ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

srijeda, 11.05.2016.

LE MARI DE LA COIFFEUSE (1990)

143.LE MARI DE LA COIFFEUSE (1990) Ocjena: 9/10
(Frizerkin muž/The Hairdresser's Husband) Francuska; fantazija, komedija, 82', IMDb: 7,4/10
Redatelj: Patrice Leconte
Scenarij: Claude Klotz, Patrice Leconte
Kamera: Eduardo Serra
Glazba: Michael Nyman
Uloge: Jean Rochefort, Anna Galiena, Roland Bertin



IMDb-Le Mari De La Coffeuse (1990)

Le Mari De La Coiffeuse je film prema kojem gledatelj prije gledanja jednostavno ne bi smio imati krivih predodžaba. Senzibilitet ovoga filma je upravo, da se tako izrazim, proustovski, kao između ostalog i drugi filmovi Patricea Lecontea. S kvalifikacijama recenzenata po netu da se radi o filmu sasvim jednostavne fabule s komičnim ugođajem skreće se potpuno na krivi trag. Radi se zapravo o jednom sjajnom filmu koji i nije baš tako sasvim jednostavan sudeći po velikom broju osvrta koji film tumače pogrešno. Naime, stajališta prema filmu su suviše bazirana na onome što traka filma direktno s radnjom prikazuje. Ovo je film za osjetiti i proniknuti u njegovu transcedentnu unutrašnjost, a ne povjerovati 'na prvu' kako se radi o praktičnoj erotici i stvarnoj i opipljivoj vezi žene i muškarca koju očima vidimo i ušima čujemo. Kako se u jednoj recenziji kaže: starcu se ostvarilo o čemu je kao dječak maštao; a to nije to, taj pogled je površan. Ako gledalac ne uhvati nit protagonistove fantazije u ovome filmu nije na dobrom putu da se u potpunosti saživi sa glavnom emocijom.

Film je to o dječačkoj seksualnosti i pasioniranoj opsesisiji jednog muškarca prema ženi koja je usto frizerka. Antoine, kao 12-godišnji dječak doživljava seksualno buđenje dolazeći na šišanje putenoj i mirišljavoj frizerki u maloj frizerskoj radnji i to mu se usijeca u pamćenje za cijeli život, kada ga gledatelj više desetljeća poslije zatiče kao starijeg muškarca u istom tom salonu kako razmjenjuje poglede sa mladom frizerkom i voditeljicom salona Mathildom. Tu je početak njihovom 'putovanju' koje se ima odigrati nikad izvan četiri zida maloga frizerskog salona. Sav seksualni i erotski naboj i ambijent između dvoje ljubavnika je za – ne povjerovati – i u tome leži ključ za gledanje. Gledatelj kao da ne smije znati je li se prikazano u toj ljubavnoj seksualnoj priči i u stvarnosti odigralo ili ne! Bez igre u kojoj nema one dječačke maštarije s predpitanjem 'kad bi' nema ni erotike ni svih ostalih pretpostavki. Ova se priča ima shvatiti kao odnos između dvaju fantastičnih bića koja su kadra osjetiti erotski kozmos čiji se oblici kao u arabeski zvukova, boja i pokreta manifestiraju u tom zatvorenom malom svijetu. Između dva bića, muškarca i žene, u velikom rasponu godina odigrala se sreća koja je imala svoje ekstaze i tek poneki pad, sreća koja ne može trajati vječno…

Obilježja koja ovaj film sadržava su nevjerojatno komplementarna estetici i poetici literarnog stvaralaštva Marcela Prousta. Osjećaj za zatvoreni svijet u odnosu na otvoreni; osjećaj za odnos gledan iz perspektive svojega ja u protežnosti relativnog vremena, osjećaj upravo za 'Madelaine' (jer Mathilda je upravo poput Madelaine) sve je ono iz čega ovaj zanimljivi redatelj kreira svoje atmosfere i životne komplekse svojih likova. Napomena je da ovo djelo ne slavi život svijetlih mogućnosti, kao što ni ne ponire u ambis mračne propasti. Priča je to koja je ništa drugo do fatamorganička igra u uvjetima melankoličnih vremena u kojima eskaliraju titraji strasti koje muškarac i žena u svijetu nemaštovitih ljudi gole penetracije mogu doživjeti. Antoine i Mathilda (u fantazmičkom svijetu ili ne) su muškarac i žena koji se ljube u uvjetima frizerskog salona. Njihovi ciljevi nisu razasuti diljem prostranstava svjetskih mogućnosti. Njihova je veza istinska. Relacija njihove povezanosti, ljubavi i strasti teče neovisna o ljudskom poimanju stvari kroz funkcije, njihova je veza zaista odnos bez ucjena, osjećaja krivnje, ljubomore i svađa. Njihov život je međusobna sposobnost osjećanja obostrane privlačnosti, van vremena, van prostora – utopljeno u imaginaciji, plesu i glazbi – u misli koja ih veže u suštinu ljubavi između muškarca i žene.

Patricea Lecontea od prije pamtim po izvrsnoj drami Monsieur Hire iz 1989. a koja kotira umjetničkom kvalitetom i vrijednošću podjednako kao i Le Mari de la Coifeusse. Među francuskim stvarateljima filmske umjetnosti pronaći ćemo provjerene klasike kao što su Truffaut, Godard ili Rohmer, ali u mlađem naraštaju Leconte je sasvim sigurno u vrhu po čaroliji koju sa svojim sjajnim glumcima na filmskom setu uspostavlja.

----------------------------------------------------------

(ANTOINE,12)

(ANTOINE, 60)

(NEOČEKIVANJA PROŠNJA)

(MATHILDE)

(SVE JE VANI NEVAŽNO)

(EGZOTIČNA MINIJATURA EKSTATIČKE LJUBAVI)

(TRANS; ARABIC DANCE)

---------------------------------------------------------

(ANNA GALIENA)

(JEAN ROCHEFORT)

---------------------------------------------------------

Oznake: Patrice Leconte, francuski film, Komedija, erotski, Jean Rochefort, 1990, 9/10

- 14:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.02.2016.

HAROLD AND MAUDE (1971)

139.HAROLD AND MAUDE (1971) Ocjena: 9/10
(Harold i Maude) SAD, crna komedija, 91', IMDb: 8,0/10
Redatelj: Hal Ashby
Producent: Colin Higgins, Mildred Lewis
Scenarij: Colin Higgins
Kamera: John A. Alonzo
Glazba: Ken Johnson; Cat Stevens
Uloge: Ruth Gordon, Bud Cort, Vivian Pickles



IMDb-Harold and Maude (1971)


Harold and Maude je nevjerojatna priča o našem vremenu. Vremenu sveopćeg materijalnog napretka, konformizma, sivila, otuđenja i života kojemu je diktiran tempo diktatom potrebe za uklapanje sistemu zajednice čiji se pripadnici samo pretvaraju da žive. Ta ista tema i nije nešto toliko revolucionarno, i obrađivano je na ove ili one načine u različitim filmovima, ali ovaj film o istom nam donosi jednu toliko nevjerojatno unikatnu priču koju će gledatelj u samom toku gledanja odmah zavoljeti. Film je ovo o vremenu koje je ispralo svijet od ljubavi.

Harold (Bud Cort) je mladić bez ljubavi. Živi u raskošnoj, starinski uređenoj, modernoj i komfornoj kući sa skupocjenim umjetničkim predmetima, bazenom i stvarima sa svojom majkom koja se 100% brine o svom sinu, a milijun posto se brine o sebi i utisku kakav će ostaviti na svijet. Harold je toliko frustriran majčinom strašnom egoističnom brigom da izgleda potpuno ispijeno, blijedo i boležljivo. Totalno je u svojem svijetu i brani se od majke i njezinih pokušaja da mu preko agencije nađe prikladnu djevojku tako što inscenira vlastito samoubojstvo. Njegove raznovrsne inscenacije vlastitog smaknuća su teatralne i bolno uvjerljive, i u posljednje vrijeme toliko učestale da Harold mora svaki tjedan vlastitom psihijatru. Harolda zanimaju sprovodi i toliko je fasciniran smrću da si kupuje mrtvačko vozilo s kojim se vozi naokolo. Jednoga dana, na groblju, usred jednog sprovoda susreće jednu 80-godišnju ženu neobične pojavnosti i ponašanja. Upoznaje Maude (Ruth Gordon) staricu prepunu životne radosti i energije koja mu otvara vrata sreće i ljubavi. Harold se povremeno nalazi sa Maude. U njenom nevjerojatnom stanu, kućici zapravo ona mu otkriva svoje vlastite izume poput patenta koji proizvodi mirise, patenta za dodire, sve što Harold nikada nije osjetio. Maude postaje njegov cvijetak (suncokret). Između Harolda i Maude razvija se nevjerojatna ljubavna priča. S njom je prvi put pjevao, plesao, naučio svirati bendžo. Na ruci Maude istetoviran je višeznamenkasti broj. Suština tragedije svijeta utapa se u njihovoj na ovom svijetu neviđenoj ljubavi. Da se ne otkrije opreviše, film treba pogledati. Prepun je scena koje pobjeđuju kalupe današnje ratničke i šuplje isprazne potrošačke determiniranosti. Element koji prožimlje ovaj film je smijeh koji razigra srce. Film za pamćenje koji je jasno označio i odijelio svijet tame od svijeta svjetlosti koji postoji tamo gdje nisu maske. Ljubav je moguća na najvjerojatnijim mjestima i u najnevjerojatnijim oblicima. Ljubav je onda kada se poklon iz ljubavi ne uzima i ne pohranjuje u vitrinama, nego kada se uhvati od srca i baci u rijeku. Opisano je samo jedna od predivnih scena kojima obiluje ovaj šarmantno energični film.

Nakon odgledanog filma gledatelj odvaguje kako je mladosti novih generacija netko izbrisao obraz. Na licima djevojaka koje majka dovodi Haroldu su maske; one su neprilična bića za momka bez ljubavi kao što je Harold. U 80-godišnjoj Maude Harold upoznaje mladost i radost. Uz nju njegov život postaje umjetnost življenja.

-----------------------------------------------------------

(HAROLDOVE UZALUDNE INSCENACIJE PRED MAJKOM)

(MAJKA GA UOPĆE NE DOŽIVLJAVA OZBILJNO)

(MAUDEINA SPRAVA ZA MIRISE)

(HAROLD AND MAUDE)

-----------------------------------------------------------
(Bilo mi žao staviti previše isječaka; film vas mora iznenađivati dok ga gledate; mene je oduševio)

Trailer

Film

Oznake: Hal Ashby, Ruth Gordon, Bud Cort, crna komedija, satira, 1971, 9/10

- 14:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.02.2016.

THE GO-BETWEEN (1971)

138.THE GO-BETWEEN (1971) Ocjena: 9/10
(Ljubavni glasnik) V.Britanija, rom.drama, 118', IMDb: 7,4/10
Redatelj: Joseph Losey
Producent: John Heyman, Norman Priggen
Scenarij: Harold Pinter; L.P.Hartley (roman)
Kamera: Gerry Fisher
Glazba: Michel Legrand
Uloge: Julie Christie, Alan Bates, Michael Redgrave, Dominic Guard



IMDb-The Go-Between (1971)

The Go-Between je pravo umjetničko ostvarenje u kojem u dva sata koliko film traje gledatelj uživa svim svojim čulima. Na filmove ovakve umjetničke ljepote se nailazi gotovo pa slučajno jer u moru slično režiranih uradaka jednostavno izostane čarolija. Ova drama inače američkog režisera Josepha Loseya, ekranizacija je romana engleskog pisca L.P.Hartleya, i snimljena na lokacijama engleske grofovije Norfolk pruža nam dojam punokrvnog britanskog filma.

Priča je smještena u vremenu prijelaza iz viktorijanskog doba u edvardijansko doba engleske povijesti (1900.-1901.) na jednom imanju bogate aristokratske obitelji. Priča je to o 12-godišnjem dječaku Leu (Dominic Guard) iz nižeg staleža koji dolazi provesti svoje ljetne praznike k svome vršnjaku Marcusu, malom bogatom prijatelju. U obitelji se sprijateljuje sa lijepom grofovskom kćerkom, Marcusovom starijom sestrom Marian (Julie Christie) koja se s njime igra i dopušta mu da je on dodiruje po kosi. Marian je tajno zaljubljena u farmera Teda Burgessa (Alan Bates) koji živi na obližnjem seoskom imanju, unatoč obiteljskim vezama i tradicionalnoj praksi da se ima udati za uglađenog i prikladnog časnika koji se vratio iz burskoga rata. Mali Leo postaje njihov 'ljubavni glasnik', poštar koji im prenosi ljubavna pisamca s porukom gdje i kada će se sastati.

U slobodnoj interpretaciji može se kazati da su dvije ključne dimenzije na kojima je ustanovljen ovaj film: jedna je suptilna u kojoj se razvija fantazija koja izvire iz arkadijske idiličnosti prostora, iz spoja prirode i arhitekture provincijalne Engleske i magične živosti koja izvire iz unutarnjeg svijeta dječaka u jednom gotovo pa osobnom i nevinom snu ivanjske noći, a druga je dimenzija značenjska i odnosi se na dugoročno vrijeme kroz ne manje misterioznu stvar koja obuhvaća sudbinu čovjeka, dječaka čija je sudbina označena događajima vezanim uz njegovo odrastanje jednoga davnog ljeta.

Dječakova je sudbina ovjekovječena tugom. On je bio poštar tuđe ljubavi. On je dijete jedne izgubljene majke, on je samac čija je životna kob svjedočenje piru strasti i ljubavi. Tragajući za tajnom ljubavi koja ga proganja on proživljava košmar nedokučive ljubomore dok trči sa zgužvanim pismima ljubavniku svoje nespoznatljive čežnje u liku tople Marian. Dimenzija fantazije dječačkih traganja pretapa se u stvarnost u kobnoj olujnoj večeri njegovog trinaestog rođendana kada sa groficom majkom (čuvajući tajnu prenošenja zabranjenih ljubavnih pisama ) nazoči seksualnom činu Marian i Teda Burgessa u seoskom štaglju. To je nešto što dječak nije smio vidjeti; prizor taj predstavlja sramotu: značilo je to svjedočiti klasnom bludu aristokratkinje sa čovjekom nižeg staleža. Ujedno dječak koji sazrijeva i čija mladenačka ljubav kao kroz kakav krešendo ulazi u fazu prve strasti saznaje o ljubavi na sablažnjiv način. Vrijeme je s tim iskustvom počelo da teče i u preskoku od pedesetak godina on je postao starac ovjekovječen mističnim velom tuđe ljubavi kojoj je on uvijek bio samo poslanik.

Losey je studirao u Europi, družio se sa Brechtom. U njegovoj dramaturgiji nešto je šekspirijansko, a opet protagonistov je duševni sklop sasvim uronjen u 20. stoljeće. Riječ je o dječaku koji će u nevidljivom letu vremena naći se u tijelu starca koji u sobi s televizorom gleda van kroz prozor. Iz n jegove perspektive prošlo je 50 godina samo jedne ljubavi, bez ikakvih lanaca, ikakvih uzajamnih ljubavi. Podsjeća ova drama na vrijeme koje se pomaklo stoljećima od Šekspirove epohe, a sve kao da je stalo. Da li je čovjek suviše uronio u svoju psihu nije jedino pitanje koje postavlja ovaj film.

Osim što je film prekrasno snimljen, glavni adut ove ekranizacije je maestralna glazba Michela Legranda koja dramaturgiju ove priče jednog kratkog dječaštva na prelomnom trenutku prelaska u neizvjesno, turbulentno i predugo vrijeme odraslosti, pretvara u ostvarenje za pamćenje.

----------------------------------------------------------------

(MALI GOST 'OD NIKUDA' U VISOKOM DRUŠTVU)

(MJESEČINA LJETNE NOĆI)

(SMIO JOJ JE DOTAKNUTI KOSU)

(U IDILI DJETINJSTVA SVE BI UČINIO ZA SVOJU LJUBAV KOJU JOŠ NE RAZUMIJE)

(MALI GLASNIK PRVI PUT U SUZAMA OTVARA TAJNO PISMO)

(TED MU NE ŽELI OTKRITI TAJNU SEKSUALNOSTI)

(MOMENT STRASTI KOJI NIJE SMIO VIDJETI)

(50 GODINA POSLIJE-ŽIVOT S TAJNOM KOJU NIJE SMIO SAZNATI)

(ZAUVIJEK POŠTAR TUĐE LJUBAVI)

(STOJI KUĆA U VREMENU)

---------------------------------------------------------------






Oznake: Joseph Losey, Michel Legrand, Julie Christie, Alan Gates, Michael Redgrave, britanski film, period drama, 1971, 9/10

- 15:04 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 26.01.2016.

THE INFORMER (1935)

133.THE INFORMER (1935) Ocjena: 9/10
(Potkazivač) SAD, drama, 91', IMDb: 7,6/10
Redatelj: John Ford
Producent: Cliff Reid, John Ford
Scenarij: Dudley Nichols; Liam O'Flaherty (priča)
Kamera: Joseph H. August
Glazba: Max Steiner
Uloge: Victor McLaglen, Heather Angel, Preston Foster





Trailer

IMDb-The Informer (1935)

U svoj sili glasovitih i zvučnijih filmova Johna Forda našao se ovaj stari, Oskarom višestruko ovjenčani biser, koji nije ni 'kaubojac', niti je klasična ratna ili epska drama, a koji se sa godinama, čini se, malo zametnuo u prebogatom moru riznice filmskih bespuća. The Informer je nešto izuzetno iz opusa vrsnog režisera; drama o grubom i sirovom čovjeku impulzivne i svojeglave naravi koji je izdao, odnosno prokazao svog druga vlastima. Drama koju ne smijete propustiti. Nešto tako dobro vašeg filmskog kritičara dugo se nije dojmilo, naročito iz ere starih crno-bijelih filmova.

Radnja se odvija 1922. u 'oslobođenoj' Irskoj, u kovitlacu terora i u mutnim vremenima, neposredno nakon anglo-irskog građanskog rata, u vremenu kada 'irsko pitanje' i borba za nezavisnost prolazi porođajne muke i koje u stvarnosti izgleda sve samo ne riješeno, u samo jednoj noći. Ford, koji je i sam irskog porijekla, prelazi s historije događaja na uži plan promatranja i kreće nam prikazivati specifičnu irsku priču baziranu na O'Flahertyjevu predlošku o pojedincu koji je prokazao prijatelja. Nešto opasno vrišti da je ovaj film učinjen kao dobar spoj nečijeg života, i umjetničke inspiracije nekoliko ljudi. Nastaje film o univerzalnom čovjeku, koji je narodski, svjetovni, profan koliko i biblijski svet u izravnoj vezi sa novozavjetnom parabolom o Judinoj izdaji i Kristovu raspeću. O sinu, o grijehu, krivnji i oprostu.

Gypo Nolan (Victor McLaglen) je siromašni Irac, kao većina irskog naroda koja trpi pod represijom svih vrsta uzrokovanih britanskom politikom. U njemu je prostodušno srce, ali i nagli bezumni karakter koji se pokreće posvemašnjom bijedom i alkoholom. Kriza tog čovjeka nagoni da britanskim vlastima otkuca Franka McPhillipa, bjegunca od vlasti, iz irskog republikanskog bratstva za kojim je raspisana tjeralica na 20 funti. Razlog iz kojeg se odlučuje na taj bezumni potez je maglovita snovita slika koja ga pokreće iz ljubavi prema ženi koju voli i koju želi usrećiti, a ne može od posvemašnje sirotinje (duševne i materijalne). U jednom izlogu zaslijepi ga jedna maketa broda iznad kojeg stoji cijena od 10 funti za putovanje u Ameriku. To postaje njegov san radi kojeg on poteže krajnje nečovječan potez, a to je izdaja druga. Uskoro policija provaljuje u Frankijevu kuću, gdje nalazi Frankiea sa majkom i sestrom, gdje ga u grčevitom otporu na kraju ubija. Gypo, izdajica, neobrijani je, nesretni razmetni i pijani sin i raspikuća koji ne zna da misli i koji gleda samo da ljubi i majci je Frankievoj kao sin rođeni. Gypo je izdao 'irsku stvar' i stvar radi koje se ide u donji limb pakla i sa tom krivnjom on pijančuje, baulja i časti sve redom po mračnim ulicama razvratnog Dublina. Uskoro, pripadnici IRA-e (ne navodi se ime organizacije), koju vodi Dan Gallagher, dolaze u trag Gypu koji je inače bio u službi i na raspolaganju za izvršavanje zadataka za irsku stvar. Ta viša stvar, koja se nameće svakoj pravednosti i istini kao temelj od koje sve proizlazi – borba za svoju slobodu, suverenitet i nezavisnost – izgleda međutim tako da se ne služi nimalo plemenitijim sredstvima od onoga kojim se poslužio dezorijentirani Gypo. Pokazuje se da je izdajnički potez Gypa, kojeg je učinio pijan i ludo zaljubljen, nasađen na socijalnom moralu ulice i ratobornom moralu irske gerile učinjen ne više bezumno i slijepo, nego li hladna ubilačka i osvetnička taktika 'oko za oko-zub za zub' kakvu sprovodi organizacija za vjekovno ostvarenje tzv, više stvari. Scena s kraja filma gledatelju para osjećaje; Gypu, pijanom, na smrt ranjenom, u crkvi pred oltarom.. dok priznaje što je učinio, stiže majčin oprost. Oprost majke ubijenog sina. Tko će oprostiti borcima koji ne praštaju nego gorljivo ubijaju za slobodu i 'višu stvar' ostaje nepoznanica.

Takav je to film. Način na koji je ovaj Fordov film – najbolji je izraz – obojen, nešto je posebno. Izvanredan odnos koji je postignut je onaj koji spaja priču pojedinca i uskih događaja sa epizodom iz povijesti jednog razdoblja na široj osnovi, konkretno vezano za irsku borbu za nezavisnost 1920-tih. Ovaj film jednostavno traži odgovor na pitanje o funkcioniranju stvari, prikazuje precizno tonove, nijanse i boje gustog i tamnog ambijenta u kojemu se odvija ta tragična priča mentaliteta jednog naroda, a jednako i čovjeka kojemu je sličan novozavjetni čovjek iz biblijske davnine.

Da li je Gypo onaj faktor na kojemu počiva krivnja irsko-britanskih političkih sukoba? Gypo izgleda kao manifestacija jedne karike koja je zakazala, a u kojoj nije suštinska krivnja. U Gypu se ogleda Judin grijeh koji je više pitanje Boga i nekih drugih duhovnih sila nego izdaja svoga naroda. Gypo je onaj predstavnik tragičara kojega priroda neukrotivog odnosa tjera na borbu za samoga sebe, on je manifestacija propale stvarnosti i situacije koja je konstantni uzrok paklenskih strujanja koja su izazvala glad, egzodus i povećanu smrtnost čitavog naroda. Gypo je ustvari izdajnik načela borbe i zakona oružja; onaj koji se poigrao sa svojim načinom života, a usred prilika koje su u općem društveno-političkom kaosu. Slatka likvidacija potkazivača (koji je to učinio samo jedanput u pijanom afektu-i nije bio u nikakvom svojstvu doušnika) stoji u korelaciji sa tim činom izdaje Gypa pred očima majke svoga prijatelja kojeg je prokazao.

Ocjena: 9/10
Obrazloženje: Film je za visoku preporuku onima koji ga nisu gledali.Od nekolicine filmova iz 1935. godine 'The Informer' zaslužuje biti u vrhu.

------------------------------------------------------------------------







--------------------------------------------------------------









(AH, GYPO WHAT'S THE USE, I'M HUNGRY AND I CAN'T PAY MY ROOM RENT!')

('O DON'T LOOK AT ME LIKE THAT GYPO')

('YOU'RE ALL I GOT.')

(KATIE:'MONEY.SOME PEOPLE HAVE ALL THE LUCK.')

(KATIE:'TEN POUND TO AMERICA, TWENTY POUNDS AND THE WORLD IS OURS')

(...)

(FRANKIE:'DON'T YOU KNOW ME GYPO?')

(....)

(FRANKIE:'MAN,WHAT IS IT?')

('DID YOU DELIVER MY MESSAGES?' (TO HIS MOTHER))

(GYPO:'SHE BLESSED THE SAINTS THAT YOU ARE ALIVE.')

('SHE FOLLOWED ME CRYING..AND PUT A HALF A QUID IN ME HAND TO GIVE YOU.')

(TRAITOR OR INFORMER)

('I'VE COME TO CLAIM THE 20 POUNDS REWARD FOR FRANKIE MCPHILLIP')

('OH PRAISE BE TO GOD YOU'VE COME BACK TO US!')

(.....)

('TWENTY POUNDS, YOU'D BETTER COUNT IT!')

('YOU'RE LOST..YOU'RE LOST..')

------------------------------------------------

(VICTOR McLAGLEN)



Oznake: John Ford, Victor McLaglen, drama, 1930s, 1935, 9/10

- 15:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.11.2015.

DAS TESTAMENT DES DR.MABUSE (1933)

119.DAS TESTAMENT DES DR.MABUSE (1933)/DR.MABUSE-DER SPIELER (1922) Ocjena: 9/10
(Testament Dr. Mabusea) Njemačka, kriminalistički, 122', IMDb: 7.9/10
Redatelj: Fritz Lang
Producent: Fritz Lang, Seymour Nebenzal
Scenarij: Fritz Lang, Thea von Harbou; Norbert Jacques (likovi)
Kamera: Karoly Vass, Fritz Arno Wagner
Glazba: Hans Erdmann, Walter Sieber
Uloge: Rudolf Klein-Rogge, Otto Wernicke, Gustav Diessl



Dr.Mabuse - Der Spieler (1922)
Das Testament Des Dr.Mabuse (1933)

-----------------------------------------------

Film Fritza Langa koji se nastavlja na dvodijelni film iz nijemog razdoblja, pa da se kaže najprije koja riječ o tome filmu: Radnja Dr.Mabusea odvija se u vrijeme inflacijske krize u Njemačkoj nakon I. svjetskog rata, kada je Njemačka bila pod teretom plaćanja teške odštete ratnog gubitnika, preciznije 1922. godine. Vrijeme je to kada je (berlinsko) društvo upalo u košmar posvemašnjeg egzistencijalnog i psihološkog rasapa. Tlo plodno za razmah najžešćeg kriminala dok niti jedna demokratska vlada ne može vezati konce ekonomske situacije. Vrijednost marke pada u miljardama od jutra do večeri. Postoje ljudi, u slučaju koji pratimo, postoji čovjek koji na to sve može utjecati tako što ima takvu moć da sve može sebi zgrnuti. Društvo je slabo, bijedno, alkoholizirano, drogirano koji god sloj bio u pitanju. Najteža mračna karma koja se nadvila nad društvo je kocka omotana krinkom zabave i užitka. Kocka je upravo najveći grijeh i samog, usamljenika i mistika, javno važećeg psihoanalitičara, mračnog i nedokučivog dr.Mabusea. On je čovjek koji je iznikao u uvjetima socijalnog rasula kao tiranin iz sjene, njegova je moć hipnotička, on je živi iluzionist i nema tog dovoljno jakog čovjeka kojega on ne bi slomio svojim hipnotičkim metodama. Mabuse je čovjek koji je preuzeo konce moći, njegov uvjet hrani se na hirovima i rastrojenosti gospode željne hazarda, bijega i putenosti. Istovremeno kako se događaju ogromne prijevare za kockarskim stolovima po Kasinima podzemlja policija koju predstavlja javni tužitelj u ulozi detektiva, Welk, nikako da sazna koga zapravo lovi premda je sam inspektor bio za stolom sa prerušenim Mabuseom oči u oči. Lov na dr.Mabusea, lov je na utvaru pod okriljem noći, na jednu imaginarnu moć čije apstraktne veličine ni službe nisu svjesne. Dr.Mabuse je utjelovljenje vampira čije je sredstvo iluzija i prevara, a ljudi, sav njihov kapital, u uvjetima zapravo bezvlašća, plijen su koji mora nekome pripadati.

Testament Dr.Mabusea nastavlja se u 1933. sa zagonetnim i mističnim kriminalnim tokovima dok je dr. Mabuse hospitaliziran u psihijatrijskoj bolnici. On se pretvara u tijelo koje nije ni potrebno da se njegova volja za moć izvršava i upravo razgranava u neslućenim razmjerima. Kriminalni milje ne zna za koga radi, organiziran je imaginarnom logikom Mabuseovog uma. Vlasti u potjeri suočavaju se sa moćnim duhom koji želi pokoriti čitavu državu.

Način na koji je ovakva vrsta filmova vrhunski izrazila leži u psihologiji zločina i organiziranog kriminala nasuprot gangsterskih klasika koji tu istu stvar racionaliziraju. Ono što se događa u podzemlju grada je toliko apstraktno da čovjek ne može dokučiti izvor. Um koji to sve pokreće može biti i um mrtvog čovjeka, kao u Testamentu Dr.Mabusea. Magnetična sila uma koji želi da vlada posijano je sjeme za novom i novom gladi. Kriminalci žive (uhode, varalice, opsjenari, zelenaši, batinaši, ubojice), od toga tvoreći carstvo zločina, nesvjesni svog pokretača.

Dr.Mabusea igra neponovljivi i stravični Rudolf Klein-Rogge. Film je to koji se ne smije propustiti jer u sebi sadrži golemu poentu funkcioniranja svijeta kriminala kroz republikanski društveni poredak ili kroz razdoblja ekonomske depresije i socijalne krize.

Ocjena: 9/10
Obrazloženje: Remek-djelo kriminalističkog žanra. Film je nabijen izvjesnom težinom zbog koje se teško gleda, naročito nijemi dvodijelni film iz 1922. Nesavršen je i ne ostavlja dojam na prvo gledanje. Zahtijeva vrijeme poslije gledanja. Male su nijanse koje se mogu pripisati kao minus ovome filmu, kako jednom tako i drugom. Stoga, sasvim subjektivan, ne dodijeljujem apsolutnu ocjenu 10.

-------------------------------------------------------------


(Film 1922)

------------------------------------------------------------




(Film 1933)

------------------------------------------------------------
Dr.Mabuse - Der Spieler (1922)

(DR.MABUSE DER SPIELER)

(UZMI!!!)

(KONTROLIRA SVAKU IGRU)

(GOSPODAR I NJEGOV NAŠMRKANI LAKAJ)

(MABUSE MIJENJA LICA - ILUZIONIST)

(SPIRITISTIČKA SEANSA)

(VOLJA ZA MOĆ..)

(PRELAZI U ŽELJU DA OVLADA ŽENSKIM SRCEM)

(MRAČNI DR.MABUSE)

-----------------------------------------------------------

Das Testament Des Dr.Mabuse (1933)

(MABUSE ZATVOREN U UMOBOLNICI NA ZNANSTVENOM RAZMATRANJU)

(NJEGOVA VOLJA SE IZVRŠAVA POSVUDA)

(PRAKTIČNI UM INSPEKTORA LOHMANNA)

(LOHMANN I ZAMJENIK MULLER)

(DR.MABUSE UMRO U BOLNICI)

('NITKO NE ZNA DA JE SMRĆU DR.MABUSEA NESTAO JEDAN FANTASTIČAN UM S NADLJUDSKIM SPOSOBNOSTIMA!')

(JE LI NESTAO?)

(AMBIJENT U KABINETU DR.BAUMA)

(AMBIJENT U KABINETU DR.BAUMA)

(DR.BAUM PREGLEDAVA ZAMRŠENE MABUSEOVE ŠIFRE)

(UPUTE ZA OSTVARIVANJE CARSTVA ZLOČINA)

(LJUDSKE SE DUŠE MORAJU ZASTRAŠITI DO KRAJNJIH GRANICA..)

(ZLOČINIMA KOJI NIKOME NE DONOSE KORIST..)

(..ČIJI JE JEDINI SMISAO DA ŠIRE STRAH I PANIKU..)

(..KRAJNJI CILJ ZLOČINA JESTE..)

(USPOSTAVA NJEGOVE BEZGRANIČNE VLADAVINE)

(..STVARANJE STANJA POTPUNE NESIGURNOSTI I ANARHIJE..)

(..STANJA IZGRAĐENOG NA UNIŠTENIM IDEALIMA SVIJETA..)

(..KADA KAOS POSTANE NAJVIŠI ZAKON..)

