ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

ponedjeljak, 11.04.2016.

DEATH BECOMES HER (1992)

142.DEATH BECOMES HER (1992) Ocjena: 8/10
(Smrt joj dobro pristaje) SAD; komedija, fantazija, 104'; IMDb: 6.4/10
Redatelj: Robert Zemeckis
Producent: Steve Starkey, Robert Zemeckis
Scenarij: Martin Donovan, David Koepp
Kamera: Dean Cundey
Glazba: Alan Silvestri
Uloge: Meryl Streep, Bruce Willis, Goldie Hawn, Isabella Rossellini


IMDb-Death Becomes Her (1992)

Ovaj film je za sve one koji vole zabavne, lude i 'pametne' filmove. Riječ je zapravo o vrlo zgodnom projektu sa fantastično-komičnom crnohumornom pričom o raspadanju duše prouzrokovane ljubomorom i žudnjom, a sve manifestirano stvarnom tjelesnom propašću.

Parodija je to glamuroznog sistema Brodveja, a može biti i Holivuda ili Beverly Hillsa prikazanog kao da je životni moto svakog djelatnika tog i takvog društva opsesija samim sobom, svojim izgledom, karijerom, uspjehom i bogatim seksualnim životom u vječnoj mladosti koju se nastoji kupiti i ovjekovječiti. Madeline (Meryl Streep) i Helen (Goldie Hawn) su zvijezde čija je slava u opadanju i kako ih gaze godine one se nađu u fazi da više ne mogu podnijeti vlastiti izgled,vlastite godine i izvanjski svijet koji ih okružuje. Predmet njihovog sukoba je propali plastični kirurg Ernest Menville (Bruce Willis) koji je zbog načina života spao na to da uljepšava leševe. Madeline koja je otela Helen zaručnika i koja ga već jedva trpi nakon 14 godina na jednom okupljanju suočava se sa prijateljicom Helen koja izgleda mlađa nego ikada i nađe se u očaju zbog svoje izvanjske oronulosti. Helen želi vratiti svog bivšeg zaručnika, plastičnog kirurga i svrha njezinog života je osveta Madeline. Stvari se prelome kada Madeline pronađe opskurnu egyptian-look šamanicu (Isabella Rossellini) u njezinom hramu koja posjeduje eliksir mladosti i vječnoga života. Ono što je gledatelju jasno i razvidno kao metafora materijalizmom, konformizmom i snobizmom zadojenog svijeta bogatih i slavnih počinje mu se odvijati pred očima. Ljude opijene životom pokreće pohota i sve žešća zavist, te još jača glupost i čežnja za ostankom na životu ma koliko nesnošljiv, isprazan i dosadan bio. Film je to koji na komičan i satiričan način obrađuje ispraznost od duše koja je podređena osnovnim tjelesnim čulima, a zapravo je riječ o osjećajima vječne želje za posjedovanjem. Posjedovati tijelo, mlado i funkcionalno, posjedovati život i vrijeme, otimati, uživati u slavi i dobrom izgledu i tako funkcionirati odvojeno od svake svoje suštine vječni je lajt-motiv glamurom ispranoga mozga. Koga briga više za zaručnika, dvije vječno žive suparnice sada se bore za svog plastičnog kirurga koji im uvijek može pokrpati tijelo sa rokom trajanja.

Dead Becomes Her zavređuje pozitivnu, čak i više nego solidnu ocjenu jer ne prevazilazi elementarnu ideju koja naglašava ljudsko biće tjelesnosti a koje je odvojeno od ljudskog bića duhovnosti jednom produkcijom svjetske gluposti. Izrežiran je ovaj film i usklađen tako da je nadrealna nota izričito istaknuta i tako da pokazuje kolika je veličina karikature ljudskog bića koje počiva na zadatostima svjetske gluposti. Strah od smrti i želja za životom u ljudima su toliko zakomplicirali ono suštinsko da se svijet zaista ne čini kao mjesto vječnog prebivališta.

-------------------------------------------------------

(WRINKLED WRINKLED LITTLE STAR..HOPE THEY NEVER SEE THE SCARS)

(HELEN-ZNAM ŠTO TI JE DANAS POSAO.)

(ERNEST-TO NIJE POSAO, PRODAO BIH DUŠU DA MOGU OPET OPERIRATI.)

(ŠAMANKA-'I AM 71 YEARS OLD')

(KUĆA VJEČNOGA ŽIVOTA)

(ERNEST..MY ASS. I CAN SEE MY ASS..!)

(HEL & MAD)

(WARHOL, MARILYN, GRETA GARBO VJEČNO ŽIVI)

('DO YOU REMEMBER WHERE YOU PARKED THE CAR?')

-------------------------------------------------------------------

Trailer

Recreating Meryl

Film Online

Oznake: Robert Zemeckis, Meryl Streep, Bruce Willis, Goldie Hawn, crna komedija, fantazija, 1992, 8/10

- 16:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 26.02.2016.

JOE (1970)

140.JOE (1970) Ocjena: 8/10
(Joe) SAD, drama, triler, 117', IMDb: 6,9/10
Redatelj: John G. Avildsen
Producent: David Gil, Christoper C. Dewey, Dennis Friedland
Scenarij: Norman Wexler
Kamera: John G.Avildsen
Glazba: Bobby Scott
Uloge: Peter Boyle, Dennis Patrick, Susan Sarandon




IMDb - Joe (1970)

Film Joe Johna G. Avildsena punokrvni je američki film o sukobu konzervativne i liberalne struje u američkom društvu nastao u jeku hippyjevskog pokreta i razbuktale seksualne revolucije s kraja 1960-tih i početka 1970-tih.

Radnik Joe je 35-godišnjak iz predgrađa koji ima obitelj i uzdržava je radom u metalurškoj tvornici za teško stečenu plaću. Nije agresivan, i naoko je običan i malo sirov tip, ali je u njemu nagomilan bijes zbog političkih i društvenih okolnosti zbog čega on pod dozom alkohola neprestano gunđa i žesti se po obližnjim kvartovskim lokalima. Ljut je na državne povlastice i socijalna davanja crncima, na novu modernu muziku, na seksualno oslobađanje, homoseksualce, mlade koji lješkare i ništa ne rade i to država podupire. Joe premda, nije kriminalan tip, doma u svom podrumu ima arsenal oružja i sasvim sigurno ima fantazije o svojevrsnom 'obračunu'.

Priča kreće sa djevojkom koju glumi mlada Susan Sarandon, kćerkom oca 'starog kova' Billa Comptona (Dennis Patrick) iz više klase i koja je zaljubljena u rastrojenog dilera i junkieja Franka i s kojim se zabavlja u njegovom stanu. Taj stan je oličenje konzumacije produkata seksualne i kulturne revolucije pomiješane sa heroinskom izmaglicom. Mlada djevojka, u duhu je pokreta i zaljubljena je u Franka i sve više potpada pod njegov utjecaj. Nakon jednog kćerkinog predoziranja, otac, sav u brizi pronalazi Frankov stan gdje se s njime suočava. Potaknut neredom u stanu i Frankovim posprdljivim ponašanjem propalice u Billu se rodi ubilački poriv i on zadavi Franka. Jedne večeri u kafiću u koji zalazi Joe, dok ovaj priča svoje svakidašnje 'blue collar' jadikovke, Bill mu u šali izjavljuje kako je on upravo 'stvarno ubio jednog'. Joea taj neobično ozbiljni gospodin strašno fascinira i on ga istog trena shvati ozbiljno i oduševi se za Billov zločin. Bill se prerekao, i uskoro shvati da je Joea navukao na vrat. Ali, što i njega samog iznenadi, počne osjećati simpatije prema Joeu. Blue collar Joe susreće white collar Billa Comptona i oni čak postaju kućni prijatelji. U međuvremenu Billova kći nestane i njih dvojica u potrazi za njom odlaze u jedan noćni klub gdje se nalaze mladi hipici.

Zavisno od toga tko u filmu što traži, film se može valorizirati kao prosječno ostvarenje, ali i kao vrstan film čija tematika je aktualna do danas 40-tak godina poslije. Čini se da film drži 'normalnu' distancu i suzdržava se od bilo koje političke struje. Film je jednostavno socijalno-političko-psihološko angažirani triler s tankom linijom crnog humora koji vrhunski prezentira vrijeme na prijelomu šeszdesetih i sedamdesetih.

S filmovima iz tog doba koji su socijalno angažirani i oblikovani uz struju realizma aktualnost priča iz razdoblja noir filmova pada u sjenu. Priče o gangsterskom kriminalu i bandama, priče o moralu i nemoralu u western filmovima potpadaju pod žanr prošlosti. Sada 'psiho' kao Hitchockov Norman Bates više ne moraju biti obični momci u nekoj zabiti s nekakvim psihičkim poremećajem, nego psiho i psihoza divljaju ulicama gradova sve otvorenije. Sedamdesete godine u svijetu filma s filmovima kao što je Joe mijenjaju sliku svijeta kao nikad do tad. Otuđenje, zadrtost, bunt, psihodelija; svi ti motivi 70-tih su eksplodirali i omogućili nastanak briljantnih filmova od Joea, preko Taksista iz 1976. do Ratnika podzemlja iz 1979.

-------------------------------------------------------------------

(NEW GENERATION)

(STONED)

(BILL COMPTON U FRANKOVOM STANU)

(FRANK SE SPRDA)

(JOE U BIRCU)

(THE NIGGERS. THE NIGGERS GET ALL DA MONEY...)

(WHY WORK TELL ME, WHY THE FUCK WORK WHEN YOU CAN SCREW,HAVE BABIES AND GET PAID FOR IT?)

(AFTER WORK..HEY JOE; BRILJANTNA GLAZBENA SCENA S PIVOM I PUŠKOM)

---------------------------------------------------------------------



Oznake: John G. Avildsen, Peter Boyle, Dennis Patrick, susan sarandon, drama, triler, 1970, 8/10

- 11:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.02.2016.

DARK VICTORY (1939)

137.DARK VICTORY (1939) Ocjena: 8/10
(Mračna pobjeda) SAD, drama, 104', IMDb: 7,6/10
Redatelj: Edmund Goulding
Producenti: Hal B. Wallis, David Lewis
Scenarij: Casey Robinson; George Emerson Brewer Jr, Bertram Bloch (kaz.komad)
Kamera: Ernest Haller (fotografija)
Glazba: Max Steiner
Uloge: Bette Davis, George Brent, Humphrey Bogart, Geraldine Fitzgerald




IMDb-Dark Victory (1939)

'FILM O POBJEDI NAD STRAHOM OD SMRTI'

Dark Victory je fina romantična drama koja nadilazi klasičnu romantiku u tom smislu da rastvara duhovnu dimenziju pobjede nad smrću. Pobjede duše nad ovozemaljskim životom onda kada ona neumitno, brzim koracima dolazi s bolešću koja je nezaustavljiva. Uloga žene koja je smrtno bolesna (ima tumor na mozgu) a u kojoj je toliko nade, svjetlosti i životne radosti, u ono vrijeme nije mogla dopasti prikladnije glumice nego je to Bette Davis.

Judith Traherne (Bette Davis) je mlada žena koja isprva nije svjesna svoje bolesti. Ona živi sa ugrožavajućim simptomima glavobolje, slabovidnosti i vrtoglavice a prepuna je života. Nakon jednog pada s konja (voljela je jahati) upoznaje mladog doktora Fredericka Steelea (George Brent) koji se ozbiljno zauzme za njezino stanje. Između njih rodi se ljubav, a kada se on uvjeri , konzultirajući se sa doktorima, kako njezinoj bolesti nema lijeka i da joj preostaje nekoliko mjeseci života, nastane tjeskobna situacija između iskrenosti i sažaljenja. Judith prođe operativni zahvat i nakon toga povjeruje i zaljubi se u svog doktora tim više. Njezin uzlet sreće i volje za životom povede je u snove i prema planovima za zajednički život sa svojim čovjekom kojega silno ljubi.

Dark Victory je u doslovnom smislu film koji govori o pobjedi, o jedinoj pravoj i istinskoj pobjedi, možda najvažnijoj i najelementarnijoj stvari, o suštini - a to je pobjeda čovjeka nad strahom od smrti. Veoma je kvalitetno režiran film, tako da se ni u kojem trenutku gledatelj ne može naći u zamki patetične sjete. Upravo onaj element u kojem su sadržane uloge onih koji sa protagonistkinjom žive posljednje trenutke, a u kojima ima senzibiliteta sažalnosti, ovaj film vrhunski zaokreće u slavljenje života. Paradoks je to u kojem se bolesnica promeće u jaču dušu, nego li je imaju zdravi oko nje. 'Dark Victory' je teško prilagodljiv naslov i ne drži konce kao 'Mračna pobjeda'. Možda bi prikladniji naslov bio Svijetla ili Veličanstvena pobjeda ili Pobjeda nad tamom. U zadnjoj sceni filma u kojoj Judith napušta ovaj svijet unatoč popratnim simbolima koji napominju kako su gotove neostvarene radosti ovoga života (dječja igra), gledatelju se ne lomi srce, nego ga se stavlja u misao na početak novoga života. Naša protagonistkinja nema problem osobe okovane lancima materijalizma, ona može da prevaziđe saznanje kako će prije vremena umrijeti i tako napustiti sve radosti života. Taj je dojam vezano za nju tim snažniji jer ona žarko i predano sa svim srcem i punim plućima živi svoj život.

Film je to o hrabrosti i unutarnjoj snazi duha koji se hrani ljubavlju i nepresušnom energijom i mladenačkom svježinom koju je jedno biće nesebično u stanju dijeliti s drugima.

-----------------------------------------------------

(BETTE DAVIS & RONALD REAGAN)

(BETTE DAVIS & GEORGE BRENT)

(ODNOS PREMA UMIRUĆOJ)

(PRIJATELJ KOJI JU JE VOLIO)

(ZDRAVIMA POTREBNA UTJEHA)

(DARK VICTORY - ZAVRŠNA SCENA)

-------------------------------------------------------------



(ONE OF THE BEST DEATH SCENES IN MOVIE HISTORY)

Oznake: Edmund Goulding, Bette Davis, George Brent, Humphrey Bogart, drama, 1930s, 1939, 8/10

- 15:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 10.02.2016.

JEZEBEL (1938)

136.JEZEBEL (1938) Ocjena: 8/10
(Jezebel) SAD, rom. drama, pov.drama, 104', IMDb: 7,6/10
Redatelj: William Wyler
Producent: William Wyler, Hal B.Wallis, Henry Blanke
Scenarij: Clements Ripley, Abem Finkel, John Huston; Owen Davis (komad)
Kamera: Ernest Haller (fotografija)
Glazba: Max Steiner
Uloge: Bette Davis, Henry Fonda, George Brent





IMDb-Jezebel (1938)

U nas prevođena kao Jezebel – demonska žena, ova povijesna kostimirana drama često je smatrana kao preteča mnogo slavnijeg filma o američkom Sjeveru i Jugu – svevremenskom klasiku Zameo ih vjetar iz 1939. Radnjom smješten u 1852. u Louisianu, u predvečerje Građanskog rata, film progovara o ideološkim razlikama i svjetonazorima južnjačkog i sjevernjačkog mentaliteta. To je učinjeno toliko dobro da mi te obrise osjećamo dubinski kroz samu radnju priče i kroz odnose među protagonistima u prvom redu. Fabula je usmjerena ustvari na emocionalni i ljubavni odnos vruće mlade južnjakinje Julie (Bette Davis) čiji se tradicionalni južnjački svjetonazor isprepliče sa žarkom i sirovom željom da ljubi prirodno nasuprot normama i manirama ophođenja u društvima. Njezin nastup je slobodnjački, i ona istupa buntovnički, što zasmeta njezinom zaručniku Prestonu Dillardu (Henry Fonda). Vječna će ostati scena po kojoj ovaj film ostaje prepoznatljiv sa plesnom večeri na koju Julie dolazi u crvenoj haljini provocirajući dame i njihove pratnje u jednoličnim crno-bijelim opravama za bal. Američki Jug nije imun na sjevernjačke industrijalističke i u to vrijeme zaživjele abolicionističke utjecaje, čega je simbol Preston Dillard koji nakon svađe sa Julie oženi sjevernjakinju.

Film je to pedantnog i plodnog režisera Williama Wylera koji je sa Bette Davis po više desetaka puta ponavljao kadrove i scene (kao onu njezinog spuštanja u dugoj haljini niz stepenište). Ime Jezebel (Izabela) je inače u svezi sa osobinom protagonistkinje Julie, starozavjetno ime iz Knjige Kraljeva i koje se u filmu svega jedanput spominje, a ta je da je ona žena koja je zla i pogana - u prenesenom značenju što je u vezi sa njezinom ne pripadnosti kršćanskom moralu i zakonu. (Jezebel je žena iz Baalova kulta, udata za Izraelskog kralja Ahaba).Tom načelu suprotstavljena je njena životna energija i priroda žene koja ljubi nezavisno od načela i obaveza objavljenog zakona. Ona je lik kao Scarlett O'Hara u Zameo ih vjetar, ali samo upola, jer Scarlett pušta voljenog muškarca dok Julie ne pušta. Julie ne izgovara 'sutra je novi dan' nego ide za voljenim svejedno u raj ili pakao. Julie predstavlja ženu životne borbe pod cijenu svih svjetovnih i religijskih konstrukcija. Ona je žena koja živi isključivo iz srca kojemu je 'namjena' probijanje i krčenje puta ljubavi prema čovjeku kojega voli. U crvenoj haljini (u crno-bijeloj verziji nama se čini crna) ona je ne samo žena koja protestira u nečemu, nego je ona žena koja se razlikuje, koja je u toj drukčijoj haljini ogoljena pred zakonom pripadanja društvenim tokovima. Jezebel je film koji ima možda tek sloj ili dva užu dimenziju nego Zameo ih vjetar, što ne znači da je manje vrijedan. Kako bilo, Jezebel je zaista dostojna preteča velikog megapopularnog filma koji se daleko manje spominje.

--------------------------------------------------------

(JEZEBEL - DEMONSKA ŽENA)

(BETTE DAVIS, HENRY FONDA - DOLAZAK NA BAL)

(PRIČA O SJEVERU I JUGU)

(JULIE BRŽA OD ZAKONITE SUPRUGE)

(ZAVRŠNA SCENA - ODLAZAK S VOLJENIM U KARANTENU ZA ZARAŽENE OD ŽUTE GROZNICE)

(BETTE DAVIS, white dress)

(BETTE DAVIS, red dress)

Oznake: William Wyler, Bette Davis, Henry Fonda, George Brent, romantična drama, period drama, 1930s, 1938, 8/10

- 16:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.01.2016.

ANGELS WITH DIRTY FACES (1938)

131.ANGELS WITH DIRTY FACES (1938) Ocjena: 8/10
(Anđeli garava lica) SAD, film-noir, drama, kriminalistički, 97', IMDb: 8,0/10
Redatelj: Michael Curtiz
Producent: Samuel Bischoff, Hal B.Wallis, Jack L. Warner
Scenarij: John Wexley, Warren Duff; Rowland Brown (priča)
Kamera: Sol Polito
Glazba: Max Steiner
Uloge: James Cagney, Pat O'Brien, Humphrey Bogart, Ann Sheridan, The 'Dead End' Kids








IMDb-Angels With Dirty Faces (1938)


Kriminalistički film socijalno-kritičke preokupacije sa 'Dead End Kidsima' (glumačkom družinom njujorških klinaca) koji je otišao za stepenicu više od nastupa u njihovom filmskom prvijencu, u Wylerovom filmu Dead End (1937). Antiheroj kakav je prikazan u Wylerovom filmu (igra ga H.Bogart) ostaje ne konkretiziran i profiliran u širinu, te ostaje samo kao opomena svijetu prljavih klinaca u slamu kojima prijeti okrutna budućnost na stazi od popravnih domova, zatvorskih ustanova pa sve do uličnog i podzemnog svijeta kriminala. U ovom filmu pak, antiheroj Rocky Sullivan kojeg igra James Cagney, u jednoj od svojih najostvarenijih uloga na filmu uopće, je dotjeran, profiliran i ostvaren do savršenstva. Njegova uloga portret je životnog puta jednog takvog 'anđela garavog lica' kao što naslov filma kazuje. Od adolescentske dobi, u kojoj Sullivana igra Frankie Burke pa do samog kraja gdje skončava kao osuđenik na smrtnu kaznu.

Gangsterski je to film, brzog razvoja, načinjen kao mitološka slika, ispripovijedan neposredno igrom aktera priče. Dvojica prijatelja, dok su još bili klinci, Rocky Sullivan i Jerry Connolly, jednog su se popodneva našla u prilici opljačkati vagon sa naliv-perima. Međutim, bivaju otkriveni i nađu se u bijegu od potjere dvojice policajaca. U bijegu dvojica nailaze na jednu visoku ogradu, preko koje brži uspijeva preskočiti, a drugi zapinje i biva sproveden na policiju i sve do popravnog doma. Brži i spretniji od dvojice prijatelja postao je svećenik, a drugi je postao problem društva, od delikventa do robijaša i ozbiljnog kriminalca. Nakon 15-tak godina obojica prijatelja nađu se u starom kvartu, kada Rocky (J.Cagney) posjećuje Jerryja (p.O'Brien) u mjesnoj župi. Svaki od njih dvojice radi svoj posao. Rocky nema nikakvog respekta ni pardona za bilo koga na svojem putu i sve čemu ga je život kažnjenika i zatvorenika naučio je težnja ka silovitoj borbi i pokoravanju drugih svojoj moći. Jedini čovjek kojega je u životu mogao voljeti je prijatelj s druge strane mita o njemu samome, a to je Jerry Connolly. Jerry je krenuo putem vjere i propovijedanja dobra u svojoj zajednici. U svom okrilju ima grupu problematičnih klinaca kakvoj je i sam jednom pripadao. Njegova je misija te mladiće uputiti na put svjetla i istine te put ka poštenoj budućnosti. Klinci su, međutim, u najgorim adolescentskim godinama i već su ogrezli o mogućnosti i ritam kojim se 'lakše' probija i postiže uspjeh u društvu. Njima uzor postaje Rocky Sullivan o kojemu su se već raspisale novine i uz kojega klinci 'postavši' Sullivanovi mali pomoćnici kreću putem prljavštine i kriminala. Klinci imaju vođu i osjećaju slast lake zarade, igraju biljar, tuku se, provaljuju i pljačkaju; klinac-vođa ocu Connollyju izjavljuje da uz dužno poštovanje prerasli su molitve i krunice. U to isto vrijeme Rocky Sullivan upleo se u manevre s jednim od vodećih kriminalnih krugova u gradu u sklopu kojeg ucjenjuje korumpiranog odvjetnika Jima Fraziera (Humphrey Bogart) i njegovog partnera, mafijaša Maca Keefera (George Bancroft), gazdu lanca noćnih lokala s golemim kapitalom. Nemoguće je preskočiti ideju u kojoj je Rockyjeva uloga antiherojska, i zapravo u odnosu 'dok napada da se zapravo brani' radi opstanka u gangsterskim uvjetima gdje se po prirodi stvari ubija. Njega pogoni mržnja koju je stekao u životu po popravnim ustanovama, i tjera ga da na svoj način nađe put prema slobodi da živi na svoj način. Na koncu filma vidimo da je u njemu uz 99% mržnje i onaj 1% čiste savjesti koju nadljudskim naporom upotrebljava suprotno vlastitoj naravi.

Angels With Dirty Faces je filmska studija koja na nekoliko frontova izgleda vrhunski i osjeća se kako je film zaista jedno potpuno ostvarenje. Ništa nije zaobiđeno. Da se radi o zrelom poduhvatu svjedoče i misli neprikosnovenog glumca Jamesa Cagneya koji je kasnije u svojim memoarima izvukao sjećanja o detaljima koji su ga iz života u mladosti u sličnom njujorškom slamu inspirirali dok je studirao ulogu Rockyja Sullivana. Prijateljstvo dvojice protagonista iz ovog filma, ono između Cagneya i O'Briena snažno je odigrano, i vuče korijen u cjeloživotnom prijateljstvu izvan filmskog studija.

Možda je ono najjače, što dolazi kao šlag na tortu nakon čitavog i razriješenog, odigranog scenarija, upravo ono što sačinjava epilog cijele priče o dvojici prijatelja. Naime, odnos dobra i zla postavljen kroz prizmu istine i laži. Prijatelji su se razdvojili u ranoj mladosti, ostali su vezani srcem i dušom, pa ipak svaki je imao svoju borbu. Oni su kao ista batina sa dva kraja; jedan kraj je tup, drugi je zašiljen. Priroda jednoga je da misli, prašta i vjeruje, da gradi i planira; a priroda drugoga je da djeluje, vlada i podčinjava otimajući plijen konkurentima u zvjerskom čoporu bivajući sam jedna takva zvijer. Razmišljamo o vrlini i odlikama negativnog karaktera Rockyja O'Sullivana koji djelujući kriminalno, uz pomoć mehanizama za pokretanje percepcije u javnosti stvara mit o sebi, koji pokreće da se gomile klinaca po lokalnim četvrtima identificiraju sa njegovim herojskim autoritetom koji se šakački i muški obračunava sa svakim tko je mlak i podčinjen. On na molbu Jerryja pristaje odigrati ulogu kukavice, protivno svom karakteru dok ga vuku prema električnoj stolici za stvar svog životnog prijatelja; da se pregazi mit o herojstvu kojega su dječaci o njemu sagradili. Jerry, prisvaja tu - zapravo laž – i prenosi je kao vjerodostojnu činjenicu razočaranim dječacima. Ostaje pitanje one neotkrivene tajne koja se vezuje uz sudbinu koja je usmjerila životne puteve dvojice prijatelja koje glasi – bi li sve bilo isto, samo da su uloge bile zamijenjene? Da je Rocky onog dana u djetinjstvu pobjegao, a Jerry da je uhapšen i osuđen?

Film je izvrstan ne samo dramaturški i značenjski nego i akcijski. Spoj glumačke i improvizacijske klase likova na snimateljskom setu u situacijama koje zahtijevaju brzinu, akrobaciju i moving je ustrojen besprijekorno, upravo onoliko koliki su zahtijevi jednog takvog scenarija.

Ocjena: 8/10
Obrazloženje: Oko vrednovanja ovog filma imao sam prilične dileme. Najprije sam odgledao Wylerov 'Dead End' koji kao da je 'prequel' ovoga filma. Usvojio sam utisak kako Wylerov film ima potrebnu težinu i svojesvrsnu svevremenost, ali ujedno i nešto što je prototip ili varijacija na temu više puta ostvarivano u svijetu filma. Presudila je virtuozno smještena priča u okvir da se eksterijer prljavog slama uz kanal rijeke doimlje kao sumračni interijer. Kao da vani ne postoji, nego unutra i samo još više unutra. Zato je 'Dead End' zavrijedio 8/10, dok 'Angels With Dirty Faces' ide na višu potenciju zbog širine priče koja kao da razrješuje enigmu 'Dead Enda'. Pa ipak ne može se besprijeporne adute ovoga filma pretpostaviti eventualnim nedostacima onog drugog. U 'Anđelima garava lica' se možda nešto više realizira ono što se u 'Dead Endu' tek nagovješćuje. U konačnici realno je oba filma zaokružiti sa jakom i čvrstom ocjenom 8/10 s time da ih se svrsta u onaj gornji dio ljestvice s filmovima ocijenjenim sa 8. Mala prednost ide ovom Curtizovom filmu s Jamesom Cagneyem ali ne u tolikoj mjeri da se drastično diže ocjena.


-------------------------------------------------------------------

(JERRY & ROCKY; ANGELS WITH DIRTY FACES)

(ROCKY NIJE STIGAO PRESKOČITI OGRADU)

(ROCKY SULLIVAN & HIS LAWYER JIM FRAZIER)

('PROMISES'; PARE TE ČEKAJU VANI)

('LOOK, I KNOW YOU'RE A SMART LAWYER..VERY SMART..BUT DON'T GET SMART WITH ME.')

(ROCKY PO IZLASKU IZ ZATVORA IDE RAVNO FRAZIERU)

(ČUDO NEVIĐENO NA FRAZIEROVOM LICU)

(S ROCKYJEM SULLIVANOM NEMA ŠALE)

(LAŽNE GRIMASE;'YOU'RE OK.. MAYBE I MIGHT HAVE A SPOT FOR YOU...')

(ROCKYJA BI ZGAZILI DA NIJE PREUZEO STVAR U SVOJE RUKE)

(KLINCI S ULICE IMAJU NOVOG UZORA)

(IGRAJU BASKET SAMO ROCKYJU ZA VOLJU)

(POSLIJE BASKETA)

(POZNANICI OD DJETINJSTVA; ONA PREPOZNAJE ROCKYJEVE DOBRE STRANE)

(PRIJATELJI ZAUVIJEK, ALI MORALNO NA SUPROTNIM STRANAMA)

(JERRY ĆE RAZOTKRITI ROCKYJEVU ZLOČINAČKU KLIKU)

(MAFIJI DOŠLO 5 DO 12)

(SMJESTIT ĆE ROCKYJU)

(ROCKY ĆE IH SREDITI)

(SAM PROTIV SVIH)

(CILJ MLADIH: BITI JEDNOG DANA KAO ROCKY)

(JERRYJEVA MOLBA I ROCKYJEVE POSLJEDNJE MINUTE)

(TKO JE BIO ROCKY SULLIVAN)

--------------------------------------------------

(JAMES CAGNEY, ANN SHERIDAN: Angels With Dirty Faces, 1938)

(PAT O'BRIEN)

Oznake: Michael Curtiz, James Cagney, Humphrey Bogart, Ann Sheridan, Dead End Kids, film noir, kriminalistički, 1930s, 1938, 8/10

- 14:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.01.2016.

DEAD END (1937)

130.DEAD END (1937) Ocjena: 8/10
(Ulica bez izlaza) SAD, film-noir, drama, kriminalistički, 93', IMDb: 7,5/10

Redatelj: William Wyler
Producent: Samuel Goldwyn
Scenarij: Lillian Hellman; Sidney Kingsley (predstava)
Kamera: Gregg Toland
Glazba: Alfred Newman
Uloge: Sylvia Sidney, Joel McCrea, Humphrey Bogart, 'Dead End Kids'




IMDb-Dead End (1937)

Riječ je o filmu one vrste za koju danas možemo slobodno reći: već viđeno; Film je to takve žanrovske preokupacije i tematike koju je filmski gledatelj apsolvirao u brojnim velikim dostignućima, brojnih kasnijih režisera i glumaca kao Scorsese, Brian De Palma, Robert De Niro ili Spike Lee; svatko u svom specifičnom elementu. Međutim, ovaj film je ujedno po mnogočemu 'pionirski' i po mnogočemu je bitan, i u konačnici, vrlo je dobar. Takav čisti 'noir' kakav je razvijen na ovom filmu, i koji je kao takav tek preteča najboljih Film-noir uradaka 40-tih i 50-tih, rijetko se viđa u filmskoj industriji kasnijih razdoblja. Veliki i jedan od najnagrađivanijih holivudskih režisera 20.stoljeća, principijelni detaljist, William Wyler je po svemu sudeći bio režiser koji je imao onaj socijalno-psihološki 'touch' i svijest po čemu je dobar dio filmova iz njegova opusa postavljen pred gledatelja da razmišlja o dotičnom žanrovskom uratku kao da je 'drama istine' u kojoj je neka poanta. Wyler je, bilo od epskog spektakla, bilo od književnog predloška, bilo od detektivske priče učinio nešto s prirodnim osjećajem za dramu. Tako je i u slučaju ovog noir filma koji je vođen specifičnim psihološkim profiliranjem karaktera koji su proizašli, ili upravo u tom momentu žive u najpoznatijem manhattanskom slamu (gdje su sve ulice slijepe i završavaju na rijeci), na popularno zvanom mjestu East Side. Priča je to o mračnoj i svijetloj strani odrastanja u jednom takvom slamu , u gusto zbijenom mjestu kamo u novije vrijeme zbog atraktivnosti lokacije doseljava bogatija klasa. U fokusu priče je sudbina, odnosno kob klinaca koji u takvom prljavom okruženju siromaštva odrastaju i treba se pokazati što će od njih u životu ispasti. „Bandu“ klinaca igraju poznati dječaci iz glumačke skupine koja je već igrala u Broadwayu, pod nazivom „Dead End Kids“, koja će obilježiti niz filmova sa socijalno-psihološkom noir tematikom (npr. Curtizov Angels With Dirty Faces iz 1938.) Završeci, to jest, odrasli 'predstavnici' proizišli iz iste takve nemirne i divlje omladine u ovoj priči su skromni i neostvareni, obrazovani arhitekt Dave (Joel McCrea) i sa druge strane njegov prijatelj iz djetinjstva, također iz istog kvarta, 'Baby Face' Martin (Humphrey Bogart) koji je postao ubojica i zločinac i koji se upravo vratio da posjeti majku. 'Baby Face' je fatalni i tragični karakter kojega Bogart u ovome filmu izuzetno ostvaruje. Njegov susret sa majkom (Marjorie Main) na stubištu prljave zgrade koja ga prezirno odbacuje, njegov susret sa bivšom djevojkom Francey (Claire Trevor) u tjeskobnom sumračnom prolazu među zgradama koja ga razočarava što se jeftino prostituira - suočava njega – pokvarenog i zlog odmetnika od svakog morala, istine, obitelji, društva, ljubavi i pravednosti sa pljuskom istog onog odbačenog i prevarenog svijeta u odnosu na nevidljivi uzrok. Što tog prezrenog sina, tog izdatog čovjeka koji je ljubio i bio ljubljen, što to njega sada goni da počinja nove zločine? A taj problem se upravo proteže kroz 'tijelo' iz kojega je sam proistekao – kroz klince koji su u središtu kamermanovog zanimanja veći dio filma. Nikome unutar te zajednice antagonizam se ne događa neovisno od te zajednice. Klinci se izdaju, tuku i raspoređuju međusobno i uzajamno; u odrasloj fazi, Dave (kao skromna i humana individua) suprotstavlja se 'Baby Face' Martinu.

Film, premda okvirno izgleda brzopotezno i ne sasvim moderno, što će reći, imamo danas filmove na višu i jaču potenciju; pa svejedno, ovo malo i vrlo dobro prednoirovsko ostvarenje vrijedi pogledati. Wyler je od filmskog studija načinio redateljsko čudo. Može se uzeti kao drugi ili treći naslov po redu ako skupljamo Bogartovu filmsku kolekciju, ili se može uzeti kao jedan od filmova koji otvaraju bogatu eru u kojoj su se snimali 'noir' filmovi.

----------------------------------------------------

(DEAD END)

(BANDA KLINACA U SLAMU; THE 'DEAD END' KIDS)

(DRINA, DJEVOJKA IZ SLAMA; O SVOJOJ SREĆI MOŽE SAMO MAŠTATI)

(SAMA BRINE ZA PROBLEMATIČNOG BRATA TOMMYJA)

(ZAMJENJUJE MAJKU, ZAPOSTAVLJA SEBE)

(VJEČNO OKUPLJALIŠTE KOD ZNAKA)

(DAVE MEETS BABY FACE MARTIN; OLD FRIENDS)

(DAVE; NICE GUY)

('BABY FACE': BAD GUY)

(MARTIN OTKRIVA DA JE SAM NA SVIJETU; NI MAJKE...)

(...NI DJEVOJKE)

(POVRATKOM U SLAM 'BABY FACE' SE SUOČAVA SA ČITAVOM MIZERIJOM ŽIVOTA)

(JAD, RAZOČARANJE, TUGA, NEVJERICA, BIJES I SVE OSTALO)

(ŠTO MOŽE I ŠTO ZNA UČINITI?)

(BOGATI I ODGOVORNI LJUDI DRUŠTVA ĆE ODLUČITI O DJEČAKOVOJ SUDBINI)

----------------------------------------------------------------

(THE DEAD END KIDS)

(JOEL McCREA)

(SYLVIA SIDNEY)

(CLAIRE TREVOR)

(HUMPHREY BOGART, Dead End, 1937)

------------------------------------------------------------------


Oznake: William Wyler, Joel McCrea, Sylvia Sidney, Humphrey Bogart, Dead End Kids, film noir, kriminalistički, 1930s, 1937, 8/10

- 18:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.01.2016.

THE PETRIFIED FOREST (1936)

128.THE PETRIFIED FOREST (1936) Ocjena: 8/10
(Okamenjena šuma) SAD, krim.drama, film-noir, 82'

Redatelj: Archie Mayo
Producent: Hal B. Wallis
Scenarij: Charles Kenyon, Delmer Daves; Robert E. Sherwood (kaz.komad)
Kamera: Sol Polito
Glazba: Bernhard Kaun
Uloge: Leslie Howard, Humphrey Bogart, Bette Davis






IMDb Link

The Petrified Forest je film nastao prema brodvejskom kazališnom komadu Roberta E. Sherwooda. Glavne zvijezde predstave koje je za filmsku verziju angažirao studio 'Warner Bros' bile su glavni glumac Leslie Howard i Humphrey Bogart na kojemu je sam Leslie Howard inzistitrao za ulogu gangstera, odbijajući svaku drugu mogućnost (opcija za Bogartovu ulogu u filmu bila je namijenjena Edwardu G. Robinsonu, Little Caesar). Bogart je čini se cijeloga života ostao zahvalan Leslieju Howardu za ovu ulogu u kojoj je legendarni glumac zaista ostavio briljantan dojam u ulozi pomalo očajnog i opakog kriminalca. Zanimljivost je da je Bogart svojoj jedinoj kćerki dao ime prema svom partneru sa ovog filma davši joj ime Leslie Howard Bogart. Ova uloga zaista je Bogarta povukla prema nizu filmskih uloga po kojima će ostati zapamćen za sva vremena. Uloga u filmu The Petrified Forest može se uzeti za prvu pravu 'Bogievu' ulogu.

Ova je verzija Okamenjene šume zaista dobar spoj kazališne forme i filmskog medija. Čitava drama odvija se u zatvorenom prostoru zalogajnice na benzinskoj crpki uz cestu, u jednoj prašnjavoj i pustoj, kamenitoj zabiti okruženoj kaktusima i stijenama. Restoran vodi miran čovjek, poslušni građanin, (veteran Prvog svjetskog rata koji se nije nešto posebno istakao u ratu) sa svojom kćerkom Gabby Maple (Bette Davis) koja obavlja poslove konobarice i sobarice; s njima su još djed koji samo sjedi, gunđa i zabavlja goste pričama o starim junaštvima i borbama sa Billyjem The Kidom, i mladić ragbijaškog izgleda Boze koji radi na crpki i nepretsano udvara prpošnoj i mlađahnoj Gabby. Gabby je djevojka koja ima romantične snove o odlasku iz ove dosadne zabiti, natrag u Francusku, u Bourges gdje je rođena i odakle je njezina majka. S tim snovima povezuje ju poezija Francoisa Villona, a doskora i mladi namjernik i putnik Alan Squier (Leslie Howard) koji ostavlja Francusku i sve to tzv. oslobođenje duha od okova svih starih poredaka, i u kojega se ona zaljubljuje. U karakteru tog putujućeg pisca, u njegovom defetizmu nalazi se čovjek koji putuje k jedva jasnom cilju, samo s naprtnjačom na leđima. U njegovu karakteru je čovjek koji odgovara stanju depresije koja se nataložila upravo u njegovom vremenu kako je metaforično prikazan obližnji stijenjak kao okamenjena šuma. Civilizaciji koja si radi medvjeđu uslugu dok tako 'pogubno napreduje' (zacijelo još jednom svjetskom sukobu) suprotstavljen je duh oslobođena čovjeka koji je spreman umrijeti radije nego li da robuje. Kada u lokal upadne ubojica i gangster Duke Mantee (Humphrey Bogart) u bijegu od potjere i u namjeri da se susretne sa ženom iz svoje branše, sam Alan izjavljuje kao parolu upućenu svima prisutnima u lokalu što im je svima zajedničko – to je frustracija. Frustracija je udarac uzvraćen od prirode koju je čovjek izazvao svojim progresivnim napretkom. U lokalu je okupljeno društvo u svojstvu Dukeovih taoca koje on i njegovi momci drže na nišanu. U tom dijelu filma zaista će do izražaja doći ono nešto staro što je klijalo, razvijalo se i sada se pretvorilo u kataklizmični čin ljudske reakcije na uvjete koje si je sam čovjek zakuhao. Gabbyn djed (Charley Grapewin), crnohumoran je lik koji neprestano uživa u novinskim člancima o ubojstvima i o kriminalcima s imenom legendarnog i mitskog prizvuka. Taj poluludi i senilni starac u svojoj minijaturi podsjeća na apsurdnu bolest društva. Djed je dane i noći u gostionici i prvorazredni je primjer onoga markera društva koji gaji ratničku, herojsku mističnu fikciju. On sam izvlači riječi američkog pisca Marka Twaina koji je rekao kako inspiraciju za pisanje nalazi u spoznaji da ljudi koji ga čitaju ne žele znati istinu. Taj djed je nosilac ovog malog teatra apsurda. I ovo je poratno (međurtatno) društvo razapeto i u u svojim je fazama interpretirano kao i društvo u filozofskom romanu o metafizičkoj bolesti kugi iz pera francuskog pisca Alberta Camusa. Koncentracija ljudi uopće prikazana je kao robujuća i zatvorena, uvjetovana tekovinama novca, moći i sigurnosti, ili pak samo opstanka revno se igrajući poslušnog građanina kao Gabbyn otac. U ovoj se večeri odigrava čitava drama s dvojicom karakterističnih muškaraca (Alan; L.Howard, i Duke; H.Bogart), koji kao da su kameni međaši koji kruže elipsom društva koje se izgradilo na demokratskim temeljima, na tragovima legendarnih heroja i ratnih trijumfa. Njih dvojica su odmetnici u različitim ulogama, jedan je ustvari pjesnik, drugi je kriminalac. Obojicu veže jedan duh ne pripadanja i otuđenja od etike amerikanizma i ideala koje imaju resiti i oblikovati kvalitetnog i dosljednog državljanina. Unutar korpusa društva dobro je zakamuflirana i zatomljena, kao zabranjena – frustracijom okužena – ljudskost. Ovo je ujedno i film o marginama i marginalnim pojavama tog velikog nacionalnog i privređivačkog tijela gdje se ispoljavaju istinski i vjerodostojni oblici komunikacije. Ovaj film je zrcaljena slika društva u posvemašnjoj depresiji.

Ocjena: 8/10
Obrazloženje: 'The Petrified Forest' je jedan od onih filmova koje ne vjerujem da se pamte i da zrače primamljivom energijom kao neki srodni i u žanru dotjeraniji i određeniji filmovi. Naročito među gangsterskim filmovima Humphreya Bogarta ili dramama karakterističnim po glumačkoj karizmi Bette Davis. U neku ruku ovaj film je najvredniji kao drama, ne toliko kao kriminalistička priča. Kao da se gleda jedna uvjerljiva adaptacija nekog filozofskog romana. Otud asocijacija na Camusa. Kada bi se filmu davala niža ocjena, na što sam pomišljao,bilo bi to ne iz razloga glume ili nekih kinematografskih nedostataka, nego bi to bilo zbog toga što je film posađen na kazališnom temelju i od čega pokretljivost djelomično trpi i u kojoj se utapa motivacija gledatelja za film. Sve u svemu ovaj američki film iz 1936. stanica je preko koje nijedno filmofilsko oko ne bi smjelo preletjeti.

--------------------------------------------------



----------------------------------------------------
(PUTNIK)

(BENZINSKA STANICA SA ZALOGAJNICOM)

(MJESTO NA RUBU CIVILIZACIJE)

(MR.MAPLE - FATHER)

(GRAMPA MAPLE - VJEČNI 'PRODAVAČ' PRIPOVIJESTI)

(UPRAVO PRIPOVIJEDA GOSTU KAKO JE TO BILO SA BILLYJEM THE KIDOM...)

(GABRIELLE SE SVIDIO OSJEĆAJNI PUTNIK)

(POVJERILA MU JE SVOJE SNOVE)

(ON JE PRIPADNIK VRSTE INTELEKTUALACA U NESTAJANJU)

(ONA JOŠ VJERUJE U ŠTO ON NE VJERUJE)

(ALAN:'I BELONG TO A VANISHING RACE..')

('THAT'S ALL.' 'THAT'S ABSOLUTE ALL')

(BOZE RAGBIJAŠ IH UHVATIO IN FLAGRANTI)

(DUKE MANTEE I BANDA)

(DUKEOV NAČIN)

(GRAMPA LIVES MYTHOLOGY)

(PUTNIK BI SE OSTAVIO SVIJETA ROPSTVA U KOJEG NE PRIPADA)

(ČOVJEK EKSTREMNIH I MOMENTALNIH ODLUKA)

(ONA I NJEZINA BUDUĆNOST JEDINO JE ZA ŠTO BI ČOVJEKU VRIJEDILO ŽIVJETI)

(KOB VRSTE U NESTAJANJU)

--------------------------------------------------------

(HUMPHREY BOGART, The Petrified Forest, 1936)

--------------------------------------------------------



Oznake: Archie Mayo, Leslie Howard, Bette Davis, Humphrey Bogart, crime drama, film noir, 1930s, 1936, 8/10

- 18:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 26.12.2015.

OF HUMAN BONDAGE (1934)

126.OF HUMAN BONDAGE (1934) Ocjena: 8/10
(Ljudski okovi) SAD, drama, romansa, 83', IMDb: 7.3/10
Redatelj: John Cromwell
Producent: Pandro S. Berman
Scenarij: Lester Cohen; W.Somerset Maugham
Kamera: Henry W. Gerrard
Glazba: Max Steiner
Uloge: Bette Davis, Leslie Howard, Frances Dee




IMDb-Of Human Bondage (1934)

Of Human Bondage je jedna izvrsna drama o neuzvraćenoj ljubavi i ironiji sudbine. Razmišljajući kasnije o ovom filmu dolazimo do nevjerojatnih uvida i spoznaja o ljubavnim vezama i o ljubavi uopće. U glavnim ulogama su nezaboravna Bette Davis i britanski glumac Leslie Howard poznat po ulozi Ashleya u filmu Zameo ih vjetar. Leslie Howard je Philip Carey, nadareni a ipak prosječan slikar koji se neuklapa u umjetničke krugove, nesretni mladić sa deformiranim stopalom zbog čega je na meti podsmijeha u društvu. On u Londonu počinje studirati medicinu i u jednom restoranu upoznaje i zaljubljuje se u mladu ali koketnu i bezobzirnu konobaricu Mildred Rogers (Bette Davis). On je poziva na izlaske i sve se jače u nju zaljubljuje, a ona se sve to jače s njim poigrava, ostavljajući ga samo u nadi neuzvraćajući mu ljubav. On ostaje očajan kada se ona uda za drugoga, bogatog i poslovnog čovjeka koji je također zalazio u isti restoran. Philip u međuvremenu upozna dobru osobu, nešto zreliju djevojku, publicisticu Norah (Kay Johnson) koja ga iskreno zavoli. Sve krene po zlu, jer Philip je pristojan, uljuđen i dobar, ali njegova dragost prema ovoj ženi je mekana i lažna. On voli samo Mildred. Mildred uskoro biva ostavljena i trudna od svog muža i vraća se sva uplakana Philipu. On joj pruža drugu priliku i ponovno obnavlja vezu sa njom. Međutim svaki put ona prema njemu ostaje hladna, naročito ulaskom drugog muškarca u njihov odnos.

