ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

utorak, 29.09.2015.

DRACULA (1931)

104.DRACULA (1931) Ocjena: 10/10
(Drakula) SAD, horor, 85', IMDb: 7.6/10
Redatelj: Tod Browning
Scenarij: Garrett Fort (play script); Hamilton Deane, John L.Balderston (po adaptaciji), Bram Stoker (priča)
Snimatelj: Karl Freund
Glazba: orig. Silent Score* (Phillip Glass, druga verzija, rescore 1999*)
Uloge: Bela Lugosi, Helen Chandler, David Manners, Dwight Frye, Edward Van Sloan

IMDb



Dakako, Dracula drugog velikog sineasta zlatnog hollywoodskog razdoblja Toda Browninga iz 1931. isto je, da se tako izrazim, varijacija na temu. Pa opet, film poseban, i različit od svojih usporedbi kroz tokove filmske povijesti, napose u budućnosti, od legendarnog britanskog Dracule iz 1958. sa Christopherom Leejem, preko Leejevih performansa u zaista jezivim Drakulama s početka 70-tih, pa preko specifičnih eksperimenata na temu u stilu Romana Polanskog s 'Balom Vampira' (The Fearless Vampire Killers) iz 1967., ili jednog od najboljih Nosferatu/Drakula filmova ikad Herzogova 'Nosferatu: Phantom der Nacht' iz 1979. s Klausom Kinskim; ovaj film nudi sasvim nešto posebno. U svim filmovima o grofu Drakuli, izuzev možda Herzogovog filma, pronašlo bi se tipičnog 'razloga' za strah. U svim filmovima osjeća se jeza i neugodan osjećaj poslije odgledanog filma. Djelo Forda Coppole iz 1992. možda je vrhunac tako komponiranih filmova. Pa opet i opet, Dracula iz 1931. s Belom Lugosijem kao da nudi nešto od svega toga, a opet gotovo pa ništa. Film isijava nekom čudnom praznošću. Ovaj Drakula je 'filozofski'. Film dekadentan, kao da je samo pokušaj, a u dubini filma stvoren je lik Nosferatua koji je iluzionist tame. Reklo bi se kao da između navedenih filmova (Dracula iz 1931. I Nosferatu:Phantom der Nacht ) postoji nešto kao nevidljiva spona. Stvar je u licu. Bela Lugosi, ako je dopušteno tako gledati na stvar, u liku kojega ostvaruje Klaus Kinski kao da je ostario i otpustio svaki izraz prezira i maknuo osmijeh iluzionista do konačnosti. Filmove o Drakuli mogli bismo podijeliti na one s više metafizike i manje fizike (kao Browningov), i na one s više fizike-manje metafizike (kao Coppolin). No vratimo se Browningovom filmu.

Tradicija je neizostavni element filma. Svijet je neosjetljiv na iluziju, moć u svijesti uljuđenog čovjeka (kao ni puka) ne postoji. Vrednosni sud čovjeka razlikuje samo sliku običajnog i uvriježenog svijeta, dok su sve ostalo praznovjerja. Pokreti proizvedeni u filmu u korelaciji su sa pripovijedanjem među likovima. Na samom početku filma vidimo društvance ljudi kako se truskaju u kočiji i vode nekakav trivijalni razgovor dok ih konjska zaprega s tek jedva vidljivim kočijašem vozi prema mađarskom selu negdje u Transilvaniji. Nešto kasnije vidimo dvije žene (Lucy i Minu) kako u loži u kazalištu i još nešto poslije u budoaru, fino brbljaju u ženskoj maniri o mističnome došljaku, gospodinu Drakuli. Pa ipak, jedina bića koja mogu uspostaviti vibraciju vječnosti sa silom u tom 'vitezu tame' su žene. One su jedina bića čijim žilama može poteći njegova krv. Kao što je razvidno, jeza izostaje i izostaje. Ovaj film, ne tipično skreće od 'proslavljenog' Drakule u nešto drugo i to daleke 1931. Sav scenografski materijal i kostimografija, elementi metamorfoze, netrpnje križa, nevidljivosti u ogledalu uvijen je u mračnu pojavu lika grofa Drakule i u komornu atmosferu iz koje on izlazi iz svojega lijesa; sve to podignuto je na vrhunski nivo izostavljanjem glazbe i upotrebom gotskih zvukova, škripe, šuškanja, vijanja vjetra i zavijanja vukova. Sve što se razvija, protiče bez tona, u hladnom razgovoru koji smijenjuje slike mračnoga gosta i društvanca koketiranja i učtivosti. U ovog neobičnog Drakule ne vidimo zube, čujemo tek zavijanje vukova. U fokusu je njegova kob žednoga života, za krvlju onih koje podčinjava (muškarci) i onih koje osvaja za vječnost (žene). Ogavnog, vjernog čankoliza i podčinjenog puzavca što jede muhe i gamad, i što ga moli na koljenima da mu poštedi život, Renfilda (izvrsni Dwight Frye), ubija! U sceni koja sadrži krupni kadar lica Bele Lugosija za anale! Vrh vrhova! To je ujedno i jedini kadar mržnje u cijelom filmu.

