ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

srijeda, 11.05.2016.

LE MARI DE LA COIFFEUSE (1990)

143.LE MARI DE LA COIFFEUSE (1990) Ocjena: 9/10
(Frizerkin muž/The Hairdresser's Husband) Francuska; fantazija, komedija, 82', IMDb: 7,4/10
Redatelj: Patrice Leconte
Scenarij: Claude Klotz, Patrice Leconte
Kamera: Eduardo Serra
Glazba: Michael Nyman
Uloge: Jean Rochefort, Anna Galiena, Roland Bertin



IMDb-Le Mari De La Coffeuse (1990)

Le Mari De La Coiffeuse je film prema kojem gledatelj prije gledanja jednostavno ne bi smio imati krivih predodžaba. Senzibilitet ovoga filma je upravo, da se tako izrazim, proustovski, kao između ostalog i drugi filmovi Patricea Lecontea. S kvalifikacijama recenzenata po netu da se radi o filmu sasvim jednostavne fabule s komičnim ugođajem skreće se potpuno na krivi trag. Radi se zapravo o jednom sjajnom filmu koji i nije baš tako sasvim jednostavan sudeći po velikom broju osvrta koji film tumače pogrešno. Naime, stajališta prema filmu su suviše bazirana na onome što traka filma direktno s radnjom prikazuje. Ovo je film za osjetiti i proniknuti u njegovu transcedentnu unutrašnjost, a ne povjerovati 'na prvu' kako se radi o praktičnoj erotici i stvarnoj i opipljivoj vezi žene i muškarca koju očima vidimo i ušima čujemo. Kako se u jednoj recenziji kaže: starcu se ostvarilo o čemu je kao dječak maštao; a to nije to, taj pogled je površan. Ako gledalac ne uhvati nit protagonistove fantazije u ovome filmu nije na dobrom putu da se u potpunosti saživi sa glavnom emocijom.

Film je to o dječačkoj seksualnosti i pasioniranoj opsesisiji jednog muškarca prema ženi koja je usto frizerka. Antoine, kao 12-godišnji dječak doživljava seksualno buđenje dolazeći na šišanje putenoj i mirišljavoj frizerki u maloj frizerskoj radnji i to mu se usijeca u pamćenje za cijeli život, kada ga gledatelj više desetljeća poslije zatiče kao starijeg muškarca u istom tom salonu kako razmjenjuje poglede sa mladom frizerkom i voditeljicom salona Mathildom. Tu je početak njihovom 'putovanju' koje se ima odigrati nikad izvan četiri zida maloga frizerskog salona. Sav seksualni i erotski naboj i ambijent između dvoje ljubavnika je za – ne povjerovati – i u tome leži ključ za gledanje. Gledatelj kao da ne smije znati je li se prikazano u toj ljubavnoj seksualnoj priči i u stvarnosti odigralo ili ne! Bez igre u kojoj nema one dječačke maštarije s predpitanjem 'kad bi' nema ni erotike ni svih ostalih pretpostavki. Ova se priča ima shvatiti kao odnos između dvaju fantastičnih bića koja su kadra osjetiti erotski kozmos čiji se oblici kao u arabeski zvukova, boja i pokreta manifestiraju u tom zatvorenom malom svijetu. Između dva bića, muškarca i žene, u velikom rasponu godina odigrala se sreća koja je imala svoje ekstaze i tek poneki pad, sreća koja ne može trajati vječno…

Obilježja koja ovaj film sadržava su nevjerojatno komplementarna estetici i poetici literarnog stvaralaštva Marcela Prousta. Osjećaj za zatvoreni svijet u odnosu na otvoreni; osjećaj za odnos gledan iz perspektive svojega ja u protežnosti relativnog vremena, osjećaj upravo za 'Madelaine' (jer Mathilda je upravo poput Madelaine) sve je ono iz čega ovaj zanimljivi redatelj kreira svoje atmosfere i životne komplekse svojih likova. Napomena je da ovo djelo ne slavi život svijetlih mogućnosti, kao što ni ne ponire u ambis mračne propasti. Priča je to koja je ništa drugo do fatamorganička igra u uvjetima melankoličnih vremena u kojima eskaliraju titraji strasti koje muškarac i žena u svijetu nemaštovitih ljudi gole penetracije mogu doživjeti. Antoine i Mathilda (u fantazmičkom svijetu ili ne) su muškarac i žena koji se ljube u uvjetima frizerskog salona. Njihovi ciljevi nisu razasuti diljem prostranstava svjetskih mogućnosti. Njihova je veza istinska. Relacija njihove povezanosti, ljubavi i strasti teče neovisna o ljudskom poimanju stvari kroz funkcije, njihova je veza zaista odnos bez ucjena, osjećaja krivnje, ljubomore i svađa. Njihov život je međusobna sposobnost osjećanja obostrane privlačnosti, van vremena, van prostora – utopljeno u imaginaciji, plesu i glazbi – u misli koja ih veže u suštinu ljubavi između muškarca i žene.

Patricea Lecontea od prije pamtim po izvrsnoj drami Monsieur Hire iz 1989. a koja kotira umjetničkom kvalitetom i vrijednošću podjednako kao i Le Mari de la Coifeusse. Među francuskim stvarateljima filmske umjetnosti pronaći ćemo provjerene klasike kao što su Truffaut, Godard ili Rohmer, ali u mlađem naraštaju Leconte je sasvim sigurno u vrhu po čaroliji koju sa svojim sjajnim glumcima na filmskom setu uspostavlja.

----------------------------------------------------------

(ANTOINE,12)

(ANTOINE, 60)

(NEOČEKIVANJA PROŠNJA)

(MATHILDE)

(SVE JE VANI NEVAŽNO)

(EGZOTIČNA MINIJATURA EKSTATIČKE LJUBAVI)

(TRANS; ARABIC DANCE)

---------------------------------------------------------

(ANNA GALIENA)

(JEAN ROCHEFORT)

---------------------------------------------------------

Oznake: Patrice Leconte, francuski film, Komedija, erotski, Jean Rochefort, 1990, 9/10

- 14:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 06.05.2015.

NIGHTBREED (1990)

81.NIGHTBREED (1990,USA) Ocjena: 9/10
(Noćna vrsta) fantasy, horror, 102', IMDb: 6.6
Redatelj: Clive Barker
Scenarij: Clive Barker (priča, sc.)
Glazba: Danny Elfman
Snimatelj: Robin Vidgeon
Uloge: Craig Sheffer, David Cronenberg, Anne Bobby



'NEOBIČAN I INTRIGANTAN FILM O DOBROJ MRAČNOSTI I ZLOJ SVJETLOSTI'

Nightbreed ili Noćna vrsta ili Cabal Clivea Barkera je nešto nakon čega sam imao
noćne more još iste noći nakon gledanja. To nisam ni u primisli očekivao. Atmosfera podzemlja, onostranog svijeta ispod groblja Midian sa svim tim zvukovima, folklorom u obličjima najrazličitijih nakaza pojavilo se u mom snu kao nešto grozno: slike i zvukovi, ruke koje kao da te hoće s leđa ščepati, tako stvaran novorođenački plač djeteta kao da je kraj tebe, neka mučna svjesnost mrtvačke prisutnosti u obliku hladnog znoja učinila mi je košmar od noći. Nebi trebalo gledati ovakve filmove. A zapravo, dok sam gledao, pred spavanje, malko sam se čak sa filmom posprdavao u sebi da kakvo je to uvrnuto prosječno i nestvarno poluostvarenje; hororac za djecu. Nisam zapravo bio svjestan onoga što gledam. Bio je to film pun mistike, simbola i nečega što slobodno možemo nazvati sa – punokrvna slika borbe između sile dobra i zla, svjetlosti i tame na Zemlji. Mislim da ne pretjerujem.

Sama radnja čini sadržaj ovoga filma klasičnim, ali su stvari u biti mnogo zanimljivije od onoga što se vidi na površini (mislim na akcijske elemente jurnjave, sporadični humor radi podizanja uključenosti u film itd.). Barker nas sa svojom fantastičnom pričom ne vodi nikuda sa zemlje; začudni element ove priče sastoji se u tome što on svojim likovima i radnji ne mijenja mjesto radnje ako se i radi o dvije dimenzije 'mrtvih' i 'živih'. Mjesto radnje je zemlja. Boone je mladić koji ima halucinacije (C.Sheffer) sanja groblje Midian dok njegov psihijatar dr.Decker (D.Cronenberg) vješto koristi njegovo stanje za ubijanje pripisujući Booneu svoja ubojstva. Dr. Decker je 'bolesni' ubojica koji uživa u tome, dok ne dođe red i na Boonea koji u međuvremenu pronađe groblje Midian iz svojih snova na jednoj osami. Boone tamo uspostavi čudnovati kontakt sa nakazama koje žive u uvrnutom svijetu tame i noćnih mora, u podzemlju tog groblja. Policijska potjera sa doktorom Deckerom Boonea pronađe na tom groblju gdje ga policija ustrijeli na Deckerov uzvik da je Boone naoružan. Boone smrtno strada, ali se s patološkog odijela kemijom ugriza nakaze s groblja ustane iz mrtvih i pređe k noćnoj vrsti u podzemni svijet Midian.

