv Ullmann, Ingrid Thulin




Ingmar Bergman koji je skoro bankrotirao ulažući sva sredstva iz petnih žila kako bi snimio ovaj film, učinio je na kraju jako dobru stvar; jer da je projekt propao i ovaj film nije ugledao svjetlo dana, ne bi 'sedma umjetnost' danas imala jedno od najboljih filmskih dramskih ostvarenja ikad snimljenih.
Bergman je sasvim ušao u problem ljudske psihologije i krenuo u potpunosti otvoriti kompleks ličnosti. Sa genijalcem i prijateljem Nykvistom, i intelektualnim, beskompromisnim, uigranim i talentiranim glumačkim timom, postavili su dramski zaplet ovako: Početkom 20. stoljeća, u jednoj velikoj kući, na raskošnom romanesknom imanju koje odiše takvom ljepotom godišnjih doba (u jeseni), kao da je sama svjetska pjesnička bol ukotvljena baš tamo, odrasle su zajedno tri sestre, a koje su se sada opet tu nastanile zbog teške bolesti najstarije sestre Agnes (H.Andersson). S njima je u kućanstvu dugogodišnja sluškinja Anna koja njeguje bolesnicu. Agnes je smrtno bolesna i leži u bolesničkoj postelji puna agonije koja ju prožimlje zajedno sa ukupnošću tjelesne i duševne boli. Karin (I.Thulin) i Marija (L.Ullmann) su sestre u dva različita karaktera, one su dva psihološka tipa. Karin, hladna, nedodirljiva, prepuna osjećaja krivnje i gorčine – a Marija, vjetrenjasta, blaga, suptilna s mnogo ironije i podsmijeha na licu. Karin je brutalna i otresita, ona je mislilac i zatvorenik vlastitih mentalnih košmara. Ona kori i optužuje, proklinje pa traži oprost želeći povući nanesenu uvredu. Marija je romantični altruist i nostalgičar koja ne susteže svoje suze kad ih treba liti. U kući se čuju kotačići satnih mehanizama kako otkucavaju vrijeme, mrak te kuće je osjetan, opipljiv, a mi ga osjetimo silovito u trenutku jedne noći dok Agnes počne umirati. Dok Anna nosi svijeću u bijeloj spavaćici, kroz hodnike i sobe huči i zavija nekakav sablastan vjetar. Neki propuh, zrak kao predznak smrti koja se očekuje. Služavka Anna jedino je toplo ljudsko biće koje je imalo kontakt sa umirućom. Bolesnica je u samrtničkom grču samo nju dozivala. Čudo koje će se gledatelju prikazati u drugoj polovici filma rasvijetlit će čitav unutarnji kozmos zatvorene ljudske osobe: psihu koja se manifestira kroz egoizam. Te dvije u stvari nesretne sestre, Karin i Maria, ne žive život života, ljubavi, osjećaja, suosjećanja, one ne žive život smrti, pjesme, riječi, ptica, osmijeha, dodira i blizine, nego žive život straha, svog ega, svoje psihe i puti. Njihova gorčina, nostalgija i prezir stvar su himbe. To će same doživjeti u spazmičnom smrtnom zagrljaju pokojne sestre. Nikada neće ništa razumjeti od boli i duše svoje priproste i jednostavne služavke koju će na kraju učiniti isplaćenom služavkom. Uz prikazano dostojanstvo zahvalnosti.
Film 'Krici i šaputanja' bez imalo zadrške mogu izdvojiti i navesti ga kao osobni favorit među najboljim Bergmanovim ostvarenjima.




(ČEMERNO JUTRO)

(SJEĆANJE NA BLISKOST)

(SLUŽAVKA ANNA)

(BOLNI VAPAJI U NOĆI)

(UTJEHA)

(ZNACI PRENERAŽENJA)

(ŽALOVANJE)

(SUPRUG-GOSPODAR STVARI)

(HIMBA I STRAH)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, švedski, 1972, 10/10

- 11:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.09.2014.

