ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

srijeda, 14.09.2016.

A TORINOI LO (2011)

144. A TORINOI LO (2011) Ocjena: 10/10
(Torinski konj/The Turin Horse) Mađarska; drama, art-film, 146'; imdb: 7,8/10
Redatelj: Bela Tarr, Agnes Hranitzky
Scenarij: Laszlo Krasznahorkai, Bela Tarr
Kamera: Fred Kelemen
Glazba: Mihaly Vig
Uloge: Janos Derzsi, Erika Bok, Mihaly Kormos



A Torinoi Lo (2011) - IMDb

Torinski konj? Naslov ovog briljantnog filma Bele Tarra upućuje gledatelja na anegdotu koju je poznati njemački filozof Friedrich Nietzsche doživio za jednog svog boravka u Torinu 1889. godine gdje je jednoga jutra doživio kako kočijaš bičuje svog neposlušnog konja. Nietzschea je to toliko pogodilo da je naskočio preko zlostavljača i objema rukama zagrlio konja. Nakon tog događaja Nietzsche dugo nije mogao doći k sebi. Kažu da nikad više nije bio isti. Toliko o Nietzscheu. Taj je podatak samo apostrofski vezan za film. U filmu 'Torinski konj' Bela Tarr postavlja u vezu čovjeka, dvoje ljudi, sa konjem s kojim dolaze na svoje imanje negdje u pustopoljini mađarske stepe. Konj toga seljaka iz nekog razloga isto tako odbio je poslušnost svome gospodaru. Ovaj film nas polagano uvodi u jedan teški i tajnoviti psihološki odnos koji je doveo do toga da ljudski jad dovodi naočigled do toga da se i konj počinje doimati jadno. Zaista, sve što film obuhvaća ukazuje na Schoppenhauerovo pesimističko viđenje kako sve, i čovjek i živa i neživa priroda oko njega lagano ali sigurno propada. Dvoje ljudi koje imamo u glavnim ulogama – otac (koji je slijep na jedno oko i kojemu je oduzeta jedna ruka) i kći (koja je vidno anemična i depresivna) nalaze se na imanju usred ničega, u zabitoj ravni gdje po cijele dane divlja suh olujni vjetar, mete prašinu i vitla suho lišće u kovitlace u visinu.

U neku ruku mjesto na kojem to dvoje ljudi žive u maloj kući kraj koje je staja za konja je preslik kozmosa koji se nalazi iznad na nebu. Zvijezde sjaje, ali mirno i jednolično stoje i trepere, sve naizgled stoji u jednoj glazbi tišine. Sada, u šest dana, koliko svoje aktere prati ovaj film, ovdje na zemlji traje oluja, olujno nevrijeme koje se ocrtava također u glazbi, ali glazbi zviždanja i fijukanja silovitog vjetra. Naizmjenično u interijeru starinske kuće zatvorenog tipa sa jako malo svjetlosti, režiser nam pušta napetu muziku svog kompozitora (Mihaly Vig) i nastavlja puštati da u gotovo istovjetnoj melodiji vjetar muzicira dalje. Pripovjedač u pozadini podsjeća nas na to, naglašava tu riječ: oluja, ali mi je ne možemo dokučiti, jer naše dvoje 'protagonista' uopće ne pokazuju uznemirenost ili uzbuđenje. Oluja u zdravim ljudskim okolnostima u poimanju čovjeka zahtijeva smiraj. Ovdje taj smiraj ne dolazi. Ovdje oluja djeluje kao huk vječnosti koja vodi u polaganu i sigurnu propast. Nakon oluje, kada nastupa tišina, nema svjetlosti. Dvoje ljudi kao da ne spoznaje svjetlost.

Dakako radi se o filmu sa snažnom, ali isto toliko jednostavnom i dokučivom alegorijom. Dakle, dvoje rodbinski usko povezanih ljudi, otac i kći, žive na jednoj pustoj osami. Na jednom mjestu, u nekom sinopsisu vrlo je spretno i dobro odabrana riječ koja opisuje radnju filma, a to je bijeda. Oko te riječi trebalo bi se malo zadržati. Dvije su poveznice koje dotiču odnos to dvoje ljudi (oni gotovo da i nisu prisni na način obitelji): egzistencija i moral. Bijeda to dvoje ljudi neda se obuhvatiti ni egzistencijalno niti moralno. Njihova bijeda može se pojmiti isključivo na razini duha. Formula za bijedan izgled njihovog suživota je u siromaštvu duha i zablokiranosti moći daljnje spoznaje. Oni okvirno preživljavaju, imaju krov nad glavom, imaju rakije, krumpira i soli, imaju drva za ogrjev; ona pomaže ocu pri odijevanju itd, imaju i konja, ali konj se ne želi pokrenuti. Oni dakle ne znaju nešto značajno zbog čega je njihov život u duhovnoj stagnaciji, ne znaju uzroka trpnji i sve težem podnošenju preživljavanja. Oni rade iz dana u dan jedne te iste radnje; oblačenje i svlačenje, ispijanje rakije, donošenje vode iz bunara, cijepanje drva, gledanje kroz prozor. I to sve bez i malog osmijeha ili povremene značajne prisnosti. Tu dolazimo do sljedeće bitne odrednice za razumijevanje intencije filma, a ta je sadržana u pojmu obrednosti. To su ljudi koji u sebi nose rudimentarni oblik svijesti što suštinski i nije njihova krivica. Oni ono što najdalje umiju činiti dotjerali su najdalje do granice ritualnosti i tu je za njih limit preko kojega ne mogu dalje. Svako tajno znanje je izvan one iste oluje koja vani danima divlja i bijesni i mete svaku mogućnost sa sobom – ili je pak vraća u kovitlacima nazad. Kada tražimo uzroke njihovoj umnoj nemoći i malaksalosti duha nipošto ne možemo zaobići ulogu koju u svemu ima religija. U filmu mi naizgled ni u kojem dijelu kuće ne vidimo nikakvog simbola, nikakvog znakovlja, ništa što bi upućivalo na njihovu religioznost. Ali u jednom dijelu kći, koja je polupismena, uzima sa stola knjigu i u polumraku u sjedećem položaju slovka neke retke koji govore o nekakvim božjim kaznama i zakonima. Ta knjiga kao da je namijenjena ljudima za koje je prije tisuća godina određeno bogoslužje. Kao u Mojsijevo vrijeme kada je običan narod da ne bi štovao likove životinja dobio na upotrebu obredni zakon; svako drugo znanje tom narodu ostaje nedohvatljivo i postaje za njih takoreći udaljena theologia arcana. Ti ljudi slijepo ili jednosmjerno kao konj sa štitnicima za oči vjeruju u nekakav božji ili životni zakon koji im se tisućljećima i stoljećima usađuje do srži. Ovi otac i kći prenose svoju duhovnu i životnu impotenciju i na svoga konja, svoj stroj za vuču. Njihova mentalna nedoraslost sprečava ih u tome da uspiju održavati zdravog i pokretljivog konja. Kada su nakanili da odu i napuste imanje a konj svejednako neće da krene, zaprege i ruda hvata se žena i poput križa kreće da vuče sav teret i samog konja.

„Torinski konj“ filozofski je srodan možda nekim Bergmanovim ostvarajima, možda izgledom podsjeća na Tarkovskijeve filmove, pa kako bilo ovaj je film priča za sebe. Film je to koji odiše strogom jednostavnošću, kristalno jasna je to studija koja ne počiva na naraciji i koja ne sadrži naznake bilo kakvog zapleta. Ova drama koja je reducirana i rasterečena svake slojevitosti jednostavno teče, što će reći u prirodi zapravo i nema drame same po sebi. Filmski jezik u 'Torinskom konju' postavljen je u slikama i film se gleda na takav način. Autori ovog filma u potrazi su za tajanstvenim razlogom kojega im čini se i nije cilj razjasniti, možda tek rasvijetliti, a što je ovim briljantom od filma gledatelju prepušteno da misli o tome dok ga film osvaja.

------------------------------------------











































Oznake: Bela Tarr, art film, mađarski film, 2011, 10/10

- 17:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 29.09.2015.

DRACULA (1931)

104.DRACULA (1931) Ocjena: 10/10
(Drakula) SAD, horor, 85', IMDb: 7.6/10
Redatelj: Tod Browning
Scenarij: Garrett Fort (play script); Hamilton Deane, John L.Balderston (po adaptaciji), Bram Stoker (priča)
Snimatelj: Karl Freund
Glazba: orig. Silent Score* (Phillip Glass, druga verzija, rescore 1999*)
Uloge: Bela Lugosi, Helen Chandler, David Manners, Dwight Frye, Edward Van Sloan

IMDb



Dakako, Dracula drugog velikog sineasta zlatnog hollywoodskog razdoblja Toda Browninga iz 1931. isto je, da se tako izrazim, varijacija na temu. Pa opet, film poseban, i različit od svojih usporedbi kroz tokove filmske povijesti, napose u budućnosti, od legendarnog britanskog Dracule iz 1958. sa Christopherom Leejem, preko Leejevih performansa u zaista jezivim Drakulama s početka 70-tih, pa preko specifičnih eksperimenata na temu u stilu Romana Polanskog s 'Balom Vampira' (The Fearless Vampire Killers) iz 1967., ili jednog od najboljih Nosferatu/Drakula filmova ikad Herzogova 'Nosferatu: Phantom der Nacht' iz 1979. s Klausom Kinskim; ovaj film nudi sasvim nešto posebno. U svim filmovima o grofu Drakuli, izuzev možda Herzogovog filma, pronašlo bi se tipičnog 'razloga' za strah. U svim filmovima osjeća se jeza i neugodan osjećaj poslije odgledanog filma. Djelo Forda Coppole iz 1992. možda je vrhunac tako komponiranih filmova. Pa opet i opet, Dracula iz 1931. s Belom Lugosijem kao da nudi nešto od svega toga, a opet gotovo pa ništa. Film isijava nekom čudnom praznošću. Ovaj Drakula je 'filozofski'. Film dekadentan, kao da je samo pokušaj, a u dubini filma stvoren je lik Nosferatua koji je iluzionist tame. Reklo bi se kao da između navedenih filmova (Dracula iz 1931. I Nosferatu:Phantom der Nacht ) postoji nešto kao nevidljiva spona. Stvar je u licu. Bela Lugosi, ako je dopušteno tako gledati na stvar, u liku kojega ostvaruje Klaus Kinski kao da je ostario i otpustio svaki izraz prezira i maknuo osmijeh iluzionista do konačnosti. Filmove o Drakuli mogli bismo podijeliti na one s više metafizike i manje fizike (kao Browningov), i na one s više fizike-manje metafizike (kao Coppolin). No vratimo se Browningovom filmu.

Tradicija je neizostavni element filma. Svijet je neosjetljiv na iluziju, moć u svijesti uljuđenog čovjeka (kao ni puka) ne postoji. Vrednosni sud čovjeka razlikuje samo sliku običajnog i uvriježenog svijeta, dok su sve ostalo praznovjerja. Pokreti proizvedeni u filmu u korelaciji su sa pripovijedanjem među likovima. Na samom početku filma vidimo društvance ljudi kako se truskaju u kočiji i vode nekakav trivijalni razgovor dok ih konjska zaprega s tek jedva vidljivim kočijašem vozi prema mađarskom selu negdje u Transilvaniji. Nešto kasnije vidimo dvije žene (Lucy i Minu) kako u loži u kazalištu i još nešto poslije u budoaru, fino brbljaju u ženskoj maniri o mističnome došljaku, gospodinu Drakuli. Pa ipak, jedina bića koja mogu uspostaviti vibraciju vječnosti sa silom u tom 'vitezu tame' su žene. One su jedina bića čijim žilama može poteći njegova krv. Kao što je razvidno, jeza izostaje i izostaje. Ovaj film, ne tipično skreće od 'proslavljenog' Drakule u nešto drugo i to daleke 1931. Sav scenografski materijal i kostimografija, elementi metamorfoze, netrpnje križa, nevidljivosti u ogledalu uvijen je u mračnu pojavu lika grofa Drakule i u komornu atmosferu iz koje on izlazi iz svojega lijesa; sve to podignuto je na vrhunski nivo izostavljanjem glazbe i upotrebom gotskih zvukova, škripe, šuškanja, vijanja vjetra i zavijanja vukova. Sve što se razvija, protiče bez tona, u hladnom razgovoru koji smijenjuje slike mračnoga gosta i društvanca koketiranja i učtivosti. U ovog neobičnog Drakule ne vidimo zube, čujemo tek zavijanje vukova. U fokusu je njegova kob žednoga života, za krvlju onih koje podčinjava (muškarci) i onih koje osvaja za vječnost (žene). Ogavnog, vjernog čankoliza i podčinjenog puzavca što jede muhe i gamad, i što ga moli na koljenima da mu poštedi život, Renfilda (izvrsni Dwight Frye), ubija! U sceni koja sadrži krupni kadar lica Bele Lugosija za anale! Vrh vrhova! To je ujedno i jedini kadar mržnje u cijelom filmu.