Upravo opisana igra koja se u ovoj drami proteže nevjerojatno govori o tami i paklu proisteklima iz slabosti ljudske duše. Philipov fizički hendikep ozbiljna je metafora koja preslikava stanje ljudske duše. U jednom momentu, Mildred - inače negativna i tragična ličnost žene kakvu igra Bette Davis – u odsustvu Philipa krene po njegovim ladicama tražiti njegova pisma – potražiti razlog njegovoj hladnoći prema njezinoj ženstvenosti, i u tom trenutku pokazuje se istinom sve ono čega se najviše bojala; taj čovjek iza sebe nema nikakvih ljubavnih pisama, nikakvih slika, nikakvih tragova koji bi svjedočili o žaru ljubavi u tom čovjeku. On je naprosto usamljen, drag i pošten. Eto koliko se na tom frontu ironije neuzvraćene ljubavi izjednačuju ta mračna i hladna slika ličnosti te žene i tobože svijetla i pravedna slika ličnosti tog muškarca. Philip strast i ustreptalost žene umije tražiti samo u bijegu od života, u svojim slikama i nedostatku samopouzdanja zbog hendikepa kojeg sa sobom vuče. Kasnije, kad je sa njegovom ljubavi sve svršeno (ona umire od tuberkuloze i propasti što je nitko nije ljubio) on uspije ispraviti deformaciju na svojoj nozi, ali završava u konvencionalnom braku iz pristojnosti, kojemu je tek čista savjest i dana riječ razlog braku i ljubavi. Ta, treća žena koja ga ljubi opet nema uzvraćenu ljubav, iako se poenta može i drukčije shvatiti. Da je izgradnja emocija moguća. Film ostavlja tu mogućnost. Mildred završava tragično, umrijevši mlada i nevoljena, Philip ostaje živjeti u braku u kojem samo jedna strana voli.

Čini se da film nije lako nabaviti, naročito ne u nekom kvalitetnijem formatu, ali youtube ima ovaj film.
Of Human Bondage (1934) YTB

Ocjena: 8/10
Obrazloženje: Film je tako neobično zanimljiv, onako na bergmanovsku potenciju prije Bergmana. Likovi Bette Davis i Lesliea Howarda su prirodni, nepatvoreni, ili upravo odigrani s dozom patvorenosti i poze koja je potrebna za ukazati onaj sakriveni u čovjeku stupanj hendikepiranosti duše zbog koje trpi ljubav i iskrena sreća između dvoje ljudi.Film o kojemu se razmišlja i film koji, ako se proživljava, gledatelja ne može ostaviti hladnog da se i sam ne zapita kako stvari stoje zaista u životu. Neobičan spoj realizma i misterije nudi nam ova ekranizacija po književnom predlošku.


-----------------------------------------------------

(PRORAČUNATA, SEBIČNA, ZLA, ALI ZA ŽIVU LJUBAV USKRAĆENA)

(DRAG, OBZIRAN,ZALJUBLJEN I DOBAR, PA IPAK S DUŠOM U OKOVIMA)

(ROMANSA U KOJOJ ZAPRAVO I NEMA ISTINITE LJUBAVI S IČIJE STRANE)

(PHILIP JE ČOVJEK PRINCIPA, STRAHA I SAMOPRIJEGORA)

(ONA ĆE BEZ PRIMLJENE LJUBAVI PROPASTI)

(ON ĆE ŽIVJETI U BRAKU POD UPITNIKOM ISKRENE LJUBAVI)

-----------------------------------------------------

(LESLIE HOWARD & BETTE DAVIS, Of Human Bondage, 1934)

(BETTE DAVIS, Of Human Bondage, 1934, 1935 Oscar Nominated)

------------------------------------------------------

Oznake: John Cromwell, Bette Davis, Leslie Howard, drama, romance, 1930s, 1934, 8/10

- 14:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 12.12.2015.

EKSTASE (1933)

124.EKSTASE (1933) Ocjena: 8/10
(Ekstaza, Ecstacy) Čehoslovačka, drama, romantika, 82', IMDb: 6.9/10
Redatelj: Gustav Machaty
Producenti: Moriz Grunhut, František Horky, Otto Sonnenfeld
Scenarij: František Horky, Robert Horky
Kamera: Hans Androschin, Gerhard Huttula, Jan Stallich
Glazba: Giuseppe Becce
Uloge: Heddy Lamarr, Aribert Mog, Zvonimir Rogoz




IMDb-Ekstase (1933)

Ekstaza je po svemu sudeći najpopularniji i najkontroverzniji stari film čehoslovačke međuratne kinematografije. Radi se ustvari o romantičnoj drami jednostavnog scenarija sa eksplicitno snimljenim simboličnim kadrovima koji se tiču neizbježive ljudske seksualnosti. Sa sadržajem koji uvodi u svijet erotike koji prožimlje svijet oko nas. Ono najbolje, što je hollywoodska praksa prekodovskog razdoblja prikazivala u Americi Europa je iznjedrila u ovom simpatičnom, umjetnički kvalitetnom filmu. Čak štoviše, film nudi alegoriju o Adamu i Evi modernoga doba svojim bogatim mizanscenom i slikom koja sav svijet seksualnosti pretače u svijet kakav se manifestira bezrezervno kao što je i priroda sama. Temeljna značajka ove priče je okovanost i borba s tom okovanošću. Čitav život, pojave i stvari, zapravo živa i mrtva priroda, postoje i polako prolaze, grčeći se, zatvorene i obučene u svojoj goloj biti. Sve što je golo, golo je uvijek pod patinom ljudskog osjećaja kao što je percepcija. Odvija se Evino i Adamovo traganje. U obiteljskoj kući su stvari, kredenci, lusteri, prazne postelje i muhe; izvan kuće su građevinski radovi, željeznica; okolo su livade, šumarci, oblaci i jezero, konji i pčele. Jedno Sunce. U ženi je tama i nemir, u čovjeku je naivnost, nada i radoznalost. Sveopća igra u potrazi za ispunjenjem. Ali svijet u vremenu teče i raspada se. Tehnički film razvija osjećaj sveopće meke i tihe, ali sjenovite i tamne melanholije. Svijet je mjesto kao kakva prijeteća Arkadija pod nekakvim mračno nijansiranim uvjetom. Izraziti se hoće zapravo zadatost u tijelu žene prema kojoj ona progonjena duhovima civilizacije i vlastite (obiteljske) prošlosti živi za ekstazu koja je praktično nedohvatljiva veći dio života. Pa ipak, ona navire, kao usporedo sa strujom koja je van te žene u prirodi gdje se plamsa kozmos silovite privlačnosti.

Fabula je provučena zapravo kroz klasični koncept ljubavnog trokuta. U središtu je žena. Mlada i lijepa Eva (Hedy Lamarr). Udajom za svog starijeg poslovnog gospodina Emila (Zvonimir Rogoz) ona ulazi u brak pun, ne ustvari dosade koliko pustinje uniformiranog konvencionalnog života bez strasti. Duša joj vene u prekrasnom mladom tijelu. Po rastavi sa mužem, njena strast za životom krene se oslobađati; ona na imanju svog oca jaše na konju, kupa se gola u jezeru, upoznaje svog Adama (Aribert Mog), muškarca znojnog i tjelesnog, umornog od živog života što tijelo umara a dušu krijepi. Između njih dvoje igra tjelesnosti i strasti oživljava, dok muž u fraku od kamgarna i dalje u kožnim rukavicama vozi svoj skupocjeni auto. Muževljeva dom je kuća društvenog užasa, prazna i puna srdžbe i očaja kao što je on sam; Adamov dom je koliba sa svjetlom žarulje koja sasvim drukčije svijetli po tijelu žene. Muž pčelu praktično ubija nogom stolice, Adam pčelu s dlana stavlja na cvijetak što ga daje svojoj ljubovci.

Film je to koji nije nikakva pornografija, čak ni za one prilike, nego je to film koji jasno ocrtava erotiku u svojim značajnim dijelovima za što nije dosta dugo bilo razbora da se emitira po svjetskim filmskim pozornicama. Film ne samo da je među velika imena svijeta filma instalirao mladu Hedy Lamarr (Hedy Kiesler), nego i ime jednog značajnog filmskog i kazališnog glumca, naše gore lista, Zvonimira Rogoza koji će obilježiti mnoga dramska uprizorenja 20. stoljeća, posebno na hrvatskom filmu.

Za sva vremena, ovaj film sniman u okolici Praga i u bečkim interijerima sa austro-ugarskim štihom i po mnogočemu vidljivim kulturološkim nasljeđem zemalja u kojima, i posredstvom čijih utjecaja je nastao, ostaje kao mali biser koji s puno vještine pokazuje svjetskoj kremi filmske industrije svog vremena kako se radi s pojmom erotike na filmu.

Ocjena: 8/10
Obrazloženje: Nešto dovoljno jednostavno, a toliko umjetnički kvalitetno kako je obrađena tema poniranja, izviranja i propasti jedne sreće nakon ekstaze u trenutku ženina života, u filmu kao što je ovaj, rijetko je viđena stvar. Izbor mladenačke ljepotice kakva je Hedy Lamarr za ulogu Eve nosi ovaj film. Ovaj film je na trenutke naivan scenarijem, ali upravo kao takav uspijeva pretvoriti emociju u doživljaj. Umjetnički je to poduhvat. Mali rijetki biser iz povijesti europske kinematografije.


-------------------------------------------

(EVA, UDATA ŽENA UZ MUŽA PRIMJETILA KAKO SE SVIJET VESELI)

(MUŽ ČITA NOVINE I DROBI PČELU)

(ZAPOSTAVLJENA)

(SVE ŠTO IMA OD MUŽA)

(OSTAVILA GA)

(KOD OCA)

(NEMA KOME REĆI)

(BUĐENJE U IZGUBLJENOJ MLADOSTI)

(SUNČANO JUTRO TEK VANI)
----------------------------------------------------------------

(KUPANJE U JEZERU)

(IZGUBILA KONJA)

(ADAM PRONAŠAO KONJA)

(SKRILA SE U GRMLJU)

(GOLA EVA ŠTO SE STIDI)

(POGLED ADAMOV)

(POGLED EVIN)

(TENZIJA U RAJSKOM VRTU)

(MJERKANJA I ODBIJANJA)

(POSRTANJA)

(PODIZANJA)

(CJELIVANJA RANA)

(MALA POPUŠTANJA)

(I MALA PODOZRIVA NEPRISTAJANJA)

(NEBESKI ZEMALJSKI ADAM)

(NJEGOVA NJEŽNOST..)

(KAO DJEVOJČICU PRIVUKLA NJEZINU PAŽNJU)

(ALI OPET MALO NE ŽELI)

(DAO JOJ CVIJETAK)

(POKAZAO JOJ KAKO DA OTPUHNE PČELU)

(ZAJEDNO GLEDALI U NEBO)

(LJEPOTA NEBA)

(EVA KAO DA JE PRVI PUT POGLEDALA U NEBO)

--------------------------------

(POVRATAK U OČEVU KUĆU MEĐU MRTVE STVARI)

(POGLED NA MAJČIN PORTRET)

(ČUDAN NEMIR)

(VODENAST ODRAZ DOK SVIRA KLAVIR)

(TOPLA USAMLJENA)

(PRAZNA KUĆA DUHOVA)

(TRAŽI OD NJE DA IZAĐE IZ SEBE)

(KROZ OLUJNU NOĆ)

(K NJEMU)

(IZLAZAK IZ TIJELA)

(ŽIVO I NEŽIVO)

(PREDAJA)

(EKSTAZA)

(EKSTAZA)

(EKSTAZA)

(EKSTAZA)

(EKSTAZA)

(SRETNO...)

(SAMO TREN U ŽIVOTU)

(MUŽ SE VRATIO KO IZ GROBA)

(EVA: 'WHAT DO YOU WANT FROM ME?')

('YOU.')

('IT'S TOO LATE..')

-----------------------------------------------

(HEDY LAMARR)

(ZVONIMIR ROGOZ)

Oznake: Gustav Machaty, Hedy Lamarr, Zvonimir Rogoz, čehoslovački film, drama, romance, erotski, 1930s, 1933, 8/10

- 19:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 09.12.2015.

BABY FACE (1933)

123.BABY FACE (1933) Ocjena: 8/10
(Slatkica) SAD, drama, romantika, 71', IMDb: 7.6/10
Redatelj: Alfred E. Green
Producent: William LeBaron, Raymond Griffith
Scenarij: Gene Markey, Kathryn Scola; Darryl F. Zanuck (priča)
Fotografija: James Van Trees
Glazba: Leo F. Forbstein
Uloge: Barbara Stanwyck, George Brent, Donald Cook




IMDb-Baby Face (1933)

Još jedna u nizu sjajnih nedugih drama u kojima je specifična i netipična Barbara Stanwyck došla do punog izražaja. Upravo suprotno onom raširenom prototipu djevojke za provod. Naprotiv, što je za nju karakteristično, ona i u ovom filmu igra ulogu žene revoltirane muškom fiksacijom žene kao seksualnog predmeta. Riječ je o ulozi koja u potpunosti prožimlje ovaj film i njegovu 'strašnu' temu. Kao i u 1933. aktualnom Langovom remek-djelu Testament Dr. Mabusea, kao i u motivima za niz filmova upravo mračne kriminalističke problematike, i u ovom se radi o volji za moć, samo u ženskom obliku. Volja za moć, borba za sebe svim sredstvima po ničeanskom motu 'Ako ne podčiniš podčinit će te' misao je vodilja koja će voditi glavnu junakinju, Lily Powers, u njenom proboju kroz život: same u svijetu muškaraca. Pratimo Lily od njezine mladosti, još dok je živjela sa grubim ocem pomažući mu u poslovima oko obiteljske krčme. Konobareći u nju se zavukao sav onaj svijet prljavih, sirovih, pohotljivih i supijanih muškaraca da ga je ona prezrela. Kao prekretnica dogodila joj se jedna epizoda kada upoznaje nekog šustera koji je čitao Nietzscheove knjige. Otkrio joj je kako se mora boriti za sebe sa moći koju u sebi samo mora aktivirati – svoj šarm, seksipil i beskrupuloznost. Lily kreće u svijet sa svojom služavkom, tamnoputom vršnjakinjom Chico (Theresa Harris) koja je služila kod njezinog oca u krčmi, i koja ju zove 'medena'. Poslije nesreće u kojoj joj je otac poginuo, ona ne može zamisliti sebe s nekim poslom zabavljačice i pjevačice u kakvom klubu, nego ono u što će se pretvoriti Lily svojim principima volje za moć bit će prvorazredni primjerak onoga što danas zovemo – sponzoruša. Zavađat će, koketirati, manipulirati i svim se sredstvima svoga šarma ulagivati muškarcima, od običnog čistača vagona s puta u New York preko višeg službenika u banci do samog direktora banke. Probit će se do samog vrha, od obične male pipničarke do priležnice bogataša i gospođe upravitelja velike banke. Razrušit će svjetove tih muškaraca od manira i ideala, ubit će ih njihovim slabostima padanja na slatko i primamljivo žensko biće.

Priča je ovo o moći, golemom, još u djetinjstvu stečenom preziru i mržnji, o osveti jedne žene onom svijetu moći čije konce u svojim rukama drže muškarci. Međutim u svoj njenoj paklenskoj želji da osvoji njihovo bogatstvo za sebe, u želji za prostorom za novo i novo razaranje, ona ostaje sama. Ni ucjene ni uzurpacije novih imućnih muškaraca neće joj u život unijeti radost. Poenta filma ide u smjeru da naša Lily Powers svoju moć više nema snage zadržavati u sebi ni za sebe. Nego da njena volja za moć djeluje autodestruktivno. Pokazalo se da definicija muškarca nije isključivo jednako njihova nadmoć i vodeća uloga u društvu, kao što se pokazalo da ženin poziv nije razaranje muških srca ili sebična osobna satisfakcija. Film ima jedan znakoviti 'happy end' koji naglašava nasušnu potrebu uzajamne ljubavi između žene i muškarca.

Ocjena: 8/10
Obrazloženje: Film je za 7, ne odskače i ne nudi emociju više, ali film je koliko jednostavan toliko i dinamičan i magnetičan. Zrači rolom zaista posebne Barbare Stanwyck od prve minute. Sve što se dešava ima potpunu dramaturgiju. Stiče se dojam originalnosti kakav se rodi kad se film gleda i ima osjećaj da je prvi put o nečemu progovoreno na briljantan način. Stoga 8.

---------------------------------------------------------



---------------------------------------------------------

(INDUSTRIJSKA ZONA NA RUBU GRADA)

(LILY POWERS, KĆI PIPNIČARA)

(ATMOSFERA)

(FATHER'S GUEST)

(BACIO POGLED NA LILY)

(POGLEDALA GA PREZIRNO)

(CHICO:'HE'S A BIG POLITICIAN, AIN'T HE?')

(LILIY: 'HE'S A BIG SUMPTHIN..AND IT AIN'T A POLITICIAN..')

(LJIGA PRISTUP)

(DOSTA JOJ JE)

(ZGRABIT ĆE JE)

(RAZBIT ĆE GA)

(ISPITI ZA POČETAK NOVOG ŽIVOTA)

('YOU COULD MAKE SOMETHING OF YOURSELF.YOU HAVE POWER.')

('YEAH, I'M A BALL OF FIRE I AM...')

('YOU'RE JUST LIKE YOUR MOTHER!')

(PRONAŠLA PRISTUP)

(AS A SECRETARY; 'WHAT COULD I DO? HE'S MY BOSS AND I HAVE TO EARN MY LIVING.')

('WHY MR.STEVENS, IT WASN'T MY FAULT. HE FOLLOWED ME IN THERE..')

(MR.STEVENS USKORO)

(OVA ŽENA UZNEMIRILA JE SVE DUHOVE)

(U MEĐUVREMENU LILY ZAVODI DIREKTORA BANKE)

(ODBACUJE SIROTOG MR.STEVENSA)

(PUCNJEVI)

(NJEZINA MOĆ JE RAZORNA)

(NOVI SUPRUG BANKROTIRAO)

(ONA GA ODBIJA I NAPUŠTA)

(SA SVOJIH POLA MILIJUNA)

(NEMA ŽIVOTA BEZ LJUBAVI)

---------------------------------------------------

(BARBARA STANWYCK, BABY FACE (1933))

Oznake: Alfred E.Green, Barbara Stanwyck, George Brent, drama, romance, pre-code, 1930s, 1933, 8/10

- 11:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.11.2015.

VAMPYR (1932)

120.VAMPYR (1932) Ocjena: 8/10
(Vampir) Njemačka-Francuska, horor, 83' (70', dvd izdanje), IMDb: 7.7/10
Redatelj: Carl Theodor Dreyer
Producent: Carl Theodor Dreyer, Julian West
Scenarij: Christen Jul, Carl Theodor Dreyer; Sheridan Le Fanu (priča)
Kamera: Rudolph Mate, Louis Nee
Glazba: Wolfgang Zeller
Uloge: Julian West, Sybille Schmitz, Jan Hieronimko




IMDb

Danski redatelj s bogatim umjetničkim iskustvom iz vremena nijemoga filma 1931./1932. snima svoj prvi zvučni film. Vampyr nastaje u problematično doba za filmsku umjetnost u njemačko-francuskoj koprodukciji. Inspiriran pričom Carmilla irskog pjesnika i pisca Sheridana Le Fanua o Davidu Grayu (u filmu Allan Grey, glumi ga Julian West), mladom sanjaru koji je zaokupljen vampirima i natprirodnim silama. Vođen istraživanjima dolazi jednoga dana u jedno malo zabačeno francusko selo u kojem stara gospođa, pokojnica Marguerite Chopin izlazi iz groba kao vampir i noćna je mora u obližnjem zamku.

Film je snimljen kao mješavina zvučnog i nijemog filma, specifično za vrijeme 'prelaska' iz nijemog u zvučno razdoblje u filmskom stvaralaštvu. Dreyer i snimatelj Mate dosegli su vrhunac atmosferičnosti kroz chiaroscuro postupak, kroz preskakivanje fabule, utiskujući gledatelju snažan aluzivni i metaforički dojam. Ovaj film neće zanimati nezahtjevnog ljubitelja filmske zabave, nego zahtjevnog i sklonog poniranju u specifična čuvstva koja se dotiču psihičkog nemira, psihologije snova i straha te kontemplacije o stanjima između života i smrti. Priznali mi ili ne, ovaj nesavršeni film, premda snimljen sjajnim umijećem njihovih tehničkih manevracija, osjetno je štur i opor za gledanje, ali obiluje takvim groteskno-bizarnim momentima da ga ne možemo snažno ne doživjeti.

Scena kada Allan Grey, ispunjen grozomornim čuvstvima kako je u okruženju vampira izlazi iz svog tijela dok sjedi na klupi u parku je nenadmašna. Odlazi do zamka i nalazi lijes u kojem on sam leži ukočen i mrtav širom otvorenih očiju. U duhu gleda čitav svoj izlazak, što djeluje gotovo nadrealno, kako opskurni muškarac stavlja poklopac lijesa na njegovo tijelo, samo sa oknom kroz koje on može vidjeti svoj put do groba. Uz pogled uperen vertikalno prema krošnjama, zvonicima, građevinama uz bučnu zvonjavu. Psihologija nemrtvosti, opsjednutosti, nadrasla je konvencionalnu viziju vampira u stanju života. U principu, kroz samu priču utkana je klasična pretpostavka o prokletstvu. Ali ono što je ovaj film ostvario je nadnaravno mjesto u koje se stavlja duševno stanje čovjeka u istraživanju, mori i strahu od nepojmljivog i nadnaravnog.

Ocjena 8/10
Obrazloženje: U filmu je praktično sve postignuto, sva toliko moćna izražajnost mračnog somnabulskog svijeta more u čovjeku koji je ogrezao u duboke misli o okultnim i mističnim stvarima. Da sebe ne može izvući iz toga, da se našao u svijetu vampira fizički i psihički. I to sve prikazano u montaži s elipsama, preskocima da se gubi jasan slijed događaja, što je sasvim genijalna stvar. Film pratimo uz vrhunski ukomponirane zvukove i glazbu. Ipak koliko god se činilo vrhunski, toliko film svejedno gubi jer sadrži izvjesnu letimičnost u kretnji amaterskih glumaca, nedotjeranu upotrebu rekvizita što upućuju na simbolizam (slike, kosturi). Film zahtijeva čak i proučavanje što nekada nije dobro.


--------------------------------------------------------

(GREYEV DOLAZAK U COURTEMPIERRE)

(SIMBOLI)

(KLAUSTROFOBIČNI INTERIJER)

(UTVARE I SJENE)

(VAMPIRSKA POSTELJA)

(SESTRA)

(PREOBRAZBA)

(VIZIJA PUTA U ZAGROBNI SVIJET)

(SVIJEĆA)

(ŠTOK I ZVONO)

(PRELAZAK KUĆNOG PRAGA)

(ZRAKE SUNCA U KROŠNJAMA)

(ZVONJAVA I POGLED U VIS)

(ISCRPLJENOST TIJELOM, ODSUTNOST DUHOM)

(PROBADANJE SEOSKOG VAMPIRA, GOSPOĐE CHOPIN)

-------------------------------------------------------






Oznake: Carl T. Dreyer, horror, njemački film, francuski film, 1930s, 1932, 8/10

- 13:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.11.2015.

DAS BLAUE LICHT (1932)

116.DAS BLAUE LICHT (1932) Ocjena: 8/10
(The Blue Light, Plava svjetlost) Njemačka, drama, fantazija, misterij, 85', IMDb: 7.0/10
Redatelj: Leni Riefenstahl
Producenti: Leni Riefenstahl, Harry R. Sokal
Scenarij: Bela Balasz, Carl Mayer; Gustav Renker (insp. roman), Leni Riefenstahl (priča)
Kamera: Hans Schneeberger, Heinz von Jaworsky
Glazba: Giuseppe Becce
Uloge: Leni Riefenstahl, Mathias Wieman, Beni Fuhrer




IMDb

Leni Riefenstahl je kontroverzno ime njemačke i svjetske kinematografije. Povodom njezine smrti 2003. godine, britanski The Independent donosi: "Mišljenja će biti podijeljena između onih koji ju vide kao mladu, nadarenu i ambicioznu ženu uhvaćenu u plimi događaja koje ne razumije u potpunosti i onih koji vjeruju da je bila hladan oprtunistički propagandist koji se udružio s nacistima.“ (povijest-svijeta.orgfree.com). Da, njezin društveni položaj i najaktviniji filmski umjetnički angažman, njen stvaralački procvat dogodio se u doba Trećeg Reicha i vladavine nacionalsocijalizma. Njezino simpatiziranje Adolfa Hitlera i opčinjenost njegovom knjigom 'Mein Kampf' izravno ju je dovelo u propagandistički aparat snimanja filmova pod tim režimom. Međutim, sloboda i talent kakav je imala ta tada mlada umjetnica iz njenih su ostvarenja proizašla, možda ironično, ali u svom sjaju onoga što filmska umjetnost i industrija mogu proizvesti. Dokumentarna ostvarenja Triumph des Willens (1935) i Olympia (1938) do danas se smatraju vrhunskim i nezaobilaznim naslovima kada je riječ o ideologijama, sportu i retrospekciji povijesnog trenutka. Pored svega toga, za oko ljubitelja filma i svega što film može ponuditi, ponekad ipak zapnu neki manji radovi. Po mom osjećaju, Leni Riefenstahl je ostvarila prije propagandnih filmova jedan u nizu svojih „planinskih filmova“ (odigrala kao glumica nekoliko uloga u filmovima s planinskom tematikom 1920-tih godina) koji odiše svijetom romantike, fantazije i mistike, a koji zaslužuje posebnu pozornost: Das Blaue Licht (1932), „Plavu svjetlost“, snimanu na lokacijama u švicarskim i talijanskim Alpama.

Film je pravo malo čudo neobične ljepote. Koliko za kontemplaciju toliko i za snatrenje. Riefenstahlova je zaista biser među zvučnim i neprikosnovenim imenima filmske režije svoga vremena poput Hitchcocka ili Orsona Wellesa. Ova mala legenda pripovijeda o selu u Alpama podno planine Monte Cristallo, o mitu koji je ovladao tim selom po kojem se zlo nadvilo nad selo. Svaki put u mjesecu kada se pun mjesec pokaže iza planine on rasvjetljuje pećinu gore visoko iz koje na selo pada plava svjetlost. U planini živi Junta (L.Riefenstahl) djevojka pastirskog izgleda a koja je saživljena sa negostoljubivim i nepristupačnim krajolikom. Ona jedina ima tu urođenu sposobnost da se penje po klisurama, da hoda serpentinama, da diše taj zrak i upija plavu svjetlost u pećini na mjesečevoj svjetlosti. Muškarci u selu kao nekom magijom privučeni su planini koja im oduzima život. Čini se da je muškarce tog sela nešto u njemu zatočilo. Junta je iz sela prognana kao vještica, i prokleta od strane žena. Govori ova priča o srazu svjetova, kako onih unutarnjih (između muškarca i žene), tako i onih izvanjskih (između svijeta materijalnog i duhovnog, svijeta-planine). Junta je žena, gorštakinja, jedina žena na svijetu čije tajanstvo je netaknuto, neotkriveno kao spilja sa plavim draguljima, potjerana i prokleta, neobljubljena, jedina slobodna duha. I sada je naišao čovjek koji se uspio uspesti na planinu i poželio ostati kod Junte. On osjeti za nju ljubav, unese u njen svijet pastorale radosti za kojom je žeđala, i sve tako dok ovaj ne otkrije njezinu tajnu odaju, spilju s plavim kristalima gdje je ona noćima sjedila i puštala da joj zrak planine s mjesečevim sjajem cjeliva i ozaruje lice. On je jedne noći prati i nađe u njenom romantičnom trenutku. U njemu se probudi čovjek i umah nestade muškarca. On je zgrabi i počne uvjeravati kako su ovi dragulji bogatstvo, da mora javiti u selo. Žena je izgubila svoju snagu. Seljaci su doskora izgrebli i otuđili njeno tajno skrovište s kojeg se ona napajala ljubavlju s nebeskih visina.

O ovom malom vješto-nevještom filmu mogao bi se dati sud sa više stanovišta, ali ne može se poreći njegova suštinska originalnost. U njemu je duh romantizma doveden do ruba čiste vjerodostojnosti, ispričan je iz ženske perspektive koja se manifestira u gubitku snage ženstvenosti, o puknuću jednoga srca kada je muškarac dopustio da mit iz sela osvoji sakriveno blago u planini. Das Blaue Licht je zaista bajka, ali bajka o ljudima, u kojoj osobine životinja zamjenjuju duboki odnosi između muškarca i žene dok je između mnijenje sela zavijeno mutnom koprenom zvanom mit.

-----------------------------------------





----------------------------------------

(NEGDJE U ALPAMA...)

(SEOCE ČUDNOVATIH DIMNJAKA...)

(I TORNJEVA)

(STRAŠNA GORA NADVILA SE)

(OVO JE KNJIGA U KONAČIŠTU...)

(LEGENDA O JUNTI)

(DJEVOJCI ZAIGRANOJ...)

(I LIJEPOJ)

(SLOBODNOJ KAO PRIRODA SAMA)

(JEDNOGA DANA U MJESTO DOŠAO STRANAC)

(JUNTA ISPRED CRKVE PRIJE VEČERNJE MISE)

(PREZIR SEOSKIH GOSPOĐA)

(ODVRATNOST)

(JUNTINO SPOZNANJE)

(MRŽNJA)

(ŽIVJETI TAMU)

(MRAK I STRAH U DUŠAMA)

(TRGOVINA JE ŽIVOT)

(KRČMA JE ZAJEDNIŠTVO)

(VJEKOVNA HISTORIJA)

(DUBOKO PRAZNOVJERJE)

(DOK IZLAZI PUN MJESEC...)

(ONI SE OKAMENE OD TE SILE)

(ZATVARAJU VRATA I PROZORE)

(NEGDJE U PLANINI...)

(ONA SE PREDAJE SVA)

(DJEVOJKA PASTIRSKOG IZGLEDA)

(DOZIVA SVOG DJEČAKA)

(DJEČAK)

(SA STADOM POD OBLACIMA)

(DOLUTAO NJEZIN MUŠKARAC)

(ONA GA PRIHVAĆA)

(U SELU ZAVIST...)

(DOK ON SNATRI..)

(UZ PJESMU...)

(JUNTU ŠTO GA SRETNA ČEKA)

(OPIRANJE OD ČOVJEKA)

(NOV PUN MJESEC...)

(NJU U SNU POKREĆE)

(MUKA ČOVJEKA)

(ON PRONALAZI ŠPILJU)

(SVU OD BLAGA)

(JUNTINO TAJNO MJESTO)

(JUNTINO SRCE)

(JUNTINO BLAŽENSTVO)

(UNIŠTIO JE)

(GOTOVO JE MORA JAVITI U SELO)

(MOLBA DA NE IDE)

('ALI KAKVE SU TO MOGUĆNOSTI!')

(IDU LJUDI U ISKAPANJE)

(VESELICA USPJEŠNIH RUDARA)

(RASPUKNUTO SRCE ŽENE)

(PRAZNO)

(IZGUBLJENO)

(SVA SNAGA JUNTINA SRCA NESTALA)

(OSTAJE SAMO PJESMA)

(I JEDNO OTKINUTO SRCE)

(PRIČAT ĆE LJUDI...)

--------------------------------------------------------

(LENI RIEFENSTAHL)







Oznake: Leni Riefenstahl, njemački film, drama, fantazija, misterij, 1930s, 1932, 8/10

- 11:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 04.11.2015.

LA CHIENNE (1931)

114.LA CHIENNE (1931) Ocjena: 8/10
(Kuja) Francuska, drama, 91', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Jean Renoir
Producenti: Pierre Braunberger, Roger Richebe
Scenarij: Andre Girard, Andre Mouezy-Eon, Jean Renoir; Georges de La Fouchardiere (roman)
Kamera: Theodor Sparkuhl
Zvuk: Denise Batcheff, Marcel Courmes
Uloge: Michel Simon, Georges Flamant, Janie Marese







IMDb

Ovaj film je veoma zgodna naturalistička igra velikog francuskog redatelja Jeana Renoira. Rani zvučni uradak sa zanimljivim pokretom kamere. Dramaturgija života popraćena je kadrovima koji klize ostvarujući začudno moćan segment simbolike u svemu tome. La Chienne je ispripovijedana priča o magičnom ljubavnom trokutu u uskom krugu pariškog Montmartrea. Ova priča je ujedno nešto fatalno, socijalno stvarno i nešto vrlo grozno tragično. Prolog u priču je kroz igrokaz s malim visećim lutkama koje najavljuju tri glavna lica koje ćemo kasnije pratiti kroz film, a odvija se u nekom malom bistrou, kao na prozoru koji bez zastora gleda van na ulicu. Posebno možemo obratiti pažnju na lutkice koje alegorijski predstavljaju francusku republiku kroz koju se simboli vlasti nadmeću koji će najaviti predstavu. Popa potiskuje car, cara vojnik; vojnik na brzinu obrazlaže kako ono što će se odigrati neće biti nikakva studija ni moralna slika, ni drama ni komedija, kako u njoj glavni likovi nisu ni zlikovci ni heroji, nego obični ljudi.. Tri lica: On, ona..i još jedan, kao i obično, on. Stvari stoje zapetljano, i takve su kakve jesu.. nepopravljivo predvidljive i uvijek u pravilu krivo protumačene od strane društva i vlasti. Onako kako je nije onako kako je, nego je uvijek onako kako se samo po sebi odvija između ljudi.

Film je u engleskom govornom području preveden kao 'The Bitch', u nas kao 'Kuja' ili 'Kučka'. Pa premda nas lutak uvoditelj uvjerava kako poente i poučka nema sve nam se čini da ovo ima biti drama o pasjem kurvinskom životu među ljudskim stvarima. Život je kurva stvarnija od politike. Politika uvijek laže i politika se provodi uvijek kontra stvari kakve jesu; ako je do pravde Sud donosi presudu nepravedno, ako je do nepravde Sud donosi presudu pravedno; dok u Životu kada su emocionalni odnosi i duhovna i materijalna egzistencija u pitanju stvari teku nakazno i bolno, veoma veoma prljavo i jeftino. Kakva jeftina skupoća po čovjeka!

Likovi su: sredovječni činovnik i slikar Maurice Legrand (Michel Simon), onaj tip uvijek pristojnog i pristalog čovjeka dobrice koji ne bi ni mrava zgazio, a zbog čega uvijek ispadne papak i budala; u životnoj zajednici je sa udovicom palog junaka (koji nije pao na oltaru domovine nego je dezertirao i pije i vucara se tko zna gdje), nadalje, žena je djevojka Lulu (Janie Marese) putena i naivna, kučka kao sam život koja mazohistički slijepo voli svog makroa koji je strastven ali od trenutka do trenutka kada od nje želi izvući novac; i treće lice je sam on, Dede (Georges Flamant), općevažeće zlo ovoga svijeta na meti svake osude. Oni čine triangl prljave stvarnosti. 42-godišnji Legrand, potreban ljubavi sve će učiniti da privuče nestašnu i tužnjikavu Lulu k sebi iskreno misleći da je ona toga potrebna i željna, darivat će ju slikama koje će ova predavati Dedeu, a koji će iz toga učiniti biznis s bogatim prekupcima umjetničkih slika. Legrand će voljeti Lulu, koja će voljeti Dedea, koji neće voljeti nikoga pa n i sebe. Na koncu, izgledat će da je u ovom pokvarenom svijetu ispravno postupao jedino kriminalac Dede koji je s vremena na vrijeme uzimao Lulu i od Lulu (a zapravo od takvog života), ono i onako kako je vrijedilo uzimati. Tako će svi izgubiti glavu, a na životu, u svijetu kurvanjske stvarnosti ostat će samo Legrand. Jadniji od jadnijega. Velegradski skitnica, klošar, ona figura što simbolizira dno dna ljudskog postojanja. To će napraviti petljanje sa životom (kučkom) od duševnog čovjeka od dobrih manira. Ostat će pseto čije slike će otići u svijet s potpisom kurve koju je volio.

----------------------------------------------------------------





----------------------------------------------------------------

(PROLOG-IGROKAZ)

(MAURICE LEGRAND, SLIKAR)

(DEDE I 'LULU' LUCIENNE)

(DEDE, MAKRO I KARTAŠ)

(LEGRAND ĆE MALOJ LULU SVE POKLONITI ZA MALO NJEŽNOSTI)

(LULU ĆE SVE DATI DEDEU)

(DEDE ĆE JU PRITISKATI)

(LAŽLJIVO MOTA LEGRANDA)

(SLIJEPO VOLI DEDEA)

(NAĆI ĆE SVOJE SLIKE U IZLOGU)

(POD LAŽNIM IMENOM)

(U BRAKU-"SKLONI TE SLIKE, MUKA MI JE OD NJIH..")

("MOJ PRVI MUŽ JE POGINUO U RATU ZA OVAKVE KAO ŠTO SI TI...")

(BIVŠI MUŽ, HEROJ, NIJE POGINUO.. NEGO KLOŠARI)

(LULU ĆE OTIĆI SA BILO KIM ZA VOLJU DEDEU)

("KAD SAMO POMISLIM DA SAM TI VJEROVAO..")

("TI NISI ŽENA, TI SI KURVA!")

("PAZI ŠTA GOVORIŠ..")

("ON ME TUČE ALI JA GA VOLIM..")

(NAVIKLA DA SE BRANI OD UDARACA)

("NE SMIJ MI SE, NE SMIJ MI SE TAKO LUCIENNE..")

(LUCIENNIN NOŽIĆ)

(LEGRANDOVO RJEŠENJE)

("JA SAM BLAGAJNIK U FIRMI TEKSTILA.")

(KOGA BI OVAKAV UBIO)

(SLABIĆ OSTAJE 'NEVIN' NA ŽIVOTU)

(SVJEDOCI VIDJELI SAMO DEDEA NA MJESTU ZLOČINA)

(DEDE NE MOŽE NIŠTA OBJASNITI)

(SLUŠANJE SMRTNE PRESUDE)

(POROTNIK:"U SVOJU ČAST I ČISTE SAVJESTI, PRED BOGOM I LJUDIMA..KRIV JE!")

(KOMPANIJA KLOŠARI MONTMARTREA)

-----------------------------------------------------------------

(MICHEL SIMON)

Oznake: Jean Renoir, Michel Simon, Georges Flamant, Janie Marese, drama, 1930s, francuski film, 1931, 8/10

- 15:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 31.10.2015.

GRAND HOTEL (1932)

113.GRAND HOTEL (1932) Ocjena:8/10
(Grand Hotel) SAD, drama, romantika, 112', IMDb: 7.6/10
Redatelj: Edmund Goulding
Producent: Irving Thalberg
Scenarij: Vicki Baum (roman), William Absalom Drake (komad), Bela Balasz
Kamera: William H. Daniels
Glazba: Charles Maxwell
Uloge: Greta Garbo, John Barrymore, Joan Crawford, Wallace Beery




IMDb

Grand Hotel je film o svijetu u malom. Film je to o svijetu skupljenom u najvećem, najskupljem i najraskošnijem hotelu u Berlinu. Ono što se utiskuje u čuvstveni sklop gledaoca je ta smjernica. Da je taj hotel mjesto kroz koje prolaze ljudi koji sa sobom donose svoje živote, dolaze i odlaze. Taj hotel je kao nekakav filter kroz koji se ljudi na kraju razrješuju svih dilema o svom životu. Došli su radi sklapanja posla, bogati i bahati industrijalac Preysing (Wallace Beery), neki su došli provesti svoje posljednje trenutke radosti, kao bolesni i nesretni, ali veseli Kringelein (Lionel Barrymore), a neki su tu stalni zaposlenici kao recepcioner Senf ili vječni gosti kao doktor Otternschlag. Grand Hotel je kao svjetska košnica, platforma na kojoj gledamo kazalište ljudskih odnosa. Film je staromodan, umjetnički veoma primamljiv i nije za svaku publiku, ali je vrijedan radi mnogo više od jedne stvari.

Ako zanemarimo sve karaktere koji se tu kreću, svijet je zamišljen kao trokut i ostvaren je u odnosima muškarca i dvije žene. U hotelu je odsjeo Baron von Geigern (John Barrymore) koji i nema jasnog razloga, osim što je lopov koji tako rješava različite dugove koje si kroz način života stavlja za vrat. On i ne vodi život, a naslov barona mu je samo korisna maska kad zavodi i užasan teret kad iz njega želi iskočiti srce i ljudskost. Žene koje se nalaze u hotelu su ruskinja Grusinskaja (Greta Garbo) prima balerina iz St.Peterburga koja je opterećena i usamljena zbog menadžmenta i svih onih koji vode njezin posao, ona je instrument, a samo je žena koja umire od očaja; s industrijalcem dolazi obična, ali vatrena djevojka, u svojstvu stenografkinje koja tako preživljava, iskrena Flaemmchen (Joan Crawford). Svijet pokreću deziluzija, nemogućnost življenja i disanja punim plućima, nemogućnost oslobađanja iz lanaca poslovnog svijeta, svijeta drugih i drugih ljudi što žive na tijelu i duši pojedinca, a trebalo bi da ga pokreće radost i ljubav. Svaku od tri osobe iz 'trokuta' pritišće specifična kob. Nijedno od to troje ljudi ne može se osloboditi, a onda se stvari kao u komediji zabune stanu razvijati u pravcu ljubavi. Svijet nametanja, gramzivosti, licemjerstva i laži počinje zadobivati drukčiju energiju. Lanci se počinju odvezivati. Baron je čovječan i dobrodušan, u suštini plemenit, on manirom zavodnika privuče malu Flaemchen, a iste večeri pritajen, u potrebi da ukrade bisernu ogrlicu u sobi Grusinskaje upoznaje nju nasamo i fatalno se zaljubljuje. Kao i ona u njega.

Film je zabavan, brze izmjene, posjeduje dimenziju vanvremnosti, posjeduje blagi ton melanholije kao i svi filmovi što su crnobijeli a čini vam se kao da imaju žućkasti odsjaj svjetla i tame. Momenti kada Grusinskaja izgovara epohalnu rečenicu 'I Want to be alone', trenutak samoće koji traje kao vječnost mala nastavljaju se i kad Baron ispada pred nju kao od nikuda (njoj se ne vidi da je on bio skriven u ormaru).

Tvrdi akcent ruske balerine koju igra Greta Garbo, njezina figura i njezine crte lica, kretnje u govoru duha i tijela pretvaraju nas gledatelje u stanje bez daha. Možda trivijalno, ali ipak za napomenuti, postavlja se pitanje oko vrednovanja uloga između Grete Garbo i Joan Crawford – Who steals the show? – čak na mjestima nalazimo da je Greta Garbo najneuvjerljivija karika u cijeloj priči. Ma apsolutno deplasirano, Greta Garbo je svojim performansom od Grand Hotela običan film učinila da film bude eteričan, uznemirujuć i uzbudljiv, mračan i svijetao kakva je i ona sama. Jezik (engleski) kojim se govori u Grand Hotelu i treba da bude nešto u duhu kozmopolitizma, jer Grand Hotel i jest alegorijska univerzalna slika ljudskih odnosa. Taj prijelaz kakvog Greta Garbo iznosi u svom govoru je melodičan i kao da se čuje njena čudna grlena žudnja za životom, jednog ženskog srca koje je u užasnoj osami i tuzi, a usred svjetskih tokova i svjetala pozornice. Njezina logistika i posluga uglavit će sve da ona ništa ne zna, da nikad ne pobjegne od svog života predstave, zatočene u tijelu plesačice a balerine.

Grand Hotel je film o svijetu, o ljudskim sudbinama, o tuzi, nesreći, samoći, o jadnim krhkim i zarobljenim ljudima kojima je vanjština samo ljuštura. Ljudi su njihove uloge, njihova zvanja, njihova putovanja samo ne oni sami. Kao Grusinskaja, ili kao Kringelein, ili kao tipkačica Flaemmchen, ili kao nesretni baron, ili čak kao naprasiti materijalizmom bremeniti industrijalac Preysing. Svi su nesretni i svima ljubav izmiče na vjetrometini života. Po gradovima po hotelima.

------------------------------------------------------------------





-----------------------------------------------------------------

(GRAND HOTEL)

(BARON UPOZNAJE FLAEMMCHEN)

(G.KRINGELEIN, NAJOBIČNIJI GOST U GRAND HOTELU)

("I THINK SUZETTE, I'VE NEVER BEEN SO TIRED IN MY LIFE..")

("EVERYTHING IS COLD..AND FINISHED.")

("SERGEI..IS DEAD.IT'S ALL GONE..")

(MAMAGMENT OF AN ACTRESS)

(VJEČNA GRUSINSKAJINA 'OBITELJ')

("ORCHIDS AGAIN MADAM..I THINK THEY ARE FROM THE SAME YOUNG MAN..")

("I WANT TO BE ALONE.")

(GRUSINSKAJINA SAMOĆA)

(GRUSINSKAIJINA SAMOĆA)

(GRUSINSKAJINA SAMOĆA)

(DOŠAO UKRASTI BISERE)

(MOMENTI U TAMI)

(BARON ZABORAVLJA BISERE)

("WHO ARE YOU?")

("WHY DO YOU LOOK AT ME LIKE THAT?")

("I'D LIKE TO TAKE YOU IN MY ARMS AND NOT LET ANYTHING HAPPEN TO YOU, EVER..")

(NIKOME NIJE REKAO SVOJE TAJNE)

(TIPKAČICA FLAEMMCHEN NE MARI ZA SVOG ŠEFA I MISLI NA BARONA)

(GNJEVNI INDUSTRIJALAC PREYSING VS BARON)

(MR.KRIGELEIN'S HAPPINESS)

------------------------------------------------------------------

(GRETA GARBO)

(GRETA GARBO, GRAND HOTEL, 1932)

(SEKSIPILNA JOAN CRAWFORD)

(JOHN BARRYMORE)

(LIONEL BARRYMORE)



Oznake: Edmund Goulding, Greta Garbo, Joan Crawford, John Barrymore, Wallace Beery, drama, 1930s, pre-code, 1932, 8/10

- 11:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 24.10.2015.

I AM A FUGITIVE FROM A CHAIN GANG (1932)

111.I AM A FUGITIVE FROM A CHAIN GANG (1932) Ocjena: 8/10
(Ja sam bjegunac iz chain ganga) SAD, kriminalistički, drama, noir, 92', IMDb:8.1/10
Redatelj: Mervin LeRoy
Producent: Hal B. Wallis
Scenarij: Howard J.Green, Brown Holmes; Robert E. Burns (autobiografija)
Kamera: Sol Polito
Glazba: Bernhard Kaun
Uloge: Paul Muni, Glenda Farrell, Helen Vinson, Noel Francis






IMDb

--------------------------------------------

Na što sam obratio pozornost u ovom filmu… Obratio sam pažnju na glavnog junaka ove američke priče koji se zove James Allen (Paul Muni), a kasnije se predstavlja kao Allen James, da bi opet završio kao James Allen i opet Allen James. Ključ stvari je, kako se čini, u njemu za sve što se u sustavu događa. Tj., kako se događa. Ovaj film, itekako je kriminalistički, itekako je socijalna drama, ali itekako je i noir-film.

