ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

srijeda, 14.09.2016.

A TORINOI LO (2011)

144. A TORINOI LO (2011) Ocjena: 10/10
(Torinski konj/The Turin Horse) Mađarska; drama, art-film, 146'; imdb: 7,8/10
Redatelj: Bela Tarr, Agnes Hranitzky
Scenarij: Laszlo Krasznahorkai, Bela Tarr
Kamera: Fred Kelemen
Glazba: Mihaly Vig
Uloge: Janos Derzsi, Erika Bok, Mihaly Kormos



A Torinoi Lo (2011) - IMDb

Torinski konj? Naslov ovog briljantnog filma Bele Tarra upućuje gledatelja na anegdotu koju je poznati njemački filozof Friedrich Nietzsche doživio za jednog svog boravka u Torinu 1889. godine gdje je jednoga jutra doživio kako kočijaš bičuje svog neposlušnog konja. Nietzschea je to toliko pogodilo da je naskočio preko zlostavljača i objema rukama zagrlio konja. Nakon tog događaja Nietzsche dugo nije mogao doći k sebi. Kažu da nikad više nije bio isti. Toliko o Nietzscheu. Taj je podatak samo apostrofski vezan za film. U filmu 'Torinski konj' Bela Tarr postavlja u vezu čovjeka, dvoje ljudi, sa konjem s kojim dolaze na svoje imanje negdje u pustopoljini mađarske stepe. Konj toga seljaka iz nekog razloga isto tako odbio je poslušnost svome gospodaru. Ovaj film nas polagano uvodi u jedan teški i tajnoviti psihološki odnos koji je doveo do toga da ljudski jad dovodi naočigled do toga da se i konj počinje doimati jadno. Zaista, sve što film obuhvaća ukazuje na Schoppenhauerovo pesimističko viđenje kako sve, i čovjek i živa i neživa priroda oko njega lagano ali sigurno propada. Dvoje ljudi koje imamo u glavnim ulogama – otac (koji je slijep na jedno oko i kojemu je oduzeta jedna ruka) i kći (koja je vidno anemična i depresivna) nalaze se na imanju usred ničega, u zabitoj ravni gdje po cijele dane divlja suh olujni vjetar, mete prašinu i vitla suho lišće u kovitlace u visinu.

U neku ruku mjesto na kojem to dvoje ljudi žive u maloj kući kraj koje je staja za konja je preslik kozmosa koji se nalazi iznad na nebu. Zvijezde sjaje, ali mirno i jednolično stoje i trepere, sve naizgled stoji u jednoj glazbi tišine. Sada, u šest dana, koliko svoje aktere prati ovaj film, ovdje na zemlji traje oluja, olujno nevrijeme koje se ocrtava također u glazbi, ali glazbi zviždanja i fijukanja silovitog vjetra. Naizmjenično u interijeru starinske kuće zatvorenog tipa sa jako malo svjetlosti, režiser nam pušta napetu muziku svog kompozitora (Mihaly Vig) i nastavlja puštati da u gotovo istovjetnoj melodiji vjetar muzicira dalje. Pripovjedač u pozadini podsjeća nas na to, naglašava tu riječ: oluja, ali mi je ne možemo dokučiti, jer naše dvoje 'protagonista' uopće ne pokazuju uznemirenost ili uzbuđenje. Oluja u zdravim ljudskim okolnostima u poimanju čovjeka zahtijeva smiraj. Ovdje taj smiraj ne dolazi. Ovdje oluja djeluje kao huk vječnosti koja vodi u polaganu i sigurnu propast. Nakon oluje, kada nastupa tišina, nema svjetlosti. Dvoje ljudi kao da ne spoznaje svjetlost.