Vrlo je teško govoriti tko je autor ovog umjetničkog djela, Tod Browning, Bela Lugosi ili sjajni drugi akteri koji su radili na filmu. Gledanje ovoga filma zaista je iskušenje. Neće se svidjeti svakome, naročito ne širokoj publici, zbog svoje deficitarnosti, ne držanja šablone u onoj mjeri kako su to drugi režiseri u godinama što dolaze proizveli. I sam sam dugo godina držao ovaj film nerazumljivim, skromnim viđenjem na temu vampira u kojem 'nema' Drakule kakav se očekuje. Međutim, stvari stoje drugačije: Film Dracula u interpretaciji Bele Lugosija može se smatrati malim remek-djelom koje isijava čudnovatom ispraznošću svega onoga što se očekuje. Pojam za filmofile i one koji će to tek postati.

Moj osobni Top 10 filmova strave svih vremena.

(Sumnjam da će svi ići pogledati ovaj film pa sam izdvojio više fotografija)

U svakom slučaju upućujem ljubitelje filmova na ovaj moj favorit.
-------------





(DOŠLJACI)

(TRUSKANJE U KOČIJI)

(SEOSKA PORODICA)

(KORCSMAJA)

(ULAZAK STRANACA U SELO)

(NEKI USTRAŠEN POGLED)

(ZAMAK)

(GROBNICA)

(NJEGOV IZLAZAK)

(NJEGOV IZLAZAK)

(NJEN IZLAZAK)

(NJEN IZLAZAK)

(VITEZ TAME)

(LJUBAVNICE VJEČNE NOĆI)

(DRAKULIN KOČIJAŠ)

(SVIJET BIĆA TAME)

('GOSTOPRIMSTVO')

(RENFIELD)

(UGLEDAO KRV)

(ODBOJNOST)

(PREZIR)

(BUDNE SANJAJU)

(I DOBIJAJU TIJELO)

(ALI NE I OVAJ PUT)

(POVAMPIRENI SLUGA RENFIELD)

(ULIZUJE SE GOSPODARU)

(PREZIR PREMA ŠTAKORU)

--------------------------

(LONDON,SCENA S PRODAVAČICOM LJUBIČICA)

(PRODAVAČICA LJUBIČICA)

(PRODAVAČICA LJUBIČICA2)

(PRODAVAČICA LJUBIČICA3)

----------------------------

(NEDOUMICA U TEATRU)

(UGODNO DRUŠTVO)

(GOSPODIN UPOZNAJE DRAKULU..)

(S KĆERKOM MINOM (U UZDAHU))

(S GĐICOM WESTERN (U UZDAHU))

(S G.HARKEROM (SLUGOM POKORNIM))

(NASAMO)

(PRENERAŽENJE NA DRAKULINU LICU)

(REAKCIJA NA GĐICU LUCY)

(UZ ZATAMNJENJE)

(PRIJATELJICE U RAZGOVORU O NJEMU)

(UZIMA LUCY)

----------------------------

(ZALAZAK)

(SAM)

(STRASTVENI VITEZ TAME KOD MINE)

(MINA)

(IZRAZ TUGE I BOLA DOK PRILAZI SVOM ANĐELU)

(RENDEZ-VOUS U TAMI1)

(RENDEZ-VOUS U TAMI2)

(RENDEZ-VOUS U TAMI3)

(RENDEZ-VOUS U TAMI4)

(RENDEZ-VOUS U TAMI5)

------------------------------------------------

(GADLJIVI VAN HELSING,SIMBOL VOLJE I OTPORA)

(OČARAVAJUĆA MINA)

(OČARAVAJUĆA MINA2)

(U NJOJ TEČE DRAKULINA STRAST)

-------------------------------------------------

(RENFIELD KLECA PRED GOSPODAROM)

(DRAKULIN GNJEV)

(GNJEV)

(UBIJA CRVA)

(GOLIM RUKAMA)

(SPREMA SE NJEGOV KRAJ)

(DOK GA UBIJAJU U MININOM SRCU BOL..)

(..I OČAJ)

(SPAŠENA I ODVEDENA U SRETNIJI ŽIVOT)

------------------------------------------------------

(BELA LUGOSI)

------------------------------------------------------

Bauhaus - Bela Lugosi's Dead



Oznake: Tod Browning, Bela Lugosi, Drakula, 1930s, 1931, 10/10

- 17:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 22.08.2015.

HARRY AND TONTO (1974)

102.HARRY & TONTO (1974,USA) Ocjena: 10/10
(Harry i Tonto) drama, avantura, komedija, 115', IMDb: 7.5/10
Redatelj: Paul Mazursky
Scenarij: Paul Mazursky, Josh Greenfeld
Glazba: Bill Conti
Snimatelj: Michael C. Butler
Uloge: Art Carney, Ellen Burstyn, Rene Enriquez

IMDb





-----------------------------------------------------------------------------------

Film o životnim suputnicima, starcu Harryju (Art Carney) i njegovom mačku Tontu. Priča je to o duhovnosti i o starosti, o stanju, položaju i stvarnosti čovjeka koji je sve svoje životne uloge odradio. Odslužio je svoj radni vijek, upoznao u mladosti ljubav svog života, upoznao svoju zakonitu suprugu s kojom je zasnovao obitelj, umirovio se, izprijateljevao sa prijateljima koje je imao, dočekao da mu unuci odrastu, i na koncu dočekao da ga , napustivši ovaj svijet, napuste žena i gotovo svi prijatelji koje je u životu imao, da ga vlasti deložiraju iz vlastitog stana. Osim što pratimo priču toga starca, mi ovdje pratimo i priču o generacijama, o mladosti i ljudima koji su u naponu snage, a u nemogućnosti i nesposobnosti da budu sretni ili zadovoljni u životu. Harryjeva životna etapa u starosti nudi odgovore na pitanja kako se to svijet promijenio u odnosu na njegovu mladost. U okruženju depresija je zapravo samo prerasla u dublju depresiju. Sama smrt kao da ne leži u samome grobu čovjeka, nego je smrt sveprisutna u životu čovjeka, samim time što mu se život ne ostvaruje ili se nedostatno ostvaruje. Mnogi su ocijenili kako se radi o tužnoj priči o starcu i njegovom mačku (s naglaskom na 'tužna'). Naprotiv mislim da je to naprečac donesena opisna ocjena samo jer je asocijacija starosti, prolaznosti i zalaska života upečatljiva i najvidljivija. Zapravo je riječ o jednoj duhovnoj priči koja govori o čovjeku koji sada pod kraj života putuje, a najveća mu je životna nagrada što on više ne mora lutati i tragati za spoznajama. Ta on je sve ostvario, sve je u svom životu dao zemlji, ljudima, svojoj djeci, prijateljima i zato je on miran. On je konačno bez predrasuda koje svakoga prate u mladosti. Čini se da ova priča aludira upravo na tu poantu, poantu koja se sastoji u pitanju: Koja je tajna smirenja u starosti, a da se opet osjeća potreba da se kreće? Mora da se odgovor nalazi u onome što je uz duhovnost i starost još jedna dimenzija ove priče, a ta je – prijateljstvo. Dokle god dakle čovjek ima prijatelja do tada je živ, ima živi i pravi motiv da bude živ i da se kreće, da se daje. Harryju samo što nisu umrli i posljednji prijatelji, i iako umiru, dok je on živ, on ima sve veći i jasniji razlog da živi, da ne osjeća da je vrijeme da ode. Tajna dakle ne leži u broju prijatelja, da li je njih na stotine, desetke, ili je samo jedan; nego je tajna u njemu samome, on je stekao nešto u svojoj duši, u svome toplom izrazu lica, nešto što uvijek urodi prijateljstvom gdje god se na putu našao. Pod stare dane, kako je i za očekivati, on počinje gubiti stare prijatelje, i njihovi odlasci ga bole, a opet on opstaje, makar i sa jednim živućim prijateljem. On u svome mačku ima životnog druga, suputnika, ono što mu je bila žena, sa njime on razgovara o svome vremenu, pjevuši stare pjesme iz 30-tih. Na svome putovanju, kao na odiseji, sa svojim Tontom on se doimlje kao da živi život punim plućima, i plovi punim jedrima, premda je star jednako kao i njegov mačak. Ništa na tome putu nije važnije, on je vezan za svoga mačka, on mu je kao svijeća u tami. Ljudi, poslovi, životne blagodati, smijeh i zabava, upoznavanje novih ljudi, očijukanje, vođenje ljubavi, djeca i rodbina; sve su to životne okolnosti kojima se ne smije posvetiti i podrediti; s njima se ne može više slagati, dati više od sebe nego što je dao; može pristati kod njih dan-dva i to je sve. Istinski živjeti punim plućima može se samo u svojoj biti, sa spoznajom o svome bitku, na svome proputovanju, siguran da nisi sam. Mačak Tonto je preplavljen duhom toga čovjeka; on je tome biću udahnuo dušu. Njih dvojica su Duh ili Duša. Dok drugi ljudi dolaze i prolaze, žive u zoni mraka, okova, interesa i nagomilanog stresa; često su bez izlaza, često su dotjerani do ruba animalnosti groznije i razornije negoli je to ona jednoga običnog mačka. Ovaj film nije tužan, nego je dirljiv i melankoličan. Pokazuje zapravo u čemu je stvarni smisao čovjeka i njegove borbe za vlastiti duhovni i emocionalni opstanak. Možda se odgovor skriva u traganju za dobrim, za dobrom vibracijom, za uzvraćenim osmijehom, u shvaćanju neovisno o rasi, kulturi, vjerskoj pripadnosti. Harry sa svima na svome putu potkraj Tontova života surađuje, živi i razmjenjuje ni manje ni više nego što treba, ne bi li na kraju našao stanicu na kraju puta. Harry pređe rutu diljem Amerike, i nije mu važan čak ni novac, čaki ni kofer, najvažniji mu je životni suputnik, biće koje ga povezuje sa životom – mačak Tonto. U posljednjoj sceni Harry na obali susreće djevojčicu kako gradi dvorac od pijeska i ona mu plazi jezik, a njegov izraz lica pokazuje kao da govori „Neka je tako..“ i razvuče se u smiješak beskrajno drage dobrote. Dok se gleda ovakav film u sebi se ćuti nešto divno.

Može se reći kako je film Harry i Tonto Paula Mazurskog duhovito ostvarenje puno humornih dijaloga i komičnih situacija, upravo za pamćenje i za vraćanje na ponovno gledanje. Ni sam nisam toliko davno otkrio ovaj film ali sam ga već treći put odgledao. Film na neki čudesan način zabavlja i opušta. Duhovna i mistična komponenta filma ne da se odagnati. Film s punim pravom možemo okarakterizirati kao ostvarenje koje će gledaoca povesti na put meditacije a opet sa mnogo humora. Humor je nevjerojatna komponenta ovog filma. Kako film počinje, gledaoca se direktno sprema na put sa dvojicom starih drugova (starac i njegov mačak) iz svijeta klaustrofobične stvarnosti u prostranstva gdje se žive trenuci i gdje svrha života prima svoj krajnji oblik.

--------------------------------------------------------------------

(HARRY I TONTO)

(OVO NIJE VIŠE NJIHOVO VRIJEME)

(NIKUDA BEZ NJEGA)

(SVAKI TRENUTAK S TONTOM OSTAVLJA DOJAM JEDNE DUŠE)

(DJECA VJEČNO 'TREBAJU' RODITELJE)

(SA KĆERKOM KRATKO - NE MOŽE OSTATI NA SMETNJI)

(DIRLJIVA SCENA U KOJOJ SE HARRY POVJERAVA PRIJATELJU)

(U DOMU POSJEĆUJE DAVNU LJUBAV KOJA IMA DEMENCIJU)

(POSTOJE MJESTA NA KOJIMA VAM ZASUZE OČI)

(ONA IMA JEDNU SOBU ZA NJEGA?)

-----------------------------------------------------------------------------

(ART CARNEY)

(TONTO)

----------------------------------------------------------------------------

SOUNDTRACK/Bill Conti

Zaista Ti, dragi posjetioče, toplo preporučujem ovaj film.

Oznake: Paul Mazursky, Art Carney, drama, 1974, 10/10

- 18:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 26.06.2015.