Vrlo je teško govoriti tko je autor ovog umjetničkog djela, Tod Browning, Bela Lugosi ili sjajni drugi akteri koji su radili na filmu. Gledanje ovoga filma zaista je iskušenje. Neće se svidjeti svakome, naročito ne širokoj publici, zbog svoje deficitarnosti, ne držanja šablone u onoj mjeri kako su to drugi režiseri u godinama što dolaze proizveli. I sam sam dugo godina držao ovaj film nerazumljivim, skromnim viđenjem na temu vampira u kojem 'nema' Drakule kakav se očekuje. Međutim, stvari stoje drugačije: Film Dracula u interpretaciji Bele Lugosija može se smatrati malim remek-djelom koje isijava čudnovatom ispraznošću svega onoga što se očekuje. Pojam za filmofile i one koji će to tek postati.

Moj osobni Top 10 filmova strave svih vremena.

(Sumnjam da će svi ići pogledati ovaj film pa sam izdvojio više fotografija)

U svakom slučaju upućujem ljubitelje filmova na ovaj moj favorit.
-------------





(DOŠLJACI)

(TRUSKANJE U KOČIJI)

(SEOSKA PORODICA)

(KORCSMAJA)

(ULAZAK STRANACA U SELO)

(NEKI USTRAŠEN POGLED)

(ZAMAK)

(GROBNICA)

(NJEGOV IZLAZAK)

(NJEGOV IZLAZAK)

(NJEN IZLAZAK)

(NJEN IZLAZAK)

(VITEZ TAME)

(LJUBAVNICE VJEČNE NOĆI)

(DRAKULIN KOČIJAŠ)

(SVIJET BIĆA TAME)

('GOSTOPRIMSTVO')

(RENFIELD)

(UGLEDAO KRV)

(ODBOJNOST)

(PREZIR)

(BUDNE SANJAJU)

(I DOBIJAJU TIJELO)

(ALI NE I OVAJ PUT)

(POVAMPIRENI SLUGA RENFIELD)

(ULIZUJE SE GOSPODARU)

(PREZIR PREMA ŠTAKORU)

--------------------------

(LONDON,SCENA S PRODAVAČICOM LJUBIČICA)

(PRODAVAČICA LJUBIČICA)

(PRODAVAČICA LJUBIČICA2)

(PRODAVAČICA LJUBIČICA3)

----------------------------

(NEDOUMICA U TEATRU)

(UGODNO DRUŠTVO)

(GOSPODIN UPOZNAJE DRAKULU..)