ORPHANS OF THE STORM (1921)

23. ORPHANS OF THE STORM (1921,USA) Ocjena: 9/10
(Siročad oluje); drama
Redatelj: D.W.Griffith
Scenarij: Adolphe d'Ennery (novel), Eugene Cormon (novel), D.W.Griffith
Glazba: Brian Benison, Louis F.Gottschalk (1996)
Snimatelj: Paul H.Allen, G.W.Bitzer, Hendrik Sartov
Uloge: Lillian Gish, Dorothy Gish, Joseph Schildkraut




Da... fabula iz ove nijeme priče strši baš kao klasična melodrama sa svim svojim zadatostima, ali ono čime ovaj film još snažnije zrači u budućnost je upravo njegova politička i povijesna komponenta. Nije teško odgonetnuti dva lica Griffitha u ovoj drami. Jedno je ono koje radi sentimentalnu i pozitivističku melodramu o osobnim tragedijama dvije sirotice (L. i D.Gish), a drugo je ono koje parodira i valorizira povijesna kretanja unutar društva u konkretnim okolnostima francuske buržoaske revolucije. Čitava je scenografija postavljena tako da gledatelj sa svime bude upoznat vizualno. Kao na traci povijesnih zbivanja gledatelj će se suočiti sa svim problemima i udesima koji su mogli zadesiti ljude iz različitih staleža u vrijeme smjenjivanja apsolutizma stare aristokracije i pretvaranja u bezglavu tiraniju jakobinskih vlasti nakon događaja 1789. Oluja koja bjesni u filmu je simbol povijesnih kretanja koja silovito puše i pokreće narod kao bujicu ili valove amo-tamo po ulicama. Da su znakovi baš kao i boje kojima ovaj film oskudijeva dokazuje nam ovako jedan bogat i prepun značenja nijemi film. Segmenti društva od onih u plemićkoj branši, preko onih u prevratničkoj političkoj pa do onih u smradu gradskih ćumeza igraju tako jedan ples, kao što je to ples i preljevanje boja u nekom spektru. Čini se da je i sam Griffith sa svojim suradnicima na slikama namjerno primjenjivao da različiti kadar koji pripada određenom društvenom staležu, da tom bojom bude i obojen. Ovaj film ne ukazuje na fizičku mijenu političke povijesti sa svojim uzrocima i posljedicama, nego na konstantno društveno događanje koje nalikuje na oluju. U toj oluji razabiru se tri faktora: jedan je onaj izvor mržnje sa svojom klikom koja se vječito žesti, osvećuje, ubija i vlada, drugi je onaj koji je na suprotnoj strani koji je nevin, običan, uvijek osuđen i kriv, dok je u sredini rulja raznih oblika koja predstavlja barikade kao prepone koje su tu kao kakav filter bez čijeg posredstva ne bi bilo povijesti. Kako melodramska priča, u Griffithovom stilu ide prema svojem 'happy endu' jasno je istaknut taj treći faktor. Zagovornik pomilovanja osuđenika na giljotinu, Henriette (L.Gish) i njezinog dragog čovječnog plemića i kavalira Chevaliera (J.Schildkraut), poznati povijesni lik Danton mora prijeći sa svojim konjanicima svu silu etapa ne bi li se probio od narodnog suda do gubilišta kako bi se giljotiniranje zaustavilo. To podsjeća na administraciju u povojima koja će krenuti na svoj put kroz vrijeme ka eri demokracije. Što se tiče sretnih završetaka Griffithovih drama, valja ih opravdati jednom neoborivom činjenicom: u slučaju 'Siročadi oluje' taj svršetak u sveopćem zadovoljstvu i sretnom ishodu pokazuje kako niti jedan dio društva revolucionarnim i olujnim pokretom ne iščezava sa lica zemlje… nema konačne i striktne kazne (npr. za grofa, koji ostaje živ kao glava obitelji), unatoč tisućama giljotiniranih glava. Svi ostaju i dalje tu, a vrijeme nosi svoje nove oluje.




(PARIZ)

(SIROČAD OLUJE)

('ORPHAN SISTERS')

(VISOKO DRUŠTVO I)

(SAMA)

(GOLGOTA 1789.)

(LILLIAN GISH)

Oznake: D.W.Griffith, nijemi film, drama, 1921, 9/10

- 14:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.09.2014.

LAST EXIT TO BROOKLYN (1989)

20. LAST EXIT TO BROOKLYN (1989,W.GER/GBR) Ocjena: 8/10
(Posljednje skretanje za Brooklyn); drama
Redatelj: Uli Edel
Scenarij: Hubert Selly Jr. (knjiga), Desmond Nakano
Glazba: Mark Knopfler
Fotografija: Stefan Czapsky
Uloge: Jennifer Jason Leigh, Stephen Lang, Burt Young