James Allen služi kao inženjerac u američkoj mornarici u Prvom svjetskom ratu i upravo se vraća kući sa odličjem. Dočekuju ga brat (pastor), šef firme u kojoj je prije radio, dočekuje ga majka – svi oni sa planovima za njegovu budućnost. James ne želi povratak u pišljivu firmu i želi izgraditi bolju budućnost. Ali on je, čini se, nedovoljno jak da bi se odupro diktatu porodice. Porodica funkcionira kako funkcionira formalna konzervativna zajednica. Ipak, on je samosvjestan i kreće u potragu za poslovima od New Englanda, Bostona preko New Orleansa do gradića Oskosh u državi Wisconsin. Kamo god došao, nađe se u položaju običnog fizičkog radnika. U besparici je i završava u prenoćištu gdje se namjeri na neku vucibatinu koja ga namami sa sobom i s kojom se nađe u situaciji da orobi i opljačka jednu zalogajnicu. Uskoro, ni kriv ni dužan, nađe se u odredu okovanih, u kazni desetogodišnjeg prisilnog rada. Tortura kakva je u tom logoru postane mu nepodnošljiva i on uspijeva pobjeći i vratiti se u Chicago, gdje s vremenom, opet korak po korak, kao Allen James uspijeva zarađivati sve više i steći status uglednog građanina društva. Da ne nastavljam sa sadržajem; tko je James Allen, kakav je James Allen? James Allen je čovjek koji nikoga ne dira, lojalan je i odgovoran, onaj koji se drži svega što društveni zakon i norma određuju, ali ne može izdržati, jer osjeća poriv da se kreće, da se sam ostvaruje. Društvo i sustav su takvi da on ne može biti nikada dovoljno dobar po mjerilima takve zajednice. On je suštinski dobar, to je njegov najveći grijeh. A oni oko njega zarađuju, žive, sudjeluju i ne biraju sredstva od glume i ucjene (porodica, supruga, advokati) do sile i sadizma kakvu primjenjuju zatvorski čuvari.

Izuzetan je ovo prikaz nemogućnosti stabilne egzistencije na osovini pošteni pojedinac (lojalni građanin) – društvo (licemjerni ljudi, birokrati). Ova ekranizacija je pogled u ono što će se dogoditi jednom takvom pojedincu koji pokušava da nađe svoj život, svoju priliku i svoj način. Nastao davne 1932. film sjaji još i danas kao nešto što oku filmofila ne može izblijediti.

Film je baziran na autobiografiji Roberta Elliota Burnsa koji je opisao okrutnu stranu zatvoreničkog sustava u sklopu 'odreda okovanih' (chain gangs) na američkom Jugu (Virgina,Georgia). Njegovo kasnije djelovanje kao publicista dovelo je do javne rasprave i ukidanju.

O kažnjeničkom i zatvorskom sustavu u SAD

-------------------------------------------------------------------------------







-----------------------------------------------------------

(OBITELJSKI DOČEK JAMESA VOJNIKA)

(UKAZATI MAJCI DA MORA VODITI VLASTITI ŽIVOT)

(PROŠAO POLA AMERIKE U POTRAZI ZA POSLOM)

(NALETIO NA KRIVOG ČOVJEKA)

(UHVAĆEN NI KRIV NI DUŽAN)

(CHAIN GANG, GEORGIA)

(ODRED OKOVANIH)

(TORTURA)

(ČUVAR UŽIVA U ŠIBANJU ZATVORENIKA)

(UPREGNUTI KAO ŽIVOTINJE)

(JOŠ 9 GODINA OVAKO)

(ZATVORENICI PRATE KAKO IM IZLAZE DRUGOVI)

(OVAKO (ZABORAVILI SLOBODNO HODATI)...)

(...ILI OVAKO (U SANDUKU))

(NAKON BIJEGA KAO ALLEN JAMES POSTAO NETKO!)

(MARIE; HTJELA OD NJEGA MUŽA I SPONZORA)

(JIM: "YOU WOULDN'T TELL...")

("I WOULDN'T TELL IF YOU WERE MY HUSBAND..")

(VJERA U SUSTAV; SVOJEVOLJNO PRISTAJE NA 90 DANA ZATVORA UVJETNO)

(BRAT; AKO IZDRŽIŠ JOŠ GODINU DANA, IMA NADE ZA POMILOVANJE)

(TEŠKOM MUKOM IZDRŽAT ĆE JOŠ OVAJ PUT)

(NIJE IZDRŽAO)

(PRESJEKAO POTJERI PUT)

(ZARUČNICA HELEN: "HOW DO YOU LIVE?")

("I STEAL...")

(BACK TO THE DARK)

-------------------------------------------------------------------------

(PAUL MUNI)








Oznake: Mervin LeRoy, Paul Muni, Glenda Farrell, kriminalistički, drama, film noir, pre-code, 1930s, 1932, 8/10

- 16:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.10.2015.

LITTLE CAESAR (1931)

110.LITTLE CAESAR (1931) Ocjena: 8/10
(Mali Cezar) SAD, kriminalistički, drama, 79', IMDb: 7.4/10
Redatelj: Mervin LeRoy
Producenti: Hal B. Wallis, Darryl F. Zanuck
Scenarij: Francis Edwrad Faragoh, Robert N.Lee; W.R.Burnett (roman)
Kamera: Tony Gaudio
Glazba: Erno Rapee, Leo F.Forbstein, David Mendoza
Uloge: Edward G.Robinson, Douglas Fairbanks Jr., Glenda Farrell




IMDb

Kada je riječ o gangsterskom filmu Malog Cezara nipošto nisam htio zaobići. Ono u čemu je ovaj film dobar su dijalog i pokreti lica na kojima je ocrtana fizionomija gangsterskih vremena. Možda nije potrebno uveličavati psihološku komponentu filma, ali i ona je itekako prisutna i neizostavna. Little Caesar ne razvlači socijalne i ekonomske prilike na način kao neki drugi kriminalistički filmovi tog vremena. Ne ulazi u to što se konkretno radi u akciji, nema direktnog uviđaja u to da je vrijeme prohibicije ili vrijeme ekonomske depresije, nego je u centru pozornosti odnos u gangsterskoj družini. Pojedinac, Enrico 'Rico' Bandello (Edward G.Robinson), sitni je kriminalac i takav tip grubijana koji se uspinje u krugove podzemlja neprikosnovenim pristupom, bez kompromisa, svojim pištoljem. Njegov prisni prijatelj, Joe Massara (Douglas Fairbanks Jr.) odlučuje napustiti njihov posao i skreće od 'načina' na koji se Rico uspinje i postiže sve što se može dobiti u prilikama kakve se u hijerarhiji podzemlja grada mogu prisvojiti. Joe upoznaje plesačicu Olgu Stassoff (Glenda Farrell) i nastavlja graditi karijeru na plesnom podiju. Tu nastaje konflikt. Prividno dvojica ostaju prijatelji na različitim terenima; Rico postaje šef bande, Joe postaje onaj koji pleše i zarađuje u svijetu showa i zabave. U filmu je na prirodan i jednostavan način dokazana sudbina onoga koji se nameće za 'veliku glavu'; kakav je to munjeviti uspon i kakav je to tragičan pad, pad onoga koji se hvata da bude na vrhu svijeta na karti kriminalnih hijerarhijskih odnosa. Rico ima sve, pištolj, neotesanost, besprijekornu hladnokrvnu ćud rođenog ubojice, narav tiranina, a u svojoj nutrini ima i jednu tanku sponu koja se zove slabost na onoga koga voli. Kritika navodi tu sponu kao homoseksualnu crtu u karakteru Malog Cezara. Što god bilo, to ga je pokopalo. Ta linija nije bila obostrana od strane njegovog cjeloživotnog prijatelja Joea. Joeova borba je tekla na takvom planu da se on prilagođavao prilikama oko figure prijatelja Rica. On je izabrao ženu i karijeru plesača. Po poenti i ishodu cijele priče može se shvatiti kako je Joe ostao 'vladar' odnosa koji se isplate na površini, tik do podzemlja. Deviza čitave stvari ispisana je na drvenoj konstrukciji koju žbir rafalom iz strojnice podcrtava dok rešeta u kut stjeranog Rica. Natpis kojeg je ovaj strojnicom podvukao odnosi se na svijet kojemu pripada druga polovica 'vječnog' partnerstva između dvojice sitnih kriminalaca, a glasi: „Laughing singing dancing success!“

Ovaj glumac što igra Rica je sinonim za američkog gangstera talijanskih korijena 30-tih godina 20. stoljeća, portretiranog a la Al Capone koji je zaokupljao javnost u vrijeme kada je roman prema kojem je nastao film napisan (1928). Film je u dobroj mjeri specifičan zbog toga što na jedan odmjeren način ulazi netipično u svijet kriminala, što je istaknut taj odnos u partnerstvu, što se vidi ta psihološka individualizacija i što se cilja na usporedbu karakternih crta i na potrebu da se istakne dimenzija onoga što je proizašlo iz takvog odnosa. Što je dobro, što je zlo i u ovom filmu predano je na sud kritici kao nešto na što je nužno gledati kroz prizmu nečega što je manje ili više isplativo, gledati da se vidi kako jest bez mnogo vaganja društvene etike. U velikoj mjeri, ovaj kriminalistički film i jest prava socijalna studija stanja, pošto je u prologu, zapletu i epilogu onaj psihološki akcent na prijateljski (partnerski) savez dvojice provincijskih kriminalaca koji kreću različitim putevima.

-----------------------------------------------------------





-----------------------------------------------------------

(JOE BI PLESAO)

(RICO BI DA DRUGI PLEŠU KAKO ON KAŽE)

(SIMBOLIKA U OBODIMA ŠEŠIRA)

(JOE ODLAZI U PLESNE VODE)

(TI NISI TAKAV)

(RICO POTISKUJE VETTORIJA S ČELA BANDE)

(DOBRI SIN TONY NE ŽELI VIŠE S RICOM)

("LISTEN TONY, RICO KNOWS YOU LOSE YOUR NERVES..")

(RICO I ULIZICA OTERO)

("YOU LOOK GREAT BOSS!")

(ZADNJI POKUŠAJ DA DOBIJE JOEA NAZAD)

(JOE ODABRAO)

(IF YOU'RE NOT WITH ME,YOU'RE AGAINST ME)

(U ODSUDNOM TRENUTKU NESALOMLJIVI RICO OMEKŠAO)

("IT IS YOUR LAST CHANCE RICO!")

(ZAVRŠNI KADAR S PORUKOM)

-------------------------------------------------------------------------------

(EDWARD G. ROBINSON)




Oznake: Mervin LeRoy, Edward G. Robinson, Douglas Fairbanks Jr., kriminalistički, gangsterski film, 1930s, 1931, 8/10

- 17:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.09.2015.

FRANKENSTEIN (1931)

103.FRANKENSTEIN (1931) Ocjena: 8/10
(Frankenstein) SAD, horor, SF, 70', IMDb: 8.0/10
Redatelj: James Whale
Scenarij: Garrett Fort, Francis Edward Faragoh; John L.Balderston), Peggy Webling (komad) insp. pričom Mrs. Percy B. Shelley/Mary Shelley, Frankenstein ili moderni Prometej, 1818).
Snimatelj: Arthur Edeson, Paul Ivano, Make Up: Pauline Eells, Jack P.Pierce
Glazba: Bernhard Kaun
Uloge: Colin Clive, Mae Clarke, Boris Karloff

IMDb





Frankenstein iz 1931. motion show je proizvod tzv. prekodovskog Hollywooda (Pre-Code Era, koja je obilježila razdoblje nakon nijemog razdoblja od 1927. i prvog zvučnog filma pa do 1934. kada stupa na snagu era tzv. 'Zlatnog Hollywooda' po nešto izmijenjenim pravilima, naročito u pogledu sadržaja i cenzure). Za naš današnji film to neće biti mnogo bitno. Ni sam nisam ulazio pretjerano u te detalje, a nalazim za valjano da se tome posvetim kada ću sagledati filmove za koje je to naročito bitno.

Ovog Frankensteina Jamesa Whalea, režisera engleskog podrijetla pogledao sam u više navrata otkako sam se upoznao sa svijetom filma. Fantastična priča "Frankenstein" s izvorišta iz pripovijetke Mrs. Mary Shelley iz 1818. dobila je klasičnu filmsku formu u vidu stabilne slike što do danas ne gubi na vrijednosti i veličini jednog klasika 'filma strave' iz zlatnog doba Hollywooda. Ovaj Whaleov Frankenstein djelce je naivne priče, solidne dramaturgije i sjajne scenografije i kinematografije u okvirima svog vremena. Film plijeni svojim crtama i elementima ekspresionističkog izražaja i psihološkom obradbom središnjeg pseudo-protagonista u liku čudovišta kojega je odigrao nezaboravni Boris Karloff.

Suočio bih se nakratko sa anamnezom franšize koja prije 1931. poznaje jedan kratki 12-minutni nijemi film iz 1910. iz produkcije Edisona, a koji na vrlo zanimljiv način donosi priču o Frankensteinu. Taj film počinje kao da treba obilježiti poentu ustrajanja i poziva, duše, dr. Henryja Frankensteina za sva vremena. Ubacujem izravno iz filma dvije ključne stvari:

(Pismo ljubljenoj zaručnici u kojoj se vidi od čega je taj čovjek satkan, od posvećenosti njoj ali preko svoga rada, eksperimenta na stvorenju koje je naumio kreirati)



i

(Opaska što će se izroditi na svijet njegovim eksperimentom od misli i uma; nešto zlo;)



Priča je to o ljubavi i mislima, jednog čuvstva spram drugoga u svijetu muškarca. Čudovište koje će kreirati bit će 'njegovo dijete', umjetna kreatura nastala od njegovog uma i misli. Dijete eksperimenta i znanosti. Nije li doktor Frankenstein lud? Piše svojoj 'Sweetheart' o nečemu što je upravo na putu da postane monstruozno. To je kada muškarac želi poentirati, umjesto da vječno samo traga. Friedrich Nietzsche je napisao o istini, govorim po sjećanju: 'Istina je kao žena, nikada je ne možeš spoznati ma koliko razmišljao i umovao'. Što će dr.Frankenstein stvoriti?

Obiteljski, (pred)bračni, društveni odnos Henryja Frankensteina jasno je određen stereotipima ophođenja, tradicije i manira u kojima je čovjek suvremnog svijeta ljudi zatvoren. Šarmom atmosfere stavljen je pod magličastu patinu taj usud nesretnog čovjeka, sakriven. Eksplicitno i apsolutno taj njegov usud pretočen je u njegov produkt, njegov izum, nešto što je on izrodio od dijelova tijela obješenih, zakopanih, seciranih mrtvih ljudi. Njegovo čudovište, jednom pušteno u život, bit će tretirano tako da će napasti i svoga stvoritelja, to će stvoritelj napasti sebe sama kroz sliku i priliku svoje Nakaze.

'?' kako stoji na špici filma sa ulogama na početku, odnosno 'The Monster' kako stoji za ulogu čudovišta (B.Karloff) je enigma kojoj se posvećujemo. Što je to biće u mogućnosti učiniti. Ono je užasno, jadno, bespomoćno, nadnaravno snažno i beznadno nakazno. Ono osjeti nježnost prema djevojčici, ali je i ubija. Ono je bespotrebni, beskorisni fantom kojega svijet odbacuje i progoni.

Film je to iznikao u kompaniji 'Universal', namijenjen širokoj publici. Jednostavan koliko i sa svim mogućnostima dubljeg poniranja u taj njegov svijet. Nesavršenstvo kojim zrači ova velika-mala ekranizacija priče o Frankensteinu pokreće nas da ga gledamo uvijek iznova, sa zgodnim poticajem da ga doživljavamo sa sentimentom i nostalgijom na minula vremena.

(U izboru Američkog filmskog instituta 100 najboljih američkih filmova svih vremena, 16. juna 1998, Frankenstein je zauzeo 87. mjesto./wikipedia)

------------------------------------------------------------

(Prizor iz filma 'Frankenstein' iz 1910.)

------------------------------------------------------------





(POGREB)

(OŽALOŠĆENI)

(SIMBOLI)

(SVEĆENIK)

(MEMENTO MORI)

('DOWN,YOU FULL..')

(FRANKENSTEIN)

(SMRT SAMA U KADRU)

(KLASIK)

(UTABATI)

(GROBAR DOVRŠIO POSAO)

(STRAVIČNI NAUM)

(LAB)

(GOTHIC CASTLE)

('THAT BODY IS NOT DEAD!')

(DOGAĐA SE)

(...)

(?)

(??)

(SALONSKA STREMLJENJA KOD BARONA FRANKENSTEINA)

(SVJETINA)

(BAVARSKA ZABAVA)

(DOK SE NA JEZERU DOGAĐA NEŠTO STRAŠNO...)

(VJENČANOST)

(METAFORA)

----------------------------------------------------

(BORIS KARLOFF)

----------------------------------------------------

Oznake: James Whale, Boris Karloff, Colin Clive, 1930s, horor, fantastika, Frankenstein, ekranizacija, 1931, 8/10

- 16:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 04.08.2015.

AMERICAN PSYCHO (2000)/AMERICAN PSYCHO 2 (2002)

98.AMERICAN PSYCHO (2000,USA) Ocjena: 8/10
R (Američki psiho) drama, kriminalistički,102', IMDb: 7.6/10
Redatelj: Mary Harron
Scenarij: Mary Harron, Guinevere Turner, Bret Easton Ellis (roman)
Glazba: John Cale
Snimatelj: Andrzej Sekula
Uloge: Christian Bale, Justin Theroux, Josh Lucas, Chloe Sevigny

IMDb



Uhvatio sam se u koštac sa 'Američkim psihom' zaveden debatom koja se vodi otkada je izašao film. Naime, debata koja se vodi u dobroj mjeri ide u korist knjige, tj. da je film (ekranizacija) razočarao, ili je makar vrlo slab pokušaj. Počevši s gledanjem filma Mary Harron imajući u vidu raspravu i knjigu Breta Eastona Ellisa, i ja sam bio pripremljen na podbacivanje u usporedbi sa knjigom. Kako glupo, zar ne? Zašto bi se to dvoje uopće moralo uzimati kao dio nečega što se treba podudarati po nekakvom kriteriju izvornosti. Umjesto da me film počinje razočaravati, film mi je uskoro postao zanimljiv i ja sam napokon shvatio da je knjiga B.Easton Ellisa iz 1991. jedno, a film M.Harron iz 2000. drugo. Iako je 'američki psiho' Patrick Bateman protagonist i u knjizi i u filmu, svako od ta dva djela ima svoju umjetničku vrijednost i posebnost.

Film sam shvatio kao prekretnicu; film Američki psiho u sebi sadrži nešto kao regeneriranu svijest društva i svijeta u kojem Patrick Bateman djeluje i egzistira. Tema i okolnosti za književni lik, sindrom ili fenomen 'američkog psiha' sazrila je od 80-tih godina u koje je smještena radnja i doživjela nadgradnju od desteak-petnaestak godina, tako da mi u filmu iz 2000. osjećamo kako čitav filmski set odiše, kako čitav glumački postav u sebi ima upijeno značenje 'američkog sna', Reaganove politike i globalizma koji zahvaća čitav svijet. Netko je sasvim točno naveo kako Američki psiho nije slasher film. Barem ga se tako ne smije promatrati. Jer monstruozni poremećenik Patrick Bateman gotovo da više nije ubojica u ničijim očima; ta jedva da ga itko prepoznaje.. jet set, yuppieji, brokeri, odvjetnička branša, sekretarice, sponzoruše iz polumraka; sav svijet ispranih mozgova, živi po nametnutim vrijednostima i stvoreno je nešto kao tijelo koje funkcionira bez osjetljivosti na identitet, ulogu, određenje čovjeka. Oni predstavljaju svoj svijet u kojem nitko nikoga ne poznaje. Čovjek prosto može uživati u zamjeni identiteta i činiti što ga je volja. Čak su i uloge u tom čudovišnom aparatu došle u jedan golemi isprazni 'svejedno'. Bateman svima odgovara upravo takav kakav je, faca s kojom se snobovska branša može nadmetati. U novom tisućljeću čini se, na mjestu najprikladnijem za to, u poslovnom žarištu New Yorka pokazala se svijetu jedna slika društva i čovjeka koji više nije kafkijanski kriv. Čitavo 19. i 20. stoljeće čovjek se morao zlopatiti kao kakav Raskoljnikov ili Josef K., da bi na kraju postao ono što je Patrick Bateman – sebi lijep, snažan, ušminkan, obrazovan i poslovan, sa dušom luđaka u sebi koji se u paraleli sa metodama svjetskih mehanizama iskaljuje na svemu što smeta nedokučivo jastvo u njemu. U Batemanovom vremenu kretena i snobovskih bolesno bogatih gayeva iz visokog biznisa i politike nestaje dostojevština i kafkijanstvo i stupa na snagu apsurd jezivih srazmjera, kojega označava ništavilo, totalno umrtvljenje empatije, pražnjenje i ispucavanje gomile bijesa; mnogo je indikativno kada Bateman pokuša priznati sva ubojstva koja je počinio a nitko ga ne doživljava. Neumitno je da ova tema 'američki psiho', u ovom slučaju, u smislu filma čak i više – naznačuje promjenu u poretku, u globalnom shvaćanju, smjeru politike, i praksi koja se na civilizacijskom planu primjenjuje – nego li je to slučaj sa knjigom. U odnosu na Kafkinog Josefa K., Bateman očajnički želi priznati krivnju a ne dokazati nevinost.

Batemanovo uporište je 'carstvo slobode' iz kojega izvire njegova samodovoljna yuppijevska megalomanija; Bateman je žrtva a ne oni koje on ubija, on je onaj označeni, onaj koji djeluje, kralj stimulacije kokainom, kralj prakse razvrata u kombinaciji sa estetskim i lijepim, on je neizlječivi pjesnik na putu prokletstva u uvjetima najžešće hipokrizije neoliberalnih buržuja; Bateman prije nego ubije klošara na cesti izjavljuje, parafraziram: "Glup si i zato ćeš umrijeti". Ljudi se simultano prepuštaju tupilu, zaglupljivanju, pristupaju hordama gladnih ili hrle odredima smrti; oni su prepušteni Batemanu na milost i nemilost. Batemanove žrtve su dosadnjakovići, glupi i isprani iznajmljivači svojeg tijela, kvazi-uživatelji umjetnosti i unajmljivači perverzno dekoriranih trpeza po najskupljim restoranima; što će reći, Bateman nije isključivo nekakav mrzitelj žena, on je iskorjenjivač svega društveno prljavoga. Za iskorijeniti usmrdjele pojave on može prionuti samo Zlu i najopskurnijim metodama. Američki psiho obiluje gnusnim metodama (u filmu ipak manje nego u knjizi), užasima svega što je čovjek kadar učiniti, dok u osnovi, u opreci svakom moralu, ovaj književni i filmski lik upravo objedinjuje pokušaj da dobro eliminira pokvareno, jer pokvareno izaziva zlo. Bateman je prisiljen voditi bitku sa fantazijom, jer je svijet naprosto nadnaravno raširio svoje mrtvo tupilo i neosjetljivost u sve pore društva. Bateman se može shvatiti kao alegorija države (aparata), a može se shvatiti i kao pojedinac koji ima batinu (sjekiru) u rukama. Uz Batemana hodaju karakteristični puzavci sa svojim fantazijama, fetišima i fiks-idejama (gejevi, hedonisti, pornomani); oni su kao kasta, dok sve ispod je novcem pokretani polusvijet.

------------------------------------------------------------------------------

(SVIJET PERVERZNO SKUPIH I GLUPIH DOMJENAKA)

(...PLASTIČNIH KREVELJENJA)

(TUPASTIH LAŽNO USLUŽNIH KONOBARA)

(...SERATORSKIH PIĆA NA SERATORSKIM SASTAJANJIMA)

(NAKARADNIH AFTER WORK PARTYJA)

(BATEMANOV STAN ODMAH DO STANA TOMA CRUISEA)

(NARCIS,INTROVERT,METROSEKSUALAC NA STOTU POTENCIJU)

(SKIDANJE STARE KOŽE)

(BATEMAN U UREDU)

('POKUŠAVAM SLUŠATI SVOJ NOVI ALBUM ROBERTA PALMERA..')

('..ALI EVELYN, MOJA ZARUČNICA, MI STALNO BRBLJA NA UHO..')

(NAMAMIO MASNOG YUPPIEA PAULA ALLENA K SEBI U STAN..)

(PUSTIT ĆE SI HUEY LEWIS & tHE nEWS)

('ZAŠTO SU TI KOPIJE STYLE MAGAZINEA SVUDA PO PODU, IMAŠ PSA ILI NEŠTO?')

('NE, ALLEN.')

('JE LI TO KABANICA?' - 'DA JE!!')

('A ONDA JE STIGLA 87' I FORE, NAJSAVRŠENIJI ALBUM!')

(SASJEKAO ALLENA)

(OSTAVI GA SNAGA U PRISUSTVU LJIGAVACA KAO ŠTO JE CARRUTHERS)

(PATRICKOVA DEVIZA:'MORAM VRATITI NEKE VIDEO KAZETE.')

('JEBENO SAM OZBILJAN, S NAMA JE GOTOVO, NIJE ŠALA.')

('ALI TVOJI PRIJATELJI SU MOJI PRIJATELJI, A MOJI SU TVOJI..')

(PRIZNAJE SVA UMORSTVA SVOJEM ODVJETNIKU)

(ZOVE SVOJU TAJNICU: 'JEAN, TREBAM POMOĆ..!')

(CRAIG MCDERMOTT JE ZVAO..ŽELI SE NAĆI, DAVID VAN PATTEN I TIM BRYCE U HARRYJU..')

('OH BOŽE, ŠTO SI REKLA GLUPA KURVO?')

(PRESTANI ZVUČATI TAKO JEBENO TUŽNO!')

(NJEGOV ODVJETNIK UVJEREN DA JE ON (BATEMAN) DAVIS.)

('O DAVISE, BATEMAN JE UBIO ALLENA, BILA TI JE TO DOBRA ŠALA..')

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

TRAILER

Ako želite brutalni insert poslušajte ovo:

HIP TO BE SQUARE - MOVIE CLIP

a ako želite samo dobru plesnu stvar poslušalte ovo:

HUEY LEWIS & THE NEWS - HIP TO BE SQUARE

--------------------------------------------------------------------------------------------------------

99.AMERICAN PSYCHO 2: ALL AMERICAN GIRL (2002) Ocjena: 7/10
(Američki psiho 2) triler, horor, parodija, 88', IMDb: 3.9/10
Redatelj: Morgan J. Freeman
Scenarij: Alex Sanger, Karen Craig
Glazba: Norman Orenstein
Snimatelj: Vanja Cernjul
Uloge: Mila Kunis, William Shatner, Geraint Wyn Davies

IMDb



Veliki broj ljudi razočarao se ovim 'nastavkom' Američkog psiha. Pa ipak, iako film zaista nije nešto savršeno kvalitetan, nije da promašuje smisao. Radi se ne toliko o parodiji franšize o Patricku Batemanu, koliko se radi o parodiji za sebe. Ne mora se nužno uzeti za pravilo da sequeli proizlaze iz svojih prethodnih nastavaka. Dobar dio publike koja voli serijale kao da očekuje da im se po nekakvoj njihovoj mjeri snimi film koji bi zadovoljio neke standarde, u ovom slučaju na franšizu američki psiho. Kad bi se tako išlo onda film i ne bi imao nikakav faktor nezavisnosti mišljenja i izraza nego bi se filmovi snimali prema ponašanju i očekivanjima publike. Tko bi svima zadovoljio? Ovaj film jest možda malo prost i banalan, ali opet odgovorio je temeljnim zahtjevima parodije.

U slučaju ovog nastavka (koji to ustvari i nije iako se radnja gradi na tome kako je skončao Patrick Bateman) američki psiho je djevojka Rachael Newman (M.Kunis). Ona je sociopat i u njoj se ugnijezdila sva devijantnost američkog potrošačkog društva. U njoj je zrcaljena bolest američkog birokratskog i malograđanskog sustava. Ona je odgovor i kazna na te devijacije. Na drugoj strani su institucije i njeni zaposlenici, njene karike koje imaju ambiciju biti gradivni element toga sustava koje su zakazale u komunikaciji. Njihova tzv. transparentnost po njihovu žalost i po žalost društva u cjelini konstantno promašuje bit kohezije društva. Naprosto ti ljudi su činovnici (teta u referadi sveučilišta, profesor Starkman), nesvrsishodni psihijatri, tatini sinovi, kučkice koje se uvaljuju profesorima, policija kojoj su fetiš krafne i instant kava; to ide tako daleko da i Rachaelini roditelji kad je posjećuju ne shvate da njihova poodrasla kćer i nije zapravo Rachael nego njezina cimerica. Prava Rachael je završila u maniri američkog psiha u ormaru s ostalom odjećom. Nema se tu što mnogo reći nego da je film pogodio žicu. Američko društvo, tempirano da bude slijepo i zasljepljeno mitom o uspješnosti strada od vlastite ambicije koja je opsjela tog neobičnog serijskog ubojicu – brucošicu Rachael koja 'što zamisli i ostvari'. Možda film ne sadrži mnogo finoće i širine u profiliranju likova, u oslikavanju poente svijeta i smisla života, ali ima nešto u toj svojoj jednostavnosti na tragu ipak nešto jačeg Američkog psiha o Patricku Batemanu. Ovo je zapravo kratka travestija za pogledati u jednom dahu, naročito ako smo upoznati sa originalnim američkim psihom u knjizi i u filmu.

-------------------------------------------------------------------------------------

(KAO MALA SREDILA BATEMANA)

(VRLO RANO SPOZNALA KORISTI ZA SEBE OD UBIJANJA)

(FBI OTKRIO PSIHOPATA I MIRNA BOSNA)

(TETA U REFERADI NUDI JOJ BROŠURU ZA SAMOPOMOĆ U VEZI 10 STRAHOVA BRUCOŠA)

(KAKO POLICIJI TAKO I OSTALIM INSTITUCIJAMA SVE JE IRACIONALNO I APSTRAKTNO)

(PRAVA MAJČICA UVIJEK ODMAH PRIMJETI NERED)

(A NI NAKRAJ PAMETI DA JOJ ROĐENA KĆERKICA ZAPRAVO VISI U ORMARU)

(PSIHO U APSTRAKTNOJ GOMILI)

--------------------------------------------------------------------------------

TRAILER

--------------------------------------------------------------------------------






Oznake: Mary Harron, Christian Bale, Morgan J.Freeman, drama, ekranizacija, parodija, 7/10, 8/10, 2000, 2002

- 15:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 01.08.2015.

SUMMER OF SAM (1999)

97.SUMMER OF SAM (1999,USA) Ocjena: 8/10
(Ljeto kad je ubijao Sam) kriminalistički, drama, romantika, 142', IMDb: 6.6/10
Redatelj: Spike Lee
Scenarij: Spike Lee, Victor Colicchio, Michael Imperioli
Glazba: Terence Blanchard
Snimatelj: Ellen Kuras
Uloge: John Leguizamo, Mira Sorvino, Adrien Brody, Ben Gazzara

IMDb



„8 million stories in a naked city and this is one of them“

Ljeto kad je ubijao Sam i nije neki pokušaj da se bilo kako dokumentira i analizira sam psihopatski ubojica, nego je to film o ljetu 1977. u New Yorku kad je u Bronxu i mjestima na kojima je operirao Sam nešto dovelo do usijanja. Nešto je ljude dovelo na rub snošljivosti, a to najbolje izađe van u zajednicama kakva je zajednica njujorških Talijana, mahom radničke i siromašne gradske besposlene rulje što dila drogu, čini klanove i mnogo se zajebava. Hijerarhijski pak, Talijani ne mogu isto tako odtrpiti pretpostavku da je 'psihopatski' ubojica koji ubija mlade žene i parove iz njihovih redova. Ta užasna predodžba ih primora da naprave 'reda' u svojem kvartu i osumnjiče svakog tko je drukčiji od zakona po kojem se oni ponašaju i žive. Šovinizam i hibridni tip lokal-patriotizma će prokuljati iz njih u integralnom obliku, sastavljen od svega onoga što je u njihovom biću generacijama nagomilavano. Po predmetu kojim se bavi, a naročito atmosferi, Summer of Sam Spikea Leea izravno me podsjeća na njegov raniji naslov Do The Right Thing (1989), gdje je priča ponešto drukčija, ali sa sličnom atmosferom klaćenja i mlaćenja crnaca i Talijana po getoiziranim njujorškim zakutcima. Ako mi je Do The Right Thing ponešto zabavniji film, Summer of Sam mi je ponešto jači po pitanju naglašavanja apsurda kojim se vodi ulična politika koja vuče inspiraciju za svoje djelovanje iz apstraktnih izvora kao što je slučaj 'Samovog sina'. Dok je Do The Right Thing više satiričan i socijalno tempiran, Summer of Sam se metafizički bavi problemom međuljudskih odnosa u okvirima usijane društvene situacije u New Yorku u okolnostima burnog kraja 1970-tih.

Pogledajmo kako stvari stoje: S jedne strane, u proljeće nove inkarnacije kapitalizma, u eri raspojasavanja industrije seksa i pornografije, u doba njujorškog Studija 54, u vrijeme kada htjele ili nehtjele - usporedo stasaju - dvije subkulturne orijentacije – disco i punk - New York je užaren, u bejzbolu Yankeesi ruše rekorde, dolazi redukcija struje, umire Elvis, situacija s Vijetnamom se pomalo ohladila, i sada ubija neki ludi Samov sin kojemu sto policija ne može ući u trag. Kako da ne dođe do usijanja? Kako da ljudi ne osjećaju strah i paranoju uslijed sve te ogromne medijske pompe? Sve me podsjeća na knjigu Naomi Klein: Doktrina šoka , koja dobrim dijelom govori o tempiranju i namještanju raspoloženja u društvenoj zajednici kao pripremi za privatizacijske terapije. Ovaj film je o New Yorku, o njegovoj osjetljivoj multietničkoj zajednici, ali i o vremenu – po čemu je Summer of Sam prava moderna period drama. Film ima radnju na Spike Leejev način, upravo u njegovoj estetici slanga sa mnogo psovki i prikazivanju stanja na ulici. U ovom filmu ulazimo u pojedince; u katolički odgojenom frizeru Vinnieju (J.Leguizamo) koji ne može obuzdati svoj mentalitet metroseksualca (što je 70tih još uvijek nepoznat pojam) i koji je vrlo labilan po pitanju braka sa svojom prekrasnom ženom Dionnom (M.Sorvino) teški je razdor, neprestano je vara a onda joj se, prikrivajući svoju nevjeru, stalno vraća i kune u vječnu vjernost i ljubav. Sve je to od njegove vlastite predrasude da je Bog upravo njega poštedio u trenutku kad je svoju ženu varao one noći kad je Sam prosvirao glavu paru u autu iza njegovog. Ujedno, ovaj film se gleda i sa religijske strane, sa strane neobrazovane i praznovjerne klase, koja živi u snu o sjajnim i svetim idealima a nije ništa drugo nego dno dna društva. U uvodu u film pripovjedač nas informira o svome gradu, koji ima 8 milijuna priča, koji nikad nema samo svjetlu ili mračnu stranu, koji je dobar i loš, uglavnom prljav; pa ipak mi osim što gledamo film o tom vremenu, o tom ljetu usijanja, gledamo i film o ljudima, o manipulaciji njima, o njihovoj savjesti, čovječnosti koje nekad ima nekad nema. Vinnie, koji je ipak individualac u svojem kretenskom društvu, trpi teret religije, u strahu od kazne za grijeh kojeg čini prema svojem braku. Njegov najbolji prijatelj Richie (A.Brody) je punker, dobrodušan, ali bavi se zbog novca svim nemoralnim poslovima, poput plesanja u gay-baru. Talijani iz lonca Bronxa žele ščepati Richieja, ni krivog ni dužnog. Cilj im neće biti riješiti problem stvarnih ubojstava, nego umlatiti svoju iluziju, uprazniti nasilje zbog silne nagomilane mržnje i bijesa. O Samu vidi : David Berkowitz

-------------------------------------------------------------------------------

(Molim da mi se ne zamjeri nešto veći broj slika. Ne radi se o velikom broju scena, koliko o nekoliko značenjskih poveznica s poentom filma. Prilično vjerujem da je dobar dio filmofila pogledao ovaj film pa sam si dopustio ovakvu slobodu. Ako pak ipak smatrate da prikazivanje slika predstavlja pretjerano otkrivanje sadržaja shvatite ovu napomenu kao upozorenje)

(PUMPANJE STRAHA)

(NEW YORK, LJETA '77)

(LJETA KADA JE UBIJAO SAM...)

(DISCO CLUBBING)

(VINNY'S AND DIONNA'S DANCING SCENE)

(SAMOVE IGRE)

(BRUTALNO)

(NATOPLJENO KRVLJU)

(BROJ ŽRTAVA KOJIH SU ODJEDNOM SVI SVJESNI)

(OVAJ GRAD JE MJEŠAVINA SVEGA I SVAČEGA)

(VINNY RAZMIŠLJA O ONOME ŠTO JE VIDIO)

(LJETO USIJANJA)

(RAZVOJ MNIJENJA O SITUACIJI SA SAMOM)

(SADA ĆE MU LOKALNO DRUŠTVO PUNITI GLAVU)

(FILAT ĆE GA UVJERENJIMA)

(RICHIE - TALIJAN KOJI SE RAZLIKUJE)

(PRIJATELJ S VINNYJEM MAKAR SLUŠA DRUKČIJU MUZIKU)

(POLICIJA SKLAPA DEAL S LOKALNOM MAFIJOM PO PITANJU SAMA)

(SAMOV PRIVATNI PAKAO)

(LUNJANJE ULICAMA)

(SAM VJERUJE DA JE BELZEBUB)

(KALIBAR 44-SREDSTVO UBIJANJA; SLIKA U UMU SVAKOG GRAĐANINA)

(SAMA PROGANJA LAVEŽ SUSJEDOVOG PSA)

(...S TEMPERATUROM RASTE I BROJ ZLOČINA...)

(REDUKCIJA STRUJE)

(OČEVI STRAHUJU ZA SVOJE KĆERI...)

(...NA ULICAMA PORTORIKANCI I CRNCI SU POLUDJELI...)

(UGRABI TKO ŠTA STIGNE.. (SVE TO RADI SAMA?!))

('JOEY ZOVI KLINCE U KVART, AKO TREBAJU AUTE DAJ IM, AKO TREBAJU PALICE DAJ IM PALICE.')

('NAŠ SI SAMOV SINE!'; BIT ĆE MAKLJAŽE I BEZ PRISUTNOSTI SAMA;)

(SAM NE MOŽE DA NE UBIJE KAO ŠTO IGRAČ YANKEESA NE MOŽE DA PROMAŠI)

('HEJ RICHIE, ŠTO TREBAŠ?-RICHIE:'FUCKIN NUV FENDER..:))

(KOJEG VRAGA TI GLEDAŠ?)

('JA?')

(PSYCHO KILLER QUEST QUE C'EST FAFAFA FA FA BETTER RUNRUNAWAAAY...)

(RICHIE NEMA POJMA DA SU GA OKRSTILI ZA SAMA)

(SVI VINNYJEVI ĐAVLI NAGOVARAJU GA NA NAJGORE)

(PERSONAL DEAD END)

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------


OPENING TITLES
TRAILER

THE WHO - BABA O'RILEY (INSERT)

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------











Oznake: Spike Lee, John Leguizamo, Mira Sorvino, Adrien Brody, kriminalistički, drama, period drama, 1999, 8/10

- 12:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 21.07.2015.

LE BEAU MARIAGE (1982)

96.LE BEAU MARIAGE (1982,FRA) Ocjena: 8/10
(Lijepo vjenčanje,A Good Marriage) rom.drama, komedija, 97', IMDb: 7.2/10
Redatelj: Eric Rohmer
Scenarij: Eric Rohmer
Glazba: Ronan Girre, Simon des Innocents
Snimatelj: Bernard Lutic
Uloge: Beatrice Romand, Andre Dussolier, Feodor Atkine



IMDb

'Tko su ti koji zemljom ne lutaju?'
'Tko su ti koji ne grade kule u zraku?'
(La Fontaine)


Ovo je priča o Sabine (Beatrice Romand), umišljenoj djevojci. Kako je ona sebi u sedmom nebu. Započeo bih ovaj osvrt sa ulogom Beatrice Romand ovako: Sjajno! Sve na njoj, čitav pokret, performans, ponašanje.. pretvaranje, utvaranje, gluma; od toga kako zamišljeno gleda u jednu točku do toga kako hoda i komunicira sa ljudima – sve je upravo dojmljivo da ne možete to ne primijetiti i preskočiti. Palac gore svrsishodnosti velikih filmskih festivala, pošto je na venecijanskom festivalu Romand osvojila nagradu za svoju ulogu u ovom filmu.

Ovaj film, u Rohmerovom jednostavnom ruhu, bez ambicije stilske dekoracije prikazuje djevojku srednjih dvadesetih godina koja mjeri svijet svojim ružičastim naočalama – kao stopostotna odrasla djevojčica s vječnih 18 godina kada na prvu pomisli da može osvojiti svijet. Sabine umišlja kako je svijet bajkovito mjesto u kojem svi igraju uloge sporednih lica koja su tu samo da upotpune njenu glavnu ulogu u toj bajci. Njezin prkos i njezina naivnost su dvije karakterne crte koje struje iz njezine mladenačke naravi i čine ju nepripravnom i nesazrelom za išta više od sporadičnih avantura sa oženjenim muškarcima. Usprkos svojim djetinjim švrljanjima Sabine muči to što je sama, iako ni sekunde ne odstupa od vizije kako je ona najpoželjnija prilika za bilo kakvog, pa tako i sređenog ozbiljnijeg muškarca. Posredstvom prijateljice umjetnice Clarisse, prihvati njezinu ideju da se poveže sa njenim rođakom Edmondom. I premda od početka poznanstva Edmond ne pokaže prema Sabine više od prisne pristojnosti na distanci, Sabine uvjerena u brak s Edmondom nastavlja živjeti po scenariju iz svoje mašte.

Iz priče o djevojci koja gradi kule u zraku razabiru se stvari i oznake ljudi koji žive u takozvanoj stvarnosti, kako se kaže 's obje noge čvrsto na zemlji': kako su nestabilni, slabi, katkad uvrnuti, žalosni.. moguće su varijacije. Ovaj film, što je čest slučaj i kod ostalih Rohmerovih filmova s pričama o međuljudskim odnosima baziranim na dijalogu, itekako je životan; stvaran, jednostavno izrežiran i simpatično odigran da vas dugo drži dobro raspoloženje.

Le Beau Mariage je samo jedan od malih bisera iz filmske povijesti kakve volim predstaviti, a sa željom da se izvuku iz zaborava. Ako su stari i ako nisu aktualni, ne znači da nisu itekako vrijedni pažnje; svejedno jesu li namijenjeni za prvo gledanje ili za prisjećanje na neko davno gledanje.

-----------------------------------------------------------------------

(SABINE - U SVOJIM MISLIMA)

(SAMOUVJERENA)

(STUDIJA HODA; nap. OBRATITI PAŽNJU!)

(ŽIVOTNA DEVIZA: PRIJETNJA UDAJOM)

(NEZAVISNA, EGOCENTRIČNA, SAMA)

(POTREBNA JOJ POTPORA I RAZUMIJEVANJE)

(ON JE TAJ...)

(...)

(DŽENTLMENSKI IZLAZAK)

(IZ NJENE PERSPEKTIVE; KAKO OVO NE BI BILA BAJKA?)

(NJEZINA ROĐENDANSKA PROSLAVA; DOŠAO JE U ZADNJI ČAS)

--------------------------------------------------------------------------

Trailer
Ronan Girre/Glazba
-------------------------------------------------------------------------



Oznake: Eric Rohmer, Beatrice Romand, romantična drama, rom.komedija, francuski film, 1982, 8/10

- 17:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 18.07.2015.

5x2 (2004)

95.'5x2' (2004,FRA) Ocjena: 8/10
R (5x2) drama, romantika, 90', IMDb: 6.7/10
Redatelj: Francois Ozon
Scenarij: Francois Ozon, Emmanuele Bernheim
Glazba: Philippe Rombi
Kamera: Yorick Le Saux
Uloge: Valeria Bruni Tedeschi, Stephane Freiss, Francoise Fabian, Michael Lonsdale



'5x2' djeluje kao lepeza od pet vinjeta koje su estetski fino posložene i to tako da prate jedan par (muškarca i ženu) na njihovom zajedničkom bračnom i životnom putu , i to - unatrag: od sudske rastave pa po točno određenim etapama do faze kada su se upoznali na jednom ljetovanju u jednoj egzotičnoj talijanskoj destinaciji uz more. Finoća razrade ovog filma je neumitna na svakom koraku; to kažem zbog prve od dvije ključne stvari koje primjećujem u ovoj priči, a to je jednostavnost (dok je druga paradoksalnost). Primamljivi, prekrasni, romantični sanjarski glazbeni brojevi talijanskih kancona 1960-tih (kao Ho Capito Che Ti Amo i dr.,) ili američkih evergreena (kao Smoke Gets In Your Eyes) polako ali sigurno provode nas kroz vezu ovo dvoje ljudi od njihovog razvoda (nakon kojeg u sobi imamo indikativnu grubu scenu seksa – koja se događa kao vrhunac neizvjesne propasti) pa – kancona po kancona – najprije tegobno, a zatim sve poletnije i lepršavije teku sve do njihovog upoznavanja, do one točke na početku veze kada je sve pred njima značilo zaljubljivanje, povezivanje, ljubav i strast. Njihova ljubavna veza ima boju, miris, bit; a opet kompletno gledano ta veza je opterećena nekim skrivenim silama koje uzrokuju propast. Njih dvoje – muškarac i žena – faktično - privučeno je jedno drugome, i čini se da čim je zakon te privlačnosti ispunjen osigurani su svi preduvjeti za put tog odnosa prema propasti. Nekakva je to razorna privlačnost koja vas ujedno vuče i u unutra i van iz te veze. Seksualno biće, bilo muškarca bilo žene, reagira na izazove izvana. Priča ovog filma 'o putu u propast' zrcaljena je slika jednog života koji je krenuo iskrom sviđanja, privlačnosti i puta ljubavi. Ozon postavlja vezu muškarca i žene u oblik u kojem ona često završava, i u okolnosti u kojima se najčešće razvija. Uz jednostavnost i uobičajenost kojom teče veza to dvoje ljudi usporedno ide i kompleksna nemogućnost nalaženja duhovnog konsenzusa koji bi mogao pomiriti nemirnu i divlju ćud ljudske seksualnosti. Ovu ženu, Marion (C.Bruni Tedeschi) kroz njihovu vezu prati ignorancija njenog novopečenog muža Gillesa (S.Freiss), ona skreće s puta vjernosti prve bračne noći i svojim razbuđenim osjećajem krivnje nadalje mužu, tim intenzivnije, izjavljuje ljubav. Njih dvoje od prvih minuta braka pokazuju se kao da su različito ugođeni satovi, njihovi životi kao da se zbog nečega mimoilaze. Ljubav, želja, strast, otkada su se upoznali pretočili su se u rad na obitelji, na ispunjavanju životnih obaveza. Njihov brak izgledao je kao kada prođe jedna godina godišnjih doba, a da ste ih vi prespavali i probudili se na kraju zime.

Ovo je film u kojem sam primijetio dozu trpnje i mučenja, kao romantična forma ovo nije nešto što bi beskrajno stimulirajuće razvilo u gledatelja. Isto tako film je to koji je nepobitno nadmašio veliki broj primjera šablonski oblikovanih romantičnih drama s nekakavom porukom, sretnim ili nesretnim završetkom; naprotiv film je ostavio pitanja otvorenim. Kod ovog 'Ozona' ne nalazimo srcedrapateljnu patetiku nego izvjesnu bergmanovski tjeskobnu frustraciju življenjem života. Ovaj film prikazuje razvojni put propasti jedne veze okrenuto naopako. Kako god gledamo, bilo od kraja prema početku ili od početka prema kraju mi vidimo uvijek jednu silaznu putanju koja teži sveukupnom raskidanju; možda je upravo to temeljni lajt-motiv za ovaj film. Ukazati da su ljubav, želja i strast u vezi borba kojoj ne gine razočaranje, i ukazati na ozračje (kao što je brak) u kojemu se gasi ljepota u zajedničkom životu dvoje koje se voli. Zato je potrebno nadodati napomenu da je glazba u vidu glazbenih brojeva nešto kao ključni dodatak filma koji oplemenjuje; valjda je tako i u životu - važno za smisao, za radost u trenucima kada živimo kada ljubimo - imati nešto kao što je glazba, važno je čuti.