U filmu je postavljena zapravo mogućnost supostojanja dvaju zakona na zemlji. To je zamišljeno tako da imamo dva zakona: ovaj zemaljski (gledatelju poznati) sa trodiobom vlasti, sa ljudima koji se zaljubljuju, mrze, popuju, hrane, varaju i ubijaju, ljudima koji se rađaju, odrastaju, stare i umiru; i onaj drugi (ljudima omrznut) sa nakazama, noćnom vrstom, koje žive sa naličjem svega što je uvrnuto, ružno, bizarno i strano, što je strašno, drukčije i odbojno onome prvom svijetu ljudi svjetla.
Ono što je mjesto prijelaza (razgraničenja) kao rijeka Stiks ovdje je zamišljeno u vidu skrivenih vrata na tom groblju. Had u ovom slučaju djeluje kao sve ono što je na Zemlji potisnuto, zatomljeno i pokopano, a ondje, u mraku svijeta podzemlja živi i ipak predstavlja ljudima na svijetu živih veliku i značajnu prijetnju. Ikonografija te tajne i zasjenjene strane, 'strane mrtvih' je zanimljiva; tamo su zakopani vjekovi povijesti, tamo hodaju bića zakona koji na zemlji živih zakona jedva da još imaju važnost mitologije. Tamo u poluraspadu žive bića mitova, ljudi s ovnovom glavom kao iz starog Egipta, pa nordijskom predajom inspirirani berserkeri itd., čitava vojska nečeg što simbolično predstavlja život i zakone minulih vjekova. Simbolizam u ovoj fantastičnoj priči ukazuje na to da u nekom obliku ipak i zaista - živi i nešto što je službeno mrtvo. Tamo kao da je mjesto
kamo putuje sav 'fobos' ljudi sa zemlje na kojoj žive ljudi monoteizma, mjesto gdje stanuje u poluraspadu i truleži sve ružno i bolesno. Očito je da Barker svojom imaginacijom otvara mogućnost izravne borbe između dva svijeta, svijeta svega onog važećeg, stvarnog, prihvatljivog, ovozemaljskog i zakonskog protiv onog potisnutog, stranog, ružnog, mračnog, bolesnog i izobličenog. I jasno je da je svijet onih koji strahuju od sila mraka onaj koji napada i koji je prerastao u mržnju. Svijet noćne vrste je samo drugačiji i različit od onoga kojeg mi živi poznajemo i prihvaćamo.

Igra koju postiže uz pomoć sve sile sjajnih majstora koji su radili na filmu je takva da ljubitelj filmova zaista može biti očaran viđenim i doživljenim.

Clive Barker, poznat je inače bavljenjem fiks-idejom prelaska i izlaska na relaciji stvarnost-pakao, svijet živih-svijet mrtvih, i idejom uvijanja dimenzija stvarnosti uopće, i to radi vrlo maštovito u svojim pričama što je više puta prenešeno na film.
Ako ne drukčije, Clive Barker (inače britanski autor) mora vam zazvučati poznato makar po svom prvijencu Gospodari pakla/Hellraiser (1987) koji je doživio više nastavaka.

I za kraj još nešto zanimljivo. U reviziji filma igrajući se i eksperimentirajući na filmu sa 'Media Playerom' odgledao sam neke scene u totalnom slow motionu. Dogodilo se nešto posebno moćno. To treba iskusiti koliko je to dobro. Izobličeni duboki tonovi zvukova sa pokretom likova u sablasnom ambijentu groblja ispali su nevjerojatno. Ima horora koji me znaju oduševiti, ali zaista. Voljeli-ne voljeli horor filmove ovaj preporučujem.

Strip ljubitelje upućujem na postojanje strip verzije Barkerove priče.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(BOONEOV SAN)

(BOONEOV SAN)

(BOONEOV SAN)

(BOONEOV SAN)

(BIĆE IZ BOONEOVA SNA)

(BIĆE IZ BOONEOVA SNA)

(DOBRI MLADIĆ BOONE I DR.DECKER - MRAČNA POJAVA NA ZEMLJI)

(GROBLJE ZVANO MIDIAN)

(KOBAN SUSRET SA NOĆNOM VRSTOM)

(UGRIZ)

(POSTAO JE ODABRAN)

(MJESECOLIKI)

(BOONE UBIJEN)

(GROBLJE NA OSAMI)

(SPUŠTANJE)

(NA 'PRIČESTI')

(PODZEMNI MOJSIJE)

(BOONEOVA DJEVOJKA PRONAŠLA GROBLJE)

(OTVARAJU JOJ SE VRATA MIDIANA)

(ZAKONODAVAC NOĆNE VRSTE)

(ALEGORIJE)

(KONTRA SVJETLA)

(STRAH OD MRAČNOGA)

(ATMOSFERA GORUĆEG BABILONA - KAO U PAKLU)

(KOSTURNICA TOTEMA)

(LJUBAV...)

(..I U SMRTI)

(KATASTROFA DVAJU SVJETOVA)

(SMRT ONOGA KOJEG ZOVU MOJSIJE)

(BOG PODZEMLJA PREDAJE ZAKON BOONEU)

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

TRAILER

GLAZBA (Danny Elfman)

GLAZBA End Credits (Danny Elfman)

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------






Oznake: Clive Barker, Danny Elfman, David Cronenberg, horor, fantasy, 1990, 9/10

- 14:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 22.04.2015.

TOO YOUNG TO DIE? (1990)

78.TOO YOUNG TO DIE? (1990,USA) Ocjena: 7/10
(Premlada za smrt) TV-film, drama, kriminalistički, IMDb: 5.9
Redatelj: Robert Markowitz
Scenarij: David Hill (priča), George Rubino
Glazba: Charles Bernstein
Snimatelj: Eric Van Haren Noman
Uloge: Michael Tucker, Juliette Lewis, Brad Pitt



Američki TV-film s elementima socijalne i sudske drame iz kojega skoro da možemo povući više pouke gledajući na rasprave o njemu po forumima nego li pri gledanju iz samog filma; film dođe samo kao predmet ili zadana tema za debatu o pokvarenom društvu, bijedi morala, zanemarivanju i zlostavljanju djeteta, o raspuštenom životu mladih čiji mozak uopće ne radi kako treba i čiji život odlazi u propast kad na ulici nađu drogu i izvjesne prilike za zaradu ili preživljavanje, i konačno, za debatu o onome što je okosnica ovoga filma, a to je slučaj mlade 14-godišnje djevojke koja je zbog života u užasnim okolnostima došla do toga da je počinila ubojstvo i koju se osuđuje na smrtnu kaznu, kako propisuje zakon o tinejdžerima u SAD. Priča je to o djevojčici Amandi Sue (Juliette Lewis), o zajednici – počevši od njene majke koja ju zanemaruje, preko očuha koji ju siluje, pa sve dalje, preko uličnog svodnika i narkomana Cantona (Brad Pitt) koji ju provodi ravno u pakao, sve do toga da njezin život nije dobio drugu priliku nego da završi u 15-toj godini života smrtnom presudom.

Režiser filma nije od priče napravio remek-djelo, ali je zato prenio poruke i učinio da se vodi rasprava. Osnovne značajke su tu. A sastoje se u pitanjima vezanim za temu kao što su : 'Kakvo je društvo u kojem živimo', 'Kakvi su ljudi i kakav je moral', 'Kako funkcioniraju Sud i pravda', i konkretno 'Kakva je budućnost mladih i zanemarenih tinejdžera' i 'Je li smrtna kazna za njih primjerena u slučaju da su počinili zločin'.

Nevjerojatne su i same rasprave na temu o smrtnoj kazni. U slučaju filma 'prema istinitoj priči' sudi se 15-godišnjoj djevojčici koju je život doveo u taj neželjeni položaj da sjedi na osuđeničkoj klupi sva okovana. Je li smrtna kazna opravdana ili nije; naime, ljudi se i danas spore oko toga i zastupaju podjednako i mišljenje 'za' i 'protiv' takvog zakona. Najnevjerojatnije od svega je koliko to sve počiva u društvu u samim ljudima koji slijepo gledaju na stvari; ne gledaju na to da su i oni bili djeca, da oni imaju djecu, da nikakav Bog ni Vrag ne čini to u ime te djece koja su prepuštena sama sebi silovana, nafiksana i iskorištena po prljavim rubovima gradskih četvrti.. nego da oni ne čine ništa.. da oni gledaju na svoj život sebično, a sudbinu svoje djece prepuštaju bogoštovlju i svim zemaljskim časnim državnim institucijama neka im sude. Sud sa porotom i zaposlenicima od svog interesa od pravde ne skreće od toga da liječi samo simptom, umjesto da se pita o uzroku problema. Tako se vidjelo da je ta tinejdžerica ubila čovjeka, i što god da joj se pripiše u teret, zar je sudska pravda smaknuti to dijete? Društvo je nevjerojatno bolesno, i u tome je suština ovog pomalo podcijenjenog nesavršenog filma. Nema nade da se krene u imalo boljem pravcu sa državnim institucijama (npr. popravni domovi za maloljetnike i sl.) dok se u društvu tretira i otklanja samo tkivo koje smeta. U medicini se kirurški otklanja maligni tumor a bez da se je našao uzrok, čovjek umre; tako je i u sferi malojetničke delikvencije.