Isprva pomisliš da ono što gledaš u ovome filmu izgleda prilično nerealno da ne kažem nestvarno. Čini vam se da je suviše umjetne tame na jednom mjestu u tom zakutku njujorškog kvarta i da sve što se događa kroz radnju vodi u pretjerivanje u stavu koji je apologetski prema osobama druge (rijeđe) spolne orijentacije. Međutim ništa nije nestvarno i ništa nije bezveze. Film je to sa radnjom situiranom u centar, u samu jezgru radničke klase; usred jednog štrajka 1952. godine. Ukazuje ovaj film čime se to ovaj ili onaj ogranak ili pojedinac iz radničke mase bavi u svojem životu u izvanradničkim aktivnostima. Dok nije 'upregnut', taj momak iz susjedstva sa sebi sličnim društvom igra se kretena, pije u lokalnom baru, prebija ljude na mrtvo za najmanju psovku, čini razbojstva, pali i pljačka. I dok ne radi, taj se momak pretvara u biće od akcije (on je nastrojen da mora uvijek raditi). U mašineriji sustavnog upravljanja masama on zapravo miruje - ide u krug - poso-kuća-birtija; Zato nezaposlenost uzrokuje da po ulicama ima narajcane pokvarene omladine koja se mlati i razvaljuje pod okriljem mraka. Vidimo kakav je čovjek tog tzv. trećeg staleža: prevrtljiv, čudljiv, pokvaren i prljav. A zašto? Vjerojatno zato jer mu je život u toj četvrti sodomskoga grada pružio takve uvjete; slabo je plaćen, robuje sustavu, od djetinjstva je osuđen raditi. Hiperaktivnost mu služi kao ispuh filter od sustava koji ograničava i usmjeruje. Slučaj je htio da u tom agresivnom, šovinističkom, sirovom i neukom društvu bude i jedan homoseksualac. Nešto nevjerojatno je kako je dobro ispričana ta priča o homoseksualcu u ovom filmu. On je zapravo poslovođa dućana tvrtke i predvodnik štrajkaša – isto radnik i čovjek sa obitelji; ali se u njegov život uplela neka nova sila – muškarci koji su ga počeli privlačiti – što mu je unijelo teški nemir u dušu i tijelo. Ništa, jedne večeri – ležeći doma sa ženom u krevetu napet kao puška, samo je naskočio na nju i vrlo brutalno se na njoj ispraznio. Neki devijantni poriv i san mu se uvukao u grudi, prožeo mu dušu i tijelo i on je morao pronaći utočište i hram svoje ljubavi. To će biti u jednom bordelu za takve kurve koji su nešto između transvestita i homoseksualaca. Tragedija tog 'našeg' homoseksualca, radnika i štrajkaša Harryja Blacka ide do neopisivo mračnih srazmjera. On će ostati proklet i sam zauvijek nakon što mu ta privremena 'muška' gay-kurva Regina da nogu. Kad je gazda otpustio Harryja pod optužbom da je neovlašteno uzimao novac iz kase, ovaj je postao dekintiran i nije više odgovarao posesivnoj muškoj pederskoj drolji. On je molio i kumio Reginu (valjda Reginalda) da ga primi k sebi, da joj(mu) se on izjada, ali ništa – Regina zahtijeva večeru uz šampanjac i svijeće, želi promenadu u javnosti. Harry prizna da nema novaca, ali ponudi da mogu ostati u hotelu i proći jeftinije uz sendviče i pivo – ali Regina ga nehtjede više; bacilo ga van. Sve druge dijelove ove mračne i simbolične priče neću odavati, a ima ih još. Radi se o tome kakva je ćud takozvane poštene i 'normalne' rulje koja u principu spada u radnički sloj. Možda je još moćniji prikaz od gore navedene Harryjeve priče – što se dogodilo sa čašću, ženskim i ljudskim ponosom i dostojanstvom male prostitutke Tralale jedne večeri.

Uli Edel je vrlo interesantan njemački redatelj sa filmografijom koju poželite istraživati. To vam mogu reći bacivši oko na listu na koju i vi možete baciti oko ako utipkate Uli Edel na IMDb.com tražilicu; nevezano na to što je sve direktno režirao, nego i na to gdje je sve surađivao. Imate moju srdačnu preporuku za 'Last Exit To Brooklyn'.


(UVOD)

('KRALJEVI' ULICE)

(TRALALA)

(HARRY ODSUTAN)

(HARRY UPOZNAJE REGINU)

(POKVARENA OMLADINA BROOKLYNA)

(ZAKAŠNJELI RENDEZ-VOUS)

(RADNIČKI AMBIJENT - NOVI DAN)

Oznake: Uli Edel, njemački film, drama, 1989, 8/10

- 09:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.09.2014.