Film je škakljiv, ali je za svidjeti se.

----------------------------------------------------------------------------

(POSLIJE POTPISANOG RAZVODA)

(UPRAVO RAZVEDENI)

-----------------------------------------------------
(TRENUCI DRAGOSTI SA SINČIĆEM)

(NAJLJEPŠI PLOD LJUBAVI)

(SAMOĆA NAKON PORODA)
------------------------------------------------------

(UPRAVO VJENČANI)

(VRHUNAC VESELJA)

(PIJANSTVO PRVE NOĆI)

(LAKU NOĆ LJUBAVI...)

(IZLAZAK NA ZRAK)

---------------------------------------------------------------

(KAO POZNANICI NA PLAŽI)

(NERVOZA ZALJUBLJENIH SKRETANJEM POGLEDA)

(ODLAZAK)

----------------------------------------------------------------

Trailer

Soundtrack/Paolo Conte - Sparring Partner

Soundtrack/Wilma Goich - Ho Capito Che Ti Amo



Oznake: Francois Ozon, Valeria Bruni Tedeschi, Stephane Freiss, francuski film, drama, romantika, 2004, 8/10

- 16:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 29.05.2015.

DIE ZARTLICHKEIT DER WOLFE (1973)/DER TOTMACHER (1995)

86.DIE ZARTLICHKEIT DER WOLFE (1973,W.GER) Ocjena: 8/10
(Tenderness of the Wolves, Nježnost vuka) drama, horor, kriminalistički, IMDb: 6.7/10
Redatelj: Ulli Lommel
Scenarij: Kurt Raab
Glazba: Peer Raben
Snimatelj: Jurgen Jurges
Uloge: Kurt Raab, Jeff Roden, Margit Carstensen, Wolfgang Schenck

87.DER TOTMACHER (1995,GER) Ocjena: 9/10
(The Deathmaker) drama, 110', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Romuald Karmakar
Scenarij: Romuald Karmakar, Michael Farin
Snimatelj: Fred Schuler
Uloge: Gotz George, Jurgen Hentsch, Pierre Franckh




(DIE ZARLICHKEIT DER WOLFE, 1973)
'EKSPRESIONISTIČKA BIOGRAFIJA SERIJSKOG UBOJICE FRITZA HAARMANNA'

Film mladog Ullija Lommela, u ono vrijeme perspektivnog njemačkog režisera u produkciji glasovitog filmskog Nijemca Rainera W. Fassbindera. Ovaj film, koji bi u prijevodu glasio Nježnost vuka ekspresionistički je kreirana biografija poremećenog serijskog ubojice Fritza Haarmanna koji je u Njemačkoj poslije I. svjetskog rata bio poznat javnosti kao 'Mesar iz Hanovera'. Ovaj portret u izvedbi zanimljivog glumca i scenarista Kurta Raaba nešto je sasvim posebno; upravo u maniri ekspresionističkog stilskog izražaja koji je i bio dominantan u doba iz kojega ovaj slučaj potječe. Dakle, ne očekujte tip realističke ili naturalističke filmske ekranizacije ni u smislu kronologije priče, ni u smislu točnih događaja. S preciznosti vanjskih fakta treba preći na viđenje karaktera, ličnosti tog ekscentričnog psihopatskog ubojice i dobro paziti na društvo, ljude, grad, ulice i zakutke po kojima se on šeće. Radnja je pomaknuta na Njemačku poslije II svjetskog rata, ali ono što je trebalo reći izraženo je vrlo specifično i vješto. Naoko, ovaj filmski projekt djeluje nezgrapno, jeftino i nezanimljivo, međutim on itekako plijeni kada se dobro sagleda. Kako ne bih želio pretjerati s analizom ovoga filma istaknuo bih samo nekoliko crta odakle sam ja uhvatio film, obzirom da ga nisam od prve shvatio: Fritz Haarmann (K.Raab) je silovito i višestruko poremećena ličnost; toliki je psihopat (s pedofilskim, homoseksualnim, sado-mazohističkim, kanibalističkim, vampirskim i drugim sklonostima) ali se u socijalnim okvirima prikazuje sasvim obrnuto; u organiziranom kriminalu, mutnim prevarama, u švercu, svodništvu, i drugim oblicima sasvim je na svom terenu. Razvoj fiks-ideje priče ovog filma kreće kada policija kojoj je Haarmannov pozamašni dosje različitih krivičnih djela otrpije poznat, Haarmanna privodi i umjesto da ga strpa u zatvor angažira ga kao njihovu uhodu tj. cinkera svojih vlastitih veza iz podzemlja. Između policije i Haarmanna ne dolazi ni u kakvo pitanje njegova 'osebujna' ličnost užasnog krvoločnog pervertita, nego ga se pušta da on radije radi policiji koristan posao. Što Haarmann radi, i kako se društvo spram njega drži otkrit ćete sami. Moguće je vidjeti kako društvo lakovjerno i zbog 'trans stanja' u kojem se nalazi uopće ne zamjećuje krvoločnu perverznu i zločinačku prirodu zvijeri oko sebe. Društvo se smije, nesvjesno jede ljudsko meso i čak 'klepa' šaljive pjevne pjesmice 'mesarima' što kasape ljude iz sladostrašća. Poveznica koja se skriva ispod površine je ona između društva u krizi morala koje lakovjerno nasjeda propagandi skrivenih političkih frontova (prilike tih dvadesetih godina po ulicama Weimarske republike Fassbinder je vrhunski režirao u 'sumračnom' serijalu Berlin Alexanderplatz (1980)). Možemo samo zamisliti kako bi se Haarmann, da je ostao živ, snašao u garnituri Trećeg Reicha na visokom položaju recimo kao gestapovac. Fritz Haarmann poznat je po tome što je u svoj stan u potkrovlju dovodio dječake i mladiće koje bi opio, obljubio, pregrizao im grkljan 'ljubavnim ugrizom' i sjekao ih u meso koje bi zatim prodavao u susjedstvo kao konjsko.

Film iz kojeg režija vuče inspiraciju za ovaj film je po svemu sudeći kultni i vrhunski, prvi Langov zvučni film M iz 1931., ali u njemu nije direktno tematiziran 'slučaj Haarmann'.

U novije vrijeme o Fritzu Haarmannu snimljen je još jedan dobar njemački film, dokumentaristička drama Der Totmacher (1995) redatelja Romualda Karmakara. Psihološka je to studija bazirana na dijalogu između osuđenoga Haarmanna (glumi briljantni Gotz George) nekoliko dana pred pogubljenje i njegovog psihijatra koji izvlači sve potankosti iz takve jedne poremećene ličnosti.

(KAO POLICIJSKI ŠPICL NALAZI SIROMAŠNE DJEČAKE)

(LEGITIMIRA GRAĐANE U IME SIGURNOSTI)

(META: MLADIĆI U BESPARICI)

(PERVERTIT NA POLOŽAJU)

(STAN U POTKROVLJU)

(METODA PRIDOBIVANJA)

(POREMEĆENI PEDERAST)

(UCJENJUJE)

(OBEĆAJE I SMIRUJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(SUSTANARKA JE OPET NOĆAS ČULA ČUDNE ZVUKOVE)

(CRNI KRIŽ DOMINIRA NJEGOVIM STANOM)

(DRUGI DAN IZLAZI U NOVOM RUHU)

(PUN PREKRASNIH RIJEČI...)

(ODJEVEN KAO SVEĆENIK)

(TRAŽI POMOĆ ZA UBOGE)

(PREVARANT PRVE KLASE)

(ŽENA JADNA SMJESTA PALA U BLAŽENO STANJE)

(VEĆ ISTE VEČERI...)

(DAJE SI ODUŠKA...)

(NJEGOV SVODNIK I PARTNER GRANS)

(U LUNAPARKU NAŠAO DJEČAKA)

(SCENA ZA GNUŠANJE)

(FILM ZA IZBJEĆI ZA ONE SLABOG ŽELUCA)

(NEKI KADROVI ODAJU DOJAM VIZUALNE APSTRAKCIJE)

(PRIVOĐENJE)



-------------------------------------------------------------------------------------------

(DER TOTMACHER, 1995)
Uglavnom, teško je izbjeći osvrt na ovaj film nakon, ako ste ga, kao ja, odgledali detaljno u dvije noći. Polovicu prvu večer, drugu polovicu drugu večer. Danima poslije vi osjećate kako u sebi čuvate snažno sjećanje na dobar film. Da nije dobar ne bi vas držao taj osjećaj. U rangu filmova o serijskim ubojicama, slobodan sam priznati kako me se ovaj njemački film do sada dojmio kao najozbiljnije ostvarenje. Film ne impresionira pokretom mizanscena nego upravo statičnošću prostora u kojem kao da sve stoji u zagušljivom izdahu trojice jedinih protagonista: doktora Schultzea (Haarmanovog ispitivača i psihijatra; J.Hentsch), samog Fritza Haarmana (G.George) i službenog zapisničara (P.Franckh). Egzaktnost i okolnosti slučaja 'Haarmann' nisu upitne; radnja se tog ekspertističkog razgovora odvija u vrijeme Weimarske republike 1924/25., dakle nekoliko tjedana prije presude i vođenja 'vampira iz Hanovera' na gubilište, aprila 1925. Sve ostalo je u atmosferi koja izbija iz konverzacije i neobično prisnog odnosa po službenoj dužnosti između doktora i ubojice. Njihov razgovor u 'četiri zida' sablasno tmurne sobe kroz čiji jedini prozor samo s vremena na vrijeme puste malo zraka postaje zaista gotovo prisan, prijateljski. Znanstvenik u doktoru Schultzeu blokirao je u sebi moralnog čovjeka da bi tek nakon svakog Fritzovog gnusnog odgovora iz njega provalilo zgražanje, uz resku i kategoričnu digresiju umobolnom sugovorniku. (kad se 'pacijent' suviše približi doktoru ovaj mu pokaže prstom sjedi!)

Bolesne i napadne Haarmannove opservacije, gestikulacije i grimase koje užasavajuće variraju i iskaču iz tog čovjeka su takve da prisutni doktor i zapisničar (koji šuti i samo ponekad diže glavu) jedva podnose naboj teške i mučne atmosfere u sobi s njim. Fritz Haarmann u izvedbi Gotza Georgea toliko je impresivan i prirodno odigran da gledatelj ostaje bez teksta. Nema vam potrebe za daljnjom interpretacijom ovog majstorskog djela, koje je u nekakvom smislu estetskih i drugih, možda tehničkih mogućnosti filmskog medija čak oskudno, prosto i oku jednostavno, ali u smislu teatra u spoju sa filmskom umjetnošću perfektno. Uputa na gledanje ovog filma s moje strane je naprosto takva da vas molim da pogledate ovaj film. Kao i uopće da gledate kvalitetne filmove. Ovaj film govori nešto o razini majstora, kako njemačke, tako i dobrog dijela europske kinematografije.





























---------------------------------------------------------------------------------------------

TRAILER (Die Zartlichkeit der Wolfe)

TRAILER (Der Totmacher)

Fritz Haarmann (Općenito)

Oznake: Uli Lommel, R.W.Fassbinder, Kurt Raab, Gotz George, njemački film, serial killer, drama, 1973, 1995, 8/10, 9/10

- 17:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.05.2015.

HENRY: PORTRAIT OF A SERIAL KILLER (1986)

85.HENRY:PORTRAIT OF A SERIAL KILLER (1986,USA) Ocjena: 8/10
(Henry:Portet serijskog ubojice) kriminalistički, drama, horor, 83', IMDb: 7.1/10
Redatelj: John McNaughton
Scenarij: Richard Fire, John McNaughton
Glazba: Ken Hale, Steven A.Jones, Robert McNaughton
Kamera: Charlie Lieberman
Uloge: Michael Rooker, Tracy Arnold, Tom Towles



'HENRY – PORTRET HLADNOKRVNOG UBOJICE'



Da, zaboravimo na trenutak super-lucidnog kožoždernog krvoloka Hanibala Lectera iz Silence of the Lambs, zaboravimo na tren sve bolesne pohotljivce i skupljače trupala kao Ed Gein (vidi. Deranged, 1974), zaboravimo čak i psihološki tip i karakter običnog momka iz susjedstva kakav je originalni Hitchcockov 'psiho' Norman Bates, jer je i on pomalo kolokvijalno ograničen i dosta točno određen dijagnozom psihičkog poremećaja edipovskog kompleksaša kakvog postavlja struka. 'Henry' nekako odskakuje od svih tih primjera svojom pričom, upravo svojim nepripadanjem nekom strogom kompleksu mentalne poremećenosti. Da dodam, i manijak Frank Zito o kojem sam upravo neki dan pisao ipak ima nekakav 'tip' žrtve na koju ima pik. Henry je pomalo povučen, sramežljiv, pomalo genijalan-pomalo prost, ugrožen, čini se trenutak bolestan-trenutak ima karakterne crte emotivno uravnoteženog i brižnog momka. Ukupno, Henry izvana ničime ne odaje da je nekakav ekstreman i nenormalan tip. Henry je ubojica suvremenog postmodernog i postindustrijskog doba. On ubija u hipu, iz potrebe jer mu je duša u kaosu. Nešto kao prauzrok, u indikaciji njegova ponašanja stoji u njegovom razvoju kao da je zlostavljan od strane majke, ali to se čini ipak samo kao nekakva klica za sve što Henry zapravo postaje. Henry je izravno pojačana verzija Normana Batesa, još suvremenija, kaotičnija i konfuznija. On je čistokrvni hladnokrvni ubojica. On ubije mehanički.

Tako je, u filmu Johna McNaughtona, koji zna što radi, gledatelj ne dobija utisak da treba razmišljati o nekakvim strašnim motivima zašto Henry ubija, ili da treba mnogo razglabati o razlogu za razvoj njegove manije ubijanja negdje u djetinjstvu. Njegova narav ubojice je tu kao gotov fakt, a dalje gledatelj treba da sagleda kako je on kao ubojica uklopljen u moderno urbano društvo; kakav je njegov, kako sam kaže gnusnom cimeru Otisu, modus operandi , dok se kreće ulicama među različitim ljudima i što ga na taj nagon podstiče. Polako mi uviđamo, da će Henry ubiti, ne samo žene (na koje ima pik), nego bilo koga ili bilo što što gmiže puže i hoda. U njegovom ogavnom 'kompiću' Otisu koji s njime bez poteškoća pristaje sudjelovati u ubijanju nasumce po gradu utjelovljena je sva gnusna priroda pokvarenog čovjeka koji se nauči ubijati. U slučaju Henryja i Otisa mi jasno vidimo razliku, iako su faktički ubojice jedan i drugi. Kako je McNaughton odvagnuo težinu te dvojice likova je vrlo važna stvar u ovom filmu. Kroz Otisa mi vidimo 'razlog' Henryjevog ubijanja. U tom Otisu, u njegovoj paklenski prljavoj duši preslika je Sodome i Gomore naoko pitomog velikog grada u kojem žive. Pažnju valja obratiti na razinu na kojoj Otis i Henry jedan drugog 'prihvaćaju' (toleriraju). U jednoj valjda sekundi kroz film dogodi se jedna za razumijevanje daljnje psihologije briljantna sekunda, kao bljesak, u kojoj zablista Henryjeva jedna jedina iskra ljudske dobrote kada on zaštitnički hvata Otisa za šiju koji se perverzno i nasilnički ponese prema vlastitoj sestri.

Da ne nastavljam dalje, nego samo da kažem kako mi je već na prvo gledanje film bio odličan. Lik Henryja, koji je inspiriran životom stvarnog ubojice (Henry Lee Lucas), upravo je fantastičan i ne bih se složio sa stajalištem jednog komentatora kako baš niti u jednoj crti ne možemo pronaći simpatiju za taj lik. Složit ćemo se, u Henryju je Đavao, on je ubojica, ali on redovito upućuje verbalnu pljusku smrdljivom svijetu trivijalnosti i gluposti pljujući na takve pojave (npr. kad ide po cigarete u trafiku, a tamo ga već raspižđenog prodavač bezvezno pita što kaže na 'Bearse'/valjda asocijacija na bejzbol/, a ovaj mu prepun prezira odbrusi plativši cigarete: 'Jebeš Bearse!')

'Henry: Portret serijskog ubojice' je vrlo vrlo dobar film, više nego samo klasičan, i dugo sam bio u nedoumici bih li ga ocijenio sa većom ocjenom od 8 od 10, a onda sam ipak ustvrdio da je čvrsta 'osmica' dobra procjena s time kako se brojka odgledanih filmova u mom sistemu gledanja povećava.

(Ispod teksta imate linkove za dokumentarne filmove na youtube-u o stvarnoj ličnosti, biografiji i zločinima Henryja Leea Lucasa.)

-------------------------------------------------------------------------------------------

(SOCIJALIZIRAN)

(UBIJE IZ BILO KOJEG RAZLOGA)

(HENRYJEVIM 'TRAGOM')

(STALNO JE U POKRETU)

(HENRYJEV 'MODUS OPERANDI')

(PRAĆENJE)

(BECKY, OTISOVA SESTRA)

(OTIS, CIMER SA HENRYJEM)

(KAKO JE POSTALA SA HENRYJEM SRODNA DUŠA..)

(ČUDAN TROKUT)

(KAKO SU OTIS I HENRY KRENULI 'OPERIRATI' GRADOM...)

(AKO JE HENRY ZVJERSKI UBOJICA, ŠTO JE OTIS? - SILOVANJE)

(KRVAVI RASPLET)

(BECKY I HENRY)

(HENRY - THE SERIAL KILLER)

(BECKY - BIĆE U PREDRASUDI)

(HENRYJEV NAČIN)

(ŠOKANTAN FILM)

-----------------------------------------------------------------------------

Trailer

Music Theme

Documentary 1

Documentary 2

----------------------------------------------------------------------------

Oznake: John McNaughton, Michael Rooker, serial killer, horor, kriminalistički, 8/10, 1986

- 14:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.05.2015.

BRAINDEAD (1992)

83.BRAINDEAD (1992,NZL) Ocjena: 8/10
(Dead Alive, Mrtav živ); komedija, horor, 104' ; IMDb: 7.6/10
Redatelj: Peter Jackson
Scenarij: Stephen Sinclair (priča, scenarij), Fran Walsh, Peter Jackson
Glazba: Peter Dasent
Snimatelj: Murray Milne
Art produkcija/Kostimograf: Ed Mulholand, Chris Elliott
Uloge: Timothy Balme, Diana Penalver, Elizabeth Moody, Ian Watkin



Dok sam gledao ovaj film, stalno sam prizivao sjećanje u sebi na još jedan ovakav Jacksonov hit za sve ljubitelje lošeg ukusa, film iz faze 80-tih godina pod naslovom Bad Taste o svemircima sa ogromnim natečenim guzicama od silikona koji se natjeravaju po nekakvom imanju dok se s njima bore kao gostbustersi 'ljudi-alienbustersi' sa raznim glodalicama, motornim pilama, nisam više siguran da li šmrkovima za polijevanje vrta, škarama ili sjekirama ili čime još, no dobro.. mrcvare se na sve moguće načine i to tako da mi na kraju imamo poantu nad poantama – ponovno rođenje u svemiru - viziju uskrsnuća za novo tisućljeće - tako što si lik motornom pilom rasječe iznutra tijelo majke (nešto ko surogat jel?') nositeljice. Tako mi je bilo jasno što ću gledati u Braindeadu, ali ne baš toliko da će komedija i zombie-farsa biti još žešća. Ne zaista nisam se, da vam kažem, smijao do trenutka kada u akciju nije stupio božji sluga velečasni koji na groblju u ljubičastom plaštu skače s visokog zida među tek inicirane zombije, netom što je popodne prije pokopao junakovu dead-alive majku.

Ne bih mnogo raspredao o Braindeadu iz poštovanja prema kolegama koji znaju kudikamo više o svemu što se zbiva i što se snima i što događa na polju horor filmova, možda baš zato što Braindead ili Dead Alive i nije ništa novo i nepoznato. Zato ću još samo kratko o svojim utiscima koje bih nadovezao na svoje prvo gledanje radi svih koji ne znaju za ovaj film:

Braindead je zaista zafrkancija samo takva koju nećete propustiti ako imate i malo osjećaja za nešto što se zove pretjerivanje do samog ruba zdrave pameti i lošeg ukusa. Uživancija! Zašto? Pa zato jer je u pitanju inteligentna zafrkancija. Evo što imamo: Krvi do koljena, luđaka, mutanata, psihoanalize direktno nastavljene tamo gdje je Freud prestao s eksperimentima, socijalnih devijantnosti, ljubavnu priču također imamo i to od samog početka, nadalje, imamo pred sobom probavni trakt en face koji je iskočio iz tijela pankerskog zombija zaglavljenog u zahodsku školjku, koji se gleda u ogledalo i dok mu želudac predstavlja lijevu a jetra desnu ruku sa zavežljajem crijeva kao nogama što lovi našeg junaka Lionela od podruma do tavana, pa svjedočimo čudnoj seksualnoj privlačnosti između mrtvih mutiranih zombija kad velečasni napravi dijete patronažnoj sestri kojoj se glava odfikarena njiše na leđima kao meksikančev sombrero, a sve.. sve to radi jednog jedinog ugriza majmunskog štakora dopremljenog sa Otoka Lubanja kraj Sumatre koji je u Zoo-u u Wellingtonu zadao Lionelovoj majci za koju je ovaj sramežljivi dečko bio oduvijek jako vezan. U tom odnosu majke i sina je misterij zašto sin nije dobro stajao sa curama. Da bi to otkrili kako sve stoji, ne bi li otkrili kako Lionel preskoči taj teški zid majčinske veličine pred sobom moramo odgledati sve te užase kako je gore opisano. Zombiji, naime, imaju grozničavi i strašni instinkt za svim oblicima hranjenja i razmnažanja.

Ne treba se obeshrabriti, treba se opustiti i dati šansu nekada i ovakvim filmovima. Prilikom nekih scena, poput konačnog obračuna sa zombijima (masakr Lionelovom motornom kosilicom za travu) me uhvatio takav grč da se tako nisam odavno nasmijao.

---------------------------------------------------------

(LOVAC NA MAJMUNA-ŠTAKORA ZAGLAVIO JOŠ NA OTOKU)

(ŠTAKOR-MAJMUN S OSTRVA LUBANJA U WELLINGSTONSKOM ZOO-U)

(LIONEL U KOŠNJI DVORIŠTA)

(FIN JE MOMAK, PRAVI MAMIN SIN)

(ALI PREVIŠE SPUTAVAN OD SVOJE LICEMJERNE MAJKE)

(DOGAĐA MU SE PRVA LJUBAV U ŽIVOTU)

(A ONDA DOK JE ŠPIJUNIRALA SINA U ZOO-U, MAJKU UGRIZAO SIMIAN RATICUS)

(MAJČINI GOSTI IZ 'KLUBA BOGATAŠA' NA BIZARNOJ VEČERI)

(FINI PUDING, MASTAN BAŠ KAO ŠTO VOLI)

(FINA PRENESENA ZNAČENJA O BOGATOJ KLASI)

(DO VEČERI MAJCI SE STANJE VIDNO POGORŠALO)

(ŠTO ĆE MAJKA POSTATI..)

(KAKO SMOĆI SNAGE UBITI ROĐENU MRTVU MAJKU)

(SCENA NA GROBLJU SA GNJEVNIM VELEČASNIM; POGLEDATI ŠTO GA JE RAZGNJEVILO!)

(VELEČASNI KUNG-FU FIGHTING)

(POŽUDA ZOMBIJA)

(VATRENI POLJUBAC)

(PLOD ZOMBIJEVSKE STRASTI)

(POČEO JE KURŠLUS: OVOGA JE SVUKLO DO KRAJA.)

(VIŠESTRUKA UPOTREBA MIKSERA)

(ODVRATNIH...)

(..I KOMIČNIH SCENA PREGRŠT)

(RUKE POSVUDA - IMA IH SVE VIŠE)

(PANKEROV PROBAVNI SUSTAV STAO NA SVOJE 'NOGE')

(UJAK U BORBI ZA MAJČINO NASLJEDSTVO)

(UJAKOVE ZADNJE MINUTE)

(BLOODY HELL)

(POGLED GNJEVNOG OSVETNIKA: U TRENUTKU PRED KONAČNO OSLOBOĐENJE)

(FINAL BATTLE: SNAHA VS DEAD-ALIVE MAJKA)

-------------------------------------------------------------------------

TRAILER


Oznake: Peter Jackson, horor-komedija, horor, satira, zombi, novozelandski film, 1992, 8/10

- 11:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 12.05.2015.

DARK CITY (1998)

82.DARK CITY (1998, AUS-USA) Ocjena: 8/10
(Grad tame) SF, mystery, 100', IMDb: 7.8/10
Redatelj: Alex Proyas
Scenarij: Alex Proyas (priča,sc.), Lem Dobbs, David S. Goyer
Glazba: Trevor Jones
Snimatelj: Dariusz Wolski
Uloge: Rufus Sewell, Kiefer Sutherland, Jennifer Connelly, William Hurt



U filmu Grad tame, shvatio sam, da zaista ima nešto od Platonove alegorije sa ljudima iz pećine koji okovani sjede leđima okrenuti svjetlu, drugoj spoznaji i istini i gledaju sjene koje im se čitav život poput utvara prikazuju na zidu (usporedio s interpretacijom, Gerard Loughlin, en.wikipedia.org/Dark City). Proyasovi ljudi žive u Dark Cityju, mračnome gradu, gradu tame i isto tako nisu svjesni ničega osim onoga što ih obilježava u njihovim umovima. Oni za Sunce znaju samo u svojoj glavi, jer se to zna zdravo za gotovo da izlazak Sunca znači da počinje dan. Za njih iskustvo Dana i sunčeve svjetlosti počiva samo u potisnutom (utisnutom) sjećanju a bez da su išta od toga iskusili. Oni danje svjetlo prosuđuju po mitskim slikama u svojem umu. Ljudima Dark Cityja neka druga vrsta upravlja vršeći nad njima eksperimente ne bi li proniknula u tajnu ljudskih uvjetovanih postupaka i ljudske inteligencije. U tu svrhu ta bića koja mi kroz film vidimo pod imenom 'Stranci' imaju moć upravljanja i mijenjanja oblika i dimenzija grada. Tko zna kako i kada su 'Stranci' ljudima toga grada injektirali supstanciju najrazličitijih životnih sjećanja, a sve prema obrascima. U gradu nikada na sviće dan, nego u petnaest sekunda prije ponoći jedan ogromni portal sa satom zaustavlja svu kretnju i sve mehanizme grada kada sve usne dubokim snom. Tada kreće reorganizacija (novo podešavanje) grada. Mijenja se arhitektura grada i ubrizgavaju se supstancije novih sjećanja radi stavljanja ljudi u nove položaje i nove sudbine. Ljudi tako ne žive jedan svoj život nego na stotine života u mraku budeći se svaki put iznova prije ponoći sa uitisnutim sjećanjem, a tako da nisu svjesni svoje duše i pravog identiteta. Za one koji nisu gledali ovaj film neću otkrivati sve ostale motive oko radnje i priču oko glavnoga lika. Reći ću samo toliko da se protagonist, John Murdoch (R.Sewell), stanovnik grada pogreškom ekscentričnog psihijatra budi u pola noći u kadi, u sobi hotela, u vrijeme kada sve utone u duboki san. Tu kreće priča o potrazi vlastitog identiteta kojega se ni on niti itko drugi u gradu ne može sjetiti. Međutim, čini se da je Murdoch po nečemu drukčiji od ostalih...

Film je ovo koji upućuje na nedostatnost ljudskoga znanja i na ljudsko poimanje stvari i pojava koje je površno i na temelju 'uskih' opažanja nadovezanih na opće mnijenje. Sve što ljudi znaju i vjeruju proizlazi iz umjetno stvorenog mnijenja. Sva spoznaja i sve uloge u kojima ti ljudi u zajednici Dark Cityja učestvuju stvar su naučenoga i percepcije koja im je usađena u svijest voljom uzvišenijeg faktora. Tek sa buđenjem duše neke se stvari mijenjaju po pitanju spoznaje vlastitog identiteta i mira u predodžbi svijeta oko sebe. Platforma Dark City izgleda kao ravna ploča koja lebdi u svemiru. Um čovjeka na toj platformi, u tome gradu vječne tame, percipira u sebi sliku kako mu je usađena sjećanjem. Oni nisu svjesni. Oni spavaju na jednoj razini i kada su budni i kada ih se zastvarno uspava. Oni vjeruju da znaju što je to dan dok istovremeno ne pojme da dan nikada ne sviće. U 'Strancima', tajnom društvu ćelavih prikaza nalazi se element utjecajnog fantomskog establišmenta koji na razini vrhunaravne inteligencije kreira svijet po svojoj volji. Paradoks je u tome da sva prosvjećenost koja je dostupna tim skučenim ljudima Dark Cityja leži u dozi cjepiva koju im to društvo Stranaca usađuje. Bilo kakva pobuna ili borba pojedinaca izlišna je i ne može promijeniti ništa ključno po pitanju svijesti i puta čovječanstva koje ide u budućnost. Povijest toga grada, kao i povijest Svijeta (u tami) prividna je igra sjećanja i pamćenja, mnogo više nego skup uzroka i posljedica proizišlih iz nekakvih faktičnih povijesnih događaja. Neka fantomska i konspiracijska sila koja posjeduje znanje ima moć nad ljudskim umom. Ti stanovnici Dark Cityja, upravljani višim intelektom, zapravo sačinjavaju jednu vrlo čitljivu knjigu ili jednostavnu sliku što znači da oni apsolutno ništa ne znaju i samim time nikada nisu neovisni o višoj sili. Takvom umu treba ili nadahnuće, ili takvom biću treba duša; jer samo tako grad tame ima izgleda da postane grad svjetlosti.

Zaista, film je dobro zamišljen, osmišljen i izveden. Sam sam skloniji možda ponešto prizemljenijem traganju i razmišljanju o temama kakve profilira ovaj film, nekako sa zemlje, a ne u startu sa fiks-idejom virtualnog svijeta ni na nebu ni na zemlji. Po mom sudu film je kreativan, uzbudljiv, simboličan i značajan ali ipak ponešto ograničen i uguran u viziju ili je sve crno ili je sve bijelo. Za model koji se bavi filozofskim pitanjima i mnogim pitanjima za razmišljanje uopće uzeta je prokušana žanrovska šablona preko filmične priče s likovima koja se gleda. Po meni, želja i potreba za fascinacijom često na filmskom platnu može odvući gledatelja od elementarnih stvari. Dark City je ipak film u kojem se podjednako zabavljamo i o kojem razmišljamo. Pa svejedno, film je vrlo dobar i može se uzeti kao kultni SF-standard klasik 90-tih godina 20. stoljeća.

------------------------------------------------------------------------

(NOĆ...)

(..NAD GRADOM TAME.)

(BLIŽI SE PONOĆ)

(..I OTKUCAVA 12)

(DOKTOR SCHREBER PROVODI NEŠTO MUTNO..)

(U GRADU U KASNI NOĆNI SAT DOGAĐA SE NEŠTO ČUDNO)

(U TO ISTO VRIJEME...)

(U HOTELSKOJ SOBI...)

(BUDI SE MUŠKARAC KOJI SE NIČEG NE SJEĆA; JOHN MURDOCH)

(MJESTO S RAZGLEDNICE MU SE JEDINO ČINI KAO NEŠTO POZNATO)

(NEKO MUTNO PRISJEĆANJE IZ PODSVIJESTI)

(ONI DOLAZE...)

(PONOĆ JE...)

(I SVI SPAVAJU)

(A ONDA SE KROZ KOJU MINUTU SVI BUDE)

(SUPSTANCIJA ZA UBRIZGAVANJE)

(ČUDNA FANTOMSKA BIĆA)

(S TELEKINETIČKIM SPOSOBNOSTIMA;USPAVLJIVANJE)

(MURDOCHOVA SUPRUGA ISTRAŽUJE ZAŠTO JOJ TERETE MUŽA ZA UBOJSTVA PROSTITUTKI)

(TRAGANJE ZA VLASTITIM IDENTITETOM)

('STRANCI' GA SE ŽELE DOČEPATI JER...)

(..ON JEDINI NIJE ZASPAO KAD JE OTKUCALA PONOĆ; MURDOCH POSTAJE PRIJETNJA ZA TAJNO ZNANJE)

(DRUŠTVO STRANACA U PODZEMLJU GRADA)

(ČUDAN ZBOR)

(MR.BOOK)

(DIO PROŠLOSTI ILI SAMO PRIVID PO ISKROJENOM SCENARIJU?)

(ONA KAO I VEĆINA MNI DA JE SVJESNA ZNANJA O STVARIMA OKO SEBE)

(KREATORI SLIKE BUDUĆNOSTI U DARK CITYJU)

(PRIJE PONOĆI; USKORO NIŠTA NEĆE BITI ISTO)

(POD ZEMLJOM)

(RASTE KONCENTRACIJA TELEKINETIČKE MOĆI)

(PONOĆ)

(SVE SE GASI, LJUDI I STVARI)

(ARHITEKTURA MIJENJA OBLIK)

(DJELUJE SE I RUČNO)

(STVORENJE KOJE PROGONI BUDNOG MURDOCHA)

(IZVANA)

(LET U AMBIS NEDOKUČIVOSTI)

(SHELL BEACH??)

(SUPRUGA?)

(MOGU LI UM I DUŠA RAVNOPRAVNO SUPOSTOJATI?)

----------------------------------------------------------------------------------

TRAILER

'SWAY' (Jennifer Connelly)

Oznake: Alex Proyas, Rufus Sewell, Kiefer Sutherland, William Hurt, SF, mystery, 1998., 8/10

- 11:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 28.04.2015.

DANCING AT THE BLUE IGUANA (2000)

80.DANCING AT THE BLUE IGUANA (2000,USA) Ocjena: 8/10
R (Vatreni ples) drama, mystery, 123', IMDb rejting: 5.8
Redatelj: Michael Radford
Scenarij: Michael Radford, David Linter
Glazba: Tal Bergman, Renato Neto
Snimatelj: Ericson Core
Uloge: Charlotte Ayanna, Daryl Hannah, Sandra Oh, Elias Koteas



Cijeli film djelovao mi je kao jedan veliki uvod u nešto čega biti neće. Ovaj film ima veze sa misterijem ženske duše, položajem žene u industriji zabave i showbiza, ali ima veze i sa materijalističkim svijetom u kojem se preferira golotinja i u kojem se u globalu sve plaća. Na nekakvom tom tragu upravo se i odvija život u dramama pet različitih žena koje rade kao striptizete u elitnom striptiz-baru u Los Angelesu koji se zove 'Blue Iguana'. Radi se o filmu sa snažnim emocijamama jer upravo i prikazuje onu drugu sakrivenu stranu, stranu duše tih plesačica. Te žene svoju ljepotu prodaju pohotljivoj publici javno plešući oko šipke izlažući svoju dušu i svoje dostojanstvo čovjeka; mijenjaju svoje stanje u seksualni objekt za zabavu pogledima svih tko želi platiti da bi ih gledao. Svaka od protagonistica ima svoju vlastitu životnu priču dok ujedno živi u istom položaju kao i ostale striptizete, ali jedna od njih je meni osobno najupečatljivija, djevojka azijskog izgleda - Jasmine (Sandra Oh) – a mislim da najviše ima veze sa kompletnom poentom priče. Ona osim što je striptizeta i osim što na podijumu igra seksipilnu i zavodljivu putenu Jasmine u životu s druge strane je zapravo Keti, krhka i osjećajna pjesnička duša, a što zapravo vječno skriva. Postoji jedan dio u kojem ona na susretima čitanja poezije upoznaje mladića koji se zaljubi u njezinu drugu stranu (tu lirsku, običnu) a koji završava tužno dok ona pred njim na sceni izvodi svoj ogoljeni ples sa suzama u očima uz moćni glazbeni broj pjesme 'Porcelain' (Moby). Njihova veza puca, iako je on djelovao iskreno one večeri kad joj je rekao da mu ništa ne smeta iako je ona striptiz plesačica. To ide u ono što ljudi kažu a kasnije iznevjere. Ta scena završava sa melankolično-plačnim stihom 'so this is goodbye..' Niti on nije znao prepoznati njezine poezije. Bilo je to prolazno iskustvo, nada, završena one noći nakon seksa u krevetu. Ona će poeziju i dalje nositi sama, samo u sebi, ispisivat će ju noćima nakon ogoljivanja u performansima. Boje i kontrasti pomiješani sa glazbom izvanredno pogođenom za ovaj film od presudne su važnosti da ovaj film možemo bez brige svrstati među kvalitetna umjetnička ostvarenja. Zašto boje? Zato jer je svijet tih plesačica svijet nedočekanog svjetla usred stalne tame. Spektar u kojem one skidaju svoju erotsku odjeću redovito je sumračan, prelijevaju se zagasiti crveno-ljubičasto-žuto-zelankastosmeđi tonovi usred plavetnila neonskih svjetala. One na tom platou u moru novčanica plaču, urlaju, mrze, viču, pate, nestaju. Njihov svijet je tamno obojen. Bez prijatelja, bez ljubavnika, bez ljudi. Jasmine o tome piše poeziju, o tami koja je obavija, a sa druge strane o nemogućnosti svjetla. Ukratko, svijet u kojem te žene rade i žive košta. Dok traje njihov ples iz mjeseca u mjesec iz večeri u večer, one su popljuvane u tami, a svejedno, naravno, sanjaju i žude i vape za sretnim i ispunjenim životom. One u tom striptiz baru rade i fizički egzistiraju.

Ne znam ustvari što je na stvari… Što to zapravo smeta da film nema bolju reputaciju, pa barem za koju stepenicu više u pogledu vrednovanja. Da je ocijenjen tako nisko (5.8?). I ja kažem, istina, od početka pa prema sredini filma mi puni sat vremena čekamo da se dogodi nešto pažnje vrijedno, a ono ništa. Vidimo da to nije običan film o striptizetama. Mora se čakati do kraja, gledati i upijati film. Ostvarenje i punina dojma prožme vas tek na kraju. Mnoge filmove nije potrebno gledati drugi put, ali ovaj mislim da treba. Možda će biti korisna mala uputa da se ovaj film i ne kreće gledati primarno kao na pasaž striptiz scena s plesom djevojaka (jer nastupa ima više od nekoliko) nego kao na film s onu stranu striptiz nastupa s mišlju na sve ono što čini dramu u životu i svijetu tih plesačica. Ovaj film je za filmofile u punom značenju riječi; barem kad se radi o onima koji film ne doživljavaju kao isključivu akciju. Film je ovo emocije, kreacije i duše. Vrlo vrlo dobar po mom sudu. Izaziva u čovjeku zanimljivo eterično raspoloženje.

-----------------------------------------------------------------------------

(DJEVOJKA DOŠLA U GRAD VRHUNSKE ZABAVE)

(BLUE IGUANA)

(ŠEF-SVE SAMO POSLOVNO)

(AKROBAT ŽENA (LICE KLAUNA))

(RASPODJELA POSLA)

(KONZUMENTI NASLADE I SIVA EMINENCIJA SHOWBIZA)

(BIH LI MOGLA ŽIVJETI)

(BIH LI MOGLA ŽIVJETI2)

(BIH LI MOGLA ŽIVJETI3)

(SUOČAVANJE)

(PRETEŠKO SUOČAVANJE)

(S PREZIROM - DANCE ME TO THE END OF LOVE)

(TRENUTAK POSTOJANJA)

(THERE'S NO WAY OUT IN YOUR LIFE)

(RUKA IZ AMBISA MUŠKOG SVIJETA)

(MAGIČNI RASCJEP ZA ONE U PRVIM REDOVIMA)

(TWO FACES IN THE MIRROR)

(NIJE REKAO...)

(..ŠTO MU MISLI IZRAZ LICA O NJOJ)

(..PORCELAIN..)

(EKSPRESIJA ČISTE LJEPOTE)

(SO THIS IS GOODBYE...)

(PRIJATELJICA U MRAKU SLUŠA NJENU BOL)

---------------------------------------------------------------------------------

(SANDRA OH)

---------------------------------------------------------------------------------

(Trailer filma mi ne odražava najbolje emociju filma tako da ga izostavljam i stavljam radije izbor iz soundtracka)

'Porcelain' (Moby)

'Dance Me To The End of Love' (Leonard Cohen)

'River of Tears' (Eric Clapton)

'Lips Like Sugar' (Echo & The Bunnymen)

----------------------------------------------------------------------------------



Oznake: Michael Radford, drama, mystery, socijalna drama, Daryl Hannah, Sandra Oh, 2000, 8/10

- 12:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 25.04.2015.

CRASH (2004)

79.CRASH (2004,USA) Ocjena: 8/10
R (Fatalna nesreća) drama, 112', IMDb rejting: 7.9
Redatelj: Paul Haggis
Scenarij: Paul Haggis (priča,scenarij), Robert Moresco
Glazba: Mark Isham
Snimatelj: James M. Muro
Uloge: Don Cheadle, Sandra Bullock, Thandie Newton, Matt Dillon



'Crash' ili 'Fatalna nesreća' je film o gnjevu, o nesmotrenom i nepromišljenom ponašanju, o postupku koji izađe iz čovjeka u jednom trenutačnom naletu mržnje što se tko zna kako nastanila u njemu. Film je to koji prikazuje kako ljudi osuđuju ljude po defaultu, otprilike ovako: Gle ovoga kakav je - kriv je jer je istina da ja vrlo dobro znam kako stoje stvari! Razlike među ljudima, ljudskim zajednicama, razlika u pripadnosti ovoj ili onoj rasi, vjeri ili naciji, ono što ih međusobno razlikuje na temelju klasnog statusa; sve to utječe na onaj kotačić dobra i zla koji se u svakom pojedincu nalazi i okreće na nekom osobnom principu a sve zbog kulture i hiljadu zakona koji su tu kako bi se te kulture razlikovale. Najgore je ako se ovaj film sagledava okvirno. Ako se uzima suviše okvirno onda se može vidjeti kako takvih filmova ima snimljeno na stotine i da njegovi Oskari ne znače ama baš ništa. Međutim, nisu Oskari ono što označava da je ovaj film izvrstan. Ono što ovaj film dramatski iznimno dobro uobličuje u filmski izričaj jest prikaz kako jedna zapravo žrtva MOŽE živjeti u dubokoj zabludi i kako je opterećena silnom predrasudom koja je spremna da živi, klija i razvija se u toj istoj osobi do njezinog groba. Ponavljam, vrh vrhova ovog filma je u tome što on ne da prikazuje glupost samu po sebi te da zbog gluposti ljudske klijaju antagonizmi i sukobi između na primjer crnaca i bijelaca po L.A.-u, nego je u prvom redu uzrok te gluposti osvećivanja, premlaćivanja i ubijanja upravo predrasuda koja održava razdor među svima 'različitima'. A sada ono glavno: ovaj film vodi nas u situaciju u kojoj žrtva dolazi do spoznaje (u svakom od slučajeva). U sveopćem izostanku (samo)spoznaje postojalo je samo sljepilo i razvijao se strah, netolerancija, prezir i mržnja prema svakom drukčijem. Poanta ovog filma sastoji se u tome da bi čovjek trebao doći do stupnja u kojem je u stanju spoznati i vrednovati što mu u životu stvara razdor, bijeg i konstantni strah. Pronalaskom svijesti o pogrešnosti u svom životu došlo je do buđenja dobrote u toj osobi. Međutim ne bez fatalne posljedice.

Srdžba i mržnja, materijalni interes i konformizam, neznanje - polazišne su točke u četiri slučaja koji su postavljeni za fabulu ovoga filma, a koji kao da čine jedan zatvoreni krug sa fatalnim završetkom u jedinstvenom slučaju koji tvori cjelinu jednog života. Prvi, nazovimo to slučaj, nalazimo u bogatom bjelačkom odvjetničkom paru Jean i Rick Cabot (S.Bullock, B.Fraser) koji robuje vrijednostima svojeg društvenog statusa – njima su dvojica crnih mladića u svojoj također predrasudi ukrala terenac, radi čega su raspirili još veću predrasudu ovog para koji je okraden. Drugi slučaj je crnac, bravar koji mijenja ključanice na vratima, a koji je žrtva diskriminacije kad ga trgovac iranskog porijekla optuži za provalu i pljačku u njegovom dućanu i krene se osvetiti. U treći slučaj ulaze također crnac, režiser filmova i njegova crna djevojka koje jedne večeri zaustave dvojica policajaca.. ono što će se dogoditi između te crne žene i tog bijelog policajca ključna je točka filma (jedna od najsnažnijih scena koje se mogu pamtiti). Reći ću samo da se radi o nevjerojatnom spašavanju žene iz gorućeg automobila koja je prethodno proklela svojeg spasioca. I četvrti slučaj je onaj dvojice crnih mladića koji se zatvara u epilogu čitave drame, zapravo tragedije. Tragedija u svemu tome je upravo u tome što na kraju mi uviđamo kako je sve zapravo svedivo na golu i žalosnu, jadnu životnu priču koja se svodi na život i smrt malog čovjeka. Glavni lik ove priče, također crnac Graham Waters (D.Cheadle) (s početka i sa kraja) upoznaje se sam sa sobom; koliko je bio odsutan, koliko je bio negdje drugdje, koliko nije znao ljubiti, osjećati, cijeniti, koliko je bio silno izgubljen, a na prvi pogled bio je sasvim uspješan detektiv i policijski službenik. Koliko je živio negdje van pravoga života dok nije došlo vrijeme kada je za sve prekasno.

'Crash' će se možda nekome učiniti kao film koji ne donosi nešto novo, no teško je poreći da je ovaj film vrhunski nijansiran i pretvoren u dirljivu priču o razlozima i okolnostima nasilja i netrpeljivosti među stanovnicima multietničkog velegrada.

Film koji je pred vama od srca preporučujem jer je to film o pobjedi opraštanja nad slijepom mržnjom, o veličini spoznanja i prepoznavanja pažnje i ljubavi koju vam čitavo vrijeme netko daje i pokazuje dok vi uporno navaljujete i stremite svojim ambicioznim tzv. prijateljima kojima je stvar uspješnosti i prestiža najvažnija stvar na svijetu. Tu ima istaknutu ulogu Sandra Bullock (Jean Cabot) koja u srcu na kraju shvati da joj je služavka koju nije ni primjećivala i koju je tretirala kao puko isplativo rješenje u svakodnevnom životu, najbolja prijateljica u životu.

-----------------------------------------------------------------------------------



(ČUDO SPOZNAJE NA RUBU ŽIVOTA I SMRTI)

(PREDRASUDA - MLAĐI PARTNER OCJENIO STARIJEG DA NIJE DOBAR ČOVJEK)

(OSVETA - NAJLAKŠE RJEŠENJE)

(GDJE SAM BIO? TKO SAM TO BIO?)

(NJEN PRVI ZAGRLJAJ OD SRCA)

----------------------------------------------------------------------

TRAILER

IN THE DEEP by BIRD YORK


Oznake: Paul Haggis, Don Cheadle, SANDRA BULLOCK, Matt Dillon, drama, socijalna drama, 2004, 8/10

- 15:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 14.04.2015.