IM LAUF DER ZEIT (1976)

91.IM LAUF DER ZEIT (1976,W.GER) Ocjena: 10/10
(Kings of the Road, Kraljevi ceste) drama, 175', IMDb: 8.0/10
Redatelj: Wim Wenders
Scenarij: Wim Wenders
Glazba: Axel Lindstadt / Improved Sound Limited
Kamera: Robby Muller, Martin Schafer
Uloge: Rudiger Vogler, Hans Zischler, Lisa Kreuzer



Zadnji film u Wendersovoj trilogiji ceste zacijelo je najreprezentativniji u pogledu pitanja egzistencije i traganja pojedinca za izgubljenim identitetom. U usporedbi s prva dva filma Im Lauf Der Zeit smješta svoje protagoniste na cestu kao na pozornicu u najdoslovnijem smislu. Mi gledatelji nemamo što drugo za shvatiti osim da je život kao cesta u slikama, kao recimo 35 milimetarska filmska vrpca. Avantura. Možemo, međutim, razlikovati film od života, san od jave – i sagledati platformu (mrežu cesta) kao mjesto odnosa na kojem svijet cirkulira. Wenders sa svojim vrhunskim glazbenim majstorima i majstorima glumcima pruža nam jedinstvenu priliku da uđemo i sagledamo taj svijet.

Bruno Winter (R.Vogler), baš kao i njegov suputnik i cimer Robert Lander (H.Zischler) u različitim su životnim okolnostima, ali su se na toj cesti našli kao dvojica muškaraca koji pripadaju istoj generaciji. Oni dijele nasljeđe njemačke, obiteljske, tradicijske i običajne prošlosti koja je kao povijest sjećanja upisana u njihovim životima u obliku misli od kojih na izvjestan način trpe. Za njih kao da su pokoljenja prije stvorila scenarij po kojem oni trebaju živjeti. Bruno Winter je obilježen komornim svijetom filmskih projektora, a Robert Lander svijetom pločica na tiskarskom stroju njegova oca. Ovaj film je o zaokretu prema cesti, prema putu u život bez ikakvih granica i određenja. Te ceste od Bavarske, preko pojasa Tiringije pa uzduž granice sa ondašnjom Istočnom Njemačkom putevi su koji sasvim uvjetuju egzistenciju, duševnu i materijalnu, dvojice likova koji se tu nalaze. Vožnja, lutanja, smijeh i ludovanje ljude duševno spaja, život im čak može postati igra, ali disati punim plućima još uvijek ne znači prestati biti izgubljen. U ovome filmu događa se eskapizam zrelije mlađe generacije Nijemaca u Njemačkoj određenoj i definiranoj, omeđenoj granicama okupatorskog globalističkog ustroja. Da su auto-bahn magistrale, brže i šire ceste postale nalik na američki 'Route 66', i da su burgovi postali samo dio neke suvišne prošlosti teško je ne primjetiti.

Točka genijalnosti ovog filma je u svom zenitu u onim momentima kad njegovi protagonisti prelaze iz raspoloženja u raspoloženje. Nešto što ih istom čini slobodnijima od ikoga na svijetu, da bi im se lice u trenutku iskrivilo u nešto puno drugačije. Dok se nađu negdje u blizini granice sa Istočnom Njemačkom, u nekakvoj napuštenoj baraci američkih vojnika prikaže se duševno-tjelesno stanje tih muškaraca poslijeratne njemačke generacije u svojoj punini. To je rezignacija; Winter ustanovljuje izostanak seksualnog uzbuđenja, razasutost svijetom cesta učinila ga je čovjekom koji uvijek ima samo pristaništa, nikad vezu, nikad život. Kao kontrapunkt tome osjećaju apatije postavljen je nenadmašiv osjećaj kada iz potrebe odlaska vi jednostavno odete, i vozite se svim mogućim sredstvima, u bijegu od discipline nekakve podstanarske sobe.

Film je ovo koji govori o okolnostima koje čovjeka žele zadržati, o strukturi i tradiciji koje ga žele vezati za krevet ili kakvu instituciju; u strahu, u atrofiji; film je ovo o potrebi i mogućnostima odlaska i kretanja radi disanja i promjene, radi pristajanja na prirodu koja i sama stavlja čovjeka na iskušenje. Film je ovo u kojem se sreću pomirljiva rezignacija (Bruno) i depresija (Robert) spojene u jedan život (filmsku traku,cestu) kao sjecište na kojem počiva društvo suvremene Njemačke.

Zaključio bih: Wendersova 'trilogija ceste' isplati se zaista gledati film po film. Na primjer svaku večer po jedan. Filmovi o kojima je riječ neraskidivo su povezani s vremenom u kojem su nastali (1974.-1976.), ali se ne daju promišljati bez da ih se valorizira kroz njemački mentalitet, kulturu i društveno-politički okvir. Ova tri filma ceste, gledaju se povezano, ali i sasvim odvojeno kao zasebni i specifični komunikatori sa dodirnim točkama u materiji kojom je kao impregnirana njemačka sudbina; i to ne samo kroz suvremeno doba, nego kroz skup stoljeća koja kao da se zrcale u ovim filmovima.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(PREBIVALIŠTE - VLASTITI AUTOBUS)

(BITI NEOBRIJAN I IĆI KROZ ŽIVOT)

(STATI I BRIJATI SE)

(ROBERT-POVESTI SE S VOZAČEM BEZ CILJA)

('ONDA? GDJE TI JE DOM?')

('AUTOBUS JE REGISTRIRAN U MINHENU..TAMO SAM GA KUPIO.')

(OVA KANTINA I SAMA JE JEDNOM BILA AUTOBUS)

('DVORAC ZAPADNE NJEMAČKE')

(NIJEMCI NA PUTU KAO CIGANI; ALEGORIJA ŽIVOTA U POKRETU)

(OBOJICU SU U ŽIVOTU ODREĐIVALI STROJEVI; FILMSKI;)

(-II- TISKARSKI;)

(POSJETIO OCA)

(DEDAL ILI IKAR?)

(EVO ME ŽIVOTE)

(VJEČITO KRETANJE)

('VRIJEME')

(TAJNO OKNO IZ KINO SALE DO BLAGAJNICE;PORNIĆ MU NIJE ZANIMLJIV)

(NE BI LI BILO DOBRO SREZATI OVAJ FILM?)

(RUŽIČASTIM NAOČALAMA KROZ ŽIVOT)

(PROVOZATI SE STARIM BMW-OM...)

(I POLETJETI S VJETROM U KOSI...)

(U BARACI AMERIČKIH STRAŽARA)

(MUČAN UNUTARNJI OSJEĆAJ)

(RAZIŠAVŠI SE OPET IH VEŽE OBRNUTO-ISTI SMJER KRETANJA)

-------------------------------------------------------------------------

De Trailer
Insert

Improved Sound Limited
Improved Sound Limited

------------------------------------------------------------------------







Oznake: Wim Wenders, Wendersova trilogija, Rudiger Vogler, film ceste, njemački film, 1976, 10/10

- 12:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.06.2015.

FALSCHE BEWEGUNG (1975)

90.FALSCHE BEWEGUNG (1975,W.GER) Ocjena: 10/10
(The Wrong Move, Pogrešan potez) drama, IMDb: 7.0/10
Redatelj: Wim Wenders
Scenarij: Peter Handke, Johan Wolfgang Goethe (roman)
Glazba: Jurgen Knieper Soundtrack: J.Sebastian Bach
Snimatelj: Robby Muller
Uloge: Rudiger Vogler, Hanna Schygulla, Hans Christian Blech, Nastassja Nakszynski




(film inspiriran romanom 'Naukovanje Wilhelma Meistera J.W.Goethea)

Nakon što sam ostao impresioniran ovim filmom Wima Wendersa (što i nije uvijek najbolje), nakon što sam po glavi izvrtio desetke opcija i uvidio koliko prostora sadrži ovo djelo za razmišljanje i raspravu, pročitao sam nekoliko konciznih osvrta mahom američkih gledatelja koji su ocijenili film na 'IMDb reviews' i postao siguran da mi impresija nije udarila u glavu. Njih sve zajedno kao da muči isti problem: Zavezali su se oko toga kako se ovaj film odnosi na poslijeratnu Njemačku iz 70-tih godina, i kako su likovi u svojstvu metafore za određene fenomene suvremenog njemačkog društva. Da ne navodim još trivijalnije usporedbe koje sam pronašao, moja napomena bi bila, da ovaj 'Wenders' zahtijeva širu perspektivu gledanja od one da se radi samo o jednom u nizu režiserovih 'filmova ceste' i da se ne događa nužno sve 'sada' u posljedicama koje je donijelo doba obnove, razvoja i stanja u poslijeratnoj Njemačkoj.

Falsche Bewegung je zaista film vezan uz Njemačku, ali mnogo šire i dublje nego bi to bilo samo skiciranje aktualnog socijalnog presjeka društva koje se nalazi u problemu otuđenosti i pitanja kamo ta Njemačka ide. Falsche Bewegung je film o uvjetno rečeno problemu historije njemačkog mentaliteta novoga vijeka. U dijalozima među likovima nalazimo više vrlo snažnih paralela koje se tiču 'muke' koju trpi Nijemac koji je kao okovan lancima njemačke filozofske misli. Tako glavni lik, Wilhelm (R.Vogler), naoko običan mladić koji sluša britanske rock ploče, nađe se na putu po Njemačkoj nakon što ga majka s kojom živi upućuje da bi trebalo da se osamostali. Najedanput, iako mi već od prve scene shvaćamo da se radi o introvertiranoj osobi, mi počinjemo shvaćati koliko je golema razina njegove bezvoljnosti, njegove mračne zaokupljenosti nečim što ćemo nazvati 'apstraktna ideja', a koja mu ne da pisati, koja ga zaustavlja u strašnoj želji pisanja. Apstraktna je to ideja koja u smislu njemačkog bavljenja filozofijom stoljećima stvara gusto oblačno nebo nad njemačkim kulturnim prostorom. Wilhelm se nalazi između onoga što kroz dijalog nazivaju 'politika' i 'priroda'. On je mlad čovjek koji je bezvoljan i upravo besperspektivan zbog gomilajućih sumornih apstraktnih ideja koje se gomilaju u njemu, zbog prošlosti koja je prema općeprihvaćenom mitu stvorila hrabru, čvrstu i neosjetljivu, tzv. čeličnu naciju; u Wilhelmu se nastanio strah kojeg 'službena' njemačka filozofski nastrojena, 'vjekovna državna ideologija' poriče i zatomljava. U toj državi koja se čini kao lider u svakom pogledu na karti kulturne i i gospodarske političke Europe žive dakle ipak i ljudi koji su krhki i obični i prosječni, oni koji su suptilni u toj mjeri da umiju osjećati strah, glupost, svu silinu apsurda do te mjere da više nemaju snage prezirati ljudski očaj. Kod Wilhelma je taj 'čelični duh' germanske nacije sveden na izvanjsku ovojnicu, pustu rezignaciju, cinizam i neosjetljivost, i to u uvjetima sveopće prožimuće neugode koju u tragovima prepoznajemo na svim licima, što se nalazi duboko u dušama jednako kao i vani u pogledima, tijelima, fasadama, ulicama, zgradama, vagonima.

Koliko bi se moglo ovaj film sagledavati kao film o pojedinčevim borbama u duhu bachovski komorne muzike, o unutarnjim previranjima i izvanjskim kretanjima čovjeka čiji je um usamljen, načitan njemačke literature, toliko se može na njega gledati i kao na sliku koja traje u vremenu i koja je sada, tu i dalje traje, ali je kao platno sa mnogo novih ureza i brazgotina. (Kao autoportret žene jednog od protagonista koja se objesila, a koju možete vidjeti u pozadini na plakatu za film). Ta slika izgleda kao uvijena barokna vizija njemačke filozofske misli prenesena na platno. Ovaj film nam dočarava sliku jedne nacije čiji duh živi životom optočenim tamnim mislima. Stječemo dojam ropstva idejama zbog kojih ljudima vlada beskonačna nemogućnost duhovnog i stvaralačkog ostvarivanja. Pogledajmo nelagodu, šutnju, razočaranje, razinu dokolice u likovima kroz čitavo vrijeme filma; radnja je nepotrebna. Čitav film je jedna 'teška' filozofija o krizi njemačkog kulturnog identiteta. Priča o sjaju i moći Njemačke kao velesile, sa 'vojskom' gigantskih stvaratelja i veleumova ovdje je stavljena u kontekst slabosti i ranjivosti; u najmanju ruku stavljena je na nivo ljudskog rezoniranja dok se pitamo – što će čovjeku ogromna kao čelik moćna misao ako ona zarobljuje?