Ukupno, ako gledamo na nekakvu estetiku i izvedbu filma, film djeluje upravo tako kao da mu i jest jedina svrha nešto poručiti, zbog čega zamisao da se radi o igranom filmu pomalo trpi od izvjesnog osjećaja dokumentarističke intencije. Na trenutak gledatelj može postati svjestan kako se film razvija u naivno koncipiranim koracima. Jasno je što se dešava i što se treba desiti. Poruka je razvidna i donesena prosto u završnom epilogu u sudnici. Film je u neku ruku nevješto urađen, a opet korektan za pogledati. Simpatična mlada glumica Juliette Lewis koja je kasnije igrala u mnogo filmova i negativac Brad Pitt iz rane faze (vidimo ih na plakatu) solidna su okosnica ove filmske ekranizacije.

----------------------------------------------------------------------------

(AMANDA SUE BRADLEY STARA 15 GOD.)

(UHIĆENA)

(PRIVEDENA)

(UTAMNIČENA KAO OKORJELI ZLOČINAC)

(NAČIN SUSTAVA)

(ISPRIČAT ĆE SVOJU NESRETNU PRIČU..)

(O BEZOBZIRNOJ MAJCI...)

(O OČUHOVOM ZLOSTAVLJANJU...)

(O TOMU KAKO JE BILA NAIVNA I PREMLADA JOŠ TAKO NEDAVNO)

(KAKO SE RANO UDALA ŽELJEVŠI SVOJU SLOBODU)

(KAKO SU POČELE NEVOLJE U BRAKU..)

(I KAKO JE OSTALA SAMA, PREPUŠTENA ULICI)

(PRISILJENA NAĆI PRENOĆIŠTE BILO KAKO I BILO GDJE)

(PUT JU VODI U BAROVE GDJE ŠLJAM ODMAH NAĐE PUT DO NJE)

(ON ĆE JOJ POMOĆI DA SE SREDI)

(ZADRŽAT ĆE JU S HEROINOM)

(PLESAT ĆE MU ZA LOVU PO STRIPTIZ BAROVIMA)

(UOČIO JU ČOVJEK KOJI VIDI DA JOJ TU NIJE MJESTO (LIJEVO))

(POVEO JE AMANDU SVOJIM KLINCIMA KUĆI)

(ALI JE SVE IZMAKLO KONTROLI)

(KOJI SUDOVI ĆE PROPALITETE IKADA PRITEGNUTI?)

(HOĆE LI OBRANA NA SUDU POMOĆI AMANDI?)

--------------------------------------------------------------------------------------

Trailer

Oznake: Robert Markowitz, Brad Pitt, Juliette Lewis, socijalna drama, sudska drama, 1990, 7/10

- 11:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.03.2015.

QUICK CHANGE (1990)

70.QUICK CHANGE (1990,USA) Ocjena: 8/10
(Brza promjena) komedija, satira, 89'
Redatelj: Howard Franklin, Bill Murray
Scenarij: Howard Franklin, Jay Cronley (knjiga)
Glazba: Randy Edelman
Snimatelj: Michael Chapman
Uloge: Bill Murray, Geena Davis, Randy Quaid, Jason Robards, Tony Shlhoub




E ako ovaj film niste vidjeli onda brzo okrenut internet naopačke i istrest ga van. Radi se o poznatoj komediji vrsnog glumca i autora komedija uopće, Billa Murraya. Bio je mnogo puta na televiziji tako da sam ga ja gledao bar nekoliko puta, ne baš deset, ali pet-šest sigurno. To vam samo govori da je komedija kako se ono kaže 'zakon'. Može ju se uvijek s voljom pogledat i uvijek će vas nasmijat. Film je ustvari jedna baš lagana satira, ne mnogo filozofska i za lupanje glavom o velikim metaforama društva nego baš onako balon za napuhavanje, napušeš, vidiš kako je glupo veliki, ne možeš ga zavezat kolko zrak prdi iz njega van, pa pukneš od smijeha. Onaj tanki sloj inteligentnog humora koji ide kao po ivici radnje je fantastičan i daje filmu sve što treba, pa evo da približimo cijelu situaciju: Bill Murray igra lika obučenog u klauna koji lagano ušeće u veliku njujoršku banku, digne revolver u zrak i objavi pljačku makar mu na prvu ama baš nitko ne povjeruje. To im i ne izgleda kao nešto previše novo. Polako ipak on sve prisutne strpa u đuturu i zaključa u kavez gdje su sefovi i krene u pregovore sa policijom koja je vani dopremila čitav bataljon specijalnih postrojbi. Grimm, kako se zove Murrayev lik sve lagano telefonom pregovara sa policijskim narednikom i usput preobučen u taoca na prevaru iziđe van iz banke sa hrpom novaca polijepljenog po sebi. Uz njega su kao taoci izišli i dvoje njegovih suradnika, djevojka Phyllis (G.Davis) i Loomis (R.Quaid), doživotni frend iz škole koji nije nimalo normalan, jedino što je vrlo dobroćudan. Tu kreće smijurija, kad njih troje ne uspiju iznaći načina da se iščupaju iz grada, do auto-puta koji vodi prema zračnoj luci, koliko u tom gradu sve ide naopako. Kakvog tu šarolikog svijeta ima, od radnika na cesti do portugalskih emigranata i arapskog taksista kojeg igra Tony Shlhoub iz serije 'Monk'. Sve je priglupo, tupasto, zatucano, pokvareno, obrnuto za popizdit. Za opljačkat banku i išetati van s milijun dolara u džepu dovoljna je tablica množenja na prste, a za izić na kraj sa svijetom na ulici kako bi se iskobeljao iz grada potrebno je otkriće teleportacije kao u 'Zvjezdanim stazama', dok policija analizira zvučne zapise i tapka na mjestu čekajući da se ovaj javi iz banke s novim naređenjima!

U filmu se smijemo uz omiljene face, bilo one u glavnim ulogama – uz Murraya, Geena Davis, Randy Quaid – bilo one u sporednim kao taksist Tony Shlhoub, čija imena manje znam, ali su prisutni u mnogim filmovima i serijama. Situacija na koje odapnete od smijeha morate naći bar dvije, makar i ne bili za komedije poput ove. Meni je ovaj film recimo onako za petak navečer u osam pa do devet i dvadeset devet; poslije toga vam baš može sjest horor ili kakav triler. Evo ga, u svakom slučaju ja sam ovaj film pogledao opet i zabilježio u svoj blog dnevnik.


(OVO NIJE NEW YORK)

(TO JE SLIKA NEW YORKA U PODZEMNOJ ŽELJEZNICI)

(PRESJEK DRUŠTVA)

(GOSPODIN)

(GOSPOĐA)

(MALO VEĆI GOSPODIN)

(JOŠ VEĆI GOSPODIN)

(MR.BOZO)

(BIO NASMIJAN BIO TUŽAN LJUDIMA SVEJEDNO)

(KLAUN... KAKO UOBIČAJENA POJAVA..)

(ZAPEO U GUŽVI; FENOMEN CHAPLINOVIH 'MODERNIH VREMENA')

(ON BI VAN, A ONI GA TIŠĆU UNUTRA)

(LOOMISA SVAKO MALO HVATA PANIKA)

(VOZI IH ARAPSKI TAKSIST KOJI NE RAZUMIJE NI JEZIK NI PROMETNE ZNAKOVE)

(SUPERSAVJESNI VOZAČ AUTOBUSA)

(MORA STIĆI NA STANICU TOČNO U MINUTU)

-----------------------------------------

(BILL MURRAY, GEENA DAVIS, RANDY QUAID: QUICK CHANGE, 1990)

-----------------------------------------

Quick Change Moments


Oznake: Bill Murray, Geena Davis, Randy Quaid, Komedija, satira, 1990, 8/10

- 11:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 10.02.2015.

AIR AMERICA (1990)

62.AIR AMERICA (1990,USA) Ocjena: 7/10
(Air America); akcija, komedija
Redatelj: Roger Spottiswoode
Scenarij: John Eskow, Richard Rush, Christopher Robbins
Glazba: Charles Gross
Snimatelj: Roger Deakins
Uloge: Mel Gibson, Robert Downey Jr., Nancy Travis





Ne smije se nasjesti na percepciju koja prevladava o ovom naslovu. Chateri ga nazivaju pomalo bez da su promislili sa onako.. cool akcić, komedija, s ocjenama ispod prosjeka. Ne bi to bilo baš tako, bez obzira na pomalo odbijajući plakat filma sa zvijezdama koje podsjećaju na neke malo sapunjaste filmove u svojoj ranijoj karijeri prije 1990. (naročito R.Downey Jr., koji je meni sasvim ok glumac). Film je to, kad se malo bolje sagleda, s tematikom i dramatiziranim satiriziranim fenomenom nalik na seriju i film M.A.S.H. (1970), o malo drugačijoj prirodi ratovanja u Vijetnamskom ratu. Kada kažemo Vijetnamski rat, mi ne možemo vidjeti samo jednu stranu tog sukoba koju između ostalog ima svaki rat, a ta bi bila onaj prsa o prsa s puškama u gorućem plamenu u moru neprijateljskih vojnika, i upitati se da li je film donio dovoljno napetosti i tako ocjeniti film. Tako je, u 'Air America' toga nema dovoljno.. i premda film itekako obiluje inteligentnim humorom, vi ga baš i nećete uvijek shvatiti i prihvatiti, jer ponekad zaista i nije sve toliko za smijeh ili podsmijeh. Iako je film zabavan i prava je parodija američke politike i poslovanja, sve je to primjenjivo i na neke druge prilike i neke druge ratove. Rat je kao rođeno polje za procvat kriminala, sive ekonomije, šverca, trgovine opijumom, krađe, kocke, prostituiranja, mutne trgovine oružjem itd. Pravo leglo prljavštine i zla koje nitko ne vidi i čemu nitko ne pridaje važnost. Nijedna medijska kuća, naravno nije došla snimiti kako ti 'fini' dečki rade svoj posao, jer bi ih najvjerojatnije popapala neka hm.. procrvena gerilska banda iz prašume. Može se posnimiti malo kako na humanitarnom planu ide dobro i dosta. Doista je važno i shvatiti ovaj film, osim što je moguće zabaviti se.