(AUTOSUGESTIJA UMA POSLIJE MABUSEOVE SMRTI)

(OPSJEDANJE I ULAZAK U DR.BAUMA)

(ŠIFRIRANE UPUTE ZLOČINAČKOM KLANU)

(RAPORT KRIMINALACA KOD NEVIDLJIVOG ŠEFA)

(SLUŠAJU, POKORAVAJU SE, IZVRŠAVAJU I OD TOGA ŽIVE STVARAJUĆI KAOS)

(PRIVIĐENJE UMA ORGANIZACIJE)

----------------------------------------------------------

(RUDOLF KLEIN-ROGGE)

----------------------------------------------------------

Insert - Das Testament Dr.Mabuse, 1933




Oznake: Fritz Lang, Rudolf Klein-Rogge, Otto Wernicke, njemački film, kriminalistički, 1930s, 1933, 9/10

- 15:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 17.10.2015.

THE PUBLIC ENEMY (1931)

109.THE PUBLIC ENEMY (1931) Ocjena: 9/10
(Državni neprijatelj broj 1) SAD, kriminalistički, drama, 83', IMDb: 7.8/10
Redatelj: William A. Wellman
Producent: Darryl F. Zanuck
Scenarij: Harvey F. Thew (adapt.); John Bright (roman Beer and Blood)
Kamera: Devereaux Jennings
Glazba: David Mendoza
Uloge: James Cagney, Jean Harlow, Edward Woods, Donald Cook, Joan Blondell





IMDb

Što se uopće ima reći za ovaj film, osim da se radi o briljantu kriminalističkog žanra i o jednom od kamena temeljaca gangsterske drame i filma koji je siloviti zamašnjak stilu noira koji tih ranih 30-tih tek sakuplja svu energiju epohe socijalnog, uličnog i ljudskog mraka koja drma i cirkulira kroz svijet američkih gradova kao da je nakakav sakriveni unutarnji trakt jednog tijela kojega je vanjska ljudska svijest tek u jednom milipostotku svjesna kao kakve maglovite i nevjerojatne mitske slike. Ono što ovi filmovi kao što su gangsterske, socijalne drame i na kraju noir film, donijeli, jest ulazak u taj zanemareni svijet, proboj u stvari funkcioniranja trakta tog u srži prljavog i pokvarenog sustava. Što je najvažnije, film kakav je The Public Enemy neće ispustiti niti jednu mogućnost da taj svijet bandi i kriminala učini suštinski oprečnim svijetu vlasti i legalnih tokova. Ovaj film će postaviti stvari tako da prikaže dvije pokvarene stvari: zapravo jednako pokvarene stvari – kao što su Kriminalni milje i kao što je to korumpirana država u ekonomskoj krizi i zakonite patriotske vrijednosti koje uključuju građanske obaveze i dužnosti. Iza osude kriminala i paklenskog puta kojim odrasta i odgaja se jedan gangster stoji nešto kao prijedlog gledatelju da se saživi sa tom slikom i da odvagne to kao prirodu koja ne da je nužno prokleta i negativna pred svijetom Zakona i vlasti, nego da računa s tim što je tu ustvari krivo a što je pravo. I konačno kako je. Film počinje s navodom kako je sve snimljeno u ovom filmu 'istina' ali su likovi i mjesta izmišljeni.

Tom Powers (James Cagney) i Matt Doyle (Edward Woods) dvojica su prijatelja čiji život kronološki pratimo od dječačke dobi. Njihove naravi i njihove doticaje sa ljudima i u prostorima gdje se vara, krade i kocka. Sa svijetom gdje je zakon novac i gdje zakon jačega nitko ne može kontrolirati, nego postoji samo ucjena i 'hoćeš' ili 'nećeš'. Ako hoćeš imat ćeš sve što ti 'posao' može donijeti, ako nećeš završit ćeš likvidiran bilo kad i bilo gdje (jako dobar prikaz tog faktora može se vidjeti u još jednom gangsterskom filmu iz iste godine, Little Caesar Mervina LeRoya). Tom Powers je takav, kategoričan, iz obitelji autoritativnog oca koji ga je tukao i majke koja ga pretjerano mazi i ljubi. Njegov brat, Mike, je njegova suprotnost, on je ispravni sin na ugled i čast obitelji. Međutim, on je pokoran i redovan po mjerilu društva reda i zakona, ali je potajni sitni lopov koji potkrada poduzeće u kojem radi. Jasan je taj svijet kao suza i bit će motiv mnogih kasnijih filmova. O tome što gledamo u ovom filmu nema ništa manje od onoga o čemu su pisali novovjekovni mislioci; Machiavelli u 16.stoljeću ili u pogledu Powersovog odnosa sa ženama na primjer Spinoza u 17.-tom. Film korespondira veoma britko i duboko sa vremenom, prirodom svjetskog zakona i prirodom odnosa na razini veze između žene i muškarca. U pogledu muško-ženskog odnosa treba obratiti pažnju na Toma Powersa u razmjeni 'nježnosti' sa svojom ljepoticom, jedinom ženom koja mu može biti enigmom, zavodljivom koketom Gwen Allen (Jean Harlow) i nasuprot tog odnosa, odnos njegova prijatelja Matta koji svojoj izabranici pristupa konvencionalno, prosidbom i ženidbom.

Okvirno, poenta filma je u tome da se ogleda društvo američkog velegrada sa svojim podzemnim klikama i pojedinac koji odrasta u raskolu, na rubu između površine i dna, koje su podjednako prisutne i primoravajuće.

The Public Enemy je klasni i vrhunski gangsterski film. Prava prijelomnica. Ozbiljan tehnički, stilski i interpretacijski uradak. Prva prava uloga neponovljivog Jamesa Cagneya koji je svojom žustrom interpretacijom i pojavom utro put 'tough guy' liku u narednom razdoblju gangsterskih filmova, ali i drugih specifičnih - psihološki, socijalno i politički profiliranih drama.

---------------------------------------------------------------------







--------------------------------------------------------------------



(FATHER BEATS SON)

(RED OAKS BAR - ASOCIRA NA PRLJAVIJEG OLIVERA TWISTA)

(DJETINJSTVO U TRBUHU GRADA)

(YOUNG GANG)

(CHRISTMAS PRESENT FOR YOU)

(MA AND HER TOMMY BOY)

(BROTHERS)

(YOU AIN'T START YET)

(WHY DO YOU WANT TO FRONT FOR US? WE AIN'T NEVER DONE NOTHING FOR YOU..)

(TOUGH GUY DOBIVA ODIJELO)

(USPON U POSLU)

(DOBILI KOLA)

(SILA ZAKON MIJENJA)

(TOMMY PRIREDIO BRATU DOČEK IZ VOJSKE)

(NE ŽELI KRVAVO PIVO)

(SAMO JE ONA ŽENA ZA NJEGA)

(ĐENTLMENSKA ZABAVA)

(MATT SA SVOJOM BABY)

(TOMOV POGLED)

(...PREMA STARIM RAČUNIMA)

(SIŽE SVEGA)

(IZRAVNATI STARE RAČUNE)

(MATT SUOSJEĆA)

(TOM UBIJA)

(SVE ZA MAMU)

(MAMIN SIN)

(JEDNO)

(YOU ARE DIFFERENT TOMMY..VERY DIFFERENT..)

(THE MEN I KNOW, DOZENS OF THEM..THEY'RE SO NICE, SO POLISHED..SO CONSIDERATE..)

((BUT) YOU DON'T GIVE, YOU TAKE..')

(MATT:YOU AND ME? TOM: SURE..)

(GUNFIRE)

(MATT)

(TOM)

(REVENGE)

(REVENGE)

(REVENGE)

(GLASNIK NOĆI PRED VRATIMA)

(TKO SE MAČA LAĆA...)

----------------------------------------------------------------

(JAMES CAGNEY)



Oznake: William A. Wellman, James Cagney, Jean Harlow, Edward Woods, kriminalistički, gangsterski film, 1930s, 1931, 9/10

- 16:03 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.10.2015.

DER BLAUE ENGEL (1930)

106.DER BLAUE ENGEL (1930) Ocjena: 9/10
(Plavi anđeo) NJEM, melodrama, 124', IMDb: 7.8/10
Redatelj: Josef von Sternberg
Scenarij: Carl Zuckmayer, Karl Vollmoller, Robert Liebmann, Heinrich Mann (roman)
Snimatelj: Gunther Rittau
Glazba: Friedrich Hollander, Fritz Thiery (ton), Franz Waxman (orchestrator)
Uloge: Emil Jannings, Marlene Dietrich, Kurt Gerron




IMDb

Film je ovo o povredi u suštini nesretnog bića. Tim nesretnim bićem bremenit je jedan gimnazijski profesor engleske književnosti u školi za mladiće. Nezgodnog prezimena Rath, kao njem. Ratte; štakor. Josef von Sternberg svojim stilskim rješenjima chiaroscuro izradio je film veoma elegičan i gorko-slatko taman. Spojio je bol i erotiku u odnosu dva svijeta, u dvije persone oko koje se uskovitlao čitav svijet društva onovremene Njemačke (nakon Prvog svjetskog rata). Ono što nudi primjerice eminentni Doblinov Berlin Alexanderplatz (o istom periodu) sa svojom politikanskom motivikom i temom u Plavom anđelu je dočarano u jednoj drugoj dimenziji. Negdje pokraj političkih problema, u fokusu na život ljudi koji se bave različitim i oprečnim stvarima. Ovdje imamo vrhunsku tragikomediju koja završava tragično. Priča o ovom nesretnom životu usamljenog postarijeg profesora Immanuela Ratha koji se zaljubio u cabaret-plesačicu kazuje nam kako stvari stoje neovisno o klasnim i ideološkim kolizijama. Sve je bilo moguće, stari uštogljeni profesor, koji je tajio svoju sklonost i čeznuće za ženama završio je u cabaretu 'Der Blaue Engel' gdje se do ušiju zaljubio u putenu i neodoljivu plavokosu zabavljačicu Lolu (Marlene Dietrich). Sramota koju su mu generacijama priušćivali delikventni džaci, čini se da će nestati njegovim prilagođavanjem u društvo ovih cirkusanata. Unatoč ljubavi koja mu se dogodila sa Lolom, njega počinje određivati njegova uloga cirkusanta (klauna) u kojoj ga je primoralo da nastupa i zarađuje novac za održanje braka. Morao je cirkusirati i trpjeti sve muke razgolićivanja pred publikom. Izigravati tikvana koji ništa ne razumije i ništa ne osjeća što god bi mu mađioničar uradio. Bešćutnost je nešto što će umoriti njegovu dušu. Sreća koju je našao u Loli bio je zadnji bastion utjehe u kojem je nalazio razloga za život. Ali Lola je na plakatu prikazana znakovito upravo kao 'Lola Lola'. Kao Lola možda bi ga bila ljubila kao žena što umije da ljubi, ali kao Lola Lola ona može samo koketirati i zabavljati. To je trag za poentom filma. Klasika staromodnog odnošenja nasuprot silovite raspuštenosti uzrokovane novim vremenima zabave i smijeha.

Slika kakvu stvara Josef von Sternberg i mot pri izradi kadrova, dobro ugođeni dijalozi, igra svjetlosti i duboke sjene što se utapa u savršeni mrak jasno navješćuje doba noir estetike. Ovaj film je melodijska tragikomična noir drama. Sav njezin kriminal je u običnim građanima, ljudima po njemačkim sredinama, i to ne velikih gradova. Pjesma koja aluzivno svira Immanuelu Rathu, nesretnom biću u ljubavi, je prikazana na velikoj zidnoj uri sa blaženicima i svecima u stojećem položaju koji izlaze i vrte se kako otkucavaju sati: Mozartova arija iz 'Čarobne frule': 'Da'l netko od vas djevojku za Papagena zna..' ; ali tako da se konačni stih nikada ne dovrši i ima da ostane u opažačevom uhu kao nešto što se nije ili ne može ispuniti. Onaj ostvareni kraj stiha koji treba da kaže.. da sretan budem ja. Pjesma završava tek u zadnjem kadru filma. Sat je otkucao valjda samo tada, kad je klaunova Duša rekla zbogom.

Ono čime je optočen ovaj film je emocija slomljenog srca. Smrt muškarca na grudima žene koja ga je primamila osvojila i dovela do njegove propasti u odijelu klauna. Ona ga neshvaćanjem, svojom prirodom usred trodimenzionalnog svijeta, rasuta svojim dražima i seksipilom u naručju cijelog svijeta sa stravom odbacuje, jer on je postao čudovište od klauna spremno da umre za nju. Ona ne umije prihvatiti smrt. Ona je oduvijek bila i ostala samo život, naivan i poguban kao ruža sa trnjem.

Uz ovaj kinematografski slojeviti film zavređuje da se kontemplira, ali uz ovaj film se u principu teško oteti da se ne zaplače. Vrlo dobar i vrlo važan film. Za sva vremena.

------------------------------------------------------






(U NEKOM GRADU)

(PAZARIŠNI AMBIJENT)

(MAMAC ZA NOĆNU ZABAVU)

(PERAČICA PROZORA)

(STAN PROF.IMMANUELA RATHA)

(ŽIVOT MU JE KAO UŠTIMANI SAT)

(KAVEZ NJEGOVE LJUBIMICE)

(FUĆKA SVOJOJ PTIČICI)

(NALAZI JE MRTVU)

(GORKO-SLATKI ŽIVOT)

(U UČIONICI: UVIJEK ISTI PROTOKOL)

(OSJEĆA PODLE NEVALJALCE)

(TIPOVI ĐAKA: STRAŠLJIVI ŠTREBER CINKAROŠ)

(PODRUGLJIVAC)

(ULOVIO JEDNOG SA PROSTOM RAZGLEDNICOM)

(NASAMO KAD GA NITKO NE VIDI)

(IMA JOŠ TOGA)

(IGRA SE)

(NJEGOVA TAJNA ZANIMACIJA)

('PLAVI ANĐEO' - SVIJET ČAROBNE FRULE)

(OTPRAVIO SE UVREBATI NEVALJALE ĐAKE)

(ULAZAK KROZ MRAČNI LABIRINT ULICA)

(ZABAVA MLADIĆIMA)

(IZGLEDA KAO KUĆA STRAVE)

(KRALJICA NOĆI)

(POGLED U 'SUNCE')

(PRVI SUSRET S BIĆEM VLASTITE KOBI)

(OPSKURNE ČARI ORIJENTA)

(PRVI SUSRET S LOLOM)

(DOŠAO UKAZATI NA NEMORAL)

(TROSTRUKOST; UVIJEKPRISUTNA KOB)

(NASAMO)

(PROBUĐENO TAJANSTVO U PROFESORU RATHU)

(INICIJACIJA;SUDBONOSNI ZNAK)

(MOMENT ZAVODLJIVOSTI)

(VELIKI FINANCIJER DRUŽINE)

(SITUACIJA)

(ŠTO JE ŽENA?)

(OSTAT ĆE ZAUVIJEK U NJEZINOJ VLASTI)

(OSUPNUTA KAVALIRŠTINOM-JEDNO OD TISUĆU LICA ŽENE)

(POČETAK SAVEZA I OPIJENOSTI)

(PERFORMANS SAMO ZA NJEGA)

(GOTOVO JE PURAN JE NASJEO)

(DOŽIVIO NASMIJEŠENO JUTRO)

(TRAŽI LI ONA OD NJEGA BRAK?)

(NE, ON GA TRAŽI OD NJE)

('JESI LI SVJESNA OZBILJNOSTI OVOG TRENUTKA?')

(FATALNO)

(U BRAKU)

(POSAO,SUPRUGA,ALKOHOL)

(VRHUNAC SEDME UMJETNOSTI)

(POČETAK KRAJA)

(POČETAK KRAJA2)

(POČETAK KRAJA3)

(SRCE U OČAJU)

(VRISAK SLOMLJENOG SRCA)

(TRANSFORMIRAN U ČUDOVIŠTE)

(ZADNJI POGLED)

(URA)

-----------------------------------------------

(MARLENE DIETRICH)

-----------------------------------------------

W.A.Mozart - Magic Flute (Papageno's Aria)

-----------------------------------------------









Oznake: Josef von Sternberg, Emil Jannings, Marlene Dietrich, melodrama, tragikomedija, njemački film, 1930s, 1930, 9/10

- 17:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.10.2015.

DR.JEKYLL AND MR.HYDE (1931)

105.DR.JEKYLL AND MR.HYDE (1931) Ocjena: 9/10
(Dr.Jekyll i Mr.Hyde) SAD, horor, SF, 98', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Rouben Mamoulian
Scenarij: Samuel Hoffenstein, Percy Heath, Robert L. Stevenson (roman)
Snimatelj: Karl Struss
Glazba: M.M.Paggi (sound)
Uloge: Fredric March, Miriam Hopkins, Rose Hobart





IMDb

Tzv. talkies razdoblje u svijetu filma posebno je indikativno u filmskim ostvarenjima zasnovanim na literarnim predlošcima iz beletristike ili popularnim romanima s kojima je svijet bio upoznat uglavnom samo preko teksta u knjigama. Nakon 'nijeme ere' i sasvim jednog drugačijeg svijeta na pozornicu velikih svijetlećih ekrana izašao je govor. Pokretna slika dobila je svu suštinu ljudske originalnosti i realizma upravo kroz lica koja govore i razgovaraju. Gotovo, pa bi se moglo reći da je postojalo nešto kao nasušna potreba za uprizorenjem, ekranizacijama, ovakvih djela svjetske književnosti. Teatar je oduvijek bio nešto sasvim drugo. Film je izrodio nešto 'nemoguće'. Transformaciju, prijelaze, rezove, manevre koji nisu bili mogući na poljima drugih umjetnosti. Fantastična tema, s psihološkom dimenzijom kakvu je čovjek, primjerice čitalac romana mogao samo zamišljati i vizualizirati sebi u glavi, sada je priređena i ugođena za ekran, platformu na kojoj se odvija ideja i zamisao sa svim svojim nepredvidivim tokovima.

Postupci Mamouliana i njegove ekipe su ekstraordinarni. Dr.Jekyll i Mr.Hyde pušteni su u svoj filmski život. Jednostavno, osmišljeno, kreirano briljantno. Da ne objašnjavamo suviše samu fabulu oko sadržaja i suštine priče, bacimo radije pogled prema pozadinskim idejnim rješenjima za lik, uvjetno rečeno, klasičnog protagonista popularne knjige i sada filma – Dr.Jekylla; U uvodnom dijelu filma kamera u postupku camere obscure vodi nas kroz estetski otmjenu unutrašnjost Jekyllova stana i to Jekyllovim očima. Objektiv kojega ćemo zvati Camera obscura poslužen je kao njegov pogled. Film tako počinje sa pogledom iz njegove nutrine, mi gledamo što on gleda, čuje i sluša. On vidi svoje ruke kako prstima prebiru po tipkama orgulja, zacijelo kontemplira i sluša sam sebe kako svira Bachovu kompoziciju, čuje kako razgovara sa svojim uslužnim poslužiteljem Pooleom, gleda kamo ide, pokućstvo s detaljima, ogledalo, svoj lik, vrata kako se otvaraju, kočijaša, ulicu. Svijest je tako zaživjela preko našeg protagonista kao razina ispod ili čak pokraj te svijesti. Svijest je dobila podsvijest. Čulno, uvod je barokni, slijed događaja putuje k postulatu naučnog viđenja svijesti, podsvijesti i dvostruke prirode ličnosti temeljenom na Freudovom naukovanju.

Posredovanjem svojeg znanja, zvanja i profesije, naravno Dr.Jekyll preobražuje se u ružnog i opasnog Mr.Hydea i tako uništava sam sebe. Zaista, on je čovjek! Kakvog li otkrića! Pred očima gledateljstva igra film koji je zaista to – igra. Igra u ljudskom biću, igra gospodina i stvora, kreature duše i kreature nakazne životinje. Sve to u pojedincu. Svijet tog čovjeka je komoran, a čim se razdvoji (ili je malo više dr.Jekyll ili je malo više g.Hyde), svijet je istančanije, da ne kažem ekstremnije normiran bićem kojem se priklanja.Taj čovjek je komoran, što je najizravnije pokazano u hladnoći kojom se obraća u samom početku filma svojem batleru. Čovjekova (gospodinova) bit je uniformiranost dok je ispod tjelesan i u duši slab. Zato je on u početku prikazan (sam sebi) kao glazbenik, doktor ali glazbenik. Stavljen je na kušnju svijeta koji je i priroda i građevina u isto vrijeme. Svijet je i šuma erotike, putenih užitaka, šarma, zavodljivosti i labirint hodnika, ureda, salona i gospodskih primanja. Taj čovjek je, insiunirajmo to, jedan sasvim odvojen Odnos, kao treće lice u sebi samom dok se ova dvojica u njemu bore: između gospodina Jekylla i majmunolikog Hydea (koji je naglasimo također svjestan svoje 'trećosti'). Gospodin u njemu ustraje na uredovnom braku s gospođicom Muriel (Rose Hobart), gospodin s malim 'g', razjareni Hyde grabi onu koju g.Jekyll nije u stanju (koju prikriveno želi), putenu i zavodljivu Ivy Pearson (Miriam Hopkins). Između je doktor. Taj čovjek ovladava znanjima medicine i znanosti i kao Jekyll i kao Hyde. Jekyll je altruist i dobrotvor, Hyde je razvratnik i siledžija.

Kako je to sve slobodno uprizoreno, tok radnje, prijelazi istodobnih događanja, ključni trenuci protagonistovih kolebanja, horor prirode, igra njegovih odnosa kroz verbalnu i taktilnu inicijaciju sa ženama koje ga obvezuju (Muriel) i koje ga uzbuđuju (Ivy) nešto je maestralno. Gledatelj će točno osjetiti što voli dr.Jekylla da ljubi Muriel, dragu i finu gospodsku kći, a što ga privoljuje da žudi i istražuje kod Ivy, žene koja mu se žarko i slobodno želi dati. Igra je to odnosa prema Duši i odnosa prema Tijelu. Zato vidimo kako Jekyll gleda Muriel u oči, i kako gleda Ivy dok njiše nogom privlačeći ga u cijelosti ovoj drugoj.

Film bih preporučio jer je zaista uzbudljiv. Višestrano je dojmljiv: misteriozan, nadasve erotičan, znakovit. Po meni, također, među značajnim filmovima ere ranih 30-tih godina 20. stoljeća.

--------------------------------------------------------







--------------------------------------------------------

(TKO ILI ŠTO PROGOVARA IZ ORGULJAŠA?)

(RANG SVIJESTI)

(BATLER I SLUGA G.POOLE)

(VIZUALIZACIJA PROSTORA)

(UTISCI PROTEŽNOSTI)

(PRILAZAK OGLEDALU)

(REFLEKSIJA)

(ODJEVEN ISTO;BILO KAO GOSPODIN BILO KAO DOKTOR)

(HUMANIST KAO DOKTOR JEKYLL)

(BRIŽAN I ČOVJEKOLJUBIV)

(KAO PREMA 'ZAKONITOJ' ZARUČNICI)

(ODGOVORAN OCU SVOJE ZARUČNICE)

(U VRTU; 'OTVORILA SI MI VRATA U DRUGI SVIJET...')

(NJENE OČI SU ZRCALO...)

(...DO NJEGA SAMOG)

(SCENA SA IVY KOJU JE SPASIO OD NASILNIKA)

(POKAZALA DOKTORU BOLNO MJESTO)

(ČASTAN, STAVLJEN PRED VELIKU KUŠNJU STRASTI)

(RAZBUDIT ĆE U NJEMU HYDEA)

(NEODOLJIVI COME BACK...)

(LIBIDO MUTI SLIKE U JEKYLLOVOJ PODSVIJESTI)

(SLIKA PREPREKE DO VOLJENE)

(SLIKA ŽELJENE)

(NI JEKYLL NI HYDE; PRILAZAK SUOČENJU SA SAMIM SOBOM)

(DR.JEKYLL POSTAJE MR.HYDE)

---------------------------------------------------

(ŠARMANTNA MIRIAM HOPKINS)

(ZANOSNA MIRIAM HOPKINS)

(FREDRIC MARCH)

Oznake: Rouben Mamoulian, Fredric March, Miriam Hopkins, horor, 1930s, Dr.Jekyll, 1931, 9/10

- 20:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 19.08.2015.

CAST AWAY (2000)

101.CAST AWAY (2000,USA) Ocjena: 9/10
(Brodolom života) avantura, drama, 143', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Robert Zemeckis
Scenarij: William Broyles Jr.
Glazba: Alan Silvestri
Snimatelj: Don Burgess
Uloge: Tom Hanks, Helen Hunt, Paul Sanchez

IMDb



"Nebo i zemlja bijahu stvoreni; more se talasalo među obalama, a ribe se igrale u njemu; u zraku su pjevale ptice na krilima, a zemlja je vrvjela od životinja. Ali još nije bilo na zemlji stvora kojega bi tijelo bilo tako sazdano da se u njemu može nastaniti duh i iz njega vladati zemaljskim svijetom. Tada stupi na zemlju Prometej, potomak stare porodice bogova, koju je Zeus svrgnuo s vlasti, sin Japetov, unuk Urana i Geje, pun mudre domišljatosti."

(G.Schwab: Najljepše priče klasične starine;)

Kada gledate ovaj film nemoguće je da vas njegove poruke ne osupnu i to na više frontova. Ne možete ostati ravnodušni kad pred sobom imate film koji je estetski i vizualno krasan, akustički dojmljiv, misterijski primamljiv, s pričom života u sebi a koja ujedno govori upravo o metafizici životnosti i života po sebi. Počev od čovjekove duhovne unutrašnjosti koja je u civilizacijskom sklopu omeđena i uvjetovana mnijenjem svjetovnih vrijednosti, preko slika koje prikazuju položaj tog čovjeka u zadatim okolnostima vlastite egzistencije i probitka u želji da bude osiguran i ostvaren, pa sve do jednog ruba kada se okolnosti u dodiru sa silama sudbine ne okrenu protiv njega takvoga kakav je u svojoj sadašnjosti, mi kroz ovaj film imamo jednu predstavu kako su sve te spoznatljive činjenice upravo ništa drugo nego li dio fizičkoga svijeta, tako daleko od providnosti i istine. Chuck Noland (Tom Hanks) je jedan takav čovjek. Njegov život su uvjerenja, želje, apstrakcije koje uzima kao modele ispravnog postupanja, ideje koje kako on misli vode u miran obiteljski život pun novih obećanja i nada da sa svojom budućom suprugom živi sretno i ispunjeno. Iz odnosa koji vidimo između Chucka Nolanda i njegove umalo zaručnice Kelly (H.Hunt) osim emocionalne vezanosti izvire nešto još snažnije, a u čemu valjda i počiva problem uvjetovanog čovjeka današnjice a to je: silan trud! Chuck leti, on radi posla riskira sve, i vrijeme i djevojku i misli, sve podređuje obavljanju slanja prekooceanskih poštanskih paketa. On silno iracionalno vjeruje kako će stići sve kotačiće života uskladiti da se vrte istovremeno i da svi procesi zaposlenog i oženjenog američkog građanina funkcioniraju i sami od sebe (opet ne bez njegovog truda) čine nove i nove updateove. On ne vlada spoznajom za potrebom početka, da se potpun čovjek treba izgrađivati od početka. Sile prirode i usud koji će mu nanijeti sudbina učinit će okolnosti da on mora 'vratiti se' na evolucijski početak na kojem će on postati čovjek prapovijesti, mitski junak i sam bog kao Prometej – pun mudre domišljatosti.

Kada nad Tihim oceanom na putovanju prema Aziji njegov avion doživi fatalni udarac više sile i kada se zajedno sa ostalim putnicima nađe u olujom razgnjevljenom oceanu usred noći njegov život više nikad neće biti isti. Nekim čudom kao jedini preživjeli, sljedećeg jutra naš junak nađe se na pustom otoku. Uskoro će početi njegov život čovjeka; u okolnostima fizike pred njim će se otvoriti vrata metafizike, ona vrata koja običnim ljudima svakodnevice zauvijek ostaju zatvorena. Otok je opasan, more je ocean, Sunce, Mjesec i zvijezde su ljepše nego igdje gdje je ikada u životu bio, nema vode ni hrane, svaki novi dan je izazov koji ni po čemu nije nalik onim izazovima kod kuće na sigurnom.

Film Roberta Zemeckisa Cast Away iliti Brodolom života djelo je u kojem osjećamo kao da je lik iz priče Robinson Crusoe konačno raslojen i poentiran. Chuck Noland spoznaje kako prije brodoloma nije bio čovjek, nije bio to u svojoj punini, bio je natruha čovjeka, letio je i letio kao da je sasvim izvjesno da ide prema jednom slomu, nekom brodolomu koji i nije trebao ovako završiti. Nije znao ništa o tajnim potencijalima svoje prirode, o skrivenim sposobnostima koje leže u njegovim rukama i nogama stvorenim da stvaraju, mislio je o vremenu kako prebrzo leti i o terminima kod osobnog zubara, o zaradi i utakmicama footballa. Vjerovao je kako ljude i sve svoje bližnje, kako prijatelje – zaslužuje; zato se i pita: "Zašto? Čime sam ovo zaslužio?"

Okružje iz kojeg Chuck Noland dolazi zatočeno je u vlastitom materijalizmu koji hrani ego svojih konzumenata. Društvo je to koje je skrojeno da je ispravno očekivati biti hranjen, pažen, liječen, ušuškan i zadovoljen od zajednice na svakoj osnovi. Sustav i pravna država moraju funkcionirati, za to smo se kao narod borili u svojem ratu. Mi imamo statute, tijela, zastave, grbove i pečate, imamo svojeg predsjednika i čitava vijeća onih koji nas predstavljaju da bismo mi bili sigurni, siti i zdravi, da uživamo svoja ljudska, građanska i radnička prava. Iz tog društva nagrada i kazni, iz tog svijeta natjecanja i zasluga naš junak se nađe u situaciji da pred sobom ima prazan horizont bespuća Tihog oceana, svoj duh i svoje tijelo koje mora dovesti u odnos sa onim što na otoku ima zajedno sa ostacima koje mu na obalu izbaci more. On se nađe u okruženju kokosovih oraha, klisura, samoće, zaglušujućeg šuma valova: ima svod sa Mjesecom i zvijezdama da broji dane, promatra kako more i vjetar dišu ovisno o godišnjem dobu. Jedina njegova čežnja je – povratak. Nakon svega, nako svih scila i haribda, Chuck Noland je ostvario vidno polje, da na cesti kojom se vozi ne mora ići po zacrtanom planu iz točke A u točku B prema zacrtanom vremenu i za određenu plaću nego može putovati kroz život, čuti zov srca, razgledati i uživati - ne u komocijama bogate poslovne trpeze nego u vjetru u kosi dok još ne zna kamo će stići.

---------------------------------------------------------------------

(RASKRŠĆE:SIMBOLIKA IZBORA)

(CHUCK NOLAND UVIJEK UPOZORAVAO NA VRIJEME)

(OČITAVA BUKVICU SPORIM ZAPOSLENICIMA)

(STIŽE NA POSAO OD MEMPHISA DO MOSKVE)

(IMAO JE ŽIVOT OBILJA)

(MNOGO SMIJEHA)

(MOŽDA I NIJE TREBAO OTIĆI TOG BOŽIĆA)

(TRENUTAK PROBIJANJA AVIONSKOG VJETROBRANA)

(SUDBINA JONE)

(PUKIM SLUČAJEM PREŽIVIO)

(NASUKAO SE NA MALI OTOČIĆ)

(SAT NJEGOVE VOLJENE KOJI JE STAO)

(SIROVA PRIRODA)

(BESKRAJNI OCEAN)

(MORE BRIŠE NJEGOVE POKUŠAJE)

(MJESTO RAJSKE LJEPOTE)

(UZALUDAN POKUŠAJ DA SE OTISNE NA PUČINU)

(PUN MUDRE DOMIŠLJATOSTI 'OTKRIO' VATRU)

(JEDINA SVETINJA - MISAO NA KELLY)

(CHUCK NOLAND-PEĆINSKI UMJETNIK)

(GODINE PROVODI U VLAŽNOJ I MRAČNOJ SPILJI)

(OBRASTAO)

(POSJEKAO DRVO NA OTOKU)

(ISKUŠENJA KRAJNJEG OČAJA)

(RASPRAVA SA JEDINIM DRUGOM)

(DRAGIM LICEM U TAMI..)

(VJERNIM WILSONOM.)

(POVRATAK KUĆI KROZ BESPUĆA TIHOG OCEANA)

(NA KRAJU PUTA)

(NOVA JEDRA)

-----------------------------------------------------------------------------

Soundtrack (Main Theme) - Alan Silvestri


Oznake: Robert Zemeckis, Tom Hanks, Helen Hunt, Adventure, drama, 9/10, 2000

- 12:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 14.07.2015.