Razvoj misli spolja odražava impulse njemačkog romantizma, melanholije sa zazivom iz još davnijih vremena, erotike i tjeskobe, a sve kroz tok svijesti mladog putujućeg sina Wilhelma koji ne može nikako uraditi ono što je naumio postati – pisac. On započinje genijalne poetične sentencije i uvijek ubrzo zapne; njegov život na putu uz Majnu je takav da kontinuirano ne nadilazi nešto više od same ideje koja je ionako neprestano tu. Ovaj film pozadinski u sebi skriva naličje mita o mehaničkoj točnosti i perfekciji, o superiornosti kojom njemački narod sve s lakoćom poentira, bilo u materijalnom bilo u duhovnom smislu. Kroz ratove se dokazuje nešto sasvim drugo, a godinama poslije ostaju veterani s polupričama na jednu prošlost. (stari Wilhelmov suputnik s SS-ovskim stažom)

Razdvojeno od njemačkog nacionalnog plana promatranja, koje je moguće, protagonist Wilhelm muči muku današnjeg vremena koje isto tako nije odvojivo od umjetno modelirane struje misli i znanosti koja ima korijene u vjekovima prije. Njegovo stanje, kao i stanje ljudi s kojima sasvim slučajno putuje i od kojih se 'prirodno' otuđuje je samoća; samoća koja nekako nastaje – samoća kod koje je svaki korak nekako sam po sebi pogrešan, uvjetovan, besmislen ili suvišan. Čini se da današnji pisac živi u vremenu koje ga osuđuje na raspršenost i konfuznost misli, um koji, kada pokuša nešto da izrazi (i napiše) nema kamo dalje. Vrijeme romana je prošlo, pisanje nije moguće. Wilhelmovo pisanje uvijek su samo novi pokušaji. Čini se da Wilhelmom upravlja filozofska misao s kojom nema kamo, s kojom usred domovine luta bez cilja i nema se gdje skućiti.

-----------------------------------------------------------------------------------------

(ŽIVOT U NJEMAČKOM GRADIĆU)

(ŽIVOT U SOBI)

(NERVOZNO PONAVLJANJE PJESME TROGGSA)

(ANIMOZNOST)

(ODLAZAK)

(ODLAZAK)

(ODLAZAK)

(SUSRET)

(ŠUTNJA - RIJEČI)

(RAZINA ŠUTNJE)

(RAZINA ŠUTNJE)

(RAZINA MISLI)

(RAZINA EMOCIJE; VOGLER,SCHYGULLA)

(EROTSKI INTERMEZZO)

(DODIR)

(CIRKUS)

(SAN)

(RAZINA NETRPELJIVOSTI)

(RAZINA PISANJA)

("PUCANJE FILMA")

------------------------------------------------------------

Izdvojio bih dvije upečatljive scene iz filma koje objedinjuju mnoga značenja:

(WILHELM)

(WILHELM)

-------------------------------------------------------------

(NASTASSJA KINSKI, PRVA ULOGA)

-------------------------------------------------------------

Insert


Oznake: Wim Wenders, Wendersova trilogija, Rudiger Vogler, Nastassja Kinski, drama, film ceste, njemački film, 1975, 10/10

- 15:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 16.06.2015.

ALICE IN DEN STADTEN (1974)

89.ALICE IN DEN STADTEN (1974,W.GER) Ocjena: 10/10
(Alice in the Cities, Alice u gradovima) drama, 110', IMDb: 8.0/10
Redatelj: Wim Wenders
Scenarij: Wim Wenders, Veith von Furstenberg
Glazba: Can
Snimatelj: Robby Muller
Uloge: Yella Rottlander, Rudiger Vogler, Lisa Kreuzer



'MODERNISTIČKA ODISEJA PO WIMU WENDERSU'

Prvi film iz Wendersove 'Trilogije' filmova ceste, snimljen u crno-bijeloj tehnici, Alice in den stadten nešto je posebno i učinjeno sa mnogo širine i ukusa. Wenders će i u sljedećim svojim filmovima razvijati slično motivirane priče. Radi se o lutanjima glavnog junaka, novinara koji je angažiran da na putu po Sjedinjenim Državama napiše dobru priču za svojeg šefa. Kako vidimo od samog početka, taj mladi čovjek Philip Winter (R.Vogler) je ponešto deziluzioniran viđenim i nađenim na tom putu pa sve što bi trebalo da ubaci u priču izgleda mu izlišno, kao da ne iziskuje od njega riječi ni motiva za pisanje te on zato od svega pravi samo fotografije svojom polaroid kamerom. Pa ipak, njegova narav kreativca kojega potrebe modernog komercijalnog doba odbacuju nije impulzivna niti buntovna, on je ciničan prema položaju u kojem se nalazi, njegova srdžba ode najdalje do toga da opali koji put po radiju u autu kada mu program country pjesama krene na živce. U svemu ostalom njegova rezignacija toliko je prisutna u njemu da on, nesvjestan toga, gubi vezu sa vlastitim identitetom i statusom uljuđenog i radnog čovjeka. Philip Winter je svjedok mijene svijeta i protoka vremena, on putuje od grada do grada i bilježi svojom kamerom kako arhitekture mijenjaju lice svijeta, kako novo smjenjuje staro. Ova priča, ova suvremena a opet toliko čini se ništa manje klasična odiseja prekrasna je upravo zbog onoga kako je zamišljeno to putovanje, zapravo lutanje i to ne Philipa Wintera samog nego njega sa svojom suputnicom, napuštenom 9-godišnjom Alice. I napuštanje djevojčice Alice nije nešto što bi predstavljalo neko golemo zaprepaštenje. Philip upoznaje Aliceinu majku i samu djevojčicu na šalteru aerodroma prije puta natrag u Europu nakon što su prisiljeni ostati u gradu još jednu noć do sljedećeg leta. Sve ispada nekako u letu, sve je u prolazu, brzo, poluproživljeno, kao upoznavanje bez dublje svrhe. Sljedećeg jutra u hotelskoj sobi ostao je Philip sam sa djevojčicom i sa ženinom porukom koja ugovara sastanak u 13 sati na 'Empire State Buildingu'. Philip kuda god krenuo žena ne bi bila tamo. Konačno dobije poruku da neka odvede djevojčicu do Amsterdama te da će ona doći prvim sljedećim letom. Alice ima svoj svijet u kojemu živi, ona je dijete svijeta i novog vremena sa svim proizvodima koji uz to idu. Blago mrzovoljan, Winter se kontinuirano rješava djevojčice, a ona u njemu vidi najboljeg prijatelja. Ona mu laže i izmišlja samo da bi ostala s njim; a on se odjedanput kao van vremena i prostora našao sasvim uvjeren da ništa drugo i nema na svijetu važno osim potrage Alicinog doma po njemačkim gradovima. Kroz dan se smjenjuju trenuci psihodelije, odmjeravanja stvari kao da u ovom svijetu i ne postoji nešto kao dječja igra (scena za pamćenje sa dječakom koji sluša glazbu kraj džuboksa); a onda opet dolazi večer i snovito noćno raspoloženje dok Winter djevojčici pripovjeda bajku o izgubljenom djetinjstvu. Čini se da i to dijete trpi fenomen otuđenja usred civilizacije: njena majka rješava na drugom kraju svijeta tko zna kakve probleme, Alicein svijet je bajka, stripovi, TV i brza hrana po 'fast food' restoranima. Na trenutke u ovom filmu baš kao da cijeli svijet nestaje i ostaju samo njih dvoje, kao otac i kćer koji to nisu. Sve potraje svega dva dana, jednu noć, i njihovo prijateljstvo učini se kao nešto što jedino ima smisla. Kad sve završi, na njihovom uvjetno rečeno, rastanku dok ih vlak vozi prema Minhenu, kad se pokaže da je njihovo lutanje bilo kao balon od sapunice jedno drugome postavljaju pitanje; 'Što ćeš raditi u budućnosti..?' Tako se čini da je sva budućnost toliko malena da bi se čitava mogla stisnuti u tu kratku epizodu druženja Philipa i Alice. Kao da se život svodi samo na nešto što je bilo jednom u životu. Sve se čini da je život koji živimo unutar jednog svijeta privremenosti. Sve, sve prolazi a nama ostaju trenuci koje smo imali, i koji najčešće s vremenom blijede.

Film Alice in den Stadten posjeduje neku posebnu snagu. Nije sasvim lako ni opisati sažeto jedan ukupni utisak na odgledano. Film je ezoteričan, ima epsku snagu, dok u vidu modernih vremena živo socijalno-egzistencijalnu stvarnost nudi kao na traci jedne gotovo metafizički apstrahirane prolaznosti. U crno-bijelom svijetu relativnosti ujedno se odvija život sretnih i nesretnih, stvarnih i nestvarnih trenutaka, traje potraga sa samo naizgled jasnim ciljem; svijet odgovara čuvstvu čovjeka jezikom prolaznosti, starenja, vrijednosti koje imaju smisla vezano uglavnom uz pojedinčevu prošlost. Svijet kojim putuju Winter i Alice je nešto kao Carrollova 'Alisa u zemlji čudesa' samo sa jednim velikim uskličnikom i upitnikom. Wendersova Alice kao da već nosi sav onaj stari svijet Carrollove Alise u sebi i otužna ga ljutito želi odbaciti zahtijevajući da uhvati ono 'sada'. Wenders ubacuje psihodelični element kroz film u vidu glazbe i držanja svojih likova. Sjeta prošlosti i utopija budućnosti sasvim dolaze na isto. Čini se da je ovaj, Wendersov prvi film iz 'trilogije ceste' film koji želi apostrofirati potrebu za sadašnjosti koja je na udaru doba koje želi poopćiti, univerzalizirati i standardizirati identitete ljudi u skladu sa emotivnim evokacijama sretnih trenutaka iz svojih režiranih života. Wendersova sadašnjost u ovome filmu može se (ako je to uopće moguće) objasniti slabom kvalitetom instant slika snimljenih polaroid kamerom. Vrijeme je nazaustavljivo, zabilježeni trenuci su samo dio stvarnosti koja blijedi.

----------------------------------------------------------------















































-------------------------------------------------------------------------------------------

Insert za antologiju

Atmosfera iz filma

'On the Road Again'

Oznake: Wendersova trilogija, Wim Wenders, drama, tv-film, film ceste, njemački film, 1974, 10/10

- 16:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 03.06.2015.

M (1931)

88.M (1931,GER) Ocjena: 10/10
(M) kriminalistički, drama, triler, 117', IMDb: 8.4/10 (TOP 250 #70)
Redatelj: Fritz Lang
Scenarij: Thea von Harbou (Egon Jacobson), Fritz Lang
Kamera: Fritz Arno Wagner
Uloge: Peter Lorre, Ellen Widmann, Inge Landgut, Otto Wernicke



U filmološkom smislu M Fritza Langa bezuvjetno zauzima posebno mjesto u svijetu filma i predstavlja vrhunsko ostvarenje. 1931. žestoki ekspresionizam iz Langova opusa, ali i iz estetike cjelokupne njemačke nijeme filmske umjetnosti jenjava. Možda je upravo jedan od razloga montaža zvuka koja s odnosa ekspresije i čudnovate pomične slike svjetla i sjena daje vjetar u leđa razvoju fabule i živim (glasnim) ljudskim zapletima kroz revoluciju i evoluciju dijaloga. Odjednom i duša i mašina mogli su se čuti i film je definitivno ušao u jednu novu eru. M je Langov prvi zvučni film i pravi je primjer da osjetimo kako se čuje jedna montaža pomične slike i zvuka iz ranog razdoblja zvučnog filma. Mogućnosti koje se otvaraju ponudile su režiserima etape ranih 30-tih da krenu ambiciozno putevima različitih žanrova.

U slučaju Langovog filma M mi imamo bez ikakve sumnje ispred sebe nešto specifično. Nešto što je viđeno možda još samo u nekoliko najreprezentativnijih filmova, posebno u žanru 'noir filma' iz te stare ere. U M-u spajaju se svi elementi, efekti, spoznaja i praksa jednog plodnog animatora, filmskog radnika i umjetnika u jedinstveni rani zvučni oblik ekspresionističkog izražaja. Rezultat je bio vrhunski: M je poput nijemog filma, bez redukcije majstorskih fotografija (poput ekspresionističkih slika), oblikovan kao socijalna drama i psihološka studija lika (Hansa Beckerta) čija je razrada izravno inspirirana realizmom njemačkog ubojice iz ranih dvadesetih. M je, premda vidljivo tehnički nesavršen, izvanredno ostvaren i kao rani reprezent kriminalističkog i triler žanra.