GOLDFISH MEMORY (2003)

76.GOLDFISH MEMORY (2003,IRL) Ocjena: 8/10
(Uspomene zlatne ribice) komedija, drama, 85', IMDb rating: 6.4
Redatelj: Elizabeth Gill
Scenarij: Elizabeth Gill
Glazba: Richie Buckley
Snimatelj: Ken Byrne
Uloge: Sean Campion, Flora Montgomery, Stuart Graham, Fiona O'Shaughnessy



Počevši s gledanjem ovog filma mislio sam kako sam se ipak prevario u odabiru jer me je prije toga nešto nukalo da ga vrijedi pogledati. Mislio sam da je greška i da će mi se opet pred očima odigrati jedan običan film na temu emancipacije i problema otvaranja kod ljudi gay orijentacije. Međutim, ovo duhovito djelce našao sam kao vrlo vrlo interesantnu filmsku igru koja govori o modernom društvu u kojem danas živimo, a kroz ponašanje u odabirima seksualnog partnera te o načinima na koje se sve povezujemo. Kroz seksualne odnose uglavnom mladih ili zrelih ljudi u urbanom Dublinu (koji je izvrsno snimljen) mi zapravo imamo film koji uopće u osnovi ne treba okarakterizirati kao isključivi realizam na djelu, i sagledati kako to izgleda eto danas u vezama među ljudima u Dublinu 2003. (jer to je de facto na tom tragu) nego se treba zapitati prvo: kako zapravo je, zašto je tako, i otkada je to tako.. Vrijedi pogledati karakter tih odnosa bilo da su u vezi dvije žene, dva muškarca, stariji profesor književnosti romantizma Tom (S.Campion) kao klasični ofirant svojim studenticama u potrazi za stalnom vezom.. uvijek je netko skloniji monogamnom razmišljanju i zadržavanju jednog partnera, a netko je sklon 'šaranju' okolo i imanju više veza, čak i u vidu mijenjanja muškog i ženskog partera. Na djelu je konstantna inverzija u kulturi, življenja, pa tako i seksualnog života. Događa se sve u strašnoj brzini, svi su u letu, posao i vrijeme idu i svi trče naprijed i naprijed. Nitko ne drži do onoga što je bilo prije tri minute (metafora sa pamćenjem zlatne ribice). Spava se sa partnerom i neovisno na doživljaj već drugi dan pamćenje toga se pretvara u zaborav ili u neku novu potrebu da se prilagodi drugom partneru ili drugoj varijanti života. Kobni sudari u vezama se događaju iz nekoliko razloga, a najvažniji su vjerojatno nerazumijevanje i netolerancija, a sve zbog neke prastare traume koja kao da sačinjava i mori društvo kroz kolektivno sjećanje. Svijet 21. stoljeća nije zatvoren kao svijet 20. stoljeća, kao što svijet 20-tog nije bio zatvoren kao svijet 19-tog i tako dalje. Asimilacije u društvima se događaju i utječu na orijentacije, u svakom drugom pogledu pa tako i u pogledu seksualnosti i seksualnih orijentacija i odabira. Događalo se to po diktatu nekih krojača ideologija ili se to događalo spontano širenjem usmene predaje, stila života i slično, u ovome filmu nije predmet bavljenja.

Konačno, dovoljno bi bilo reći da ovaj film nije romantična lesbian ili gay drama nego je komedija s vrlo otvorenim pogledom u mogućnosti što se tiču realnih seksualnih i bračnih veza među ljudima koji sasvim normalno žive i rade u svojoj sredini na početku 21.stoljeća. Film je okrenut pretpostavci umjesto toga da se vraća na predstavke problema koje gay populacija ima u društvu u sudaru sa neistomišljnicima ili još dalje, homofobima. Također, ovaj film nije ni približno erotski nabijen u vidu seksualne eksploatacije tijela niti ima važnost da utječe na gledatelja bilo kako stimulirajuće ili s druge strane uvredljivo, osim da se gledatelj zamisli i dobro nasmije.

Film nudi mnemo-psihološko-sociološki pristup i mnogo artistički fino oblikovane fotografije Dublina i Irske u tonu vrlo prihvatljhivog humora.

--------------------------------------------------------------------

(KAŽU DA ZLATNE RIBICE IMAJU PAMĆENJE DUGO SAMO TRI SEKUNDE..SVAKI PUT KAD SE SRETNU IM JE KAO PRVI PUT...)

('ST.PATRICK WAS EGYPTIAN'(?) - KONTRA RIMOKATOLIČKE RECEPCIJE POVIJESTI)

(ROMANTIČAR TOM-UVIJEK I SVAKOJ MLADOJ DAMI POKLANJA RILKEOVE PJESME..)

(SLUČAJ DRUGI.. AGAIN AND AGAIN... RILKE SA USPOREDNIM PRIJEVODOM)

(MOŽDA METODA S 'WERTEROVSKOM' ROMANTIKOM VIŠE I NIJE 'IN' ZA OSVAJATI MLADE DJEVOJKE?!)

('MAJKO BOŽJA I ISUSE...')

(DUBLIN1)

(DUBLIN2)

(DUBLIN3)

(DUBLIN4)

(DUBLIN5)

(DUBLIN6)

(DUBLIN7)

(DUBLIN8)

(DUBLIN9)

(DUBLIN10)

(RILKEA GUTA VATRA - PROFESOR SE ODVAŽIO RIJEŠITI KLASIČNE ŠKOLE ZAVOĐENJA)

(NA KRAJU ROMANTIČNI ZAVODNIK SE IPAK SKRASIO)

(A NJIH ČETVERO...)

(..RODILI DIJETE.. (O TEMPORA O MORES!))

(ŠTO ĆE NAM DONIJETI NOVO TISUĆLJEĆE?)

----------------------------------------------------------------

(FIONA O'SHAUGHNESSY)

----------------------------------------------------------------

Trailer








Oznake: Elizabeth Gill, Sean Campion, drama, Komedija, irski film, 2003, 8/10

- 11:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.03.2015.

29TH STREET (1991)

73.29TH STREET (1991,USA-JPN) Ocjena: 8/10
(29. ulica) drama, komedija, 101'
Redatelj: George Gallo
Scenarij: George Gallo, Frank Pesce (priča), James Franciscus (priča)
Glazba: William Olvis
Snimatelj: Steven Fierberg
Uloge: Anthony LaPaglia, Danny Aiello, Lainie Kazan, Frank Pesce





Radi se o jednoj od onakvih posebnih životnih priča koje u sebi sadrže duboko duhovno iskustvo. Kao ona u legendarnom božićnom filmu Franka Capre 'It's a Wonderful Life' (1946). Temeljena na odnosu jednog oca i jednog sina unutar jedne obične obitelji Talijana u NewYorku, priča Franka Pescea mlađeg (Anthony LaPaglia) teče upravo jednostavno, što je u neku ruku i glavni moto cijelog filma – bez ikakvog kompliciranja. Uglavnom, on nam kao pripovjedač priča kako je njegov život tekao kroz čudesne okolnosti pod kojima je on sin imao nevjerojatnu sreću u životu kao da je Bog upravo njega iz nekog razloga odabrao da bude srećonoša svojoj obitelji, dok je nasuprot njega njegovom ocu Franku Pesceu senioru (Danny Aiello) sve to uskratio, zbog čega se otac u sebi mnogo mučio i patio osjećajući se kao glava kuće a gubitnik. Dok je njegov otac ostavljao hrpe novaca i trošio vremena i vremena tražeći sreću na igrama na sreću, sin je priliku da osvoji milijune dolara dobio uplativši jednu jedinu srećku u lokalnoj zalagaonici, kupivši neki stari dalekozor za 9 dolara, i srećku za 1 dolar. Ukratko u svojoj zajednici, otac je došao u poziciju da bude dužan, progonjen i osramoćen kao nesposoban, a sin da bude već kao mladić uspješan, uvažen i prihvaćen. Da ne otkrivam nešto puno dalje, valja napomenuti kako je ovaj film pun komičnih zaokreta koji sačinjavaju život, zapravo prikaz jednog pronalaska oca i sina na tom putu, usred njihove totalno različite kobi (sreće) i međusobnog sukoba. Priča nas u konačnici vodi do mjesta na kojem bi trebalo da se očevi i sinovi još za života nađu. Idealizirana je to storija jednog odnosa između oca i sina, ali kad se promatra čitava slika tog njihovog života nama je jasno da sreća za kojom ti ljudi oduvijek tragaju nema važnijeg mjesta nego li bi to bio njihov zagrljaj. Otac je imao sreću u nesreći, dok je sin imao nesreću u sreći. Ova priča svjedoči o nalaženju prave sreće i otvara gledatelju put da razmišlja što bi život mogao donijeti dalje.

Gledao sam više ovakvih filmova u vezi sa običnim građanskim (radničkim ili težačkim) talijanskim obiteljima, bilo onima 'preko bare' bilo u onima u domovini i zaista većina tih filmova posjeduje svoju posebnost kao i nešto što sve te pripovijesti čini jedinstvenima. Možda je to nešto tradicionalna veza sa jakim osjećajem za porodicu, možda vjera; sigurno je da postoje knjige, eseji i brojni drugi filmovi na tu temu; materija je u svakom slučaju zanimljiva i aspekti se zasigurno mogu povezivati i sa drugim tradicijama i nacionalnostima. Između svih tih naslova, uz dakako ovaj prema originalnoj priči Franka Pescea, izabrat ću kao preporuku talijanski film od Ettorea Scole 'La Famiglia' (1987) kojeg sam relativno nedavno pogledao koji se bavi generacijama jedne te iste obitelji u jednoj te istoj kući; ili naročito vezanim za ulice i geta New Yorka sjajnu De Nirovu (Palminterijevu) 'Priču iz Bronxa'/'A Bronx Tale' (1993) .

--------------------------------------

(FRANK PESCE SR. & FRANK PESCE JR.)

(MEĐU NJIMA POSTOJI NEŠTO VEĆE I VAŽNIJE OD SREĆE I NESREĆE)

(OTAC I SIN)

---------------------------------------

Opening scene

Trailer

---------------------------------------

Poseban pozdrav blogeru Siniši

koji mi je preporučio ovaj film...

Oznake: George Gallo, Danny Aiello, Anthony LaPaglia, drama, Komedija, 1991, 8/10

- 10:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 24.03.2015.

DEATH TO SMOOCHY (2002)

72.DEATH TO SMOOCHY (2002,USA) Ocjena: 8/10
(Smrt Smoochyju) drama, crna komedija, kriminalistički
Redatelj: Danny DeVito
Scenarij: Adam Resnick
Glazba: David Newman
Snimatelj: Anastas N. Michos
Uloge: Robin Williams, Edward Norton, Danny DeVito




'SOFT GEJ-NACI PARODY'

Film jest da malo i suviše cirkusantski naglašava parodiju u showbiz-industriji, točnije, u show produkciji dječjeg programa od čije se i oko čije kuće se vrti i grana čitav taj labirint kupovine, prodaje, mita, korupcije, ucjene, mutnih interesa i makinacija različitih vrsta, ali sve u svemu obrađuje pravu stvar. Bez sumnje, film je inteligentna zezancija do neba! Scenarij je urađen kao po mjeri za glumce tipa Robin Williams ili Edward Norton, a radnja se vrti oko dvojice zabavljača u dječjem programu na televiziji 'KidsNet'. Kada popularni, slavni i već obogaćeni Randolph Duga/Rainbow (Robin Williams) biva uhvaćen kako od roditelja prima mito da bi im djecu postavio u prvi plan shoua, na njegovo mjesto dolazi Sheldon Mopes (Edward Norton) koji igra na emisiji smiješni ružičasti lik dobroga nosoroga Smoochyja koji zna sve 'postulate' za djecu kako biti dobar i valjan. Randolph Duga preko noći ostaje na cesti i ne miri se sa ulaskom naivnog dobrice Smoochyja u njegov show. Randolph počinje da mu sprema zamke, sve kako bi mu napakostio i uništio ga. Ispod te gole površine, njihove borbe u kojoj a propos naivni Sheldon/Smoochy nema pojma da mu ikakva nevolja prijeti od bivšeg tv-junaka dječjeg shoua događa se cijela jedna grozno groteskna zakulisna igra mešetara i gospodara novca koji igraju igre namještanja tržišta, marketinga i svih drugih stvari koje se tiču lihve i beskrupulozne goleme zarade. Osobno mene, koji sam uživao u ovoj crnoj komediji koju s neke strane ipak možemo uzeti kao soft ili light (da ne kažem da je mekana ili lagana), najviše je zaokupljalo neko čuvstvo kojeg se nikako nisam mogao osloboditi tokom čitavog filma. Ne znam, možda je to i najbolji segment ovog filma; taj segment je – glupost. Glupost se proteže kroz čitav film kao jedan osobit lajt-motiv za kojeg gledatelj ne može biti siguran radi li se upravo o tome da je upravo to intencija kod nastanka ovog filma. Materijalni, poslovni i društveni odnosi u krugovima koje ova drama nosi u sebi su takvi da se sve vrti oko novca a to sa sobom sve te likove svodi na glupa koristoljubiva bića koja se bedasto zaljubljuju (Nora), vjeruju u proste ideale (najprostodušniji čovjek na svijetu Sheldon) ili naprosto kopaju pod drugim jamu (gramzljivi i razljućeni Randolph Duga). Na koncu konca vidimo da to društvo od njih stvara da oni i ne budu ono što jesu nego da budu uloge koje igraju. Tako je Sheldon ništa, a Smoochy je onaj koji diše i hrani se za njega u njegovu jedinom tijelu. Pogledajte kako je to u filmu lijepo obrađeno.

Danny DeVito je kreirao vudialenovski film (takav sam stekao dojam) koji pronicljivo obuhvaća društvene i ljudske odnose između umjetnika, zabavljača, sitnih apartčika koji trče prema diktatu novca, šefova establišmenta i njihove sive eminencije. Najsmiješnije od svega ispada koliko 'zlo' podzemlja sa svojim mafijaškim ekonomima i utjerivačima (ucjenjivačima ili edukatorima - sve prema potrebi - kakvog glumi sam D.DeVito) stravično parazitira na gluposti ljudske vjere u 'dobro' i ideale. Šaljivi i ozbiljni dijelovi toliko se dobro preklapaju jedni sa drugima da vi stvarno osjećate potpun doživljaj odličnog filmskog ostvarenja. Film ima oznaku 'R', što će reći da nije za djecu i maloljetnike. Sve u svemu jedna odlična crna komedija u parabolama s kojom ne možete pogriješiti.

------------------------------------------------------

(PROKLETO NAIVAN DOBAR I DRAG)

(VESELI NOSOROG SMOOCHY)

(RANDOLPHOVA NOĆNA MORA - NIJE MU UPALILA NAMJEŠTALJKA S VULGARNIM KEKSOM)

(SLIKA GRADA)

(NI SMOOCHY NIJE IMUN NA ZLI TRETMAN U JAVNOSTI; RANDOLPHOVO MASLO)

(ČINI SE DA JE IMALA VEZICU I SA RANDOLPHOM DUGOM)

(IZVINJAVANJE BR.2 - VRLO ČEST OBLIK U NEOLIBERALNOM DRUŠTVU (I AM SO SORRY))

('LADIES AND GENTLEMEN WHO'S YOUR FAVORITE RHINO?!!')

(ROG ČUDNO IZGLEDA,MOGLO BI SE POVEZATI SA ČUDNIM SKLONOSTIMA..)

(MOGLO BI SE 'ISKOPATI POD NJIM JAMU')

(JER SVE JE ČINI SE BIZNIS)

('TKO JE?')

(OSVETNIK IZ PROŠLOSTI)

(DJECA KAO DA GLEDAJU UTVARU U PEĆINI)

('HAJDE DJECO,ŠTO RADIMO KAD SE FRUSTRIRAMO?')

('URLAMO..AUUU!')

('AUUUUU!')

('AUUU...!')

(URLAJU I ODRASLI OBOŽAVATELJI)

('DOBRODOŠLI NATRAG,SMOOCHY NAM SE VRATIO!')

('UMUKNI.')

(UNIŠTITI, OSVETITI SE, SREDITI SMOOCHYJA - SVE ŠTO RANDOLPH DUGA ŽELI U ŽIVOTU)

(.BLA BLA..POPULARNOST SMOOCHYJA JE VEĆA NEGO IKADA..)

('PREZIREM TE.')

(EKSPLODIRAT ĆE.)

('UMRI!')

('VANBRAČNI TELETABISU!')

(SMOOCHYJEV SAMOUVJERENI POSLOVNI PLAN)

(DOBROTA I POŠTENJE IZVIRU MU IZ OČIJU)

(ČITAVU ZARADU ŽELI RAZDIJELITI U HUMANE SVRHE)

(ŠTO MU VIŠE PREOSTAJE..POKRENUTI ANTINOSOROGOVSKU KAMPANJU..)

(ILI SAMOZAPALITI SE KAKO BI SKRENUO POZORNOST NA SEBE?)

(JEDNOM ANĐELU IPAK STALO DO NJEGA)

(GRLJENJE - JOŠ JEDAN ČEST OBLIK U NEOLIBERALNOM DRUŠTVU (I LOVE YOU))

----------------------------------------

Trailer

Oznake: Danny DeVito, Robin Williams, Edward Norton, crna komedija, Komedija, drama, 2002, 8/10

- 13:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.03.2015.

DUTCH (1991)

71.DUTCH (1991,USA) Ocjena: 8/10
(Dutch) komedija, drama, 107'
Redatelj: Peter Faiman
Scenarij: John Hughes
Glazba: Alan Silvestri
Snimatelj: Charles Minsky
Uloge: Ed O'Neill, Ethan Embry, JoBeth Williams





Filmove kao što je 'Dutch' gledam i volim zato jer imaju veze sa životom. U ovoj obiteljskoj komediji može se osim karikature radničke klase vidjeti i njezina ljudska karakteristika, vrednota ljudske duše kakvu nikada nećemo naći u uvjetno rečeno višoj klasi čija pak karikatura ne djeluje nimalo smiješno dok ju se takvom ne učini kroz teatar. Ponašanje i način života više klase je tim odvratniji što u njemu nema humora dok ga neki lakrdijaši ne smisle i dok se ne počnu sprdati. Možemo si postaviti pitanje čija je karikatura više nakazna: ona jednog radnika u svojoj narodski jeftinoj krajnosti ili ona jednog buržujskog biznismena koji je patetičan do srži..?? Razlika je, mislim, u jednoj stvari.. u toj što u onog radnika ima ono nešto 'od srca' dok toga u snoba od biznismena nema. Ovaj uvod sasvim je dovoljan prije nego nam ovaj film i prikaže sve o tim odnosima kroz svoju više nego duhovitu priču.

Pogledajte, ova priča je stvarno nešto zgodno za pogledati: Mama Natalie Standish (JoBeth Williams) otkada više nije sa svojim white-collar napirlitanim bogatim i sposobnim mužićem koji hoda uglancan sa uštogljenim brkom po našminkanim zabavama i od tjedna do tjedna putuje po svjetskim metropolama i valja se po hotelima sa raznim ženama željnim njegovog novca, ona se dakle pregovara sa njime oko njihovog 13-godišnjeg sina o tome s kime će on provesti nadolazeće praznike. Natalie silno želi vidjeti sina, koji je inače na školovanju u Georgiji podalje od doma, a on upravo treba, ali i želi ići kod tate. Tata međutim, kao i obično, samo glumata da mu je stalo do sina i ispričava se kako mora na neodgodiv poslovni put u London. Natalie je nesretna, ali je zato tu njezin novi dečko 'radničke klase sin' (E.O'Neill) kojemu je stalo da ona ne bude žalosna, te iz istih stopa autom kreće u misiju – dovesti maloga doma na praznike za Dan zahvalnosti. Sve bi bilo dobro da mali nije kopija svojeg snobovskog ćaće: pre lijep, pre pametan, pre ambiciozan, pre sposoban, pre jak i pre dobar bolji najbolji u svakom pogledu. Kad ovaj mamin luzer dođe po njega, između malog i maminog novog dečka dođe do velikog neslaganja u karakterima i tu počinje njihovo čarobno putovanje prepuno – za nas – urnebesnih skečeva..

Savršena je ovo kombinacija od filma, sve u jednom: od satirične asocijativnosti do skoro pa hardcore slapsticka i filma ceste, zahvaljujući autentičnom sirovom talentu Eda O'Neilla kojeg tako dobro znamo po ulozi Ala Bundyja iz nezaboravnih 'Bračnih voda'; od duhovite i ozbiljne poante odrastanja, očinstva, supružništva do jednostavnog prikaza kako izgleda biti čovjek, a kako izgleda ne biti čovjek.. kako je biti sebičan a kako nesebičan. To njihovo putovanje, baš kao svaka odiseja bogata je i nabijena magijom; to se vidi u dijelovima sa glazbom koja na momente zaista djeluje vrhunski; čini vam se da sudjelujete u vrhunskoj filmskoj umjetnosti premda znate da ste si pustili jedan običan i sasvim lagan opuštajući film. Taj momenat je kad njih dvojicu (koji sve više spadaju na prosjački štap) jedne večeri na autoputu skupe dvije 'call-girls' (tako kažu da izbjegnu pogrdni naziv 'prostitutka') sa sportskim autom i kad počne njihova snovita filmska konverzacija uz eterični song 'Desire' od grupe Yello. Preporučio bih ovaj film iz više razloga, a najviše zato što kao komedija ima bogatu nadogradnju sa značenjima iz života kojega živimo.

---------------------------------

(NATALIE - NE PRIPADA U DRUŠTVO OVIH 'DAMA')

(CINIČNE DAME IZ VIŠEG STALEŽA)

(SUPRUG MISTER SAMODOVOLJNI)

(MALI SINČIĆ NADUVENKO MRZI MAMU)

('DUTCH, ON NE ŽELI DA TE UPOZNA..')

('PUSTI DA GA JA DOVEDEM, I'M COMMUNICATOR!')

(NIJE PO NJEGOVOM - ŠUTIRA KANTU)

(ON BI UCJENJIVAO)

(DUTCH JE TO RIJEŠIO)

(BLUE COLLAR FACE)

(WHITE COLLAR FACE)

(JESI ZA JEDAN VATROMETČIĆ?)

(LANSIRANJE)

('MUŠKI' IGROKAZ)

(NISI ZADOVOLJAN?)

(NI TO NIJE SVE...)

('OVO JE BILO ZABAVNO..')

('NIŠTA BOLJE OD DOBROG VATROMETA..')

('ZNAŠ ŠTO, TI SI KAO VELIKO DIJETE ZAOSTALO U RAZVOJU!')

('HIHIHI..')

('TVOJA RADNIČKA SUJETA NE MOŽE PODNIJETI DA TI SE SUPROTSTAVI DIJETE MOG POLOŽAJA..')

(NEKAD ĆEŠ BIT U NEPRILICI I NEĆEŠ IMAT MAMU, DEDU ILI BAKU..SAMO SVOJ MUŠKI MOZAK..)

(NAJKULERSKIJA SCENA RADI KOJE SAM FILMU PODIGAO OCJENU)

(SKUPILI IH NA CESTI KOMADI)

(NABACIO POGLED KAO CLINT EASTWOOD)

(FACA DA, ALI UVIJEK GUBITNIK)

(CURE ODMAGLILE S NOVČANIKOM)

(GOVNJARKO OD MUŽA ĆE IMAT POSLA SA JUNAKOM RADNIČKE KLASE,PRAVIM ZAŠTITNIKOM)

('DO KAD ONO NATALIE MOŽE OSTATI..NISAM TE NAJBOLJE ČUO..')

(MALO GA JE IZBALANSIRAO DA BUDE BOLJI BIVŠI MUŽ I OTAC)

--------------------------------------------------

(ED O'NEILL, NE MORA NI GLUMIT - SMIJEŠAN ČIM GA VIDIŠ)

--------------------------------------------------

Trailer

Alan Silvestri Soundtrack-izbor

Desire by Yello




Oznake: Peter Faiman, John Hughes, Ed O'Neill, Komedija, 1991, 8/10

- 17:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.03.2015.

QUICK CHANGE (1990)

70.QUICK CHANGE (1990,USA) Ocjena: 8/10
(Brza promjena) komedija, satira, 89'
Redatelj: Howard Franklin, Bill Murray
Scenarij: Howard Franklin, Jay Cronley (knjiga)
Glazba: Randy Edelman
Snimatelj: Michael Chapman
Uloge: Bill Murray, Geena Davis, Randy Quaid, Jason Robards, Tony Shlhoub




E ako ovaj film niste vidjeli onda brzo okrenut internet naopačke i istrest ga van. Radi se o poznatoj komediji vrsnog glumca i autora komedija uopće, Billa Murraya. Bio je mnogo puta na televiziji tako da sam ga ja gledao bar nekoliko puta, ne baš deset, ali pet-šest sigurno. To vam samo govori da je komedija kako se ono kaže 'zakon'. Može ju se uvijek s voljom pogledat i uvijek će vas nasmijat. Film je ustvari jedna baš lagana satira, ne mnogo filozofska i za lupanje glavom o velikim metaforama društva nego baš onako balon za napuhavanje, napušeš, vidiš kako je glupo veliki, ne možeš ga zavezat kolko zrak prdi iz njega van, pa pukneš od smijeha. Onaj tanki sloj inteligentnog humora koji ide kao po ivici radnje je fantastičan i daje filmu sve što treba, pa evo da približimo cijelu situaciju: Bill Murray igra lika obučenog u klauna koji lagano ušeće u veliku njujoršku banku, digne revolver u zrak i objavi pljačku makar mu na prvu ama baš nitko ne povjeruje. To im i ne izgleda kao nešto previše novo. Polako ipak on sve prisutne strpa u đuturu i zaključa u kavez gdje su sefovi i krene u pregovore sa policijom koja je vani dopremila čitav bataljon specijalnih postrojbi. Grimm, kako se zove Murrayev lik sve lagano telefonom pregovara sa policijskim narednikom i usput preobučen u taoca na prevaru iziđe van iz banke sa hrpom novaca polijepljenog po sebi. Uz njega su kao taoci izišli i dvoje njegovih suradnika, djevojka Phyllis (G.Davis) i Loomis (R.Quaid), doživotni frend iz škole koji nije nimalo normalan, jedino što je vrlo dobroćudan. Tu kreće smijurija, kad njih troje ne uspiju iznaći načina da se iščupaju iz grada, do auto-puta koji vodi prema zračnoj luci, koliko u tom gradu sve ide naopako. Kakvog tu šarolikog svijeta ima, od radnika na cesti do portugalskih emigranata i arapskog taksista kojeg igra Tony Shlhoub iz serije 'Monk'. Sve je priglupo, tupasto, zatucano, pokvareno, obrnuto za popizdit. Za opljačkat banku i išetati van s milijun dolara u džepu dovoljna je tablica množenja na prste, a za izić na kraj sa svijetom na ulici kako bi se iskobeljao iz grada potrebno je otkriće teleportacije kao u 'Zvjezdanim stazama', dok policija analizira zvučne zapise i tapka na mjestu čekajući da se ovaj javi iz banke s novim naređenjima!

U filmu se smijemo uz omiljene face, bilo one u glavnim ulogama – uz Murraya, Geena Davis, Randy Quaid – bilo one u sporednim kao taksist Tony Shlhoub, čija imena manje znam, ali su prisutni u mnogim filmovima i serijama. Situacija na koje odapnete od smijeha morate naći bar dvije, makar i ne bili za komedije poput ove. Meni je ovaj film recimo onako za petak navečer u osam pa do devet i dvadeset devet; poslije toga vam baš može sjest horor ili kakav triler. Evo ga, u svakom slučaju ja sam ovaj film pogledao opet i zabilježio u svoj blog dnevnik.


(OVO NIJE NEW YORK)

(TO JE SLIKA NEW YORKA U PODZEMNOJ ŽELJEZNICI)

(PRESJEK DRUŠTVA)

(GOSPODIN)

(GOSPOĐA)

(MALO VEĆI GOSPODIN)

(JOŠ VEĆI GOSPODIN)

(MR.BOZO)

(BIO NASMIJAN BIO TUŽAN LJUDIMA SVEJEDNO)

(KLAUN... KAKO UOBIČAJENA POJAVA..)

(ZAPEO U GUŽVI; FENOMEN CHAPLINOVIH 'MODERNIH VREMENA')

(ON BI VAN, A ONI GA TIŠĆU UNUTRA)

(LOOMISA SVAKO MALO HVATA PANIKA)

(VOZI IH ARAPSKI TAKSIST KOJI NE RAZUMIJE NI JEZIK NI PROMETNE ZNAKOVE)

(SUPERSAVJESNI VOZAČ AUTOBUSA)

(MORA STIĆI NA STANICU TOČNO U MINUTU)

-----------------------------------------

(BILL MURRAY, GEENA DAVIS, RANDY QUAID: QUICK CHANGE, 1990)

-----------------------------------------

Quick Change Moments


Oznake: Bill Murray, Geena Davis, Randy Quaid, Komedija, satira, 1990, 8/10

- 11:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.03.2015.

FATAL ATTRACTION (1987)

69.FATAL ATTRACTION (1987) USA, Ocjena: 8/10
(Kobna privlačnost, Fatalna privlačnost) triler, drama; 119'
Redatelj: Adrian Lyne
Scenarij: James Dearden
Glazba: Maurice Jarre
Snimatelj: Howard Atherton
Uloge: Michael Douglas, Glenn Close, Anne Archer




Uvjerljiv psihološki triler u kojem napetost ne prestaje do samoga kraja kad počnu padati slova završne špice filma. Ne pušta vas ni minute te se stoga film zaista može preporučiti širokoj publici koja uživa u napetim psihološkim zavrzlamama. 'Kobna privlačnost' uvlači nas u život jednog uspješnog njujorškog odvjetnika, kojemu se čini život nije prenatrpan ne znam kakvim teškim slučajevima, nađe mu se vremena za ženu s kojom je sretan i za omiljenu mu kćerku, malu Ellen. Očigledno je da mu ne fali ništa, dok mu se jednog dana ne počnu odvijati stvari mimo svih očekivanja. Sigurno bi bilo važno da se kaže kako je ovo djelomično i film čija se dramaturgija zasniva na snobizmu odvjetničke branše i građanske klase u koju on sa svojom obitelji pripada. Naime, kao jednom uspješnom muškarcu kakav je on, suprug i otac Dan Gallagher (igra ga M.Douglas), život kao da se sam po sebi pretvorio u život tog odvjetnika, uspješnog i ambicioznog muškarca kojemu se povremeno može dogoditi seksualna avantura s nekom tajnicom ili privlačnom urednicom kakvog magazina. Na jednoj takvoj gala zabavici on će susresti Alex Forrest (Glenn Close), atraktivnu poslovnu ženu koja ustvari živi sama, i iz nekih razloga u svojoj prošlosti, što je malo zakriveno velom tajne, nju strašno boli njena samoća i neodgovronost muškarca koji s njom spava. Upoznali su se oni tako na toj zabavi pred sam vikend kada Danova draga žena ode sa djevojčicom kod dede i bake na selo. Došlo je do njihovog spontanog susreta u jednom kafiću kada se između njih upalila vatra strasti i privlačnosti. Tu nastupa po meni najmoćniji i najvažniji momenat filma prije nego se počne razvijati. Radi se o pozicijama s kojih to dvoje starta u tu seksualnu avanturu. Super zanimljivo je ocjeniti i vagati što sve stoji na njenoj strani, a što na njegovoj. Od tog časa kada oni 'sporazumno' konstatiraju kako su oboje odrasli ljudi i kako je privlačnost između njih očigledna stupa na scenu pitanje krivnje. Da li je on kriv za sve što će se desiti kao neodgovorni i glupi muški prasac ili je ona kriva koja ga navađa i nema granice poštovanja prema njegovoj obitelji? Na neki način, njezino bolesno ludilo u čitavoj stvari nalazi svojevrsna opravdanja. To i daljnja pitanja koja se u ovom filmu razvezuju fino prate 'ludnicu' koja se kroz film dalje nastavlja. Nije u filmu Alexino ludilo i posesivna bolest jedino čemu treba gledatelj pridavati važnost. To je neosporivo; nego valja tom njezinom luđačkom ponašanju pridodati Danov 'legitimni i odgovorno-zrelo-odraslo-diskretni postupak kad je ušao sa tom ženom u krevet, pustivši da strast i nagon nadvlada razum i posvećenost (poštovanje) prema svojoj ženi. Zbog tih dilema i zbog toga kako je film napravljen film je vrijedan za razmišljanje.

Eto namjerno sam u ovoj recenziji zašao u interpretaciju analizom same priče i odnosa karaktera unutar nje jer nekako vjerujem da čitatelj, ako je i zaboravio, zna za ovaj film i gledao ga je u svoje vrijeme. Ako ga je gledao letimično da se prisjeti i ponovno pogleda. Tko nije nikad gledao film, preporučio bih ga jer mislim da je iznad podcjenjujućih razmišljanja kojih u određenom broju ima na internetu. Zaista, kao konačan sud o ovom filmu mogu reći da sam stekao dojam da ga se lagano gleda i shvaća, a uz mnogo osjećaja napetosti u cijelom tijelu.

Ako me pitate za glumce, sve je vrlo vrlo dobro, međutim moje posebno mišljenje je da je ovaj put Glenn Close, u ovoj ulozi poremećene usamljenice u kategoriji 'she who steals the show'.


(SLATKA KĆERKICA ELLEN)

(SUPRUGA U ŽURBI - SPREMANJE ZA POSLOVNU VEČERU: 'SHIIT!')

('MILIJUN SAM TI PUTA REKLA DA SE NE IGRAŠ MOJIM RUŽEM, OK?..')

(ŠTO ODJENUTI? ODMAH ĆE BITI NETKO DRUGI KAD USKOČI U TO ODIJELO)

(POSLOVNO OKUPLJANJE - MALKO GADLJIVKASTO, ZAR NE?)

(SUSRET POGLEDIMA S NEKIM ZAVODLJIVIM..)

(OVA ŽENA GUTA GA POGLEDOM)

(FATALNA PRIVLAČNOST U NAPREDOVANJU)

(NA POVRATKU IZ ZABAVE.. 'NEŠTO SI ZABORAVIO!..')

(PROŠETATI QUINCIJA)

(UMORAN)

(PROŠETAO QUINCYJA)

(KAD SE VRATIO CURE SE VEĆ POSPREMILE U KREVET)

(SRDAČAN RASTANAK)

(TATA OSTAJE SAM PREKO VIKENDA)

(SLUČAJNO ILI NE, DOGODIO SE DATE)

(KAO HIPNOTIZIRAN)

(ONA GA PRIHVAĆA SASVIM ISKRENO)

(POČINJE IZAZIVATI)

(ULOVIO SE POTPUNO NA NJENU 'UDICU')

(JUTRO NAKON NEOBUZDANE VATRENE NOĆI DRUKČIJI POGLEDI)

(KAO DA ŽELI REĆI..BILO JE TO SPORAZUMNO,TAKO SE TO U NAŠEM SVIJETU RADI I SAD JE SVEMU KRAJ)

(OZNAČILO JE TO POČETAK NOĆNE MORE ZA NJEGA; SPAVAO JE I OSTAVIO KRIVU ŽENU)

(SUZE UZ 'MADAME BUTTERFLY')

------------------------------

Trailer

Oznake: Adrian Lyne, michael douglas, Glenn Close, psihološki triler, 1987, 8/10

- 16:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.03.2015.

MURPHY'S ROMANCE (1985)

68.MURPHY'S ROMANCE (1985) SAD, Ocjena: 8/10
(Murphy's Romance) drama, romantika, komedija, 107'
Redatelj: Martin Ritt
Scenarij: Harriet Frank Jr., Irving Ravetch, Max Schott (novela)
Glazba: Carole King
Snimatelj: William A. Fraker
Uloge: Sally Field, James Garner, Brian Kerwin




U Americi za ovakve filmove kažu 'feel good movies', e pa ja bih to baš tako nekako preveo i za film kakav je 'Murphy's Romance': simpatičan film. To su simpatični filmovi nakon kojih se osjećate dobro. Film je to o jednostavnim stvarima na jednostavan način, a ta jednostavna stvar se zove 'ljubav' ili 'jedina prava osoba u tvom životu' bez koje ti je život loš i često jadan. Naši protagonisti su baš u takvom položaju: Emma (Sally Field), razvedena 33-godišnja žena koja dolazi sa sinom tinejdžerom živjeti na farmu u mali pustinjski gradić, ali i zagonetni stariji mještanin Murphy (James Garner) koji vodi mirni bar u gradu, koji ima prastari auto i koji nikada ne želi reći koliko mu je godina. Oko Murphyjeva karaktera se zapravo i vrti cijela stvar; on je drugačiji, jer njega je život naučio živjeti za razliku od mlade žene koja se udala i razvela od krivog čovjeka, a koji se upravo želi ponovo vratiti natrag k njoj (B.Kerwin), te kojemu ona još jedanput ne zna kako reći 'ne'. Ovaj put je to bila želja njihovog sina da mu tata dođe živjeti s njima. Taj muž je pak nepovjerljiva vucibatina, a opet nekako dobar.. e vidite zato gledamo film uz mnogo dobre volje: likovi plus priča plus cjelokupna poanta koja nam se, kako se film primiče kraju, nazire jasna kao dan, kroz mnogo humornih dijelova vuku nas da nas film drži, da ga osjećamo i da ga se sjećamo.

Ipak, najjače u ovome filmu, ako se nešto mora izdvojiti, meni bi bila upravo ta Murphyjeva romantika koja je takva da on sve što radi prema Emmi koja mu se 'nekako razumski sviđa', radi crpeći to iz svoje dobrote, iz svega što je ugrađivao u sebe čitav svoj život. Dok sa druge strane, ona hrvajući se sa brigama materijalnoga života uskoro uočava da ipak još uvijek uči živjeti. Film do kraja progovara o relativnom značenju jaza među generacijama koji stoji kao izmišljena prepreka kad se dvoje ljudi vole. Zadnja rečenica koju Murphy i Emma razmjene baš progovara o tome; on joj govori kako je upravo našao zadnju ljubav, a ona njemu da sad tek zna da ima prvu ljubav u svom životu. Fora je što slike iz ovoga filma zaista progovaraju kao tisuću riječi. Tako sam ja gledao da potrefim bar otprilike žicu o kojoj film progovara. Toplo, ugodno, drago filmsko ostvarenje.


(..MURPHY'S ROMANCE...)

(..EMMIN DOLAZAK)

(IMANJE U ARIZONI)

(MAMA I SIN)

(NAKON DOSTA SELIDBI NEŠTO JOJ KAO KROZ VJETAR GOVORI..)

(..TU ĆEŠ OSTATI)

(TREBA SE MALO IZREKLAMIRATI)

(TA IPAK SU TO OSAMDESETE)

(OPA, ŠTO JE OVO??)

(OVDJE ŠANKIRA JEDAN PRAVI GOSPODIN)

(MALO NEOBIČAN DODUŠE..)

(MALO ČUDNO KAKO SE OVAJ ČOVJEK DOIMA ZADOVOLJNIM..)

(NAVEČER ZABAVLJA SUGRAĐANE)

(HM??)

(SIMBOLIČNO, TAJNA JE U AUTU)

('G.MURPHY, HOĆETE DA VAM OPEREM AUTO ZA DOLAR?')

('SINKO, MOJA KOLA NE SMIJE NITKO PIPNUTI OSIM MENE.')

(POVEO MURPHY DJEČAKA MALO U VOŽNJU)

('G.MURPHY, SVI NAS PRESTIŽU, ZAR NE MOŽEMO MALO BRŽE?')

('NE SINE, 50 NA SAT JE NAJBRŽE ŠTO MOŽE..')

(EVO GA, JOŠ STIGNEMO I NEKOGA POVESTI..)

(TO JE NAJSTARIJI SUGRAĐANIN U MJESTU..ZAUSTAVLJA..)

(G.ABBOTT SE SMJESTIO, KREĆI!)

('IMA LI ŠTO NOVO KOD VAS GOSPODINE ABBOT?')

('BOGA MI BIT ĆE NEKIH PROMJENA. ŽENIM SE.')

('A TKO JE SRETNA DAMA?')

('KATE COOPER..STARA JE KAO I JA. NITKO JU NEĆE ALI JA HOĆU!')

('MOLIM VAS PRENESITE JOJ MOJE NAJLJEPŠE ŽELJE..' ; AH KAKVA UMJETNOST ŽIVLJENJA;)

(STAROM IPAK MALO PREBRZA VOŽNJA: 'ZAUSTAVI!')

(EVO GA: KOČENJE.. LIJEPO, POLAKO...)

(JOŠ JEDAN KRATKI RAZGOVORČIĆ)

(I IDEMO POLAKO DALJE..)

(ONA JE DRESERICA KONJA)

(JOŠ NIJE SAZNALA KAKO JE KAD TE NETKO ISTINSKI VOLI)

(MURPHYJU SE DOPADA ŠTO VIDI JEDNU SNAŽNU ŽENU)

(EMMA, MALI, BIVŠI MUŽ I MURPHY GLEDAJU U KINU 'PETAK 13'; ZA MURPHYJA SU TO DJEČJA POSLA)

(BORBA ZA DJEVOJKU: 'JA ĆU MALO PREUZETI..')
-----------------------------------------------------------------------


(J.GARNER & S.FIELD, MURPHY'S ROMANCE, 1985)

(SLATKA OSKAROVKA SALLY FIELD)

-----------------------------------------------------------------------







Oznake: Martin Ritt, James Garner, Sally Field, romantična drama, 1985, 8/10

- 18:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.03.2015.

HOMICIDE (1991)

66.HOMICIDE (1991) SAD, Ocjena: 8/10
(Odjel za ubojstva) kriminalistički, drama, triler
Redatelj: David Mamet
Scenarij: David Mamet
Glazba: Alaric Jans
Snimatelj: Roger Deakins
Uloge: Joe Marchena, William H. Macy, Vincent Guastaferro





Film o potrazi za izgubljenim identitetom. Detektiv Bobby Gold poznat kao izvanredan uvjerivač i pregovarač (J.Marchena) koji radi na odjelu za ubojstva sve što zna o svom židovskom porijeklu jest to da je Židov. S vremenom, kad mu policijski i kriminalistički posao donese neobični slučaj ubijene stare Židovke u jednoj trgovini on se nađe usred nečega što mu nikad nije bilo jasno. Uvidi kako je živio usred predrasude, posmatrajući čak i vlastito porijeklo i narod u skladu s tim uvriježenim shvaćanjem. Čak se nikad ne bi ljutio kad bi ga njegov partner Sullivan (W.H.Macy) u šaljivom tonu oslovio sa 'ćifut'. Bobby Gold je živio život američkog policajca držeći se dužnosti. Bobbyjev problem u ovoj priči je problem njegove vlastite potrage za svojom ličnosti, a taj se otvorio kad je ovaj počeo istraživati zamršeni položaj židovske familije koja je - kako se čini - na meti neke antisemitske zavjere. Počeo je shvaćati koliko je zapravo čitav njegov život apsurdan i koliko je njegova uloga (kao policijskog službenika, službenika sustavu) upravo autsajderska. U toj ulozi kao da je cijelo vrijeme činio izdaje; na prevaru je ishodio da ljudi cinkaju ljude i slično, a sve za viziju pravednosti i ispravnog vođenja posla prema zakonu. Učinilo mu se da je to izdaja samoga sebe, a novi slučaj ga je uveo u cionističko tajno društvo gdje će se pokušati skrasiti ne bi li se očovječio. U početku filma jedan mu je privedeni ubojica koji je ušao u fizički konflikt s njime, nakon što je bačen iza rešetaka izrekao važnu misao kako bi mu mogao jednom pomoći. Bobby ga je posprdno pogledao i upitao kako, na što mu ovaj reče da bi mu mogao otkriti prirodu zla. Bobby, nešto kao neostvareni 'polu-židov' u potrazi za samim sobom misli kako čini pravu stvar priključujući se konspiracijskom cionističkom društvu. Međutim, čini se da je bio u krivu. Gdje god da je poželio pripadati i služiti, na ovoj ili onoj strani na kraju bi ispalo zlo. I jedna i druga strana traži od njega da prekrši zakon ove druge. Dok si radnik si radnik, a vidiš kako je kad želiš igrati se vatrom. Tako to izgleda s ovim policajcem Židovom. Za pronalazak identiteta potrebna je izdaja načela jedne od strana u kojoj si uključen čitav život.

Pravi film za razmišljanje. Ja ga i ne bih preveo kako je u nas preveden 'Odjel za ubojstva' nego baš 'Ubojstvo'. Jest 'Odjel' ako gledamo površinski, ali ako gledamo malo u druga značenja onda je to 'Ubojstvo i čovjekovo traganje za samim sobom i još mnogim drugim stvarima'. Osjećate da gledate akcioni film koji vam odgovara; kriminalistička priča ima nešto kao pedigre, film je napet i vrlo dobro snimljen. U prošloj recenziji predstavio sam 14 godina noviji film sa istom družinom; igraju (ovdje u prvom planu) Joe Marchena, pa William H.Macy kao njegov partner, čak i drugi glumci kao Vincent Guastaferro ili Rebecca Pidgeon (ovdje unuka stare Židovke). Neke od tih Mametovih filmova, ili s Marchenom ili sa W.H.Macyjem sam gledao ali ih nisam dovodio nikada u ikakvu vezu jedne s drugima.


(PARTNERI U ODJELU ZA UBOJSTVA, GOLD I SULLIVAN; J.MARCHENA, W.H.MACY)

(NAŠAO SE IZMEĐU DVA SLUČAJA KAO IZMEĐU DVA ZLA)

('KAKO BI TI TO MENI POMOGAO?')

(UBOJICA:'MOŽDA VAS NAUČIM NEŠTO O PRIRODI ZLA..')

(ZATEKAO SE NA MJESTU UMORSTVA STARE ŽIDOVKE)

(NEOBIČAN SLUČAJ)

(DOBROSTOJEĆA ŽIDOVKA DA RADI U OVAKVOM JADNOM KVARTU?)

(IMALA JE PIŠTOLJ)

(STARA ŽIDOVKA ŽIVJELA JE U SIROMAŠNOJ CRNAČKOJ ČETVRTI)

(MIŠLJENJE SREDINE DA JE ŽIDOVKA IMALA BOGATSTVO U PODRUMU)

('REKAO SAM VAM, UBILI SU JE ZBOG BOGATSTVA..')

(BOBBY DOŠAO K ŽIDOVIMA U KUĆU)

(MISTIČNO NEKO DRUŠTVO, GOVORE NA JIDIŠU)

(JAVLJA SE PARTNERU: 'ŽIDOVI KO' ŽIDOVI, JE*EŠ IH..')

(NIJE VIDIO DA GA SLUŠA UNUKA POKOJNICE)

(ULOVIO SAM SEBE KAKAV JE)

('VI STE ŽIDOV, A TAKO GOVORITE U KUĆI MRTVIH.')

('TOLIKO SE MRZITE? ZAR NIKAMO NE PRIPADATE?')

('ŽAO MI JE VAŠE BAKE.. PRONAĆI ĆU UBOJICU.')

(NA KROVU ŽIDOVSKE KUĆE ODAKLE JE PUCANO NALAZI PORUKU SA ČUDNOM RIJEČI)

(U PODRUMU ŽIDOVKINOG DUĆANA NEMA BOGATSTVA, SAMO SLIKE, PAPIRI I KOVČEG OD PUŠAKA)

(ISTRAŽUJE ŠTO ZNAČI 'GROFAZ')

(U ŽIDOVSKOJ BIBLIOTECI; 'GROFAZ JE...')

('BIO SAM MAGARAC, BIO SAM KLAUN.. ŽELI POSTATI PRAVI ŽIDOV')

('I RADILI STE ZA NJIH U NJIHOVOJ ZEMLJI..I NISTE RADILI ZA SEBE..?!')

Oznake: David Mamet, Joe Marchena, William H. Macy, drama, kriminalistički, triler, židovstvo, antisemitizam, 1991, 8/10

- 11:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.02.2015.