BOY MEETS GIRL (1984)

94.BOY MEETS GIRL (1984,FRA) Ocjena: 9/10
(Momak i djevojka) drama, romantika, 100', IMDb: 7.0/10
Redatelj: Leos Carax
Scenarij: Leos Carax
Glazba: Jacques Pinault
Snimatelj: Jean-Yves Escoffier, Philippe Tourret (vis.efekti)
Uloge: Denis Lavant, Mireille Perrier, Carroll Brooks



Nekada, ne sjećam se više kada, gledao sam početak ovog filma i činilo mi se – to nije za mene. Bilo je to u vrijeme kad sam očekivao realne drametine od filmova, pa sam smatrao da je ovaj film kompliciran. Pogledavši ovaj film danas od početka do kraja, već pri prvom gledanju znao sam jako dobro da nema potrebe za poniranjem u duboke drame. Čitava drama je zapravo u neobaroknom stilu - minimalistička, britka, oštra, jednostavna a drukčija, kao izobličena slika mladenačke ljubavi u zrcalu svog vremena. Priča je to s malo riječi, u nepravilno raspoređenim - a opet povezanim - prizorima, priča je to koja dolazi iz očiju mladog zaljubljenog i ostavljenog režisera filmova, koji želi dotaknuti nebo svojim umjetničkim zamislima. Možda je ta priča čak i više od toga; to bi mogla biti priča u slikama noćnog Pariza; noćna svjetlost, vedra noć, odbljesci, sjene, dijamantni kutevi zraka što ispunjaju proreze prolaza i ulaze duboko do soba, sve je to ustvari gledano očima nekog Duha koji u ljudima nadahnjuje osjećanja i gura ih u životna traganja – ovaj je film tako noćna priča, priča koja svijetli svjetlom noći. Projekcija je to osjećaja i čuvstava koja se odigrava kroz oči. Oči su u ljubavi kao iskrivljena zrcala, svijet, slike, snovi, život, sve leti, sve je u naravi zaljubljene prirode moćno, nabijeno posebnim magnetizmom. I vrijeme i mjesta i muzika i ljudi, Alexu poprimaju oblik statičnih modela, svijet se čini nepomičan, statičan i apsurdan. Razgovori postoje, ali nisu bitni.. on pored cijelog svijeta učina i pomalo grotesknih umjetnih i prividnih egzistencija pronađe Mireille, djevojku iz francuske provincije koja je u Parizu neprestano sama u stanu svog dečka koji ni sam nije svjestan koliko boli joj nanosi svojim prezirom. Ona je u stanu sama i vježba step. Mireille pokušava snimati reklame, ali ju odbacuju zbog njenih zubi i bora na čelu. Alex je jedini momak na svijetu koji posjeduje de ja vu zbog Mireille. De ja vu koji on osjeća u sebi Nebo je namijenilo njemu radi Mireille. On osjeća njeno srce, koje tragično vene i želi umrijeti. Film se sastoji od tri pjesme i hrpe zamračenja kadra, kao da su zatajenja, slomovi što raskidanjem i prekidanjem udaraju pečat na ljubavnu priču jednog života. Možemo postaviti pitanje na dva načina: Što ako je ova priča stvarna, i što ako ova priča nije stvarna? Priča upravo nudi u sebi opciju bezvremenosti; kao da nas navodi na put da uđemo u razmišljanje o veličini i težini stvarne ljubavi koju čovjek može osjećati prema biću svojega života.

Da kažem riječ-dvije o glazbenim brojevima koji su neraskidivo utkani u film. Uvod u film ima pjesmu s kojom se nisam mogao rastati i danima sam je preslušavao. Na prvu sam ostao naježen kad sam čuo zadnji slog naslovnog stiha ove pjesme. Ova pjesma je toliko uzvišeno tužna da suze nije lako uspregnuti. Pjesma je od Serge Gainsbourga Je Suis Venue Te Dire Que Je M'En Vais u izvedbi Jo Lemaire, nestvarno šarmantne belgijske pjevačice. Drugi glazbeni broj je nervozno-buntovno-psihodelična pjesma od 'Dead Kennedys' Holiday In Cambodia koja potpuno pogađa atmosferu i izražava stanje slomljene duše u neredu u trenucima kad Mireille ostane sama u Bernardovom stanu. I treća je pjesma Davida Bowieja When I Live My Dream koju Alex sluša u noćnoj šetnji ulicom na slušalicama walkmana snizivši i poništavajući zvuk grada na nečujno.

Boy Meets Girl je praktično art-film s potencijalom estetike nijemog filma i praksom talkies razdoblja 1930-tih, na tragu francuskog režisera Jeana Vigoa; film je to koji ima ponešto i od artističke poetike Chaplinovih filmova, i naposlijetku nije moguće zaobići usporedbu sa majstorima francuske novovalne kinematografije na koju se Carax više ili manje neposredno nastavlja (Truffaut/Godard).

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Soundtrack:

Trailer/David Bowie-When I Live My Dream

Mireille/Dead Kennedys

Jo Lemaire & Flouze - Je Suis Venue Te Dire Que Je M'en Vais

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(SEINE KAO ZRCALO)

(ALEXOV OSJEĆAJ PRAZNINE NAKON RASKIDA VEZE)

(POKUŠAJ DA SI OBJASNI)

(RASHLADITI SRCE)

(ALEX UVIJEK NA MJESTU DRAME)

(MIREILLE - U POGREŠNOJ VEZI)

(TRENUCI TJESKOBE U BERNARDOVOM STANU)

(ALEXOV IZLAZAK WALKMANOM U NOĆNU ŠETNJU)

(SAMO PROMATRAČ)

(PLASTIČNI PRIZOR LJUBAVI)

(STATUA JE ŽIVA)

(ONA UMIJE DA IGRA STEP)

(RADOST IGRANJA STEPA)

(ALEXOVA DIMENZIJA (METRO))

(TOČKA SUDBINE-ALEX SE MORA NEKAKO SPRIGNUTI DO GOSPOĐINE NOGE)

(DOLAZAK NA ČUDNU 'LJUDSKU' ZABAVU)

(OD ZABAVE DISTANCIRANA SKRIVENA MIREILLE)

(ALEX MEETS MIREILLE)

(BOY MEETS GIRL)

(BOY MEETS GIRL)

(ALEX MEETS MIREILLE)

(VRIJEME LJUBAVI)

(ON JEDINI MOŽE JU SPASITI OD NJE SAME?)

(KOB-METAFIZIČKI POGLED ASTRONAUTA SA ZABAVE)

--------------------------------------------------------------------------------------------------






Oznake: Leos Carax, Denis Lavant, Mireille Perrier, drama, romantika, francuski film, 1984, 9/10

- 12:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.07.2015.

DELICATESSEN (1991)

93.DELICATESSEN (1991,FRA) Ocjena: 9/10
(Delikatese) crna komedija, post-apokaliptički, 99', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Marc Caro, Jean-Pierre Jeunet
Scenarij: Gilles Adrien, Marc Caro, Jean-Pierre Jeunet
Glazba: Carlos D'Alessio
Snimatelj: Darius Khondji
Uloge: Marie-Laure Dougnac, Dominique Pinon, Jean-Claude Dreyfus



Kakvi su to veliki filmovi? To pitanje osjećam da moram postaviti s obzirom da u Delicatessen prepoznajem 'veliki' film. To je kada još u predpripremi za gledanje vi po kadrovima iz filma osjećate da je pred vama nešto vrlo privlačno, tajnovito i moćno. Delicatessen je upravo to, jedna nazovimo ju 'velika' i vrhunska crna komedija sa nadrealističkim estetskim rješenjima. Namjerno ne kažem da ova crnohumorna komedija jest nadrealistički film, nego samo ostvarenje s nadrealističkom formom. Film teče tako da nas kroz čitavo vrijeme drži živo fokusiranima za ono što se sprema dogoditi, da mesar svoje radnje koja nosi naziv 'Delicatessen', učini ono što se čitavo vrijeme prijeti uraditi svojom satarom; dohvatiti svojeg novopridošlog pomoćnika kojeg je zaposlio u svojoj stambenoj zgradi kao majstora za kojekakve popravke, priklati ga kao što se to radi sa svinjom i onda dati (trampiti) meso svojim kupcima i stanarima. Da približimo radnju filma kroz par uputa za razumijevanje:

Evo ovako: Nalazimo se u postapokaliptičnom svijetu negdje u Francuskoj. Čini se da se dogodilo nešto pre strašno, jer mi i po zgradi i posvemašnjem prožimućem mraku i magli primjećujemo da je sa ljudima otišlo sve u nekom krivom pravcu. Čini nam se kao da je zgrada sa mesnicom gosp. Clapeta (J-C.Dreyfus) 'Delicatessen' sve što je od grada ostalo. Delicatessen , sa svim pripadajućim elementima u strukturi, čista je alegorija civiliziranog svijeta u čijem društvu jedino što je ostalo sačuvano jest ono najgore što egzistira u stanarima koji žive u Clapetovoj zgradi. Clapetovi (mesarovi) podstanari su ljudi različitih gnjusnih i bizarnih osobina, provode dane u najgorim ljudskim navikama da to prelazi svaku mjeru etičnosti. Oni su frustrirana bića (Aurora, žena koja čuje glasove i koja na najrazličitije načine želi počiniti samoubojstvo), snobistička bića (kao mesarova ljubavnica), oni su ujedno i uhode, prokazivači, izdajice u službi glave zgrade i šefa mesarske radnje, ima i čudaka kao ekscentrični pužofiličar Frogman koji živi u vodi do koljena i jede samo sirove puževe. Zgrada ima sve: i vezu sa svijetom (poštar) i vlastitu manufakturnu djelatnost. Ma pogledajte tu alegoriju! Delicatessen je svijet 'u se - na se - poda se' vrijednosti koji je nekakvom čudnom radiokaktivnošću podignut na veću potenciju. Zajedničko svim stanarima je njihova nesputana i nikad zatomljena, toliko ljudski prepoznatljiva i vječita glad, upravo proždrljivost. Hraniti se i jesti je uvijek na prvome mjestu i društvo koje imamo u toj 'Delicatessen zgradi' je jedačko (mesoždersko) društvo. U srcu priče je međutim nešto lijepo. Ljubavna priča između mesarevog pomoćnika, malog ćubastog cirkuskog zabavljača i klauna Louisona (Dominique Pinon) i mesareve slabovidne kćeri Julie (Marie-Laure Dougnac). U njih dvoje i prije njihovog prvog susreta spavala je tužna umjetnička duša kojoj nedostaje ljubavi i razloga za snove. Oni, drukčiji od svih, se nađu kod nje na maloj glazbenoj romantičnoj čajanki jednog popodneva kada im se spoje srca u zajedničkoj svirci na svojim instrumentima. (Ona svira violončelo, a on na muzičkoj pili za dušu njegovog najboljeg prijatelja majmunčića doktora Livingstonea kojega su pogađate … pojeli). Međutim u kući postoje cijevi, šuplji prolazi i sve se čuje. Kuća je kao jedna ogromna društvena 'Big Brother' aparatura, sa svim mehanizmima nadzora i upravljanja. Pomahnitali mesar širi sve žešću kampanju ne bi li uhvatio svoj obrok kada dozna da mu se kćer druži sa pomoćnikom. Porivu gladi u mesarovom sklopu ličnosti pridruži se i ljubomora - očinska ljubav koja želi posjedovati. Stanari se počnu pretvarati u razjarene zvijeri.. Pod zemljom pak, u kanalizaciji je nešto kao pokret otpora, Trogloditi koji su napravljeni s kapama u gumenim odijelima da izgledaju kao spermatozoidići. Dobroćudna stvorenja kao biljožderski pokret otpora gnusnim mesojedima na čelu sa mesarom, vođom Delicatessena. Međutim i oni, iako kao subverzivni faktor otpora mesožderima, imaju također jedan primarni cilj u svojoj borbi – pronaći žito, vreće sa kukuruzom! I oni žele jesti. Njima je vrhunaravna strategija opstanka razmnožavanje koje im je 'prirodno' funkcionalno ugrađeno u biološkoj fiziologiji bića. Krug se zatvara kad si probamo zamisliti što će 'gladnom' mesaru žito koje je na tako visokoj cijeni a koje skladišti i brižno važe..

Poanta filma, koji je umjetnički iznimno dojmljiv, vizualno i akustički, koji je osmišljen nimalo izvan stvaralačke struje francuskog vala društveno-satiričnih autora, koji je i zabavan i koji vas tjera na razmišljanje, na osjećanje i na smijeh podjednako, kao izdignuta je na nekakav pijadestal filmske umjetnosti, a nalazi se u sceni na krovu zgrade na kojoj sviraju dvoje ljubavnika ujedinjenih u svojoj tuzi umjetnika, dok nad horizontom boje prekrasnih toplih i vedrih tonova ispunjaju nebo. Baš kao slika.

Delicatessen je priča u maniri Chaplinovih Modernih vremena, poentirana romantično, bajkovito, ali ništa manje opskurno i groteskno. Delicatessen je čudovišno lijepo ostvarenje; film koliko romantičan, toliko i jezivo šokantan.

------------- POKUŠAJ BIJEGA PRETHODNOG POMOĆNIKA





















--------------------------------------------------------------------------------------------

(MESARSKE DELICIJE ZA STANARE)

(NEBO NAD ZGRADOM JE VJEČNO TAMNA KOPRENA)

(NE BAŠ GOSTOLJUBIV DOČEK STANARA)

(NOVI POMOĆNIK I USPOMENA NA DR.LIVINGSTONEA)

(ZGRADA JE UJEDNO I MANUFAKTURA)

(U DRUŠTVU ZGRADE ZASTUPLJENA SU I DJECA)

(LOUSIONOV MALI PERFORMANS)

(UVIJEK NETKO MOTRI)

(MESAR I POŠTAR O POLITIČKOJ SITUACIJI)

(JULIE, SLABOVIDNA MESAREVA KĆI KOJA STANUJE NA GORNJEM KATU)

(BIT ĆE TO ROMANTIČAN SUSRET)

(KAD NAOČALE NISU NA OČIMA :-))

(SRODNE DUŠE)

(MAGLA OBAVIJA MESOŽDERSKU UTVRDU)

(POSTAPOKALIPTIČNO OZRAČJE)

(PODMIĆIVANJEM ŽELI DA BUDE VOLJENI TATICA)

(TAJNI PROLAZI)

(TROGLODITI)

(SUICID-DRUŠTVENI PROBLEM)

(BORBA ZA ŽIVOT U IME LJUBAVI KOJE NA SVIJETU VIŠE NEMA)

(UČINILI OPĆI POTOP)

(...)

(ČINI MU SE DA IMA NEŠTO U GLAVI)

(ŠTO SE POŽDERALO POŽDERALO SE)

(NADA)

(RAZVEDRAVANJE)

(OPSTANAK LJUBAVI)

-----------------------------------------------------------------------------------------

Trailer

-----------------------------------------------------------------------------------------







Oznake: Marc Caro, Jean-Pierre Jeunet, crna komedija, Dominique Pinon, Jean-Claude Dreyfus, francuski film, 1991, 9/10

- 10:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.07.2015.

BLANCHE (1972)

92.BLANCHE (1972,FRA) Ocjena: 9/10
(Blanche) drama, povijesna fantazija, 92', IMDb: 7.1/10
Redatelj: Walerian Borowczyk
Scenarij: Walerian Borowczyk, Juliusz Slowacki (lit.predložak 'Mazepa')
Glazba: 'Groupe des instruments anciens de Paris' (musique originale du XIII siecle)
Snimatelj: Andre Dubreuil, Guy Durban, Patrice Leconte (asist.)
Uloge: Michel Simon, Georges Wilson, Jacques Perrin, Ligia Branice



Blanche je originalno, stilski nepretenciozno, i umjetnički vrlo uvjerljivo viđenje srednjovjekovnog doba. Čest motiv Borowczykovih filmova je ljudska seksualnost i tjelesnost naspram određenom moralu, vremenu, literarnoj ili čak povijesnoj osobi. Filmska enciklopedija navodi da je ovaj poljsko-francuski režiser prihvaćan dvojako: kod jednih kao nepopravljivi pornoman, a kod drugih kao majstor filmske erotike. (Filmska enciklopedija LZ, 1.tom) Bez ikakve dvojbe, ako uzmemo samo ovu rustikalnu, sjajno akustički i vizualno izraženu, filmski adaptiranu povijesnu fantastičnu dramu, osjetit ćemo kako pred sobom imamo vrijedno poetski i estetski, a i značenjski kvalitetno ostvarenje, s erotskim elementom na pravom mjestu. Blanche je ekranizirana priča jednog književnog djela iz 19. stoljeća s radnjom u srednjovjekovnoj Francuskoj koja se odvija u jednom izoliranom plemićkom zamku u 13. stoljeću. Od izbora glumaca, glavnih i sporednih; statista, svirača i pjevača (njihove glazbe), preko psihologije koje likovi nose u sebi i koju ispoljavaju van, preko kostimografije (koreografije) i scenografije sve djeluje vrlo autentično i na trenutke zaista magično. Da se tako izrazim, ogromni atribut ovoga filma je u tome što je u njemu izostao onaj 'sjaj' blještavih komercijalnih kino-hitova. Kad pogledate ovakav film, svijet agresivne komercijale i blockbustera ispadne vam patetičan i sve vam je jasno o kakvoj se tu paradi i cirkusu filmske industrije radi. S druge strane, Blanche je malo nepoznato remek-djelo filmske umjetnosti i daleko od masovne pompe i provlačenja po skupim kino blagajnama.

Pogledajmo o čemu se radi: Iznad svega ova priča pruža gledatelju uvid u sliku srednjovjekovnih karaktera i principa na kojem počivaju odnosi privlačnosti, seksualnosti i ljubavi od strane muškarca prema ženi. U ovome filmu, mi smo sasvim u srednjovjekovnoj priči, ali norme i okviri tradicionalizma i klerikalnog moralizma – što Borowczyk nastoji podcrtati – ne mogu nadjačati ljudsko tijelo i fluid koji potiče sile nagona, strasti i prirodne ljubavi.. Muški protagonisti svi su zaljubljeni i zavedeni ključnom ženskom figurom u osobi 'čiste' i nevine vlastelinove mlade žene Blanche. Koja god uloga tih muškaraca bila u okolnostima u kojima žive (muž, kralj, kraljev paž, posinak) Blanche u njihovim očima predstavlja objekt žudnje obogaćen posebnim motivima zavisno o njihovim karakterima. Blanche predstavlja simbol zatočenostii; njezina čistoća i inocencija upravo počivaju na kalupu vrijednosti onog vremena. Njezino tijelo je kao zaključana tvrđava u kojoj i sama na osami provodi dane. Sva geometrija koncepcije koja u sebi sadržava zakone erotike, patnje, uvjerenja, raspuštenosti i boli kao da se može svesti pod zajednički nazivnik tog zabačenog mračnog zamka. Tim svijetom vlada zatvaranje u drugo zatvaranje. Blanche je, ironično, u simbolici bjeline žena zatvorena u službi Bogu, Kralju, zamku, svome zakonitom mužu i gospodaru, svojoj tamnoj spavaonici, svojoj haljini, svome tijelu koje ne može da bude uzeto ni obljubljeno. Ona je kao golubica u kavezu u njenoj sobi. Zatvorenost počiva na zabranama; kanonu dominantnog klera, ali i prijetvornosti oportunističke kraljevske vlasti (Kralj je gost u dvorcu Blancheinog muža i gospodara, i također pohotljivo usmjeren prema Blanche). Požuda i blokirana putenost je u sukobu sa idealizmom posvećenja i čistoće. Takav animozitet vodi tragediji ljudskih odnosa, kako nam to dočarava i ova priča. Začudan je osjećaj koji izvire iz prikaza tog izoliranog zamka usred daleke i neodredivo velike prirode.

U filmu dominira vrhunsko muziciranje i pjevanje zbora pariških glazbenika, izvedeno na originalan način muziciranja 13. stoljeća. Dijalozi među akterima u tom zamku nevjerojatno transcendiraju duh onog vremena. Snimateljski kadrovi djeluju impresivno i neuobičajeno. Filmska fotografija plijeni pozornost. Tijela likova su često predmet snimateljevog istraživanja (često prikazan samo detalj, dio ili pola tijela). Motivi eksterijera od brežuljkaste šumovite pustopoljine oko dvorca pa do interijera sa umjetničkim predmetima gotičkih kontura pravi su mamac za gledanje i uživanje u filmskoj umjetnosti.

Zanimljivost je da ulogu Blanche igra Borowczykova supruga Ligia Branice, koja osim ove ostvaruje još neke značajne uloge u Borowczykovim filmovima.

Walerian Borowczyk (općenito)

-----------------------------------------------------------------------------------

(PJESMA IZ ZAMKA ODJEKUJE KRAJEM)

(FRANCUSKA,13.STOLJEĆE)

(BLANCHEIN MUŽ I GOSPODAR)

(BLANCHE)

(JAVNI DOKAZ BRAČNE VJERNOSTI)

(ZABAVA U DVORCU; ZBOR SVIRAČA)

(AUTENTIČNO MUZICIRANJE)

(POZA PJEVAČA)

(DVORSKA ČELJAD)

(GOSPODAR,KRALJ,MAJMUN; IZA NJIH FRATRI)

(BLANCHE,VLASTELINOV SIN,ČLANOVI PLESNE ZABAVE)

(BLANCHE I PRIRODA)

(TRAČAK LJUBAVI)

(VELEČASNI GOSPODIN ODUZIMA IM LJILJAN)

(..I ODLAZI U PRAVCU CRKVE)

(KRALJEVA UROTNIČKA PORUKA)

(DVOBOJ)

(APSURD VITEŠKIH PRINCIPA)

(DRŠKA MAČA U OBLIKU KRIŽA)

(MUŽEV SUD-BLANCHE POD SUMNJOM I OPTUŽBOM ZA NEVJERU)

(BLANCHE - UTAMNIČENO BIĆE)

(POGLAVAR DOMA SVOG)

(NI U SMRTI NIJE POSTALA BLIJEĐA)

------------------------------------------------------------------------------------------------

Film

------------------------------------------------------------------------------------------------

Oznake: Walerian Borowczyk, drama, povijesna fantazija, ekranizacija, francuski film, 1972, 9/10

- 10:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 29.05.2015.

DIE ZARTLICHKEIT DER WOLFE (1973)/DER TOTMACHER (1995)

86.DIE ZARTLICHKEIT DER WOLFE (1973,W.GER) Ocjena: 8/10
(Tenderness of the Wolves, Nježnost vuka) drama, horor, kriminalistički, IMDb: 6.7/10
Redatelj: Ulli Lommel
Scenarij: Kurt Raab
Glazba: Peer Raben
Snimatelj: Jurgen Jurges
Uloge: Kurt Raab, Jeff Roden, Margit Carstensen, Wolfgang Schenck

87.DER TOTMACHER (1995,GER) Ocjena: 9/10
(The Deathmaker) drama, 110', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Romuald Karmakar
Scenarij: Romuald Karmakar, Michael Farin
Snimatelj: Fred Schuler
Uloge: Gotz George, Jurgen Hentsch, Pierre Franckh




(DIE ZARLICHKEIT DER WOLFE, 1973)
'EKSPRESIONISTIČKA BIOGRAFIJA SERIJSKOG UBOJICE FRITZA HAARMANNA'

Film mladog Ullija Lommela, u ono vrijeme perspektivnog njemačkog režisera u produkciji glasovitog filmskog Nijemca Rainera W. Fassbindera. Ovaj film, koji bi u prijevodu glasio Nježnost vuka ekspresionistički je kreirana biografija poremećenog serijskog ubojice Fritza Haarmanna koji je u Njemačkoj poslije I. svjetskog rata bio poznat javnosti kao 'Mesar iz Hanovera'. Ovaj portret u izvedbi zanimljivog glumca i scenarista Kurta Raaba nešto je sasvim posebno; upravo u maniri ekspresionističkog stilskog izražaja koji je i bio dominantan u doba iz kojega ovaj slučaj potječe. Dakle, ne očekujte tip realističke ili naturalističke filmske ekranizacije ni u smislu kronologije priče, ni u smislu točnih događaja. S preciznosti vanjskih fakta treba preći na viđenje karaktera, ličnosti tog ekscentričnog psihopatskog ubojice i dobro paziti na društvo, ljude, grad, ulice i zakutke po kojima se on šeće. Radnja je pomaknuta na Njemačku poslije II svjetskog rata, ali ono što je trebalo reći izraženo je vrlo specifično i vješto. Naoko, ovaj filmski projekt djeluje nezgrapno, jeftino i nezanimljivo, međutim on itekako plijeni kada se dobro sagleda. Kako ne bih želio pretjerati s analizom ovoga filma istaknuo bih samo nekoliko crta odakle sam ja uhvatio film, obzirom da ga nisam od prve shvatio: Fritz Haarmann (K.Raab) je silovito i višestruko poremećena ličnost; toliki je psihopat (s pedofilskim, homoseksualnim, sado-mazohističkim, kanibalističkim, vampirskim i drugim sklonostima) ali se u socijalnim okvirima prikazuje sasvim obrnuto; u organiziranom kriminalu, mutnim prevarama, u švercu, svodništvu, i drugim oblicima sasvim je na svom terenu. Razvoj fiks-ideje priče ovog filma kreće kada policija kojoj je Haarmannov pozamašni dosje različitih krivičnih djela otrpije poznat, Haarmanna privodi i umjesto da ga strpa u zatvor angažira ga kao njihovu uhodu tj. cinkera svojih vlastitih veza iz podzemlja. Između policije i Haarmanna ne dolazi ni u kakvo pitanje njegova 'osebujna' ličnost užasnog krvoločnog pervertita, nego ga se pušta da on radije radi policiji koristan posao. Što Haarmann radi, i kako se društvo spram njega drži otkrit ćete sami. Moguće je vidjeti kako društvo lakovjerno i zbog 'trans stanja' u kojem se nalazi uopće ne zamjećuje krvoločnu perverznu i zločinačku prirodu zvijeri oko sebe. Društvo se smije, nesvjesno jede ljudsko meso i čak 'klepa' šaljive pjevne pjesmice 'mesarima' što kasape ljude iz sladostrašća. Poveznica koja se skriva ispod površine je ona između društva u krizi morala koje lakovjerno nasjeda propagandi skrivenih političkih frontova (prilike tih dvadesetih godina po ulicama Weimarske republike Fassbinder je vrhunski režirao u 'sumračnom' serijalu Berlin Alexanderplatz (1980)). Možemo samo zamisliti kako bi se Haarmann, da je ostao živ, snašao u garnituri Trećeg Reicha na visokom položaju recimo kao gestapovac. Fritz Haarmann poznat je po tome što je u svoj stan u potkrovlju dovodio dječake i mladiće koje bi opio, obljubio, pregrizao im grkljan 'ljubavnim ugrizom' i sjekao ih u meso koje bi zatim prodavao u susjedstvo kao konjsko.

Film iz kojeg režija vuče inspiraciju za ovaj film je po svemu sudeći kultni i vrhunski, prvi Langov zvučni film M iz 1931., ali u njemu nije direktno tematiziran 'slučaj Haarmann'.

U novije vrijeme o Fritzu Haarmannu snimljen je još jedan dobar njemački film, dokumentaristička drama Der Totmacher (1995) redatelja Romualda Karmakara. Psihološka je to studija bazirana na dijalogu između osuđenoga Haarmanna (glumi briljantni Gotz George) nekoliko dana pred pogubljenje i njegovog psihijatra koji izvlači sve potankosti iz takve jedne poremećene ličnosti.

(KAO POLICIJSKI ŠPICL NALAZI SIROMAŠNE DJEČAKE)

(LEGITIMIRA GRAĐANE U IME SIGURNOSTI)

(META: MLADIĆI U BESPARICI)

(PERVERTIT NA POLOŽAJU)

(STAN U POTKROVLJU)

(METODA PRIDOBIVANJA)

(POREMEĆENI PEDERAST)

(UCJENJUJE)

(OBEĆAJE I SMIRUJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(SUSTANARKA JE OPET NOĆAS ČULA ČUDNE ZVUKOVE)

(CRNI KRIŽ DOMINIRA NJEGOVIM STANOM)

(DRUGI DAN IZLAZI U NOVOM RUHU)

(PUN PREKRASNIH RIJEČI...)

(ODJEVEN KAO SVEĆENIK)

(TRAŽI POMOĆ ZA UBOGE)

(PREVARANT PRVE KLASE)

(ŽENA JADNA SMJESTA PALA U BLAŽENO STANJE)

(VEĆ ISTE VEČERI...)

(DAJE SI ODUŠKA...)

(NJEGOV SVODNIK I PARTNER GRANS)

(U LUNAPARKU NAŠAO DJEČAKA)

(SCENA ZA GNUŠANJE)

(FILM ZA IZBJEĆI ZA ONE SLABOG ŽELUCA)

(NEKI KADROVI ODAJU DOJAM VIZUALNE APSTRAKCIJE)

(PRIVOĐENJE)



-------------------------------------------------------------------------------------------

(DER TOTMACHER, 1995)
Uglavnom, teško je izbjeći osvrt na ovaj film nakon, ako ste ga, kao ja, odgledali detaljno u dvije noći. Polovicu prvu večer, drugu polovicu drugu večer. Danima poslije vi osjećate kako u sebi čuvate snažno sjećanje na dobar film. Da nije dobar ne bi vas držao taj osjećaj. U rangu filmova o serijskim ubojicama, slobodan sam priznati kako me se ovaj njemački film do sada dojmio kao najozbiljnije ostvarenje. Film ne impresionira pokretom mizanscena nego upravo statičnošću prostora u kojem kao da sve stoji u zagušljivom izdahu trojice jedinih protagonista: doktora Schultzea (Haarmanovog ispitivača i psihijatra; J.Hentsch), samog Fritza Haarmana (G.George) i službenog zapisničara (P.Franckh). Egzaktnost i okolnosti slučaja 'Haarmann' nisu upitne; radnja se tog ekspertističkog razgovora odvija u vrijeme Weimarske republike 1924/25., dakle nekoliko tjedana prije presude i vođenja 'vampira iz Hanovera' na gubilište, aprila 1925. Sve ostalo je u atmosferi koja izbija iz konverzacije i neobično prisnog odnosa po službenoj dužnosti između doktora i ubojice. Njihov razgovor u 'četiri zida' sablasno tmurne sobe kroz čiji jedini prozor samo s vremena na vrijeme puste malo zraka postaje zaista gotovo prisan, prijateljski. Znanstvenik u doktoru Schultzeu blokirao je u sebi moralnog čovjeka da bi tek nakon svakog Fritzovog gnusnog odgovora iz njega provalilo zgražanje, uz resku i kategoričnu digresiju umobolnom sugovorniku. (kad se 'pacijent' suviše približi doktoru ovaj mu pokaže prstom sjedi!)

Bolesne i napadne Haarmannove opservacije, gestikulacije i grimase koje užasavajuće variraju i iskaču iz tog čovjeka su takve da prisutni doktor i zapisničar (koji šuti i samo ponekad diže glavu) jedva podnose naboj teške i mučne atmosfere u sobi s njim. Fritz Haarmann u izvedbi Gotza Georgea toliko je impresivan i prirodno odigran da gledatelj ostaje bez teksta. Nema vam potrebe za daljnjom interpretacijom ovog majstorskog djela, koje je u nekakvom smislu estetskih i drugih, možda tehničkih mogućnosti filmskog medija čak oskudno, prosto i oku jednostavno, ali u smislu teatra u spoju sa filmskom umjetnošću perfektno. Uputa na gledanje ovog filma s moje strane je naprosto takva da vas molim da pogledate ovaj film. Kao i uopće da gledate kvalitetne filmove. Ovaj film govori nešto o razini majstora, kako njemačke, tako i dobrog dijela europske kinematografije.





























---------------------------------------------------------------------------------------------

TRAILER (Die Zartlichkeit der Wolfe)

TRAILER (Der Totmacher)

Fritz Haarmann (Općenito)

Oznake: Uli Lommel, R.W.Fassbinder, Kurt Raab, Gotz George, njemački film, serial killer, drama, 1973, 1995, 8/10, 9/10

- 17:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 06.05.2015.