U filmu se zapravo radi o paradoksu društva koji je izvanjski nevidljiv. Pokazano je na primjeru zanimljive priče o ubojici djece Hansu Beckertu (P.Lorre) kakvo je društvo i nevidljive strukture koje diktiraju odnose i sve okolnosti kako će funkcionirati stvari u gradu. Hans Beckert, introvertni i indolentni ubojica, koji je posijao strah po četvrtima tog njemačkog grada zapravo je samo sitni kotačić koji ima jednakog razloga da ga bude strah za vlastiti život kao i roditelji djece koju on ubija. Hans Beckert je u bijegu; njega progone dvije moćne strukture – Policija (državni zakon) i banda organiziranog kriminala (zakon podzemlja). Genijalnost koja izvire iz ovog odnosa je prosto zastrašujuća, i toliko dobro govori o prirodi funkcioniranja zakona i vlasti, kako one legalne, tako i one ilegalne (zajedno sa njihovim kauzalitetom). Hans Beckert kao 'ludi' i poremećeni ubojica na planu morala i stvarne suštine problema (naime on usmrćuje djecu) za te strukture je zapravo samo sitni pajac koji fućka poznatu 'Peer Gyntovu' suitu. Beckertova devijantna priroda bolesnog poremećenika i faktičnog ubojice ostaje samo na razini straha i općedruštvenog problema građana i majki koje se boje za svoju djecu. U svakoj drugoj perspektivi iznad roditeljske bojazni za svoju djecu slučaj Hansa Beckerta ima drugi smisao. Oko njega, odnosno između dva zakona nastaje borba za njegov život. To je glavna misao i intencija za ovu filozofiju. Država luđačke ubojice želi proglasiti bolesnima, hospitalizirati ih i puštati jer tako održavaju nivo straha i uznemirenosti u gradovima, a Organizirani kriminalni milje želi ukloniti takve ubojice jer im takvi za vrat dovode policiju i smeta im za posao. Radi se o krugu neprekidne borbe u kojoj pas lovi mačku, dok mačka lovi miša. Problem majki nikada neće biti riješen ni na jednom sudu; jer živ ili mrtav, neki Hans Beckert će uvijek imati razrješene ruke, slobodne ulice pod krinkom 'stanja' u kojem je posijan tzv. strah.

Poanta je: ne može kriminalni milje toliko ubojica 'posmicati' koliko ih državni organi i službe reda mogu popuštati putem svojih sudova iz svojih luđačkih ustanova.

Igra lova na tog označenog ubojicu 'M' zapravo simbolizira čudovišnu krvoždernu ćud uprave iza kulisa koja gradom siju strah, neizvjesnost i sljepilo što vodi ljude ravno u propast. Psihopatski ubojice 'van sistema' su kao mali pokusni miševi u usporedbi sa onim garniturama nevidljive vlasti koja djeluje u pozadini. Tek s takvom do srži pokvarenom vlašću i ustrojstvom dijaboličnih zakona nasilna smrt postane nezaustavljiv stihijski proces. M je film sa finim tragom koji nas vodi u razmišljanje o ustroju i načinu funkcioniranja nacističkih ideološko-propagandnih tijela, još u predratnoj Njemačkoj u kojoj je Lang nalazio nadahnuće za svoje umjetničke projekte.

(Fotografija je umjetnička i silovito sugestivna, pa sam se odlučio na nešto širi izbor. Neka ova recenzija, s obzirom da mi je film vrhunski, bude analiza.)

--------------------------------------------------------------------------------------------------------



(ELSIE SE NIJE VRATILA IZ ŠKOLE)

(ELSIE)

(IGRA ISPOD TJERALICE)

(WER IST DER MORDER?)

(GRČ JOJ JE U SRCU VEĆ ZBOG SAME PREDAJE)

(TAKO TO RADI G.BECKERT)

(PAZITE NESTANAK IZ KADRA)

(OPOMENA GROTESKNE URE)

(ZVONJAVA NA VRATIMA)

(SAMO POŠTAR S NOVINAMA)

(MAJKA DOZIVA ELSIE: SAMO JOJ JEKA ODZVANJA HODNIKOM)

(KROZ TAVAN...)

(SVE JE JOŠ OKUPANIJE PRAZNINOM)

(UZALUDNO DOZIVANJE LETI SVE DALJE..)

(..I DALJE..)

-----------------------------------------------------------------------------

(JAGMA)

(I GLAD ZA NOVOM VJEŠĆU)

(GOSPODA ČITAJU O FANTOMSKOM DJECOUBOJICI)

(DOK JEDAN UPUHUJE, DRUGI ISPUHUJE)

(NE ZNA KOGA BI PRIJE OKRIVIO)

(ČAK I UBOJICA SE UPITA - TKO SAM TO JA..?)

(DOK LJUDI ZGROŽENO PITANJA UPUĆUJU SAMO O DRUGIMA)

(MINISTAR NA TELEFONU U SLUŽBI)

(POLICIJA SPREMNA ZA POTRAGU)

(IZ DANA U DAN SE NAPREDUJE ZBOG SOFISTICIRANE METODE)

(NA TERENU)

(JAK DOKAZ)

(SLASTIČARKA SE NE SJEĆA)

(LJUDI KAO STRAŠNE SILUETE)

(POČELI VIJEĆATI JEDNI...)

(..I DRUGI..)

(INSP.LOHMANN: ENERGIČAN KAO I UVIJEK)

(MNOGO SE PUŠI)

(OBRATIMO POZORNOST NA RAZVOJ KOLIČINE DIMA)

(KRIMINALCI ORG.PROSJAKE KAO UHODE)

(ZAPOČELA AKCIJA 'M')

(BECKERT DETEKTIRAN)

(OČI SU POSVUDA)

(PROSJAK-ŽBIR)

(NI FANTOMSKIM UBOJICAMA U MRAKU NIJE SVEJEDNO)

(STJERAN U KUT)

(ZAOSTALI PROVALNIK IZIŠAO IZ RUPE KOJU SI JE SAM IZVRTAO)

(ČUVAR ZA PAR KOBASICA I KRIGL PIVA KORISTAN POLICIJI)

(GOJAZNI INSPEKTOR LOHMANN)

----------------------------------------------------------------------

(PROTOKOL)

(UHVAĆENI PROVALNIK)

(POD UCJENAMA)

(KADAR SUGERIRA KAKO SE LAKO USUKATI PRED ZAKONOM)

(ZGRADA 'SUDA')

(ALA KAFKIN 'PROCES')

(PRIJEKI SUD PODZEMLJA)

(STRAŠAN PRIZOR DVA HENDIKEPA)

(SVI AKLAMATIVNO SUGLASNI ZA SMRT UBOJICE)

(...SLIKA PAKLA?)

(SMRT!)

(SPOSOBAN IZREĆI ISTINU KOJU..)

(ONI NE ŽELE..)

(..NITI UMIJU ČUTI.)

(PREDAJA 'ZAKONA' ZAKONU)

(TOLIKO PRAZNO..)

(I BESPOMOĆNO.)

-------------------------------------------------------------------------------

Trailer

Oznake: Fritz Lang, 1930s, drama, kriminalistički, ekspresionizam, njemački film, 1931, 10/10

- 15:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 05.12.2014.

BUĐENJE IZ MRTVIH (2005)

47.BUĐENJE IZ MRTVIH (2005,SRB) Ocjena: 10/10
(Awakening From The Dead); drama
Redatelj: Miloš Radivojević
Scenarij: Miloš Radivojević
Glazba: Kornelije Kovač
Snimatelj: Radoslav Vladić
Uloge: Svetozar Cvetković, Ljuba Tadić, Anita Mančić




'FILM O PROPALOJ GENERACIJI KOJU NAGRIZA MRŽNJA MINULIH VJEKOVA'

Iz ovog filma valjalo bi izdvojiti jednu ideju kao točku za predgovor u daljnjoj interpretaciji, jer se prosto nameće kao prepoznatljiva. Ima jedna, kažimo to tako, izreka, vrlo uobičajena u srpskom (i ne naravno samo u srpskom) narodu koja se može izraziti na više načina, a govori je uvijek zadrti otac sinu, a smisao je sljedeći: 'Ja sam te napravio.' , 'Ti si moje govno, a ne ja tvoje', ili.. 'ja sam tebe napravio, a ne ti mene'; Tako otac prezire sina. Tako otac „voli“ sina koji ga eto razočarava. Postoje neki mračni i duboki, kao pod tepih zameteni razlozi iz kojih otac obezvređuje svog sina. Srbija je zemlja koju Srbi zovu Otadžbinom. Zemljom svojih otaca. Otac je u filozofskom smislu nešto kao Subjekt sa velikim 'S', dok sin ako ne sluša poruku svojih očeva zastranjuje, prestaje da bude dostojan. Srbija nikad nije zvanično smatrana majkom, kao što je npr. Rusija Rusima. Ovaj film na ezoteričan način prikazuje kako sve ono što je čovjeku vidljivo u svijetu tobože apolitične stvarnosti, zbilje i „realnog života“ jest zapravo san, prepun pretjerivanja, iluzije, zadrtosti i laži. Pokazuje kako sve što jest, upravo i jest toliko mračno, groteskno i bolesno zbog takvog načina shvaćanja. Iz razgovora između oca i sina, dvojice glavnih likova u filmu, zaključuje se kako ništa u Srbiji nikada i nije postojalo osim vjekova mraka. Vjekovi povijesti i inače nisu ništa doli vjekovi mržnje, rata, čemera i jada, 'obrane' otadžbine s etapama svjetlosti, koje su kao raspukline a u kojima žive te „izgubljene generacije“ koje i ne mogu drugo nego odživjeti taj svoj kratki život osjećajući se kao u noćnoj mori, osjećajući da su i sami samo poput obične more i sramote svojeg zadrtog oca, plemena (prezimena) ili naroda. Veli naš protagonist Miki svojim studentima uz sok i pivo ovako: „ setimo se Andrića koji kaže.. ne smemo da zamerimo našem narodu, čak ni kada greši.. je li dobro tako..? Ne znam..“ Generacijama smo učeni da uzimamo 'narod' kao nešto sveto, nešto u što pripadamo i moramo pripadati smjelo. No je li tko pitao, je li sve to dobro? Je li baš zastvarno svima to tako lijepo svijetli ko u betlehemskoj štalici ili ipak neki crni ili crveni ili zeleni gavrani sjede sastrane na crnim granama ponad svježe otkopanih grobnih jama? Grobovi su različiti, sa zvijezdama, sa križevima, svih boja i ideologija; jedne slave druge ignoriraju. Kad će netko doći zapaliti svijeću običnom čovjeku koji je umro kao socijalni slučaj, onome što nije bio ni četnik ni ustaša ni partizan. On, Miki, je eto sada mrtav posjetio svoje prijatelje iz života, a ovi pojma nemaju da je ovaj umro. Takva je stvarnost. Ljudima su stvari, zajedno sa životima otišle u krasni kurac. Rakiju piju kao vodu, a opet, veli Mikijev drug iz škole (sada doktor) dok s njime ispija po čašicu američkog viskija ovako: 'Dobro je da pijemo viski, da pijemo rakiju bi se valjda pobili, ovako samo seremo..' Zaključujem: Koja brutalna istina: Zaista mnogo seremo, zvali se Srbi, Bosanci ili Hrvati.' Kakve li pozitive? Jedni drugima saopćavamo – „ ..zar ti ne bi krao da si na njegovom mjestu? Daj ne seri.“ U tim generacijama poživi netko za koga bi se moglo reći da taj čovjek osjeća, ljubi, želi da istinski pošteno i pravedno misli i radi; a takav netko odmah se utopi u živom blatu vlastitih usuda, u razočaranju kad otkrije da je svaka možebitna renesansa uzalud. (jebi se ti i tvoja ljubav – poručuju nam sa govornice u saboru/skupštini, bitni su stolci! - i to doslovno – stolice – živjele nam institucije). Ovaj film govori kako renesansni čovjek jednog naroda nigdje nije toliko osuđen na smrt kao što je to slučaj u srpskog naroda. Neki narodi imaju svoju renesansu na fasadama svojih gradova, na licima svojih žena, u nošnjama susjednih naroda, u jezicima koji se šire; a srpski narod svoju renesansu ima na grobljima, u zagrobnom svijetu, među mitološkim bićima vampirima. Njezin (renesansin) cvijet procvjeta samo u rijetkim trenucima primirja ili kada dođe do izneneadne tišine među zaraćenim šovinističkim nepismenjakovićima, nosiocima 'režima', kada pojedinac izađe iz groba i pokaže da je on – renesansni čovjek – tu. Izvanredna je simbolika u ovom filmu; glavni lik, Miki (S.Cvetković) izlazi iz groba tek što je umro, upravo u vrijeme NATO-vog bombardiranja Srbije. On obilazi sve koga je u svom životu imao, kako bi u to kratko vrijeme izvršio jednu osobitu zadaću koju nije za života učinio. On, zapravo renesansni čovjek, dolazi ispuniti ono što nikada nije bio u stanju za života, dolazi s ljudima podijeliti svoju zagrobnu prosvijećenost, objaviti im to posvemašnje stanje koje se poput olovnog neba nadvilo nad Srbiju, reći im kako je – iznijeti im svoje tajne o ljubavi, o prijateljstvu i potrebi da se ljubi, da se stvarno živi bez mržnje. Međutim on tek sad saznaje pravu sliku istine, on saznaje svu kob naroda s kojim je živio i iz kojega je proistekao. Taj narod alegorijski je prikazan kroz ljude koje Miki posjećuje iz mrtvih; tu su Zoki, stari prijatelj koji živi kraj rijeke i po cijele dane pije, a zapravo je neostvareni umjetnik koji svoja remek-djela skriva negdje u podrumu; tu je drugi školski prijatelj Rale, koji je policijski inspektor u isto vrijeme u službi državnog aparata (Miloševićev portret u uredu) i u službi kriminalnih krugova, pa stari Mikijev otac (glumi briljantni Lj.Tadić) kojeg izjeda rak - koji je jedva živući ali nesalomljivi tvrdi simbol zatucanog srpskog političkog ideološkog korpusa koji se vječno hrani pristašama i glasačima takvim kakav je sam taj otac. Ustvari oni su živi-a-mrtvi, a ne on koji je ustao iz groba. On njih nalazi 'mrtve' jer ne žive oni nego ideologije i oni što vedre i oblače, raspolažu njima, običnim Srbima. Riječi tog oca, njegov izraz lica dok sina naziva govnom je poput nesalomljivog bedema mračne strane srpske historije. Miki je prolaznik, predstavnik Lazara koji je ustao u Srbiji, i koji je odlučio: ostvarivši deziluziju na ovom svijetu, te stoički počinivši i grijeh i zločin, odlučio vratiti se u svoj grob. Tako je moralo biti. Pojasnimo: Miki se digao iz mrtvih kako bi posjetio svoje voljene, kako bi vidio svoju prvu neprežaljenu ljubav Hrvaticu, kako bi utješio muslimanku, služavku njegovog oca koja je u ratu izgubila brata, kako bi zagrlio prijatelja i kako bi pronio glas o nekakvoj istini u toj mračnoj napaćenoj zemlji; došao je pronijeti vijest o ljepoti i životu, o svemu što zapravo živi u smrti i snu srpskog roda; a u tom drugom bivstvovanju na zemlji, među svojim ljudima, naučio je da jedino što vrijedi je ubiti i njih i sebe. Počiniti i zločin i grijeh. Vratiti se u grob, spoznavši da sve što vrijedi za života je na grob se posrati. Brutalno i gadljivo, zar ne?