U ovome filmu radi se o Laosu 1970 ili 1971. kada su Creedence Clearwater Revival bili na 4. mjestu sa 'Run Through the Jungle' koja u ovom filmu svira među ostalim glazbenim brojevima iz tog vremena. Laos je zemlja na indokineskom poluotoku koja se pruža zapadno od Vijetnama i koja je predstavljala nešto kao tampon zonu, strateški teritorij na kojem su SAD i komunističke snage odmjeravale svoje snage na drukčiji način, vodeći manevarski rat pomaganja i propagande. Tamo se sve vidi, kako momci tvrtke 'Air America' rade na svojem planu američkog sna na tuđem terenu. Konspiracija i tajni forumi koji su iza američkih vlasti za svoj 'biznis' , dakako moraju imati i tegleču marvu i razne vrste plaćenika koji izvršavaju da robe cirkuliraju između bitnih točaka. Osjeća se da sve to funkcionira financirano od strane homića kakav je napuhanko američki senator koji se zabunio dok je kineskom genaralu predao kofere sa japankama, bermudama i ostalom odjećom misleći kako je ovaj nosač. Još je jedan fenomen vrlo uočljiv u ovom filmu, a taj je kada jedan od djelatnika 'Air America' kompanije veli kako će se svi poslije rata s odličjima po bircevima doma hvaliti gdje su sve bili na ratištu dok su ostali pjevali kurcu pjesmu. Ovaj film otkriva tu mogućnost: gdje su mnogi 'ratnici' zapravo riskirali svoju glavu.. po zonama gdje caruje šljam i trgovina i profiterstvo tzv. kompanija za transport hrane, lijekova i slično. Pa pogledajte i naš rat u Hrvatskoj; imate priču da je čovjek iz rata došao 1993. s cijelom videotekom doma a tek je onda kupio video-rekorder jer još nije 1989. kad smo svi mi ostali.. a da još nije pogledao pošteni film, jednostavno.. dovuklo se svašta s ratišta i zgarišta, kao da se tamo održavala tombola.

Ne, nikako film nije za zajebanciju iako tako izgleda, i mi ako je sve što želimo pobrojati viceve i fore koliko ih Mel Gibson ili njegov kompić tokom filma izvale, onda film i nije baš nešto, po tom pitanju je bolji Mister Bean. Ti skečevi su u filmu samo zbog atmosfere i pojačavanja parodije američkog vođenja politike usporedo sa ratom u Vijetnamu. Na samom početku filma, vidimo pilota Gibsona kako u jednoj birtiji-kolibi sluša na TV-u Nixonovu presicu gdje govori kako vojska SAD nije u ratu u Laosu, nego imaju mirotvornu ulogu; kaže – naša vojska nije u Laosu.. Iz toga proizlazi sve.. Laos je raj na zemlji, oaza za fantomske firme, lažne legaliste, opskurne gay senatore i političare, razne zgubidane iz američke burze koji žele zaraditi brzu lovu.

Roger Spottiswoode nije neki anonimus u svijetu filmske industrije. Čovjek zna raditi filmove. Neću mnogo nabrajati tako da ostane u prvom planu današnji osvrt na film, pa ću samo izdvojiti jedan za preporučiti: Under Fire (1983), kod nas preveden 'U plamenu Nikaragve' s Nick Nolteom i Gene Hackmanom u glavnim ulogama.


(NIXON: 'U LAOSU NEMA AMERIČKIH VOJNIH SNAGA..')

('...BRINE NAS POKRET TRUPA SJ.VIJETNAMA U LAOS..')

('AMERIČKO PRISUSTVO U LAOSU DOLAZI U OBZIR NA ZAHTJEV NEUTRALNE VLADE..')

('AMERIČKO LJUDSTVO NIJE TAMO DA BI SE BORILO..')

(..PRUŽAMO LOGISTIČKU PODRŠKU I OBUČAVAMO IH..)

(SELJAK S PUŠKOM)

(PUCA NA AMERIČKOG TRANSPORTERA)

(NEKAD I 'SKINE' POKOJEG)

(SLUŽBENO NJIH U LAOSU NEMA)

('VRAĆAMO SE NAŠIM OČIMA NA NEBU.. BILLYJU COVINGTONU..KAKO JE BILLY?')

('PUSHIN TOO HAAAARD!')

(BILLY U L.A.-U IZVJEŠTAVA O STANJU U PROMETU)

(ZA*EBAVA ŠOFERE)

(MLADO LUDO)

(SUSPENDIRALO GA)

(USKORO:'NAŠA FIRMA JE AIR AMERICA..')

('ČINE JE SAMO CIVILI, AMERIČKI PILOTI KAO TI..')

('ALI ODUZETA MI JE DOZVOLA.')

('NIŠTA ZATO, DOBIĆEŠ JE NA TAJVANU!')

(PILOTI NA 'LOGISTIČKOJ PODUCI')

(ODBOR ZA DOČEK SENATORA)

(OTKAD JE STIGAO..)

(NIJE SKINUO..)

(NADMENI OSMIJEH)

(SASTAJALIŠTE KRUPNIH RIBA DEBELIH MJEŠINA RAZLIČITIH MOTIVA)

(VIJETNAMSKI RAT POD NAVODNICIMA)

(KOJI RAT, TU TEKU MED I MLIJEKO)

(NE SE ZA*EBAVATI SA SENATOROM)

(SENATOR IZNERVIRAO LU SUNGA UHVATIVŠI GA 'SLUČAJNO' ZA KOLJENO)

(RISKIRA SE GLAVA I U FIRMI AIR AMERICA)

(LAOS)

(POLJA CVIJEĆA UZ 'GIMME SHELTER')

(NIJE SMAK SVIJETA)

------------------------------------

(AIR AMERICA, 1990)

------------------------------------

Gimme Shelter/The Rolling Stones



Oznake: Roger Spottiswoode, Mel Gibson, Robert Downey Jr, AKCIJA, Komedija, ratni, 1990, 7/10

- 13:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 27.12.2014.

AN ANGEL AT MY TABLE (1990)

52.AN ANGEL AT MY TABLE (1990,NZL) Ocjena: 9/10
(Anđeo za mojim stolom); biografska drama
Redatelj: Jane Campion
Scenarij: Laura Jones, Janet Frame (autobiografske knjige)
Glazba: Don McGlashan
Snimatelj: Stuart Dryburgh
Uloge: Kerry Fox, Alexia Keogh, Karen Fergusson



Poslije dosta dvoumljenja, nakon što su slike ovoga filma odstajale oko dva tjedna u mojoj glavi odustao sam od negativnog prvog dojma prema ovom filmu. Iritiralo me trajanje filma, jer mu to uostalom i jest glavni minus; traje malo predugih 2 sata i 38 minuta. Ima tu određenih površnosti i letimičnog neulaženja u psihologiju glavnog lika, ali sada mi je baš sve svejedno.. jer ovo nije Bergman ni Hitchcock i ne mora ni biti. Danas mi se film čini zapravo prekrasan i ja ga obožavam. Radi se o biografskoj drami o novozelandskoj pjesnikinji i spisateljici Janet Frame, o njenom djetinjstvu i odrastanju 1930-tih godina, o njenim mukama sazrijevanja kao djevojke i umjetnice i o torturi u državnoj bolnici nakon što su joj pogrešno dijagnosticirali shizofreniju, pa sve do puta u Europu 1950-tih. Ona je rođena u siromašnoj porodici s mnogo braće i sestara i oduvijek je bila malo debeljuškasto zamusano i raščupano crvenokoso čudo. Njezina čista duša, vječiti upitnik iznad glave, život i odrastanje na rubu zemaljske kugle u savezu su sa posebnošću nesavršene prljave djevojke loših zubi kojom ju je Bog obdario i znak su ljepote koju je krasno vidjeti, bilo na filmu, bilo na crno-bijeloj fotografiji, bilo na ulju na platnu, bilo u kojoj umjetničkoj formi. Janet Frame u ovom filmu je divno čudo prirode, kao cvijet kojem smeta kisela kiša, biljka podložna bolestima i nedaćama nedobrog svijeta ljudi. U njoj je nešto poput ideala netaknute izvorne ljepote. Njezina ljepota je iz Raja, dok sva druga ljepota modnih hostesa, glumačkih i pjevačkih arhetipa nema mjesta u Raju, nego je ta ljepota ljepota nametnuta, plaćena, pretplaćena, naplaćena, uplaćena, umjetno namirisana, ukrašena, uveličana, kićasta, plastična, špičasta, nakaradna. Nije baš da se vaš pisac tako lako zaljubljuje u likove iz filmova i romana, ali u ovom slučaju baš kao da ga je nešto odalamilo. Tri tjedna nakon što je pogledao ovaj film, shvatio je da mu je Janet posebna i čini se da se zaljubio. U sve tri glumice koje igraju Janet Frame. One su sve kao jedna. Blesavo zar ne? Eto… malo šale nije na odmet. Toliko je slatkih i simpatičnih momenata s malom Janet da ne može a da vas ne prožme milina. Pogledajte u slikama ispod. To dijete je kao plišani medvjedić kojeg vam dođe da ga zagrlite. Tu si ne možete pomoći, ma koliko profesionalnost od vas zahtijevala da pišete ozbiljnu recenziju. Sveukupno u slučaju Janet Frame zapravo se radi o jednom osjetljivom i osjećajnom biću koje s čuđenjem promatra svijet, koje je kao autentični izdanak povučene i iskrene ljudske prirode. Reći ću vam u suštini kako stoji sa ovim filmom redateljice Jane Campion. Film je prvenstveno za gledanje, u punom značenju te riječi. Kad ga pokušavate pratiti, mnogo čitati što se govori, mučiti glavu sa radnjom i pričom.. možda vam se neće film toliko dopasti, jer je u neku ruku suviše klasičan, nema nikakve posebne nadgradnje koja će vas zaokupiti više nego kod nekih možda uvjerljivijih i značajnijih biografskih filmova. Slike koje ću vam izdvojiti i posložiti bit će vam sasvim dovoljan pokazatelj što je adut ovoga filma. To je saga o životu jedne djevojke kakav jest. To je više poezija u slici nego bergmanovsko ili frojdovsko čudo psihoanalize. Ne može se umanjivati ovaj film zbog njegovih nedostataka, a ne može ga se ni uveličavati i dovađati u suvišne komparacije, zato jer se ovaj film voli. Nevjerojatno ali istinito, na prvo gledanje mi uopće stvari sa ovim filmom nisu ovako izgledale. Nakon poniranja u fotografiju filma, u sve njegove zakutke ja sam osjetio istinsko oduševljenje.