NIGHTBREED (1990)

81.NIGHTBREED (1990,USA) Ocjena: 9/10
(Noćna vrsta) fantasy, horror, 102', IMDb: 6.6
Redatelj: Clive Barker
Scenarij: Clive Barker (priča, sc.)
Glazba: Danny Elfman
Snimatelj: Robin Vidgeon
Uloge: Craig Sheffer, David Cronenberg, Anne Bobby



'NEOBIČAN I INTRIGANTAN FILM O DOBROJ MRAČNOSTI I ZLOJ SVJETLOSTI'

Nightbreed ili Noćna vrsta ili Cabal Clivea Barkera je nešto nakon čega sam imao
noćne more još iste noći nakon gledanja. To nisam ni u primisli očekivao. Atmosfera podzemlja, onostranog svijeta ispod groblja Midian sa svim tim zvukovima, folklorom u obličjima najrazličitijih nakaza pojavilo se u mom snu kao nešto grozno: slike i zvukovi, ruke koje kao da te hoće s leđa ščepati, tako stvaran novorođenački plač djeteta kao da je kraj tebe, neka mučna svjesnost mrtvačke prisutnosti u obliku hladnog znoja učinila mi je košmar od noći. Nebi trebalo gledati ovakve filmove. A zapravo, dok sam gledao, pred spavanje, malko sam se čak sa filmom posprdavao u sebi da kakvo je to uvrnuto prosječno i nestvarno poluostvarenje; hororac za djecu. Nisam zapravo bio svjestan onoga što gledam. Bio je to film pun mistike, simbola i nečega što slobodno možemo nazvati sa – punokrvna slika borbe između sile dobra i zla, svjetlosti i tame na Zemlji. Mislim da ne pretjerujem.

Sama radnja čini sadržaj ovoga filma klasičnim, ali su stvari u biti mnogo zanimljivije od onoga što se vidi na površini (mislim na akcijske elemente jurnjave, sporadični humor radi podizanja uključenosti u film itd.). Barker nas sa svojom fantastičnom pričom ne vodi nikuda sa zemlje; začudni element ove priče sastoji se u tome što on svojim likovima i radnji ne mijenja mjesto radnje ako se i radi o dvije dimenzije 'mrtvih' i 'živih'. Mjesto radnje je zemlja. Boone je mladić koji ima halucinacije (C.Sheffer) sanja groblje Midian dok njegov psihijatar dr.Decker (D.Cronenberg) vješto koristi njegovo stanje za ubijanje pripisujući Booneu svoja ubojstva. Dr. Decker je 'bolesni' ubojica koji uživa u tome, dok ne dođe red i na Boonea koji u međuvremenu pronađe groblje Midian iz svojih snova na jednoj osami. Boone tamo uspostavi čudnovati kontakt sa nakazama koje žive u uvrnutom svijetu tame i noćnih mora, u podzemlju tog groblja. Policijska potjera sa doktorom Deckerom Boonea pronađe na tom groblju gdje ga policija ustrijeli na Deckerov uzvik da je Boone naoružan. Boone smrtno strada, ali se s patološkog odijela kemijom ugriza nakaze s groblja ustane iz mrtvih i pređe k noćnoj vrsti u podzemni svijet Midian.

U filmu je postavljena zapravo mogućnost supostojanja dvaju zakona na zemlji. To je zamišljeno tako da imamo dva zakona: ovaj zemaljski (gledatelju poznati) sa trodiobom vlasti, sa ljudima koji se zaljubljuju, mrze, popuju, hrane, varaju i ubijaju, ljudima koji se rađaju, odrastaju, stare i umiru; i onaj drugi (ljudima omrznut) sa nakazama, noćnom vrstom, koje žive sa naličjem svega što je uvrnuto, ružno, bizarno i strano, što je strašno, drukčije i odbojno onome prvom svijetu ljudi svjetla.
Ono što je mjesto prijelaza (razgraničenja) kao rijeka Stiks ovdje je zamišljeno u vidu skrivenih vrata na tom groblju. Had u ovom slučaju djeluje kao sve ono što je na Zemlji potisnuto, zatomljeno i pokopano, a ondje, u mraku svijeta podzemlja živi i ipak predstavlja ljudima na svijetu živih veliku i značajnu prijetnju. Ikonografija te tajne i zasjenjene strane, 'strane mrtvih' je zanimljiva; tamo su zakopani vjekovi povijesti, tamo hodaju bića zakona koji na zemlji živih zakona jedva da još imaju važnost mitologije. Tamo u poluraspadu žive bića mitova, ljudi s ovnovom glavom kao iz starog Egipta, pa nordijskom predajom inspirirani berserkeri itd., čitava vojska nečeg što simbolično predstavlja život i zakone minulih vjekova. Simbolizam u ovoj fantastičnoj priči ukazuje na to da u nekom obliku ipak i zaista - živi i nešto što je službeno mrtvo. Tamo kao da je mjesto
kamo putuje sav 'fobos' ljudi sa zemlje na kojoj žive ljudi monoteizma, mjesto gdje stanuje u poluraspadu i truleži sve ružno i bolesno. Očito je da Barker svojom imaginacijom otvara mogućnost izravne borbe između dva svijeta, svijeta svega onog važećeg, stvarnog, prihvatljivog, ovozemaljskog i zakonskog protiv onog potisnutog, stranog, ružnog, mračnog, bolesnog i izobličenog. I jasno je da je svijet onih koji strahuju od sila mraka onaj koji napada i koji je prerastao u mržnju. Svijet noćne vrste je samo drugačiji i različit od onoga kojeg mi živi poznajemo i prihvaćamo.

Igra koju postiže uz pomoć sve sile sjajnih majstora koji su radili na filmu je takva da ljubitelj filmova zaista može biti očaran viđenim i doživljenim.

Clive Barker, poznat je inače bavljenjem fiks-idejom prelaska i izlaska na relaciji stvarnost-pakao, svijet živih-svijet mrtvih, i idejom uvijanja dimenzija stvarnosti uopće, i to radi vrlo maštovito u svojim pričama što je više puta prenešeno na film.
Ako ne drukčije, Clive Barker (inače britanski autor) mora vam zazvučati poznato makar po svom prvijencu Gospodari pakla/Hellraiser (1987) koji je doživio više nastavaka.

I za kraj još nešto zanimljivo. U reviziji filma igrajući se i eksperimentirajući na filmu sa 'Media Playerom' odgledao sam neke scene u totalnom slow motionu. Dogodilo se nešto posebno moćno. To treba iskusiti koliko je to dobro. Izobličeni duboki tonovi zvukova sa pokretom likova u sablasnom ambijentu groblja ispali su nevjerojatno. Ima horora koji me znaju oduševiti, ali zaista. Voljeli-ne voljeli horor filmove ovaj preporučujem.

Strip ljubitelje upućujem na postojanje strip verzije Barkerove priče.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(BOONEOV SAN)

(BOONEOV SAN)

(BOONEOV SAN)

(BOONEOV SAN)

(BIĆE IZ BOONEOVA SNA)

(BIĆE IZ BOONEOVA SNA)

(DOBRI MLADIĆ BOONE I DR.DECKER - MRAČNA POJAVA NA ZEMLJI)

(GROBLJE ZVANO MIDIAN)

(KOBAN SUSRET SA NOĆNOM VRSTOM)

(UGRIZ)

(POSTAO JE ODABRAN)

(MJESECOLIKI)

(BOONE UBIJEN)

(GROBLJE NA OSAMI)

(SPUŠTANJE)

(NA 'PRIČESTI')

(PODZEMNI MOJSIJE)

(BOONEOVA DJEVOJKA PRONAŠLA GROBLJE)

(OTVARAJU JOJ SE VRATA MIDIANA)

(ZAKONODAVAC NOĆNE VRSTE)

(ALEGORIJE)

(KONTRA SVJETLA)

(STRAH OD MRAČNOGA)

(ATMOSFERA GORUĆEG BABILONA - KAO U PAKLU)

(KOSTURNICA TOTEMA)

(LJUBAV...)

(..I U SMRTI)

(KATASTROFA DVAJU SVJETOVA)

(SMRT ONOGA KOJEG ZOVU MOJSIJE)

(BOG PODZEMLJA PREDAJE ZAKON BOONEU)

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

TRAILER

GLAZBA (Danny Elfman)

GLAZBA End Credits (Danny Elfman)

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------






Oznake: Clive Barker, Danny Elfman, David Cronenberg, horor, fantasy, 1990, 9/10

- 14:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 18.04.2015.

AS GOOD AS IT GETS (1997)

77.AS GOOD AS IT GETS (1997,USA) Ocjena: 9/10
(Bolje ne može); drama, komedija, romantika, 139', IMDb rating: 7.8
Redatelj: James L. Brooks
Scenarij: Mark Andrus, James L.Brooks
Glazba: Hans Zimmer
Snimatelj: John Bailey
Uloge: Jack Nicholson, Helen Hunt, Greg Kinnear, Cuba Gooding Jr.



Film koji me je ostavio prepunog živih dojmova za dosta dugo vremena nakon što sam ga pogledao. Stari dobri Jack Nicholson mi je u ovoj ulozi gunđala, starog i zatvorenog konzervativnog mizantropa sa čisto ljudskim problemom zatvorenosti, otuđenja i potištenosti, koji živi sam u svom stanu u kojem ujedno i radi kao plodni pisac svojih 'jeftinih' ljubavnih romana za žensku publiku nešto najbolje što sam od njega ustvari uopće gledao. Helen Hunt u ulozi rastavljene mlade žene koja ima doma ozbiljno bolesnog malog sina, a kojoj život prolazi u žrtvovanju same sebe u ime sveopćeg dobra za svoju obitelj i koja radi kao konobarica u gostionici gdje će upoznati 'najgoreg' gosta u svom životu, naprosto blista. Oboje su izvanredni. Meni je priča ovoga filma zaista fenomenalna, od početka do kraja. Od načina na koji se odvijaju okolnosti u životima tih ljudi pa do načina na koji se razvija taj njihov smotani i zapetljani emotivni odnos. Kod Nicholsonovog Melvina Udalla sjajno izgleda to što je taj karakter pravi pravcati čovjek; za razliku od nekih drugih sličnih karaktera koje je igrao (npr. u Poštar uvijek zvoni dvaput ili Terms of Endearment ili Vještice iz Eastwicka) gdje je taj zapravo isti karakter dijaboličnog žigolastog ženoljubačkog fatalnog mačističkog vragolana uvijek usmjeren u zaoštrenije, često igre brutalno-fatalne prirode između ljubavi i strasti, dobra i zla, života i smrti. Ovaj lik kojeg Nicholson u ovom filmu igra je počovječen do razine koja je više od crno-bijele slike, on je ovdje tipični muškarac sa svim slabostima koje jedan kompulzivno-opsesivni samac može imati, ali s time da je u njemu najvrednija ona karakterna crta volje za život, koju je bio izgubio kad se sve više počeo zatvarati u svoja četiri zida, i koju je dobio natrag kad ga je pogodila Amorova strelica dok je upoznao Carol koja ga je posluživala u obližnjoj gostionici. Melvin je od svojeg života dobio što je dobio: svoj stan u kojem provodi dane i noći, u kojemu svira piano, gleda tv i piše svoje ljubavne romane; svoje susjede koje ne podnosi, psa od susjeda gaya s kojim ne može nikako na zelenu granu; sve u svemu od života je dobio mnogo razloga za biti mrzovoljan i gnjevan tip; Helen je dobila od života peh da bude ostavljena, da danju i noću živi za zdravlje svojeg sina, da nema nikad više vremena za svoje osjećaje, da ju boli tuđa sreća, parovi koji se drže za ruke, da upoznaje blagoglagoljive ofirače koji misle samo na jedno bez da im je imalo stalo do nje u srcu. Pitanje koje ostaje i za jedno i za drugo svodi se na sljedeće: 'Da li je to najbolje što možemo dobiti od života?' Da li je tako meni suđeno da bolje ne može?' Izgleda da ne može, dok se odnekud ne stvore čudesne okolnosti za pravi spoj. Ovo dvoje ljudi, svjetlosnim miljama daleko jedno od drugog; priča o njihovom odnosu na humorističan način prikazuje nam kroz što sve prolazi jedna veza prije nego se pokaže da je to ustvari ljubav. Privlačenja i odbijanja, lijepe i ružne riječi, igra je to koja nas kao gledatelje drži napetima jače nego film sa kakvim špijunskim zapletom. Pokazuje nam ovaj film koliko sve skupa u životu što među ljudima dođe i prođe nije zapravo ništa, osim dio jednog iskustva od kojeg se ne može emocionalno živjeti; upućuje nas na to da, kao što ova priča prikazuje, da je prava ljubav jedna jedina. Deseci veza prije prave ljubavi ne nauče nas ničemu i ne moraju značiti ništa. Bez vedrog gledanja na život, bez želje i nekog impulsa koji se mora roditi u nama nema ni prave ljubavi.

Da zaključim ukratko: U ovome filmu o ljubavi i smislu života u kojem ne bi trebalo da čovjek bude sam, ona koja je dosta mlađa od njega njemu uporno govori kako njihov odnos nema smisla i nema nikakve budućnosti – 'da neće nikada spavati s njim' – dok on u totalnoj depresiji živi zapravo živahan život pod motom 'Always look on the bride side of life' braneći se svojom nesnošljivošću prema čitavom svijetu i ne ispuštajući priliku da učini svoj život boljim.

Film je prilično popularan i poznat, ali osjećam da ga bi bilo lijepo predstaviti jer je u meni izazvao mnogo dobrih vibracija.

-------------------------------------------------------------



(PISAC LJUBIĆA MELVIN UDALL)

(ŽIVI SAM I UVIJEK SE 4 PUTA ZAKLJUČAVA)

(PREZIRAO JE GEJ SUSJEDA.)

(I MRZIO JE NJEGOVOG PSA.)

(A ONDA DA GA NE BI MORAO PREBITI, SUSJEDOV PRIJATELJ OSTAVIO MU PSA NA ČUVANJE)

(TRENUTAK KAD JE OSJETIO PRISUTNOST U SVOM ŽIVOTU U SVOM PRAZNOM STANU)

(..PRISUTNOST PSA KOJEG JE MRZIO KAO I ČITAV SVIJET)

(A ONDA SE U NJEMU NEŠTO PROBUDILO)

(IMAO JE UPLAŠENU ALI VRIJEDNU PUBLIKU.)

(TOLIKO SAM...)

(SVOJOJ KONOBARICI REKAO JE NEŠTO KRETENSKI I UŽASNO JU POVRIJEDIO)

(DOŠAO JOJ NA KUĆNI PRAG KAD JE VIDIO DA JE NEMA NA POSLU)

(ONA GA DOČEKALA KAO DA JE PSIHOPAT)

(NEVIĐENO - DOŠAO JE POVJERITI SE SUSJEDU GEJU)

(POČELE SU SE RAZVIJATI KVALITETE ČOVJEKOVE DUŠE)

(POVJERILA SE MAMI..ZAR U ŽIVOTU BOLJE NE MOŽE..?)

(DOGOVOR-MELVI ĆE ODVESTI SUSJEDA SIMONA U BALTIMORE)

(IZVRSNA PRILIKA DA POZOVE CAROL..)

(IZNENAĐENA. MALO KOLEBA..)

(I PRIHVAĆA.)

(MELVINOV NAČIN PAKIRANJA ZA PUT)

(NESPOJIVO?)

(JUTRO..PRIJATELJSKI PUT U TROJE..)

(..UZ MELVINOVE KOMPILACIJE ZA SVAKI MOGUĆI SCENARIJ..)

(ČINI SE TAKO DALEKO)

(BOLJE NE MOŽE?)

---------------------------------------------------------------------

(JACK NICHOLSON - SAVRŠENSTVO IZVEDBE, OSKAR ZA NAJBOLJU GLAVNU MUŠKU ULOGU, 1998.)

(HELEN HUNT - POSEBNO IZVORNA)

(GREG KINNEAR - DOBRA ROLA SUSJEDA SIMONA)

---------------------------------------------------------------------

TRAILER

ALWAYS LOOK ON THE BRIGHT SIDE OF LIFE





Oznake: James L. Brooks, Jack Nicholson, Helen Hunt, drama, romantična drama, Hans Zimmer, 1997, 9/10

- 10:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 10.04.2015.

MY BEAUTIFUL LAUNDRETTE (1985)

75.MY BEAUTIFUL LAUNDRETTE (1985,UK) Ocjena: 9/10
(Moja lijepa praonica) drama, komedija, satira, 97', IMDb rating: 6.9/10
Redatelj: Stephen Frears
Scenarij: Hanif Kureishi
Glazba: Ludus Tonalis
Snimatelj: Oliver Stapleton
Uloge: Saeed Jaffrey, Roshan Seth, Daniel Day-Lewis, Gordon Warnecke




'BRITANSKI SOCIJALNI REALIZAM'

Ovaj film je ni više ni manje nego ironična analiza britanskoga društva snimljena usred '(straho)vladavine' Margaret Thatcher, 'Željezne Lady'. Slika prikazanog društva koju Frears stvara prilično je izravna, a metaforika djeluje upravo tako da nema dvojbe koliko je provokativna prema sustavu koji omogućuje da društveni odnosi tako funkcioniraju. 'My Beautiful Laundrette' je film o srazu dva specifična društvena sloja u londonskom predgrađu koja se baš u to vrijeme formiraju jer im u tome pogoduju prilike pokretane strujom Tacheričina režima. U tome kvartu dolazi tako do miješanja dvaju društvenih sedimenata, kao odcijepljenih od svojih matičnih klasa, tvoreći nešto kao posebnu kulturu u novim uvjetima društvenog poretka. S jedne strane tu je organizirana zajednica pakistanskih imigranata kojima sjajno paše trenutačna ekonomska i poslovna politika zbog koje oni sve bolje razvijaju svoj posao i sitno tržište pretvaraju u krupno (šireći se stihijski), a u tolikoj mjeri da su već u kratkom periodu postali viša klasa; dok je sa druge strane gradska periferija i kvart prepun hordi besposlene i gnjevne omladine lokalnih Britanaca koja je djelo raspadanja radničke klase i koja je zadojena različitim utjecajima iz sfere medija, željna bunta i zadovoljštine na nanesenu nepravdu. Priča ovoga filma ujedinjuje te dvije struje u homoseksualnu vezu između dvojice protagonista, prvog potomka pakistanskih imigranata Omara (G.Warnecke) i mladog anarhoidnog Engleza Johnnyja (D.Day-Lewis). Da stvar bude još jača za zaoštrenje među tim stranama, njih dvojica zasnuju zajednički posao na kapitalu tj. biznisu Omarovog strica Nassera (S.Jaffrey) koji je nećaka po nekakvom porodičnom običajnom i nepisanom zakonu želio uvesti u zajednički obiteljski posao; premda je stricu taj posao bio zadnja rupa na svirali u vidu praonice rublja 'Laundrette' koja nije imala nekakvu likvidnost. Kako bilo, mladi Pakistanac se poželio osamostaliti i za partnera u poslu izabrao je Engleza Johnnyja koji nije sasvim čist ni od rasističkih, ni od ksenofobičnih divljanja, iz razloga što su od djetinjstva bili vrlo bliski, te s kojim sada ulazi u homoseksualnu vezu. Sve nas to podsjeća kako je V.Britanija i dalje imperij.

Znakovitost ovoga filma u svakome slučaju je široka i upućuje gledatelja na brojne dileme; Film je to koji progovara o jednoj novoj generaciji koja se rađa i razvija na temeljima politike i sustava kakav su krojili državnici kao Margaret Thatcher i u Americi Reagan. Ironija i stanje sa kretanjima i odnosima koji su u ovome filmu samo su platforma na kojoj se u 1980-tima događa i progresivno reinkarnira stoljetni britanski liberalizam zasnovan na slobodnoj trgovini u nešto što će promijeniti globalnu sliku života u budućnosti uopće. Ljudi iz svojih matičnih zemalja, bivših britanskih kolonija sada u Engleskoj šire posao (ironično, praonice) gdje bijeli Britanci, djeca propalih radnika, mogu sebi oprati auto ili prljavi veš za par funta. 'Sirovi' i lordovi koji igraju kriket i gledaju utrke formula u ložama sa debelim cigarama u ustima su utemeljeni stalež koji bogaćenjem samo prima nove pripadnike čineći siromašne još siromašnijima. Ovaj film govori o zastranjenju društva. Na ulici se stvaraju bande klinaca proisteklih od vrijednih i korisnih roditelja radnika koji se identificiraju u kontekstu popularne 'punk subkulture'. Homoseksualna veza ovog Pakistanca i Britanca je oštrica filma na kojem se zasniva društvo novoga doba neoliberalnog kapitalizma koje danas često nazivaju onim dijelom koji vezujemo uz pojam tzv. gay-lobbyja. U tom pogledu 'My Beautiful Laundrette' je film budućnosti, film koji se uklapa svojim socijal-realističnim izričajem, subverzivno, gledajući prema svim režimima sjevernoatlantskih demokracija kraja 20. i početka 21. stoljeća.

-------------------------------------------------------------

(DANIEL DAY-LEWIS (JOHNNY), GORDON WARNECKE (OMAR))

(S DESNA NA LIJEVO: STRIC NASSER, NJEGOVA 'BIJELA' LJUBAVNICA RACHEL I NEĆAK OMAR)

(RACHEL GA ČINI BRITANCEM; ODVAJA GA OD RELIGIJE I TRADICIJE)

(OMAROV OTAC I BUNTOVNI POTOMAK BRITANSKE RADNIČKE KLASE)

(STRIC NASSER - NAGLO POSTAO VELIKI PODUZETNIK (U SREDINI))

(POSLOVNO-EMOTIVNI ODNOS; VLASNIK (OMAR) I IZBACIVAČ (JOHNNY) U PRAONICI LAUNDRETTE)

(PARADOKSALNI HOMOSEKSUALNI ODNOS)

(PRIMJENJENA DEMOKRACIJA NA ULICAMA POPRIMA OBLIK ANARHIJE, MRŽNJE I RASIZMA)

(SLIKA GENERACIJE ZA NOVO DOBA)

------------------------------------------------------------------

Trailer




Oznake: Stephen Frears, Saeed Jaffrey, Daniel Day Lewis, drama, satira, britanski film, 1985, 9/10

- 17:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 06.03.2015.

A NIGHT AT THE ROXBURY (1998)

67.A NIGHT AT THE ROXBURY (1998) SAD, Ocjena: 9/10
(Prave face); komedija
Redatelj: John Fortenberry
Scenarij: Steve Koren, Will Ferrell, Chris Kattan
Glazba: David Kitay
Snimatelj: Francis Kenny
Uloge: Will Ferrell, Chris Kattan, Dan Hedaya, Richard Grieco





'SO NINETIES'

Od prve do posljednje minute A MUST SEE! Da me ne bi netko pogrešno shvatio 'Dumb & Dumber', Jim Carrey i Jeff Daniels, su mi odlični u originalu, to jest izvornom nastavku svog popularnog filma, međutim ovi dečki su mi bolji. Slično, Will Ferrell i Chris Kattan glume nerazdvojnu braću Butabi kojoj su provodi po noćnim klubovima u krvi, a u odnosu na 'glupog i glupljeg' (Carrey/Daniels) fali im u glavi makar po dvije-tri daske više (vidi se po plesu i smislu za žene). Konačna razlika između komičarskih dvojaca dođe vam na kraju u epilogu svakog pojedinog filma, između kojih je ovaj braće Butabi (Ferrel/Kattan) bolji. Pa kakva su braća Butabi? Braća Butabi imaju nešto malo u primozgu što ih podsjeća da imaju sve slabosti kao i drugi ljudi ali im prirodna glupoća jednostavno ne dopušta da uvide sve stvari. Oni su dobrice i vjeruju kako su strašno cool i kako su vrlo vrlo zgodni, na pravom tragu da se ukrcaju u najluksuzniji noćni klub u gradu Roxbury u kojeg zalaze čak i zvijezde kao Richard Grieco. Također nose u sebi familijarno po ocu, koji vodi trgovinu umjetnim cvijećem, trgovačku crtu za biznis i planiranje. Međutim, uvijek kada dođu pred ulaz kluba da bi ušli nisu dovoljno in da bi ih se propustilo.

Nema smisla da se mnogo filozofira o ovoj komediji, osim da se kaže čisto tehnički par crta koje odlikuju ovo fantastično komičarsko dostignuće: Film, iako još sniman 1997-98., evocira glazbom i stilom provoda i noćnog života rane devedesete kada je funky i dance disko-era ušla u svoj zenit. Film je iznimno muzikalno bogat i obiluje sjajnim disco, pop i dance brojevima. Da nabrojim samo neke: ('What is Love?' /Haddaway, 'Beautiful Life'/Ace of Base, 'Where Do You Go'/No Mercy, 'Be My Lover'/La Bouche, 'Do Ya Think I'm Sexy'/N-Trance feat. Rod Stewart) A onda, na momente, kako pratimo životna kretanja smiješnih protagonista odnekud vam ulazi u uho 'He Ain't Heavy, He's My Brother', prekrasna stara balada od Holliesa ili 'Everybody Hurts' od REM. 'Priča ove komedije gega je prosto simpatična i ima jedan duhoviti ton baš onako za zdušno pogledati. Film je pravi podizač raspoloženja. Ja sam bio nepripremljen kad sam ga kretao gledati, s time da se filma otprije sjećam samo toliko nešto malo u magli da mi je nekada bio samo fora. Sinoć, kada sam ovo pokrenuo ja sam poletio, bio sam čas u suzama od smijeha, čas u ritmu mjuze 90-tih, čas u srcedrapajućem osjećaju nostalgije ili empatije za životnu priču ovih sretnih luzera. Za ne povjerovat. Ovaj film ima čaroliju koja filmu daje gledljivost da se čovjek naprosto osjeća dobro. Moj kritičarski um dat će mu 9 što je iznimno visoka ocjena obzirom na sve što film može ponuditi. (jednoga dana valjda ću razgraničiti filmove prema žanrovima i nekim drugim parametrima pa će i vrednovanje biti usklađeno; za sada je manje važno pa neka bude kako je)
Umjesto slika, video….

-----------------

A Night At The Roxbury Dancing Scene

Soundtrack

Oznake: J.Fortenberry, Will Ferrell, 90s, Komedija, 1998., 9/10

- 14:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.01.2015.

POISON (1991)

60.POISON (1991,USA) Ocjena: 9/10
(Otrov) drama, horor, SF
Redatelj: Todd Haynes
Scenarij: Todd Haynes, Jean Genet (novels)
Glazba: James Bennett
Snimatelj: Maryse Alberti
Uloge: Edith Meeks, Larry Maxwell, Susan Norman




Ukratko o filmu treba reći da je originalan, bez dovođenja u vezu s time kako je javno i medijski angažiran i s kojim je i kakvim pokretima i idejama povezivan (kao pokret 'new queer cinema'). Mnogo se bruji kako je 'Poison' film s gay tematikom pa publika shodno tome i reagira uzimajući zdravo za gotovo da film tako nešto i promiče. Film je upravo genijalan i govori daleko više te vam ga ja zato donosim u svojem ogledu.

Što je to nadljudsko što upravlja čovjekom? Što je to toliko moćno, neovisno o bilo kojoj pojedinačnoj ljudskoj volji? Gdje leži uzrok ljudskoj patnji? Da nije Bog? Da nije Vrag? Nešto u ovome svijetu oduvijek truje čovjeka u njegovom duhovnom i psihofizičkom razvoju a da je on kad je rođen trebao postati sasvim slobodno i nezatrovano biće. Za mnoge kužne pojave ljudsko biće nije dobilo mehanizam obrane, niti ga je steklo u svom duševnom imunosnom sistemu. Gdje je izvor tog toksičnog nesklada koji je posijan među ljude, pa da su oni toliko međusobno zavađeni, pohlepni, agresivni, pohotni, i da su toliko željni hraniti se, i da su na kraju toliko silno slijepi kao začarani i sve krivo vide i tako djeluju? Postati čovjekom nikada nije bila stvar pojedinca, nego stvar zajednice u kojoj se ovaj zatekao otkako je od majke rođen. Njegov mehanizam slobodne volje i odabira odmah je stavljen u tuđe ruke.

U ovom filmu isprepliću se tri odvojene, a spojene, tri mračne ljudske priče. Prikazana su tri tipa nesretnika, u filmovima pod naslovima „Homo“, „Horror“ i „Hero“. Pratimo ih u strukturama i na stazama društvenih trovačnica (popravni dom, kaznionica, civilno društvo, tradicionalna obitelj, škola, zdravstvena institucija, ulica itd.), i gledamo na kojoj razini njihovo biće pati. Prvi je John Broom (S.Renderer), čovjek koji je od rane mladosti stjecajem životnih okolnosti odrastao po domovima, a kasnije po zatvorima. Njegov odgojni krug i krug međuljudskih odnosa kretao se uvijek u muškom društvu, i to u onom odbačenom, prezrenom i prljavom muškom društvu, a zapravo u muškom čoporu. Johnovo seksualno sazrijevanje odvijalo se uz sputavanje slobodne volje, zbilo se ono u zatvorskom okruženju s jakom gradacijom među sve samim 'mužjacima'. John je socijaliziran u takvim uvjetima da je i sam kao odrastao muškarac stekao homoseksualne sklonosti. Međutim, on je zauvijek ostao konstantno u grču, i neprestano ga prate flashbackovi nasilničkog ponašanja njegove okoline iz prošlosti. Sve smrducka po nečemu što bi se moglo nazvati 'zatrovana kultura'. U zatvoru vidimo scenu orgičke pederastije nalik na antičke običaje. Hijerarhija je među primatima takva da dominantniji primat ima pravo na onoga pasivnog kojeg je nadjačao. Međutim, među ljudima (kao što vidimo u filmu) ipak se može zaključiti da postoji nešto što se zove bol, patnja i poniženje. Ima jedna scena koja ukazuje na to da su ljudi u ponižavanju slabijeg u svojoj zajednici sposobni činiti takve gadosti kakve majmuni ne bi nikada. Čovjek se čini kao najveća životinja od svih.

Protagonist drugog filma „Horror“ je dr. Graves (L.Maxwell). Priroda njegova unutarnjeg karaktera je istraživačka, znatiželjna, ali na onoj razini na kojoj nije svakodnevna ljudska znatiželja. Njegova znatiželja ide u smjeru čeznuća za istinom, ona je iskrena i otvorena prema spoznavanju boga. Za razliku od dr. Gravesa, svakodnevna ljudska znatiželja je samo glad i pohlepa za hranjenjem tuđim usudom i nevoljama. Čovjek i beskonačno bešćutni izmišljeni bog kreiran tisućama godina u čovjeku uvijek žele etiketirati kako bi odbacivali, optuživali, i tako opravdavali ideju svojeg obrasca mišljenja. Dr. Graves bio je znanstvenik koji je učinio eksperiment (stvorio je eliksir seksualnosti), upotrijebio ga slučajno na sebi i postao nakazan. Što je još gore postao je zarazan u čemu i stoji čitava alegorija. Otuđenje i izolacija koju je doživio od života su mu napravile horror. Navukao je na sebe prezir sredine, i svugdje je bio progonjen. Potrebno je znati zašto je dr. Graves popio taj kobni napitak; Vidimo kako on ni u svojoj karijeri nije bio prihvaćen, njegove su teze popljuvane i odbačene jer nije bio 'sličan' ni istovjetan bilo kojem prihvatljivom nauku; dakle on je već bio na putu da ga društvo odbaci; on je dakle već bio u bijegu, samim time bio napušten, usamljen i s osjećajem ugroze, te je zato sanjao o hormonu seksualnosti da ne ostane sam. On upoznaje asistenticu koja mu se divi i koja želi biti s njime bliska, ali je ona kao lutka na navijanje čiji mehanizam za ljubav i emociju ide kako su je u školi navinuli.