EDMOND (2005)

65.EDMOND (2005, USA) Ocjena: 8/10
(Edmond) drama, triler, 82'
Redatelj: Stuart Gordon
Scenarij: David Mamet (sc. i dram.tekst)
Glazba: Bobby Johnston
Snimatelj: Denis Maloney
Uloge: William H. Macy, Rebecca Pidgeon, Frances Bay, Joe Mantegna




Prije nego što počnem interpretaciju 'Edmonda' odredio sam da se osvrnem na imena dvojice plodnih autora, režisera Stuarta Gordona i scenarista i dramskog pisca Davida Mameta. Znao sam da mi je od nekuda poznato ime Stuarta Gordona, pa kada sam provjerio njegovu filmografiju sve mi je bilo jasno. Pa on je režirao kultnog 'Re-Animatora' (1985), frankenštajnskog horora na kojem sam kao filmski zaljubljenik odrastao, te mnogih drugih filmova iz žanra čudnih horora. To spojeno sa tekstopiscem koji potpisuje ili supotpisuje scenarije vrlo zanimljivih filmova kao što je 'The Untouchables' (1987), 'Ronin' (1998) ili 'Hannibal' (2001), D.Mametom, zahtjeva da se skine kapa kad se vidi njihova suradnja na filmu kojega danas kanim predstaviti. Radi se o 'Edmondu' sa briljantnim Williamom H. Macyjem u ulozi 'jednog od najvećih i najuvjerljivije odigranih luđaka' u povijesti filma, a koje sam ja do sada upoznao.

Ovaj film je čista jeza. Priča o čovjeku koji boluje od sindroma robovanja današnjem pokvarenom društvu. Edmond Burke radi već godinama u sustavu kao uzorni građanin, i priča nas vodi ravno u njegovu 47 godinu života u kojoj njemu počne pucati strpljenje po šavu. Nekako mu dođe dosta žene i njezinog prigovaranja, i seks im je nekako postao rutinski i više je kao u svojstvu neke preče stvari radi koje ga imaju; kud god da krene i pokuša pronaći malo uzbuđenja za svoj posivjeli život on nema što naći. Ulice kojima hoda noću prepune su svodnika, dilera, prevaranata, lihvara, kurvi i raznog drugog šljama. Tu su i peep-show automati kamo se može doći po virtualnih pola sata-sat seksa sa samim sobom. Edmond pristane da si pronađe dobru priliku za iskreni seks ali nigdje da pronađe takvu ženu koja bi bila u korak s prirodnim ljudskim odnosom pa makar i za novac. Sve je nekako pogrešno, sotonski pakleno i komplicirano; svatko nudi svoju uslugu preskupo, na brzinu, prosto, bez imalo suosjećanja ili naprosto uz pregradu od masivnog stakla. Edmond nikako da naiđe na dovoljno jeftinu i iskrenu ženu, a kad nađe jednu koja mu je bar zgodna, ta ga ucjeni da nema dovoljno keša. On prostodušan, kakav je, krene na ulicu kod kockara da pokuša na okladu udvostručiti svoj iznos, ali ga ovi dakako prevare i zbog Edmondova ustrajanja na regularnosti igre prebiju ga i dokraja opljačkaju. Edmond u zalagaonici zalaže zadnje što ima, prsten na svojoj ruci te kupuje neki raritetni nož. Pomalo sve ode u krasni k.c. Šljam svodnički i dilerski na ulici toliko bi valjda oblijetao čovjeka dok sa njega ne bi skinuo i posljednje što ima. Tako je bilo i sa posljednjim crncem koji je pokušao 'poslovati' sa Edmondom. Ponudio je Edmondu ovaj dobru žensku za 40 dolara, ali ga je u nekom zakutku ipak ulovio oko vrata tražeći od njega sav novac. U tom trenutku je Edmond svisnuo i sve je krenulo kvragu.. Postao je luđak u TOP TEN svih luđaka u filmovima kojih bi se ja mogao sjetiti.

Obzirom na nešto širi opis radnje za ovaj film već u samom početku ne bih dalje razvezivao. 'Edmond' je film s filozofijskom kretanjem i funkcionira kao skup dijelova i momenata, kao jedna velika igra frustriranog i gnjevnog pojedinca koji pukne od nagomilanog bijesa prema tome kakva je narav grada i svijeta oko njega. On shvaća da je to nešto što se nije dogodilo u zadnjih godinu ili mjesec dana, nego mu je takav čitav život. Sve ostalo, kako je i gdje završio pogledajte u drugoj polovini filma koji je moćan i prepun snažne metafore.

---------------------------------

(EDMOND IDE KUĆI S POSLA (PODSMJESI))

(ZASTAO ISPRED IZLOGA BR.115.)

(GATARE ZNAJU ŠTA MOŽE MUČIT SREDOVJEČNOG MUŠKARCA)

(ŠTO KARTE KAŽU?)

(KARTE PREDSKAZUJU KOMPLETNU PROPAST)

(POGLED E MOJ SINKO NIŠTA TI SE DOBRO NE PIŠE)

(NEŠTO DUBOKO PRAZNOVJERNO KAO DA SE PROBUDILO I PODSJETILO GA DA JE ODAVNO U SILAZNOJ ŽIVOTNOJ PUTANJI)

(EDMONDU KARTE STOJE..)

(KAO DA ĆE SAM USKORO POČINITI MASAKR)

('A.')

('A?')

('NISI TAMO GDJE PRIPADAŠ.')

(POSLOVNI RUČAK (OSJEĆA KAO DA NE ŽIVI))

(ŽENA MU GOVORI KAKO JE SLUŽAVKA RAZBILA ANTIČKU LAMPU KOJA JE KOŠTALA 250$)

(OSTAVLJA JU.GODINAMA ZNA DA JU NE VOLI.)

(KUD GA PUTEVI DALJE VODE..SEX TOYS EROTIC GIFT)

(COMPLETELY NUDE, ABSOLUTELY NUDE)

(DO YOU WANT TO PLAY?)

(LIVE NUDE GIRLS GIRLS GIRLS)

(KAKO MANIJAKALNO NAMETLJIVO GIRLSGIRLSGIRLS)

(OTVORENO 7 DANA 24 SATA)

(USPON ZA RAJ ZA 25 CENTI)

(STATI-PLATITI)

(PLATIO VEĆ NA ULAZU SASVIM SIGURNO 50 PUTA VIŠE OD 25 CENTI)

(SPREMAN ZA ŽENU)

(STIŽE)

(AJDE OPUSTI SE, BIT ĆE NAM LIJEPO)

('KAKO MI MOŽE BIT LIJEPO?KAKO SE UKLANJA OVA BARIJERA?')

('DOĐI, UBACI DESET DOLARA')

('SAMO MALO, NEMAM DESET, IMAM DVADESET..HOĆU LI DOBITI KUSUR?')

('AHA, UBACI DVADESET..')

(EDMOND POKUŠAO U EKSKLUZIVNIJEM RAZREDU)

('KAKO SI?' - 'DOBRO.NIKAD PRIJE NISAM OVO RADIO.')

('ĐOGIRAM, A U ŠKOLI SAM SE BAVIO HRVANJEM.')

(..NAKON MNOGO POKUŠAJA NAŠAO ISKRENU KONOBARICU.. JOŠ UVIJEK NORMALAN)

(ONA VOLI TOTALNO ISKRENE MUŠKARCE)

(ISKREN DO SRŽI)

(A ONDA JE DIJALOG OTIŠAO PREDALEKO)

('..A ONDA SAM DOPUSTILA DA ME J...Š, ODLAZI!!')

(SMIRUJE JU)

('VIDIŠ ŠTA SI SAD URADILA..')

(SIMBOLIČNO SAV SE UKLOPIO U TAMNI SVIJET PODZEMNIH ŽELJEZNICA)

Vjerujte mi, kroz slike nije otkriveno previše od cijelog filma. Možete komotno pogledati i bit će vam jasnije.

----------------------------------------

Trailer








Oznake: Stuart Gordon, David Mamet, William H. Macy, drama, triler, crna komedija, 2005, 8/10

- 19:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.02.2015.

15 MINUTES (2001)

64.15 MINUTES (2001, USA) Ocjena: 8/10
(15 minuta); kriminalistički, drama; 120'
Redatelj: John Herzfeld
Scenarij: John Herzfeld
Glazba: Anthony Marinelli, J.Peter Robinson
Snimatelj: Jean-Yves Escoffier
Uloge: Robert De Niro, Edward Burns, Kelsey Grammer




U ovome filmu ćete vidjeti kako reagiraju sustav i mediji na pojavu najgorih kriminalaca u američkome društvu. Narod se u većinskom dijelu zapravo sastoji od ideologizirane publike koja se zove gledatelji televizije. Masovni medij kao što je televizija informira svoje gledateljstvo najnovijim svježim sadržajima koje su za njih uredili. Sve je to u redu osim jedne vrlo ključne stvari, a ta se odnosi na istinitost i realnost tog medijskog materijala. Naime, taj osim što je privlačan, senzacionalan i bombastičan nikad nije istinit; zapravo je uvijek onako kako nije. Ta sredstva komunikacije između pošiljatelja i primatelja informacije nikada i nikako nije ravnopravna jer primatelj se lijepi na sočnu informaciju olako kao muha na izmet, i što je najvažnije uvijek to u nekom obliku na kraju plati. Organizator i kreator jedne slike stvarnosti to radi za neki oblik profita sebi i partnerima u poslu. Strukture takvih medija su kao hobotnica povezane sa političkim utjecajnim centrima. Film '15 Minutes' govori o tome dok na površini vrlo glatko prikazuje kako šljam i zločinci iz istoka Europe došavši u Ameriku bez problema mogu uspjeti služeći se klimom pravnih i poslovnih odnosa koji im se tamo nude. Došli su uloviti nekog starog dužnika da im vrati pare, a našli su se u izvrsnoj situaciji da dignu masnu paru posluživši se plodnim tlom showbiza pomiješanog sa novinarskom i advokatskom branšom koja legalistički vodi svoj posao. Praktički mogu raditi što hoće kad su zločini i perverzija nešto što mediji jako vole i što publika vrlo rado konzumira, bilo da se zabavlja bilo da se zgraža. Jednostavno, servirana priča tamo prolazi i oko toga se vrti biznis. Napuhavaju se svi segmenti koji sačinjavaju društvo, od vatrogasca koji ima svoje zaduženje do policajca koji obavlja svoj posao. Film mi je bio vrlo dobar, osim što možda malo djeluje napravljen na brzaka. Ali u toj munjevitoj akciji valjda i počiva sindrom slobodnog senzacionalističkog kapitalističkog društva. Skandali, afere, otimačine, ubojstva.. sve je utrživo. Tužbe i obrane na sudovima se iznađu za bilo što. Biti 15 minuta slavan je kao batina sa dva kraja. Žuti tisak (mediji) na tračevima gradi pompu oko čovjeka na dužnosti kojega onda odluče ubiti kriminalci koje pak obrana na sudu dobivši spor učini neuračunjljivima i slavnima. Paklu i parničenjima nema kraja. De Niro je glavna zvijezda u ulozi detektiva Eddiea Flemminga, dok ostala ekipa sačinjava vrlo dobar glumački tim. Zločinački dvojac Karel Roden-Oleg Taktarov koji igraju - manijakalnog ubojicu Emila iz Češke na tragu Hanibala Lectera iz 'Silence of the Lambs' (Roden) i Rusa koji kao usput snima njegove zločine malom digitalnom kamerom (Taktarov) posebno dobro djeluju u filmu. Preporučio bih za pogledati. Nije uopće tako slab kako je vrednovan na IMDb-u. Dapače film je vrlo poučan i samim tim vrijedi.


(IMIGRANTI U REDU)

(EMIL I OLEG)

(OLEG:'KAO DIJETE GLEDAO SAM FILM OD FRANKA CAPRE 'DIVAN ŽIVOT')

('OTADA ŽELIM DOĆI U SAD, ZEMLJU SLOBODNIH I DOM HRABRIH.')

('..U ZEMLJU U KOJOJ SVATKO MOŽE OSTVARITI SNOVE.')

('SRANJE! NAPUŠTENO DIJETE NA TIMES SQUAREU.. PREBLAGO KVRAGU!')

('NEĆE BITI UZBUDLJIVO, NEĆE BITI GLEDANO..')

('A ŠTO PREDLAŽEŠ DRUGO..DA IZMIŠLJAMO VIJESTI?')

('ŽELE GLEDANOST KAO I JA..AKO BUDE KRVI, VODIMO!')

(OLEG UGLEDAO IDEALNU KAMERU U IZLOGU ZA MAZNUTI)

(TOP STORY SHOW - GLEDAJTE I UVJERITE SE!)

(U NESLUŽBENOJ KOOPERACIJI - NOVINAR (LIJEVO) I MURJAK (DESNO))

(PRIPREMA/MONTIRANJE VRUĆEG KADRA ZA VEČERNJI SHOW)

(SAD ĆE.. SAD ĆE..)

(JEL IDE?)

(SAD ĆE OPASNI KRIMINALAC DA ŠMUGNE, SAMO ŠTO NIJE..)

(SAČEKUŠA UVIJEK UPALI)

(EVO GA, PAO JE..)

('BRŽE! SNIMAAJ!!')

('ZAŠTO ME LOVITE?')

(BIO JE TO NEKI KURVIŠ KOJEGA ŽENA IZBACUJE S METLOM)

(ČEŠKI KOLJAČ SHVAĆA DA ZLOČINOM MOŽE DOBRO ZARADITI)

(OPASNO BAVLJENJE FILMOM)

('GASI USRANU KAMERU.')

('GLEDAM KAKO MILOŠ UMIRE.')

('UGASI TO!')

(ČEŠKO-RUSKA SVAĐA)

('PUSTI!', KAO DA RAZUMIJU DA SE TRGAJU ZA VRUĆI PLIJEN)

('NE OBRAĆAJ MI SE NA RUSKOM, JASNO?!')

('VOLIM AMERIKU.' ; VIŠE NE MORAŠ BITI KUM DA BI TO IZREKAO)

('NITKO NI ZA ŠTO NIJE ODGOVORAN.')

-----------------------------------------------------

Trailer



Oznake: John Herzfeld, Robert De Niro, kriminalistički, drama, 2001, 8/10

- 17:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 18.02.2015.

A BEAUTIFUL MIND (2001)

63.A BEAUTIFUL MIND (2001,USA) Ocjena: 8/10
(Genijalni um) biografska drama
Redatelj: Ron Howard
Scenarij: Akiva Goldsman, Sylvia Nasar (roman)
Glazba: James Horner
Snimatelj: Roger Deakins
Uloge: Russell Crowe, Ed Harris, Jennifer Connelly



Ono što sam vidio u ovome filmu vrlo bih rado volio vidjeti u nekom novom remakeu kojeg bi mogle iznjedriti možda 20-te ili 30-te godine 21.stoljeća. Zapravo, ja bih rekao da za priču o genijalnosti i 'bolesti uma' nije ni bitan sam predložak u pogledu biografije ovog američkog matematičara Johna Nasha kojeg uvjerljivo igra Russell Crowe. Po mom mišljenju, bilo bi zanimljivije da priča o genijalnom umu ne ide u pravcu povezivanja sa konačnim društvenim uspjehom i kako je sve u znaku happy enda te kako je snagom uma savladana bolest i kako je pobjedila ljubav na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade. Ovaj genijalni matematičar pobjeđuje(!) u društveno-moralnom kontekstu i to je moja glavna zamjerka ovome filmu. Gledatelj kao da mora shvatiti da se nešto ipak isplatilo – shizofrenijom i stotinama i stotinama elektroterapija izmoždeni profesor čak je u svojoj trećoj životnoj dobi dobio i zaposlenje predavača na svom sveučilištu. Briljantan um doveo ga je do takve razine ustrajnosti da je on uspio doći do te mjere svjesnosti da može birati – hoće li biti bolestan ili ne; prihvaća li svoju iluziju ili ne. Genij, bolest, ludilo, introvertirani um, stvar ličnosti, cijela psihoanaliza, sve baš sve pada u vodu 'holivudiziranjem' na temu. Naboj je pretvoren u pomične slike kroz život jedne 'velike ličnosti'. Klasično gledanje na stvari ne doprinosi vrijednosti ovog filma niti iznimno zanimljive ideje koju praktično ovaj film ima. Takvi filmovi obično su 'film u filmu', ne toliko u vezi s pričom, kao što imaju 'Pulp Fiction' ili 'L.A.Confidential', nego su izvana naoko lakog koncepta, dok u sebi sadrže nešto što gledateljima lako promakne i što nitko ne uvidi ako ne pogleda film najmanje dva puta, i to u vrlo kratkom razmaku između dva gledanja.

Film je odličan u pogledu toga što se bavi unutrašnjim svijetom shizofrenične ličnosti, što i ne trebamo uzeti bez rezerve. Inteligencija u protagonistu ove priče Johnu Nashu i inteligencija tajne službe koja se bavi konspiracijom i traganjem za najskrivenijim špijunskim šiframa rade prema istim valovima. U prvom dijelu filma prikazano je kako američka tajna obavještajna agencija vrbuje Nasha za pomoć u dešifriranju sakrivenih kodova, a onda nadalje, dok ulazimo u drugi dio filma mi vidimo kako Nash pati od psihičkog poremećaja ličnosti zbog kojeg on izmišlja osobe i događaje. Međutim, treba naglasiti da on te događaje i osobe sebi imaginizira tek nakon bolničkih tretmana lijekovima i šok-terapijama na koje su ih 'sumnjivi' doktori doslovno na silu odvukli. Došli smo do točke u kojoj smo napipali puls ovog filma; primarna stvar nije 'psihička bolest' a još manje srcedrapajuća obiteljska priča glavnog lika. 'A Beautiful Mind' film nije jednako 'A Beautiful Mind' knjiga. Film ne možemo suditi po izvanjskom scenografskom obliku. Također, moguće je interpretirati Nashovu priču na način da je on bio svojevrsna žrtva tajnih službi jer je bio suviše što neoprezan, što svojeglav u ustrajanju da izađe iz svojstva agenta i špijunaže.

Filmu dodjeljujem zamjerku koju iznosim u prvom paragrafu ovog osvrta, a ta se može imenovati sa – holivudiziranje. Ono što je meni dojmljivo, a van onoga je što opisujem u tekstu iznad je sam pojam genijalnog uma. Genijalan um (više ili manje u vezi s bolešću) čini se kao nešto sa čim je čovjek zarobljen. Matematički Nashov um funkcionira kroz zapletene varijable, jednadžbe, običnom umu čudovišne i nerazrješive teoreme. Takav um zatvara osobu, čini ga bićem samoće i odvojenosti od ostatka svijeta. Takav čovjek zaista postaje kao otok koji se odvaja od kopna. Što je dalje od kopna, djeluje sam sebi to veći, važniji, do razine da umišlja da je presudan za čitav Svijet, za čitavo čovječanstvo. Tako osjeti i strah da je praćen; živi sa ljudima koji proizlaze iz njegove podsvijesti. On kreira nepostojeće, postaje bolestan, čak opasan. Howardov film razrjeđuje, pojednostavljuje i čini sve da se obrani um kojega je nositelj protagonist ove priče.

Ne ocjenjujem ga ocjenom 7 od 10 niti 9 od 10 upravo iz razloga jer film ima određenu važnost. Stoga ocjenu uz naslov filma koja će biti 8 od 10 uzmimo uz dobru mjeru svih mogućih argumenata koji opterećuju ovaj film. Film je za 7 i pol.


(U SVOM SVEMIRU MJERI NAŠ)

(U SVEMU JE MATEMATIKA)

(IZAZOV KOLEGE NA PARTIJU GO-A)

(GENIJALNI UM, A GUBI U MATEMATIČKO-LOGIČKIM IGRAMA)

(KOLEGA ZADIRKUJE)

('NISI TREBAO DOBITI..')

(KOLEGA POBJEĐUJE)

('MAT SITUACIJA' - POBJEDA NIJE UVIJEK NA STRANI GENIJALNIJEGA)

(POZVAN NA MALU SURADNJU U PENTAGON)

(PRIKAZ KAKO MU 'SIJEVA')

(TO JE TO)

(SVAKI PRAVI GENIJ IMA SVOG 'VELIKOG BRATA')

(KAO DA ŽIVI OVE DIFERENCIJALNE JEDNADŽBE)

(UČENICIMA: 'NEKI ĆE OVU JEDNADŽBU RJEŠAVATI MJESECIMA..')

(DO NJE SVE ŽENE SU MU UGLAVNOM PREDSTAVLJALE NERJEŠIV MATEMATIČKI PROBLEM)

(TAJNI AGENT - ČOVJEK KOJEGA NIJE BILO?; E.HARRIS)

(DOŠLA JE JER JE RIJEŠILA ZADATAK)

('USREDOTOČENI' TO NIJE BAŠ OČEKIVAO)

(JE LI OVA DJEVOJČICA TU?)

(VODI LI ZAISTA RAZGOVORE S TIM LJUDIMA?)

(DA LI GA STVARNO PRATI TAJNI AGENT?)

(SUDJELUJE LI ZAISTA U NOĆNOJ POTJERI/PROGONU?)

(HOSPITALIZIRAN)

(JEDNOM PRILIKOM ŽENA ZAVIRILA U KUĆICU U VRTU)

(I PRONAŠLA LABORATORIJ ZA ŠIFRE)

(DEŠIFRIRANJE KOMBINACIJA KAO PAUKOVA MREŽA)

(MOZGANJE U BIBLIOTECI)

(FAZE U KOJIMA JE SHVATIO KOLIKO SU NJEGOVI LIKOVI PLOD NJEGOVE MAŠTE)

(OPROŠTAJ OD ILUZIJE)




Oznake: Ron Howard, drama, biografski, Russell Crowe, Ed Harris, 2001, 8/10

- 08:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 07.02.2015.

INDECENT PROPOSAL (1993)

61.INDECENT PROPOSAL (1993,USA) Ocjena: 8/10
(Nemoralna ponuda) drama, romantika
Redatelj: Adrian Lyne
Scenarij: Amy Holden Jones, Jack Engelhard (knjiga)
Glazba: John Barry
Snimatelj: Howard Atherton
Uloge: Robert Redford, Demi Moore, Woody Harrelson




'KAD LJUDI MISLE DA IM NOVAC MOŽE OSIGURATI SREĆU'

Prilično velika rasprava se rasplela o ovoj drami u kojoj je u središtu priče dilema: 'Biste li kao sretno udana žena spavali sa bogatim muškarcem jednu noć i drugi dan se vratili mužu s računom 'debljim' za milijun dolara?' Širem gledateljstvu, čini se, ovaj film sjeo je upravo tako, uprtih očiju u tu ideju vodilju koja strši iz priče: 'Biste ili ne biste pristali na takvu novčanu ponudu i pregazili sve što vam je sveto u vašoj emotivnoj i ljubavnoj vezi?' Gledateljstvo se na tom zadržalo kao pijano plota i samo prati psihičke reperkusije i izljeve ljubomornog muža, nakon što njegova žena provede noć sa milijarderom. Može li ili ne novac kupiti ljubav jest pitanje koje je postavljeno, ali ono nije u cijeloj stvari temeljno niti najvažnije da se gledatelj samo to pita. Posve skučeno gledanje na stvari (a što je, ironično, dijelom usađeno i u tok ovog filma) presudilo je ovome filmu da ima tako nisku ocjenu na IMDb domeni (5,7 a kažu da je bila i niža). Pod broj 1 ovo je film koji od samoga početka govori kroz odnos između dvije stvari koje usporedno isprepliću jedna drugu u današnjem svijetu, a taj odnos je sljedeći: Duh-Materija, ili ako hoćete nazovimo to emocionalno-praktično. Duh zastupa sretan par ljudi koje se voli Diana (D.Moore) i David (W.Harrelson) i oni su mala zajednica koja se sastoji od muškarca i žene i iznad svega što oni imaju je njihova ljubav; sve izvan njihovog intimnog kruga je materijalno, sve ono na čijim temeljima funkcionira zajednica koju nazivamo Čovječanstvo – sve je u tom pojmu, moralno i nemoralno i time upravlja novac i gomila se bogatstvo, čak i duhovno je u sferi platežnosti, ni humanost ni volonterstvo nisu besplatni, sve se ovako ili onako nekome isplati. Iznad svega ovaj film progovara o opsesiji materijalnim; u slučaju Davida i Diane, o nesvjesnoj opsesiji i determiniranosti materijalnim. Vidimo kakve su to muke što njih more unatoč tome što imaju sretnu vezu i ljubavni odnos. Njih pritišće kredit, dug, imperativ da se kupi nova kuća, da se riješe papiri i potpišu drugi. Ljudi neprestano traže nekakvo dodatno ostvarenje kao da je potreban pečat na već postojeću vezu. Tako ni ovaj par nije spoznao da je potrebno pustiti kvragu kuću i poslove u banci. Oni su radije krenuli putem kockarnice gdje će upoznati fatalnog milijardera Johna Gagea (R.Redford), koji će uskoro ponuditi lijepoj Diani i Davidu milijunsku ponudu da ova na jednu noć svjesno prevari muža. Svakim daljnjim korakom njihova zaljubljenost prijeti da pređe u ovisnost novcu i stvarima. David je arhitekt bez pravog posla i u fazi kad se razdvojio sa Dianom ponudio je svoje usluge predavača za neki minimalac u nekoj školi; tamo je održao predavanje o suštini kamenih i arhitektonskih građevina. Počevši od cigle, upozorio je kako i cigla ima dušu i da i ona hoće biti više nego što jest, baš kao i čovjek. Dok je to govorio na zidu je vrtio projekciju slika velebnih ostvarenja arhitekture od egipatskih piramida, preko nebeski visokih gotičkih katedrala, do avangardnih čuda samostojećih nebodera. Te su građevine plod strastvene ljubavi i posvećenosti svojih graditelja, ali ih to nije ostvarilo kao ljude; princip je takav da se sve to svodi na jednu ogromnu težnju Bogu i na koncu smrt ili s nekim uvjerenjem s velikim mučnim upitnikom u duši. Iza njih ostala su ogromna zdanja, jedna veća od drugih, čiju ljepotu polako ali sigurno nagriza zub vremena. Film u tom pravcu i ne odlazi predaleko, ali naznake za tu filozofiju su tu po cijelom filmu. Čovjek će se diviti čudesno kićenoj fasadi kuće, dok će zapostaviti svoj duhovni život sa svojom ženom. Zaboravit će da seksualni i emotivni duhovni život nisu na prodaju ni pod kojim uvjetima. Sreća i svjetlost bili bi u zagrljajima, pogledima, sitnim svađama, zajedničkom životu u kojemu su on i ona jedno, a nesreća i tama bili bi u tuzi, kockarskoj sreći i bogatstvu koje samo sebe izgrađuje a čega je nositelj nesretni milijarder John Gage. Ljubavnike uništi potreba materijalističkog svijeta da ozakonjuju, da nadograđuju kuće, da kupuju veće aute i usrećuju jedni druge što maštovitijim poklonima.

U ovome filmu nije se potrebno previše naprezati. Koncept je jasan i mi vidimo koga tu što muči. Važno je prepoznati demona koji vlada životima ljudi i koji kiti cijeli svijet svojim urbanim i sakralnim spomenicima, štampa ugovore, novac i kuje kovanice i žetone za igru po primamljivim kockarskim stolovima. Taj demon je širitelj lažne ljepote, slatkorječivi introvert koji udvara i zavodi služeći se onom gospodom koju je već opsjeo. Taj demon školuje mlade parove da se ponaša po tokovima platežne moći, prema tome tko si može koliko priuštiti.

Nema se tu što raspravljati. Kad se već toliko pitaju, preporuka za odgovor dragim Amerikankama bi bio: 'Ne ne bi to učinila ni sa Robertom Redfordom..'

Ovaj film zaslužio je malo više pažnje, pa evo prilike da ga ja predstavim. Suviše je površnih i negativnih kritika na njega bačeno. 'Trokut' Woody Harrelson-Demi Moore-Robert Redford funkcionira izvrsno i dojmljivo da si ja tu ne mogu zamisliti bilo kojeg drugog aktera.

(ZALJUBILI SE U GIMNAZIJI)

(SMISAO; 'JESAM LI TI IKAD REKLA DA TE VOLIM?')

(SMISAO; 'NISI..')

(U POČETKU MISLE POZITIVNO; DIANA: 'POZAJMIT ĆEMO NOVAC.'

(STEGNULI REMEN I UZELI KREDIT ZA NOVU KUĆU)

(UIII .. A ŠTA SAD?!)

('TREBATE OTPLATITI KREDIT.')

(50 HILJADA.. GDJE DA SMOGNEM..?)

('DAVIDE, BOJIM SE.')

('BEZ NOVCA SMO.')

(SMISLITI NEŠTO)

(OSTATI ZAJEDNO)

(MILIJARDER U CASINU BACIO OKO NA DIANU)

(NE RAZUMIJU ONI ŠTO SU TO KOCKA I NOVAC)

(ULOŽIO DVOSTRUKI IZNOS KOJI NJIMA TREBA SAMO U JEDNO DIJELJENJE)

(DAVID I DIANA SAMO SUDJELUJU)

(DOK ON..)

(IGRA I...)

(POBJEĐUJE)

(DAVID PRED NEMORALNOM PONUDOM)

(SLAŽU SE DA NOVAC NE MOŽE KUPITI LJUDE)

(ZADNJA ZAJEDNIČKA NOĆ PRIJE UGOVORENOG PRELJUBA)

(NOĆ IZDAJE-KUPNJE)

(NEIZVJESNOST NA RASKOŠNOJ JAHTI)

(DEMI MOORE VRHUNSKI IZNIJELA EMOCIJE)

(ON JE VJEČNI NESRETNIK)

(ONA TAKVOG JOŠ NIJE SRELA)

(POVRATAK S MILIJUNOM - DA LI IM JE ŽIVOT LJEPŠI I BOLJI?)

(DAVID OSTAO SAM - PODERAO SVOJU LJUBAV)

(ALI USKORO SVE POLIJEPIO NAZAD :))

Oznake: Adrian Lyne, Robert Redford, Demi Moore, Woody Harrelson, drama, romantika, 1993., 8/10

- 12:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 20.01.2015.

LE GRAND VOYAGE (2004)

58.LE GRAND VOYAGE (2004, FRA-MAR-BUL-TUR) Ocjena: 8/10
(Veliko putovanje) drama
Redatelj: Ismael Ferroukhi
Scenarij: Ismael Ferroukhi
Glazba: Fowzi Guerdjou
Snimatelj: Katell Djian
Uloge: Nicolas Cazale, Mohamed Majd, Jacky Nercessian



Film o putovanju na hodočašće (Hadž) koje je jedan od stubova Islama i zadaća je svakog muslimana koji je u mogućnosti da jednom u zemaljskom životu ode u Meku. Film ima meditativnu vrijednost, mi pratimo oca i sina, francuske Marokance, na putovanju iz Francuske preko Italije, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bugarske, Turske, preko Sirije i Jordana do Saudijske Arabije. Na tom putu mi vidimo nezadovoljnog mladića liberalnijih uvjerenja koji se odmakao od očeve vjere i tradicije, koji protiv svoje volje mora voziti oca na hodočašće u Meku. Na putu susreću različite ljude, događaju im se mistične situacije dok se nevidljivim sponama duhovno zbližuju. Čim je put bio tegobniji, zaobilazniji, tim je više put zaista počeo poprimati oblik hodočašća. Mladić je brbljao, navaljivao, tipkao po mobitelu, sve prestizao na auto-putu ne bi li žurbom sve što prije obavio; dok je otac većinu puta šutio, i drukčijim govorom komunicirao sa sinom. U konačnici, u samoj Meki, na kraju hodočašća pokaže se i nešto paradoksalno, koliko i vrijedno, a to pogledajte sami u ovoj pažnje vrijednoj drami.

Uz današnji film, koji je ostavio traga na moje duhovne osjećaje, evo već kroz sedam dana želio bih kratko opisati svoja ćutanja, ne bih li i vas potaknuo da pogledate ovaj lijep film. Naime, teško je reći kako film 'Veliko putovanje' nije religijski film jer u središtu je radnje Hadž, sveto hodočašće vjernika u Islamu. No ono što je meni gledatelju veliko u ovom filmu i u priči o putovanju oca i sina jest jedna osobita vrst ljubavi koja između njih stoji. Ljubav između oca i sina je u početku, zbog njihovih svakidašnjih svjetovnih stavova praktički neraspoznatljiva, a onda kada krenu na taj veliki put korak po korak dolazi do izražaja. Ali ta ljubav nije ljubav ni kako bi ju tumačio Freud, ni kako bi ju tumačila neka društvena disciplina, ta ljubav nije na bazi sentimentalnosti kakvu kasnije sin ima sjećajući se priče iz djetinjstva ili mladosti, ta priča neće ostaviti na tog mladića takav utisak da će on kasnije u memoarima govoriti kako smo jednog dana moj stari i ja provozali naš auto. Pogledajte što je ovo: Ovo je priča o Ljubavi oca i sina u kojoj živi Znanje. Sina koji je raspršenog uma, koji se ljuti i žuri i smije se i plače dok vozi oca stotine i tisuće kilometara daleko.. njega drži nemir kojeg mu uzrokuje Neznanje. Sin je egoist i mali narcis (vidimo kako nije udijelio milostinju ubogoj ženi s djetetom), mlad je, ali se otisnuo na put na kojem će upiti više od Znanja, osjetit će svoju dušu na kraju cijelog puta. Zato je to film s pričom o Velikoj i Časnoj Ljubavi.

Slični filmovi sa ovakvim duhovnim pričama i dramama postoje i temeljeni na drugim vjerama i naucima, da točno kažemo – Znanjima. Ne bih želio širiti mnogo uputa i informacijama o naslovima; pretpostavljam da moj čitatelj već ima svoje favorite u toj vrsti filmova, a i ionako ću još pisati o zapaženim ostvarenjima. Zato ću preporučiti samo jedan, a zbog toga što je ovaj put riječ baš o Islamu, neka bude i film na tom tragu: Abbas Kiarostami: 'Where Is The Friend's Home/Khane-ye doust kodjast' (1987). Riječ je o iranskom filmu kojeg je nevjerojatno iskustvo pažljivo pogledati, jer nije riječ o vjeri koliko o društvu kroz savršenu prizmu duhovnih metafora.













(KAKO SIN CIJELIM PUTEM POGLEDAVA OCA)


(SKRENULI S AUTO-PUTA)

('KOJIM ĆEMO PUTEM? LIJEVO ILI DESNO?')

('OVDJE ĆEMO PROVESTI NOĆ.')

(OTAC MU JE BACIO MOBITEL)

(FOTIĆEM FOTOGRAFIRA NOĆ?? ; JOŠ GA DRŽI PRAKTIČNI ZAPADNJAČKI UM)

(POVEZLI ČUDNOG PUTNIKA)

(U SNJEŽNOJ BUGARSKOJ)

(ZAPELI USRED MEĆAVE, JEDVA IZVUKLI ŽIVU GLAVU)

(PRED MEKOM)

(U MEKI)

(MEKA)

(GLEDA NA SLICI SVOJU DRAGANU...)

(DRUGIM DUBLJIM OČIMA)

(MASA HADŽIJA)

(SAMOM PROTIV TOKA RIJEKE JE NEMOGUĆE)

(VRAĆA SE KUĆI KAO PRODUHOVLJENI PUTNIK)



Oznake: Ismael Ferroukhi, Nicolas Cazale, drama, francuski film, 2004, 8/10

- 13:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 13.01.2015.

L.A.CONFIDENTIAL (1997)

56.L.A. CONFIDENTIAL (1997,USA) Ocjena: 8/10
(L.A. Povjerljivo); kriminalistički, drama
Redatelj: Cutris Hanson
Scenarij: Brian Helgeland, James Ellroy (priča)
Glazba: Jerry Goldsmith
Snimatelj: Dante Spinotti
Uloge: Kevin Spacey, Russell Crowe, Guy Pearce, Kim Basinger




'HUSH HUSH' (ŠUŠKA SE ŠUŠKA SE)

Film, premda visoko na IMDb ljestvici (94.mjesto svih vremena na datum 1.mjesec 2015.), ipak ne bih stavljao tako visoko. Neću reći da film nema svoje kvalitete; film je ustvari dobar ali s time da nije vrh vrhova, i jedina stvar a koja je zapravo za moj filmski ukus od najveće važnosti, a koja mi u ovome filmu nije dobra jest u jednom dijelu stereotipični žanrovski pristup. Film je jednim dijelom klišejast ali ga mogu podnijeti. Čim više otkrivam modernije neo-noir filmove to mi je jasnije da se s time ne može napraviti nešto revolucionarno pa onda puno puta kod tih naslova ispadne da nešto smeta zadnjem dojmu. Pravi i izvorni žanr kriminalističkog film-noira trebalo bi ostaviti gdje mu je i mjesto, najkasnije u ranim 60-tima. 'L.A. Povjerljivo' evocira to vrijeme 50-tih godina i stavlja nas usred mračnih radnji losanđeleskog podzemlja, među kriminalce s ulice, i u srce prirode sumnjivog poslovanja tamošnje policije LAPD. Gledatelj se može ugodno zavezati za ekran uz policajce (detektive) različitih karaktera, agresivnog i pravičnog Buda Whitea (mladi Russell Crowe), prilagodljivog i inteligentnog Jacka Vincennesa (Kevin Spacey) i ambicioznog ali sposobnog cinkaroša Eda Exleya (Guy Pearce) koji zajedničkim snagama trebaju razotkriti krvavi zločin u moru likova koji smrduckaju na odvratnu prevaru i sotonsku zavjeru. Pa ipak u filmu kao da postoji neki tanašan sloj patetike dok se likovi međusobno jedni drugima ispovjedaju i povjeravaju, a onda zdušno kreću u junački napad (kao da nije kriv truli i korumpirani sistem iza kulisa, nego naši junaci pate od sindroma teškog djetinjstva). Taj osjećaj bi neke gledatelje mogao odvratiti od gledanja, ali zato sam ja tu da vas uvjerim da film ipak vrijedi. Inače, takvi policijski orijentirani filmovi bolje su mi napravljeni kad proizvodnja filma prati svoje vrijeme (npr. bacite oko na 'Prince of the City', S.Lumeta iz 1981.), i koji su od prve do zadnje minute u struji bez zamagljivanja umjetnim dimom, ali što je tu je. Ovaj film sam zavolio tek nakon trećeg gledanja kada sam pomno prionuo dramaturgiji. Kad sam isecirao film bio sam vrlo zadovoljan. Pa evo šta ću vam reći: Daleko od toga da iz ovog filma ne možemo povući nešto pametno i dobro urađeno. Film je kao kriminalistička drama sa svojim društvenim podkontekstom uspjeliji dio poetike i estetike ovog filma. Evo što je prosto fenomenalno: Da film ne bude sapunjav i klišeiziran spašava priča koja je jasna i premda malo spora, pruža vam na uvid sve kako stvari stoje i kako na sponi 'kriminalni milje – javni mediji i showbiz – policija-sudstvo' teku stvari. Sve je zapravo pod velom tajne, postoji biznis radi kojeg se događa prestiž za ulov odnosno vrijednosni plijen (u drogi,u poslu, novcu ili roblju ove ili one vrste; u filmu su to žene za prostituciju). Visokopozicionirani klan u policiji i tužilaštvu ucjenjuje mafioze i tako čine jednu sliku koja nikako nije vidljiva vani nego se sve događa upravo 'povjerljivo'. To povjerljivo u jednom obliku izlazi kao 'žutilo' u magazinu o lezbačama, drogi, seksu i inim sočnim stvarima ('Hush Hush'), a u drugom se dalje slaže po arhivima, dosjeima i javnim novinama onako kako paše preživjelim glavama koje ostaju na pozicijama s medaljom časti oko vrata. Fenomenalno je to što se vidi u ovome filmu, a što ljudima nikada do dana današnjeg 1997. ili 2015. još nije jasno ni pojmljivo. Film odmah iz prve ruke pogađa u poantu sranja koje se zbiva oko zakonodavstva, sudstva, redarstva.. nema tu pet ni šest nego odmah je prikazan mali blagoglagoljivi jebežljivi novinarčić koji sve informacije bitne za okretanje para provuče preko sebe smijuljeći se u svojem žutotiskovnom laboratoriju za skandale i senzacije – Sid Hudgens (D.De Vito), a kao police officer morate biti ili sirovi, naivni i glupi ili bezobrazno i prokleto ambiciozni i beskrupulozni kako bi zadovoljavali u svom poslu pod glavešinama koji prekrajaju, češljaju i ucjenjuju čitav grad u svojim mutnim poslovima koristeći položaj čovjeka od zakona.

Možda da zaključno još samo kažem nešto o rangu ocjenjivanja. 'L.A. Confidential' mi za oktavu ima slabiju uvjerljivost, kao da postoji nešto što mi koči potpuniju uvjerljivost što u konačnici utječe da film ne mogu staviti uz bok svih filmova neovisno o žanru koje sam ocijenio sa recimo 9. Postoje neki slabiji filmovi, primjerice u eri noir tematike, a koji su naprosto uvjerljiviji, toliko da vam 'okus' po njemu ostaje u sjećanju još dugo poslije; u nekim slučajevima čak godinama. Zato mi je 'L.A. Confidential' ipak ostao u sjećanju kao samo vrlo dobar, ne i sjajan film da bi bio moj favorit, što u konačnici naravno ne znači da ga ne bih preporučio.


(SLOBODA MEDIJA UKLJUČUJE I SVOJU LJIGAVU STRANU INFORMIRANJA)

(SVIME RAVNA KLIKA NA VRHU)

('GARANTIRAM VAM LAGANU KAZNU...')

('SVJEDOČIT ĆETE PROTIV TROJICE POLICAJACA KOJI SU NA PUTU ZA PENZIJU...')

('NE HVALA, NISAM POTKAZIVAČ.')

('DIVIM TI SE ŠTO PRIHVAĆAŠ NASILJE KAO DIO POSLA..')

('.. I IMPRESIONIRAN SAM KAKO KAŽNJAVAŠ ONE KOJI TUKU ŽENE..')

(NAKON SUSPENZIJE ŠEF MU VRAĆA ZNAČKU I PIŠTOLJ JER..)

(..POLICIJI JE UVIJEK POTREBAN NETKO ZA PORAVNATI REBRA ILI BUBREGE)

(NOVINARČIĆ - PERAČ SOČNIH VIJESTI)

(NOVINARI DOBRO SURAĐUJU SA LJUDIMA ZAKONA)

(S VLASNIKOM AUTOMOBILA, GOLF TERENA, FINIH KURVI I TOKOVA DROGE)

('LYNN BRACKEN JE MOJA VERONICA LAKE.')

('TRAŽIM CURE KOJE SLIČE NA ZVIJEZDE. PONEKAD UPOSLIM PLASTIČNOG KIRURGA.')

(A IMA I SVOG BULDOGA)

(PROSTITUCIJA NA NAČIN VISOKOG KRIM-MILJEA)

(NJEGOVA ISKRENOST PRIVLAČI NJEZINU ISKRENOST)

('TI SI PRVI MUŠKARAC KOJI MI NIJE REKAO DA SLIČIM VERONICI LAKE..')

(I ON JE ISKAZAO NEKOME SVOJU PATNJU)

(1950-TE; POGODITE FILM..)

(VRIJEME DOK AMERIČKI AUTI JOŠ PO SEBI NISU IMALI ŠPIČASTE REPOVE I VISOKE KLJUNOVE)

(U ISTRAZI JEDNI ŠPIJUNIRAJU DRUGE; VINCENNES I ED)

(PRATE BUDA; 'NIJE NJEMU NI TAKO LOŠE..')

(JESU LI STVARNO TRI USPALJENA CRNCA POČINILA...)

(...OVAJ ZLOČIN, ILI SE IPAK TREBA UPITATI TKO STOJI IZA SVEGA?)

('NAŠA PRAVDA MORA BITI BRZA.. PRETRAŽITE SVAKOG SUSJEDA!')

(UZBUDLJIVA SCENA; ŠTO BI SVAKI PRAVEDNIK MORAO URADITI JEDNOM ĐUBRETARU - POGLEDATI!)

(KRATKI ISJEČAK POSTUPANJA SA ĐUBRETAROM)

Oznake: Curtis Hanson, Kevin Spacey, Russell Crowe, Kim Basinger, drama, kriminalistički, 1997, 8/10

- 16:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 31.12.2014.

BOUND FOR GLORY (1976)

53.BOUND FOR GLORY (1976,USA) Ocjena: 8/10
(Put ka slavi, Na putu do slave); biografska drama
Redatelj: Hal Ashby
Scenarij: Robert Getchell, Woody Guthrie (autobiografija)
Glazba: Woody Guthrie*
Snimatelj: Haskell Wexler
Uloge: David Carradine, Ronny Cox, Melinda Dillon




Vrlo dobra biografska drama o američkom narodskom kantautoru, svestranom čovjeku i glazbeniku koji je pjevao iz duše o svemu što tišti i o svemu što podiže malog obespravljenog i osiromašenog američkog čovjeka u potrazi za svojim kruhom.

Godina je 1936. Woody Guthrie, čovjek iz srca Amerike, Oklahome, živi sa svojom porodicom u malom pustom teksaškom mjestu. Usred gospodarske krize i nestašice, nedostatka ikakve poslovne perspektive on se otpravlja bespućima Zapada prema obećanoj zemlji iz priča – toploj i plodnoj Kaliforniji. Skoro pola filma traje prava pravcata odiseja; Woodyjevo hodanje, pjevanje, stopiranje, švercanje vlakom, susretanje sa vrstama ljudi koliko je duginih boja na nebu. I? Kakav je to čovjek, pitamo se mi.. nakon što smo saznali koliko je uspješnih glazbenika i umjetnika kasnije djelovalo i nahranilo se na 'korijenima' Guthrijeve duše (glazbenik Dylan, pisac Kerouac itd.)..? Izgleda da je bio čovjek koji je hodio ovim svijetom, zapravo svojim dijelom svijeta, kako bi preživljavao od svoje prisutnosti među ljudima, a ne živio ili preživio od svoga rada. Preživljavanje tog čovjeka uključuje jednu osobitu komunikaciju među ljudima – davanje sebe iz svoje duše drugima i primanje njihove radosti, utjehe, osmijeha i nove nade natrag u svoje srce. Upravo tako, Woody Guthrie je bio samouki umjetnik.. s dušom odabranom ravno od Boga .. shvaćao je pjesmu kao stvar duše, kao nešto što ima svaki čovjek u sebi ('Svaki čovjek ima svoju pjesmu'). „Ne trebaš znati note, samo zapjevaj o čemu ti srce želi“, govorio je. Glazba je sastavni dio svačijeg svemira, samo je upitno da li ju svatko čuje ili tupi svoje. Sasvim smo na tragu američke bluzerske tradicije. Krize su pogađale čitav narod, a na ovom filmu je razvidno – i bjelački.

Genijalan je ovo prikaz o tome što je to 'siromaštvo'. Biti siromašan u materijalnom smislu vodi čovjeka da pronađe dušu koja će mu biti utjeha, nada, drago rame za plakanje, stisak ruke prijatelja, male pomoći, mali guranac iz grabe kad te nikakve svete ni državne vatrogasne službe neće doći pogurati. Dovoljno je poklanjati, i primiti za to zagrljaj, a ne na sva zvona dijeliti i govoriti – To sam Ja donirao, vidite kako sam dobar, neću završiti u paklu nego u raju jer je to moj župnik zapisao u svoju crkvenu knjigu i pred svima javno obznanio. Siromaštvo više ljudi nalik je na jedno zajedničko napaćeno lice čije srce kuca kao jedno kad im neki Guthrie, Dylan, Cash ili Springsteen opali pjesmu iz duše koja je ravna Velikom prasku u njihovom živom bolnom biću. Bogataš koji ima želi imati još više zato jer se boji svoje sjene i zgrtanjem još većeg bogatstva on si osigurava svoj mrtvački hladni mir u kojem može hraniti se sa svojim srebrnim viljuškama. Za njega će raditi svi jer on je ovlašten da se hrani na tuđoj muci. Šta bi onda taj pjevao? On može samo roktati od zadovoljstva što se baš dobro nažderao.