Evo slike..

(ŠTO SE TO U DALJINI VIDI?)

(IDEMO BLIŽE..)

(ČUDO)

(UVIJEK PROMATRALA ČUDNOVATI SVIJET LJUDI)

(..KOJI SU JOJ..)

(..BRANILI VIDJETI.)

(BOLEST)

(BOLEST)

(BOLEST)

(ŠTO TO IMA OVDJE)

(OD TATI UKRADENIH NOVACA KUPILA ŽVAKE PA IH DIJELI)

(PROZVANA PRED RAZREDNI SUD: 'ODAKLE TI NOVCI?')

(KAZNA; STAJANJE GLEDANJEM U PLOČU)

(VRIJEME PROLAZI.. JADNO MALO ZLATO PLAČE..)

(AŽDAJA LIKUJE)

(PRIMJEĆUJE SVE)

(SESTRICE KAO SARDINE)

(ZAMUSANE I BLATNE)

(VIDI SE KAMO JU PUT VODI..)

(ODRASTANJE NA RUBU SVIJETA)

(POZDRAV DJETINJSTVU)

(POSVUDA SA BILJEŽNICOM)

(U TINEJDŽERSKOJ DOBI; UVIJEK DRUKČIJA)

(IZRASLA U DJEVOJKU)

(NA LITICI GLEDAJU OBLAKE I PRIČAJU O DEČKIMA)

(NE ZNA SE UKLOPITI)

(SAMOĆA POD VEDRIM NEBOM)

(MUČNE GODINE TUGE U DUŠEVNOJ USTANOVI)

(DONIJELI JOJ U BOLNICU NJEZINU KNJIGU)

(DOLAZAK U ŠPANJOLSKU)

(OSLUŠKUJE I PIŠE UZ MIRIS SVIJEĆA, NOĆI I MORA)

(LJUBAV I ROMANSA)

(OPET SAMA)

(VRATILA SE)

----------------------------------------------------

(KERRY FOX)

Oznake: Jane Campion, drama, biografski, novozelandski film, 1990, 9/10

- 12:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 29.11.2014.

HENRY & JUNE (1990)

46.HENRY & JUNE (1990, USA) Ocjena: 9/10
(Henry i June); biografski, erotski, drama
Redatelj: Philip Kaufman
Scenarij: Philip & Rose Kaufman, Anais Nin (knjiga)
Glazba: Mark Adler
Snimatelj: Philippe Rousselot
Uloge: Fred Ward, Uma Thurman, Maria de Medeiros



(NAPOMENA: ako se netko susreće prvi put sa imenima H.Miller i A.Nin bolje da zaobiđe Wikipediju, nego je bolje da odmah posegne za ovim filmom ako već ne za Millerovom knjigom; moje mišljenje je da umjetnosti i doživljaju umjetnosti nizanje podataka iz nečije biografije samo škodi)

'KAKO BI PREKRASNO BILO OVO POGLEDATI U NEKOM MALOM KINU'

Pariz, 1931. Anais Nin (M.de Medeiros), još u ranijoj mladosti gubi nevinost sa današnjim suprugom, poslovnim tipom Hugom (R.E.Grant), upoznaje slobodoumnog i životnog pisca Henryja Millera koji radi na svom romanu 'Rakova obratnica' u kojem ulogu ima i alter-ego njegove žene June (U.Thurman) s kojom putuje u Europu. Anais Nin, voli Lawrenceovu knjigu 'Ljubavnik Lady Chatterly' svojevrsni standard erotske literature tog vremena. Prepuna je erotske fantazije i sva pršti od seksualnog naboja kojeg nikada nije izvukla iz sebe dalje od svojeg intimnog dnevnika. Da sebe još nije istinski ni upoznala osim kroz seks sa suprugom onako en face, ona svoje prvo duboko seksualno buđenje pronalazi u boemski tajanstvenoj Henryjevoj ženi June, a sve proživljava sa Henryjem.

Umjetnost (književnost) i odnos Henryja Millera i Anais Nin odraz su slike svijeta koja je erotska, seksualna, napaljena, koja se odnosi na privlačnost i želju za istraživanjem u ljepotama, peludu, nektarima i užicima svoga ljubavnog partnera. Njihov spontani ljubavnički tjelesni i izvantjelesni odnos odvija se na tragu prekida sa tradicijom sakrivanja u duge suknje do nožnih članaka, raskid sa tradicijom imperativa konzumacije seksa isključivo na bračnu noć (a u braku rijetko, više nikad, ili samo zbog rađanja 'plodite se i množite'), sa kulturom diktata novca i sa kulturom vraćanja na kanone nepovrijedivog logosa koji je nepromjenjiv i zadat od strane Boga. Njihov seksualni život, oni sami ga tako percipiraju, je vječno traženje jednoga u drugome. Međutim, seksualnost ima i svoju rušilačku i ubilačku narav; svaki put dok se predaje An'ais svog ljubavnika istom i izdaje. Nakon stare avanture žudi za novim drukčijim izazovom erotike. Čini se kao da svaki put svog ljubavnika nakon seksa ostavlja mrtvog u krevetu. A on se ne osjeća izdat nego ponovno juri za njom, kao da je još neistražena, dalja i tajanstvenija nego ikada. I to sve ne osjećajući krivnje što je ljubi na način što želi još bolji seks sa njom.

Mnogo je onoga što mi je upalo u oči između pročitanoga od komentara različitih ljudi nakon odgledanog filma Philipa Kaufmana 'Henry & June', a što mi se čini kao nedobro viđenje. Prvo i osnovno, publika koja sjedi i gleda film s čisto moralističke pozicije će u tom smjeru komentirati scenarij, radnju, postupke i ponašanje lica u filmu. Možda ne više, ali barem desetak sličnih komentara iščeprkao sam surfajući po netu, a koji se odnose na lukrativnu, koristoljubivu, paklensku crtu Anaisina karaktera koja kao krvopija iskorištava muškarce i žene u filmu na emocionalnu, duhovnu i moralnu štetu svoga supruga, bankara Huga. Slično, postoji krivo shvaćanje Henryjevog lika, kao ružnog prasca koji iskorišćuje žene tražeći od njih samo puteni užitak i seks, da je tipična američka svinja koja se preserava itd. Naprotiv, u filmu u jednom navratu on čak jasno daje na znanje svojoj novoj ljubavnici Anais, da ga smeta kad ona govori 'jebao si me i jebeš me'. On u kinu sjedi sam i plače na nijemi film 'Stradanje Ivane Orleanske' dok se svi u sjedalima imperativom romantike svojega doba uvjetovano grle i ljube 'jer se to tako i na filmu radi' (ljubi). Henry Miller nije samo obični 'fucker' kojemu je 'njegov džoka' centar svijeta, što će reći – lik pisca H.Millera u ovome filmu ne valja gledati kao da se radi o negativcu i rušitelju djevičanskih bedema, kao da se radi o Jokeru iz 'Batmana' ili Lexu Luthoru iz 'Supermana'. Svijet je H.Millera prosudio olako po nekakvoj ukupnoj poganoj slici koja je o njemu proizašla. Treba početi osjećati i misliti o onome kako on piše. Uostalom što fali ako njegov 'džoka' njemu i predstavlja centar svijeta ako njome usrećuje drugu polovicu svijeta, u ovom slučaju svoju ljubavnicu Anais. Taj seks je obostran, ali je i priroda takva da zahtijeva poraz drugog muškarca. 'Pogani' jezik u književnim radovima je opet nešto drugo i moguće ga je svakako interpretirati.

