ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

petak, 26.02.2016.

JOE (1970)

140.JOE (1970) Ocjena: 8/10
(Joe) SAD, drama, triler, 117', IMDb: 6,9/10
Redatelj: John G. Avildsen
Producent: David Gil, Christoper C. Dewey, Dennis Friedland
Scenarij: Norman Wexler
Kamera: John G.Avildsen
Glazba: Bobby Scott
Uloge: Peter Boyle, Dennis Patrick, Susan Sarandon




IMDb - Joe (1970)

Film Joe Johna G. Avildsena punokrvni je američki film o sukobu konzervativne i liberalne struje u američkom društvu nastao u jeku hippyjevskog pokreta i razbuktale seksualne revolucije s kraja 1960-tih i početka 1970-tih.

Radnik Joe je 35-godišnjak iz predgrađa koji ima obitelj i uzdržava je radom u metalurškoj tvornici za teško stečenu plaću. Nije agresivan, i naoko je običan i malo sirov tip, ali je u njemu nagomilan bijes zbog političkih i društvenih okolnosti zbog čega on pod dozom alkohola neprestano gunđa i žesti se po obližnjim kvartovskim lokalima. Ljut je na državne povlastice i socijalna davanja crncima, na novu modernu muziku, na seksualno oslobađanje, homoseksualce, mlade koji lješkare i ništa ne rade i to država podupire. Joe premda, nije kriminalan tip, doma u svom podrumu ima arsenal oružja i sasvim sigurno ima fantazije o svojevrsnom 'obračunu'.

Priča kreće sa djevojkom koju glumi mlada Susan Sarandon, kćerkom oca 'starog kova' Billa Comptona (Dennis Patrick) iz više klase i koja je zaljubljena u rastrojenog dilera i junkieja Franka i s kojim se zabavlja u njegovom stanu. Taj stan je oličenje konzumacije produkata seksualne i kulturne revolucije pomiješane sa heroinskom izmaglicom. Mlada djevojka, u duhu je pokreta i zaljubljena je u Franka i sve više potpada pod njegov utjecaj. Nakon jednog kćerkinog predoziranja, otac, sav u brizi pronalazi Frankov stan gdje se s njime suočava. Potaknut neredom u stanu i Frankovim posprdljivim ponašanjem propalice u Billu se rodi ubilački poriv i on zadavi Franka. Jedne večeri u kafiću u koji zalazi Joe, dok ovaj priča svoje svakidašnje 'blue collar' jadikovke, Bill mu u šali izjavljuje kako je on upravo 'stvarno ubio jednog'. Joea taj neobično ozbiljni gospodin strašno fascinira i on ga istog trena shvati ozbiljno i oduševi se za Billov zločin. Bill se prerekao, i uskoro shvati da je Joea navukao na vrat. Ali, što i njega samog iznenadi, počne osjećati simpatije prema Joeu. Blue collar Joe susreće white collar Billa Comptona i oni čak postaju kućni prijatelji. U međuvremenu Billova kći nestane i njih dvojica u potrazi za njom odlaze u jedan noćni klub gdje se nalaze mladi hipici.

Zavisno od toga tko u filmu što traži, film se može valorizirati kao prosječno ostvarenje, ali i kao vrstan film čija tematika je aktualna do danas 40-tak godina poslije. Čini se da film drži 'normalnu' distancu i suzdržava se od bilo koje političke struje. Film je jednostavno socijalno-političko-psihološko angažirani triler s tankom linijom crnog humora koji vrhunski prezentira vrijeme na prijelomu šeszdesetih i sedamdesetih.