AUS DEM LEBEN DER MARIONETTEN (1980)

19. AUS DEM LEBEN DER MARIONETTEN (1980,W.GER) Ocjena: 9/10
(Iz života marioneta); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Glazba: Rolf A. Wilhelm
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Robert Atzorn, Christine Buchegger, Martin Benrath, Rita Russek



Kod Bergmana nije potrebno objašnjavati kako u njegovim filmovima nije od presudne važnosti koliko radnje vam recenzent ili kritičar nekog njegovog filma otkrije. To je jednostavno tako, jer su takvi i njegovi filmovi. Radnja je tu fakt, nešto što je vidljivo i poznato i prije gledanja samo ako npr. pročitate kratki uvod u najavi prije emitiranja. Bergmana se treba baš pogledati, čitati o njemu, razgovarati i razmišljati. To je vrh filmske umjetnosti bez obzira s kolikom ocjenom se pojedini film ocijenio. Ocjene su tu samo u vidu nekakve osobne preferencije.
Peter Egermann (R.Atzorn), materijalno i poslovno sređen čovjek živi u braku sa Katarinom (C.Buchegger) sa kojom se slaže ali uglavnom samo površno i tehnički pri konzumaciji braka. Čitav njegov život život je muškarca zategnutog njegovom psihom. Katarina njihov brak kvalificira kao brak dvoje djetinjastih ljudi koji ne žele odrasti. Ona voli Petera, ali između njih postoji grozomorna, mračna, bijela kao smrt - nesnošljivost. Peter Egermann jednoga je dana (a s time počinje film) ubio prostitutku Katarinu (R.Russek), a bez vidljivog razloga.
Kroz ovaj njemački filmski projekt Bergman će se u veoma jakom zanosu baviti tim za njegovu filozofiju zapletenim odnosima u - i - među ljudima. Muškarac u likovima ubojice u Peteru Egermannu i npr. u liku homoseksualca Tima, Katarininom partneru modnom stilistu na poslu – opet je slab, kolebljiv i nesiguran, zatvoren i sklon potiskivanju ili impulzijama, dok je žena dominantna i zaigrana, nikada suzdržljiva dok su muškarci u pitanju. Da mnogo ne filozofiram dalje; film 'Iz života Marioneta' istražuje koje su to oklonosti i odnosi doveli do toga da Peter Egerman uradi to zlodjelo sastavljeno od ubojstva i silovanja pokojnice. On je patio od življenja u ulogama koje su mu dodijeljene još od ranog djetinjstva pod dominantnom majkom, a da nikad nije kreirao neki stav u kojem on neće biti marioneta. Izgleda da je psihički pukao i eksplodirao, ali sa tragičnim posljedicama po svoj život i živote onih u čijem se krugu kretao. Trpio je on u svom životu posljedice svoje slabosti. Nije se mogao osloboditi blokade i živio je u vječnoj diktaturi žene (majka, supruga, prostitutka) s kojom se nije znao suočiti. Duboki unutarnji strah od žene projicirao se u prikrivenu sklonost muškom rodu, zatim u osjećaj krivnje da ne živi kako Bog zapovijeda što vodi u mržnju i homicidalnu fiksaciju koju će i sprovesti.
Film kombinira crno-bijelu i tehniku u boji, vizualno i akustički sve je sređeno da se stekne uvid u odnos neuravnoteženog muškarca u vezi sa ženom koja je dublje biće od njega. Njegova lična kompleksnost i inertnost odbijaju se od putenosti dominantne, društvene, aktivne i zahtjevne žene. Scena u kojoj Peter ubija prostitutku je tako u boji, dok su sve ostale scene iz njegova života crno-bijele slike (čak i san!)
Bergman je rijetko kada prije radio ovako 'žestoko', premda se mnogo ovaj rad uspoređuje sa prijašnjima. Bergman je u ovome projektu razriješio dilemu ako je nečeg takvog uopće imao u svojim intimnim razmišljanjima. Tako se bar čini običnom gledaocu i uživatelju u njegovoj umjetnosti.

(RAZGOVOR SA PSIHIJATROM)

(TRENUTAK PROVOKACIJE)

(PETER IH TAJNO GLEDA)

(PETEROVA FIKSACIJA ŽENINOG UBOJSTVA)

(BRAČNE BESANE NOĆI)

(IZ PETEROVA SNA)

(POSLIJE ZLOČINA)

(SVRŠETAK)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, 1980, 9/10

- 11:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.09.2014.