(S KĆERKOM MINOM (U UZDAHU))

(S GĐICOM WESTERN (U UZDAHU))

(S G.HARKEROM (SLUGOM POKORNIM))

(NASAMO)

(PRENERAŽENJE NA DRAKULINU LICU)

(REAKCIJA NA GĐICU LUCY)

(UZ ZATAMNJENJE)

(PRIJATELJICE U RAZGOVORU O NJEMU)

(UZIMA LUCY)

----------------------------

(ZALAZAK)

(SAM)

(STRASTVENI VITEZ TAME KOD MINE)

(MINA)

(IZRAZ TUGE I BOLA DOK PRILAZI SVOM ANĐELU)

(RENDEZ-VOUS U TAMI1)

(RENDEZ-VOUS U TAMI2)

(RENDEZ-VOUS U TAMI3)

(RENDEZ-VOUS U TAMI4)

(RENDEZ-VOUS U TAMI5)

------------------------------------------------

(GADLJIVI VAN HELSING,SIMBOL VOLJE I OTPORA)

(OČARAVAJUĆA MINA)

(OČARAVAJUĆA MINA2)

(U NJOJ TEČE DRAKULINA STRAST)

-------------------------------------------------

(RENFIELD KLECA PRED GOSPODAROM)

(DRAKULIN GNJEV)

(GNJEV)

(UBIJA CRVA)

(GOLIM RUKAMA)

(SPREMA SE NJEGOV KRAJ)

(DOK GA UBIJAJU U MININOM SRCU BOL..)

(..I OČAJ)

(SPAŠENA I ODVEDENA U SRETNIJI ŽIVOT)

------------------------------------------------------

(BELA LUGOSI)

------------------------------------------------------

Bauhaus - Bela Lugosi's Dead



Oznake: Tod Browning, Bela Lugosi, Drakula, 1930s, 1931, 10/10

- 17:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.09.2015.

FRANKENSTEIN (1931)

103.FRANKENSTEIN (1931) Ocjena: 8/10
(Frankenstein) SAD, horor, SF, 70', IMDb: 8.0/10
Redatelj: James Whale
Scenarij: Garrett Fort, Francis Edward Faragoh; John L.Balderston), Peggy Webling (komad) insp. pričom Mrs. Percy B. Shelley/Mary Shelley, Frankenstein ili moderni Prometej, 1818).
Snimatelj: Arthur Edeson, Paul Ivano, Make Up: Pauline Eells, Jack P.Pierce
Glazba: Bernhard Kaun
Uloge: Colin Clive, Mae Clarke, Boris Karloff

IMDb





Frankenstein iz 1931. motion show je proizvod tzv. prekodovskog Hollywooda (Pre-Code Era, koja je obilježila razdoblje nakon nijemog razdoblja od 1927. i prvog zvučnog filma pa do 1934. kada stupa na snagu era tzv. 'Zlatnog Hollywooda' po nešto izmijenjenim pravilima, naročito u pogledu sadržaja i cenzure). Za naš današnji film to neće biti mnogo bitno. Ni sam nisam ulazio pretjerano u te detalje, a nalazim za valjano da se tome posvetim kada ću sagledati filmove za koje je to naročito bitno.

Ovog Frankensteina Jamesa Whalea, režisera engleskog podrijetla pogledao sam u više navrata otkako sam se upoznao sa svijetom filma. Fantastična priča "Frankenstein" s izvorišta iz pripovijetke Mrs. Mary Shelley iz 1818. dobila je klasičnu filmsku formu u vidu stabilne slike što do danas ne gubi na vrijednosti i veličini jednog klasika 'filma strave' iz zlatnog doba Hollywooda. Ovaj Whaleov Frankenstein djelce je naivne priče, solidne dramaturgije i sjajne scenografije i kinematografije u okvirima svog vremena. Film plijeni svojim crtama i elementima ekspresionističkog izražaja i psihološkom obradbom središnjeg pseudo-protagonista u liku čudovišta kojega je odigrao nezaboravni Boris Karloff.