Dok se gleda ili piše o ovome filmu osjeća se jeza u žilama, osjeća se jauk žrtava jedne sahranjene generacije i generacije koja se i dalje sahranjuje; ne samo u Srbiji, nego na čitavom raspadnutom tijelu, strvini bivše državne tvorevine Jugoslavije. 'Buđenje iz mrtvih' jedan je, ako ne i najbolji srpski film koji sam do sada pogledao. Na trenutke u meni je nešto progovaralo kao da se samo od sebe istiskuje: ' Ove nema nigdje, ovo jebeno nema na svijetu nigdje..' Tako je šaptalo. Ima možda, ali ovako ludo sivo, crno, bolno i sjebano kao što je tu tako nema nigdje. Scena u kojoj Miki odbaulja u šumu namočenu snijegom kako bi benzinom polio i spalio svoje najmilije što je imao, album sa slikama svoje porodice, i kada povrati na sve to – je vrh vrhova. Pljunuti Kafkin svijet na balkansku potenciju.

Nema nikakve dvojbe – film je izniman, odličan i ja ga preporučam.

(GROBLJE-KOSTURNICA IDEOLOGIJA)

(STVAR POVIJESTI, VRAGA I BOGA)

(IZLAZAK IZ GROBNICE I)

(IZLAZAK IZ GROBNICE II)

(NAD SVOJIM SPOMENIKOM)

(NAD SVOJIM SPOMENIKOM II)

(SLUZAVI SVIJET ŽIVIH)

('ANDRIĆ JE REKAO... JE LI DOBRO REKAO? NE ZNAM...')

(MIKI (SRBIN) I NJEGOVA LJUBAV (HRVATICA)='ZABRANJENA OBITELJ')

(OTAC: "GOVNO JEDNO, MORAO SI DA ŽENIŠ ONU.. MOGO SI DA OŽENIŠ NAŠU..")

('PA KAKO SI MI TI?')

(MIKI:'A ETO TAKO, VIDIŠ I SAM, ŠTA DA TI KAŽEM..')

('VIDIM VIDIM.. NE MORAŠ NIŠTA DA MI PRIČAŠ, NE MORAŠ TI MENI A NE MORAM NI JA TEBI..')

('E MOJ MIKI, OTIŠLI SMO U PIČKU MATERINU..')

('ZNAŠ DA SAM RAZMIŠLJAO OZBILJNO DA SE ZAPALIM NA TERAZIJAMA..')

('ŠTO SE NISI ZAPALIO?..')

('PA NE ZNAM.. NE ZNAM..')

('UVIDIO SAM VELIKU DOZU NEORIGINALNOSTI U TOME.. LJUDI SU TO RADILI, RADE I RADIT ĆE..')

(SMUČILO MU SE USKRSLOM DOK JE SPOZNAO RAZINU PAKLA NA ZEMLJI)

('VUPREM OČI VU TO NEBO VISOKO..')

Oznake: Miloš Radivojević, drama, srpski film, 2005, 10/10

- 17:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.11.2014.

EN PASSION (1969)

41.EN PASSION aka THE PASSION OF ANNA (1969, SWE) Ocjena: 10/10
(Strast); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Liv Ullmann, Bibi Andersson, Max Von Sydow



Ovim filmom zaključio bih svoje predstavljanje ciklusa Ingmara Bergmana do nekog drugog puta kada imam namjeru baviti se osobnim pristupima njegovim ostvarenjima iz umjetničke faze između 1957. kada snima 'Sedmi pečat' i 'Divlje jagode' pa negdje zaključno sa 1966. kada je snimio 'Personu', uključujući tzv. trilogiju na temu vjere i sumnje ('Trilogy of Faith').

Obratite li malo koncentriranije pozornost na sam početak ovog filma evo što ćete vidjeti: Čovjek, imenom Andreas Winkelman (M.Von Sydow) ima 48-godina (to nam kaže narator), živi sam na otoku i upravo je na krovu svoje oronule kuće sa zidarskom špahtlom u ruci i kantom žbuke. Krov mu prokišnjava i on mora zacementirati vrh kuće. Podiže pogled..hladan vjetar mu struji kroz kosu dok gleda u sjeverno olovno sunce koje zaklanjaju nadolazeći tmurni oblaci; on se uspravlja, baca pogled ulijevo i vidi goli polupopašen otok od nekoliko ovaca što se stišću i razdvajaju u malom toru. Čuje se samo vjetar, more šumi kao da su krošnje, zvon zvona na vratu ovaca. Frustrira ga to što vidi i on silazi s krova dolje ostavivši kantu gore. Spustivši se dolje, kanta sa mokrim betonom sklizne i otkotura se za njim dolje. Njemu se još više upali živac.. podigne kantu i stavi je energično na vrata od ulaza na dvorišnom podrumu.. kanta ne popušta, i ponovno se kao iz inata stropoštava na zemlju zvoneći i rondajući na sav glas. Andreas koji je već okrenuo leđa na odlazak, okrene se i doslovno popizdi.. a onda ipak malo zastane, izvadi svoju lulu iz usta, nešto gorko progunđa, proguta sav svoj nagomilani bijes, uzme svoj bicikl naslonjen na vanjski zid kuće odgurne se i ode..

Gledati film, naizgled običan, film kao da se sve odvija u jednoj posvemašnjoj svakodnevici života među ljudima, a opet toliko mučan, zapetljan i siv dovodi nas do konačne spoznaje kako se tu radi o čudovištu od filma. Pogađate? To je Bergman. Tmurni, zatvoreni, praznovjerni, psihofobični, grozničavi čisti ljudski likovi što trpe breme građanskoga života sačinjavaju ovaj za prosječnog gledatelja poprilično teško gledljiv film. I pitate se što te ljude čini takvima..?! Čine ih njihovi zapetljani bračni, obiteljski, prijateljski, susjedski i poznanički odnosi. Zapravo njihova vlastita psiha. U njihovim životima neprestano uz vječni pokušaj ljubavi da vlada, klija nešto duboko lažno; neka iluzija koja cvate, a kad se pretvori u plod to se onda zove – samoprijezir, umišljanje, laž, prijevara, mržnja, strast. Strast je u ovome filmu nešto kao plod jedne odavno pokopane, još ne upokojene ljubavi iz prošlosti ljudi pomiješana sa prijezirom, tupom sivom tvrdoglavošću i imperativom ljubavi u sadašnjosti tako da se može život nazvati životom smisla i istine. Iz tih ljudi u konačnici izlazi strast, drugačija iz Anne (L.Ullmann), i ponešto drugačija iz Eve (B.Andersson), a da u svojoj duši ne umiju negirati prošlost i vlastitu ideju istinske ljubavi (Anna) ili zakonske konvencionalne ljubavi (Eva). I jedna i druga ulaze u vezu sa Andreasom Winkelmanom, samotnjakom kojeg bole rane iz prošle veze sa ženom i koji pati od nedostatka ikakvog samopoštovanja. Anna uvjerava sebe u istinsku ljubav, a Eva koja je udata žudi za utjehom i nepronađenom strašću sa zakonitim dosadno principijelnim mužem. Na otoku, na kojem se čini da je klima uvijek hladna i svježa, baš su našle 'pravog' za saživljavanje sa svojim iluzijama – jedinog muškarca, koji u suštini jest dobra srca, ali je 'pregorio', nema sluha za tako okovane duše, optočene gorčinom, plačem i dubokim nemirima. U ovakvome životu, koji nije rijetka pojava, svi ljudi su zapravo sami, beskrajno beskrajno sami, kao da su otoci na kojima se hrani nekoliko ovaca i koje više nemaju što da popasu. Životi ljudi – goli očaji. Takav je svijet Ingmar Bergman prepoznao kod ljudi. Povrh svega, otokom se događa nešto kao alegorija za pakao ljudske duše. Otokom zapravo šeće 'živi' Sotona. (ne zaboravite ovo dok vidite scenu sa psićem).

Dok gledamo ovakav film sami smo si nekako pomalo lažni. Kao da ne možemo pronaći gdje smo tu mi, je li film u stvari pretjerano ocrnjena slika ljudskih karaktera i ljudske duše, ili mi ustvari gledamo vraški dobro remek-djelo. Radi se o filmu u kojem sam osobno najsnažnije doživio onaj u literaturi toliko često spominjani tanki jaz između ljubavi i mržnje, između prostog voljeti ili mrziti, a koji je po Bergmanu toliko golem i nepremostiv, kao duboko bure sivila. Osim što se ne bih mogao složiti da su Bergmanovi filmovi loši (jer Bergmana volim), u svemu ostalom mogao bih se složiti sa mišlju našeg izvrsnog filmskog kritičara Živorada Tomića, a kaže ovako: „ Problem s Bergmanom je jednostavan: njegovi su filmovi previše loši, a da bi ih mogli uspoređivati s filmovima Ozua ili Renoira. Istovremeno, oni su previše dobri, a da bi ih mogli zanemariti. Bergman je režiser čije filmove volim mrziti.“ (preuzeto iz; Ž.Tomić: Užitak gledanja – zapisi o svjetskom filmu)

(OLOVNO SUNCE)

('ZDRAVO JOHANE..KAKO SI?')

('PRILIČNO DOBRO.'

('KAKO BRONHITIS?')

('NIJE NAJBOLJE.')

('SVRATI NEKI DAN, IMAM BOCU SIRUPA PA MOŽEŠ UZETI..')

('HVALA.')

('DA SE SASTANEMO USKORO?')

('ZDRAVO.')

(EVA I ELIS: NAIZGLED SRETAN BRAČNI PAR)

(LJUBAZNO DOŠAO VRATITI ANNINU TORBICU)

(PREKINUO PROCES ISKONSKOG ZLA)

(PIJAN POČEO DA BAULJA...)

(..I ZAZIVA SVOJE IME...)

(KRATKA LUČ LJUBAVI; TAJNA VEZA S EVOM)

(EVA SE JAVLJA MUŽU KOJI JE NA PUTU DA NE BRINE)

(EVA NAKON RAZGOVORA S MUŽEM: 'TEŠKO JE KAD JEDNOM SHVATIŠ DA SI BEZVREDAN.')


(ANDREAS I ANNA: POVJERAVAJU SE ALI NIKADA NEĆE SHVATITI JEDNO DRUGO)

(UTJEHA KROZ STRAST)

(IZ ANINA SNA)

(BESPOMOĆNI NIJEMI VAPAJ-SAN KOJI SE PONAVLJA)

(ANIN UNUTARNJI ŽIVOT)

Oznake: Ingmar Bergman, Max Von Sydow, Liv Ullmann, drama, švedski film, 1969, 10/10

- 14:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.10.2014.