ONE FLEW OVER THE CUCKOO'S NEST (1975)

11. ONE FLEW OVER THE CUCKOO'S NEST (1975, USA) Ocjena: 9/10
(Let iznad kukavičjeg gnijezda); drama
Redatelj: Miloš Forman
Scenarij: Lawrence Hauben, Bo Goldman; Ken Kesey (knjiga), Dale Wasserman (ad.)
Glazba: Jack Nitzsche
Fotografija: Haskell Wexler
Uloge: Jack Nicholson, Louise Fletcher, Michael Berryman, Will Sampson



Psihijatrijska bolnica poput zatvora koji tretira svoje pacijente osobljem kakvo možete naći samo po državnim institucijama u središtu je ovoga filma. Film je to koji prikazuje kako neka institucija u društvenom sustavu sprovodi svoj režim, a koji je zapravo tortura nad torturama. Država kao da uz pomoć takvih isntitucija programski i planski želi institucionalizirati ljude i građane. Nitko nije dovoljno nevin da ga državni sustav ne bi stavio u instituciju poput ove ludnice. Glavna medicinska sestra (L.Fletcher) tipičan je primjer birokratske babuskare čija se duboka duševna frustracija na njezinom radnom mjestu pretače na žrtve sustava – njezine pacijente. Ona je ustvari sadist, u njoj je nastanjena iskonska zloća; ona uživa u svom žandarskom pozivu u sestrinskoj obleki kao da je sveta majka Tereza. Oduvijek sam gledajući ovaj film samo jedva čekao onu scenu kada McMurphy (J.Nicholson) želi zadaviti kučku. Vrlo je bitno naglasiti da Louise Fletcher igra jednu od najupečatljivijih negativnih uloga na filmu. Film zapravo ide tako da nema tu neke komplikacije; ne treba se naprezati, sve je vrlo jasno i vidljivo. U grupu smiješnih i simpatičnih osobenjaka koji su ćaknuti svaki na svoj način, i koji su zatvoreni i trovani umjetnim sedativima i umirivani žestokim strujnim udarima, dolazi kockar i barski čovjek McMurphy (J.Nicholson) pod optužbom da je silovao maloljetnicu. On je grupu, režimu lojalnih pacijenata (osim ogromnog poglavice koji šuti) uspio animirati, uvesti zabavu i radost u njihove živote i konačno povesti raspravu o bijegu iz ustanove. To je onaj dio filma koji nam pokazuje ljudsku stranu čitave priče; ti jadni ljudi su takvi bolesnici koji trebaju drugo ljudsko biće, pažnju, srce, dom. Ljudi u bijelim kutama koje vidimo nisu doktori nego su psi čuvari – štemeri, ali su u isto vrijeme kao što vidimo spremni na mito i korupciju. McMurphy je postao pravi neprijatelj režima. Evo zašto: Vjera, to jest pravovjerje u ovoj klinici jest poslušnost, lojalnost i kukavičluk, dok je svaki izraz zahtijevanja, ili traženja prava, pa makar to bio običan čaj ili gledanje tv-utakmice, ravan herezi! McMurphy je pokušao unijeti bar malo demokracije u režim glavne sestre tako što će pacijenti glasovati za ono što je interes cijele grupe, no to nikako nije išlo. Sestra i sustav znaju kako uzdržavati i stalno podgrijavati njihov strah, malodušje i rezignaciju; čak štaviše oni znaju kako ih potpuno (ako je to potrebno) umrtviti – posebnim režimom elektro-narkoze. Ne zna se što je gore, upotreba lijekova po koje svaki pacijent mora ići sustavno se trujući ili metode šok-terapija. Znači, ova bolnica je alegorija sustava, birokratskog masivnog aparata, dok je ova grupica bolesnika društvo u cjelini. Zajedničko svima je – kukavičluk. Društvo je naviknuto isplaziti jezik i reći aaa- kad tako doktor kaže. Radnik je dobio novac da si može sam otići u apoteku i kupiti si lijek za smirenje. Pokorni građanin se pokorava glazbi koju mu puštaju kroz zvučnike svejedno kakava je, jer građanin je drven, oslabljelih živaca od silne šok-terapije koju mu društvo priređuje svaki dan. I konačno, da se kaže samo koja riječ o metafori samog naslova pa da možete otići gledati film, bilo prvi put-bilo dvadeseti put: U prirodi ptice savijaju gnijezdo – ali ne sve ptice. Radi se zapravo o jedinstvenoj prevari u svijetu ornitologije. Kukavica ne savija gnijezdo, nego izleže svoje jaje u gnijezdu druge ptice; obično je to gnijezdo manje ptice. Ptica Kukavica koja se izleže ne prima zatim hranu od svoje majke Kukavice nego ju hrani ova druga ptica koja ima majčinski nagon. Kod prirode koji nosi u sebi Kukavica je takav da se bazira na prevari, naime, mladunac Kukavice kad ojača i poraste postane ogroman i svojom agresivom izgura druge male ptiće iz gnijezda dok ne ostane sam. Pad svih ptića Zebe iz materinjeg gnijezda znači momentalnu smrt. Sam u gnijezdu, čeka majku hraniteljicu pet puta manju od sebe da ga nahrani. Tako gnijezdo te npr. Zebe postaje gnijezdo koje je okupirano od Kukavice. Sustav se ponaša prema svojim građanima kao mladunče te Kukavice koje samo raste i deblja se dok ga majka hraniteljica hrani, a da ni ne zna kako je prevarena dok god ju drži majčinski nagon.