Suočio bih se nakratko sa anamnezom franšize koja prije 1931. poznaje jedan kratki 12-minutni nijemi film iz 1910. iz produkcije Edisona, a koji na vrlo zanimljiv način donosi priču o Frankensteinu. Taj film počinje kao da treba obilježiti poentu ustrajanja i poziva, duše, dr. Henryja Frankensteina za sva vremena. Ubacujem izravno iz filma dvije ključne stvari:

(Pismo ljubljenoj zaručnici u kojoj se vidi od čega je taj čovjek satkan, od posvećenosti njoj ali preko svoga rada, eksperimenta na stvorenju koje je naumio kreirati)



i

(Opaska što će se izroditi na svijet njegovim eksperimentom od misli i uma; nešto zlo;)



Priča je to o ljubavi i mislima, jednog čuvstva spram drugoga u svijetu muškarca. Čudovište koje će kreirati bit će 'njegovo dijete', umjetna kreatura nastala od njegovog uma i misli. Dijete eksperimenta i znanosti. Nije li doktor Frankenstein lud? Piše svojoj 'Sweetheart' o nečemu što je upravo na putu da postane monstruozno. To je kada muškarac želi poentirati, umjesto da vječno samo traga. Friedrich Nietzsche je napisao o istini, govorim po sjećanju: 'Istina je kao žena, nikada je ne možeš spoznati ma koliko razmišljao i umovao'. Što će dr.Frankenstein stvoriti?

Obiteljski, (pred)bračni, društveni odnos Henryja Frankensteina jasno je određen stereotipima ophođenja, tradicije i manira u kojima je čovjek suvremnog svijeta ljudi zatvoren. Šarmom atmosfere stavljen je pod magličastu patinu taj usud nesretnog čovjeka, sakriven. Eksplicitno i apsolutno taj njegov usud pretočen je u njegov produkt, njegov izum, nešto što je on izrodio od dijelova tijela obješenih, zakopanih, seciranih mrtvih ljudi. Njegovo čudovište, jednom pušteno u život, bit će tretirano tako da će napasti i svoga stvoritelja, to će stvoritelj napasti sebe sama kroz sliku i priliku svoje Nakaze.

'?' kako stoji na špici filma sa ulogama na početku, odnosno 'The Monster' kako stoji za ulogu čudovišta (B.Karloff) je enigma kojoj se posvećujemo. Što je to biće u mogućnosti učiniti. Ono je užasno, jadno, bespomoćno, nadnaravno snažno i beznadno nakazno. Ono osjeti nježnost prema djevojčici, ali je i ubija. Ono je bespotrebni, beskorisni fantom kojega svijet odbacuje i progoni.

Film je to iznikao u kompaniji 'Universal', namijenjen širokoj publici. Jednostavan koliko i sa svim mogućnostima dubljeg poniranja u taj njegov svijet. Nesavršenstvo kojim zrači ova velika-mala ekranizacija priče o Frankensteinu pokreće nas da ga gledamo uvijek iznova, sa zgodnim poticajem da ga doživljavamo sa sentimentom i nostalgijom na minula vremena.

(U izboru Američkog filmskog instituta 100 najboljih američkih filmova svih vremena, 16. juna 1998, Frankenstein je zauzeo 87. mjesto./wikipedia)

------------------------------------------------------------

(Prizor iz filma 'Frankenstein' iz 1910.)

------------------------------------------------------------





(POGREB)

(OŽALOŠĆENI)

(SIMBOLI)

(SVEĆENIK)

(MEMENTO MORI)

('DOWN,YOU FULL..')

(FRANKENSTEIN)

(SMRT SAMA U KADRU)

(KLASIK)

(UTABATI)

(GROBAR DOVRŠIO POSAO)

(STRAVIČNI NAUM)

(LAB)

(GOTHIC CASTLE)

('THAT BODY IS NOT DEAD!')

(DOGAĐA SE)

(...)

(?)

(??)

(SALONSKA STREMLJENJA KOD BARONA FRANKENSTEINA)

(SVJETINA)

(BAVARSKA ZABAVA)

(DOK SE NA JEZERU DOGAĐA NEŠTO STRAŠNO...)