HANA-BI (1997)

34.HANA-BI / FIREWORKS (1997, JPN) Ocjena:10/10
(Vatromet); rom.drama, kriminalistički
Redatelj: Takeshi Kitano
Scenarij: Takeshi Kitano
Glazba: Joe Hisaishi
Snimatelj: Hideo Yamamoto
Uloge: Beat Takeshi (T.Ketano), Kayoko Kishimoto, Ren Oshugi




'TISUĆU CVJETOVA TISUĆU SUNACA'

Prihvatili mi to ili ne ovaj krvavi film pun nasilja više je romantična drama nego li je to kriminalistički film. Osjeća se da slike s motivom cvjetova kojih je autor sam Takeshi Kitano imaju jasnu i točnu simboliku. Te glavice cvjetova nisu ukrasi i estetske stilske figure, te su glave cvjetova suština – koliko predstavljaju bivstvo, toliko predstavljaju neposrednu domenu postojanja – život i smrt. Ljepote pritom ima ili nema. Cvijet pod toplim svijetlim suncem raduje se, on je sretan kad ga škropi kiša, a guši se, grči i vene kad ga polijeva olovna kiša, ili prekriva mračni plašt.

Srce i duša detektiva Nishija živi takvim životom, kao cvijet, jedino što nije pričvršćen stabljikom za tlo, nego je pokretljiv – itekako pokretljiv. Toliko da izražaj boli može vratiti sijačima tame koji ga okružuju. Moderni svijet, svijet ulice, novca, prestiža i cirkulacije imovinskih odnosa je takav da uvijek čovjeka hoće ščepati i cijediti. Bezdušan, taj svijet ne pita koliko i je li trpi taj trešnjin cvijet u tom jadnom čovjeku. Nishiju, bivšem detektivu, sva se nevolja sručila na život. Morao je popiti gorke pilule svog života - jednu za drugom: ubili su mu kćer, žena mu je obolila zbog stresa od neizlječivog raka krvi, morao se zadužiti kod lihvara za njezino liječenje, vraćati dug, prijatelj mu je ostao paraliziran u jednoj pucnjavi dok je praktički naletio na metak koji je bio namijenjen njemu.. Nishi više nije mogao vraćati dug, osjećaj krivnje pomiješan sa 'psima' koji ga neprestano progone rezultirao je tako da je ovaj počeo postupati logično; likvidirati jednog po jednog tko bi mu se našao na putu, i to sve ne mijenjajući emociju na licu. Čitavo vrijeme svojoj duboko potresenoj i žalosnoj ženi prikazivao je privid ljepote, radosti i smisla života. Jedne večeri priredio joj je vatromet…

Izvagao je Takeshi Kitano ovim filmom težinu ljudske egzistencije i cijene suvremenog života dok u čovjeku čitavo vrijeme pokušava cvasti cvijet ljubavi upijajući tračke sunca što se probijaju iza zavjese olova, smoga, zgrada i oblaka. Paklensku igru igraju ljudi, siju tragediju izgubljenosti, napuštenosti, ogorčenosti i duboke tuge. Čovjek može na ljepotu i pravdu u životu računati i djelovati samo pod utjecajem mimikrija i metamorfoza. (kako je Nishijev prijatelj u samoći počeo slikati, kako je Nishi od ukradenog i preprodanog taksija učinio policijska patrolna kola). Zašto je Nishi prefarbao taksi u policijska kola? Zato da učini ono što priroda čini – metamorfozu; dok je bio u stvarnom policijskom odijelu bio je lažan - tužan, ružan i dužan; bio je podjarmljen u funkciji institucije koja nije pravedna. Imao je samo plaću i preteški teret ukletoga posla. Konačni samoubilački pucnji u filmu čovjekov je odgovor na pakao života – odbijanje sudjelovanja u nečemu takvom kao što je svijet ljudskih štakora koji stanuju čitavog života kao tumor u tvojoj utrobi. Film je taman i tužan, bez mnogo humora (kojeg ima više u drugim Takeshijevim filmovima), govori o čovjekovoj nesreći, o životu kojeg mora stoički podnositi, kročiti njime i nalaziti smisao 'puta' – a put je sve više strm i vodi u pakao, ma koliko čovjek stremio da se uspinje. Život je ustvari ljubavna priča kojoj đavli vječito stoje na putu.



(OBITELJ POD CVIJETOM-SUNCEM)

(MODERNA MEDICINA NE MOŽE DA NAPRAVI ČUDO)

(JEDAN OD NAJLJEPŠIH I NAJDIRLJIVIJIH MOMENATA)

(PRIJATELJI A NE PARTNERI)

(ČOVJEK IMA ŽIVOT U SEBI I IZVAN SEBE)

('PITANJE')

(UMJETNIKOV ODGOVOR OSTAO PITANJE)

(CVAT KAO TRENUTAK U VJEČNOM KRUGU)

(MELANHOLIJA)

('PRESVLAČENJE' KAO U PRIRODI LEPTIR ILI ZMIJA)

(PRIREDIO JE VATROMET)

(GLEDAJU NEČIJU DJEVOJČICU KAKO SE IGRA)

(DVOJE-SAMI U VJEČNOME SVEMIRU)

CVJETOVI...















Oznake: Takeshi Kitano, drama, japanski film, 1997, 10/10

- 11:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.10.2014.

SONATINE (1993)

30.SONATINE (1993, JPN) Ocjena: 10/10
(Sonatina); drama, kriminalistički
Redatelj: Takeshi Kitano
Scenarij: Takeshi Kitano
Glazba: Joe Hisaishi
Snimatelj: Katsumi Yanagijima
Uloge: Takeshi Kitano, Aya Kokumai, Tetsu Watanabe, Susumu Terajima



'NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA UBIJANJA'

G.Murakawa (T.Kitano), iskusni i prekaljeni yakuza, osjeti zamor na svom životnom putu i svome partneru to saopći jedne večeri dok voze ulicama Tokija. Njegov život od rane mladosti zahtijevao je ubijanje i autoritativno postupanje, zbog hijerarhijskih okolnosti u mafijaškim krugovima u kojima vladaju neprestani uvjeti holokausta. Žrtvovanje, samožrtvovanje, krvava brutalna odmazda, osveta, jednom rječju – krvoproliće. Ubojstva radi vladanja i dominacije su životna stvarnost i istina u životu jednoga vodećeg yakuze. Zasićenje tim životom je toliko izvrsno doneseno u studiji i interpretaciji Takeshijevog lika da je to nevjerojatno. Na njegovom licu konstantno stoji jedan začuđeni smiješak u kojem se prelijeva zdrav razum, nužnost logičkog postupka i siloviti nihilistički cinizam. Ovaj film ne prikazuje Japanca, čovjeka čija je duša smeće, nego prikazuje tog čovjeka na njegovom stravičnom ubilačkom putu, čovjeka koji ima u svome životu svoje vrijeme uspona i svoje vrijeme mira. Čini se kako je Murakawa suviše dugo ostao, ili bio prisiljen kretati se na tom putu vatre i kavge, pa je odlaskom sa društvom na Okinawu naglo želio postići stupanj mira za kojim mu duša čezne, družeći se s njima i igrajući s njima razne igre. Ključna tragedija tog čovjeka leži u njegovoj nemogućnosti ostvarenja vrhunaravnog i jedinog cilja u životu svakog japanskog duhovnog bića; u nemogućnosti mirnog povratka izvoru, u nemogućnosti oslobađanja svijesti od svake klice materijalističke pojavnosti. Kad mu to neide on poseže za silom; rješava se svake barijere koja mu stane na putu oružjem i smiješkom; on se lovi dobra, ljubavi i radosti i istovremeno mašina gomilu gangstera pucajući iz strojnice. (sjajan prizor u kojem vidimo samo na katu zgrade sobu - ne i njega- kako u njoj sve svjetluca i blješti od njegovih rafala; kao da je otišao nešto zavariti švas-aparatom a ne pobiti hrpu gangstera) On je pokretan iznutra, njegov duh kao da simulira pravovremenost kročenja životom po slikama (postajama) zena, i nikako više da se fragmentira do kraja. Njegova živa želja za istinskim životom, nasuprot 'neistinskog' života, njegova žudnja za pravim putem toliko silovito želi izaći van da se na svijetu čini kao potpuna sumanutost – ludilo. U liku tog yakuze postavljen je jaz između dvije osobe – jedne koja je totalni ubojica i druge koji je potpuno duhovno čisto biće. One se u njemu, tom čovjeku, dodiruju. Kroz ovaj se film istančano može proniknuti u metafizičku stranu dvojnosti; pravednosti-nepravednosti. Koliko je ideja pravednika ili nepravednika u karakteru Murakawe zapravo oslobođena svih lanaca etike i moralnosti. Pravednik nije nekakvo iskonsko biće bogom dano, a da se ništa 'ne pita' njegovog antipoda.

(YAKUZA)

(PUT)

(DOLAZAK NA OKINAWU)

(ONA KOJU JE SPASIO GA VOLI)

(NEOBIČAN FRIZBI NA PLAŽI)

(GRADNJA KRUGA ZA HRVANJE)

(BITKA)

(ZAIGRANO SRCE RADOSTI)

(IGRA ŽIVOTA)

(ZNA TAJNU SVOG PIŠTOLJA)

(ŽIVOT JE SAN)

(KIŠA)


(SUSRET SA LJUBAVI)

(U DIZALU)

(NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA UBIJANJA)

(NA PUTU SAMOĆE)

(OSTAJE SAMO ŠUM VALOVA)

(GAŠENJE)

(JIN&JANG)

Oznake: Takeshi Kitano, drama, japanski film, 1993., 10/10

- 12:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 01.10.2014.

CRIES AND WHISPERS (1972)

24. CRIES AND WHISPERS (1972, SWE) Ocjena: 10/10
(Krici i šaputanja/Viskningar och rop); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Glazba: Pierre Fournier (cello): Suite No.5, J.S.Bach
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Harriet Andersson, Liv Ullmann, Ingrid Thulin




Ingmar Bergman koji je skoro bankrotirao ulažući sva sredstva iz petnih žila kako bi snimio ovaj film, učinio je na kraju jako dobru stvar; jer da je projekt propao i ovaj film nije ugledao svjetlo dana, ne bi 'sedma umjetnost' danas imala jedno od najboljih filmskih dramskih ostvarenja ikad snimljenih.
Bergman je sasvim ušao u problem ljudske psihologije i krenuo u potpunosti otvoriti kompleks ličnosti. Sa genijalcem i prijateljem Nykvistom, i intelektualnim, beskompromisnim, uigranim i talentiranim glumačkim timom, postavili su dramski zaplet ovako: Početkom 20. stoljeća, u jednoj velikoj kući, na raskošnom romanesknom imanju koje odiše takvom ljepotom godišnjih doba (u jeseni), kao da je sama svjetska pjesnička bol ukotvljena baš tamo, odrasle su zajedno tri sestre, a koje su se sada opet tu nastanile zbog teške bolesti najstarije sestre Agnes (H.Andersson). S njima je u kućanstvu dugogodišnja sluškinja Anna koja njeguje bolesnicu. Agnes je smrtno bolesna i leži u bolesničkoj postelji puna agonije koja ju prožimlje zajedno sa ukupnošću tjelesne i duševne boli. Karin (I.Thulin) i Marija (L.Ullmann) su sestre u dva različita karaktera, one su dva psihološka tipa. Karin, hladna, nedodirljiva, prepuna osjećaja krivnje i gorčine – a Marija, vjetrenjasta, blaga, suptilna s mnogo ironije i podsmijeha na licu. Karin je brutalna i otresita, ona je mislilac i zatvorenik vlastitih mentalnih košmara. Ona kori i optužuje, proklinje pa traži oprost želeći povući nanesenu uvredu. Marija je romantični altruist i nostalgičar koja ne susteže svoje suze kad ih treba liti. U kući se čuju kotačići satnih mehanizama kako otkucavaju vrijeme, mrak te kuće je osjetan, opipljiv, a mi ga osjetimo silovito u trenutku jedne noći dok Agnes počne umirati. Dok Anna nosi svijeću u bijeloj spavaćici, kroz hodnike i sobe huči i zavija nekakav sablastan vjetar. Neki propuh, zrak kao predznak smrti koja se očekuje. Služavka Anna jedino je toplo ljudsko biće koje je imalo kontakt sa umirućom. Bolesnica je u samrtničkom grču samo nju dozivala. Čudo koje će se gledatelju prikazati u drugoj polovici filma rasvijetlit će čitav unutarnji kozmos zatvorene ljudske osobe: psihu koja se manifestira kroz egoizam. Te dvije u stvari nesretne sestre, Karin i Maria, ne žive život života, ljubavi, osjećaja, suosjećanja, one ne žive život smrti, pjesme, riječi, ptica, osmijeha, dodira i blizine, nego žive život straha, svog ega, svoje psihe i puti. Njihova gorčina, nostalgija i prezir stvar su himbe. To će same doživjeti u spazmičnom smrtnom zagrljaju pokojne sestre. Nikada neće ništa razumjeti od boli i duše svoje priproste i jednostavne služavke koju će na kraju učiniti isplaćenom služavkom. Uz prikazano dostojanstvo zahvalnosti.
Film 'Krici i šaputanja' bez imalo zadrške mogu izdvojiti i navesti ga kao osobni favorit među najboljim Bergmanovim ostvarenjima.