Kukavica

Maćehinski sistem društva prema pojedincima nešto je poput koda koji je 'ugraviran' u način kako se ponaša Kukavica kao vrsta u sklopu prirodnog ciklusa. Način Kukavice kao osobina kod ljudi ne znači samo ne imati hrabrosti, nego to sadrži u sebi i stanovitu prevaru, puštanje Prirodi na volju, ili pak odustajanje od vlastitog ljudskog prava na vlastitu volju za opstajanjem.
Uz ovaj film ćete bez mnogo mozganja otkriti dublji smisao ustrojstva svijeta oko sebe i moći ćete prepoznati ljudsku crtu koju nosite u sebi.







Oznake: Miloš Forman, Jack Nicholson, drama, 1975, 9/10

- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.09.2014.

AUTUMN SONATA (1978)

7. HOSTSONATEN (1978, FRA-GER-SWE) Ocjena: 10/10
(Jesenja sonata); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Ingrid Bergman, Liv Ullman, Lena Nyman, Halvar Björk



U ovom zaista posebnom Bergmanovom filmu, koji najsnažnije ulazi u emotivni odnos između kćeri i majke među svim Bergmanovim filmovima proces ljubavi prikazan je u svim mogućim smjerovima oko persone egoistične majke koja u svojoj naravi nema tople majčinske brige za svoje kćeri. Odnos između majke Charlotte (Ingrid Bergman) i kćeri Eve (Liv Ullman) prikazan je u rasponu da se moramo pitati u čemu, ili gdje, u kojoj prošlosti leži razlog krivnji, toj majčinoj hladnoći i samodovoljnosti pa sve do točke u kojoj itekako možemo čak suosjećati sa tom majkom premda su Eva i njezina hendikepirana sestra žrtve odsutnosti majčine ljubavi i njezine brige o samoj sebi. Iako film možemo promatrati kao tužnu priču o samoći, napuštenosti i dubokoj tuzi djeteta maltretiranog i uništenog od svoje rođene majke, film je ipak usmjeren ka jednom daljem i većem sveobuhvatnijem pogledu na taj odnos. Na kraju filma iz istog razloga, vidimo da kći u pismu majci ipak daje do znanja da joj je žao što je bila nepravedna prema njoj. Valjalo bi se zapitati, i to ne isključivo s moralne strane, gdje je ustvari uzrok tom narcisoidnom egoizmu i emocionalnoj duševnoj pustoši majke Charlotte. Majka, u sebi duboko i silno pati, ali ne može taj osjećaj preusmjeriti nikamo iz svoje ljušture; ona kao da ne želi biti majka svojim kćerima, ona sve što radi iz tobožnje ljubavi i brige prema njima – radi po svojoj mjeri. Usprkos svemu ona pati; pomalo je i ironično što ona to i pojmi, ali jednostavno ne može si pomoći, ona ne može dopustiti sebi da pruža svoju ljubav. Neki jaki izostanak duhovnosti, izostanak bilo kakvih emotivnih čuvstava iz njezinog djetinjstva izgradio je u njoj narcisoidnu ličnost sa velikim i lucidnim umom i osjećajem za glazbu. Ona sama kaže kćeri kako se ne sjeća ničega pažnje vrijednog što je dobila u svome djetinjstvu od svoje majke. Njezina nesreća je što ima kćeri kojima nije dala ljubav ni pažnju, a njezina kob se sastoji u njezinom bistrom i snažnom umu koji razumije sve osjećaje, čak i vlastitu nemoć, a da si u tome ne može pomoći. Takva je Chopinova sonata. Kći Eva tu glazbu ne razumije kao što je razumije majka. Ona dok svira Chopinovu sonatu, zna da Chopinova glazba nije sladunjava i tugaljiva, nego su to intervali sve snažnijih impulsa boli i jecaja, koji se isprepliću sa trenucima umirenja i smiraja u tišini. To su traganja za izgubljenim osjećajem ljubavi. Eva i njena sestra kolateralne su žrtve majčine blokiranosti, njezine patnje i bola u sebi. Ono što je izašlo na vidjelo sa dolaskom majke u posjetu kćeri nakon sedam godina izbivanja, jest to da ona ni svojim fizičkim prisustvom nije donijela duhovno i emocionalno prisustvo majke u svojoj osobi. Ona kao da i nije došla, ona kao da je kakva olupina prepuna neiscjeđene boli došla, usidrila se i izazvala buru emocija povrijeđene i nevoljene kćeri. Druga, paralizirana, ali svjesna kći Lena ispušta spazmične krikove iz svoje invalidske stolice, pružajući udove prema majci čije je prisustvo osjetila u kući. Ona je simbol napuštenosti, nedobivene ljubavi, ljubavi koja iz zatvorene i blokirane majke nikada nije potekla u njihovom pravcu. Majka je čitav život kao ispred jednog ogledala u kojem gleda sebe, a od kojeg se njen odraz neprestano odbija i vraća se u nju samu. Kada se netko njoj raduje i veseli njoj se čini da je to zato što je to ona ipak nekako zaslužila svojim naporima.
U „Jesenjoj sonati“ Bergman je ostvario dramu o ljudskoj blokiranosti i patnji, o fenomenu neispravljivosti ega, o ranama prošlosti koje ne zacjeljuju, nego se neprestano moraju vidati u polumračnim sobama, u piću, melankoličnoj glazbi, šetnjama grobljem i s maštom u knjigama. Film je to o čežnji za ljubavi koja nikako više ne može doći.