(VJENČANOST)

(METAFORA)

----------------------------------------------------

(BORIS KARLOFF)

----------------------------------------------------

Oznake: James Whale, Boris Karloff, Colin Clive, 1930s, horor, fantastika, Frankenstein, ekranizacija, 1931, 8/10

- 16:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 23.09.2015.

SVE JE JEDNO (MARINELA I JA) (3.dio)

III.

Nakon toga kraja nesvjestan svoje konačnosti nastavio sam živjeti prema svojim mogućnostima. Imao sam u umu jedan kolaps, jedan kraj i jedno kajanje koje me uopće više nije činilo vampirom. Proživelo je u meni neko jednobojno sivilo kakvoga sam možda bio jako jako davno svjestan. Sad je ta svijest u meni zaista izgledala sivo. Sasvim sivo. Živio sam kao u izmaglici. Čak sam počeo za vedrijih i sunčanijih dana zalaziti među ljude. Počeo sam piti. Tu i tamo bih čisto iz navike pojeo kakvo meso, ili što je odista ogavno, ugrizao i posisao kakvog muškarca. A sve to iz očaja i žudnje, iz prokletog osjećaja krivnje što nisam mogao sustegnuti se i poštedjeti Marinelu . Zar nisam mogao jednostavno ostaviti je, učiniti volju vlastitom iznenadno uzdignutom falusu bilo kako, i narediti vukovima da je rastrgnu. Bilo bi mi lakše. Rekao bih danas sam sebi, bila je ona samo predrasuda, učin, kao i druge, i nisam postupio protivno mojoj prirodi. A onda opet razmišljanje o toj istoj prirodi.. jesam li ja pravi i jesam li ja Ja i posjedujem li tako nešto kao što su svojstva prirodnosti sve do u nedogled. Porazmislio sam za tih dokolica i o formama kojima bih se prema potrebi služio ne bi li svraćao na sebe pažnju ili bih se pritajivao.. i domislio se da su to tek puka obličja ljudima znana i očekivana. Vuk, šišmiš, mačka ili čak kakva uboga bređa kuja – njima sasvim svejedno. Kroz mnogo vjekova stekao sam vještinu da se preobrazim čak u pokućstvo, kredenc, kuhinsku krpu, bilo što ne bih li bio bliže ljudima ali sve to je po svemu sudeći postajalo nekako bez obzira. Svijet ljudi, kojega sam dijelom i sam bio nekoć oguglao je na te stvari. Predavali bi mi se nekako odveć olako, bez tenzije straha, bez onakve ženstvene ustreptalosti koja je mom tajnom plamićku toliko predstavljala radosti i razloga da pijem njihovu krv. Postao sam glup. Gluplji od glupljega. Bastard. Sjećam se da sam za života pogledao jedan film kojemu sam pridavao tek sporadično značenje a ticao se otupjelosti mrtvaca, to jest točnije pleonazmom rečeno otupjelosti vampira. Nicolas Cage je odglumio mene još 1988, u filmu 'Vampire's Kiss'. Genijalno ostvarenje. Top 10 svih vremena. Ono što sam postao, je takav jedan jadni vampir koji ne zna ni svoj lijes više namjestiti a da mu ne padne na glavu. Ovo je trenutačno priča mojega života. U glavnoj ulozi sam ja. Ne Ja-Svejedno-Ja nego siromašak ja koji nije tesar, a nema novaca da bi platio tesaru da mu oteše jedan prikladan funkcionalan lijes, a tesar da ga i nađe (što ne umije kako) bit će preskup da bi mu ovaj to platio. Stvari će krenuti po krivom i ja neću dobiti lijes. Kakve su prilike dobit ću nešto što je s rokom trajanja od jednog dana a ja se trebam ukrcati na malo duži sanak. Tako je kako je. Ja moćni Vampir Nosferatu stekao sam čak i smisao za šalu. Priušćuje mi letargiju, a baca me toliko daleko od toliko željene melankolije iz sna Durerova. U svijetu vila, prstenova, blaga Albericha i rijeke do koje u snu za života strepeć ne uzmogoh da dođem i umijem lice, u životu kojeg imadoh a ne imadoh ne nađoh svrhe i okrijepe ja danas razabrah stazu. To je slika s koje danas pijem i opijam se dok sjedim i skrivam se u menzi za uboge sa šeširom pjesnika na glavi. Govorim ponekad, kada svi gosti napuste lokal i dok kelneri peru čaše i kelnerice čiste podove između mojih nogu, sam sebi ispod brade: Jebem ti mater.. i još tiše protiskujem; jebem ti mater.. šapučem gorko; jebem ti mater dok mi hiljadita cigareta para glasnice.. još tiše, bezglasno.. jebem ti mater i hvatam se za flašu tek polupraznu.