Lik Henryja Millera, pa neka bude 'ružan i zao' dođe vam nešto kao ukupnost obrnute svijesti prema gledanju na erotiku, strast, ljubav i seks, pa čak i platonsku romantiku, od one kako ju gledaju onodobni glasnici i zastupatelji vremena u svojoj lijepoj književnosti, umjetnosti i općenito javnom životu. Lawrence ili Miller je samo jedan, kao što su 'prokleti pjesnici' kao naš Kamov rijetke ptice u moru starih pisaca visokog cilindra i zašpičuljenog brka što su visili na promenadama po gala večerima i svjetskim izložbama. A opet, Henry, za jedne zadimljene zdravice u malom pariškom kružoku autoironično i sladostrasno kao sam dionizijski poslanik govori Anais koja je inspirirana H.D.Lawrenceom : 'Tko sam kvragu ja da prigovaram Lawrenceu, on želi osloboditi književnost.. a potom dok sa radija usred swing prijenosa uleće Adolfov pozivno-odzdravni poklič za boj – 'Sieg – Heil!, Sieg Heil!' – Henry tiho domeće: ' Ma jebeš Hune!' , ustaje na noge i zapleše. On kao da je nadišao tugu i bol 'prokletih' boema i oživio ideju radosti živog 'jebe mi se' za sve autoritete. Tko da mu naređuje kako će i s kime ljubovati? Adolf? Zvonar crkve Notre- Dame? Liga naroda za ova i ona prava i toleranciju?

Ne bih želio raspredati naširoko o svim drugim aspektima i mogućnostima gledanja na ovaj film. Bilo bi dobro da pogledate ovaj film. Ova erotska drama je film o vremenu koje je bilo takvo kakvo je bilo (prva pol. 20. st.) – takvo je bilo mnogo prije, a takvo je vrijeme u dobroj mjeri i danas – slijepo, pokoreno i porobljeno; to je film o seksualnoj energiji, o životu kroz seksualnost, o ženskoj seksualnosti i o muškoj seksualnosti, o percepcijama, o fantazijama, o iskustvima, o željama i eksperimentiranju.. o ravnopravnoj mogućnosti ljubavi uz nesputanu seksualnost, o Henryju Milleru, June, o lažima, istini i Anais Nin. I naposlijetku, da zaključimo – ovaj film nije puka biografija gospodina Henryja Millera ili Anais Nin.

--------Kratki književni intermezzo-------

H.Miller: 'Rakova obratnica'

„ Jesen je moje druge godine u Parizu. Poslali su me ovamo zbog nekog razloga, koji još uvijek nisam u stanju dokučiti. Nemam novaca, nemam prihoda, nemam nade. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Prije godinu dana, prije šest mjeseci, mislio sam da sam umjetnik. Više to ne mislim, 'sad jesam'. Sve što je literatura, otpalo je od mene. Nema više knjiga koje treba napisati, bogu hvala.

Što je onda ovo? Ovo nije knjiga. Ovo je optužba, kleveta, osobna uvreda. Ovo nije knjiga, u običnom smislu te riječi. Ne, ovo je neprekidno vrijeđanje, ispljuvak u lice Umjetnosti, noga u tur Bogu, Čovjeku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Ljepoti… čemu god hoćete. Ja ću vam pjevati, možda malo neskladno, ali pjevat ću vam. Pjevat ću vam dok crkavate, plesat ću nad vašom prljavom lešinom…


Da biste pjevali morate prvo otvoriti usta. Morate imati pluća i ponešto poznavati glazbu. Nije potrebno imati harmoniku ili gitaru. Bitna je stvar 'htjeti' pjevati. Prema tome, ovo je pjesma. Ja pjevam.


Tebi, Tanja, pjevam. Bilo bi mi drago kad bih mogao pjevati bolje, melodioznije, ali onda nikada ne bi pristala da me slušaš. Čula si druge kako pjevaju i oni su te ostavili hladnom. Pjevali su ili previše lijepo, ili nedovoljno lijepo.“

……

„ Svijet je rak koji sam sebe izjeda… Razmišljam o tome kako će onda, kad se velika šutnja spusti na sve i sva, glazba konačno likovati. Kad se sve opet povuče u utrobu vremena, obnovit će se kaos, a kaos je partitura na kojoj je ispisana stvarnost. Ti si, Tanja, moj kaos. Zato ti i pjevam. To čak nisam ni ja, nego svijet koji umire, odbacujući košuljicu vremena. Ja sam još uvijek živ, udaram nogama u tvojoj utrobi, stvarnosti na kojoj se piše.

Polako tonem u san. Fiziologija ljubavi. Kit s penisom od dva metra, koji se odmara. Šišmiš – penis libre. Životinje koje imaju kost u penisu. Dakle, doslovno tvrd ko kost… 'Na sreću, kaže Gourmornt, u čovjeku se izgubila koštana struktura.' Na sreću? Da, na sreću. Zamislite samo ljudsku rasu kako hoda po svijetu s podignutom košću. Klokan ima dvostruki penis – jedan za radne dane a drugi za blagdane. Drijemam….. “


(Ovaj roman je bio više godina zabranjivan)

Film je inače primarno iz Anaisine perspektive pa je možda trebalo da ovdje stoji literarni umetak iz njezine knjige, a ne iz njegove. Pa ipak, kad pitate vašeg filmskog blogera, on radije čita Millera, a gleda fino nijansiran i dimenzioniran erotski film.

(AN'AIS U ORMARU PRONAŠLA UZBUDLJIVE SLIKE)

(SLIKA NEPOZNATOG VLASNIKA)

(SLIKA NEPOZNATOG VLASNIKA)

('U ORMARU POSTALA SAM UPOZNATA SA BESKRAJNIM VARIJACIJAMA SEKSUALNOG ISKUSTVA..')

(U NJOJ JE PROBUĐENO NEŠTO ŠTO JE U SVIJETU ODAVNO ZASPALO)

(S LIJEVA NA DESNO: HUGO, AN'AIS, HENRY)

(HENRY: 'PO MENI, SEKS JE PRIRODAN. KAO ROĐENJE ILI SMRT..')

(UOČILA 'TAJNU' NA HENRYJEVU ZIDU)

(JUNE)

('ZDRAVO MALA, ĆOŠKARIŠ?')

(HENRY I JUNE- KAKO JE PROZREO NJENU PRIČU)

('A ONDA SAM SHVATIO..MAZNULA JE CIJELU PRIČU..')

(ONA SLUŠA: KAO VJEČNO ZAČUĐENO BIĆE)

('MRZIM MUŠKARCE KOJI SE BOJE ŽENSKE SNAGE..')

('NE PLAŠIM SE TVOJE SNAGE! DOPADA MI SE!')

('OVO NISAM JA.. ISKRIVIO SI ME..')

('NARAVNO DA SI TI.. TO SI TI U MENI..')

('TI SVE PORUŽNJUJEŠ! TEBI JE SVE ŠALA! TI SI SRAMOTA ZA PISCA!')

('TI NISI ČOVJEK! TI SI DIJETE! ISKORISTIO SI ME, JEBAČU!')

(EKSPLOZIJA-BOJA KRVI NA ZIDU STRASTI)

('STID ME JE TVOJIH OČIJU..')

(LIJEPA KAO SAN)

(VRTLOG STRASTI)

Oznake: Philip Kaufman, Uma Thurman, erotski, drama, 1990, 9/10

- 18:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 24.10.2014.

KING OF NEW YORK (1990)

33.KING OF NEW YORK (1990, USA/ITA/UK) Ocjena: 8/10
(Kralj New Yorka); kriminalistički, triler
Redatelj: Abel Ferrara
Scenarij: Nicholas St. John
Glazba: Joe Delia
Snimatelj: Bojan Bazelli
Uloge: Christopher Walken, David Caruso, Laurence Fishburne, Wesley Snipes



Od samog početka filma jasno nam je da narko-boss Frank White (C.Walken) koji izlazi iz zatvora natrag u podzemlje New Yorka, da on nikako nije običan kriminalac. To jest jasno nam je da je on krupna riba čim ga iz zatvora vozi limuzina u njegov raskošan apartman.