Oznake: Ingmar Bergman, drama, 1978, 10/10

- 13:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 30.08.2014.

CRIMES AND MISDEMEANORS (1989)

5. CRIMES AND MISDEMEANORS (1989, USA) Ocjena: 8/10
(Zločini i prijestupi); drama, komedija
Redatelj: Woody Allen
Scenarij: Woody Allen
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Martin Landau, Woody Allen, Claire Bloom, Mia Farrow



Tema ovog filma sastoji se od uvida u dvije isprva odvojene priče koje se tiču emocionalne egzistencije u stalnoj, neprestanoj i nepresušnoj potrebi čovjeka da traži ljubav. Pratimo dvije paralelne priče: Onu bogatog i uspješnog židova, oftamologa, filantropa i društvenog dobrotvora, Jude Rosenthala (M.Landau) koji ima svoju ženu i obitelj koja ga poštuje i voli; i onu nervoznog, ciničnog idealista, vječitog gubitnika u seksualnim vezama, snimatelja dokumentarnih filmova i zaljubljenika u sedmu umjetnost Cliffa Sterna (W.Allen). Dok se prvi nikako ne može otarasiti dugogodišnje nasrtljive ljubavnice, koje se je u međuvremenu zasitio, ovaj drugi nikako ne uspijeva nagovoriti ženu koja mu asistira na filmu da bude s njim (dok mu je bračna situacija upravo zapala u sivilo i rasulo). Woody Allen u ovom filmu konačno poentira, i to prilično dobro, svoju filozofiju koju slobodno možemo zamisliti kao kotač ljubavi koji čini egzistenciju ljudskoga života. U ova dva lika, koji imaju svoje suprotne priče može se uočiti da sve ono što zaokružuje njihov život nisu njihove društvene aktivnosti, njihov intelektualni i kreativni rad, njihovo filozofiranje spram svijeta, nego ljubav i sreću u njihov život utiskuju neke ključne odluke, taktika koja samo ako je dovoljno mudra i pravovremena. Rosenthal, koji je odlučio 'otarasiti' se svoje ljubavnice ne nalazi ni odgovor, a ni rješenje u razgovorima sa svojim savjetnikom rabbijem; Clifford (Allen) ne olakšava si ništa time što se povjerava svojoj nećakinji s kojom provodi popodneva u kinu; Rosenthalova je duša opterećena bremenom roditeljskog odgoja, s očevim prstom u zraku koji opominje o kazni Jahve za one koji čine zločin; Cliffordov slučaj je tugaljiv, njemu koji ima romantičarski mot, i iskrenu zaljubljivu narav ne polazi za rukom da ljubav zauzvrat i dobije.
Govori nam u ovome filmu Allen o tome kako 'kotačem ljubavi' ne možemo upravljati mi nikakvim svojim filozofijama; sve to gore opisano hrpa je nametnutih stvari koje nas samo udaljavaju od upaljenja odnosa ljubavi. Svi ti osjećaji krivnje, bijega; osjećaji stalne opomene, moranja, sva ta moraliziranja, idealiziranja, eskalacije zločina ili odustajanja od svega znak su odsutnosti Boga. A ustvari Bog čini sve da život bude paradoksalan. On ne nudi ljubav na pladnju, niti to ako on Jest Ljubav ne znači da stvari u životu čovjeka poput Clifforda Sterna mogu tek tako krenuti na bolje. Ironija,tragedija, paradoks, nepredvidljivost, relativitet između stvarnog i fiktivnog su zakoni koji se igraju tim 'kotačem ljubavi' u ljudskim životima, a ne vjera vjera vjera, ili trud trud i trud, ili rad rad i rad. Bog ljudske ljubavi ne nagrađuje, nego će se ona u koju ste se silno zaljubili udati za šogora kojeg ne možete smisliti.
Pri završetku filma susreću se na jednoj zabavi Rosenthal (kojemu je oprošteno što je uradio) i Stern (Allen) (koji nije uspio dobiti ljubav one u koju se zaljubio). Svaki od te dvojice živi sa svojim dijelom tragedije. U svakome se drukčije manifestira. Svaki se vraća u svoj stari život. Život koji s odmakom postaje i komedijom.