„Hero“ je priča o „neuravnoteženom“ sedmogodišnjem dječaku Richieu koji je ubio svog oca usred njegove svađe sa dječakovom majkom. Djelo ovog dječaka je herojsko, dakle to djelo nije nedjelo jer je dječak bio u 'zatrovanom' stanju kad je to učinio. Cijelo susjedstvo i društvo izrazilo je užas i čuđenje nad tim događajem – ali su ga uglavnom okarakterizirali kao normalno dijete ili sa uobičajenim nestašnim mušicama. Upečatljivo je da je majka sklona dječaka opisati kao dobro i povučeno dijete, dok učiteljica i odgajateljica ga opisuje kao predmet znanstvene psihološke ekspertize (malo je dakle pokazivao naznake agresije). Vidimo da je društvo zatrovano, od obitelji, preko škole, bolnice, čak i dječakovih prijatelja sedmogodišnjaka na dalje. Dječak je, dakle po njima, već u sedam godina stigao postati opći društveni problem zajednice, zajednice koja je po zakonima dobronamjerna i ustanovljena na ispravnim temeljima dobra i čovječnosti. Nitko, međutim, nije znao zaviriti u mračni dječakov svijet tuge i samoće. Oni su ga znali provući preko pedagoških i psiholoških ustanova, testirati ga anketama, samo što nisu unajmili egzorcističku službu da istjera iz njega đavla. Nije nitko poznavao to dijete. Dječak je u svojoj obitelji bio izložen (kroz postupke oca i majke) nemilosrdnoj volji bezobzirnih, bešćutnih i odvratnih roditelja koji su na dijete ostavili neizbrisiv trag. Očeva agresija, prizor seksualnog čina, kažnjavanje, zapuštanje, sljepilo – sve su te spoznaje duboko uzdrmale dijete. Dječak je bio dakle u svom životu - najprije predmet kojeg smo u startu definirali kao 'društveno biće' da bi on postao faktički ocoubojica i bjegunac. Tu su za čovjeka izvorišta najvećih životnih frustracija, boli, strahova i patnji. Ponekad dijete ubije jednog roditelja ili počini samoubojstvo, a nekad se povlači i samo u teškoj depresiji odrasta i bježi, bježi i bježi do pakla neke ovisnosti ili vječnog pisanja u pomračenju svoje duše. Unutra u pojedincu kad ga povrijedi jednoumlje moćne zajednice kao što je to institucija tradicionalne, ovom ili onom ideologijom zatrovane obitelji, u njemu se onda sve lomi – raste otpor, agresija, otuđenje i zlo. Dječak je samo zlom odgovorio zlu u svojoj obitelji.

U sva tri slučaja obrađena je velika i duboka čovjekova nesreća kada on sam ništa ne može učiniti protiv volje krute i pokvarene zajednice koja širi otrov u njihove duše. Ono što je zajedničko svakoj ljudskoj nesreći počiva u nevjerojatnoj nemogućnosti da se išta predosjeti, da se reagira, bilo što odluči ili popravi. Ništa nije bilo moguće učiniti za onog homoseksualca, ništa nije bilo moguće učiniti za onog u sebi zatočenog gubavca, ništa nije bilo moguće učiniti za ono dijete. Drugi pojedinci postaju, ili kao i oni sami, ili na njima parazitiraju. Tokovi nezaustavljivo idu po volji božjoj, po volji zajednice.. šire ili uže – nemilosrdno i nedokučivo. Iz ljudske kreature, nemoguće je eliminirati nakazu; nemoguće je predosjetiti i preduhitriti nakazu da ona ne djeluje. Ljudski stvor reagirat će obrambeno ili napadački ovisno o slučaju Volje. Čineći uporno tzv. dobro (a po diktatu zajednice), mi ćemo uvijek izazivati neki otpor, pobunu, uzrokovati zlo, zbog svoje nedorasle pameti i zadojenosti okvirima kako su nas naučili u školama ili u crkvama. Tako stoje stvari sa sva tri protagonista u ovom omnibusu. Prikazan je realitet njihove nemogućnosti da bilo što učine bilo u kojem smjeru; prikazana je njihova kobna determiniranost društvenim tokovima i kulturnim tekovinama. Za čije grijehe je odgovarao dječak koji je ubio svoga oca? Zašto je to sekularno i crkveno društvo ponovno zakazalo? To društvo prepuno svetih i humanih, ali zadatih vrijednosti. Koga je uopće briga, istinski briga, za tog dječaka koji pati? Za tog dječaka može biti briga možda nekoga kao što je Dr.Graves koji se istinski pita „Zašto?“. Društvene strukture uvijek misle na neku siročad u množini kojoj uplaćuju na račun neke dobrotvorne zadruge u ime nekog virtualnog dobra sa zvučnim potpisom. Hrane gladne koji uporno tu istu hranu povraćaju.


(HOMOSEKSUALAC BROOM SE U ZATVORU PRISJEĆA SVOJE PROŠLOSTI)

(ČOPOR)

(NAJPOTČINJENIJI U ČOPORU)

('REKAO SAM OTVARAJ JEBENA USTA..!')

(OGAVNE IGRICE KOJE SAMO LJUDI IGRAJU)

('SPORTSKO' NATJECANJE U PLJUVANJU U USTA)

(I UŽIVAJU U TOME)

(POBJEDNIK)

(NETKO SKRIVEN U GRMLJU VIDI SMRDLJIVI POKOT ZEMALJSKI)

(TEŠKA BOL I PATNJA PONIŽENOGA I PORAŽENOGA)

('TO JE TO! RASPADAJUĆA KONDENZACIJA POTPOMOGNUTA DOZVOLJENOM MOLEKULARNOM KOAGULACIJOM!')

('USPIO SAM!' - IZKEMIJAO HORMON SEKSUALNOSTI)

('PRATIM VAŠ RAD VEĆ GODINAMA DOKTORE..')

('NAPISALA SAM RAD NA VAŠOJ TEORIJI MOLEKULARNOG ZGRUŠAVANJA.')

('PROCJENA VODLJIVOSTI OBJAVLJENA JE U ZNANSTVENOM ČASOPISU NA M.I.T.!')

('VAŠE OTKRIĆE ZGRUŠAVANJA BIJELIH STANICA PRETEŽITO U ŽIVČANOJ RASTROJENOSTI..')

(POČETAK JE OVO NEKE ČUDNE LJUBAVI)

(ZBUNJEN. NIJE OČEKIVAO ŽENSKU OSOBU.)

(IDU ONI.. ON GUBAV, ONA FANATIČNO VEZANA ZA SVOJ PREDMET.)

(POGLEDI PUNI UPITNIKA..)

(..STRAHA...)

(..GAĐENJA...)

(..DJEČJE ZLOBE.)

(MALI RITCHIE NAŠAO TATU NA MAMI I ŠOKIRAO SE)

(MAJKA: 'SJEĆAM SE NJEGOVOG POGLEDA..')

('BIO JE POTPUNO ISTI KAO KAD BI GA OTAC KAŽNJAVAO..')

('BIO JE UZORNO DIJETE, MALO POVUČEN..')

(NAKON DOGAĐAJA SUSJEDE ZGROŽENE KAO NIKAD)

(UČITELJICA: 'KOLIKO KOLIČINU NEPRIJATELJSTVA JE POTICAO'; NIJE SE UKLAPAO)

(MEDICINSKA SESTRA: 'MISLILA SAM DA JE ZAO.')

(SVI SU KRITIČNI PREMA MALOM RITCHIEU KOJI JE UBIO SVOG OCA)

(RITCHIEV VRŠNJAK: 'BIO SAM NJEGOVA ŽRTVA.')

(UČITELJ TJELESNOG ODGOJA; ANALIZE NE PRESTAJU..)

('ZAŠTO?!!!')





Oznake: Todd Haynes, drama, horror, art, 1991, 9/10

- 17:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 24.01.2015.

EL NINO DE LA LUNA (1989)

59.EL NINO DE LA LUNA (1989, ESP) Ocjena: 9/10
(Mjesečevo dijete) fantazija, misterij, SF
Redatelj: Agusti Villaronga
Scenarij: Agusti Villaronga
Glazba: Dead Can Dance
Snimatelj: Jaume Peracaula
Uloge: Maribel Martin, Lisa Gerrard, Enrique Saldana




Uvjerio sam se kako španjolska kinematografija ima niz ovako finih, upravo čudesnih priča koje su obogaćene vrlo maštovitim metaforama, i koje u vidu filma misterije donose na film parabolu kao da svjedoče nekoj sporednoj mitologiji čovječanstva koja ide usporedo sa životom, a ljudi je uglavnom ne vide. Jedna takva priča je i ova, a pripovjeda o 12-godišnjem dječaku Davidu (E.Saldana) koji je siroče a kojemu je jedna stara žena ispričala priču o drevnom proročanstvu prema kojemu je on bijelo dijete Mjeseca s moći u očima, a čiji dolazak jedno crnačko pleme u Africi prema svojim vjerovanjima iščekuje, za punog Mjeseca kad se na nebu pokaže vatreni znak. U fantaziji priče mi posatajemo uvjereni kako je to propročanstvo istinito i kako je dječak zaista pod posebnim utjecajem Mjesečeva zračenja.

Moje mišljenje je sljedeće: Ovaj film govori o moći i značenju života, o začeću, rođenju, dolasku na svijet, o prisustvu i veličini, u ovom slučaju -dječačkog- duha.. o njegovom transcdentalnom životu, o misteriju majčinstva i uloge djeteta na Zemlji i u Svijetu. David je siroče, i nema majku, on dobiva malo neobičnu skrbnicu Victoriu (M.Martin) koja ga vodi u opskurni centar za siročad i mlade ljude u kojem neka čudna organizacija koristi svoje 'štićenike' dok radi nešto okultno sa skrivenim zlokobnim ciljem. Ti ljudi su nakanili usmjereno i po metodi ciljano začeti i roditi Mjesečevo dijete tako što će pariti dvoje mladih stanara svoje ustanove. Čini se da su svi ti mladi na neki način ostavljeni, napušteni, siročad.. i njihova je uloga takva da su oni odvojeni od žive Ljubavi svojim nepripadanjem, bilo djedovima, bakama, očevima, bilo majkama, bilo sestrama, bilo braći. Ustanovljeni su u ledenoj i opskurnoj kući okultne organizacije. Ta kuća htjeli mi ili ne htjeli povući paralelu podsjeća nas na sve ono što je Svijet, kao golema organizacija koja brine sa svim svojim mehanizmima za svoje građane svijeta, puk jadan i obespravljen. Doznajemo da ta briga, taj krov nad glavom, hrana i pravo na šetnju u okrugu ograđenog imanja ipak ne pružaju nimalo ljubavi, nimalo osjećaja radosti, nimalo moći kakvu dječak ima u konekciji dok se gleda licem u lice s Mjesecom. Taj Mjesec u ustanovi, zli patroni i upravitelji zlouporabljuju u svrhu svojeg tajnog plana i svoje ideje za upravljanjem. (…) U međuvremenu, kad dječak David uspije pobjeći sa svojom 'nađenom' majkom koja je zatrudnila sa momkom iz zajednice, prilike se stanu mijenjati. U slobodi, bez školske brige čarobnjačkih učitelja, pod nebom, u tišini, uz pucketanje vatre, zvuk zrikavaca i cvrkut ptica, u pronalasku drugih ljudi srca punih topline.. tamo je dječak počeo disati i ostvarivati se kao dijete majke Zemlje.. stao je na put prirode dok se s karavanom otisnuo prema svojem plemenu u srcu Afrike. Na putu, u šatoru među Tuarezima, negdje u pustinji ponovo je rođen od svoje prijateljice koju zove majkom, Georgine (L.Gerrard) koja je poslije poroda umrla. Baš kao da prije nikada i nije bio rođen, jer bio je odvojen od ljubavi srca svoje majke, nije imao nikoga osim zaštite hladne i mračne, gvozdene institucije. Sve što je imao, crpio je u Mjesecu u kojeg se noću zagledao. On na koncu puta kao u proročanstvu dolazi svome plemenu, tako što mu poglavica dlanom dotakne grudi.

Film je putovanje, kao san, vi tu priče živite, slušate, gledate, promišljate. Moglo bi se dogoditi da vam bude nerazumljiv. I sam sam se gledajući pitao, što bi to moglo biti, što bi značilo sad ovo, sad ono. Mislim da je zadnja poanta u spajanju djeteta sa pravom majkom Zemljom koja kao duša živi u malom crnačkom plemenu kraj rijeke duboko u Africi, pod mjesečinom koja u vodi te rijeke ima sasvim drugu vibraciju nego što je ima u suzi oka zatvorenog siročeta neke hladne gradske ustanove dok čezne za majkom.

Glazba je fenomenalna. Dead Can Dance je nešto što valja čuti. Lisa Gerrard, koja igra Georginu (majku) je bila članica tog benda i komponirala muziku za 'El Nino de la Luna', a inače je australska glazbenica i skladateljica koja surađuje na uvaženim filmskim i drugim umjetničkim projektima.



















------------------------------------------

(ZATVORENI SVIJET FUNKCIJE, UVJETA, OGRANIČENJA, SVRHE, KAZNE I STRAHA)

('SPROVEDITE RUTINSKU PROVJERU!')

(VICTORIA - NIJE MOGLA BITI MAJKA; BOLNO)

(LJUDE ZATVARAJU OVDJE)

('OVDJE ĆE TI BITI BOLJE NEGO U SIROTIŠTU.')

(ZBUNJUJUĆ DVORAC)

(OVO JE INSTITUCIJA; SVE OSTALO IZVAN ZGRADE JE SLOBODA)

(KAO KAFKIN SUD)

(NOVI U SVIJETU PORETKA)

(TOČNO SE ZNA TKO JE GDJE I ŠTA TKO TREBA DA RADI)

(TIPIČNA HRANIONICA)

(U DVORANI PRIJE SIMPOZIJA O ZAČEĆU - NE BIĆA - NEGO NOVE MATERIJE)

(GEORGINA JE BIĆE POKRETA - MORALA JE OTPUZATI PO OGRLICU)

('MORAMO IZABRATI OCA I MAJKU DA STALNO KONTROLIRAMO EMBRION..')

(DOK SVI SJEDE KAO SVEZANI NA NJENOM LICU SE VIDI NEKI JAD)

(UVJERENI KAKO SLUŠAJU NEŠTO ISPRAVNO I BITNO)

(OVO NIJE STAJANJE NEGO VRTNJA I GIBANJE.)

(BILA JE NA STRANI ZLA A VOLJELA JE DJEČAKA; POMOGLA DA SE ISTINSKI RODI)

(NA KRAJU BIJEGA, NA KRAJU PUTA .. U NOVO ROĐENJE)

(ŽIVO GANUĆE)

(ŠAMAN PRIHVAĆA...)

(..DIJETE MJESECA)

(DUH ŽIVOTA PRONAŠAO SRCE ČOVJEKOVO)

-----------------------------------------

Trailer/Original Music

Oznake: Agusti Villaronga, fantasy, mystery, španjolski film, 1989, 9/10

- 15:27 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.01.2015.

FALLING DOWN (1993)

55.FALLING DOWN (1993, USA-FRA) Ocjena: 9/10
(Dani ludila); drama, kriminalistički, triler
Redatelj: Joel Schumacher
Scenarij: Ebbe Roe Smith
Glazba: James Newton Howard
Snimatelj: Andrzej Bartkowiak
Uloge: Michael Douglas, Robert Duvall, Barbara Hershey




'ČOVJEK U BIJELOJ KOŠULJI I KRAVATI TERORIZIRA GRAD'

Film koji je danas pred vama ja bih najradije nekako drukčije nazvao; dakle, ne onako općenito 'Dani ludila', nego na primjer 'Čovjek pukao', 'Pukao mu film' ili 'Točka pucanja', 'Put bez povratka na staro' ili jednostavno 'Odljepio', 'Odšarafio'. Sve nas navodi na situaciju u koju je doveden pojedinac u ovom našem današnjem modernom kapitalističkom trgovačkom društvu koje funkcionira na uzoru Zapada, znači SAD-a jelte.. zemlje iz koje potječu zgnječeni hamburgeri, dok sa slike na ogromnom meniju fast food restorana isti izgleda kao da bi on vas proždro a ne vi njega. Znači na Zapadu u sjedinjenim zapadnim državama, u Južnoj Koreji i Japanu gospodar je novac i sav protok života tako je usklađen i svi se ponašaju uslužno se smješkajući mušteriji s bejzbol palicom ispod pulta, radeći svoj građevinski besmisleni posao, natjeravajući se i pucajući po kvartovima sa skakavcima i uzijima kao da se igraju rata i tako dalje; policija to sve nadgleda, svi u međuvremenu svraćaju na jedan topli stješnjeni hamburger sa sosom od paradajza i na kavu od mamutovog mlijeka i pognutih glava u ustima obrađuju tu mješavinu dok im to sve ulazi u obliku sranja kroz krv sve do mozga. Zatim retardiraju. Na takav način retardira i društvo i ništa više nije prirodno. Niti ljubav muža i žene, niti bračna situacija, niti ljubav oca prema vlastitom djetetu, ne hranite se dobro, šefovi vas plaćaju crkavicom za besmisleni i izmišljeni posao, vi mlatite praznu slamu, radite u službi novca za nečiju korist i za lažne ideale. Pored vas bogataši, plastični kirurzi, različiti mafijaši (koji su ujedno veliki humanitarci i mecene poretka) ograđuju svoje privatne raskošne hacijende bodljikavim žicama na kojima imaju golf terene, bazene i vile s vrtlarima, batlerima i čistačima. A onda se ponekad dogodi i to: greška u sustavu, zastranjenje u društvu.. poneki pojedinac jednostavno 'odljepi', najprije malo, a zatim postupno prelazeći granice do kraja. U 'Falling Down' radi se upravo o tome. Svi znamo legendarnog i kul taksista Travisa Bicklea (R.De Niro) koji je prilično nenadjebiv lik u filmovima tog tipa, ali mislim da ovaj William 'D-Fense' Foster (M.Douglas), iako nema baš tako spektakularan mot i nastup, sudjeluje u mnogo više akcije na terenu koja prikazuje kako nema jednog jebenog mjesta u tom gradu (L.A.) a da on ne naiđe da mu nešto ne pojačava bijes prema tom društvu iz kojega je i sam zapravo ispao kao kotačić starog zahrđalog satnog mehanizma. Ne, on ne nabavlja oružje kao što ga od prekupaca i švercera nabavlja Travis; on, Bill ga sasvim slučajno nalazi na cesti, preuzima ga od onih s kojima uđe u verbalni delikt (od korejskog trgovca bejzbolska palica, od bande hispanoamerikanaca – nož i kasnije vatreno oružje i bazuka). On je upravo miroljubivi građanin koji je postao – opasan, tzv. teroristički faktor u moru bandi i đubradi koja ucjenjuje, pljačka i siluje. Za društvo kakvo je američko – on je taj problem, onaj koji ne želi više služiti novcu svojega gazde.. on, a ne banda koja je rak-rana cijelog društva; da ne govorimo o pravim uzrocima opće bolesti društva.

On radi najprirodniju stvar na svijetu. Život u svojstvu kapitalističkog činovnika (radi u firmi 'Obrana' od komunista) ga je već dobro nagrizao.. sve se događalo kako to tipično u takvim društvima ide.. posao kao pasji skot ne od 9 do 5 - nego 24 sata dnevno, izolacija, obroci po smrdljivim fast foodovima, ne viđanje djeteta i porodice, ne imanje vremena ni za wc kao čovjek, rastava, stigma zbog posla kojeg radi, kriza zrelih godina itd. Rastavljen, sit govana koja je jeo usput na način cateringa ili fast fooda, sjeban od šefova koji ga nadgledaju, on se jednog popodneva vraća samo blago uzrujan s odlukom da ode posjetiti svoju malu kćer kojoj je baš toga dana rođendan. Sve na ovom svijetu, u tome gradu zla okrenulo se naopako.. čep u prometu, radovi na cesti koja je potpuno ispravna, zabrane, daveži, ulični šljam, svi do zadnjeg trgovca samo trže trže i ukazuju na svoj teritorij i vlasništvo. William nikako da se probije do doma kamo je naumio doći vidjeti svoju kćer samo na jedan dan iako mu žena brani posjete prijeteći policijom i sudskom zabranom. Eto toliko. Čovjek da bi došao do onoga što mu je najmilije u ovakvom društvu vlasništva, kapitala i teritorija mora prijeći brojne prepreke; svu govnarsku gamad ovog svijeta koja je zapravo retardirani odraz lošeg lažnog političkog poretka stvari nametnutog odozgo.

U ovome filmu ćete uživati jer je jasan, znakovit i za njega kao da ima sila razloga da bude na raspolaganju gledateljima. Film teče tako da mi pratimo ovog 'junaka' stupanj po stupanj, kako iz situacije u situaciju sve više pizdi na idiotski sustav i prljavu ulicu na koju obični ljudi bezuvjetno pristaju. On više nije mogao pristajati ni časa na njihove zakonske uvjete, i na uvjete društvene klime, nije više mogao probaviti dirigiranje novca i percepciju konzumera. Odlučio je rješavati sve sam uzevši zakon u svoje ruke, a sve vodeći se jednim ciljem – vidjeti svoju kćer. Steći ćete uvid u to kako je jedan čovjek zaposlenik udruge u čijem opisu posla stoji 'obrana od komunizma' – tog dugogodišnjeg paravana za vođenje agresivne američke politike, u to kako taj isti čovjek automatski postaje terorist samo ako se odluči za borbu na vlastita prirodna i ljudska prava kontra uobičajene novčarsko-profitne prakse građana oko sebe. Meni osobno, film je bolji od filmova tipa 'Terminator', bar za jednu stepenicu.


(JEDNOGA DANA NA POVRATKU S POSLA)

(U PROMETU OPĆI KAOS)

(VJEČNO RADOVI NA CESTI)

(POČECI IZBIJANJA NERVOZE)

(TRUBE,ŽAMOR,LUPANJE,SMOG,SPARINA)












('HEJ! A KAMO SI TI KRENUO??!')

('IDEM DOMA!')

('TO KOŠTA OSAMDESE PE CENTI..')

(NIKAKO DA RAZMJENI NOVČANICU U SITNO)

('IDITE SAD! BEZ NEVOLJA..')

('OSTAJEM.')

(NAŠAO ORUŽJE BROJ 1 - 'ISUSE ŠTA JE OVO?')

('UZMITE NOVAC! UZMITE NOVAC!')

('ZAČEPI! GOVORI JASNO I RAZGOVJETNO!)

('PA TI MISLIŠ DA SAM JA LOPOV?!')

('TI SI LOPOV!')

(ZOVE ŽENU TREĆI PUT)

('SAMO DA TI KAŽEM DA DOLAZIM DANAS NA ADELIN ROĐENDAN..')

('NE, NE MOŽEŠ DOĆI.')

(SJEO DA ODMORI ALI NEMA MIRA; 'NE ZNAŠ ČITATI STARI?')

('JA ĆU TI PROČITATI, PIŠE DA JE TU PRIVATAN POSJED!')

('TO PIŠE?')


('TO SE ODNOSI NA TEBE JEBOTE!')

('MADA FAKA, DAJ JEBENU TORBU!')

(ORUŽJE BROJ 2 - NOŽ-LEPTIR)

(ORUŽJE BROJ 3)

(ORUŽJE BROJ 4)

(ČOVJEK NA PUTU PREMA DOMA)

('LJUBAZNO OSOBLJE' U BRZOM RESTORANU)

('NE MOŽETE DOBITI DORUČAK JER TO JE NAŠA POLITIKA..')

('RIK, JESTE LI IKADA ČULI IZREKU DA JE MUŠTERIJA UVIJEK U PRAVU?')

(NEKOLIKO TRENUTAKA KASNIJE: 'RIK, MOGU LI SADA DOBITI DORUČAK?')

(ČINI SE DA MOŽE DVA A NE JEDAN)

('VIDITE O TOME VAM JA GOVORIM...')



Oznake: Joel Schumacher, michael douglas, Robert Duvall, drama, triler, satira, 1993., 9/10

- 16:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.01.2015.

THE DEER HUNTER (1978)

54.THE DEER HUNTER (1978,USA-UK) Ocjena: 9/10
(Lovac na jelene); drama, ratni
Redatelj: Michael Cimino
Scenarij: Deric Washburn; Michael Cimino, Louis Garfinkle, Quinn K. Redeker (priča)
Glazba: Stanley Myers
Snimatelj: Vilmos Zsigmond
Uloge: Robert De Niro, Christopher Walken, John Cazale, John Savage, Meryl Streep



Možda bi se ipak bilo dobro uzdići nešto iznad uskog gledišta na ovaj film pošto je velikom broju gledatelja koji poznaju ovaj film jasno o čemu se tu radi. Skupina prijatelja, radnika u čeličani u Pennsylvaniji, potomaka ruske porodice emigranata, živi, radi, provodi se, zabavlja, ženi i udaje u svojem gotovo rustikalnom kraju koje nalikuje kao predgrađe predgrađa Pittsburgha, kao neko rusko seoce s pravoslavnom bogomoljom ukomponirano u arhitekturu industrijskog Zapada. Kao da je riječ o kulturi u kulturi. Oni tamo svi žive svoj američki san, kao da su negdje u Rusiji davno iščupani i ovdje zacijepljeni kao što se cijepe sorte jabuka. I sada pred trojicu mladića, jedrih i srčanih Amerikanaca - Michaela (R.De Niro), Nicka (C.Walken) i Stevena (J.Savage) doleti poziv 'u ime Boga i Domovine s čašću' za službu u ratu u Vijetnamu. Njihov primitak tog poziva, njihov totalni slom tamo u paklu rata, njihovo vrijeme nakon službe u vojsci .. sve to ako niste vidjeli, lako ćete pogledati. Što rat učini čovjeku od života, od snova, od ljubavi, od prijateljstva, od bratstva, i kako utječe na njihovu spoznaju. Drugi par rukava je gledanje na to zašto se vodi taj rat i kakva je percepcija i odnos prema tome što se događa. Ljudi koji su ostali doma, isprativši svoje muževe, braću i prijatelje nastavili su sa svojim poslom, sa svojim mukama svakidašnjeg života.. zarađivajući teško za svoj kruh, pijući za šankom, igrajući biljar i kuglajući. Vrlo je upečatljiva scena, čak preteška a da se ne spomene, kad se družina prijatelja ponovno nađe u lovu na jelene nakon što se Michael (De Niro) vratio 'prekaljen' iz rata; Nekada kad bi išao u lov na jelena vrebao bi na tu životinju kao ubojica, kao – ne na plijen – nego, naglasimo to, kao na trijumf!.. pucavši jelenu među oči bez imalo ustezanja. Sada nakon što je doživio pakao 'pucanja sebi u glavu' u ruskom ruletu, gledanja slika kako svinje razvlače trupla raskomadane djece po blatu, on je osjetio strah, duh i živo srce tog jelena.. vidio ga je ravno u oči i nije mogao opaliti. Scena koja gađa u suštinu, o kojoj sam zapravo želio progovoriti, događa se u baraci poslije lova. Pijani Michaelovi prijatelji, koji cijelog života samo gunđaju, piju i preživljavaju, u nekom koškanju posvade se, a onda u jednom trenutku Stanley (J.Cazale) potegne pištolj kojeg obično nosi na svog prijatelja koji ga je zadirkivao. U to među njih uleće pobješnjeli Michael i odigra Stanleyu kultnu scenu 'ruskog ruleta' ne bi li mu objasnio značajnu razliku između zajebancije i ozbiljnog bitka koji spava u svakom oružju. Obični Amerikanci koje su ovi momci ostavili otišavši u Vijetnam ostali su u svome gradiću 'sanjati' svoj američki san. Nakon katastrofa i tragedija koje su se izdešavale sa tom trojicom i Nickyjevim sprovodom na kraju, oni na okupu poslije sahrane opet kao obitelj u crnini, dok ne znaju što bi rekli da razbiju neugodnu tišinu i izbjegli teške jecaje koji žele da provale, oni tiho i tužno započnu pjesmu 'God bless America'. Jer opet u toj Americi, sada ne više sivoj ni romantičnoj kao na početku, nego crnoj, oni ostaju da žive.. o tome svjedoče pogledi koje za stolom razmjenjuju Michael i njegova i pokojnikova voljena Linda (M.Streep). Opet ostaju, pa makar i na ruševinama jednog života nekakvi temelji za ljubav, nade i još nerođene snove.

I za kraj ovog osvrta htio bih završiti na tragu svoje početne misli; da sve ono što film prikazuje pogledate i osjetite sami. Sva njegova recimo to tako tri dijela, jer je film tako komponiran (prije odlaska u rat- u ratu – i poslije rata); a ono što treba da se kaže treba da bude misao koja kao da konstantno leti iznad fabule i želi sve to da obuhvati. To je smisao svijeta. Smisao koji se širi svijetom uz gomilu ratova. Novac ide uz rat, rat ide uz novac. Vrijednosti poput Boga, Blagoslova, Domovine, Časti i Dužnosti redovito idu uz golemu mašineriju koja u magli financira sve te pohode. Milijuni mladića koje se šalje da ratuju izgube upravo ono u ime čega su išli u te pohode. Izgube svog Boga, svoju domovinu, svoju čast. Jer kako to sve zaraditi u ratu? U ratu obrane od komunizma koji bi iz Vijetnama mogao zaprijetiti? Ništa ti mladi ljudi ne mogu zaraditi u toj vojničkoj uniformi osim da izgube pamćenje, živce, noge, ruke, muškost, čast, braću, prijatelje.. tko im to može poslije rata isplatiti? Tko će napredovati ili prosperirati kad oni daju svoje živote za svoju zastavu? Njihova obitelj? Društvo? Opće dobro? Tko?

'Lovca na jelene' ako niste, svakako pogledajte. I sam eto priznajem da jedan dug period svog života nisam 'u komadu' sabrano pogledao ovaj film. Kad je čovjek mlad teže se nosi sa dugim uvodima kao što to ima ovaj film, tako da je možda u tome nešto kao zamka u koju će se uloviti mlađi gledatelj. To je važno reći, jer nije dobro da se ovaj film gleda na preskokce ako se gleda prvi put i želi se upiti odličan dojam.

Impresivno je da i akcija u ovom filmu ima pravo mjesto. Ovu ratnu i socijalnu dramu ispunjavaju slike kao iz života uz besprijekornog Roberta De Nira, Christophera Walkena, i posebno bih još istakao - Johna Savagea. Ovaj film je obavezna lektira za svakog filmofila.

(KRUH SVAGDAŠNJI)

(RADNIČKA KLASA)

(GLEDANJE UTAKMICE PRIJE LOVA NA JELENE)

(ZAFRKANCIJA: 'JA ULAŽEM 20$ DA QUARTERBACK EAGLESA NOSI HALJINU!')

(RUSKA ENKLAVA MELTING POTA U PENSILVANIJI)

(STEVENOVA ŽENIDBA - PRAVOSLAVNI OBRED)

(SVEČANA SALA ZA ISPRAĆAJ MLADIĆA U VOJSKU)

(UJEDNO SVADBA - VESELJE POD KRILATICOM NACIJE)

(STEVENOV POSLJEDNJI KAZAČOK)

(PIJANI, MLADI, NADOBUDNI - NICK, MIKE I STEVEN)

('NADAM SE DA ĆE I NAS POSLAT TAMO GDJE IMA AKCIJE!!')

('JEBI GA.')

('JEBI GA? ŠTO JE REKAO? JEBIGA??')

('PA KAKO JE TAMO JEBIGA?')

('JEBIGA!')

(ODUVIJEK JE SHVAĆAO VIŠE)

(DOK SE ONI KAO I UVIJEK SVAĐAJU OKO HRENOVKE)

(LOV NA JELENA - SAMO IGRA?)

(TAMO GDJE NEBESKI SVOD DOTIČE ZEMLJU)

(SMRT JEDNOGA BOGA)

(BOLNO ODUZET ŽIVOT)

(OKLADE VIJETKONGOVACA U RUSKOM RULETU)

('NE BRINI! ZA PET MINUTA IZLAZIMO ODAVDE..')

(RULET ŽIVOTA I SMRTI, NISU MISLILI DA ĆE BITI TAKO)

(PUCANJE SEBI U GLAVU POD PRISILOM)

(MRŽNJA)

(VIŠE OD MRŽNJE)

(POVRATAK U DOMOVINU GDJE SVI SANJAJU AMERIČKI SAN)

(OŽILJCI - MICHAEL)

(OŽILJCI - STEVEN)

(OŽILJCI - NICK)

(ARBITAR U RUSKOM RULETU - DEMON)

(NICKOV POSLJEDNJI ISPRAĆAJ)

('..GOD BLESS AMERICA..'; TIHI PJEV)

----------------------

Cavatina by The Shadows

Oznake: Michael Cimino, Robert De Niro, Christopher Walken, drama, ratni, 1978, 9/10

- 14:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 27.12.2014.