Tuga je u očima. U tijelu je vapaj. Tiha zora rudi. Ja sam spreman za spavanje. Imam 50 000 neizrečenih psovki i tek stotinu neispjevanih pjesma, što ljubavnih što misaonih. Pejzaž je jedan jedini – onaj sa početka. Nema omnibusa nema priča. Sve je pjesma. Pjesma za svakoga postoji samo jedna i uzrokom je sebe. Bol me napušta kada shvatim u što sam se rodio. U mrava što gazi, u cvrčka što pjeva. Mrem izdana u dan jednakom nježnošću, nezamjetno polagano. Ne znam za sebe. Bog i ja radimo kako Biblija kazuje. Nesvjesni smo ko Mojsijeva siročad. Bi ili ne bi iz blata smjesili jedno tele pa da mu se klanjamo. Nema danas Mojsija da bi lupio šakom po stolu. Danas se rakijamo. U jednom srpskom filmu kaže se da se s rakijom ubijamo, a dok viski pijemo da samo seremo. Istina. Ako bijah vampir, bijah balkanski vampir. Tu i tamo. Danas i suviše psujem i jebem mačku mater da bi znao koga sam i kada zaveo ili poljubio. Danas je danas. I ja čvrsto stojim na zemlji. Odavno sam ispio zadnju čašu, odavno sam odjojkao svoje Joj. Ne serem više i ne prkosim željama iako sam sam. Moja glava je ludara kao one prekrasne crvene gljive muhare s bijelim točkama što sam ih ostavio da se plode i rastu u boroviku kraj moje šume kojom šećem. Na kraju tog borovika dočekao me ofucani kurton s malo sasušene sperme koju je neki seljo jadno izštcao dok je jebao neku selsku radodajku na trulom deblu božićne jelke. Stvarnost me ne dira suviše. Prošao sam svijeta jer sam hladnom krvlju stegnutih žila isisavao Isadoru Duncan ostavivši Jesenjina u samoubilačkom očaju. Živio sam životom najvećeg razvratnika a da sam pritom bio usklađen sa uzrokom sebe sama. Ženama sam preko tjelesnih užitaka pretakao dušu na svoje obamrlo tijelo. Nisu bile loše, to je njihova kob. Sve su mrtve i svi ih pamte, sjećaju se, oplakuju ih. Redovno se prejedaju za Sve svete i za Dušni dan ispiru svoje želučane košmare od klorovodičnih kiselina što im se po utobama komešaju i nedaju im mira. Otrpavljaju drage sve redom žive goste sa hik-laku noć jeste li legalizirali štale. Ja živ mnogo bolje poznajem ono što Ima. Bivajući mrtav mnogo bolje sam poznavao ono što nemam. Nekada, pred hiljadu vjekova, živ, mislio sam da sam poznavao bolje ono što Nemam a da uopće ne poznajem ono što Imam. Radujte se narodi, ionako ništa što je tu ne znate. Ja poznajem još ne znam. Spoznaja o predodžbi predodžbe me nuka na poznanstvo. Rijetko. Ukleto. Umirem. Izdahnuo sam već sutra. Moja soba je mikrokozmos, ja ne osjećam što sam osjećao, ne znam što sam znao. Ćutim da sam zadnji put ćutio. Postoji samo jedna moć koju spoznajem. Priznajem. U jeseni, kad je otkucala ponoć, pod katedralom, klošar je muklo zapjevao… Riders on the storm.. there's a killer on the road.. Ovo je njegova priča. On više ne vjeruje u ljubav. Danas. On živi vječno samo danas.