S filmovima iz tog doba koji su socijalno angažirani i oblikovani uz struju realizma aktualnost priča iz razdoblja noir filmova pada u sjenu. Priče o gangsterskom kriminalu i bandama, priče o moralu i nemoralu u western filmovima potpadaju pod žanr prošlosti. Sada 'psiho' kao Hitchockov Norman Bates više ne moraju biti obični momci u nekoj zabiti s nekakvim psihičkim poremećajem, nego psiho i psihoza divljaju ulicama gradova sve otvorenije. Sedamdesete godine u svijetu filma s filmovima kao što je Joe mijenjaju sliku svijeta kao nikad do tad. Otuđenje, zadrtost, bunt, psihodelija; svi ti motivi 70-tih su eksplodirali i omogućili nastanak briljantnih filmova od Joea, preko Taksista iz 1976. do Ratnika podzemlja iz 1979.

-------------------------------------------------------------------

(NEW GENERATION)

(STONED)

(BILL COMPTON U FRANKOVOM STANU)

(FRANK SE SPRDA)

(JOE U BIRCU)

(THE NIGGERS. THE NIGGERS GET ALL DA MONEY...)

(WHY WORK TELL ME, WHY THE FUCK WORK WHEN YOU CAN SCREW,HAVE BABIES AND GET PAID FOR IT?)

(AFTER WORK..HEY JOE; BRILJANTNA GLAZBENA SCENA S PIVOM I PUŠKOM)

---------------------------------------------------------------------



Oznake: John G. Avildsen, Peter Boyle, Dennis Patrick, susan sarandon, drama, triler, 1970, 8/10

- 11:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.12.2014.

SCROOGE (1970)

51.SCROOGE (1970, UK) Ocjena: 8/10
(Božićna priča); drama, obiteljski, mjuzikl
Redatelj: Ronald Neame
Scenarij: Leslie Bricusse, Charles Dickens (priča 'A Christmas Carol')
Glazba: Leslie Bricusse
Snimatelj: Oswald Morris
Uloge: Albert Finney, Alec Guinness, Edith Evans




'SYMPATHY FOR MR. SCROOGE'

Božić dolazi. S njim u srce ulazi čarolija koja preplavljuje duh svakog bića koje je sposobno voljeti i radovati se. Sklon sam vjerovati da postoje mjesta na zemlji, a tako i u ljudskom srcu gdje je Božić više od onoga kako ga percipira potrošački narod i državne institucije. Ima onih trenutaka kad vam se može dogoditi da vi stvarno osjetite radost, onako kao da vam srce zaigra kako zaigra malom djetetu kad se veseli nekoj sitnici. Nekad je te radosti više, nekad je manje, zavisno o tome kako vam je u životu, koliko ste sami ili koliko niste sami, koliko ste zatvoreni ili niste zatvoreni. Pa kako bilo, s ovim riječima htio bih svim svojim čitateljima, stalnijim, povremenim i onima novim zaželjeti mnogo dobre volje i mnogo ljubavi u novoj godini, neka to bude moja poruka svima vama za ovaj Božić – s rođenjem malog Isusa i novog mladog Sunca. Idemo opet s novom nadom slaviti izlaske sunca uz puno puno novih filmova na mom blogu. Eto, odluka je pala za ovogodišnji Božić da vam recenziram jedno staro muzikalno ostvarenje 'Božićne priče' po literarnom liku Charlesa Dickensa iz 1970. godine., po gospodinu Scroogeu.