AN ANGEL AT MY TABLE (1990)

52.AN ANGEL AT MY TABLE (1990,NZL) Ocjena: 9/10
(Anđeo za mojim stolom); biografska drama
Redatelj: Jane Campion
Scenarij: Laura Jones, Janet Frame (autobiografske knjige)
Glazba: Don McGlashan
Snimatelj: Stuart Dryburgh
Uloge: Kerry Fox, Alexia Keogh, Karen Fergusson



Poslije dosta dvoumljenja, nakon što su slike ovoga filma odstajale oko dva tjedna u mojoj glavi odustao sam od negativnog prvog dojma prema ovom filmu. Iritiralo me trajanje filma, jer mu to uostalom i jest glavni minus; traje malo predugih 2 sata i 38 minuta. Ima tu određenih površnosti i letimičnog neulaženja u psihologiju glavnog lika, ali sada mi je baš sve svejedno.. jer ovo nije Bergman ni Hitchcock i ne mora ni biti. Danas mi se film čini zapravo prekrasan i ja ga obožavam. Radi se o biografskoj drami o novozelandskoj pjesnikinji i spisateljici Janet Frame, o njenom djetinjstvu i odrastanju 1930-tih godina, o njenim mukama sazrijevanja kao djevojke i umjetnice i o torturi u državnoj bolnici nakon što su joj pogrešno dijagnosticirali shizofreniju, pa sve do puta u Europu 1950-tih. Ona je rođena u siromašnoj porodici s mnogo braće i sestara i oduvijek je bila malo debeljuškasto zamusano i raščupano crvenokoso čudo. Njezina čista duša, vječiti upitnik iznad glave, život i odrastanje na rubu zemaljske kugle u savezu su sa posebnošću nesavršene prljave djevojke loših zubi kojom ju je Bog obdario i znak su ljepote koju je krasno vidjeti, bilo na filmu, bilo na crno-bijeloj fotografiji, bilo na ulju na platnu, bilo u kojoj umjetničkoj formi. Janet Frame u ovom filmu je divno čudo prirode, kao cvijet kojem smeta kisela kiša, biljka podložna bolestima i nedaćama nedobrog svijeta ljudi. U njoj je nešto poput ideala netaknute izvorne ljepote. Njezina ljepota je iz Raja, dok sva druga ljepota modnih hostesa, glumačkih i pjevačkih arhetipa nema mjesta u Raju, nego je ta ljepota ljepota nametnuta, plaćena, pretplaćena, naplaćena, uplaćena, umjetno namirisana, ukrašena, uveličana, kićasta, plastična, špičasta, nakaradna. Nije baš da se vaš pisac tako lako zaljubljuje u likove iz filmova i romana, ali u ovom slučaju baš kao da ga je nešto odalamilo. Tri tjedna nakon što je pogledao ovaj film, shvatio je da mu je Janet posebna i čini se da se zaljubio. U sve tri glumice koje igraju Janet Frame. One su sve kao jedna. Blesavo zar ne? Eto… malo šale nije na odmet. Toliko je slatkih i simpatičnih momenata s malom Janet da ne može a da vas ne prožme milina. Pogledajte u slikama ispod. To dijete je kao plišani medvjedić kojeg vam dođe da ga zagrlite. Tu si ne možete pomoći, ma koliko profesionalnost od vas zahtijevala da pišete ozbiljnu recenziju. Sveukupno u slučaju Janet Frame zapravo se radi o jednom osjetljivom i osjećajnom biću koje s čuđenjem promatra svijet, koje je kao autentični izdanak povučene i iskrene ljudske prirode. Reći ću vam u suštini kako stoji sa ovim filmom redateljice Jane Campion. Film je prvenstveno za gledanje, u punom značenju te riječi. Kad ga pokušavate pratiti, mnogo čitati što se govori, mučiti glavu sa radnjom i pričom.. možda vam se neće film toliko dopasti, jer je u neku ruku suviše klasičan, nema nikakve posebne nadgradnje koja će vas zaokupiti više nego kod nekih možda uvjerljivijih i značajnijih biografskih filmova. Slike koje ću vam izdvojiti i posložiti bit će vam sasvim dovoljan pokazatelj što je adut ovoga filma. To je saga o životu jedne djevojke kakav jest. To je više poezija u slici nego bergmanovsko ili frojdovsko čudo psihoanalize. Ne može se umanjivati ovaj film zbog njegovih nedostataka, a ne može ga se ni uveličavati i dovađati u suvišne komparacije, zato jer se ovaj film voli. Nevjerojatno ali istinito, na prvo gledanje mi uopće stvari sa ovim filmom nisu ovako izgledale. Nakon poniranja u fotografiju filma, u sve njegove zakutke ja sam osjetio istinsko oduševljenje.

Evo slike..

(ŠTO SE TO U DALJINI VIDI?)

(IDEMO BLIŽE..)

(ČUDO)

(UVIJEK PROMATRALA ČUDNOVATI SVIJET LJUDI)

(..KOJI SU JOJ..)

(..BRANILI VIDJETI.)

(BOLEST)

(BOLEST)

(BOLEST)

(ŠTO TO IMA OVDJE)

(OD TATI UKRADENIH NOVACA KUPILA ŽVAKE PA IH DIJELI)

(PROZVANA PRED RAZREDNI SUD: 'ODAKLE TI NOVCI?')

(KAZNA; STAJANJE GLEDANJEM U PLOČU)

(VRIJEME PROLAZI.. JADNO MALO ZLATO PLAČE..)

(AŽDAJA LIKUJE)

(PRIMJEĆUJE SVE)

(SESTRICE KAO SARDINE)

(ZAMUSANE I BLATNE)

(VIDI SE KAMO JU PUT VODI..)

(ODRASTANJE NA RUBU SVIJETA)

(POZDRAV DJETINJSTVU)

(POSVUDA SA BILJEŽNICOM)

(U TINEJDŽERSKOJ DOBI; UVIJEK DRUKČIJA)

(IZRASLA U DJEVOJKU)

(NA LITICI GLEDAJU OBLAKE I PRIČAJU O DEČKIMA)

(NE ZNA SE UKLOPITI)

(SAMOĆA POD VEDRIM NEBOM)

(MUČNE GODINE TUGE U DUŠEVNOJ USTANOVI)

(DONIJELI JOJ U BOLNICU NJEZINU KNJIGU)

(DOLAZAK U ŠPANJOLSKU)

(OSLUŠKUJE I PIŠE UZ MIRIS SVIJEĆA, NOĆI I MORA)

(LJUBAV I ROMANSA)

(OPET SAMA)

(VRATILA SE)

----------------------------------------------------

(KERRY FOX)

Oznake: Jane Campion, drama, biografski, novozelandski film, 1990, 9/10

- 12:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 17.12.2014.

LOVE STREAMS (1984)

50.LOVE STREAMS (1984, USA) Ocjena: 9/10
(Ljubavna strujanja); drama
Redatelj: John Cassavetes
Scenarij: Ted Allan (sc.&predstava), John Cassavetes
Glazba: Bo Harwood
Snimatelj: Al Ruban
Uloge: Gena Rowlands, John Cassavetes, Diahnne Abbott




'ŠTO JE LJUBAV?'

Iz ovog jedinstvenog Cassevetesovog, posljednjeg i najzrelijeg filmskog redateljskog i glumačkog ostvarenja, ukupno sam povukao tri do četiri dijaloga kroz koje je moguće vrlo dobro shvatiti cijelu poentu. Ali o tome u sljedećem odlomku. Najprije da kažem nešto o Cassavetesu kao glumcu. Možda to kažem pomalo i ambiciozno obzirom da Cassavetesa znam površno, a posebno po legendarnoj ulozi žigosanog Viktora Franka u filmu 'The Dirty Dozen' (1967), preko vrlo solidnog 'Minnie and Moskowitz' (1971) kojeg je režirao, a u kojem igraju njegovi standardni glumci Gena Rowlands i Seymour Cassel pa sve do nekoliko uloga koje su mi ostale samo u magli. Sve do 'Love streams' iz 1984. u kojem je - da se tako slobodno izrazim – 'razvalio'. Snimio je film svih filmova o strujanju ljubavi u sjebanom svijetu ljudi. Zasigurno je intencija dugo klijala u životu tih umjetnika (pisca i režisera; Ted Allan-Cassavetes) pa da urade nešto ovakvo. Film koji spaja ideju čovjeka materijalno osiguranog, kažimo 'bolesno' bogatog, koji leži na gomili para stečenih na imenu 'zvijezde', koji je bolestan, jebeno bolestan od tih para koje troši na kurve, ali i na mlade djevojke na putu da to postanu samo zbog nedostatka pameti, na alkohol i luksuz; koji dakle spaja tu ideju sa dušom u čovjeku koja silno želi, i jedino što može je samo da voli i samo da ljubi. Cassavetes kao da je uskrsnuo legendarnog Bogieja. On je iz noći u noć pijan, spava sa ženama kojima u frenetičnom smijehu ispisuje čekove kao po listovima salate, vraća se s cigaretom u ustima koja je sastavni dio tog čovjeka, posrće i ruši sve što je obješeno po zidovima njegove kuće, vječito je porezan, krvav, nespretan, turoban, kao gomila nesklada. I na kraju – svima nam je jasno – da je on dobar, on je najbolji i najkrvaviji lik jer ga kao takvog uvijek neki macho-frajer dobro pretuče. Dakle, bogat, dobar, pijan, tučen, sjeban, krvav, živ. On je u svijetu pisanja kao u nečemu umjetnom, u zoni u kojoj uspijeva čak i da živi sa svim tim djevojkama u istoj kući. One su se udomaćile, i on ih ljubi kako nijedan macho ovog svijeta ne bi znao. Nitko tu nikoga ne voli, to je samo takav život – i on to zna. O ljubavi ćemo u narednom odlomku, jer film je upravo o tome. Ne sjećam se je li Bogart igrao neku tako izraženu osebujnu višeslojnu ličnost, ne – mislim da nije. Cassavetes ujedno gradi nešto kao hommage, dok sa druge strane pokapa tu motivima dosta usku eru noir estetike prošlih decenija.

Dijalog prvi: Kod Roberta Harmona (J.Cassavetes) uobičajeno dolaze lijepe mlade djevojke, zadivljene njegovim šarmom, knjigama, privučene nekom svojom fantazijom. One su kao začarane nečime što se zove 'strujanje ljubavi'. One su u ovom kadru sve oko šanka i gledaju u njega svojim slatkim okicama kao 'pred Trnoružičin san' znatiželjnim. Robert spravljajući piće od šampanjca i narančinog soka govori s jednom 18-godišnjom ljepoticom: '.. You see.. a beautiful woman.. has to offer a man her secrets.. I'mean, this is so beautiful I can't tell you.' Ako žena svome muškarcu ne ponudi i ne povjeri svoje tajne, onda nema ničega.. vrijeme je uzalud, ne valja ništa. Mlada djevojka je u fantasy svijetu, misli kako sve zna, često je prgava, uvjerena da pred njom nema tajni, osvojit će i prisvojiti sebi ljubav muškarca, često je neukrotiva, a onda svejednako na kraju nešto zapinje, ne ide i neide.. izostane sreća, zadovoljstvo, strujanje ljubavi nije istinsko.. nije stalno.. razočaravajuće je. Ovaj deziluzionirani pisac, prokleti sjebani obogaćeni superstar iz sjene to govori ovoj djevojci jer ju vidi u njezinoj nadobudnoj vrućoj mladenačkoj ustreptalosti.

Dijalog drugi: Sarah (G.Rowlands), Robertova sestra, rastaje se sa mužem (S.Cassel) kojemu sud dodjeljuje njihovu 13-godišnju kćer. Ona već sigurno ima ohoho preko 35, možda i preko 40 godina, osjeća gomilu depresivnih misli u sebi, splasnuće žara životne radosti (pitamo se čemu to?). Fali joj sve što osjeća da je izgubila: oslonac, rame za plakanje, nježnost, povjeravanje, poštovanje, da netko za nju brine, strast, seks, radost u malim stvarima, obitelj.. jer u životu se nalazi nešto što konstantno nagriza, ždere i guta njezinu sreću. Ona, naime, vjeruje u 'strujanje ljubavi', ona kao žena vjeruje u fiks ideju 'vječne ljubavi', u onaj 'zauvijek' s oltara, u onaj 'volim te'. A opet, ne zna što joj se događa i da joj se sve to događa upravo zbog vjere u 'strujanje ljubavi'. Ona dolazi bratu. Uvjerava ga kako je i on u kurcu zbog nedostatka 'ljubavi' pa mu odluči kupiti kućnog ljubimca (i to ne jednog). Uskoro, jet-set imanje s bazenom alkoholiziranog promiskuitetnog pisca postaje farma sa konjima, patkama, kozom, raznim kokoškama i psom Jimom. Taj humoristični dio filma je toliko tragikomičan da vas zaboli duša kad to vidite. Robert joj iskreno kaže: 'Ljubav je mrtva. Postoje samo muškarci, i postoje samo žene koji žele provesti svoje vrijeme što ugodnije.. i to je sve.' Pa iako joj to govori, on upire sve snage farmera zbog ljubavi koju ima za svoju sestru. Shvatite ovaj film je nešto prekrasno.

Dijalog treći: Robertu dolazi druga bivša supruga ostaviti 8-godišnjeg sina da ga on pričuva preko subote i nedjelje. Dječak je upao u nešto u što valjda nikad više u životu neće doživjeti od strane ljudi. Pred očima klinca odigrale su se dvije beskrajne krajnosti: Vidio je ljubav koju si sam nije znao objasniti (Robertova iskrena ljubav za sestru) i vidio je vlastitog oca kako pijan i krvav puže pred vratima njegovog brutalnog očuha koji mu je tati još prethodno razbio nos. Još prije nego se to odigralo Robert je za šank-barom u svojoj vili sinu rekao ovako: 'Znaj sine, kad navršiš 14-15 shvatit ćeš ovo što ću ti reći.. Ja ti u životu ne volim muškarce, ne volim ni žene.. ; Mali upita: A koga voliš?; Stari: 'Valjda volim samo djecu. Djecu i starce, oni su uvijek takvi kakvi jesu.'

Ovo je film koji bi trebao razbiti toliko ružnu i ofucanu predrasudu o tome kako muškarac koji ima mnogo žena u životu da je njegov um, um retardiranog alfa mužjaka, koji ženu gleda kao stopostotni seks objekt. Ili ako hoćete, film želi upozoriti na to da je u nečemu drugom problem.. u retardiranom društvu u kojem nastaju 'retardirani' muškarci i 'retardirane' žene. A Robert je prikazan sa desecima žena oko sebe, a da nije prikazan niti jedan jedini kadar seksa i bilo kakve sirove strasti.. U pozadini se daje zaključiti da on to radi, ali to radi ne iz ljubavi, ne iz sreće, nego to radi jer je takav svijet. U tom kretenu i smeću od čovjeka ipak kuca strašno veliko srce.

Stujanje ljubavi je nešto što ljudi, ti 'zreli muškarci i zrele žene' nazivaju 'ljubav'. Ljubav koje ustvari zapravo rijetko ima u pravom obliku. Ona je zapravo uvijek samo to, paravan za zajednički život: provod, avantura, energični bljesak zaljubljenosti, pa borba, djeca, izlet i roštilj, rođendanska proslava s kumovima ili rodbinom, ljubomora, fizičko gađenje, odbijanje seksa, svađa, razvod. Zatim 'taj vrt zajedničke ljubavi' malo pomalo, pa sve jače i jače stane nadvijati plašt neke čudne struje; struje imperativa za održanjem i zadržavanjem bračnog partnera, struje da se ne izgubi posao i da se zarađuje, struje bijesa i bijega i frustracije, tuge. Dosta sam rekao.

'Love streams' je portretiranje, majstorski film, prepun životnih istina. Sve ostalo, svoje utiske, svoja dobro provedena 2 sata, pronađite sami gledajući ovaj izvrstan film. I naravno, nakon što za pripremu pogledate slike.


(JEDAN)

(DVA)

(TRI)

(ČETIRI)

(PET; A OVA LIJEVO JE ONA POD TRI)

(ONA POD TRI I POD PET LIJEVO)

(ŠEST,SEDAM)

(SLATKA OSAM; DO NJE DEVET KOJA JE -POPRILIČNO SAM SIGURAN- ONA POD ČETIRI)

(ONA POD PET IZBLIZA; TKO NE BI VOLIO OVAKVU LJEPOTICU?)

(SARAH NA RASTAVI)

(UPRAVO DOK MU ULEĆE ZGODNI TRANSVESTIT PHYLLIS ON...)

(..UGLEDAO DESET..)

('IMAŠ U PLANU NEŠTO ZA VEČERAS?')

('DA. PO NOĆI PIŠEM KNJIGU.')

(DESET JE SUSAN)

(SUSAN MORALA FRAJERA ODVEST K SEBI)

(PIJAN I NATUČEN; NE MOŽE DALJE)

(I SUSANINU MAJKU MU SRCE VOLI)

('SINE ZNAŠ: 'MUŠKARCI NISU DOBRI, KAO NI ŽENE.')

(ŠTO JE OVO? TATA IMA HAREM?)

('HOĆU MAMU!!')

('NISAM LI TI SINOĆ REKAO DA ĆU BITI VANI??')

(ALI SLOMIO SE)

(JAZZ AMBIJENT - LIKOVI POPUT ROBERTA SU SAMOTNJACI)

(UVIJEK KAD ŽENE NISU TU ON S CIGARETOM BAULJA SAM PO KUĆI)

(SARAH- OTVORITI SVOJE SRCE NE MOŽE SE BILO KOME)

(NITI ONA NAŠLA MUŠKARCA..)

(NITI ON LJUBAV.)

(IDE ONA SA KUĆNIM LJUBIMCIMA)

(ON JU VOLI VIŠE OD ŽIVOTA)

(HE REALLY, TRULY AND DEEPLY CARES.)

----------------------------------------------------

(J.CASSAVETES, G.ROWLANDS: SUPRUŽNICI U STVARNOM ŽIVOTU)

(GENA ROWLANDS U FILMU 'FACES', 1968.)


Oznake: John Cassavetes, Gena Rowlands, drama, 1984, 9/10

- 16:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 29.11.2014.

HENRY & JUNE (1990)

46.HENRY & JUNE (1990, USA) Ocjena: 9/10
(Henry i June); biografski, erotski, drama
Redatelj: Philip Kaufman
Scenarij: Philip & Rose Kaufman, Anais Nin (knjiga)
Glazba: Mark Adler
Snimatelj: Philippe Rousselot
Uloge: Fred Ward, Uma Thurman, Maria de Medeiros



(NAPOMENA: ako se netko susreće prvi put sa imenima H.Miller i A.Nin bolje da zaobiđe Wikipediju, nego je bolje da odmah posegne za ovim filmom ako već ne za Millerovom knjigom; moje mišljenje je da umjetnosti i doživljaju umjetnosti nizanje podataka iz nečije biografije samo škodi)

'KAKO BI PREKRASNO BILO OVO POGLEDATI U NEKOM MALOM KINU'

Pariz, 1931. Anais Nin (M.de Medeiros), još u ranijoj mladosti gubi nevinost sa današnjim suprugom, poslovnim tipom Hugom (R.E.Grant), upoznaje slobodoumnog i životnog pisca Henryja Millera koji radi na svom romanu 'Rakova obratnica' u kojem ulogu ima i alter-ego njegove žene June (U.Thurman) s kojom putuje u Europu. Anais Nin, voli Lawrenceovu knjigu 'Ljubavnik Lady Chatterly' svojevrsni standard erotske literature tog vremena. Prepuna je erotske fantazije i sva pršti od seksualnog naboja kojeg nikada nije izvukla iz sebe dalje od svojeg intimnog dnevnika. Da sebe još nije istinski ni upoznala osim kroz seks sa suprugom onako en face, ona svoje prvo duboko seksualno buđenje pronalazi u boemski tajanstvenoj Henryjevoj ženi June, a sve proživljava sa Henryjem.

Umjetnost (književnost) i odnos Henryja Millera i Anais Nin odraz su slike svijeta koja je erotska, seksualna, napaljena, koja se odnosi na privlačnost i želju za istraživanjem u ljepotama, peludu, nektarima i užicima svoga ljubavnog partnera. Njihov spontani ljubavnički tjelesni i izvantjelesni odnos odvija se na tragu prekida sa tradicijom sakrivanja u duge suknje do nožnih članaka, raskid sa tradicijom imperativa konzumacije seksa isključivo na bračnu noć (a u braku rijetko, više nikad, ili samo zbog rađanja 'plodite se i množite'), sa kulturom diktata novca i sa kulturom vraćanja na kanone nepovrijedivog logosa koji je nepromjenjiv i zadat od strane Boga. Njihov seksualni život, oni sami ga tako percipiraju, je vječno traženje jednoga u drugome. Međutim, seksualnost ima i svoju rušilačku i ubilačku narav; svaki put dok se predaje An'ais svog ljubavnika istom i izdaje. Nakon stare avanture žudi za novim drukčijim izazovom erotike. Čini se kao da svaki put svog ljubavnika nakon seksa ostavlja mrtvog u krevetu. A on se ne osjeća izdat nego ponovno juri za njom, kao da je još neistražena, dalja i tajanstvenija nego ikada. I to sve ne osjećajući krivnje što je ljubi na način što želi još bolji seks sa njom.

Mnogo je onoga što mi je upalo u oči između pročitanoga od komentara različitih ljudi nakon odgledanog filma Philipa Kaufmana 'Henry & June', a što mi se čini kao nedobro viđenje. Prvo i osnovno, publika koja sjedi i gleda film s čisto moralističke pozicije će u tom smjeru komentirati scenarij, radnju, postupke i ponašanje lica u filmu. Možda ne više, ali barem desetak sličnih komentara iščeprkao sam surfajući po netu, a koji se odnose na lukrativnu, koristoljubivu, paklensku crtu Anaisina karaktera koja kao krvopija iskorištava muškarce i žene u filmu na emocionalnu, duhovnu i moralnu štetu svoga supruga, bankara Huga. Slično, postoji krivo shvaćanje Henryjevog lika, kao ružnog prasca koji iskorišćuje žene tražeći od njih samo puteni užitak i seks, da je tipična američka svinja koja se preserava itd. Naprotiv, u filmu u jednom navratu on čak jasno daje na znanje svojoj novoj ljubavnici Anais, da ga smeta kad ona govori 'jebao si me i jebeš me'. On u kinu sjedi sam i plače na nijemi film 'Stradanje Ivane Orleanske' dok se svi u sjedalima imperativom romantike svojega doba uvjetovano grle i ljube 'jer se to tako i na filmu radi' (ljubi). Henry Miller nije samo obični 'fucker' kojemu je 'njegov džoka' centar svijeta, što će reći – lik pisca H.Millera u ovome filmu ne valja gledati kao da se radi o negativcu i rušitelju djevičanskih bedema, kao da se radi o Jokeru iz 'Batmana' ili Lexu Luthoru iz 'Supermana'. Svijet je H.Millera prosudio olako po nekakvoj ukupnoj poganoj slici koja je o njemu proizašla. Treba početi osjećati i misliti o onome kako on piše. Uostalom što fali ako njegov 'džoka' njemu i predstavlja centar svijeta ako njome usrećuje drugu polovicu svijeta, u ovom slučaju svoju ljubavnicu Anais. Taj seks je obostran, ali je i priroda takva da zahtijeva poraz drugog muškarca. 'Pogani' jezik u književnim radovima je opet nešto drugo i moguće ga je svakako interpretirati.

Lik Henryja Millera, pa neka bude 'ružan i zao' dođe vam nešto kao ukupnost obrnute svijesti prema gledanju na erotiku, strast, ljubav i seks, pa čak i platonsku romantiku, od one kako ju gledaju onodobni glasnici i zastupatelji vremena u svojoj lijepoj književnosti, umjetnosti i općenito javnom životu. Lawrence ili Miller je samo jedan, kao što su 'prokleti pjesnici' kao naš Kamov rijetke ptice u moru starih pisaca visokog cilindra i zašpičuljenog brka što su visili na promenadama po gala večerima i svjetskim izložbama. A opet, Henry, za jedne zadimljene zdravice u malom pariškom kružoku autoironično i sladostrasno kao sam dionizijski poslanik govori Anais koja je inspirirana H.D.Lawrenceom : 'Tko sam kvragu ja da prigovaram Lawrenceu, on želi osloboditi književnost.. a potom dok sa radija usred swing prijenosa uleće Adolfov pozivno-odzdravni poklič za boj – 'Sieg – Heil!, Sieg Heil!' – Henry tiho domeće: ' Ma jebeš Hune!' , ustaje na noge i zapleše. On kao da je nadišao tugu i bol 'prokletih' boema i oživio ideju radosti živog 'jebe mi se' za sve autoritete. Tko da mu naređuje kako će i s kime ljubovati? Adolf? Zvonar crkve Notre- Dame? Liga naroda za ova i ona prava i toleranciju?

Ne bih želio raspredati naširoko o svim drugim aspektima i mogućnostima gledanja na ovaj film. Bilo bi dobro da pogledate ovaj film. Ova erotska drama je film o vremenu koje je bilo takvo kakvo je bilo (prva pol. 20. st.) – takvo je bilo mnogo prije, a takvo je vrijeme u dobroj mjeri i danas – slijepo, pokoreno i porobljeno; to je film o seksualnoj energiji, o životu kroz seksualnost, o ženskoj seksualnosti i o muškoj seksualnosti, o percepcijama, o fantazijama, o iskustvima, o željama i eksperimentiranju.. o ravnopravnoj mogućnosti ljubavi uz nesputanu seksualnost, o Henryju Milleru, June, o lažima, istini i Anais Nin. I naposlijetku, da zaključimo – ovaj film nije puka biografija gospodina Henryja Millera ili Anais Nin.

--------Kratki književni intermezzo-------

H.Miller: 'Rakova obratnica'

„ Jesen je moje druge godine u Parizu. Poslali su me ovamo zbog nekog razloga, koji još uvijek nisam u stanju dokučiti. Nemam novaca, nemam prihoda, nemam nade. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Prije godinu dana, prije šest mjeseci, mislio sam da sam umjetnik. Više to ne mislim, 'sad jesam'. Sve što je literatura, otpalo je od mene. Nema više knjiga koje treba napisati, bogu hvala.

Što je onda ovo? Ovo nije knjiga. Ovo je optužba, kleveta, osobna uvreda. Ovo nije knjiga, u običnom smislu te riječi. Ne, ovo je neprekidno vrijeđanje, ispljuvak u lice Umjetnosti, noga u tur Bogu, Čovjeku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Ljepoti… čemu god hoćete. Ja ću vam pjevati, možda malo neskladno, ali pjevat ću vam. Pjevat ću vam dok crkavate, plesat ću nad vašom prljavom lešinom…


Da biste pjevali morate prvo otvoriti usta. Morate imati pluća i ponešto poznavati glazbu. Nije potrebno imati harmoniku ili gitaru. Bitna je stvar 'htjeti' pjevati. Prema tome, ovo je pjesma. Ja pjevam.


Tebi, Tanja, pjevam. Bilo bi mi drago kad bih mogao pjevati bolje, melodioznije, ali onda nikada ne bi pristala da me slušaš. Čula si druge kako pjevaju i oni su te ostavili hladnom. Pjevali su ili previše lijepo, ili nedovoljno lijepo.“

……

„ Svijet je rak koji sam sebe izjeda… Razmišljam o tome kako će onda, kad se velika šutnja spusti na sve i sva, glazba konačno likovati. Kad se sve opet povuče u utrobu vremena, obnovit će se kaos, a kaos je partitura na kojoj je ispisana stvarnost. Ti si, Tanja, moj kaos. Zato ti i pjevam. To čak nisam ni ja, nego svijet koji umire, odbacujući košuljicu vremena. Ja sam još uvijek živ, udaram nogama u tvojoj utrobi, stvarnosti na kojoj se piše.

Polako tonem u san. Fiziologija ljubavi. Kit s penisom od dva metra, koji se odmara. Šišmiš – penis libre. Životinje koje imaju kost u penisu. Dakle, doslovno tvrd ko kost… 'Na sreću, kaže Gourmornt, u čovjeku se izgubila koštana struktura.' Na sreću? Da, na sreću. Zamislite samo ljudsku rasu kako hoda po svijetu s podignutom košću. Klokan ima dvostruki penis – jedan za radne dane a drugi za blagdane. Drijemam….. “


(Ovaj roman je bio više godina zabranjivan)

Film je inače primarno iz Anaisine perspektive pa je možda trebalo da ovdje stoji literarni umetak iz njezine knjige, a ne iz njegove. Pa ipak, kad pitate vašeg filmskog blogera, on radije čita Millera, a gleda fino nijansiran i dimenzioniran erotski film.

(AN'AIS U ORMARU PRONAŠLA UZBUDLJIVE SLIKE)

(SLIKA NEPOZNATOG VLASNIKA)

(SLIKA NEPOZNATOG VLASNIKA)

('U ORMARU POSTALA SAM UPOZNATA SA BESKRAJNIM VARIJACIJAMA SEKSUALNOG ISKUSTVA..')

(U NJOJ JE PROBUĐENO NEŠTO ŠTO JE U SVIJETU ODAVNO ZASPALO)

(S LIJEVA NA DESNO: HUGO, AN'AIS, HENRY)

(HENRY: 'PO MENI, SEKS JE PRIRODAN. KAO ROĐENJE ILI SMRT..')

(UOČILA 'TAJNU' NA HENRYJEVU ZIDU)

(JUNE)

('ZDRAVO MALA, ĆOŠKARIŠ?')

(HENRY I JUNE- KAKO JE PROZREO NJENU PRIČU)

('A ONDA SAM SHVATIO..MAZNULA JE CIJELU PRIČU..')

(ONA SLUŠA: KAO VJEČNO ZAČUĐENO BIĆE)

('MRZIM MUŠKARCE KOJI SE BOJE ŽENSKE SNAGE..')

('NE PLAŠIM SE TVOJE SNAGE! DOPADA MI SE!')

('OVO NISAM JA.. ISKRIVIO SI ME..')

('NARAVNO DA SI TI.. TO SI TI U MENI..')

('TI SVE PORUŽNJUJEŠ! TEBI JE SVE ŠALA! TI SI SRAMOTA ZA PISCA!')

('TI NISI ČOVJEK! TI SI DIJETE! ISKORISTIO SI ME, JEBAČU!')

(EKSPLOZIJA-BOJA KRVI NA ZIDU STRASTI)

('STID ME JE TVOJIH OČIJU..')

(LIJEPA KAO SAN)

(VRTLOG STRASTI)

Oznake: Philip Kaufman, Uma Thurman, erotski, drama, 1990, 9/10

- 18:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.11.2014.

JESUS DE MONTREAL (1989)

43.JESUS DE MONTREAL (1989, CAN-FRA) Ocjena:9/10
(Isus iz Montreala); drama, satira
Redatelj: Denys Arcand
Scenarij: Denys Arcand
Glazba: Jean-Marie Benoit, Francois Dompierre, Yves Laferriere
Snimatelj: Guy Dufaux
Uloge: Lothaire Bluteau, Catherine Wilkening, Johanne-Marie Tremblay




'BITKA IDEOLOGIJA ZA MONOPOL NAD LIKOM KRISTA, IDOLOM ŠIROKE PUBLIKE'

Dok sam gledao ovaj film, sistematski sam razmatrao ideje o kojima se u njemu radi i o kojima se tu progovara, te si sve te ideje u glavi pokušao pobrojati, sortirati i konačno odabrati najdominantniju. Dok mi se taj proces vrtio u glavi, kako su ideje skakale po virtualnoj ranking ljestvici polagano sam počeo shvaćati koliko ovaj film ustvari moram svrstati među najvrhunskija ostvarenja. Vrlo brzo sam shvatio da ovaj film o Isusu nije primarno religijski film, dakle nije ni spektakl, niti kakva klasična adaptacija; shvatio sam da se ne radi ni o filmu koji bi bio nešto kao 'moderna' inačica Isusa u vidu kakve rock opere; sve je ustvari upućivalo da je glavna ideja ovog filma 'o Isusu' ideja koju valja izdvojiti, a to je nešto što se zove 'faktor medija' u jednom vremenu iz kojeg struji silna moć utjecaja na mase. Sjetio sam se poznate Marxove izreke 'Religija je opijum za narod'. Dakle radi se o filmu koji tematizira 'medij' kao izvjesni opijum za narod (koji može biti bilo što: npr. dramska predstava Kristove muke, tv-reklama za pivo, ili liturgija prema starom crkvenom običaju). Medij je prenositelj informacije širokim masama, a zapravo je ništa drugo do sredstvo širećeg državnog ideološkog aparata. Iz ovog filma proistječe ideja kako je svijet univerzalan, i kako poruke medija (izravne, sublimirane ili kamuflirane) kao sredstva moćnih instancija vlasti jesu glavni pokretač i ravnatelj masa, mnijenja i svih civilizacijskih društvenih kretanja. Posebno, ovaj film, Isus iz Montreala odnosi se na modernu današnjicu u kojoj se taj medij, to sredstvo, ta uloga opunomoćenika na 'proizvodnju slike i prikaza stvarnosti' nalazi kao na stolu za igranje stolnog tenisa između Svijeta sekularnog i Crkve kao čuvara kanona kršćanske religije. Čini se kako se cijela jedna bitka vodi na tom polju za tako vruć kolač, kakav bi bio prevlast nad medijima. Naročito u vremenima i u okolnostima poretka kapitalizma. Ma kako da okrenete i jedna i druga strana su jedna drugoj konkurencija: crkva prodaje svoje piete , čisla i krunice za par dolara, a svjetski trgovački lanci zabave i 'slobode' prodaju svoje kino-projekcije, pop-koncerte, i drugo sa svim popratnim marketinški našminkanim magnetičnim materijalom.