(ČEMERNO JUTRO)

(SJEĆANJE NA BLISKOST)

(SLUŽAVKA ANNA)

(BOLNI VAPAJI U NOĆI)

(UTJEHA)

(ZNACI PRENERAŽENJA)

(ŽALOVANJE)

(SUPRUG-GOSPODAR STVARI)

(HIMBA I STRAH)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, švedski, 1972, 10/10

- 11:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.09.2014.

THE BIRTH OF A NATION (1915)

10. THE BIRTH OF A NATION (1915, USA) Ocjena:10/10
(Rađanje jedne nacije); drama, povijesni, romantika
Redatelj: D.W.Griffith
Scenarij: Thomas Dixon Jr. (adaptacija vlastitog djela), D.W.Griffith, Frank E.Woods
Glazba: Joseph Carl Breil, D.W.Griffith
Snimatelj: G.W.Bitzer
Uloge: Lilian Gish, Mae Marsh, Ralph Lewis, Henry B. Walthall




THE BIRTH OF A NATION (1915-2015)

Jutros na Trećem programu HTV-a nakon više godina otkako sam se upoznao s tim filmom, ponovno sam imao priliku pogledati remek-djelo nijeme ere filmske umjetnosti iz davne 1915. godine – Griffithovo epsko ostvarenje 'Rađanje jedne nacije“. 'Rađanje jedne nacije' takav je film koji kao saliven pristaje da ga se emitira na stotu obljetnicu snimanja u narednoj 2015. godini. Naime, ovaj film koji i nije toliko reprezentativni primjer remek-djela estetske umjetničke forme treba svrstati u anale filmske povijesti iz nekih drugih razloga. Radi se zapravo o igranom filmu koji duhom dokumentiranja pruža svijetu na uvid jednu sličicu povijesti na kojoj se temelji čitava stvarnost na kojoj se temelji jedna nacija koja je u rađanju, u rascjepu čitave moderne američke povijesti, od postanka do ne precizirane budućnosti. Film je to koji je svojom temom aktualan i danas; upravo tako, da aktualniji ne može biti. Na tronu američke nacije predsjeda crnac – Barack Obama, američki predsjednik. Zar to nije ostvarenje Griffithove fikcije, odnosno vizije, iz njegova tobože 'rasistički' obojenog filma? Usporediva je paralela dakle – ne: Obama-(filmski)Lincoln, nego Obama-(crnac)Lynch (guverner radikala, predvodnika pobjedničke koalicije američkog Sjevera nakon atentata na Lincolna). Lynch (crnački vlastodržac) u ime radikalne Stonemanove frakcije dođe nešto slično kao poltron Obama stoljeće i pol kasnije. Iz ideološke pozicije ugrožene južnjačke bijelačke fronte nije dakle problem u tome što im guverner postaje crnac, nego što im guverner postaje poltron i namještenik vrhovne državne vlasti. Danas kritika Obamine funkcije nije usmjerena prema tome zato što je on pripadnik crne rase, nego prema tome što je on 'puppet' onih u zamagljenoj zoni, one gospode što su u vezi sa 'Novim svjetskim poretkom', obzirom da se radi o najmoćnijoj lopovskoj kliki u povijesti. Obrazovan gledatelj, da i nije upućen u povijesno-političke odnose američkog 18. i 19. stoljeća, i samog Građanskog rata između Sjevera (Unionista) i Juga (Konfederacije) iz ovoga će filma lako ustvrditi da u centru sukoba nije bio rat za nikakvu slobodu, nego je to kao i uvijek u povijesti bio rat za pravdu koja će ići u ruke pobjedniku, a koji će pak imati svu vlast nad kreiranjem te pobjedničke pravde. Pobjeda nakon ratne pobjede jako je važan faktor svakog budućeg poretka, i za nju se ne biraju sredstva da bi je se domoglo. Radi prava na nju ubijaju se predsjednici, potplaćuju se agitatori, osnivaju tajne službe, nastaju prvoklasne uhode i špijuni. Svaka vucibatina može biti potencijalni špijun. Konkretno u Građanskom ratu pobjedio je industrijski Sjever koji je militarizirao crnačku populaciju. Poražen je robovlasnički Jug koji je počivao na radnoj zemljoradničkoj snazi nepismenog crnačkog naroda. Jug je ispao ratni gubitnik, i naravno da je morao plaćati cijenu svojeg ratnog zločina temeljenog na izdaji načela slobode i jednakosti koje je nakon izvojevane pobjede kao zakon prešlo u ruke Sjevera. Cijenu će platiti poražena južnjačka oligarhija, tako što će im Sjever nametnuti crnačku strahovladu. Crnci su postali sredstvo za postizanje nove – zapravo tiranske vlasti radikala Stonemana. Uspostava takvog poretka iz vremena nakon Građanskog rata pustit će duboke korijene u budućnost politike SAD-a, koji će se pak razgranati i konkretno instalirati na državnu politiku brojnih drugih nacija u porođajnim mukama, a da toga male nacije nikada neće postati svjesne. Taj banalni sukob s tobože moralnim reperkusijama među političkim strujama republikanaca i demokrata oko 'ropstva' i 'proturopstva' zapravo je samo pisanje površinske povijesti. Naime, ako se traga za istinom o stvarnome ropstvu ono sasvim sigurno stanuje negdje iza kulisa. U to vrijeme tiranija demokracije 20. vijeka tek se treba roditi. Ovaj film neodoljivo podsjeća na 'kotač' vladavina iz Platonove 'Države' u kojem on razlikuje oblike vladavine kao da se pretapaju jedna iz druge, od aristokracije i timokracije, preko oligarhije do demokracije i tiranije (koje su jako bliske jedna s drugom).
Rasizam, mržnja, teror, nepravda i nejednakost, netolerancija i fašizam – sve su to oblici koje neka pobjednička vlada u ime svoje nacije pripisuje poraženoj strani u nekom svetom pravednom ratu. Na spomen bijele rase, ili na spomen tradicionalnog braka, u današnje vrijeme odmah se uzbunjuje alarm državnog sistema koji detektira takvu pojavu kao mržnju, zlo i netoleranciju. U ovom filmu toliko omražena i ozloglašena Ku-Klux-Klan organizacija prikazana je u svjetlu borbe protiv ugnjetavanja crnačke neobrazovane marionetske strahovlade u ime viših instancija s Capitol Hilla. U ovom filmu svira aluzivna i pomalo subverzivna Wagnerova glazba, ali Griffith svejedno ne sakriva kršćansku suštinu američke nacije. Mnogo je stvari koje se kao poruke ili proročanstva mogu nazrijeti u ovome korijenitom filmu, npr. neraščišćeni povijesni sukobi iz stare kolijevke političkih antagonizama, Europe – na polju crkve: rat reformacije i protureformacije, na polju gospodarske politike: razvoj politike liberalizma i ranih oblika slobodne trgovine s korijenom u Engleskoj prve polovine 19.st. itd.
Ne treba biti strašno oštrouman da se ne primjeti kako ovaj film u mnogočemu odskače od svih drugih filmova anglo-američke produkcije 20. stoljeća do današnjih dana, a snimljen je prije točno stotinu godina. 'Rađanje jedne nacije' slobodno se može smatrati prvijencem subverzivnog stvaralaštva na polju filmske umjetnosti.





Oznake: D.W.Griffith, nijemi film, povijesni, 1915, 10/10

- 16:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.09.2014.

AUTUMN SONATA (1978)

7. HOSTSONATEN (1978, FRA-GER-SWE) Ocjena: 10/10
(Jesenja sonata); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Ingrid Bergman, Liv Ullman, Lena Nyman, Halvar Björk



U ovom zaista posebnom Bergmanovom filmu, koji najsnažnije ulazi u emotivni odnos između kćeri i majke među svim Bergmanovim filmovima proces ljubavi prikazan je u svim mogućim smjerovima oko persone egoistične majke koja u svojoj naravi nema tople majčinske brige za svoje kćeri. Odnos između majke Charlotte (Ingrid Bergman) i kćeri Eve (Liv Ullman) prikazan je u rasponu da se moramo pitati u čemu, ili gdje, u kojoj prošlosti leži razlog krivnji, toj majčinoj hladnoći i samodovoljnosti pa sve do točke u kojoj itekako možemo čak suosjećati sa tom majkom premda su Eva i njezina hendikepirana sestra žrtve odsutnosti majčine ljubavi i njezine brige o samoj sebi. Iako film možemo promatrati kao tužnu priču o samoći, napuštenosti i dubokoj tuzi djeteta maltretiranog i uništenog od svoje rođene majke, film je ipak usmjeren ka jednom daljem i većem sveobuhvatnijem pogledu na taj odnos. Na kraju filma iz istog razloga, vidimo da kći u pismu majci ipak daje do znanja da joj je žao što je bila nepravedna prema njoj. Valjalo bi se zapitati, i to ne isključivo s moralne strane, gdje je ustvari uzrok tom narcisoidnom egoizmu i emocionalnoj duševnoj pustoši majke Charlotte. Majka, u sebi duboko i silno pati, ali ne može taj osjećaj preusmjeriti nikamo iz svoje ljušture; ona kao da ne želi biti majka svojim kćerima, ona sve što radi iz tobožnje ljubavi i brige prema njima – radi po svojoj mjeri. Usprkos svemu ona pati; pomalo je i ironično što ona to i pojmi, ali jednostavno ne može si pomoći, ona ne može dopustiti sebi da pruža svoju ljubav. Neki jaki izostanak duhovnosti, izostanak bilo kakvih emotivnih čuvstava iz njezinog djetinjstva izgradio je u njoj narcisoidnu ličnost sa velikim i lucidnim umom i osjećajem za glazbu. Ona sama kaže kćeri kako se ne sjeća ničega pažnje vrijednog što je dobila u svome djetinjstvu od svoje majke. Njezina nesreća je što ima kćeri kojima nije dala ljubav ni pažnju, a njezina kob se sastoji u njezinom bistrom i snažnom umu koji razumije sve osjećaje, čak i vlastitu nemoć, a da si u tome ne može pomoći. Takva je Chopinova sonata. Kći Eva tu glazbu ne razumije kao što je razumije majka. Ona dok svira Chopinovu sonatu, zna da Chopinova glazba nije sladunjava i tugaljiva, nego su to intervali sve snažnijih impulsa boli i jecaja, koji se isprepliću sa trenucima umirenja i smiraja u tišini. To su traganja za izgubljenim osjećajem ljubavi. Eva i njena sestra kolateralne su žrtve majčine blokiranosti, njezine patnje i bola u sebi. Ono što je izašlo na vidjelo sa dolaskom majke u posjetu kćeri nakon sedam godina izbivanja, jest to da ona ni svojim fizičkim prisustvom nije donijela duhovno i emocionalno prisustvo majke u svojoj osobi. Ona kao da i nije došla, ona kao da je kakva olupina prepuna neiscjeđene boli došla, usidrila se i izazvala buru emocija povrijeđene i nevoljene kćeri. Druga, paralizirana, ali svjesna kći Lena ispušta spazmične krikove iz svoje invalidske stolice, pružajući udove prema majci čije je prisustvo osjetila u kući. Ona je simbol napuštenosti, nedobivene ljubavi, ljubavi koja iz zatvorene i blokirane majke nikada nije potekla u njihovom pravcu. Majka je čitav život kao ispred jednog ogledala u kojem gleda sebe, a od kojeg se njen odraz neprestano odbija i vraća se u nju samu. Kada se netko njoj raduje i veseli njoj se čini da je to zato što je to ona ipak nekako zaslužila svojim naporima.
U „Jesenjoj sonati“ Bergman je ostvario dramu o ljudskoj blokiranosti i patnji, o fenomenu neispravljivosti ega, o ranama prošlosti koje ne zacjeljuju, nego se neprestano moraju vidati u polumračnim sobama, u piću, melankoličnoj glazbi, šetnjama grobljem i s maštom u knjigama. Film je to o čežnji za ljubavi koja nikako više ne može doći.


Oznake: Ingmar Bergman, drama, 1978, 10/10

- 13:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se