Guthrijeva priča je priča o čovjeku iz naroda koji i da hoće ne može se obogatiti, jer njegov život je pjesma. Njegov govor srca je drukčiji. Kad si rođen da voliš, da pjevaš i hodaš s gitarom na ramenu da uveseljavaš i griješ druge ljude tebi za to i ne treba bogatstvo, ali ti si osuđen na smrtnu kaznu (sjebu te) čim te nanjuše vlasnici protoka novca. Oni te nanjuše, kupe te (jer ti pristaneš zbog gole potrebe da imaš 20 dolara u džepu za sebe i svoju obitelj; ako ne onda te uzmu na silu), snime, reproduciraju i prodaju te masama po svojim uvjetima na čelu sa državnom cenzurom. Pjevaš što ti kažu. Malo pomalo oni nekog takvog poput Guthrieja učine bogatim, njegova izvorna pjesma posivi, on poružni, sav natekne od alkohola i kokaina, oda se porocima do kraja i ne može tako dalje. Tako nije mogao Kurt Cobain ni Jim Morrison i mnogi drugi. No, Guthrie je Guthrie..

Woody Guthrie je vječito na putu prema Slavi (Blago siromašnima).

Evo jedna dobra recenzija za knjigu: Recenzija-W.Guthrie

I za kraj 2014..

Human Touch

Oznake: Hal Ashby, Woody Guthrie, biografski, drama, 1976, 8/10

- 13:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.12.2014.

SCROOGE (1970)

51.SCROOGE (1970, UK) Ocjena: 8/10
(Božićna priča); drama, obiteljski, mjuzikl
Redatelj: Ronald Neame
Scenarij: Leslie Bricusse, Charles Dickens (priča 'A Christmas Carol')
Glazba: Leslie Bricusse
Snimatelj: Oswald Morris
Uloge: Albert Finney, Alec Guinness, Edith Evans




'SYMPATHY FOR MR. SCROOGE'

Božić dolazi. S njim u srce ulazi čarolija koja preplavljuje duh svakog bića koje je sposobno voljeti i radovati se. Sklon sam vjerovati da postoje mjesta na zemlji, a tako i u ljudskom srcu gdje je Božić više od onoga kako ga percipira potrošački narod i državne institucije. Ima onih trenutaka kad vam se može dogoditi da vi stvarno osjetite radost, onako kao da vam srce zaigra kako zaigra malom djetetu kad se veseli nekoj sitnici. Nekad je te radosti više, nekad je manje, zavisno o tome kako vam je u životu, koliko ste sami ili koliko niste sami, koliko ste zatvoreni ili niste zatvoreni. Pa kako bilo, s ovim riječima htio bih svim svojim čitateljima, stalnijim, povremenim i onima novim zaželjeti mnogo dobre volje i mnogo ljubavi u novoj godini, neka to bude moja poruka svima vama za ovaj Božić – s rođenjem malog Isusa i novog mladog Sunca. Idemo opet s novom nadom slaviti izlaske sunca uz puno puno novih filmova na mom blogu. Eto, odluka je pala za ovogodišnji Božić da vam recenziram jedno staro muzikalno ostvarenje 'Božićne priče' po literarnom liku Charlesa Dickensa iz 1970. godine., po gospodinu Scroogeu.

Priča je to koja može objasniti što je krivo a što je pravo ako mi osjećamo i kako(!) osjećamo radost u vrijeme Božića. Znači ne isključivo ako Božić slavimo kao katolici ili pravoslavci po zakonu crkvenog Zapada ili Istoka, nego ako Božić slavimo iz srca onako vraški radosno, pa makar i malo, malu trunkicu. Čast poštivanju i poslovičnom dijalogu među vjerama i zakonima državnih vjera, svim ratovima i pjesmama s nacionalnim predznacima, popovima i izborima predsjednika, čast svim ministrima i premijerima bivšim i sadašnjim što u prvom redu blistaju kod ponoćke klonulog pogleda a sutradan odlaze potrošit nekoliko tisuća eura na skijanje na račun jadnog naroda sa crkavicama od penzija i plaća. Neka oni nama još 'služe' trideset, ma šta trideset.. pedeset godina! Čast i Bogu i šopingu u čije ime se sve te pompe uz fanfare sprovode, ali Božićni duh bi ja sagledao drugim očima. Očima koje gledaju oči druge osobe, rukama koje kite svoj mali kućni bor, običnom riječju dobro ti jutro majko, sestro, mužu, ženo, sine, ljubavi. U Scroogeovoj duši se desilo da nije imao kome reći sretan božić ni dobro jutro sljedećeg dana jer je dugo godina bio kao ovi naši trudbenici gore. Ali Scrooge se nije smijao tome, kao što se lažno smiju ovi gore. On je duhove upozorenja shvatio ozbiljno. Scrooge je za ove gore, dakle, anđeo i ima pravo obući se u djedicu božićnjaka.

'Scrooge' nije film samo za djecu. 'Scrooge' je film za obitelj, a ako ste i najsamiji na svijetu, možete ga u miru gledati. Ako vam se spusti i koja suza za mr. Scroogea ništa zato. Lijep je film. Bajka. Bajka o čovjeku tvrda srca, o škrcu, lihvaru, pokvarenjaku, poslodavcu koji je zamrzio ljude, njihovu radost, i njihov Božić. Meni je simpa taj usamljeni stari pokvareni Scrooge jer je bolji od svih političara i direktora firmi zajedno. I ne da ga simpatiziram zato što je zao, nego zato što zbog njegove bajke mnogo znamo o prividno sretnim ljudima i svijetu i duhu Božića oko sebe. U badnju večer 1860. Oko 7 sati g.Scrooge mrzovoljno broji svoje zlatnike i važe ih vagom dok ga napušta pomoćnik g. Cratchit koji odlazi k svojoj ženi i djeci u svoj topli dom. Scrooge odlazi na ulicu još prije ponoći obići sve dužnike, produžuje im rok otplate uz nove kamate i lagano se po snježnom vremenu (jer je već u godinama) sam vraća u svoj hladni dom. Kad tamo, u polumraku sobe pred njim se pojavi duh njegovog pokojnog partnera Marleya koji je sav u lancima, jer je bio kao i Scrooge zao i škrt poslodavac i novčar u vrijeme života. Najavljuje Scroogeu kako će ga iza ponoći posjetiti tri duha; duh prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To će Scroogea odvesti u prošlost i vratiti mu suze na lice. Uvući će mu se u srce osjećaj ljubavi, osjećaj za prepoznavanje svijeta kojeg sada može vidjeti drugim nematerijalističkim očima.

'Scrooge' iz 1970., ali i druge verzije ove predivne priče jednostavno zrače čaroliju radi koje svijet ima smisla, a svijet ima smisla dok je tajanstven, privlačan koliko i zastrašujuć. Nepoznati svijet, svijet želja kojima težimo i o kojima sanjamo ne možemo si kupiti jer tako bi oni koji imaju gomilu para bili i najsretniji ljudi na svijetu, a oni to nisu niti mogu biti. Istraživati, čeznuti, željeti; putovati i otkrivati daleke krajeve možemo samo radosnim i otvorenim srcem, srcem istinske ljubavi. Putovati ne znači samo otputovati u Pariz ili vidjeti snjegove Kilimandžara da bi mi bili duhovnija bića. Putovati znači pitati se kako je drugoj osobi, brinuti, voljeti, dati svoju ruku, oprostiti, usrećiti ali i prihvatiti osmijeh, rame za plakanje, kratak susret, dodir. Najljepši snovi su neispunjeni snovi. Čim se ispune, odmah se rađa želja za imati više, jer san je umoren, poništen. Scrooge je odlučio preko noći ne gomilati više sebi tamu u svojoj duši nego otvoriti svoje srce odmah rano na božićno jutro. Magija je u tome da je on sada prihvaćen a da to nikada nije bio. Sada mu vrijedi i nadati se i sanjati, ne osvrčući se na jučer, ne misleći na sutra. Scrooge iz godine u godinu, nikad ne umrijevši, upozorava ljude da je on živ u bajci, da je ono što on predstvlja duh Božića kojeg vrijedi pustiti iz svoga srca u obliku radosti i nesebičnosti (dati dar i isplatiti plaću i božićnicu) . Zato volim naziv 'Božićna pjesma', pjesma kao novorođenčetov prvi plač, instiktivna radost zbog novog rađanja, svakog novog udaha, svakog novog koraka, svakog novog Božića.












(MOJI NOVČIĆI..)

(DOBRONAMJERNI ROĐAK:'UJAČE EBANIZER, NI NE ZNAŠ KOLIKO ME RADUJE TVOJE SRETNO LICE..')

(SCROOGE: 'TI SI..')

(VANI NA ULICI KO ZAVRAGA SVE VESELO)

(POVRATAK DOMA U KASNI SAT)

('SSCROOOGE..')

(U TO ISTO VRIJEME DOM CRATCHITOVIH)

(VRAŽJA SVJETLOST)

(WHOO...)

(ZAGRLJAJ KAO DA SE VIDE PRVI PUT NAKON DUGO GODINA)

(NEKA SVIJETLI)

(MARLEYEV DUH DOŠAO PO NJEGA)

(PROGANJANJE)

(PAD U BEZDAN)

(U ZAGROBNOM ŽIVOTU)

('POČET ĆU ISPOČETKA')

(USREĆIO DJECU)

(VRAĆA SE SRETAN KUĆI ZNAJUĆI DA JE UČINIO DOBRU STVAR)


Oznake: Scrooge, božićni, britanski film, obiteljski, bajka, Albert Finney, Dickens, 1970, 8/10

- 10:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 13.12.2014.

AGNES OF GOD (1985)

49.AGNES OF GOD (1985,USA) Ocjena: 8/10
(Božja službenica Agnes); drama, misterija, triler
Redatelj: Norman Jewison
Scenarij: John Pielmeier (scen.&adaptacija kaz.komada)
Glazba: Georges Delerue
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Jane Fonda, Anne Bancroft, Meg Tilly




Priča: U jednom kanadskom samostanu (država Quebec) u javnost izađe potencijalno skandalozni slučaj mlade opatice Agnes (M.Tilly) koja je rodila i koja je pronađena sa mrtvim novorođenčetom u košari za prljavo rublje. Pitanje je, kome u društvu koristi da slučaj izađe u javnost a kome ne? Slučaj je potrebno razriješiti konsenzusom. U istragu je upućena psihijatrica Martha Livingston (J.Fonda) s ciljem da nađe neuračunjljivost majke; u svemu skupa ispadne da se doktorica ljudski zainteresira za mladu Agnes..

U jednom dijelu inozemne kritike nalazimo procjenu kako je kriminalistički (triler)-element filma koncepciji ovog filma samo naštetio, jer tobože nikamo ne vodi, pa je samim time kao takav i suvišan. Prema tome proizlazi da je u formi kazališnog komada ova priča uvjerljivija i bolja (vidi, Roger Ebert/Agnes of God). Ne moramo bježati od činjenica da film ima svojih manjkavosti ili suvišnosti, kako se već okrene, međutim ja bih se u svome osvrtu držao onoga što me najviše zaokupilo i utjecalo na moje razmišljanje sve do trenutka kada ovo pišem. Neke vanjske poveznice koje obuhvaćaju realnost položaja, konkretno – žene (djevojke Agnes koja je pod misterioznim okolnostima zanijela, rodila i izgubila dijete koje je zadavljeno) – variraju, i tu svaki gledatelj može postavljati se prema svojem shvaćanju i percepciji, viđenju društva i svijeta i tako donositi sud o slučaju kojega ova priča donosi. Jeste li protiv celibata, ili ste katolik, ili da imate kakav neutralan ili specifičan kritički stav; u svakom slučaju mogla bi se razvesti rasprava o ovom filmu. Međutim, ja ću se osloniti na ono što je meni osobno u filmu dobro.

Nekada ne pronađete ništa, nikakvu ni najmanju smjernicu, na internetskim stranicama i forumima a što bi vas pomaklo sa 'mrtve točke' u kojoj vi sve već znate a što svi po različitim osvrtima prislično komentiraju. Kod ovoga filma upotrijebio bih nešto što sam pronašao na IMDb-u pod 'message boards' a kaže ovako: „ The Virgin Mary today, perhaps.. “ Bez ikakve sumnje, dok sam gledao film u tom smjeru mi je išla misao. Pretpostavljam da je intencija autora ove drame i bila upravo ta da kaže nešto o našem vremenu u kojem će se vidjeti kako 'diše' svijet u heterogenoj smjesi klerikalnog i sekularnog društva, u neizbježnom doticaju (unatoč ideološkom antagonizmu) te dvije domene čiji su protagonisti časna majka Miriam (A.Bancroft) i doktorica psihijatar Martha Livingston (J.Fonda). Agnes (M.Tilly) djevojka koja je u djetinjstvu i pubertetu zlostavljana i koja je (možda baš) iz tog razloga ostala djevičanski čista, završila je u samostanu među opaticama gdje je začela 'kao da je po Duhu Svetom' s obzirom da su sva vrata samostana kao zidinama opasana, a ona je nesvjesna sebe i svoje seksualnosti uopće, osim preko božjeg nauka. U istrazi doktorica Marta saznaje za tajni prolaz..

Ova alegorija podsjeća nas gledatelje na pretpostavku da se danas rodi dijete, po svim zakonima (crkvenim i državnim) nezakonito, u okolnostima toliko tajanstvenim i nedokazivim; navodi nas na pitanje - što bi se najvjerojatnije s takvim djetetom dogodilo..? Možemo uzeti u obzir kako se stvar razrješava u filmu (to neću otkriti), pa opet, mi nismo ubijeđeni sasvim.. Za novoga malog Isusa nema dovoljno guste potrebe, nema klime.. svijet je suviše kaotičan, čovječanstvo se između sebe trga oko komada mesa kao bijesni psi. Jedni gomilaju i grade, drugi pate i nestaju. Mogućnost senzacije svedena je na minimum. Milijun je malih bezvažnih senzacija koje splasnu za mjesec ili dva. Film je apsolutni favorit za ljubitelje filma za razmišljanje.


(SAMOSTANSKI DVOR)

(ZAŠTITNI BEDEM)

(TIŠINA SAMOSTANSKIH HODNIKA)

(PONIZNOST,MOLITVA,ŠAPUTANJA)

(MOLITVA U MIRU SAMOSTANA NIJE ZA SVAKOGA)

(ŽENA IZ IZVANJSKOG I ŽENA IZ ZATVORENOG SVIJETA)

(LICE MAJKE MIRIAM: SARKAZAM-NAJBOLJI LIJEK PROTIV VLASTITE GREŠNE PROŠLOSTI)

(ODJEDNOM, POJAVIO SE ZAJEDNIČKI BOG VJERNIKA I ATEISTA)

(RAPORT: 'AGNES PONOVI: MENSTRUACIJA JE PRIRODAN PROCES I NE STIDIM SE TOGA..')

(LIJEPA, A MAJKA JU JE UBIJEDILA DA JE SVE NA NJOJ GOLOJ RUŽNO;LIJEPO JE SAMO ČISTO PRED LICEM BOGA)

(BAROKNA KOMPOZICIJA; KAO VERMEEROVA ILI REMBRANDTOVA SLIKA)

(AGNESIN PRVI LJUDSKI RAZGOVOR)

('JA MISLIM DA BEBE NASTAJU KAD NEKI ANĐEO SLETI MAJCI NA GRUDI I ŠAPNE JOJ NEŠTO.')

('LOŠE BEBE NASTANU KAD IH POSRNULI ANĐEO GURNE TAMO DOLJE..I ONDA ONE RASTU I RASTU..')

('I SAD ME ZOVE..')

(HUMORNA SCENA O 'KRIVCU' ZA AGNESINU BEBU - OTAC MARTINO SIGURNO NIJE TAJ :-)

(AGNES POD HIPNOZOM GOVORI O SVOM DOŽIVLJAJU SNOŠAJA)

(ŠTALA - SVETO MJESTO SLOBODE DO KOJEG VODI PODRUMSKI HODNIK)

(ŠTALA JE MOŽDA SVETO MJESTO, ALI NIJE ČISTO - VIDI TROZUB)

(GOLUBOVI LETE...)

(A USJENI SJEDI: GOLUB? GOLUBICA? DUH SVETI? PROVJERITE..)

(ZNATIŽELJNA, ZALUTALA, UPLAŠENA.)

('SVE JE TAKO.. LIJEPO.. AH.. AUREOLE, PERJE, ZVIJEZDE PADAJU..')

(ZAČEĆE ; OVAKO ONA VIDI MUŠKARCA)

('AGNES, KAŽI TKO JE ON, KAŽI DA MOŽEMO DA GA UHITIMO!')

('BOG!!')

('I SAD ĆU GORJETI U PAKLU ŠTO GA MRZIM!')

Oznake: Norman Jewison, Jane Fonda, Meg Tilly, drama, časne sestre, 1985, 8/10

- 19:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 09.12.2014.

JOAN OF ARC (1999)

48.JOAN OF ARC (1999, FRA) Ocjena: 8/10
(Ivana Orleanska/The Messenger:The Story of Joan of Arc); biografski, povijesni, drama
Redatelj: Luc Besson
Scenarij: Andrew Birkin, Luc Besson
Glazba: Eric Serra
Snimatelj: Thierry Arbogast
Uloge: Milla Jovovich, John Malkovich, Faye Dunaway



Ne bih želio raditi strašne usporedbe ovog raskošnog muzikalnog kostimiranog remek-djela sa starim ekranizacijama o Ivani Orleanskoj iz jednostavnog razloga što mi se svaka od njih sviđa na jedinstven i drugačiji način. Bessonov film je remek-djelo koje se ne može uvrstiti u vrhove svjetske kinematografije, ali se može uvrstiti u sjećanje čovjeku kao pamtljiva traka slika kojoj se je ugodno vraćati i pogledati ponovno. Veliki veliki adut ovog filma je njegov izgled, slika u pokretu. Kadar je vječito u slow, normal ili fast motionu uz besprijekorno zumiranje (krupni plan-drugi plan). Imate fantastičan zoom lica djevojčice Ivane Orleanske od 8 godina (Jane Valentine) da joj vidite pjegice na licu i dlačice pod nosom do pokreta ubrzanih oblaka kako lete kroz vrijeme u nebeskom svodu uz glasnu i prodornu zvonjavu. Iskustvo gledanja ovog filma je sjajan doživljaj. Dok ste u kinu, ni blizu – ni predaleko of filmskog platna, u potpunoj tami vi možete steći dojam da ste otišli u rano 15. stoljeće, da se možete sakriti u neki žbun kraj livade na kojoj je trčkarala mlada Ivana iz Domremyja. Vi ste ušli u san u kojem možete doticati tlo srednjovjekovne legendarne francuske junakinje i razmišljati o povijesti, njenom životu, ljudima, ratovima, razlozima za situaciju koja u to vrijeme vlada u francusko-engleskim i uopće europskim političkim prilikama tog vremena. Samo kad pogledate lica sporednih uloga koja susrećete na kraljevom dvoru, u utvrdi, crkvi, na ratištu, na gradskom trgu-gubilištu; od kralja Karla VII (J.Malkovich), visokog plemstva, dvorjana, vitezova do upečatljivih dijaboličnih crkvenjačkih faca biskupa, opata i svećenika, poredanih po hijerarhijskom redu – pa sve do jedinstvene Mille Jovovich kao Ivane Orleanske – morate se uživjeti u to vrijeme i koloplet okolnosti. Svijet slike, igre snimateljevog zumiranja, portretičnost koju postiže koreografska ekipa, epski dimenzionirano ratno polje, mistika crkvenog srednjeg vijeka – sve to dopire do vaših osjetila.

Dakako, Besson i Birkin scenaristi, historiografski hodaju po skliskom terenu pošto znamo da su povijesne interpretacije izvora vrlo osjetljiv i kompleksan pojam kojeg i sama historiografija do dan-danas percipira relativizirajući i valorizirajući povijesne fakte na svoj način (Crkva svoj, francuska republikanska ili socijalistička politička svijest na svoj, posebni mislioci i teoretičari povijesti ili umjetnosti na svoj, službena općepovijesna praksa u školstvu na svoj). Luc Besson nam je ponudio jednu Ivanu od njezinog djetinjstva pa do njezine 19 godine kad je spaljena na lomači kroz više mogućnosti. Postavlja dosta pitanja, a publici prepušta da traži sama svoje zaključke i razmišlja da si pronađe odgovore.

Što se meni osobno sviđa u Bessonovoj 'Ivani Orleanskoj'? Sviđa mi se kontroverzija u njenom liku. Svejedno je što kritičari prigovaraju povijesne manjkavosti i netočnosti (poput podatka da Ivana nije imala sestru nego braću; (scena dok pred malom Ivanom barbarski engleski vojnik bestijalno siluje na mač nabodeno mrtvo tijelo njezine sestre, a koja je maloj prepustila neku ostavu kao sklonište). Onaj gnjev u mladom ustreptalom srcu. Iz nevinog bića izrasta kao ženski arhanđeo Mihael, anđeo konjanik sa teškim mačem koji svoju viziju vjere u Boga suprotstavlja moći agresivnih engleskih okupatora. Bessonova Ivana nadahnuta je onakvim ludilom kakvim je operirao Scorsese-DeNirov 'taksist', gnjevom osvetnika koji u slučaju legendarne djevice ima karizmu svetog vojskovođe. Ivana Orleanska je veći osvetnik nego Gibsonov William Wallace, škotsko 'hrabro srce', jer je ona ispuzala sa dna, kao – naglasimo to – nepismena(!) ali lucidna seljanka, ona je psihološki tip mesije kojeg njena podsvijest gurka stalno prema pobjedi. Ona ima karizmu, ne samo mitskog junaka, nego i proroka, njezin mit je u polaritetima djevica-ratnica-vještica-svetica. Ona je poput Judite francuske nacije. I da zaključim što je jednostavnije moguće: u filmu je lagano i prohodno sve, nije nedokučivo ni zamršeno, približeno je gledatelju kao čovjeku kojega zanima drugi čovjek, obična djevojka Ivana i njezin prolazak kroz proceduru, krvavi poziv, i mistični svijet njezina života. Film je toliko klasično i jednostavno zanimljiv da znam da ću ga razumije se pogledati još mnogo puta.

(NEBO ZAPADNOG KRŠĆANSTVA, FRANCUSKA 1420.)

(MALA IVANA U TRKU; TEŠKO ZAUSTAVLJIV 'MOVING' KAMEROM)

(JUNAKINJA - NEPISMENA SELJANČICA, SVETA PRINCEZA IZ NARODA)

(LICE U FOKUSU: DETALJNOST NA RAZINI)

(IVANA I IZGUBLJENI MAČ - ZEMALJSKA SLUČAJNOST ILI SVETI POZIV?)

(DJEČJA IGRA)

(DJEČJA MAŠTA)

(15.STOLJEĆE:PUTEVI KOJIMA SE RIJETKO PROLAZI)

(VIZIJA+STVARNOST: DOGAĐAJ KOJI ĆE PROMIJENITI POVIJEST)

(ZVONJAVOM U MISTIČNO SREDNJOVJEKOVLJE)

(VRHUNSKI SAKRALNI KADROVI)

(ULOMCI SA CRKVENIM SAKRALNIM DEKOROM)

(SAHRANA; KOSTIMI-UVJERLJIVO)

(PAZILO SE NA DETALJE: DJEVOJČICI IVANI CRNO POD NOKTOM)

(SVEĆENIK ISPRED OLTARA - VRHUNSKI IZBOR SPOREDNIH GLUMACA)

(NATURALIZAM NA LICIMA STANOVNIKA SREDNJOVJEKOVNOG GRADA)

(IVANINA VIZIJA U CRKVI...)

(..U STILU 'IN HOC SIGNO VINCES'..)

(...)

(CHATEAU CHINON)

(FRANCUSKI PRIVREMENI DVOR-'DAUPHIN' FRANCUSKE CHARLES I NJEGOVI SAVJETNICI)

(VITEŠKO DRUŠTVO - FRANCUSKI OKLOPNICI)

(DJEVICA ORLEANSKA - SVETA RATNICA)

(TMURNO BOJNO POLJE)

(LUĐAČKA RATNIČKA HISTERIJA U NJOJ)

(ULAZAK U PLAMTEĆU TVRĐAVU)

(KRUNIDBA CHARLESA (KARLA) VII)

(SVEĆENSTVO - NJIHOVA JE PRVA I ZADNJA U SREDNJOVJEKOVNOJ EUROPI)

(PASTOR ROUENA NUDI IVANI OTKUP GRIJEHA)

(STRATIŠTE NA TRGU U ROUENU)

Oznake: Luc Besson, biografski, povijesni, drama, Milla Jovovich, John Malkovich, francuski film, 1999, 8/10

- 19:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.11.2014.

BROTHER (2000)

42.BROTHER (2000, USA-UK-JPN) Ocjena: 8/10
(Jakuza/Yakuza); kriminalistički, triler
Redatelj: Takeshi Kitano
Scenarij: Takeshi Kitano
Glazba: Joe Hisaishi
Snimatelj: Katsumi Yanagijima
Uloge: Takeshi Kitano, Claude Maki, Omar Epps, Susumu Terajima




Kontroverzni japanski filmski umjetnik Takeshi Kitano čije filmove gledam posljednjih dana poznat po ulogama tokijskog jakuze, ovaj put s novom adresom u losanđeleskom 'Malom Tokiju', meni osobno u svojem motu ima nešto bronsonovsko. Da ne nabrajam uloge Charlesa Bronsona u kojima nema mnogo verbalizacije, a ima mnogo momenata šutnje sa studijama psihologije lika u brazdama i borama na licu; oni koji znaju dat će mi za pravo. Mi koji smo voljeli i volimo filmove bilo kao što su Bronsonovi akcijski-krimići 'The Mechanic' (1972) ili 'Mr.Majestyk' (1974); ili pak vesterni kao 'Breakheart Pass' (1975) mogli bi voljeti i ovako nešto što radi ovaj japanski majstor sedme umjetnosti. Spomenuta bronsonovska karizma na Takeshiju Kitanu nije ništa manje autentična. Ta hladnokrvnost japanskog gangsterskog bossa oznaka je svakog velikog yakuze koji u sebi objedinjuje – u jednom duhu – vladara (vođu)-ratnika i čovjeka (pravednika) u okolnostima borbe za prevlast. Ono što je u japanskoj tradiciji i kulturi vrlo otvoreno ispoljeno na van kao u nijednoj zapadnjačkoj verziji tradicijskih hijerarhija vlasti jest značaj borbe i ratničkog običajnog kodeksa. U mafijama poput 'Cosa Nostre' ili kolumbijske mafije taj 'kodeks časti' kao da ima više autoritete koji nadilaze mafijaško bratstvo. Na primjer u Coppolinom 'Kumu' institucija kao što je kršćanski tradicionalna obitelj je već 'smetnja' za nešto poput običajnog kodeksa kakav imaju yakuze. Talijani imaju jaku katoličku tradiciju itd. Yakuza, s druge strane, kao da je antipod mafijašu sa zapadne hemisfere – on ne preže da si za najmanji prijestup raspori trbuh kako bi isprao ljagu sa svog obraza. Njegov 'zakon' ne dozvoljava oportunaštvo. U njih je egoizam, licemjerje nešto kao stanje bijega od svoje časti, ubiti nekoga ili iznevjeriti nešto na prevaru kod njih je oličenje slabića – i on se za takav prijestup odmah javno samokažnjava. U filmu je to detaljno i minimalistički veoma oštro prikazano. Neki komentator je dobro primjetio kako je radnja u ovome filmu iznad priče; priča kao da i nije toliko bitna koliko izvedba. Yakuze su gangsteri koji ratuju na polju kriminala gotovo kao bogovi. Zapadnjačkom umu to se može približiti kao bojno polje u Trojanskom ratu, gdje vlada takva lakoća ubijanja. U ovome su filmu iznimno dobro prikazane dvije toliko udaljene, a opet sveprisutne razine ljudskog postupanja i djelovanja: ona hladnokrvnog ubojstva iz najhladnijeg među svim vatrenim oružjima – pištolja (dobro pogledajte zašto!), i ona ljudske dobrote i iskrene brige za drugoga, svodeći čovjeka na biće krajnjeg paradoksa.

A radnja filma ide otprilike ovako: tokijski yakuza Aniki Yamamoto (T.Kitano) prisiljen na progon iz svoje sredine, odlazi u L.A. gdje odsjeda kod svoga polubrata Kena (C.Maki) koji se bavi sitnim kriminalom sa svojom malom naivnom multietničkom bandom, dvojicom crnaca i još nekim valjda Portorikancima. Aniki, čistokrvni yakuza kreće razvijati svoj novi yakuza-klan utemeljen na vrlo tankoj bazi, ali vrlo brzo se nađe na putu najmoćnijih bandi losanđeleskog podzemlja…

Brojni su režiseri pokušavali snimiti kriminalistički/akcioni film s temom yakuza, ali ja još do sada nisam gledao nešto ravno ovome. Iz istog razloga potrudio sam se izraditi u nešto humornijem tonu 'strip-kolaž' slika. Kad krenete gledati film, i kad ga konačno odgledate znat ćete da je film nešto posebno. Itekako je krvav, ali nit' je pakao svih paklova kao što to znaju bit mračniji zapadnjački filmovi, a nit je svjetlo rajske miline. U svemu tome ima neka drukčija nit, koja prikazuje gangsterski film u drugačijem tonu. U ovom filmu pucnji se kristalno jasno čuju, pokreti se osjećaju, moving je izvanredan – ubojit.

Iako u američkoj koprodukciji, osim sredine u kojoj se radnja odvija (Mali Tokyo, LA), teško je iz filma izvući bilo što američko. Američko 'tlo' sa svojim gangsterima je nešto kao druga strana vage kako bi se moglo izmjeriti 'težinu' japanskog mafijaša.


(A MAFIA JAPONESA YAKUZA EM LOS ANGELES)

(BRAT SA BANDOM - I NIJE BAŠ NEŠTO ZA RAT SA MAFIJOM)

('KOJI K.. TI HOĆEŠ?')

('BANG!BANG!BANG!BANG!')

('WHAT THE FUCK...')

('EEUV.. GULP!')

(UBIJANJE MU JE U KRVI)

(B-)
(-A-)
(-N-)
(-G!!!)

(NOVI U L.A.: S PAR RIJEČI OD POSUĐENOG PIŠTOLJA DO LIMUZINE)

(PREGOVORI:'LET'S DISCUSS THIS LIKE GENTLEMEN..')

('WE'LL GIVE YOU THE TERRITORY, ALL RIGHT?')

((MAMICU TI JAPANSKU))

(.....)

(NAKON NEKOLIKO TRENUTAKA..)

(I TO SMO RIJEŠILI..)

(DOČEK BOSSA KOD YAKUZA)

(OBREDNI SKUP)

(DOKAZ ODANOSTI)

(ODTRPLJENO)

(MIRNOĆA)

(KRVAVA OSVETA L.A. MAFIJE S POTPISOM)






Oznake: Takeshi Kitano, kriminalistički, japanski film, 2000, 8/10

- 13:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 08.11.2014.

NOTRE HISTOIRE (1984)

39.NOTRE HISTOIRE (1984, FRA) Ocjena: 8/10
(Naša priča/Our Story); drama, komedija, satira
Redatelj: Bertrand Blier
Scenarij: Bertrand Blier
Glazba: Laurent Rossi
Snimatelj: Jean Penzer
Uloge: Alain Delon, Nathalie Baye, Gerard Darmon




'ANTIDRAMA O ČOVJEKU KOJI JE PIO MNOGO PIVA'

Ovaj film ćete poželjeti gledati i bit će vam zadovoljstvo imati ga u memoriji kao nešto što ste pogledali. Čak nije ni potrebno suviše mozgati koliki nivo književne forme teatra apsurda sadrži ova priča, već je dovoljno uvaliti se u fotelju ili gdje već volite gledati film i pustiti da vas majstor režije vodi dalje. Taj spomenuti teatar apsurda doista sačinjava život čovjeka današnjice da je to očigledno. Danas gotovo da nema nečega u životu jednog čovjeka a da nije prožeto jednom velikom farsom. Ljudske kobi, nesretne ljubavne sudbine, dramatiziranja, čak i velike životne tragedije nikako nisu otporne na apsurd – iz kojega tako fino i glatko teče jedan fini anti-teatar. Svejedno, da li u Ionescovim dramama ili tjeskobnijim Camusovim knjigama, posvuda ćete čitajući pronaći jedno zapetljano klupko nevjerojatno očiglednog stanja čovjekove egzistencije, u nevjerojatnim okolnostima obrnutosti, besmisla, farse, travestije ili čak lakrdije. A kao posljedicu, nakon čitanja ili gledanja filma nadahnutog i preusmjerenog u svojevrstan podžanr komedije lako ćete shvatiti svijet u kojem žive ti '(anti)junaci' i bit će vam otvoreno polje razmišljanja o svijetu, o odnosima, o ljudima i vama samima. Filozofija svakodnevice i življenja kao na dlanu. Realno, irealno, nadrealno – niti jedno ne možemo isključiti.

'Notre Histoire' pokazuje kako likovi u tom našem visoko-civiliziranom svijetu u kojem smo svi naučeni iz različitih izvora ponašati se, govoriti, reagirati prema potrebi, glumiti i kretati se uglavnom progresivno naprijed; ta priča pokazuje dakle kako ti likovi i njihovi životi imaju nešto kao i kazališta – nešto u svojoj pozadini. Ono što jest vidljivo, kod tih ljudi i kod kazališta su njihove vanjštine: fasada, ten, zavjese, odjeća, više ili manje derutno ili svježe stanje. Ono pak ispod ili iza je druga dimenzija, neki nadrealizam koji nam se čini uvrnut, ali dok se nađemo tamo iako se ne snalazimo (jer nam je strano, i jer smo uvjetovani svjetskim školama), ipak nam je tamo toplije i kao da nam je tek tamo 'zavičaj' u tom snu, a ne u životu u kojem se na primjer rastajemo od vlastite žene ili se odajemo alkoholu i spavamo kojekuda. Mi (isto kao i ti 'anti-junaci' kao da i nismo rođeni da stvarno živimo na ovom svijetu kako bi sudjelovali u nečemu što se zove drama, nego upravo da živimo u svijetu po apsurdnom načelu koje se zove anti-drama.
Naša priča, naša povijest, naše uloge, podvizi, bijegovi i prevare, naše ljubavi, ljubakanja, sanjarenja, tuge – sve je nekako neuskladivo sa ozbiljnom, po špagi podignutom tvrđavom od drame. To je preozbiljno. Mora da je toga i sam Shakespeare bio lagano svjestan, samo što je njegovo doba bilo još nesazrelo da shvati njegov genij. Ipak život malog čovjeka odvija se po kulama od karata. Jer tko je imao život bez posrtanja i padova?

U ovoj Blierovoj priči sve pršti od likova i situacija koji se sele i koji sebe traže komunicirajući i u općenju jednih sa drugima. Voditelj auto-garaže, 40-godišnji Robert Avranche (A.Delon) u fazi je očaja i rutine u bračnom životu, danima već pije jer ga je žena prevarila, a onda jednoga dana u separeu vagona u vlaku prilazi mu ljupka, životom revoltirana 33-godišnja Donnatienne (N.Baye) koja ga zavede kao u kakvoj svjesnoj komediji zabune, tako da se ovo može nazvati gotovo pa komedijom namjere. Avranche se u momentu zaljubi, i nakon silaska, kad ga ona htjede ostaviti on se više ne dade odvojiti od nje. On prihvaća sve u vezi s njom, sve ono što svijet na njoj ne prihvaća – njezino sanjarstvo, njezin neobičan otvoreni seksualni život, njezinu tugu. Avranche u igri totalne spontanosti, sav u alkoholnom bunilu nastoji iz nje nekako izvući prvi osmijeh koji je na njezinom licu davno nestao. Kako se stvari razvijaju dalje i dalje, Donatienne nestane, Avranche ostane čekati u njenoj kući, a onda se u sve umiješaju susjedi. Čini se da je u priči priče, u vezi sa susjedima i Donatienne nešto jako jako čudno.. Svi su oženjeni, a 'kao doma' se osjećaju samo kod Donatienne.

Uz romantičnu stranu ove priče koja je duboko duboko sakrivena ispod postojeće i znane nam povijesti, dobro je prikazan upravo taj apsurd društva koji je u odnosu na realno lice svijeta iskrivljena slika u zrcalu; pogrešna, smiješna, luda. Ljudi su ako se pogleda pijanim Avrancheovim očima karikature, a to je ono što se zaista odigrava u životu. Sve to je nadrealistična pokretna slika Avrancheova pijanog sna. Psihičko stanje prevarenog muškarca.

Suština ove ljubavne priče u priči dala bi se ovako poentirati : Onima koji ljube pripadaju priče, a onima koji žive od putenog užitka pripadnu te iste ljubljene ljubavi koje ljube oni kojima pripadaju priče.

Kako biste dobili cjelinu morate pogledati film. Film je izvrsno umjetničko djelo.

Za kraj samo da navedem napomenu uz ulogu Alain Delona za koju se na nekoliko izvora govori kako je netipična. S time se ne moramo nužno složiti. A.Delon je možda baš u filmovima poput ovog posebno izražajan karakter. U ovakvim ulogama, osobno, čini mi se i zanimljiviji nego u ulogama profesionalca-agenta dvojbenog morala. Ulogu na filmu sa srodnom tematikom ostvario je 1972. u drami Valeria Zurlinija 'Prva spokojna noć' (La prima notte di quiete) gdje igra profesora boema koji uđe u avanturu sa vlastitom i pomalo odsutnom učenicom zaljubljenom u poeziju i književnost.


(AVRANCHE UTONUO U SAN)

(PRIČA POČINJE U VLAKU)

(ON ŽELI OSTATI S NJOM)

(FOTELJA-MJESTO KAMO PRIPADA)

(PIVO DOK ČEKA VOLJENU)

('...A SENTIMENTAL ROBOT!...')


('WHY DO YOU DRINK?')

(...'WHY DO YOU SCREW?')

(SUPRUG POSLIJE ŽENINOG PRELJUBA KOJEG JE SAM NAMJESTIO DA UGODI ŽENI)

(OVAJ SUPRUG (SKROZ DESNO) OSVEĆUJE SE SVOJOJ ŽENI (LIJEVO))

(SVI POZNAJU DONATIENNE)

(SUSJEDI-METAFORA LJUBOMORNOG MUŠKARCA)

('GLE, PA TO NIJE DONATINNE!')

('STAJAČI' - PLESAČI NOVOG DOBA)

(NA IZMAKU SNAGA - UŠAO U 'RAJ' OČAJNIKA)

('SAMO SJEDNEŠ I OTVORIŠ BEZ USTAJANJA..')

('MON DIEU...')

(ČUJE SE GLAZBA I DUGO ZADRŽAVAN JECAJ..)

Oznake: Bertrand Blier, Alain Delon, francuski film, satira, 8/10, 1984

- 16:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.11.2014.

HACHI: A DOG'S TALE (2009)

37.HACHI: A DOG'S TALE (2009,USA-UK) Ocjena: 8/10
(Hachiko, priča o psu); drama, obiteljski
Redatelj: Lasse Hallstrom
Scenarij: Stephen P.Lindsey, Kaneto Shindo
Glazba: Jan A.P. Kaczmarek
Snimatelj: Ron Fortunato (dir.fotografije)
Uloge: Richard Gere, Joan Allen, Cary-Hiroyuki Tagawa



Čovjekova izvorna i čista duša odavno je zastranila. Stala se opijati tko zna kad u nejasnoj mitski zamagljenoj davnini i danas sa takvom dušom čovjek luta, a da ne vidi jasnog puta. Duša mu je upravo kao kad se osoba napije pa onda vidi titravu suženu sliku duplih puteva. Neka drevna tvrdoglavost ili strah čovjeka do danas drže zauzdanog i on vjeruje u sjene u pećini.. Zato bi čovjeku bilo dobro da uči od životinja, naročito od psa koji mu je tisućljetni prijatelj. Nikako čovjek čovjeku ne može biti prijatelj na tako snažnoj razini. Čovjek je čovjeku od davnina vuk. A pas.. pas mu je vjeran drug.

Hachiko je japanska pasmina Akita (Veliki japanski špic), vrsta pasa koje su u Japanu dresirali za borbe, i bili su vjerna pratnja šogunima. Međutim ono što je za naš film i ovaj esej bitno stoji u činjenici da je to vrsta psa stara prema podatku u filmu 4 tisuće godina. Od početaka dakle, uvjetno rečeno, pisane povijesti taj je pas čovjekov vjeran prijatelj. I do danas on je sačuvao svoju vjernost, svoju plemenitu discipliniranu ćud i ljubav za svoga gospodara kao da se ne radi o njegovom gazdi nego baš kao da se radi o nekom prešućenom, davno datom zavjetu. Iz tog psa do današnjega dana, iz njegovih očiju izvire nešto sjajno, jasno i toplo – kao dan, duša neokaljana – kao što je bila i prije 4 tisuće godina; a čovjek, biološki i fiziološki inteligentnije biće po stupnju razvoja ipak ima jednu dušu ispranu, zgužvanu, zgaženu od povijesti, koja se boji i svoje sjene. Čovjekova duša stisnula se u podsvjesni (nesvjesni) kutak sebe kojeg po Freudu nazivamo id i čuči tamo barem za 4 ooo godina dalje od istinskog prijateljstva i iskrenog slobodnog življenja. Psa se često kao simbol mrzi i krivo interpretira kao prljavo i beznačajno stvorenje. A sve to zbog mitologije i legendi od antike pa sve do postmoderne u ljudskoj, zloj i slijepoj opsjednutosti; u mrakom okupanoj vlastitoj pećini u kojoj drhture i glasno se hvastaju oko svoje kosti istine. Čovjek bi kao biće razuma i visokog stupnja pameti trebao iznaći načina da spasi pse, da ih drži u redu; posebno u velikim gradovima.

Priča… Film ovog švedskog redatelja, američko-britanska je adaptacija japanskog predloška; filma 'Hachiko Monogatari' iz 1987. snimljenog prema istinitoj priči. Radi se o vjernom psu koji je cijeli život odlazio dočekivati svoga gospodara na željezničku stanicu dok bi se ovaj vraćao s posla. Kad je jednoga dana čovjek umro, pas je još čitavih devet godina nastavio u istom ritualu, na istome mjestu dočekivati svoga gazdu koji više nikada neće doći… sve do svoje smrti.

U američkoj verziji, filmu koji je pred vama, igraju Richard Gere, Joan Allen, Jason Alexander (George iz Seinfelda); ekipa poznata i popularna tako da je film složen u dobroj mjeri u maniri estetike holivudske romantike, a manje u maniri ekspresionizma koji bi pojačavao sam odnos između gospodara i psa. Međutim, ono što je jako dobro, upravo iz tog razloga i tog tona jest u onome što se dobilo, a dobila se slika američkog društva u onom njegovom dijelu koji se non-stop seli, putuje za poslom, prilikama, ženi se iz imperativa, rastaje se zbog toga što ne zna živjeti, hrani se s nogu i čitav opskurni i zapetljani svijet shvaća kao veliko zezanje. A pas Hachi je briljantan. Sve je to urađeno dosta lijepo i sa dosta mara. Film je friško prikazan na televiziji, pa ako niste svakako pogledajte. Osim dublje i značajne pozadine, kao stvorene za dobru raspravu, ovaj je film ipak jedan lagan i dirljiv film za širu gledateljsku publiku.

(NAŠLI SU SE NA ŽELJEZNIČKOJ STANICI)

(..BIO SAM MALI..)

(SRETNI DANI)

(HACHIKOVO SRCE)

(U DVORIŠTU)


(HACHIJEVA PERSPEKTIVA)

(HACHIJEVA PERSPEKTIVA)

(SVAKODNEVNI ISPRAĆAJI I DOČECI)

(NEMA TE ZAPREKE KOJA BI ZAUSTAVILA HACHIJA)

(A ONDA SE ON VIŠE NIJE VRATIO...)

(TUGA)

(USTRAJNOST)

(USTRAJNOST)

(USTRAJNOST)

(SAMOĆA)

(SAMOĆA)

(GODINE PROLAZE...)

(..STARI DRUŽE..)

('..NE MORAŠ VIŠE ČEKATI..')

('MORAM.')

(ČEKANJE DO DUBOKO U NOĆ)

Oznake: L.Hallstrom, R.Gere, drama, obiteljski, 2009., 8/10

- 16:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 31.10.2014.

A MATTER OF LIFE AND DEATH (1946)

36.A MATTER OF LIFE AND DEATH (1946,UK) Ocjena:8/10
(Pitanje života i smrti/Stairway to Heaven-U.S. title); rom.drama, fantazija
Redatelj: Michael Powell, Emeric Pressburger
Scenarij: Michael Powell, Emeric Pressburger
Glazba: Allan Gray
Snimatelj: Jack Cardiff
Uloge: David Niven, Kim Hunter, Robert Coote




'ŽIVOT, LJUBAV i SMRT KAO STVAR NEBESKOG ZAKONA'

Film o britanskom pilotu pogođenog aviona u Drugom svjetskom ratu na povratku u domovinu (D.Niven), koji je nepažnjom 'nebeskog službenika' preživio skok bez padobrana u mračni bezdan iznad maglovitog Sjevernog mora. Tehnički, zbog eksperimentiranja s bojom, radi se o onakvoj vrsti filmova u koloru iz kojih se gledatelj i ljubitelj filma počinje zaljubljivati u filmove u boji. To su 40-te godine 20. stoljeća, a svako razdoblje jednim dijelom ima svoje šarmantne filmove. Pa iako ovaj film možda i nije najšarmantniji film svojega doba, radi se ipak o jednom slatkom i kvalitetnom ostvarenju – radi se o jednostavnom klasiku romantične fantazije-komedije. I dakako, nemojmo se dati zavarati; film baš poput neprikosnovenih filmskih bajki-fantazija poput 'Čarobnjaka iz Oza' ima svoju vrlo dojmljivo izraženu značenjsku razinu. Dok je kod 'Čarobnjaka iz Oza' to sve posloženo baš kao slatki dječji san, u ovome filmu to je ljubavna priča stavljena pred autoritet suda u sudnici pred samim nebeskim rajskim vratima.

Peter Carter (D.Niven) iz pogođenog aterirajućeg aviona s motorom u plamenu već je izgubio svog kopilota i javlja se službenici u centrali piste za spuštanje u oporučnom tonu; Ona, June (K.Hunter) je po riječima i glasu, njemu posljednje dražesno biće s kojime može podijeliti djelić svog života koji mu sada visi na niti, gore u letećoj plamtećoj tvrđavi. On se oprašta i zamoljava djevojku da uputi posljednji pozdrav njegovoj majci i sestrama. Sudbina i pomalo osobenjačka (šeprtljava) ćud 'francuskog' božjeg posrednika koji sprovodi mrtve na recepciju Raja, donijet će ipak časniku Carteru drugu životnu priliku.. Past će u more i naći se na obali Engleske točno u trenutku kada June (telefonistica) biciklom nosi vijest njegovoj obitelji s njegovim posljednjim riječima. Između njih već postoji osjećaj ljubavi velik kao 'pitanje koje dijeli smrt od života'. To pitanje, gotovo političke važnosti, postaje stvar prijepora među strankama gore na Nebesima. Tamo je politika sa Zemlje važna utoliko da se odluči ima li smisla da dotični ostane među živima ili ne. Da li je ljubav dovoljan razlog, da li je ljubav prema ženi svog života dovoljan razlog da ne napusti svijet… jer svijet prema tužilaštvu ionako ne ide u dobrom pravcu. Kakva je to politika zaista valja pogledati. Naime Peter je Britanac, a June, njegova ljubav je Amerikanka. Sudski proces pretvara se u verbalni rat argumentima između britanske i američke klupe. Tužilac u ime sve američke stvari u stvari brani June od 'dosadnog' Engleza.