U Isusu iz Montreala u središtu te dvije, dozvolit ću si da kažem 'zakrvljene strane', našla se skupina dramskih umjetnika koja ustvari ne uspjeva da bude nezavisna. Oni priređuju dramsku predstavu o životu i muci Isusa Krista po narudžbi montrealske crkve, a na drugoj strani, pošto je cijeli performans otvoren za javnost u cijeli projekt se upletu sponzori, financijeri, trgovci željni zarade, televizijska mašinerija; svi kako bi družinu angažirali u svojem lancu medijske promidžbe. Družina umjetnika-glumaca je otvorena uma, odgovara zahtjevima publike i vremena i plijeni opće zanimanje, pomamu pučanstva. Ali, opet, ubrzo se vidi da umjetnikov um i izraz nadilazi shvaćanje kolektivne konzumerističke svijesti obožavatelja koji religijski (opijeni) pristupaju svakoj ideji. Daniel, koji je dramaturg, osnivač družine, (kao prema židovima) 'vanbračni sin', upravo kao Isus Krist sa svojim učenicima ustaje svojim izrazom, svojom rječju otvoreno buniti se i koriti izrabljivače slobodne umjetnosti, te lihvare, snimatelje reklama i 'trgovce ljudskim dušama' koji sve rade samo u svrhu mahnite prodaje i goleme zarade. On prilikom jednog snimanja, kad njegovu drugaricu iz družine primoravaju da se skine radi snimanja reklame za pivo, kao Isus u Jeruzalemu izaziva skandal rušeći sav snimateljski inventar i rekvizite te tako u konačnici postaje nepoželjan i jednima i drugima – i Crkvi i trgovcima, eksploatatorima ljudskog dostojanstva. Daniel, iako to nikome osim njemu odmah ne postaje jasno, postaje sve više razapet između ideologija. On ne želi postati ono što od njega ideologije pokušavaju napraviti - superstar, zvijezda, ikona novog milenijuma koji će piti Pepsi na gigantskim plakatima. Kako će biti s Danielom (Isusom) na kraju – pogledajte u filmu.

O tome su knjige i znanstveni radovi već napisani, no ja ću ipak uz ovaj film reći samo nekoliko rečenica. Film je o kršćanstvu, tako da ću pojam 'religije' u svrhu ovog osvrta vezati uz kršćanstvo. Religija je od prvih stoljeća, uzmimo od 4.stoljeća nadalje u crkvama 'proizvodila' mnijenje i kreirala svjetonazor čitavim svijetom. Oko toga su se vodile žestoke borbe. Sukobi su bili krvavi. Politika je došla u ruke vjerskih poglavara. Njihov medij bile su kroz stoljeća ikone, freske, glazba, propovijed, hodočašća. To je bila dominantna vlast i 'medij' (ideološko sredstvo) je bio samo u njihovim rukama. Kad je izumljen tiskarski stroj u 15.stoljeću knjiga je počela postajati nešto što više nije u vlasti isključivo samostana, redovničkih skriptorijuma, crkvenih biblioteka itd. Svijet je dolaskom novog vijeka doživio uz gospodarski i trgovački uzlet i kulturni preporod renesansu. Sve tako kroz kompleksne revolucionarno-progresivne vjekove do 20.stoljeća i pojave masovnih elektroničkih medija. Bitka za prevlast nad medijima traje i danas, na kičmi kako 'modernog' Isusa Krista, tako i na kičmi umjetnika koji se mora svim silama upinjati da se otrgne utjecajima moćnih zakona i vlasti – države, Crkve i diktature kapitala. Umjetnika se oduvijek eksploatiralo i koristilo u nečije svrhe.

Ono što je mene osobno pogurivalo i sve više uvjeravalo da ovome filmu zaista vrijedi dati mjesto koje zaslužuje jest spoznanje načina na koji se gore opisani proces odvija – priroda gibanja tog procesa. Princip je sljedeći – to 'reketarenje', Kristom ili Kristom-glumcem-(neslobodnim) umjetnikom između vrhovnih vladajućih Institucija državnog aparata, između ideologija koje si konkuriraju ili se prožimlju i nadopunjuju, a koje su u mimikriji tisuća frakcija, udruženja i stranaka događa se nešto kao domino-efekt, kako u 1.st.n.e. tako i na koncu 20. ili na početku 21. vijeka. Vrijeme, povijest, civilizacija: sve to djeluje kao jedan ogromni nezaustavljivi motor koji žvače i žvače, proizvodi i razara, i tako će dok je ljudi.

(POČETNA SCENA U KAZALIŠTU-SAMOUBILAČKI ČIN)

(UREDNICA TALK-SHOWA:"ŽELIM NJEGOVU GLAVU..", PARTNER: "NJEGOVU GLAVU?")

(KULT 'LAŽNIH' OBOŽAVATELJA)

(PASIJA 20. VIJEKA - U MALOJ CRNOJ KUTIJI ZVANOJ TV)

(KONTEMPLACIJA ČOVJEKA I UMJETNIKA)

(STUDIRANJE PRIJE POSTAVLJANJA PREDSTAVE)

(DANIEL OKUPLJA DRUŽINU-NEKADA IGRALA U PREDSTAVI, DANAS SVEĆENIKOVA LJUBAVNICA)

(NISAM BAŠ NAJBOLJI SVEĆENIK, ALI TO JE PREDSTAVLJALO NAJBOLJI IZLAZ..)

(SINHRONIZIRANO DAHTANJE-PORNOGRAFSKA PRODUKCIJA (GDJE SVE GLUMCI PARTICIPIRAJU))

(GOLEMI EKRAN S PROJEKCIJOM PUTA KROZ SVEMIR)

('TI BI DA IGRAŠ DJEVICU MARIJU?' /PODSMIJEH/)

('POGLEDAJ, SAV TVOJ USPJEH I TALENAT SU U TVOJOJ GUZI.'

(P.PILAT : 'BEZOPASAN...')

(SVEĆENIK: 'ON JE PRIJETNJA GOSPODINE.')

(PILAT: 'KAD BIH SUDIO SVAKOM FANATIKU NA BLISKOM ISTOKU MORAO BIH POBITI POLA POPULACIJE..')

(SVEĆENIK: 'ON GOVORI PROTIV SVEĆENIKA GOSPODINE..')

(...A SVEĆENICI PODRŽAVAJU RIMSKU VLAST.. PRIKAŽITE PRIMJER, RAZAPNITE GA!')

('BOLJE JE ŽRTVOVATI JEDNOG ČOVJEKA.')

('TVOJA SAM ISUSE! SPASI ME ISUSE!!' - GLEDATELJICA NE MOŽE ODOLJETI ZOVU SVOG ŽIVOGA IDOLA)

(EGZAMPLARNO POGUBLJENJE)

('PREDIVNO POGUBLJENJE, PA GDJE STE SE SKRIVALI DA VAS JOŠ NISAM VIDJELA..?'; VIDI SL.3.)

('SVE ŠTO KAŽETE MOŽE SE UPOTRIJEBITI PROTIV VAS.. IMATE PRAVO NA ODVJETNIKA..')

(ISUSU BI DANAS (UZ PRISTANAK MARIJE) POVADILI UNUTARNJE ORGANE)










Oznake: Denys Arcand, drama, satira, kanadski film, 1989, 9/10

- 09:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.11.2014.

HEAVENLY CREATURES (1994)

38.HEAVENLY CREATURES (1994, NZL) Ocjena: 9/10
(Nebeska stvorenja); drama, biografski
Redatelj: Peter Jackson
Scenarij: Fran Walsh, Peter Jackson
Glazba: Peter Dasent
Snimatelj: Alun Bollinger
Uloge: Melanie Lynskey, Kate Winslet, Sarah Peirse




'DJEVOJKE S OŽILJCIMA'

“… Majke, očevi, sinovi i kćeri, … svi na kotačima. Od 8 do 80, voze se iz zabave ili na posao, svaki dan. Na tisuće njih…“ (iz uvoda filma)

Christchurch, Novi Zeland, rane 50-te godine 20. stoljeća. Grad-prijestolnica kulture, obrazovanja i mirnog obiteljskog života, grad zelenila i grad s najviše bicikala u svijetu, odmah iza Kopenhagena u Danskoj. Tako počinje priča o slučaju koji je tih godina potresao novozelandsku javnost tako da se cijeli skandal i proces proširio daleko izvan granica te daleke otočne zemlje. Film je to koji je nastao prema predlošku dnevnika jedne ogorčene tinejdžerice (M.Lynskey) koja je sa svojom najboljom prijateljicom (K.Winslet) ubila svoju majku i zbog čega je kasnije objema djevojkama suđeno.

14-godišnja Pauline (M.Lynskey) kći iz radničke, ribarske porodice upoznaje se s Juliet (K.Winslet) koja sa svojim bogatim i uglednim roditeljima doseljava iz Engleske. Od samog početka mi osjećamo kako je uočljivo 'crna' Pauline ogorčena, inertna, povučena i posebnija, po svoj prilici i inteligentnija od ostalih djevojaka s kojima pohađa djevojačku školu. Poznanstvom sa Juliet, 'bijelom' plavokosom djevojkom punom zaigranosti, sarkazma i prijezira koja u sebi nosi veliki svijet inspiracije i mašte Pauline razvija veliku povezanost i bliskost. Njih dvije postaju srodne duše koje počinju živjeti jedan novoosmišljeni svijet mašte kao na dvoru izmišljenog kraljevstva u knjizi koju Juliet želi napisati. U njihovom gradu nema ničega što bi bilo prijateljsko njihovoj zajedničkoj duši – taj grad, grad je sivila, poretka stvari u kojemu moraš posivjeti, poružnjeti, mlad ostarjeti, dati cvijet svoje nevinosti nekom priglupom studentu ili podstanaru. Protiv svega toga, a tako i protiv roditelja koji će postati simbol svega što taj grad jest njih dvije će živjeti kao u jednom fantastičnom sestrinstvu koje će ih braniti od sile zla koja ih okružuje. Njihova sestrinska veza ima čitavu evoluciju od nastanka do raspada (nakon što ih društvo na kraju ipak rastavi). One su u početku zaigrane djevojke koje trčkaraju cvjetnim livadama, u mašti otkrivaju svijet filma i zemlje gdje pjevaju najljepši glasovi poput Maria Lanze, zatim doživljavaju prve 'napade' i protivljenja njihovih roditelja; a onda one grade visok bedem obrane oko sebe u vidu dopiske pod tajnim imenima iz svog romana o dvorskim skandalima (Pauline je Charles, Juliet je Deborah i imaju sina glinenog lutka Diella), smišljaju bijeg, postaju ljubavnici kojima nitko ništa ne može. One imaju svoj svijet, dvorac u kojem vladaju, a njihovi dvorjani su vojska koja sječe glave groznim neprijateljima, sve do jednoga dana kada napadi izvana ne postanu neizdrživi – Pauline počne planirati da ubije majku. I lezbijska i ubilačka komponenta između djevojaka stvar je psihologije i otpora, borbe protiv ofucanog konzervativnog društva u kojem se nema prava na vlastiti svijet mašte i snova.

U jednoj kratkoj interpretaciji ove drame neophodno je reći kakav je ovo zapravo film, jer osim što je provokativan, zrači nečime doista neobičnim ali magičnim. Teško je ikako propustiti naglasiti koliko ovaj film značajno progovara o unutrašnjem svijetu jednog adolescenta, u ovome slučaju o svijetu dvije djevojke u pubertetu. Gledatelj može ući u njihov svemir, u momentu kada se u svemiru jednog bića događa nešto kao 'veliki prasak' – te djevojke nakon toga doba u svome razvoju više nikada neće biti djeca. Nemiri, strahovi, nagoni, želje, potrebe, čežnje – potreba za gašenjem koliko i paljenjem, za vodom i vatrom – to su elementi tog mladog 'gnjevnog' bića u cvatu. I onda na putu takvom biću stanu užasni roditelji koji su toliko sivi i ugruvani da im sve mučna duhanski žuta boja isijava iz puti, ili psihijatri, popovi, učitelji, doktori, moralizatori. To postaje zajednički nazivnik – neprijatelj biću koje želi sanjati, otkrivati, spoznavati, nadati se, čeznuti i ljubiti.

Djevojke Melanie Lynskey i Kate Winslet su prekrasne. Čitava grupa glumaca u ostalim ulogama ostavljaju dojam sivih gradskih naturščika. Film se prelama i preklapa, konstantno teče između mučnih scena koje vode putem prema finalu filma strave i užasa i sa druge strane scena čarobno i snovito lijepih i zanosnih. I konačno, kad se podvuče crta, film osim što predstavlja značenjem dubok film, film predstavlja i jednu društveno kontroverznu crticu iz novozelandske crne kronike koja do danas ostaje moralno diskutabilna. Završit ćemo u duhu pitanja Dostojevskoga (njegovog Raskoljnikova): Jesu li djevojke krive što su ubile majku? Što je njih dovelo do toga da to učine?

(CHRISTCHURCH-TRADICIONALNA I KONVENCIONALNA SREDINA)

(DJEVOJAČKI ZBOR)

('SJEDITE!')

(PAULINE - IZDVAJA SE U GOMILI)

(MMM... MARIO LANZA..!)

('HEJ, NIJE LI TO ČUVENI IRSKI PJEVAČ O'LANZA?')

(GADLJIVI HUMOR-OTAC SE SPRDA SA M.LANZOM)

(DERIŠTE OD MALOGA BRATA SLOMILO PAULINU PLOČU)

(USKRŠNJI PIKNIK 1953.)

('BOROVNIJSKE PRINCEZE')

('CHARLES')

('DEBORAH')

(UNUTRA JE NJIHOVO BOROVNIJSKO KRALJEVSTVO)

('DIELLO' - SIN CHARLESA I DEBORAH; 'UBIO' 57 LJUDI)

(PAULINE U 'ZEMLJI ČUDESA')

('..MORAŠ JESTI!..')

(PSIHIJATAR: 'VOLIŠ LI SVOJU MAJKU?')

('NE!!')

('SVIĐAJU LI TI SE DJEVOJKE?')

('NE...')

(NESHVAĆENI I POVRIJEĐENI DRAGI ANĐEO)

('OSRAMOTILA SI MENE! OSRAMOTILA SI OBITELJ!!')

(U PAULINOM POGLEDU SE NEŠTO ZAMETNULO)

(..A ONDA JE DOŠAO TAJ DAN..)


Oznake: Peter Jackson, drama, biografski, novozelandski film, 1994, 9/10

- 15:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 29.10.2014.

KVINNODROM (1955)

35.KVINNODROM aka DREAMS (1955, SWE) Ocjena: 9/10
(San žene); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Hilding Bladh
Uloge: Eva Dahlbeck, Harriet Andersson, Gunnar Bjornstrand




Bergman u ovome filmu propitkuje psihologiju ženskog očekivanja od ljubavi, a osim toga film jasno prikazuje mučni svijet poraza koji se uvlači u život svakog suvremenog civiliziranog čovjeka. Stoga upravo i ne treba uzimati zdravo za gotovo domaći prijevod naziva filma koji uključuje isključivo san žene(!). Taj poraz ide uz građansku put gospodina konzula Otta Sonderbyja (G.Bjornstad), uz put male zavodljive šiparice Doris (H.Andersson) ili uz tip zrele žene koja stoji na svojim nogama, ali je nesretna u ljubavi i ovisna, kao kakvim lancima vezana u vezu sa sredovječnim i pomalo olinjalim oženjenim muškarcem. Osobe u starosti, kao nesretni Otto, ili u zrelosti kao modna fotografkinja Susanne sanjaju svoje snove o ostvarenju ljubavi, dok im život protječe u mučenju i teškoj prolaznosti. (izvanredni kadrovi Otta Sonderbyja dok ga ostavlja mlada Doris, nakon scene sa Ottovom kćerkom – društvenim i moralnim parazitom koji prijeti ucjenjivačkim sudskim procesom protiv oca; on stoji kraj prozora u poluosvjetljenom sumračnom raskošnom salonu i gleda na ulicu dok se čuje kako odzvanjaju dvostruka zvona s gradskih katedrala kao da poručuju: „Zbogom“) Gospodin Otto, ugledni je građanin sa mnogo novaca koji djeluje potpuno napušten – nevoljen, neshvaćen, umirovljen na razini kao profesor Isak Borg u 'Divljim jagodama', Bergmanovom remek-djelu. On sa ovom djevojkom Doris živi posljednji put, on sanja nedosanjani san, već vidno umoran od pokvarenog društvenog, obiteljskog, poslovnog i svakog drugog materijalizirajućeg života. Doris se pak igra, ona je dijete koje se smije čudnom i simpatičnom starcu; ali ga shvaća na razini da ne poimlje to istoga trenutka. Ona je dobro dijete, zaigrano, nesvjesno, željno da ljubi i da se nju ljubi – dok kćerka Ottova nije dobro dijete, ona je zlo dijete o čijim se korijenima treba duboko zamišljati. Ukupno; pitanje glasi gdje izvire taj starčev samotnički pakao; zašto je on sada u starosti nevoljen i primoran prezirati, biti stezan u okovima vlastite mržnje?

Susanne (E.Dahlbeck), nesretno zaljubljena žena koja više ne ljubi mladenačkom naivnom i izravnom iskrenošću, nego koja žudi za vezanošću za čovjeka, za povjerenjem, stabilnošću i sigurnošću; žena koja živi san o osvajanju ljubavi koju ima u voljenom muškarcu – sada nakon određenog vremena bez sastanaka ne uspijeva dobivati od svoga čovjeka onaj potez više s kojim je oduvijek računala – onaj potez da u tome muškarcu bude imala nešto više od ljubavnika na strastvenim tajnim randesima. Sve ono što ljubav uključuje izvan je domene njezine velike i snažne predanosti tome čovjeku. Ljubav tog njenog ljubavnika Henrika, neovisno što on govorio, mislio i radio vlasništvo je nekih drugih ljudi, sila i pojava. Nakon što joj cijelu tu istinu Henrikova supruga skreše u lice ova shvati što u životu znači ljubiti na njezin način. Sanjala je san o ostvarenju nečega što je odavno kupljeno, uzeto, potpisano, potvrđeno, procijenjeno, ugovoreno. Čista ljubav zacijelo negdje teče, ali unutar teških, neprohodnih, nadljudski strašnih debelih i zapetljanih zidova.

Kao i ostali Bergmanovi filmovi, radi se o mračnom filmu, a kroz koji nas režiser okom svog snimatelja provodi tako da se sve vidi. Brutalno ogoljeni karakteri u svijetu mučnom i stvarnom. Film je to koji nije među najboljim Bergmanovim ostvarenjima, ali je na tragu i potpuno usklađen sa žicom autorove genijalnosti. Bergman ovdje ne umjetnikuje, ne slika i ne uljepšava – on komunicira i kopa. Ostao sam više nego ugodno iznenađen pošto mi je ovo bilo prvo gledanje.


(USAMLJENA SUSANNE)

(TAJNI SASTANAK)

(TOLIKO DALEKI SNOVI)

(DORIS UPOZNALA GOSPODINA OTTA)

(MLADOST-LUDOST)

(OTTO BI SVE PODNIO ZA TRENUTAK LJUBAVI; U LUNAPARKU)

(KĆI IH UHVATILA 'IN FLAGRANTI')

(UTJEHA ŽENE MLADOJ DJEVOJCI)

(NAUČILA ŽIVOTNU LEKCIJU)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, švedski film, 1955, 9/10

- 12:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.10.2014.

CRIMES OF THE FUTURE (1970)

27. CRIMES OF THE FUTURE (1970, CAN) Ocjena: 9/10
(Zločini budućnosti); SF
Redatelj: David Cronenberg
Scenarij: David Cronenberg
Snimatelj: David Cronenberg
Uloge: Ronald Mlodzik, Jon Lidolt, Tania Zolty




'RANI CRONENBERG'

Vrijeme je da vam predstavim avangardnog mladog Cronenberga koji u narednom desetljeću 70-tih neće biti toliko 'dobar' koliko je to u ovom svom ranom filmu. Ovaj film kao da upućuje na kasnijeg, zrelijeg Cronenberga i zaista je zanimljiv. Za filmofile.

Nevjerojatan je ovo, gotovo pa eksperimentalni (nijemi!) igrani film Davida Cronenberga s naknadno dodanim glasom i zvukom. Fikcija je sljedeća: U početku filma u prvi plan dolazi Adrian Tripod (R.Mlodzik), liječnik bizarne zdravstvene ustanove za oboljenja kože izazvana kozmetičkim sredstvima koja se zove 'Kuća kože' kojeg ćemo pratiti kroz naraciju o njegovim iskustvima, temeljenim na njegovom analitičkom i eksperimentalnom provođenju vremena sa pacijentima, stanarima te bolnice. Glas govori o njegovom mentoru Rougeu, dermatologu koji je obolio i nekoć proširio 'bolest iscjedka' i onda netragom nestao. U sumornom, za prosječnog gledatelja teško probavljivom odvratnom ambijentu, groteskno-perverzni Tripod ukazuje nam na jednoj iracionalnoj razini stanje u kojem se čovječanstvo nalazi. Rougeova 'bolest iscjetka' prije nego što je prešla na muškarce, pokosila je zrelu žensku populaciju. Nadrealistični svijet kojeg donosi ovaj film trebalo bi shvatiti van vremena i stvarnosti, više kao nekakvu odvratnu viziju budućnosti, u kojoj se odvija horor pomaknutog znanstvenog scenarija, kojeg su protagonisti, perverzni doktori (kvazi-znanstvenici) i ljudi zaraženi nekakvom suludom farmaceutskom kombinacijom tog fantomskog doktora Rougea. Izgleda nam kao da su ti pacijenti eonima lišeni, ne samo žena, nego i ženskih svojstava pa je njihova svakodnevica i nužda maskiranje, lakiranje noktiju i traženje ženskih svojstava. Film je to koji će se osjećati u mnogim kasnijim Cronenbergovim filmovima. Ovaj znanstveno-fantastični, uz 'Stereo' (1968), filmski prvijenac eksperimentira sa vizijom futurističkog svijeta u kojem se razvila bizarna klima za život čovjeka. Čovjek kao seksualno biće nalazi se u toj bolnici kao da je 'pokusni kunić', kao da je već odavno po vokaciji pacijent (bolesnik), već odavno žrtva industrijske revolucije kozmetikom, konfekcijskom, bio-kemijskom i drugom upotrebom; nalazi se u rascjepu između vlastite animalnosti i devijantnosti prouzrokovane dugoročnom izlaganju preparatima i mehanizmima društvenog djelovanja. Veoma je inteligentno zamišljena takva jedna pretpostavka: To se vidi u potpuno hladnokrvnom i opuštenom tonu kojim ovaj pripovjedač sve to obrazlaže. Kušanje odvratnih i kužnih tjelesnih tekućina u tom svijetu je prihvatljivo, a čak se smatra i privlačnim. Bolesna perverzija je užitak na kojoj se temelji vizija reproduktivne politike u budućnosti. Njima se čini da je nasušno potrebna moderna, umjetno biokemijski potencirana evolucija. Bolest je postala aksiom neslućenih razmjera. Samo eksperiment može dovesti do pronalaska 'puta' u njihovom sustavu vrijednosti. Uz sve to, taj svijet je teško destruktivan, koliko i progresivan što potvrđuje politički aspekt tog fiktivnog društva kojim ravna izvjesna akcija i reakcija, vlast i opzicija. Društvo je to koje nije lišeno urota ni zavjera, i jasno se daje do znanja tko upravlja tim procesima ('heteroseksualni pedofili'). Cronenberg je stvorio viziju društva budućnosti koja je distopijska, dok unutar te distopije sustav funkcionira tako devijantno i progresivno uvjeren da grabi ka utopiji, k raju umjetne oplodnje nezamislivih razmjera, k svijetu neizmjernog seksualnog užitka, k neograničenoj znanosti, k svim slastima što nudi Zli svih zala (uživanju u tjelesnim izlučevinama, u nekrofiliji, pedofiliji, mazohizmu, čudnom sadizmu itd.)

U velikoj mjeri 'Zločine budućnosti' možemo percipirati kao film koji vrijedi kao 'univerzalno' eksperimentalno umjetničko ostvarenje moderne kinematografije. To je SF, ali to je i avangarda, poniranje u današnju suvremenu društvenu svijest. Uz dužno poštovanje svemu što je napravio – skok sa 'Crimes of the future' na 'Naked Lunch' iz 1991. (prema knjizi W.Burroughsa) se čini vrlo logičan; filmovi su kao stvoreni da se pogledaju jedan za drugim.
Jedan je ovo od mračnijih filmova koje je vrijedno pogledati ako imate želudac za to.

(TRIPOD I ROUGEOVI POMOĆNICI)

(PRODUKT ŽENSKOG ATAVIZMA)

(DOKTOR TRIPOD:INKARNACIJA ROUGEOVE METAFIZIKE)

(PORIV !!NEKRO!!)

(SISANJE ISCJETKA)

(MUŠKO-MUŠKO)

(MUŠKO-ŽENSKO)

(SIMBOLIKA: LIMB)

(PERVERZIJA U ZRAKU)

(HOROR - MORAL BUDUĆNOSTI)

Oznake: Cronenberg, SF, 1970, 9/10

- 12:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 07.10.2014.

EFTER REPETITIONEN (1984)

26. AFTER THE REHEARSAL (1984, SWE) Ocjena: 9/10
(Nakon probe/Efter repetitionen) tv-drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Erland Josephson, Ingrid Thulin, Lena Olin




'BERGMANOV STRINDBERGOVSKI TEATAR'

Možda ste se nekada zapitali kakav je smisao svih tih Ibsena, Strindberga, Molierea i drugih pisaca drama, kakav je to svijet koji je posložen u tim dramama. E pa otprilike kroz ovu dramu Ingmara Bergmana možemo razmišljati o tome iz prve ruke. To bi nam moglo poslužiti, ako ništa, kao odskočna daska u daljnjoj interpretraciji. U Strindbergovim knjigama može se naći ono što gledamo u ovome Bergmanovom klasiku. Dakle, teatar. Bergman nam je izložio kulisu ovako: u prvom planu imamo dramaturga, redatelja, strogog i švedski discipliniranog čovjeka Henrika Voglera kako lagano naizgled dokoličarski provodi svoje vrijeme poslijepodneva u kontemplaciji za svojim radnim stolom nakon probe. U jednom trenutku tu upadne mlada glumica Anna (L.Olin) koja je kći Henrikove ljubavnice, sada pokojne, ali isto angažirane glumice, tobože u potrazi za zaboravljenom narukvicom. Ubrzo krene dijalog između njih dvoje koji predstavlja nešto izuzetno snažno: prikazuje život u obliku ljudskog međuodnosa (muško-ženskog), a koji u datom vremenu 'nakon' probe počne da živi upravo kao da se odvija Strindbergova drama. Strindberg je Bergmanu zacijelo u izgradnji ove studije poslužio kao potporanj u igri prikazivanja života- u kojem i nije nešto drugo do onoga što daje teatar. Imaginacija, mašta, prijezir, glumačke čarolije, sav taj svemir tajnoga života među kazališnim predmetima, živi negdje zatvoren u ljudima i dok ne glume. U tome smjeru teče dijalog između starca-redatelja i djevojke glumice.

Međutim postoji jedna ključna razdjelnica među tim svjetovima – svijetom glumca i teatra i svijetom izvanjskim svakidašnjim, stvarnosnim. Ili je pak jedan svijet, a razdjelnica ga razdvaja i čini nekakav razdor. Postoji nešto kao sumnja, strah i pijanost od života. Bog Dioniz koji se spominje u prizoru kad Henriku i Anni u dijalog ulazi kao utvara njezina majka, odnosno njegova bivša ljubavnica. Čovjekova spoznaja kao da se može modelirati u životu u dva vida – jedan je onaj kakav je u osobi Henrika, a drugi onakav kakav je u osobi Rakel (I.Thulin). Tu Bergman izvire kao spajatelj Strindberga i Nietzschea. Henrik pili svoje luteransko držanje pred očajnom Rakel, koja grca od boli, sva u suzama i očaju. Henrik živi u teatru, a Rakel koja kao da prezire platonistički 'dobroga' Boga preplavljena ironijom nudi njemu svoje ocvalo tijelo. … Da bi netom nakon odlaska utvare (Rakel) s pozornice čuvstvo prijezira, ljutnje i sumnje počelo ispunjavati Henrika. To znači da je teatar počeo izlaziti, ostavljati Henrika – kao da je sve to što je nazivao teatar bilo nešto poput dugog melankoličnog sna u njemu dok je kunjao popodnevima za svojim stolom nakon brojnih odrađenih proba. A s druge strane provirio je iz njega onaj drugi teatar gdje se igraju uloge na ljudskom glumištu. (da parafraziram; Strindberg bi rekao – ljudi: životinje koje glume)

Aspekti ove drame mogu se postavljati i ponešto drugačije. Mogli bi govoriti o psihologiji glumačkog zvanja; oni upućeniji u konkretnu teatrologiju Strindberga ili Ibsena mogli bi reći više. Dovoljno je znati da je Bergman ovu dramu radio već nakon što se oprostio od režiranja filmova. On je tu zreo i dubok. (ovo 'dubok' bi vjerojatno smetalo Strindberga)
Dok sam ovo gledao, osjećao sam da sudjelujem u nečemu zaista dobrom, u nečemu što me potiče da posegnem u svijet zapostavljenih knjiga koje sam možda samo jednom ili nijednom u životu taknuo, ili kao premlad školarac pročitao kao što su Strindbergov roman 'Crvena soba' ili Ibsenove drame.

I na koncu, evo zašto sam ovaj vrhunski tv-film ocjenio sa ocjenom 9: Ocjenio sam ga sa 9 zato što sam zaljubljenik u svijet misli i ideja, a nisam ga ocjenio sa 10 jer u njemu nisam mogao pronaći onaj tragalački užitak koji vam prožme i dušu i tijelo da se zauvijek radujete tom filmu. Možda je i objektivno tako.

(NAKON PROBE;KAO U UTROBI TEATRA)

(PSIHOLOŠKA PREVIRANJA)

(TEATAR VAN TEATRA)

(ANNA I VOGLER; L.OLIN,E.JOSEPHSON)

(ANNA; L.OLIN)

-----------------------------------------------------------------

(BLISKI SURADNICI)

(MLADI BERGMAN)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, švedski film, 1984, 9/10

- 10:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.09.2014.