Priča je to koja može objasniti što je krivo a što je pravo ako mi osjećamo i kako(!) osjećamo radost u vrijeme Božića. Znači ne isključivo ako Božić slavimo kao katolici ili pravoslavci po zakonu crkvenog Zapada ili Istoka, nego ako Božić slavimo iz srca onako vraški radosno, pa makar i malo, malu trunkicu. Čast poštivanju i poslovičnom dijalogu među vjerama i zakonima državnih vjera, svim ratovima i pjesmama s nacionalnim predznacima, popovima i izborima predsjednika, čast svim ministrima i premijerima bivšim i sadašnjim što u prvom redu blistaju kod ponoćke klonulog pogleda a sutradan odlaze potrošit nekoliko tisuća eura na skijanje na račun jadnog naroda sa crkavicama od penzija i plaća. Neka oni nama još 'služe' trideset, ma šta trideset.. pedeset godina! Čast i Bogu i šopingu u čije ime se sve te pompe uz fanfare sprovode, ali Božićni duh bi ja sagledao drugim očima. Očima koje gledaju oči druge osobe, rukama koje kite svoj mali kućni bor, običnom riječju dobro ti jutro majko, sestro, mužu, ženo, sine, ljubavi. U Scroogeovoj duši se desilo da nije imao kome reći sretan božić ni dobro jutro sljedećeg dana jer je dugo godina bio kao ovi naši trudbenici gore. Ali Scrooge se nije smijao tome, kao što se lažno smiju ovi gore. On je duhove upozorenja shvatio ozbiljno. Scrooge je za ove gore, dakle, anđeo i ima pravo obući se u djedicu božićnjaka.

'Scrooge' nije film samo za djecu. 'Scrooge' je film za obitelj, a ako ste i najsamiji na svijetu, možete ga u miru gledati. Ako vam se spusti i koja suza za mr. Scroogea ništa zato. Lijep je film. Bajka. Bajka o čovjeku tvrda srca, o škrcu, lihvaru, pokvarenjaku, poslodavcu koji je zamrzio ljude, njihovu radost, i njihov Božić. Meni je simpa taj usamljeni stari pokvareni Scrooge jer je bolji od svih političara i direktora firmi zajedno. I ne da ga simpatiziram zato što je zao, nego zato što zbog njegove bajke mnogo znamo o prividno sretnim ljudima i svijetu i duhu Božića oko sebe. U badnju večer 1860. Oko 7 sati g.Scrooge mrzovoljno broji svoje zlatnike i važe ih vagom dok ga napušta pomoćnik g. Cratchit koji odlazi k svojoj ženi i djeci u svoj topli dom. Scrooge odlazi na ulicu još prije ponoći obići sve dužnike, produžuje im rok otplate uz nove kamate i lagano se po snježnom vremenu (jer je već u godinama) sam vraća u svoj hladni dom. Kad tamo, u polumraku sobe pred njim se pojavi duh njegovog pokojnog partnera Marleya koji je sav u lancima, jer je bio kao i Scrooge zao i škrt poslodavac i novčar u vrijeme života. Najavljuje Scroogeu kako će ga iza ponoći posjetiti tri duha; duh prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To će Scroogea odvesti u prošlost i vratiti mu suze na lice. Uvući će mu se u srce osjećaj ljubavi, osjećaj za prepoznavanje svijeta kojeg sada može vidjeti drugim nematerijalističkim očima.

'Scrooge' iz 1970., ali i druge verzije ove predivne priče jednostavno zrače čaroliju radi koje svijet ima smisla, a svijet ima smisla dok je tajanstven, privlačan koliko i zastrašujuć. Nepoznati svijet, svijet želja kojima težimo i o kojima sanjamo ne možemo si kupiti jer tako bi oni koji imaju gomilu para bili i najsretniji ljudi na svijetu, a oni to nisu niti mogu biti. Istraživati, čeznuti, željeti; putovati i otkrivati daleke krajeve možemo samo radosnim i otvorenim srcem, srcem istinske ljubavi. Putovati ne znači samo otputovati u Pariz ili vidjeti snjegove Kilimandžara da bi mi bili duhovnija bića. Putovati znači pitati se kako je drugoj osobi, brinuti, voljeti, dati svoju ruku, oprostiti, usrećiti ali i prihvatiti osmijeh, rame za plakanje, kratak susret, dodir. Najljepši snovi su neispunjeni snovi. Čim se ispune, odmah se rađa želja za imati više, jer san je umoren, poništen. Scrooge je odlučio preko noći ne gomilati više sebi tamu u svojoj duši nego otvoriti svoje srce odmah rano na božićno jutro. Magija je u tome da je on sada prihvaćen a da to nikada nije bio. Sada mu vrijedi i nadati se i sanjati, ne osvrčući se na jučer, ne misleći na sutra. Scrooge iz godine u godinu, nikad ne umrijevši, upozorava ljude da je on živ u bajci, da je ono što on predstvlja duh Božića kojeg vrijedi pustiti iz svoga srca u obliku radosti i nesebičnosti (dati dar i isplatiti plaću i božićnicu) . Zato volim naziv 'Božićna pjesma', pjesma kao novorođenčetov prvi plač, instiktivna radost zbog novog rađanja, svakog novog udaha, svakog novog koraka, svakog novog Božića.