Ovako nešto klasično i staro moguće da se neće sviđati onom dijelu filmske publike zainteresirane za nove i revolucionarnije pravce filmskog izražaja. Pa ipak, osobno držim da u mnogim old-fashioned ostvarenjima postoji nešto vrlo važno za svijet filmske umjetnosti – a to je faktor izvjesne dječje nevinosti kojom se pripovijeda, snima i prikazuje.
U želji dohvaćanja što eksplicitnijeg sadržaja, dok tragam za filmovima koji su otišli što dalje u spoznaji koju čovjek današnjeg vremena može upiti ovakve filmove poimam kao trenutak osvježenja, uz popodnevni čaj ili mekano nedjeljno jutro. 'Pitanje života i smrti' je refresh za moždane vijuge u kojem sam isključio svaki imperativ dubokog razmišljanja.

(SUDBINA IH SPOJILA POGREŠKOM NEBA)

(KAD IZASLANIK NEBA DOĐE, VRIJEME STANE)

('VRT' ZEMALJSKI)

('STEPENICE ZA NEBO')

('VUČE' GA GORE)

(POGLED S EMPIREJSKIH VISINA)

(NEBESKO ROČIŠTE)


(SVJEDOCI-INDIKATORI SUDBINE JEDNE ZEMALJSKE LJUBAVI)

(TUŽILAC S AMERIČKOM ARGUMENTACIJOM)

(SUZA NA RUŽI KAO DOKAZ)

(ODLUKA)

(ETO ZAŠTO OSTATI)

-------------------------------------

(ROMANTIČNI PROZOR 1946. - K.HUNTER, D.NIVEN)

(D.NIVEN - VELIKI BRITANSKI GLUMAC)



Oznake: Powell-Pressburger, D.Niven, britanski film, drama, fantazija, 1946, 8/10

- 16:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 24.10.2014.

KING OF NEW YORK (1990)

33.KING OF NEW YORK (1990, USA/ITA/UK) Ocjena: 8/10
(Kralj New Yorka); kriminalistički, triler
Redatelj: Abel Ferrara
Scenarij: Nicholas St. John
Glazba: Joe Delia
Snimatelj: Bojan Bazelli
Uloge: Christopher Walken, David Caruso, Laurence Fishburne, Wesley Snipes



Od samog početka filma jasno nam je da narko-boss Frank White (C.Walken) koji izlazi iz zatvora natrag u podzemlje New Yorka, da on nikako nije običan kriminalac. To jest jasno nam je da je on krupna riba čim ga iz zatvora vozi limuzina u njegov raskošan apartman.

Suština stvari kojom se Ferrara bavi u podkontekstu svoga filma otkriva se u momentu kada se Frank u dobrom društvu na jednom okupljanju vraća u javnost i kada prvi put po izlasku iz zatvora razgovara sa svojom odvjetnicom, tajnicom i ljubavnicom Jennifer (J.Julian). Evo kako ide dijalog:

Frank: „ Što je, zar ti nije drago što me vidiš? “
Jennifer: „ Ti pripadaš tamo kamo su te smjestili. Možda se ovaj put skloniš od nevolja.“
Frank: „ To ovisi od sposobnosti mojih advokata.“
Jennifer: „ Zar ljudi kao ti vjeruju u pravni sustav? “
Frank: „ Ljudi kao ja jesu pravni sustav. “

Radnja se vrti oko ratovanja između bandi oko prevlasti nad biznisom s drogom, ali je ustvari jasno da je akcent na pitanjima moći bossa i problema poretka koji vlada ne samo na ulicama i kvartovima New Yorka, nego poretka na višoj razini. Kako pratimo krvave obračune narko-gangstera po mračnim ulicama i zakucima grada sve više stječemo dojam o kakvom se tu paklu radi. Kao da smo u labirintima Pakla. Dok bučni obračuni svim vrstama oružja traju, kroz noć putuju užasavajući krici progonjenih, hropci zaklanih, cvilež teško ranjenih, pa se pitamo gdje je u toj govnariji među nakazama što se ganjaju kao bijesni psi, gdje su organi reda. U to shvatimo da bagru zapravo i progoni policija, ali pod okriljem mraka: bez patrola, bez sirena, bez helikoptera i reflektora, bez razglasa koji pozivaju na predaju a koji se čuju i na slapovima Nijagare. Korumpirana policija kao da vodi svoju privatnu potjeru. Sav zakon, i sva izvedba tih 'organa policijske vlasti' manifestira se u prolijevanju krvi; policija je trula i korumpirana, sve je biznis i sve je pokvareno do srži, zato je i poredak takav, cvatu Sodoma i Gomora, na vrhu čijih hijerarhija su bossovi koji vode cijeli posao. Ako je Frank White jedan kralj smrti, novca i laži, mora postojati i drugi – a taj sasvim sigurno sjedi u nekoj udobnoj uredskoj stolici na poziciji legalno izabranog. Naš 'kralj', Frank White, na uvjetnoj slobodi, zapravo je na najboljem putu da svojim korisnim društvenim djelovanjem, doniranjem u medijski eksponirane dobrotvorne svrhe uđe u politiku. Njegov put je kao idealan da postane gradonačelnikom, jer on ne može biti ništa manje; on nikada nije onaj koji je korumpirani, on nije taj koji služi, sluša ili izvršava naređenja. On je vladarska ličnost i zna kako se služi narodu. No mi znamo da je Frank 'bagra' pa iz toga slijedi zaključak da on može biti samo kao kontrapunkt gradonačelniku. 'Gradonačelnik' pod imenom 'Kralj podzemlja' koji drma gradom. New York funkcionira kao klepsidra; lova se prelijeva kako se sat okrene. Vlast nije samo u jednim rukama legalno izabrane političke elite, nego je vlast uvijek i na drugoj strani. Vladavina podzemlja gradivni je dio čitavog poretka. Pa ipak nije sve to u filmu i razrađeno, nego je kamera usmjerena na Frankovu ličnost i na položaj njegove uloge krupnog kriminalca.

Nije Frank White baš nekakav osobiti moderni Robin Hood kako to stoji u raznim komentarima, nekakav osobiti good guy. Srednjovjekovni, filmovima ovjekovječeni Robin Hood je isuviše romantičarski smiješko za ovakvu paleface ledenu mrtvačku pojavu poput ovog kralja kokaina. Dok je Robin Hood otimao bogatima i dijelio siromašnima kao dobri djedica sveti Nikola, to 'baca' na socijalnu bazu potrebe za revolucijom običnog klasno ugnjetenog naroda. Frank White jedino ima sa Robin Hoodom zajedničku poziciju s koje startaju i jedan i drugi, a to je pozicija 'nepravednika' koja mu u društvu pripada. Međutim, Frank je takav 'kralj lopova i razbojnika' kao kakav anti-papa. U njegovim rukama nije samo luk i strijela ili mač, hrabrost i ljudske vrline, nego naprotiv on je moćan i sposoban manipulator, on naređuje smaknuće u svojim redovima, on je anđeo smrti, pa i laži ako je to potrebno. Njegova gala večer u humanitarne svrhe za bolnicu kojoj treba 16 milijuna dolara nije stvar dobrog srca, nego stvar dobre politike. Da, humanitarna pompa s tv-hostesama, šljokicama, blistavim osmjesima uvaženih gostiju, gospodom sponzorima sve je to sjajno, ali u svojoj naravi hladno i lažno. Ta lova 'prikupljena' pod motom humanitarstva 'namlaćena' je na onakvim radnjama i zvjerstvima pakla kako vidimo kroz cijeli tok filma. Dakle, humanitarstvo 'kralja pakla' sa željom da se spasi bankovni saldo bolnice težak 16 milijuna dolara u sustavu je pokvarenih transakcija i tokova novca, i nije mu uloga da se kupi gomila praška sa pranje bolničkih plahti. Ti veliki novci dio su jedne cirkulacije nalik na centrifugu. Taj novac koji ima magnetsko svojstvo se usisava, pere, ispire, čisti i otima.

Ovako izgleda kvalitetan kriminalistički film koji se bavi suštinskom ličnošću jednog moćnog bossa i slikom društva u kojem se odvija paklenski rat za prevlast nad poslom. Dojam filma na trenutke može zavarati ako pokušate pregledati isječke iz filma na preskokce, jer se odvijaju i možda malo preuveličane akcijske scene, pa se može donijeti skeptičan sud o cijelom filmu. Film se gleda polako, i treba se ukopčati.

(IZLAZAK IZ ZATVORA)

(POKER FACE)

(BLUE POKER FACE)

(CRNAČKA BANDA RADI ZA NJEGA)

(ĐEPARI USTUKNULI-IŠLI ĐEPARIT VRAGA)

(BOG PODZEMLJA-VRHOVNI AUTORITET)

(BUSCEMI'S LAB :))

(..SKENJAO SAM NOGU NA KOŠARCI, PA MORAM ZGUTAT ASPIRINE..)


(TITO-COLOMBIAN BOSS)

(SODOMA I GOMORA AMBIJENT)

(PRIJEKI SUD)

(IZLAZAK IZ PODZEMNE NAKON OBAVLJENOG 'POSLA')

---------------------------------------------

(ABEL FERRARA)

Oznake: Abel Ferrara, C.Walken, kriminalistički, 1990, 8/10

- 09:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.10.2014.

GREEDY (1994)

31.GREEDY (1994,USA) Ocjena: 8/10
(Pohlepnici); komedija
Redatelj: Jonathan Lynn
Scenarij: Lowell Ganz, Babaloo Mandel
Glazba: Randy Edelman
Fotografija: Gabriel Beristein
Uloge: Michael J. Fox, Kirk Douglas, Nancy Travis, Jere Burns



Nažalost, osrednje do slabo ocijenjena komedija a u kojoj su odnosi, načela i vrijednosti među ljudima tako dobro i humoristično prikazani. Dobar dio filma čeka se na nekakav razvoj događaja, a onda odjednom vi počnete pristajati na čaroliju filma. Radi se o jednostavnoj priči o pohlepnoj rodbini koja je sa svih strana dopuzila bogatom ostarjelom i oduzetom ujaku Joeu (posebno zanimljiva uloga K.Douglasa) na njegovo imanje s ciljem da ga ili pospreme u starački dom ili mu nekako udovolje da im čim prije zakonski prepiše svoju imovinu. Tu se nađe i njegov mladi nećak Danny (Michael J.Fox) koji je dugo izbivao i koji se bavi kuglanjem, a koji je starome Joeu od nekada bio pri srcu jer ga je znao zabaviti imitirajući mu Jimmyja Durantea (pjevača i tv-komičara iz tzv. crno-bijele ere). I konačno, između svih njih – kandidata kao naguranih u redu za njegovo nasljedstvo – našla se mlada i atraktivna Joeova njegovateljica Molly (Olivia d'Abo) kao opasna konkurencija. Joe je dobro pronikao u suštinu karaktera svojih predragih 'brižnih' rođaka i krenuo u istraživanje u kome ima doista ono malo ljudskog dušebrižništva i ljubavi za drugoga.
Komedija od početka do kraja navlači osmijeh na lice i sve se shvati dok gledate. Međutim, ispod ovog površinskog zaista dobro osmišljenog humorističnog sloja priče postoji značajni podkontekst koji otkriva karakter tipičnog američkog rođaka ili člana obitelji u okolnostima suvremenog materijalističkog i poslovnog, ubrzanog i potrošačkog svijeta. Kad u konačnici sva rodbina shvati, zajedno sa Dannyjem koji je bio nadomak da primi nasljedstvo; kad shvate da je stari ujak švorc – dođe do eskalacije mržnje od dugo trpljene frustracije čekanja da stari odapne. Nakon veoma komične farse i fizičkih obračuna pohlepnih rođaka, dok je graja utihnula, sva suština američkog 'običnog' čovjeka izlazi van u razgovoru Dannyja i starog Joea kada Danny kaže starom: „ U redu ako si to učinio, sve nas skupa prevario, ali mogao si to reći prije – onda bi se možda nad tobom i sažalio.. “. Tu se nalazi najsnažniji dio filma koji pokazuje konformističku i bešćutnu ćud mlađeg naraštaja kojemu je briga samo crna ili samo bijela. Ili ću te operušati (naslijediti bogatstvo), ili ću te sažalijevati. Pa ipak, film se razvija u svijetlom tonu, a mali ipak uspjeva pokazati svoje dobro srce.

Od početka do kraja jedna vrlo simpatična, pa čak značajna komedija, tim više što je u neku ruku blago podcijenjena. Simpatični M.J.Fox i možda malo netipični K.Douglas u društvu svojih lijepih drugarica (N.Travis, O.d'Abo) su maestralni. A o ostalim ulogama sve najbolje. Pohlepni rođaci su odigrani od poznatih glumaca (Phil Harman/Frank; Jere Burns/Glen, poznat iz mnogih hum. serija koje smo gledali, na pr. Kirk Morris;'Dear John').

(ROĐACI - UVIJEK PRISUTNI KAD IH (NE)TREBAŠ)

(KONKURENCIJA RODBINI - UJAKOVA SLABA TOČKA MOLLY)


(DANNY U KUGLANI)

(UJAK JOE - UVIJEK SLAB NA OMILJENOG NEĆAKA)

(UJAK JOE I DANNY)

(ROĐACI 1)

(ROĐACI 2)

(ROĐACI 3)

Oznake: Jonathan Lynn, M.J.Fox, Komedija, 1994, 8/10

- 10:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 11.10.2014.

THE OTHER (1972)

28. THE OTHER (1972,USA) Ocjena: 8/10
(Drugi); horor, drama, misterija
Redatelj: Robert Mulligan
Scenarij: Tom Tryon (novel, sc.)
Glazba: Jerry Goldsmith
Snimatelj: Robert Surtees
Uloge: Uta Hagen, Diana Muldaur, Chris Udvarnoky, Martin Udvarnoky



Zaboravljeni psihološki horor poslije kojeg ćete, ako ga gledate navečer, puni nelagode ići na spavanje. Film iznenađujuće dobro i privlačno spaja psihološku dramu i čisti žanr filma strave i užasa u jednu cjelinu koja ima i intrigu i smisao dostojan dubokog proispitivanja. Ono što u ovome filmu strašno plijeni gledateljevo zanimanje i uživljavanje je polagani i pomalo bajkoviti uvod s kojim ga se uvodi u misteriju. Film ima dobru priču. Ništa ne može više omalovažiti ovakav dobar film od pukog i plošnog davanja smjernica kako se tu radi o dvojici dječaka (blizanaca) od kojih je jedan dobar, a drugi zao. Tportalov članak koji govori o djeci ubojicama na filmu donosi: „ Još 1972. snimljen je 'The Other', priča o 11-godišnjim blizancima, Nilesu i Hollandu, od kojih je potonji zli ubojica..“ (tportal.hr/showtime/film/) Sentencija poput ove informira o postojanju filma na tu temu, ali mu pridaje oznaku radnje koja je totalno skučena i 'hladi' potencijalnog novog gledatelja. Stvar sa radnjom ovoga filma nije tako prosta. Priča je to o jednom bukolikom imanju u Connecticutu na kojem se toplog ljeta 1935. odvija misteriozna priča. Iz perspektive koja je poput ptičje, mi osjećamo strah te farme dok svjedočimo smrtnim slučajevima koje očigledno netko namješta. U središtu priče su blizanci (C. i M. Udvarnoky) i uzajamna magnetična psihička veza između njih, a koja vam se mora učiniti nadnaravnom, i kao druga veza – gotovo šamanski odnos između dječaka Nilesa i njegove bake ruskog porijekla koja na ruskom jeziku kroz nešto što se zove 'igra' pretvara dječaka u transcedentalni medij koji može vidjeti i čuti pojave s onu stranu vidljivog svijeta. Mali Niles, nesvjestan svoje traume, odaje baki svog zločestog brata blizanca Hollanda kao zlog krivca za smrti u selu. Međutim, čini se da je njegov brat Holland pokojni…
Bez mnogo obaziranja na znanje o izvorištima kod imaginacije za nastanak ove priče i scenarija kod pisca Toma Tryona, na literarnu verziju, i na detalje koji se na brojnim mjestima navode kao nedostaci ili nedobra rješenja, film plijeni svojim osobitim šarmom. Izaziva sve dobre emocije koje jedan takav film može pružiti od nostalgije, sjete, čak i tuge; groteske, jeze, strave ili iznenađenja.
Dakle, ne radi se tu samo o filmu sa djecom 'killerima', nego je to jedan baš šarmantan film strave i misterije. Bolji nego li izgleda na trailerima.



(NA IMANJU)

(SASTANCI S BAKOM)

(DUHOVNA 'IGRA')

(MISTERIOZNI 'ODLASCI')

(NOĆ KULMINACIJE)

(BRAĆA UDVARNOKY)

Oznake: Mulligan, horor, misterij, 1972, 8/10

- 10:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 04.10.2014.

BUNKER PALACE HOTEL (1989)

25. BUNKER PALACE HOTEL (1989, FRA-JUG) Ocjena: 8/10
SF, distopija
Redatelj: Enki Bilal
Scenarij: Enki Bilal, Pierre Christin
Glazba: Arnaud Devos, Philippe Eidel
Snimatelj: Philippe Welt
Uloge: Jean-Louis Trintignant, Carole Bouquet, Maria Schneider, Mira Furlan




Prvo filmsko ostvarenje strip-umjetnika bosanskog porijekla Enkija Bilala (Enes Bilalović). Film je to o svijetu kakav bi se mogao dogoditi u nekakvoj doglednoj budućnosti. Meni se činilo upravo tako kao da to i nije nešto što bismo mogli okarakterizirati kao post-apokaliptični svijet, nego kao da je taj post-apokaliptični svijet samo u razvojnoj fazi nakon koje tek treba nastupiti apokalipsa. Na sceni imamo skupinu posljednjih autokratski usmjerenih članova vlade (ministara) koji ostavljaju dojam kao da je u njima nastanjen najrazvijeniji oblik zla, i koji se u okolnostima razbuktalog i nezaustavljivog pokreta otpora koji predvodi oružani rat na zemlji povlači posebnim liftovima u raskošno opremljeni udobni bunker-hotel duboko u podzemlju. U tom bunker palace hotelu sve je namješteno ne za upravljanje svijetom, nego je sve ugođeno za uživanje uglednije gospode. I u pogibelji, kad ne bude imao kud, u jeku strašne nuklearne revolucije gospodin predsjednik zamišlja da to mjesto kamo se bude skrio, da to bude mjesto komfora.
Ono što se proteže čitavim filmom leži u alegoriji truljenja jednog starog načina vladanja 'poretka' kojeg će gore na zemlji zamijeniti neki novi. Stari 'svijet' sačinjavali su buđovani poput ovih ministara koji su samo uživali dok su se oko njih razvijale fantomske i mistične diverzije i urote. Tehnički i industrijski napredak je izgleda nadišao sam sebe tako da se počeo sam u sebe urušavati i samim time stezati obruč oko političke vrhuške. Najveći su hit 'neposlušni' roboti-stuff koji masiraju, sviraju u orkestru i poslužuju u bunker-hotelu. Nisu ministri računali da će i ti roboti možda s vremenom zahrđati te ih svojim disfunkcionalnim potezima dovesti u nemilost vlastitog stupnja napretka.
Može se film smatrati u određenom vidu tehnološke svijesti suvremenijeg gledatelja kao nešto zastarjelo ali i ne mora. Neke idejne intencije su posložene vrlo čvrsto i ubjeđuju gledatelja u vrijedan smisao cijele stvari. Ima u ovome filmu nečega od magične fantastike A.Tarkovskoga tako da se nije moguće razočarati. A posebno, tim više što Bilalov film zrači blagom ironijom i parodijskim humorom. Čitajući okolo i tražeći informacije ne bi li se malo bolje upoznao sa radom tog neotkrivenog mi autora, naišao sam na više negativnih utisaka na njegov filmski rad, a više pozitivnih na njegov rad u strip-umjetnosti. Svejedno, Enki Bilal kod mene je za svoj prvijenac zaslužio pozitivnu ocjenu.
Preporuka: 1.tradicionalni slavenski napjev koji se pojavljuje u filmskoj podlozi 2.dvd-rip filma koji imam je na izvornom francuskom i sinhroniziranom njemačkom jeziku; ja sam neotkrivši to počeo da gledam na njemačkom, pa poslije prebacio na francuski. Moram napomenuti da mi je mnogo bolje pasalo na njemačkom; nekako se uklapa sa čitavim bunkerskim interijerom i glumačkim pojavama nalik na naci-futurističke ministre u zbjegu.




('BUNKER PALACE HOTEL')

(HOLM: J-L.TRINTIGNANT)

(SILAZAK)

(PREDVORJE)

(NA RECEPCIJI)

(PODSJEĆAJU NA NARODNE PREPORODITELJE)

(JEDAN OD MINISTARA)

(DOBRO UGOĐEN ORKESTAR)

(KAD DIRIGENT ZATROKIRA)

(SOBARICA-ŽENA-MULTIPRAKTIK)

(MINISTAR NA PREVIJANJU)

(UGODNO S KORISNIM)

Nakon što ste pogledali isječke, znajte da je film više od toga. Mogu se potegnuti prilično značajni subverzivni zaključci.

Oznake: Enki Bilal, francuski film, SF, distopija, 1989, 8/10

- 13:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.09.2014.

LAST EXIT TO BROOKLYN (1989)

20. LAST EXIT TO BROOKLYN (1989,W.GER/GBR) Ocjena: 8/10
(Posljednje skretanje za Brooklyn); drama
Redatelj: Uli Edel
Scenarij: Hubert Selly Jr. (knjiga), Desmond Nakano
Glazba: Mark Knopfler
Fotografija: Stefan Czapsky
Uloge: Jennifer Jason Leigh, Stephen Lang, Burt Young




Isprva pomisliš da ono što gledaš u ovome filmu izgleda prilično nerealno da ne kažem nestvarno. Čini vam se da je suviše umjetne tame na jednom mjestu u tom zakutku njujorškog kvarta i da sve što se događa kroz radnju vodi u pretjerivanje u stavu koji je apologetski prema osobama druge (rijeđe) spolne orijentacije. Međutim ništa nije nestvarno i ništa nije bezveze. Film je to sa radnjom situiranom u centar, u samu jezgru radničke klase; usred jednog štrajka 1952. godine. Ukazuje ovaj film čime se to ovaj ili onaj ogranak ili pojedinac iz radničke mase bavi u svojem životu u izvanradničkim aktivnostima. Dok nije 'upregnut', taj momak iz susjedstva sa sebi sličnim društvom igra se kretena, pije u lokalnom baru, prebija ljude na mrtvo za najmanju psovku, čini razbojstva, pali i pljačka. I dok ne radi, taj se momak pretvara u biće od akcije (on je nastrojen da mora uvijek raditi). U mašineriji sustavnog upravljanja masama on zapravo miruje - ide u krug - poso-kuća-birtija; Zato nezaposlenost uzrokuje da po ulicama ima narajcane pokvarene omladine koja se mlati i razvaljuje pod okriljem mraka. Vidimo kakav je čovjek tog tzv. trećeg staleža: prevrtljiv, čudljiv, pokvaren i prljav. A zašto? Vjerojatno zato jer mu je život u toj četvrti sodomskoga grada pružio takve uvjete; slabo je plaćen, robuje sustavu, od djetinjstva je osuđen raditi. Hiperaktivnost mu služi kao ispuh filter od sustava koji ograničava i usmjeruje. Slučaj je htio da u tom agresivnom, šovinističkom, sirovom i neukom društvu bude i jedan homoseksualac. Nešto nevjerojatno je kako je dobro ispričana ta priča o homoseksualcu u ovom filmu. On je zapravo poslovođa dućana tvrtke i predvodnik štrajkaša – isto radnik i čovjek sa obitelji; ali se u njegov život uplela neka nova sila – muškarci koji su ga počeli privlačiti – što mu je unijelo teški nemir u dušu i tijelo. Ništa, jedne večeri – ležeći doma sa ženom u krevetu napet kao puška, samo je naskočio na nju i vrlo brutalno se na njoj ispraznio. Neki devijantni poriv i san mu se uvukao u grudi, prožeo mu dušu i tijelo i on je morao pronaći utočište i hram svoje ljubavi. To će biti u jednom bordelu za takve kurve koji su nešto između transvestita i homoseksualaca. Tragedija tog 'našeg' homoseksualca, radnika i štrajkaša Harryja Blacka ide do neopisivo mračnih srazmjera. On će ostati proklet i sam zauvijek nakon što mu ta privremena 'muška' gay-kurva Regina da nogu. Kad je gazda otpustio Harryja pod optužbom da je neovlašteno uzimao novac iz kase, ovaj je postao dekintiran i nije više odgovarao posesivnoj muškoj pederskoj drolji. On je molio i kumio Reginu (valjda Reginalda) da ga primi k sebi, da joj(mu) se on izjada, ali ništa – Regina zahtijeva večeru uz šampanjac i svijeće, želi promenadu u javnosti. Harry prizna da nema novaca, ali ponudi da mogu ostati u hotelu i proći jeftinije uz sendviče i pivo – ali Regina ga nehtjede više; bacilo ga van. Sve druge dijelove ove mračne i simbolične priče neću odavati, a ima ih još. Radi se o tome kakva je ćud takozvane poštene i 'normalne' rulje koja u principu spada u radnički sloj. Možda je još moćniji prikaz od gore navedene Harryjeve priče – što se dogodilo sa čašću, ženskim i ljudskim ponosom i dostojanstvom male prostitutke Tralale jedne večeri.

Uli Edel je vrlo interesantan njemački redatelj sa filmografijom koju poželite istraživati. To vam mogu reći bacivši oko na listu na koju i vi možete baciti oko ako utipkate Uli Edel na IMDb.com tražilicu; nevezano na to što je sve direktno režirao, nego i na to gdje je sve surađivao. Imate moju srdačnu preporuku za 'Last Exit To Brooklyn'.


(UVOD)

('KRALJEVI' ULICE)

(TRALALA)

(HARRY ODSUTAN)

(HARRY UPOZNAJE REGINU)

(POKVARENA OMLADINA BROOKLYNA)

(ZAKAŠNJELI RENDEZ-VOUS)

(RADNIČKI AMBIJENT - NOVI DAN)

Oznake: Uli Edel, njemački film, drama, 1989, 8/10

- 09:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.09.2014.

PRESUMED INNOCENT (1990)

17. PRESUMED INNOCENT (1990,USA) Ocjena: 8/10
(Nedokazana krivnja); kriminalistički, sudska drama
Redatelj: Alan J. Pakula
Scenarij: Scott Turow (novel), Frank Pierson, A.J.Pakula
Glazba: John Williams
Snimatelj: Gordon Willis
Uloge: Harrison Ford, Raul Julia, Greta Scacchi



Ponekad se dogodi da vas film očara tek na svom završetku. Takav slučaj je i u ovome. U sudskim dramama obično morate sudjelovati i pomalo pristajati na etičko-moralno-konvencionalne zavrzlame koje se događaju na i oko sudnice, kao da vas se nagovara da budete upravo vi kao gledatelj stanovita porota, i ujedno istražitelj različitih perspektiva nekog slučaja. I u načelu da vidite kako to ''ipak'' na kraju krajeva sud funkcionira(!) u ime naroda ili kralja pred božjim licem i licem boginje Pravde. Da filmska umjetnost ne trpi 'štancanje', gomilanje i pretjerano redanje sličnih nastvaka u dugim i neprekidnim serijalima dokazuje nam ovaj vrlo uspješno napravljen film. Igrani film upravo je fizički uža-a-konkretnija forma nego je to razvučena forma tv-serije. Kada imate dobru knjigu, kvalitetno pripremljen scenarij, dojmljive majstore kinematografije i izvedbe imate i dobar film nebitno o kojem se žanru ili podžanru radilo. 'Nedokazana krivnja' svidjela mi se jer nikome ne piše na čelu ništa osim da su svi upleteni. To 'svi upleteni' je presudilo ovom filmu da ga se spomene. Doslovno ali doslovno (karakteristično za role Harrisona Forda) svi igraju uloge s osjećajem kako im to ozračje sudskog procesa nalaže. Slučaj je raspleten i vodi nas kroz niz indicija do snažnog preokreta. Ne bih se pretjerano želio osvrtati na termine poput 'plot twist' s engleskog govornog područja jer to ne valja dok se komentira film, pogotovo ako se govori o sadržaju. To na pola otkriva gledatelju da zna da se mora nešto naglo i nepredvidivo preokrenuti pa sva čarolija filma lako može pasti u vodu ako ste u startu prepoznali npr. ubojicu. Ali, eto da se spomene (bez otkrivanja radnje filma); filmovi koji u sebi sadrže 'plot twist', a obično su to napeti krimići, trileri ili misterije zarazni su do boli da ih pamtite upravo po tome. Komplicirana zavrzlama oko optužbe za umorstvo kolegice odvjetnice i ljubavnice koja je nametnuta javnom tužiocu Sabichu (H.Ford) neće nas od početka do kraja navoditi na to kako se sve dogodilo nego zašto. Shvatit ćemo neke stvari o Sudu kao organizmu u kojem se odvijaju vrlo zbrkani procesi, nikada onakvi kao npr. u čovjekovom tjelesnom organizmu, nego upravo kao u čovjekovom duševnom i misaonom organizmu. Kao kad čovjek nešto obeća a već je napola svjestan u startu da neće izvršiti obećanje, tako i sud tretira pravdu. Film 'Nedokazana krivnja' mnogo je više od sudske drame koja se bavi konkretnim slučajem, film je mnogo više i od filma napetosti – ima nešto što stoji u podkontekstu same priče koju pripovijeda optuženi tužilac Sabich (Ford), a to je traganje za postojanjem Suda. Suda zapravo nema, a suđenje u sudnici je samo igrokaz. Postoje pravorijeci, sudska rješenja, ali nikad ih nema na svjetlu dana. Sud je nešto duboko lažno. Glas pripovjedača na koncu filma je potresan, prava tragedija kao da se kotrlja u njegovoj duši. Pogledajte kako i zašto.



(NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI)

(BRANITELJ-TUŽITELJ-OPTUŽENI)

(TAKTIČKI TIME-OUT)

(PROIZVODNJA JAVNOG MNIJENJA)

('ANTI-TEATAR')

Oznake: A.J.Pakula, Harrison Ford, sudska drama, 1990, 8/10

- 11:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 16.09.2014.

SOME LIKE IT HOT (1959)

16. SOME LIKE IT HOT (1959,USA) Ocjena: 8/10
(Neki to vole vruće); komedija
Redatelj: Billy Wilder
Scenarij: Billy Wilder, I.A.L.Diamond, Robert Thoeren, Michael Logan
Glazba: Adolph Deutsch
Fotografija: Charles Lang
Uloge: Marilyn Monroe, Tony Curtis, Jack Lemmon



'Neki to vole vruće' uspješan je spoj komedije zabune i parodije usmjerene na američko društvo u doba kad je kriminal na ulicama američkih gradova cvjetao. Rađanje i uzlet pin-up kulture djevojaka, dimne zavjese i show programi u zidovima pogrebnih poduzeća, buđenje požude američkih djevojaka za gospodom jet-setterima, tipično američki način života sa stalnim selidbama i putovanjima, klišeji amerikanizma, parodija gangstera i policije koji se progone manje ozbiljno nego pas i mačka i tako dalje. Sve to i još mnogo toga preplavljuje ovu vječnu komediju. Međutim, ne valja se nasukati na zamku da se tu radi samo o običnom screwballu i britkoj zezanciji. Film itekako ima svoje 'bodlje'. A opet, komedija je napravljena s toliko finoće da se nećete morati uvrijediti. S početkom u američkom društvu 1929., radnje smještene u nevjerojatne 'manevre' dvojice muškaraca preodjevenih u djevojke film ima dalekometnije putanje koje zaokružuju čitavu suštinu društva i američkog mentaliteta, američkog karaktera i stila života. Ne smije se zaboraviti da ova parodija svlači američkog dužnika, i pokazuje njegove putešestvije kroz džunglu američkog sivog, zelenog, žutog, i svejedno kojeg vida biznisa. Svaki lik u filmu, i zapravo svaki tip u filmu ima svoje pitanje koje kao da mu piše na oblaku iznad glave. Nastaju takve situacije da je to presmiješno gledati. Joe i Jerry (Josephine i Daphne), koje igraju Tony Curtis i Jack Lemmon u svojoj metafori predstavljaju buran i pustolovan život, ali koji ide prema jednom sasvim ispraznom i trivijalnom cilju – a taj je u poanti američkog građanina koji je uspješno pokrpao dugovanja, pobjegao ako je to bilo potrebno, oženio se ili rastao radi love i tome slično. Već je tada postalo jasno kako je kategorija ljubavi nešto precijenjeno i u svojoj suštini potpuno drugačije. Apsurd života poprimio je zamah zbog toga što su romantika, ljubav, zajednički život zaprimili primarnu značajku funkcionalnosti. U kratkim crtama možemo cijelu poantu svesti iz jedne sentencije izrečene u filmu, a koja kaže da – ne možeš ispeći omlet bez da razbiješ jaja. Takva se atmosfera gradi iz odnosa prikazanih u radnji filma koja se odvija 1929. Bitnost, suštinu i jednostavnost zamjenjuju jurnjava, prelijevanje šupljeg u prazno, oportunizam, eskapizam itd. Progonjeni ste i označeni stalno, a utočišta su vam kod sasvim neobičnih izbavitelja i pomagača, sa sasvim osobitim požudama kao kod starog gospodina - sedmerostrukog ženika i udvarača - koji izgovara legendarnu rečenicu na kraju filma. Marylin Monroe pogledati ispod.



(CURE U ORKESTRU)

(UKELELE)

(SEX BOMB)

(JU-HUU, DAPHNE??!)

(NO COMMENT)

(REALLY?!?)

(IM A BARBIE GIRL; J.LEMMON IN TECHNICOLOR)

(MARRIED SOON!)

Oznake: Billy Wilder, J.Lemmon, M.Monroe, Komedija, 1959, 8/10

- 15:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 06.09.2014.

A SHOCK TO THE SYSTEM (1990)

9. A SHOCK TO THE SYSTEM (1990, USA) Ocjena: 8/10
(Šok za sistem); triler, komedija, kriminalistički
Redatelj: Jan Egleson
Scenarij: Simon Brett (knjiga), Andrew Klavan
Glazba: Gary Chang
Snimatelj: Paul Goldsmith
Uloge: Michael Caine, Elizabeth McGovern, Peter Riegert



Graham Marshall (M.Caine) ima u sebi nešto što bi jedan idealni makijavelistički vladar mogao samo poželjeti. Graham Marshall je 'čarobnjak', nevjerojatni umjetnik i genije raspolaganja sa moći. U svom životu bio je on biznismen, marketinški menadžer u bogatoj tvrtki, stekao je sjajnu kuću, dobar auto, solidnu zaradu, oženio snobovsku suprugu i dobio punicu koja mu non-stop zanovijeta. I tako polagano s vremenom mu se sve počelo urušavati u smislu kontrole i vlastitog položaja, a kao vrhunac mu je došlo kad u firmi nisu promaknuli njega na položaj šefa, nego nekog ulizicu Boba koji je bio trebao biti ispod njega. Jedne večeri kad se već dobrano nagomilo bijes u toliko specifičnom i karakternom Caineu on više-manje slučajno gurne žicaroša skitnicu pod vlak u metrou što mu potpuno rastvori polje djelovanja, tim više što se incident dogodio neopaženo. Caine kreće u stratešku igru planiranja savršenih zločina kako bi ostvario svoj cilj, kako bi osvojio sve što njemu pripada a da to trenutačno drže i kontroliraju drugi; a to je moć i kontrola nad svim stvarima u svom životu. Ukratko: posmicati svu konkurenciju i sve što mu predstavlja uljeza. Započeo je najprije od svoje supruge koja voli mužev ugled.. Gnjev i mirnoća kojom mrzi snobizam svoje žene, yuppijevski kretenizam u svojoj firmi; paklenska igra savršenog vladara nad ljudima i stvarima u svom životu od strane Michaela Cainea odigrane su toliko dobro da nećete požaliti ni sekunde odgledanog filma. 'Šok za sistem' je nepretenciozna ali ozbiljna, čistokrvna crna komedija koju vrijedi imati u nekoj široj filmskoj kolekciji. Za sladokusce dobrih i pomalo zapostavljenih filmova iz malo daljih filmskih godina.

Oznake: Michael Caine, crna komedija, triler, 1990, 8/10

- 12:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.09.2014.

COUP DE TORCHON (1981)

8. COUP DE TORCHON (1981, FRA) Ocjena: 8/10
(Veliko čišćenje); komedija, drama, kriminalistički
Redatelj: Bertrand Tavernier
Scenarij: Jim Thompson (knjiga), Jean Aurenche, Bertrand Tavernier
Glazba: Philippe Sarde
Snimatelj: Pierre-William Glenn
Uloge: Philippe Noiret, Isabelle Huppert, Stephane Audran




Pred sam Drugi svjetski rat 1938., u kolonijalnoj Francuskoj Zapadnoj Africi, šef policije jednog mjesta u Senegalu je Lucien Cordier (P.Noiret). Živi sa ženom koja ga uporno odbija kad joj ovaj zavlači ruku pod suknju, ali je neprestano u naručju svoga tobožnjeg brata Nonoa koji ju zove 'mama'. Ta i mnoge druge situacije u mjestu šefu idu na živce, ali on je usprkos svemu, ipak uvijek nasmijan, dobre je volje i širi mnogo dobre energije. Dok jednoga dana, ne skidajući svoj smireni osmijeh sa lica, šef policije Lucien Cordier nije počeo hladnokrvno ubijati lokalne građane kolonijalnog gradića, a da nikada prije nikome nije zlo učinio. Čitav gradić, čitava zapadna Afrika, sav crnački uznički živalj koji liže guzicu bijelom gospodaru, sva bjelačka kriminalna klatež, šverceri i makroi, čitava napuhana i prepotentna buržujska Francuska i cijeli kolonijalistički svijet sjeo je na glavu tom šefu male policijske uprave u tom senegalskom gradiću. Ključna je u ovome filmu uloga i položaj Luciena Cordiera kao šerifa; ono što njegov poziv i posao zahtijevaju u okolnostima kasnog kolonijalnog društva. Njegova ubojstva čin su policajca koji vodi red i provodi zakon u svojoj koloniojalnoj upravi, a ne ubojstva čovjeka Cordiera. Čovjek Cordier samo želi živjeti u obilju seksa, jela i pića, biti kao dobar susjed onim tamo crncima. Njegova kob, to zašto je on ustvari, premda uobičajeno nasmijan, uvijek tužan i nesretan; njegova je kob, dakle, upravo u njegovom poslu policajca. U tome što on mora razračunavati sa sirotinjom i nižim prljavim kriminalcima, činiti tako strašne stvari poput ubojstava dok bogataši i moćnici čine to sve na milijuntu potenciju, a on do tog svijeta uopće ne može; on ne može dalje od toga da ubije nekog tamo svjedoka koji bi njemu samom mogao doći glave ako bi ga otkucao sudu. Lik Luciena Cordiera je nešto kao 'ruka pravde' onoga koji stvari vidi kakve jesu. Mehanizam koji se u njemu buni primoran je ubijati, a da u isto vrijeme ništa ne postiže time. Cordier na koncu shvati da se nalazi unutar golemog lanca ubijanja, i to mu se učini zbunjujuće. Kao da je sve to igra.
Kritičari su procijenili da je Tavernierova adaptacija pripovijesti Jima Thompsona u pravom smislu riječi crna komedija. Pa ipak, ne moguće je oteti se posljednjem dojmu filma koji gledatelja vuče na stranu goleme nepresušne tragike čovječanstva, koja čovjeka guta u posvemašnjem ludilu kao u kakvu crnu rupu. Takav je i naš anti-junak u ovom filmu, izgubljen u divljini kolonijalne stvarnosti, čovjek od kojega je sustav učinio zločinca i budalu, moralnog izgubljenika u funkciji stroja državne žandarmerije.



Oznake: Tavernier, francuski film, crna komedija, 1981, 8/10

- 11:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 31.08.2014.

KUROI AME/BLACK RAIN (1989)

6. KUROI AME/BLACK RAIN (1989, JPN) Ocjena: 8/10
(Crna kiša); antiratna drama, povijesni
Redatelj: Shohei Imamura
Scenarij: Masuji Ibuse (knjiga), Shohei Imamura, Toshiro Ishido
Glazba: Toru Takemitsu
Snimatelj: Takashi Kawamata
Uloge: Yoshiko Tanaka, Kazuo Kitamura, Etsuko Ichihara



Film je ovo koji prikazuje japansku poslijeratnu tragediju koju su bacanjem atomske bombe na Hirošimu prouzročili moćni američki bombarderi. Međutim, ta tragedija nije prikazana kao nešto što je uništilo japanskog vojnika, časnog samuraja ili zaluđenog kamikazu, nego je prikazano kako se ugasila sreća jedne male obitelji i djevojke Yasuko koju je namočila crna radioaktivna kiša onog dana kada je bačena bomba. Pokazano je kako izgleda njezin život kod ujaka i ujne, običnih malih ljudi čija se tijela zbog radijacije iz godine u godinu malo po malo raspadaju. Pitanje koje glasi: Koja je cijena ratne pravde? – ne bi se dakle trebalo postavljati političarima u tzv. vremenu mira, da ga oni riješavaju svojim tzv. ekonomskim i društvenim reformama, nego bi se to pitanje trebalo uputiti duboko biću čovjeka kojem je u ratu oduzeto svako dostojanstvo i nada u ikakav sretan život na zemlji. Neka duh tog slomljenog bića, poput ujne (majke) Šigeko, ili duh njene pokćerke Yasuko odgovori na to pitanje. Je li bomba bačena u ime mira i pravde, u ime čovječanstva za dobrostanje i raj na zemlji.. U obitelji stradalih zavukao se zloduh američko-japanskog boga rata; izašao je iz bombe u obliku crne kiše i zašao tom nejakom narodu kroz tijela, ravno u dušu. Pred kraj filma nije teško iščitati svu ironiju stanja proizašlog iz rata u poraženom, pogromljenom i slomljenom Japanu. Dok ujak Shigematsu sluša na radiju o akcijama američke vojske na korejskom poluotoku, i mogućnostima nove upotrebe atomske bombe protiv komunističke armije, on poluglasno komentira: „Ljudi nikad ništa neće naučiti.. I nepravedan mir je bolji od ratne pravde.“ Iz te misli jasno je što on, ustvari na samrti u posvemašnjoj letargiji duše, misli o vremenu mira koji je u Japanu zavladao. Japan je ne samo poražen, nego je i otet. Porobljen i prevaren.
Shohei Imamura je sjajan redatelj. On priče iz japanskog života izvlači kao iz ponora kakve depresije i uzdiže ih prema nebeskim visinama, gore iznad maglovitih oblaka u dalekim planinama (kao u filmu „Balada o Narayami“ iz 1983. O običaju nošenja umirućeg u planinu). On se ne trudi objasniti povijest, tradiciju Japana kroz dinastije, borbe za čast, staleže, nego on kao da surađuje sa duhom japanske tradicije, sa likovima u pričama iz života ljudi nižih slojeva. On iz japanskog života izvlači mitsku dimenziju, njegovi filmski likovi sami su izvor čuvstva tuge i slika kobi čitavog jednog naroda. Pogađaju njegovi filmovi u žilu kucavicu japanske stvarnosti. On je modernist, ali bavi se temama koje žive u njegovim likovima i pričama iz japanske stvarnosti koje su jako stare i imaju mitsku veličinu.



Oznake: Imamura, japanski film, 1989, 8/10

- 15:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 30.08.2014.

CRIMES AND MISDEMEANORS (1989)

5. CRIMES AND MISDEMEANORS (1989, USA) Ocjena: 8/10
(Zločini i prijestupi); drama, komedija
Redatelj: Woody Allen
Scenarij: Woody Allen
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Martin Landau, Woody Allen, Claire Bloom, Mia Farrow



Tema ovog filma sastoji se od uvida u dvije isprva odvojene priče koje se tiču emocionalne egzistencije u stalnoj, neprestanoj i nepresušnoj potrebi čovjeka da traži ljubav. Pratimo dvije paralelne priče: Onu bogatog i uspješnog židova, oftamologa, filantropa i društvenog dobrotvora, Jude Rosenthala (M.Landau) koji ima svoju ženu i obitelj koja ga poštuje i voli; i onu nervoznog, ciničnog idealista, vječitog gubitnika u seksualnim vezama, snimatelja dokumentarnih filmova i zaljubljenika u sedmu umjetnost Cliffa Sterna (W.Allen). Dok se prvi nikako ne može otarasiti dugogodišnje nasrtljive ljubavnice, koje se je u međuvremenu zasitio, ovaj drugi nikako ne uspijeva nagovoriti ženu koja mu asistira na filmu da bude s njim (dok mu je bračna situacija upravo zapala u sivilo i rasulo). Woody Allen u ovom filmu konačno poentira, i to prilično dobro, svoju filozofiju koju slobodno možemo zamisliti kao kotač ljubavi koji čini egzistenciju ljudskoga života. U ova dva lika, koji imaju svoje suprotne priče može se uočiti da sve ono što zaokružuje njihov život nisu njihove društvene aktivnosti, njihov intelektualni i kreativni rad, njihovo filozofiranje spram svijeta, nego ljubav i sreću u njihov život utiskuju neke ključne odluke, taktika koja samo ako je dovoljno mudra i pravovremena. Rosenthal, koji je odlučio 'otarasiti' se svoje ljubavnice ne nalazi ni odgovor, a ni rješenje u razgovorima sa svojim savjetnikom rabbijem; Clifford (Allen) ne olakšava si ništa time što se povjerava svojoj nećakinji s kojom provodi popodneva u kinu; Rosenthalova je duša opterećena bremenom roditeljskog odgoja, s očevim prstom u zraku koji opominje o kazni Jahve za one koji čine zločin; Cliffordov slučaj je tugaljiv, njemu koji ima romantičarski mot, i iskrenu zaljubljivu narav ne polazi za rukom da ljubav zauzvrat i dobije.
Govori nam u ovome filmu Allen o tome kako 'kotačem ljubavi' ne možemo upravljati mi nikakvim svojim filozofijama; sve to gore opisano hrpa je nametnutih stvari koje nas samo udaljavaju od upaljenja odnosa ljubavi. Svi ti osjećaji krivnje, bijega; osjećaji stalne opomene, moranja, sva ta moraliziranja, idealiziranja, eskalacije zločina ili odustajanja od svega znak su odsutnosti Boga. A ustvari Bog čini sve da život bude paradoksalan. On ne nudi ljubav na pladnju, niti to ako on Jest Ljubav ne znači da stvari u životu čovjeka poput Clifforda Sterna mogu tek tako krenuti na bolje. Ironija,tragedija, paradoks, nepredvidljivost, relativitet između stvarnog i fiktivnog su zakoni koji se igraju tim 'kotačem ljubavi' u ljudskim životima, a ne vjera vjera vjera, ili trud trud i trud, ili rad rad i rad. Bog ljudske ljubavi ne nagrađuje, nego će se ona u koju ste se silno zaljubili udati za šogora kojeg ne možete smisliti.
Pri završetku filma susreću se na jednoj zabavi Rosenthal (kojemu je oprošteno što je uradio) i Stern (Allen) (koji nije uspio dobiti ljubav one u koju se zaljubio). Svaki od te dvojice živi sa svojim dijelom tragedije. U svakome se drukčije manifestira. Svaki se vraća u svoj stari život. Život koji s odmakom postaje i komedijom.


Oznake: Woody Allen, Komedija, drama, 1989, 8/10

- 16:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se