ORPHANS OF THE STORM (1921)

23. ORPHANS OF THE STORM (1921,USA) Ocjena: 9/10
(Siročad oluje); drama
Redatelj: D.W.Griffith
Scenarij: Adolphe d'Ennery (novel), Eugene Cormon (novel), D.W.Griffith
Glazba: Brian Benison, Louis F.Gottschalk (1996)
Snimatelj: Paul H.Allen, G.W.Bitzer, Hendrik Sartov
Uloge: Lillian Gish, Dorothy Gish, Joseph Schildkraut




Da... fabula iz ove nijeme priče strši baš kao klasična melodrama sa svim svojim zadatostima, ali ono čime ovaj film još snažnije zrači u budućnost je upravo njegova politička i povijesna komponenta. Nije teško odgonetnuti dva lica Griffitha u ovoj drami. Jedno je ono koje radi sentimentalnu i pozitivističku melodramu o osobnim tragedijama dvije sirotice (L. i D.Gish), a drugo je ono koje parodira i valorizira povijesna kretanja unutar društva u konkretnim okolnostima francuske buržoaske revolucije. Čitava je scenografija postavljena tako da gledatelj sa svime bude upoznat vizualno. Kao na traci povijesnih zbivanja gledatelj će se suočiti sa svim problemima i udesima koji su mogli zadesiti ljude iz različitih staleža u vrijeme smjenjivanja apsolutizma stare aristokracije i pretvaranja u bezglavu tiraniju jakobinskih vlasti nakon događaja 1789. Oluja koja bjesni u filmu je simbol povijesnih kretanja koja silovito puše i pokreće narod kao bujicu ili valove amo-tamo po ulicama. Da su znakovi baš kao i boje kojima ovaj film oskudijeva dokazuje nam ovako jedan bogat i prepun značenja nijemi film. Segmenti društva od onih u plemićkoj branši, preko onih u prevratničkoj političkoj pa do onih u smradu gradskih ćumeza igraju tako jedan ples, kao što je to ples i preljevanje boja u nekom spektru. Čini se da je i sam Griffith sa svojim suradnicima na slikama namjerno primjenjivao da različiti kadar koji pripada određenom društvenom staležu, da tom bojom bude i obojen. Ovaj film ne ukazuje na fizičku mijenu političke povijesti sa svojim uzrocima i posljedicama, nego na konstantno društveno događanje koje nalikuje na oluju. U toj oluji razabiru se tri faktora: jedan je onaj izvor mržnje sa svojom klikom koja se vječito žesti, osvećuje, ubija i vlada, drugi je onaj koji je na suprotnoj strani koji je nevin, običan, uvijek osuđen i kriv, dok je u sredini rulja raznih oblika koja predstavlja barikade kao prepone koje su tu kao kakav filter bez čijeg posredstva ne bi bilo povijesti. Kako melodramska priča, u Griffithovom stilu ide prema svojem 'happy endu' jasno je istaknut taj treći faktor. Zagovornik pomilovanja osuđenika na giljotinu, Henriette (L.Gish) i njezinog dragog čovječnog plemića i kavalira Chevaliera (J.Schildkraut), poznati povijesni lik Danton mora prijeći sa svojim konjanicima svu silu etapa ne bi li se probio od narodnog suda do gubilišta kako bi se giljotiniranje zaustavilo. To podsjeća na administraciju u povojima koja će krenuti na svoj put kroz vrijeme ka eri demokracije. Što se tiče sretnih završetaka Griffithovih drama, valja ih opravdati jednom neoborivom činjenicom: u slučaju 'Siročadi oluje' taj svršetak u sveopćem zadovoljstvu i sretnom ishodu pokazuje kako niti jedan dio društva revolucionarnim i olujnim pokretom ne iščezava sa lica zemlje… nema konačne i striktne kazne (npr. za grofa, koji ostaje živ kao glava obitelji), unatoč tisućama giljotiniranih glava. Svi ostaju i dalje tu, a vrijeme nosi svoje nove oluje.




(PARIZ)

(SIROČAD OLUJE)

('ORPHAN SISTERS')

(VISOKO DRUŠTVO I)

(SAMA)

(GOLGOTA 1789.)

(LILLIAN GISH)

Oznake: D.W.Griffith, nijemi film, drama, 1921, 9/10

- 14:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.09.2014.

AUS DEM LEBEN DER MARIONETTEN (1980)

19. AUS DEM LEBEN DER MARIONETTEN (1980,W.GER) Ocjena: 9/10
(Iz života marioneta); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Glazba: Rolf A. Wilhelm
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Robert Atzorn, Christine Buchegger, Martin Benrath, Rita Russek



Kod Bergmana nije potrebno objašnjavati kako u njegovim filmovima nije od presudne važnosti koliko radnje vam recenzent ili kritičar nekog njegovog filma otkrije. To je jednostavno tako, jer su takvi i njegovi filmovi. Radnja je tu fakt, nešto što je vidljivo i poznato i prije gledanja samo ako npr. pročitate kratki uvod u najavi prije emitiranja. Bergmana se treba baš pogledati, čitati o njemu, razgovarati i razmišljati. To je vrh filmske umjetnosti bez obzira s kolikom ocjenom se pojedini film ocijenio. Ocjene su tu samo u vidu nekakve osobne preferencije.
Peter Egermann (R.Atzorn), materijalno i poslovno sređen čovjek živi u braku sa Katarinom (C.Buchegger) sa kojom se slaže ali uglavnom samo površno i tehnički pri konzumaciji braka. Čitav njegov život život je muškarca zategnutog njegovom psihom. Katarina njihov brak kvalificira kao brak dvoje djetinjastih ljudi koji ne žele odrasti. Ona voli Petera, ali između njih postoji grozomorna, mračna, bijela kao smrt - nesnošljivost. Peter Egermann jednoga je dana (a s time počinje film) ubio prostitutku Katarinu (R.Russek), a bez vidljivog razloga.
Kroz ovaj njemački filmski projekt Bergman će se u veoma jakom zanosu baviti tim za njegovu filozofiju zapletenim odnosima u - i - među ljudima. Muškarac u likovima ubojice u Peteru Egermannu i npr. u liku homoseksualca Tima, Katarininom partneru modnom stilistu na poslu – opet je slab, kolebljiv i nesiguran, zatvoren i sklon potiskivanju ili impulzijama, dok je žena dominantna i zaigrana, nikada suzdržljiva dok su muškarci u pitanju. Da mnogo ne filozofiram dalje; film 'Iz života Marioneta' istražuje koje su to oklonosti i odnosi doveli do toga da Peter Egerman uradi to zlodjelo sastavljeno od ubojstva i silovanja pokojnice. On je patio od življenja u ulogama koje su mu dodijeljene još od ranog djetinjstva pod dominantnom majkom, a da nikad nije kreirao neki stav u kojem on neće biti marioneta. Izgleda da je psihički pukao i eksplodirao, ali sa tragičnim posljedicama po svoj život i živote onih u čijem se krugu kretao. Trpio je on u svom životu posljedice svoje slabosti. Nije se mogao osloboditi blokade i živio je u vječnoj diktaturi žene (majka, supruga, prostitutka) s kojom se nije znao suočiti. Duboki unutarnji strah od žene projicirao se u prikrivenu sklonost muškom rodu, zatim u osjećaj krivnje da ne živi kako Bog zapovijeda što vodi u mržnju i homicidalnu fiksaciju koju će i sprovesti.
Film kombinira crno-bijelu i tehniku u boji, vizualno i akustički sve je sređeno da se stekne uvid u odnos neuravnoteženog muškarca u vezi sa ženom koja je dublje biće od njega. Njegova lična kompleksnost i inertnost odbijaju se od putenosti dominantne, društvene, aktivne i zahtjevne žene. Scena u kojoj Peter ubija prostitutku je tako u boji, dok su sve ostale scene iz njegova života crno-bijele slike (čak i san!)
Bergman je rijetko kada prije radio ovako 'žestoko', premda se mnogo ovaj rad uspoređuje sa prijašnjima. Bergman je u ovome projektu razriješio dilemu ako je nečeg takvog uopće imao u svojim intimnim razmišljanjima. Tako se bar čini običnom gledaocu i uživatelju u njegovoj umjetnosti.

(RAZGOVOR SA PSIHIJATROM)

(TRENUTAK PROVOKACIJE)

(PETER IH TAJNO GLEDA)

(PETEROVA FIKSACIJA ŽENINOG UBOJSTVA)

(BRAČNE BESANE NOĆI)

(IZ PETEROVA SNA)

(POSLIJE ZLOČINA)

(SVRŠETAK)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, 1980, 9/10

- 11:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 20.09.2014.

LA MORTE VIVANTE (1982)

18. LA MORTE VIVANTE (1982,FRA) Ocjena: 9/10
(The Living Dead Girl); horor
Redatelj: Jean Rollin
Scenarij: Jacques Ralf, Jean Rollin
Glazba: Philippe d'Aram
Snimatelj: Max Monteillet
Uloge: Marina Pierro, Francoise Blanchard, Mike Marshall




Nikad, osim možda u djetinjstvu, nisam volio horore koje horor zaljubljenici obožavaju i po različitim forumima ih favoriziraju i kite naslovima: kultni, jebeno krvav, jeziv itd., a to su tipovi slashera tipa 'Madman', 'Sleepaway Camp', 'Petak 13', 'Klaonica'; sve filmovi na desetke nastavaka i u tko zna koliko istih varijacija, a da u njima nema nešto bitno, čak ni strašno jer je izlizano i samo narajcano vriskom i šikljanjem krvi. Na istu foru: grupica tinejdžera s koleđa dolazi u staru kuću gdje ih iz mraka vreba krampus sa sjekirom, vrtlarskim škarama, pajserom, krampom ili mesarskim nožem. Na neke od takvih filmova se dobro nasmijem, ali to nije pravi horor. Ono što se zove pravi horor (kojeg je neki pametnjaković ocjenio sa dva od deset jer mu je dosadan), je apsolutno malo remek-djelo francuskog redatelja Jeana Rollina – 'La morte vivante'. Radi se o alegoriji koja se odnosi na ljudsko zlo. 'Zlo' je upravo tako, u živima a ne u mrtvima.
Radnja se odvija u jednom zabačenom zamku pokraj Pariza gdje su djetinjstvo zajedno provele dvije mlade žene, međutim jedna od njih, Catherine Valmont (F.Blanchard) je umrla i sahranjena je u grobnici među zidinama dvorca. Jednog jutra neki pljačkaši grobnica ušli su u njenu kriptu, i usput istovarili nekakve bačve sa kemijskim otpadom. U času kad su krenuli otvoriti poklopce sa kovčega pokojnika dogodi se mali potres i zatrpa ulaz grobnice. Zbog oštećenja bačvi oslobodi se kemikalija i izazove nekakav plin koji prožme tijelo mrtve djevojke, i ona se probudi. U tome trenutku počinje naša vampirska priča. Klasična, a opet vrlo neobična i posebna. Blijedolika plava djevojka, sva u bijelo odjevena, ustala je iz lijesa mrtva, a samo probuđena. U sebi posjeduje tek neko usko i daleko sjećanje povezano sa ljubavlju i povezanošću sa najbliskijom osobom za života. Sve ostalo u njoj je vječni glad i razvijajući strah koji nastaje zbog mentalnog spajanja sa stvarnošću, poimanja da je zauvijek mrtva, da je vampirsko biće koje i nije biće sa dušom nego samo sa nagonom koji traži hranjenje ljudskom krvlju. Njezino ne-mrtvo biće čezne za time da se opije s izvora duše, a to ne može – prva joj je i jedina ljubav za mladog života, prijateljica Helen u stvari tipičan čovjek: egoističan, sebičan, razvratan i zao. Ona kao žena predstavlja čovjeka koji ljubi za svoju korist; dimenzija ljubavi takvih ljudi ne ide dalje od gole zaljubljivosti i posjedovanja, nikada ne ide do milosti, opraštanja, utjehe, darivanja ili žrtvovanja. Zato je vampiričina tuga pregolema. Njeno spajanje sa izvorom ljubavi i duše nije bilo moguće. Njezino kratko prisustvo među probuđenima iz mrtvih donijelo joj je ponovno učenje životnih navika. Ona želi otići, natrag u san – u vječnu smrt zaklopljenih očiju, ali ju živa posesivna Helen ne želi pustiti, nego ju i dalje hraniti ljudskom krvlju. Na zemlji nema spokoja za mrtve dok god je ljudi koji su sebi u centru svemira.
Gledao sam još nekoliko ovakvih 'vampirskih' filmova sa nekim drugim posebnostima ali o njima bi bilo isto tako značajno progovoriti u posebnim ogledima. Kao npr. 'Vampyres', britanski horor iz 1974. koji i nije možda ovoliko snažan, ali je izuzetno dojmljivo snimljen, ili 'The Hunger' iz 1983., prvijenac britanskog redatelja Tonyja Scotta sa C.Deneuve, S.Sarandon i D.Bowijem u glavnim ulogama.









Oznake: Rollin, francuski film, horor, vampiri, 1982, 9/10

- 10:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.09.2014.

INTOLERANCE (1916)

15. INTOLERANCE (1916, USA) Ocjena: 9/10
(Netrpeljivost); epski spektakl, povijesni, drama
Redatelj: D.W.Griffith
Scenarij: D.W.Griffith, Tod Browning
Glazba: Felix Gunther, Joseph C. Breil, Carl Davis (1989)
Snimatelj: G.W.Bitzer
Uloge: Lilian Gish, Douglas Fairbanks, Spottiswoode Aitken



Osjetno je kako Griffith u svom drugom umjetničkom poduhvatu iz epske filmske dulogije pristaje razrađivati svoju scenografiju i dramaturgiju u skladu sa službenom lentom pisane povijesti. 'Netrpeljivost' više nije toliko subverzivni eksperiment kao što je to 'Rađanje jedne nacije'. 'Netrpeljivost' je interpretacija povijesti kroz četiri priče, na čemu se lomi jedna sadašnja slika društva i čovječanstva, ona ratne 1914. Griffith nam je ispričao i prikazao u tehnici kinematografije - koja više nikada neće biti takva - pripovijest o povijesti ljudskog bića koje pokreće nesnošljivost, ljubomora, zavist, koristoljublje i mržnja. Ovaj film upravo je kao kakva prilika za sudjelovanje na jednom dugom čarobnom putovanju kroz ere čovječanstva: babilonsku (539.god.pr.Kr.), u vrijeme Krista, u vrijeme Bartolomejske noći 1572. i u vrijeme moderno s početka 20. vijeka. Svako doba kupa se u svome zlu i svome obliku netrpeljivosti, a opet jedna nit vodilja je stalno tu koja sva ta doba spaja u isti lanac povijesti. U središtu te, dakle jedinstvene pripovijesti je vjera čovjeka u boga (antropomorfnog ili duhovnog); ta vjera je glavni pokretač ljudskih ratova, intriga i običaja. Bez iznimke, u svako doba glavne uloge igraju muškarci i žene. Svaka priča u ovoj kvadrilogiji fokusirana je prema ženi. Žena kao neslobodno biće, ali sa strašnom metafizičkom i tajanstvenom snagom sublimiranom u ženskom božanstvu kao što je boginja Ištar. To sve nam pokazuje da ratovi nisu nikakva igra predodređena za muški rod, vojnike i vladare koji napinju katapulte i sjeku glave snagom svojih mišica. Ratovi su isključivo plod muško-ženske ambivalencije. Kako idu muško-ženski odnosi tako izgleda i povijest; takva je i riječ bogova. U ratovima međutim nije se rodila ljubav, nego jedna dalekosežna frustracija oplođena pobjedom ili porazom nečijega boga. Žena i muškarac od davnina postali su frustrirani i tu frustraciju su počeli prenašati na društvo. Društvo je postalo sredstvo za iskaljivanje njihove frustracije. U 'modernoj priči' 1914. žena dobrog roda i visokog građanskog staleža, sestra bogatog industrijalca, vremešna je i usidjelica prvog stupnja i od toga joj duša cvili i rastače se od jada dok vidi kako se u plesu na plesnom podiju izvija silina mladenačke energije prepune zanosa, životnosti i rađanja. Sinulo joj je u glavi: 'To društvo treba reformirati!' Utemeljeno je društvo žena sličnih njoj koje će povesti brigu za spas čovječanstva. Ironično, zar ne? One su postale netrpeljive prema muško-ženskom svijetu u cjelini. One postaju moderne ratnice, sufražetkinje, kontrapunkt frustraciji crkvenoga srednjeg vijeka.
Kritika koja ujedno hvali umjetnička estetska i poetska dostignuća ovog filma pripisuje mu 'neujednačenost priča' (S.D.Greydanus) ili nestalnost ritma (Jeremy Heilman), te da bi film bio i bolji kad bi egzistirale samo dvije dominantnije priče (Babilonska i Moderna). Moj je zaključak da bi se te primjedbe bez mnogo suzdržavanja smjele opovrgnuti, jer priče koje dominiraju su polazna i krajnja – tamo gdje tražimo uzroke fenomenu civilizacijske netrpeljivosti i ljudske ćudi i tamo gdje su moderne forme na pozornice kapitalističkog, apokaliptičkog svijeta u žaru rada, štrajka, feminističkih i inih pokreta na djelu. 'Kristova' priča i 'Bartolomejska' priča su nešto što je prohujalo, kao da je to bilo nešto mnogo kraće. Babilon s druge strane raste i danas (onda 1914.; kao i danas 2014.). Za Krista i reformiranog Krista traju borbe, po običajima, sve su to varijacije na temu. Također u filmu stječe se dojam kao da (možda malo predugi) film ubrzava kako ide kraju. Razdoblja se smjenjuju sve brže, ispreplitanje postaje kaotično.. Konačno gledatelj i motritelj povijesti može vidjeti samo krug, kružnicu kao suštinsku ovojnicu cijele hrpe povijesnih slika. Zato dominiraju Babilon i Moderno doba. Krajnja poenta priče svih priča malko je dakako stereotipna, ali ona ima značenje veličine kao Michelangelov kip Davida za kojeg bi isto tako mogli reći da to nije ništa više doli simbolično prikazan čovjekov lik.


(MAJKA S KOLIJEVKOM)

(BABILONSKA SVEČANOST)

(ZLOGUKI MARDUK GLEDA NA GRAD)

(KIR)

(VATRA GUTA BABILON)

(NADA 1914.)

(SUZA ZA POVIJEST)

Oznake: D.W.Griffith, nijemi film, epski, 1916, 9/10

- 15:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 10.09.2014.

BRUTTI,SPORCHI E CATTIVI (1976)

13. BRUTTI SPORCHI E CATTIVI (1976, ITA) Ocjena: 9/10
(Ružni,prljavi i zli/Dirty,Ugly and Bad); komedija, drama
Redatelj: Ettore Scola
Scenarij: Sergio Citti (dijalog), Rero Maccari, Ettore Scola
Glazba: Armando Trovajoli
Fotografija: Dario Di Palma
Uloge: Nino Manfredi, Maria Luisa Santella, Francesco Anniballi



RUŽNA,PRLJAVA I ZLA STRANA SIROMAŠTVA

Za biti isposnik, prosjak i veliki siromah prepun isijavajućeg duha treba imati i malo pameti. Nije ta vrlina za svakoga. U ovome Scolinom filmu kojeg dio kritike smatra odvratnim (R.Egbert) moguće je, dapače vidjeti kakvu je razinu siromaštva i moralne bijede u stanju iznjedriti kapitalističko društvo.
U živoj maniri naturalizma autori ovog filma prikazuju dno dna ljudske zajednice, s mjesta u Rimu koje kao da nadvisuje sve brežuljke, s pogledom koji puca na kupolu 'Sv.Petra', koji je tamo negdje nisko dolje. Kao da likovi ovog filma nisu smrdljiva sirotinja nego bogovi Olimpa. Ironično i istinito prikazana je institucija obitelji koja u Crkvi vrijedi kao temelj temelja roditeljske ljubavi i odgojiteljske brige. Ova obitelj koja se grana na četiri koljena toliko je silnim vezama spojena da se nitko ne da iz iste kuće, pa iako žive gore nego svinje, među štakorima i sa nekim klimavim drvenim wc-om. Njihova se obiteljska zajednica temelji na parazitiranju jednih na drugima, a najviše na ocu s novcima i paralitičnoj babi s penzijom, te na prljavim zanatima svih vrsta. Iz te obitelji zasigurno neće ispuzati na ulicu neki novi sveti Franjo. Možda više nego išta u ovoj priči koja nije nimalo nerealna plaši ta nezaustavljivost njihovog razmnožavanja. Tako je, oni su ljudska bića, ali žive krajnje animalno i bestijalno. Oni ne mare na čiju će ženu tko naskočiti dok svi u mraku te stračare grupno spavaju. Svejedno je tko spava s kim dok popije malo vina. Djeca rastu u čoporima, a primjer su im prilike i spodobe u tom slamu u kojem žive ljudi gore nego životinje. Duh Sveti kao da je digao ruke od ovakvih mjesta; djeca djeluju kao da su na granici između anđeoskog i demonskog stvorenja; od tih ljudi nikad neće biti ništa više nego je to 'prljavo, ružno i zlo stvorenje'. Iz ovog filma moguće je nazrijeti presjek jednog modernog civiliziranog urbanog društva. Na dnu dna te piramide, upravo tamo gdje je volumen tog tijela najširi i najdublji sjedi taj sloj čijim pripadnicima ni imena nisu bitna. Taj najmasovniji sloj je ta gomila što se plodi i množi i živi izvan resora društvene uprave. Ti ljudi ne zauzimaju mjesta na biroima rada, niti su njihova imena među osiguranicima ministarstva zdravstva; oni samo kad ih policija ulovi u kakvom razbojstvu ili značajnijoj pljački ili bludu na javnom mjestu bivaju privedeni na kakav dvomjesečni zatvor, i otome se vodi teška dokumentacija visoka dva metra, sastavljena od kazni i različitih optužaba. (scena u policiji kod načelnika kamo je priveden 'pater familias' je izvanredno snažna; kako izgleda ured i kako izgleda glavni odgovorni službujući u tom uredu) Država nema vremena ni volje za tu prljavu masu. Krezuba baba u kolicima valjda je jedina koja ima neku vezu sa starim vremenima i koja je nekog vraga zaradila u državnoj službi (možda u svojstvu čistačice) da obitelj 'uživa' njezinu penziju od mjeseca do mjeseca. Interesantno je još i to, koliki je prag imunološke tjelesne izdržljivosti kako pojedinaca, tako i čitave te prljave zajednice. Otporniji su nego životinje, žive i jedu tamo gdje štakori uriniraju a ne boluju od nikakve kuge. Ni metci im ne mogu ništa, otporni su na mišomor. Žene su uvijek trudne, i neizvjesno je tko je, u kakvom stanju i gdje zaskočio istu. Nemaju socijalne bolesti kao što ih ima radnička klasa. Radnička klasa, čak i viši građanski stalež, čini se da žive u mnogo većem strahu od vlastite propasti i poraza nego ti cigani u čoporu. Boluju od alergije na prašinu, na deterdžente, umiru od raka jetre ili pluća, pate od nesanice, migrene, žene su nerijetko depresivne, frigidne i inertne. Ništa manje muškarci kojima uvijek treba neki farmaceutski podizač za libido.
Tako vam dođe film kao ozbiljna drama, dok kao komedija Scolin film je pravi klasik. Možete ga gledati kao specijal epizodu nečega poput stripova Alana Forda. Talijani su dobri u tim stvarima. Film je pun intelektualne simbolike i genijalnog glumačkog performansa. Da vam ne prepričavam dojmljive scene i kadrove, bacite oko na youtube; naročito oni koji nisu gledali.


(SLAM)
(SVAKODNEVICA)
(ŠOGOR I ŠOGORICA, NANDO SE VRATIO IZ NOĆNE SMJENE)
(ROMANTIČNA VEČERA)
(EVO DRAGA, OVO JE ISIDE)
(SIN SE PRIŠTEKO U TATIN BRAČNI BRLOG)
(OBITELJ IDE PO BABINU PENZIJU)
(LEPOJ NEVJESTI ISPAO MAKARUN)
(JEBEM TE ŽIVOTE)
(DA BOG DA CRKO SINE)

Oznake: Ettore Scola, Komedija, talijanski film, 1976, 9/10

- 12:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.09.2014.

ONE FLEW OVER THE CUCKOO'S NEST (1975)

11. ONE FLEW OVER THE CUCKOO'S NEST (1975, USA) Ocjena: 9/10
(Let iznad kukavičjeg gnijezda); drama
Redatelj: Miloš Forman
Scenarij: Lawrence Hauben, Bo Goldman; Ken Kesey (knjiga), Dale Wasserman (ad.)
Glazba: Jack Nitzsche
Fotografija: Haskell Wexler
Uloge: Jack Nicholson, Louise Fletcher, Michael Berryman, Will Sampson



Psihijatrijska bolnica poput zatvora koji tretira svoje pacijente osobljem kakvo možete naći samo po državnim institucijama u središtu je ovoga filma. Film je to koji prikazuje kako neka institucija u društvenom sustavu sprovodi svoj režim, a koji je zapravo tortura nad torturama. Država kao da uz pomoć takvih isntitucija programski i planski želi institucionalizirati ljude i građane. Nitko nije dovoljno nevin da ga državni sustav ne bi stavio u instituciju poput ove ludnice. Glavna medicinska sestra (L.Fletcher) tipičan je primjer birokratske babuskare čija se duboka duševna frustracija na njezinom radnom mjestu pretače na žrtve sustava – njezine pacijente. Ona je ustvari sadist, u njoj je nastanjena iskonska zloća; ona uživa u svom žandarskom pozivu u sestrinskoj obleki kao da je sveta majka Tereza. Oduvijek sam gledajući ovaj film samo jedva čekao onu scenu kada McMurphy (J.Nicholson) želi zadaviti kučku. Vrlo je bitno naglasiti da Louise Fletcher igra jednu od najupečatljivijih negativnih uloga na filmu. Film zapravo ide tako da nema tu neke komplikacije; ne treba se naprezati, sve je vrlo jasno i vidljivo. U grupu smiješnih i simpatičnih osobenjaka koji su ćaknuti svaki na svoj način, i koji su zatvoreni i trovani umjetnim sedativima i umirivani žestokim strujnim udarima, dolazi kockar i barski čovjek McMurphy (J.Nicholson) pod optužbom da je silovao maloljetnicu. On je grupu, režimu lojalnih pacijenata (osim ogromnog poglavice koji šuti) uspio animirati, uvesti zabavu i radost u njihove živote i konačno povesti raspravu o bijegu iz ustanove. To je onaj dio filma koji nam pokazuje ljudsku stranu čitave priče; ti jadni ljudi su takvi bolesnici koji trebaju drugo ljudsko biće, pažnju, srce, dom. Ljudi u bijelim kutama koje vidimo nisu doktori nego su psi čuvari – štemeri, ali su u isto vrijeme kao što vidimo spremni na mito i korupciju. McMurphy je postao pravi neprijatelj režima. Evo zašto: Vjera, to jest pravovjerje u ovoj klinici jest poslušnost, lojalnost i kukavičluk, dok je svaki izraz zahtijevanja, ili traženja prava, pa makar to bio običan čaj ili gledanje tv-utakmice, ravan herezi! McMurphy je pokušao unijeti bar malo demokracije u režim glavne sestre tako što će pacijenti glasovati za ono što je interes cijele grupe, no to nikako nije išlo. Sestra i sustav znaju kako uzdržavati i stalno podgrijavati njihov strah, malodušje i rezignaciju; čak štaviše oni znaju kako ih potpuno (ako je to potrebno) umrtviti – posebnim režimom elektro-narkoze. Ne zna se što je gore, upotreba lijekova po koje svaki pacijent mora ići sustavno se trujući ili metode šok-terapija. Znači, ova bolnica je alegorija sustava, birokratskog masivnog aparata, dok je ova grupica bolesnika društvo u cjelini. Zajedničko svima je – kukavičluk. Društvo je naviknuto isplaziti jezik i reći aaa- kad tako doktor kaže. Radnik je dobio novac da si može sam otići u apoteku i kupiti si lijek za smirenje. Pokorni građanin se pokorava glazbi koju mu puštaju kroz zvučnike svejedno kakava je, jer građanin je drven, oslabljelih živaca od silne šok-terapije koju mu društvo priređuje svaki dan. I konačno, da se kaže samo koja riječ o metafori samog naslova pa da možete otići gledati film, bilo prvi put-bilo dvadeseti put: U prirodi ptice savijaju gnijezdo – ali ne sve ptice. Radi se zapravo o jedinstvenoj prevari u svijetu ornitologije. Kukavica ne savija gnijezdo, nego izleže svoje jaje u gnijezdu druge ptice; obično je to gnijezdo manje ptice. Ptica Kukavica koja se izleže ne prima zatim hranu od svoje majke Kukavice nego ju hrani ova druga ptica koja ima majčinski nagon. Kod prirode koji nosi u sebi Kukavica je takav da se bazira na prevari, naime, mladunac Kukavice kad ojača i poraste postane ogroman i svojom agresivom izgura druge male ptiće iz gnijezda dok ne ostane sam. Pad svih ptića Zebe iz materinjeg gnijezda znači momentalnu smrt. Sam u gnijezdu, čeka majku hraniteljicu pet puta manju od sebe da ga nahrani. Tako gnijezdo te npr. Zebe postaje gnijezdo koje je okupirano od Kukavice. Sustav se ponaša prema svojim građanima kao mladunče te Kukavice koje samo raste i deblja se dok ga majka hraniteljica hrani, a da ni ne zna kako je prevarena dok god ju drži majčinski nagon.

Kukavica

Maćehinski sistem društva prema pojedincima nešto je poput koda koji je 'ugraviran' u način kako se ponaša Kukavica kao vrsta u sklopu prirodnog ciklusa. Način Kukavice kao osobina kod ljudi ne znači samo ne imati hrabrosti, nego to sadrži u sebi i stanovitu prevaru, puštanje Prirodi na volju, ili pak odustajanje od vlastitog ljudskog prava na vlastitu volju za opstajanjem.
Uz ovaj film ćete bez mnogo mozganja otkriti dublji smisao ustrojstva svijeta oko sebe i moći ćete prepoznati ljudsku crtu koju nosite u sebi.







Oznake: Miloš Forman, Jack Nicholson, drama, 1975, 9/10

- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.08.2014.

THE RITE (1969)

1. RITEN (1969, SWE) Ocjena: 9/10
(Ritual/The Rite) ; TV-drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Ingrid Thulin, Anders Ek, Gunnar Björnstrand, Erik Hell



Ne bih rekao da je Bergman s ovim filmom želio dati nekome razmišljati o pukom odnosu umjetnika i vlasti; u ovom slučaju suda. 'Ritual' naprosto nije film na koji se treba gledati kao da je to nekakva osobita kritika društvenih odnosa. Ni u metafori ni nikako slično. Jedan komentar piše kako se likovi u ovom filmu nalaze u 'kafkijanskoj' situaciji kao u 'Procesu'. Da, možda, ali stvari su upravo sasvim drukčije. Zaista se prema tom prijedlogu može razmatrati film, osim što se stvari moraju posložiti na svoje pravo mjesto. Kategorija krivnje i prema 'sudu' optuženih nema onakvu težinu kakvu ima Josef K. u 'Procesu'. Kao prvo, oni su grupa, nekim ugovorom koji nosi mnogo novca vezani za neku udaljenu agenciju u Europi koja im financira performanse. Oni su slobodni umjetnici, a čini se da su povezani sa nekim okultnim energijama koje prevazilaze magični sklop društvenih institucija u sklopu kojih službuje dotični sudac Abramsson (E.Hell). Ovaj Bergmanov film zapravo ide dublje kroz Kafkinu materiju, još dalje od zone u kakvoj se kreće Josef K., gdje ipak – kao da je čitav svijet samo to – svijet neuglednih gradskih četvrti sa tmastim zgradama s popucalim zidovima , neuglednim hodnicima i sa golemim sudnicama i uredima po tavanima. U 'Ritualu' kategoriju krivnje zamjenjuje kategorija magične moći. Otvara nam se svijet takve alternative Kafkinoj crno-bijeloj dimenziji krivnje koja se stapa u konačni mrak (Josefa K. ubijaju kao pseto), u kojoj se igra takva igra duhovnosti u kojoj sudac ispoljava iz sebe sve svoje slabosti. Sud Svijeta i Grada, zapada u sjenu magije i okultnog šamanizma. Ritual ukazuje na višestruku dimenzioniranost svijeta koja struji na sve strane. U Bergmanovom svijetu imamo svijet uvjeravanja, vjerovanja, mogućnosti mijene, svijet laži i uvijanja, obmane i pretvaranja – i sve to ima svoju energiju kojom utječe na stvari. To sve se može vidjeti u odnosima među troje glumaca u družini, Hans (G.Björnstrand), Sebastian (A. Ek) i Thea (I.Thulin); te u odnosu svakog od njih sa sve nervoznijim sucem istražiteljem Abramssonom. Ovdje je kafkijanski apsurd smijenjen sa jasnom vizijom, kako se procesi ne odvijaju isključivo samo po nekakvom nerazmrsivom ključu po kojem su sudovi nepremostive čudovišne strukture, nego u procesima sudjeluju i ravnopravni akteri. Izvanredno je i genijalno prikazan ritual na završetku filma; čin toliko eksplicitan i toliko jednostavan, efikasno i besprijekorno umorstvo suca bez ikakve primjene sile i prethodnog vucaranja po sudovima. Njima, optuženima nisu bili potrebni nikakvi odvjetnici u toku njihovog slučaja, nije bilo porote, zapisničkog tima, svjedočenja niti ičega sličnog. Dakle mit o velikom Sudu je ako ne srušen, barem dobrano prodrman u temeljima.

Oznake: Ingmar Bergman, drama, 1969, 9/10

- 16:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se