Suština stvari kojom se Ferrara bavi u podkontekstu svoga filma otkriva se u momentu kada se Frank u dobrom društvu na jednom okupljanju vraća u javnost i kada prvi put po izlasku iz zatvora razgovara sa svojom odvjetnicom, tajnicom i ljubavnicom Jennifer (J.Julian). Evo kako ide dijalog:

Frank: „ Što je, zar ti nije drago što me vidiš? “
Jennifer: „ Ti pripadaš tamo kamo su te smjestili. Možda se ovaj put skloniš od nevolja.“
Frank: „ To ovisi od sposobnosti mojih advokata.“
Jennifer: „ Zar ljudi kao ti vjeruju u pravni sustav? “
Frank: „ Ljudi kao ja jesu pravni sustav. “

Radnja se vrti oko ratovanja između bandi oko prevlasti nad biznisom s drogom, ali je ustvari jasno da je akcent na pitanjima moći bossa i problema poretka koji vlada ne samo na ulicama i kvartovima New Yorka, nego poretka na višoj razini. Kako pratimo krvave obračune narko-gangstera po mračnim ulicama i zakucima grada sve više stječemo dojam o kakvom se tu paklu radi. Kao da smo u labirintima Pakla. Dok bučni obračuni svim vrstama oružja traju, kroz noć putuju užasavajući krici progonjenih, hropci zaklanih, cvilež teško ranjenih, pa se pitamo gdje je u toj govnariji među nakazama što se ganjaju kao bijesni psi, gdje su organi reda. U to shvatimo da bagru zapravo i progoni policija, ali pod okriljem mraka: bez patrola, bez sirena, bez helikoptera i reflektora, bez razglasa koji pozivaju na predaju a koji se čuju i na slapovima Nijagare. Korumpirana policija kao da vodi svoju privatnu potjeru. Sav zakon, i sva izvedba tih 'organa policijske vlasti' manifestira se u prolijevanju krvi; policija je trula i korumpirana, sve je biznis i sve je pokvareno do srži, zato je i poredak takav, cvatu Sodoma i Gomora, na vrhu čijih hijerarhija su bossovi koji vode cijeli posao. Ako je Frank White jedan kralj smrti, novca i laži, mora postojati i drugi – a taj sasvim sigurno sjedi u nekoj udobnoj uredskoj stolici na poziciji legalno izabranog. Naš 'kralj', Frank White, na uvjetnoj slobodi, zapravo je na najboljem putu da svojim korisnim društvenim djelovanjem, doniranjem u medijski eksponirane dobrotvorne svrhe uđe u politiku. Njegov put je kao idealan da postane gradonačelnikom, jer on ne može biti ništa manje; on nikada nije onaj koji je korumpirani, on nije taj koji služi, sluša ili izvršava naređenja. On je vladarska ličnost i zna kako se služi narodu. No mi znamo da je Frank 'bagra' pa iz toga slijedi zaključak da on može biti samo kao kontrapunkt gradonačelniku. 'Gradonačelnik' pod imenom 'Kralj podzemlja' koji drma gradom. New York funkcionira kao klepsidra; lova se prelijeva kako se sat okrene. Vlast nije samo u jednim rukama legalno izabrane političke elite, nego je vlast uvijek i na drugoj strani. Vladavina podzemlja gradivni je dio čitavog poretka. Pa ipak nije sve to u filmu i razrađeno, nego je kamera usmjerena na Frankovu ličnost i na položaj njegove uloge krupnog kriminalca.

Nije Frank White baš nekakav osobiti moderni Robin Hood kako to stoji u raznim komentarima, nekakav osobiti good guy. Srednjovjekovni, filmovima ovjekovječeni Robin Hood je isuviše romantičarski smiješko za ovakvu paleface ledenu mrtvačku pojavu poput ovog kralja kokaina. Dok je Robin Hood otimao bogatima i dijelio siromašnima kao dobri djedica sveti Nikola, to 'baca' na socijalnu bazu potrebe za revolucijom običnog klasno ugnjetenog naroda. Frank White jedino ima sa Robin Hoodom zajedničku poziciju s koje startaju i jedan i drugi, a to je pozicija 'nepravednika' koja mu u društvu pripada. Međutim, Frank je takav 'kralj lopova i razbojnika' kao kakav anti-papa. U njegovim rukama nije samo luk i strijela ili mač, hrabrost i ljudske vrline, nego naprotiv on je moćan i sposoban manipulator, on naređuje smaknuće u svojim redovima, on je anđeo smrti, pa i laži ako je to potrebno. Njegova gala večer u humanitarne svrhe za bolnicu kojoj treba 16 milijuna dolara nije stvar dobrog srca, nego stvar dobre politike. Da, humanitarna pompa s tv-hostesama, šljokicama, blistavim osmjesima uvaženih gostiju, gospodom sponzorima sve je to sjajno, ali u svojoj naravi hladno i lažno. Ta lova 'prikupljena' pod motom humanitarstva 'namlaćena' je na onakvim radnjama i zvjerstvima pakla kako vidimo kroz cijeli tok filma. Dakle, humanitarstvo 'kralja pakla' sa željom da se spasi bankovni saldo bolnice težak 16 milijuna dolara u sustavu je pokvarenih transakcija i tokova novca, i nije mu uloga da se kupi gomila praška sa pranje bolničkih plahti. Ti veliki novci dio su jedne cirkulacije nalik na centrifugu. Taj novac koji ima magnetsko svojstvo se usisava, pere, ispire, čisti i otima.

Ovako izgleda kvalitetan kriminalistički film koji se bavi suštinskom ličnošću jednog moćnog bossa i slikom društva u kojem se odvija paklenski rat za prevlast nad poslom. Dojam filma na trenutke može zavarati ako pokušate pregledati isječke iz filma na preskokce, jer se odvijaju i možda malo preuveličane akcijske scene, pa se može donijeti skeptičan sud o cijelom filmu. Film se gleda polako, i treba se ukopčati.

(IZLAZAK IZ ZATVORA)

(POKER FACE)

(BLUE POKER FACE)

(CRNAČKA BANDA RADI ZA NJEGA)

(ĐEPARI USTUKNULI-IŠLI ĐEPARIT VRAGA)

(BOG PODZEMLJA-VRHOVNI AUTORITET)

(BUSCEMI'S LAB :))

(..SKENJAO SAM NOGU NA KOŠARCI, PA MORAM ZGUTAT ASPIRINE..)


(TITO-COLOMBIAN BOSS)

(SODOMA I GOMORA AMBIJENT)

(PRIJEKI SUD)

(IZLAZAK IZ PODZEMNE NAKON OBAVLJENOG 'POSLA')

---------------------------------------------

(ABEL FERRARA)

Oznake: Abel Ferrara, C.Walken, kriminalistički, 1990, 8/10

- 09:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.09.2014.

PRESUMED INNOCENT (1990)

17. PRESUMED INNOCENT (1990,USA) Ocjena: 8/10
(Nedokazana krivnja); kriminalistički, sudska drama
Redatelj: Alan J. Pakula
Scenarij: Scott Turow (novel), Frank Pierson, A.J.Pakula
Glazba: John Williams
Snimatelj: Gordon Willis
Uloge: Harrison Ford, Raul Julia, Greta Scacchi



Ponekad se dogodi da vas film očara tek na svom završetku. Takav slučaj je i u ovome. U sudskim dramama obično morate sudjelovati i pomalo pristajati na etičko-moralno-konvencionalne zavrzlame koje se događaju na i oko sudnice, kao da vas se nagovara da budete upravo vi kao gledatelj stanovita porota, i ujedno istražitelj različitih perspektiva nekog slučaja. I u načelu da vidite kako to ''ipak'' na kraju krajeva sud funkcionira(!) u ime naroda ili kralja pred božjim licem i licem boginje Pravde. Da filmska umjetnost ne trpi 'štancanje', gomilanje i pretjerano redanje sličnih nastvaka u dugim i neprekidnim serijalima dokazuje nam ovaj vrlo uspješno napravljen film. Igrani film upravo je fizički uža-a-konkretnija forma nego je to razvučena forma tv-serije. Kada imate dobru knjigu, kvalitetno pripremljen scenarij, dojmljive majstore kinematografije i izvedbe imate i dobar film nebitno o kojem se žanru ili podžanru radilo. 'Nedokazana krivnja' svidjela mi se jer nikome ne piše na čelu ništa osim da su svi upleteni. To 'svi upleteni' je presudilo ovom filmu da ga se spomene. Doslovno ali doslovno (karakteristično za role Harrisona Forda) svi igraju uloge s osjećajem kako im to ozračje sudskog procesa nalaže. Slučaj je raspleten i vodi nas kroz niz indicija do snažnog preokreta. Ne bih se pretjerano želio osvrtati na termine poput 'plot twist' s engleskog govornog područja jer to ne valja dok se komentira film, pogotovo ako se govori o sadržaju. To na pola otkriva gledatelju da zna da se mora nešto naglo i nepredvidivo preokrenuti pa sva čarolija filma lako može pasti u vodu ako ste u startu prepoznali npr. ubojicu. Ali, eto da se spomene (bez otkrivanja radnje filma); filmovi koji u sebi sadrže 'plot twist', a obično su to napeti krimići, trileri ili misterije zarazni su do boli da ih pamtite upravo po tome. Komplicirana zavrzlama oko optužbe za umorstvo kolegice odvjetnice i ljubavnice koja je nametnuta javnom tužiocu Sabichu (H.Ford) neće nas od početka do kraja navoditi na to kako se sve dogodilo nego zašto. Shvatit ćemo neke stvari o Sudu kao organizmu u kojem se odvijaju vrlo zbrkani procesi, nikada onakvi kao npr. u čovjekovom tjelesnom organizmu, nego upravo kao u čovjekovom duševnom i misaonom organizmu. Kao kad čovjek nešto obeća a već je napola svjestan u startu da neće izvršiti obećanje, tako i sud tretira pravdu. Film 'Nedokazana krivnja' mnogo je više od sudske drame koja se bavi konkretnim slučajem, film je mnogo više i od filma napetosti – ima nešto što stoji u podkontekstu same priče koju pripovijeda optuženi tužilac Sabich (Ford), a to je traganje za postojanjem Suda. Suda zapravo nema, a suđenje u sudnici je samo igrokaz. Postoje pravorijeci, sudska rješenja, ali nikad ih nema na svjetlu dana. Sud je nešto duboko lažno. Glas pripovjedača na koncu filma je potresan, prava tragedija kao da se kotrlja u njegovoj duši. Pogledajte kako i zašto.



(NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI)

(BRANITELJ-TUŽITELJ-OPTUŽENI)

(TAKTIČKI TIME-OUT)

(PROIZVODNJA JAVNOG MNIJENJA)

('ANTI-TEATAR')

Oznake: A.J.Pakula, Harrison Ford, sudska drama, 1990, 8/10

- 11:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 06.09.2014.

A SHOCK TO THE SYSTEM (1990)

9. A SHOCK TO THE SYSTEM (1990, USA) Ocjena: 8/10
(Šok za sistem); triler, komedija, kriminalistički
Redatelj: Jan Egleson
Scenarij: Simon Brett (knjiga), Andrew Klavan
Glazba: Gary Chang
Snimatelj: Paul Goldsmith
Uloge: Michael Caine, Elizabeth McGovern, Peter Riegert



Graham Marshall (M.Caine) ima u sebi nešto što bi jedan idealni makijavelistički vladar mogao samo poželjeti. Graham Marshall je 'čarobnjak', nevjerojatni umjetnik i genije raspolaganja sa moći. U svom životu bio je on biznismen, marketinški menadžer u bogatoj tvrtki, stekao je sjajnu kuću, dobar auto, solidnu zaradu, oženio snobovsku suprugu i dobio punicu koja mu non-stop zanovijeta. I tako polagano s vremenom mu se sve počelo urušavati u smislu kontrole i vlastitog položaja, a kao vrhunac mu je došlo kad u firmi nisu promaknuli njega na položaj šefa, nego nekog ulizicu Boba koji je bio trebao biti ispod njega. Jedne večeri kad se već dobrano nagomilo bijes u toliko specifičnom i karakternom Caineu on više-manje slučajno gurne žicaroša skitnicu pod vlak u metrou što mu potpuno rastvori polje djelovanja, tim više što se incident dogodio neopaženo. Caine kreće u stratešku igru planiranja savršenih zločina kako bi ostvario svoj cilj, kako bi osvojio sve što njemu pripada a da to trenutačno drže i kontroliraju drugi; a to je moć i kontrola nad svim stvarima u svom životu. Ukratko: posmicati svu konkurenciju i sve što mu predstavlja uljeza. Započeo je najprije od svoje supruge koja voli mužev ugled.. Gnjev i mirnoća kojom mrzi snobizam svoje žene, yuppijevski kretenizam u svojoj firmi; paklenska igra savršenog vladara nad ljudima i stvarima u svom životu od strane Michaela Cainea odigrane su toliko dobro da nećete požaliti ni sekunde odgledanog filma. 'Šok za sistem' je nepretenciozna ali ozbiljna, čistokrvna crna komedija koju vrijedi imati u nekoj široj filmskoj kolekciji. Za sladokusce dobrih i pomalo zapostavljenih filmova iz malo daljih filmskih godina.

Oznake: Michael Caine, crna komedija, triler, 1990, 8/10

- 12:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 29.08.2014.

ALMOST AN ANGEL (1990)

4. ALMOST AN ANGEL (1990, USA) Ocjena: 4/10
(Gotovo anđeo); komedija, drama
Redatelj: John Cornell
Scenarij: Paul Hogan
Glazba: Maurice Jarre
Snimatelj: Russell Boyd
Uloge: Paul Hogan, Linda Kozlowski, Elias Koteas




Mogu se zadubiti u najrazličitije filmove, ali u ovakve bogami ne. Što se tu imaš zadubiti. Film se temelji na klišeju koji je povezan sa činjenjem dobra drugima na pravi način, a tobože bez naročitog religioznog propovijedanja. Hogan (Krokodil Dundee) je bivši robijaš, varalica i pljačkaš koji jednog dana skoči pred kamion kako bi spasio neku djevojčicu, ali sam pogine i postane anđeo. U dogovoru sa C.Hestonom (Bogom s bradom) on se vrati na Zemlju ali na služenje 'uvjetne', tako što će se sam popraviti i činiti dobro drugima. Time mu je dana druga prilika da ne bude više zločesti kriminalac koji ide protiv reda i zakona. U principu film teče kroz zezanje, da bi se kroz jednu tužnu priču na kraju stekla nekakva divna moralna pouka. Ako nešto malo humora kroz film i postoji on je potpuno upropašten sa time što 'Krokodil Dundee' stalno uz sebe nosi Bibliju i čitucka prosvjetljujuće šablone koje već i bantu plemena u Africi od vrtićke dobi znaju napamet. Tu su i dijalozi sa popom, sa mecenom koji će poduprijeti humanitarni rad, svjetleći križ na tornju crkve, i čitava stvar se opet vrti uglavnom oko prokletog-otetog novca i muke po svetom Ivanu kome taj novac prije pripada. Mnogo toga već viđenog što ne može zaprepastiti više ni djecu, ni odrasle. O duhovnosti iz ovog filma ne možete izvući ni 'd'. Nekoliko solidnih štoseva 'nabildali' su ovom filmu ocjenu na 3.

Oznake: Komedija, 1990, 4/10

- 10:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.08.2014.

BASKET CASE 2 (1990)

3. BASKET CASE 2 (1990, USA) Ocjena: 7/10
(Stvor iz korpe 2); horor, komedija, fantazija
Redatelj: Frank Henenlotter
Scenarij: Frank Henenlotter
Glazba: Joe Renzetti
Snimatelj: Robert M. Baldwin
Uloge: Kevin Van Hentenryck, Judy Grafe, Annie Ross



Da sam ovaj film posmatrao kao film strave ili kao komediju, film ne bi dobio toliko dobru ocjenu. Da, film ima vidljive karakteristike i jednog i drugog žanra, ali u tom pogledu film nije pretjerano ni uvjerljiv niti toliko dobar. Nego, ono što je u ovom filmu iznenađujuće dobro, još od prvog nastavka iz 1982., jest ideja. Ideja o sijamskim blizancima koje su prisilno razdvojili, a s posljedicom da oba dijela (koja su bila jedno tijelo) sada ne mogu jedno bez drugog. Mladić Duane (K.Van Hentenryck) ostao je normalan, a njegov „brat“ ostao je stvor, groteskno nakazan. Taj stvor je zapravo samo glava i nakupina ružnog tkiva. U stvoru postoji silan bijes i želja za osvetom, ali i osjećaj da je zdravi dio njega, premda normalan, zdrav i lijep – brat Duane – bolji dio njega od kojeg su njega – nakazu – odvojili. Taj prvi dio trilogije ogledni je primjerak jeftine B-produkcije američkih filmova i doista je izrađen neuvjerljivo, ali je zato nastavak, Basket Case 2, mnogo bolji. I opet je bolji u pogledu razvitka od početne intencije prema ostvarenju konačne ideje. Drugi dio progovara o fenomenu nakaznosti. Ponovno nije iz gorega reći da valja malo zaobići segmente žanra i samu tehničku fabulu; u čemu je važnija slika samog terora, brutalne smrti ili pak puta k romantičnoj vezi između Duanea i Susan. Svijet nakaznih stvorenja prikazanih u filmu zanimljivo je posmatrati kao da su ispala iz Dalijevih platna. U ovom filmu postoji živi nadrealni simbolizam. Bez obzira na samu namjeru režisera i scenarista mora se priznati da je ostvareno više nego dobro. U ovom drugom, još uvijek jeftinom nastavku, postavlja se filozofsko pitanje o relativnosti groteske. Sjajan je citat u kojem revoltirani i pomućeni Duane, koji bježi od spoznaje vlastite nakaznosti, kaže: „ Da mi je ruka odsječena, to je ne bi načinilo novom osobom… nego samo još jednim izgubljenim dijelom. “ ; njegov odstranjeni sijamski brat koji je nakazan, time što je nakazan, uvjetuje zdravog Duanea koji je cijeli život solidaran sa nakaznošću svijeta, i tako pomiren sa vlastitom nakaznošću jer je preko svog brata Beliala (stvora) prisiljen na potiskivanje vlastite slobode. Jedan od vrhunaca filma je u odvratnoj sceni seksualnog odnosa mutiranog dijela tijela, dakle nakaze, sa drugom takvom nakazom Evom, dok zdravi mladić Duane uvučen u taj svijet nakaznosti ne može, upravo zbog toga ostvariti svoju prvu intimnu seksualnu vezu. Jedan od također sjajnih dijelova filma je kada grupa nakaza, predvođena „normalnim“ Duaneom vijeća o tome je li čovjek iz vanjskog svijeta koji želi za tabloid izvući senzaciju i korist od slikanja grotesknog svijeta, je li taj čovjek normalan, to jest nije li on možda nakazan. Postavlja se pitanje koja će etika prevagnuti, ili čija; može se dogoditi da prevagne stajalište nakaza i mutanata, premda su u manjini. Tako bi nakaznost postala „normalna“ i poželjna, a tzv. normalnost, nakazna i odbojna.
I da, još jedna stvar – uz ime Henenlotter nećete dobiti horor uz koji se nećete nasmijati. Tako je i s ovim.

Oznake: horor, 1990, 7/10

- 11:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se