Dakako radi se o filmu sa snažnom, ali isto toliko jednostavnom i dokučivom alegorijom. Dakle, dvoje rodbinski usko povezanih ljudi, otac i kći, žive na jednoj pustoj osami. Na jednom mjestu, u nekom sinopsisu vrlo je spretno i dobro odabrana riječ koja opisuje radnju filma, a to je bijeda. Oko te riječi trebalo bi se malo zadržati. Dvije su poveznice koje dotiču odnos to dvoje ljudi (oni gotovo da i nisu prisni na način obitelji): egzistencija i moral. Bijeda to dvoje ljudi neda se obuhvatiti ni egzistencijalno niti moralno. Njihova bijeda može se pojmiti isključivo na razini duha. Formula za bijedan izgled njihovog suživota je u siromaštvu duha i zablokiranosti moći daljnje spoznaje. Oni okvirno preživljavaju, imaju krov nad glavom, imaju rakije, krumpira i soli, imaju drva za ogrjev; ona pomaže ocu pri odijevanju itd, imaju i konja, ali konj se ne želi pokrenuti. Oni dakle ne znaju nešto značajno zbog čega je njihov život u duhovnoj stagnaciji, ne znaju uzroka trpnji i sve težem podnošenju preživljavanja. Oni rade iz dana u dan jedne te iste radnje; oblačenje i svlačenje, ispijanje rakije, donošenje vode iz bunara, cijepanje drva, gledanje kroz prozor. I to sve bez i malog osmijeha ili povremene značajne prisnosti. Tu dolazimo do sljedeće bitne odrednice za razumijevanje intencije filma, a ta je sadržana u pojmu obrednosti. To su ljudi koji u sebi nose rudimentarni oblik svijesti što suštinski i nije njihova krivica. Oni ono što najdalje umiju činiti dotjerali su najdalje do granice ritualnosti i tu je za njih limit preko kojega ne mogu dalje. Svako tajno znanje je izvan one iste oluje koja vani danima divlja i bijesni i mete svaku mogućnost sa sobom – ili je pak vraća u kovitlacima nazad. Kada tražimo uzroke njihovoj umnoj nemoći i malaksalosti duha nipošto ne možemo zaobići ulogu koju u svemu ima religija. U filmu mi naizgled ni u kojem dijelu kuće ne vidimo nikakvog simbola, nikakvog znakovlja, ništa što bi upućivalo na njihovu religioznost. Ali u jednom dijelu kći, koja je polupismena, uzima sa stola knjigu i u polumraku u sjedećem položaju slovka neke retke koji govore o nekakvim božjim kaznama i zakonima. Ta knjiga kao da je namijenjena ljudima za koje je prije tisuća godina određeno bogoslužje. Kao u Mojsijevo vrijeme kada je običan narod da ne bi štovao likove životinja dobio na upotrebu obredni zakon; svako drugo znanje tom narodu ostaje nedohvatljivo i postaje za njih takoreći udaljena theologia arcana. Ti ljudi slijepo ili jednosmjerno kao konj sa štitnicima za oči vjeruju u nekakav božji ili životni zakon koji im se tisućljećima i stoljećima usađuje do srži. Ovi otac i kći prenose svoju duhovnu i životnu impotenciju i na svoga konja, svoj stroj za vuču. Njihova mentalna nedoraslost sprečava ih u tome da uspiju održavati zdravog i pokretljivog konja. Kada su nakanili da odu i napuste imanje a konj svejednako neće da krene, zaprege i ruda hvata se žena i poput križa kreće da vuče sav teret i samog konja.

„Torinski konj“ filozofski je srodan možda nekim Bergmanovim ostvarajima, možda izgledom podsjeća na Tarkovskijeve filmove, pa kako bilo ovaj je film priča za sebe. Film je to koji odiše strogom jednostavnošću, kristalno jasna je to studija koja ne počiva na naraciji i koja ne sadrži naznake bilo kakvog zapleta. Ova drama koja je reducirana i rasterečena svake slojevitosti jednostavno teče, što će reći u prirodi zapravo i nema drame same po sebi. Filmski jezik u 'Torinskom konju' postavljen je u slikama i film se gleda na takav način. Autori ovog filma u potrazi su za tajanstvenim razlogom kojega im čini se i nije cilj razjasniti, možda tek rasvijetliti, a što je ovim briljantom od filma gledatelju prepušteno da misli o tome dok ga film osvaja.

------------------------------------------











































Oznake: Bela Tarr, art film, mađarski film, 2011, 10/10

- 17:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se