(MOJI NOVČIĆI..)

(DOBRONAMJERNI ROĐAK:'UJAČE EBANIZER, NI NE ZNAŠ KOLIKO ME RADUJE TVOJE SRETNO LICE..')

(SCROOGE: 'TI SI..')

(VANI NA ULICI KO ZAVRAGA SVE VESELO)

(POVRATAK DOMA U KASNI SAT)

('SSCROOOGE..')

(U TO ISTO VRIJEME DOM CRATCHITOVIH)

(VRAŽJA SVJETLOST)

(WHOO...)

(ZAGRLJAJ KAO DA SE VIDE PRVI PUT NAKON DUGO GODINA)

(NEKA SVIJETLI)

(MARLEYEV DUH DOŠAO PO NJEGA)

(PROGANJANJE)

(PAD U BEZDAN)

(U ZAGROBNOM ŽIVOTU)

('POČET ĆU ISPOČETKA')

(USREĆIO DJECU)

(VRAĆA SE SRETAN KUĆI ZNAJUĆI DA JE UČINIO DOBRU STVAR)


Oznake: Scrooge, božićni, britanski film, obiteljski, bajka, Albert Finney, Dickens, 1970, 8/10

- 10:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.10.2014.

CRIMES OF THE FUTURE (1970)

27. CRIMES OF THE FUTURE (1970, CAN) Ocjena: 9/10
(Zločini budućnosti); SF
Redatelj: David Cronenberg
Scenarij: David Cronenberg
Snimatelj: David Cronenberg
Uloge: Ronald Mlodzik, Jon Lidolt, Tania Zolty




'RANI CRONENBERG'

Vrijeme je da vam predstavim avangardnog mladog Cronenberga koji u narednom desetljeću 70-tih neće biti toliko 'dobar' koliko je to u ovom svom ranom filmu. Ovaj film kao da upućuje na kasnijeg, zrelijeg Cronenberga i zaista je zanimljiv. Za filmofile.