Oznake: Woody Allen, Komedija, drama, 1989, 8/10

- 16:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.08.2014.

THE RITE (1969)

1. RITEN (1969, SWE) Ocjena: 9/10
(Ritual/The Rite) ; TV-drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Ingrid Thulin, Anders Ek, Gunnar Björnstrand, Erik Hell



Ne bih rekao da je Bergman s ovim filmom želio dati nekome razmišljati o pukom odnosu umjetnika i vlasti; u ovom slučaju suda. 'Ritual' naprosto nije film na koji se treba gledati kao da je to nekakva osobita kritika društvenih odnosa. Ni u metafori ni nikako slično. Jedan komentar piše kako se likovi u ovom filmu nalaze u 'kafkijanskoj' situaciji kao u 'Procesu'. Da, možda, ali stvari su upravo sasvim drukčije. Zaista se prema tom prijedlogu može razmatrati film, osim što se stvari moraju posložiti na svoje pravo mjesto. Kategorija krivnje i prema 'sudu' optuženih nema onakvu težinu kakvu ima Josef K. u 'Procesu'. Kao prvo, oni su grupa, nekim ugovorom koji nosi mnogo novca vezani za neku udaljenu agenciju u Europi koja im financira performanse. Oni su slobodni umjetnici, a čini se da su povezani sa nekim okultnim energijama koje prevazilaze magični sklop društvenih institucija u sklopu kojih službuje dotični sudac Abramsson (E.Hell). Ovaj Bergmanov film zapravo ide dublje kroz Kafkinu materiju, još dalje od zone u kakvoj se kreće Josef K., gdje ipak – kao da je čitav svijet samo to – svijet neuglednih gradskih četvrti sa tmastim zgradama s popucalim zidovima , neuglednim hodnicima i sa golemim sudnicama i uredima po tavanima. U 'Ritualu' kategoriju krivnje zamjenjuje kategorija magične moći. Otvara nam se svijet takve alternative Kafkinoj crno-bijeloj dimenziji krivnje koja se stapa u konačni mrak (Josefa K. ubijaju kao pseto), u kojoj se igra takva igra duhovnosti u kojoj sudac ispoljava iz sebe sve svoje slabosti. Sud Svijeta i Grada, zapada u sjenu magije i okultnog šamanizma. Ritual ukazuje na višestruku dimenzioniranost svijeta koja struji na sve strane. U Bergmanovom svijetu imamo svijet uvjeravanja, vjerovanja, mogućnosti mijene, svijet laži i uvijanja, obmane i pretvaranja – i sve to ima svoju energiju kojom utječe na stvari. To sve se može vidjeti u odnosima među troje glumaca u družini, Hans (G.Björnstrand), Sebastian (A. Ek) i Thea (I.Thulin); te u odnosu svakog od njih sa sve nervoznijim sucem istražiteljem Abramssonom. Ovdje je kafkijanski apsurd smijenjen sa jasnom vizijom, kako se procesi ne odvijaju isključivo samo po nekakvom nerazmrsivom ključu po kojem su sudovi nepremostive čudovišne strukture, nego u procesima sudjeluju i ravnopravni akteri. Izvanredno je i genijalno prikazan ritual na završetku filma; čin toliko eksplicitan i toliko jednostavan, efikasno i besprijekorno umorstvo suca bez ikakve primjene sile i prethodnog vucaranja po sudovima. Njima, optuženima nisu bili potrebni nikakvi odvjetnici u toku njihovog slučaja, nije bilo porote, zapisničkog tima, svjedočenja niti ičega sličnog. Dakle mit o velikom Sudu je ako ne srušen, barem dobrano prodrman u temeljima.

Oznake: Ingmar Bergman, drama, 1969, 9/10

- 16:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se