Nevjerojatan je ovo, gotovo pa eksperimentalni (nijemi!) igrani film Davida Cronenberga s naknadno dodanim glasom i zvukom. Fikcija je sljedeća: U početku filma u prvi plan dolazi Adrian Tripod (R.Mlodzik), liječnik bizarne zdravstvene ustanove za oboljenja kože izazvana kozmetičkim sredstvima koja se zove 'Kuća kože' kojeg ćemo pratiti kroz naraciju o njegovim iskustvima, temeljenim na njegovom analitičkom i eksperimentalnom provođenju vremena sa pacijentima, stanarima te bolnice. Glas govori o njegovom mentoru Rougeu, dermatologu koji je obolio i nekoć proširio 'bolest iscjedka' i onda netragom nestao. U sumornom, za prosječnog gledatelja teško probavljivom odvratnom ambijentu, groteskno-perverzni Tripod ukazuje nam na jednoj iracionalnoj razini stanje u kojem se čovječanstvo nalazi. Rougeova 'bolest iscjetka' prije nego što je prešla na muškarce, pokosila je zrelu žensku populaciju. Nadrealistični svijet kojeg donosi ovaj film trebalo bi shvatiti van vremena i stvarnosti, više kao nekakvu odvratnu viziju budućnosti, u kojoj se odvija horor pomaknutog znanstvenog scenarija, kojeg su protagonisti, perverzni doktori (kvazi-znanstvenici) i ljudi zaraženi nekakvom suludom farmaceutskom kombinacijom tog fantomskog doktora Rougea. Izgleda nam kao da su ti pacijenti eonima lišeni, ne samo žena, nego i ženskih svojstava pa je njihova svakodnevica i nužda maskiranje, lakiranje noktiju i traženje ženskih svojstava. Film je to koji će se osjećati u mnogim kasnijim Cronenbergovim filmovima. Ovaj znanstveno-fantastični, uz 'Stereo' (1968), filmski prvijenac eksperimentira sa vizijom futurističkog svijeta u kojem se razvila bizarna klima za život čovjeka. Čovjek kao seksualno biće nalazi se u toj bolnici kao da je 'pokusni kunić', kao da je već odavno po vokaciji pacijent (bolesnik), već odavno žrtva industrijske revolucije kozmetikom, konfekcijskom, bio-kemijskom i drugom upotrebom; nalazi se u rascjepu između vlastite animalnosti i devijantnosti prouzrokovane dugoročnom izlaganju preparatima i mehanizmima društvenog djelovanja. Veoma je inteligentno zamišljena takva jedna pretpostavka: To se vidi u potpuno hladnokrvnom i opuštenom tonu kojim ovaj pripovjedač sve to obrazlaže. Kušanje odvratnih i kužnih tjelesnih tekućina u tom svijetu je prihvatljivo, a čak se smatra i privlačnim. Bolesna perverzija je užitak na kojoj se temelji vizija reproduktivne politike u budućnosti. Njima se čini da je nasušno potrebna moderna, umjetno biokemijski potencirana evolucija. Bolest je postala aksiom neslućenih razmjera. Samo eksperiment može dovesti do pronalaska 'puta' u njihovom sustavu vrijednosti. Uz sve to, taj svijet je teško destruktivan, koliko i progresivan što potvrđuje politički aspekt tog fiktivnog društva kojim ravna izvjesna akcija i reakcija, vlast i opzicija. Društvo je to koje nije lišeno urota ni zavjera, i jasno se daje do znanja tko upravlja tim procesima ('heteroseksualni pedofili'). Cronenberg je stvorio viziju društva budućnosti koja je distopijska, dok unutar te distopije sustav funkcionira tako devijantno i progresivno uvjeren da grabi ka utopiji, k raju umjetne oplodnje nezamislivih razmjera, k svijetu neizmjernog seksualnog užitka, k neograničenoj znanosti, k svim slastima što nudi Zli svih zala (uživanju u tjelesnim izlučevinama, u nekrofiliji, pedofiliji, mazohizmu, čudnom sadizmu itd.)

U velikoj mjeri 'Zločine budućnosti' možemo percipirati kao film koji vrijedi kao 'univerzalno' eksperimentalno umjetničko ostvarenje moderne kinematografije. To je SF, ali to je i avangarda, poniranje u današnju suvremenu društvenu svijest. Uz dužno poštovanje svemu što je napravio – skok sa 'Crimes of the future' na 'Naked Lunch' iz 1991. (prema knjizi W.Burroughsa) se čini vrlo logičan; filmovi su kao stvoreni da se pogledaju jedan za drugim.
Jedan je ovo od mračnijih filmova koje je vrijedno pogledati ako imate želudac za to.

(TRIPOD I ROUGEOVI POMOĆNICI)

(PRODUKT ŽENSKOG ATAVIZMA)

(DOKTOR TRIPOD:INKARNACIJA ROUGEOVE METAFIZIKE)

(PORIV !!NEKRO!!)

(SISANJE ISCJETKA)

(MUŠKO-MUŠKO)

(MUŠKO-ŽENSKO)

(SIMBOLIKA: LIMB)

(PERVERZIJA U ZRAKU)

(HOROR - MORAL BUDUĆNOSTI)

Oznake: Cronenberg, SF, 1970, 9/10

- 12:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se