Oznake: prica

- 19:55 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 22.09.2015.

SVE JE JEDNO (MARINELA I JA) (2.dio)

II.

Bila je mit. Tog dana sam se žrtvovao zlačanom Atonu i kao kakav kasni Faetont još prije nego su ugasli traci sunca, uputio se k njenoj spavaonici. Kako sam poznavao mnoge žene lakog morala znao sam da one spavaju tu i tamo, svejedno gdje. Nalazio sam ih ovdje i ondje i na kraju ih svejedno našao i objahao i obgrlio, iscijedio, bez ikakve natruhe samilosti. Moral je općenito za me bio bezvrijedna i beznačajna stvar. Stvar porad koje su se ljudi nagrađivali i kažnjavali kao mahniti ili beznadno očajni. Otišavši pod jamačno njen prozor – jer navodno – je lijegala svake noći okupavši se u čistoj spavaćici u svoj krevet – našao sam njezin krevet prazan. To mi se nikada prije u mojem ambisu (ne)postojanja nije dogodilo. Moja moć predviđanja, nadnarvnog osjećaja nepogrešive sile, je kapitulirala. Žrtva nije tu. Spoznah svoj ponovo rođeni zanos. Nakon hiljadu ljeta – zanos! Ona nije tu. A ona je ta. Ona je slasna, ona je strasna, ona je topla, ona je živa vatra od krvi, mesa i sokova koje okrepljuju moje beživotno postojanje u mraku svih vjekova! Što? Ona je predosjetila? Ona je čula govorkanja u selu? Ona je sto hiljada stvari saznala o meni? O meni? O kome to? Ta ja sam vampir, ta ja sam fantazma, uhoda, sjena noći, ja sam nečujni ćuk i nevidljivi netopir, ja sam pijesak i znak, ja sam zrno soli, konačno ja sam Nitko koji osljepljuje titansko kiklopovsko oko?! Kurva? Ništa mi to ne kazuje. A onda se domislih svim mudrostima obdaren – loša! Ona je loša! To je njen pridjevak, to je njen bitak! Kakvog li urnebesa. Zanosa. Zanosa! Ona nije bila jedna od vampirskih žena koje iz živog čovjeka isisavaju energiju i u kojima sam se ja NeŽivi utapao, ja-svejednosti, gospodar tame oštrih zubiju! Koga da upitam gdje je? Tko je? Mora biti tu negdje. Loša ljubav. Ah loša. Prođoh iznova sve seoske ćumeze. U drugom obliku razumije se. Odslušah sve što se kazuje. Večer iza te i večer iza te. Govore glasovi.:Ona je tu, ona je tu. Doznah njezino ime: Marinela. Bijaše to jedno od njezinih hiljadu imena. Sretoh se i rukovah sa savršenstvom Bezveze. Mora da je najveća kurva od sviju kurvi. Kurva nad kurvama. Naložih svojim vukovima da je pronađu i satru, pa se opet predomislih i opozvah. Pošaljem jednog gavrana neka joj poručnički pritajeno uđe u trag i neka je prati. Moram je imati. Moram sa njom imati što ni sa jednom još nisam. Moram uživati! Uživati? Što to govorah? Ja, Ne-Ja, Ja-Svejedno-Ja uživati? Svaka s koje bih se oslastio bila je tako malokrvna, trudna usiljenosti i prljave mirisne puti i krvoločne tako ljudske zavodljivosti. Gnušajući sam se hranio njihovim molekulama odvratnih pražnjenja. Imale bi miris po tjeranju životinje, ništa divno, ništa što krijepi. Bile su protoni, bile su živežni nutrijenti koje bi moj očaj učinile privremeno namirenim. Marinelu sam morao pronaći. Gavran se nije vraćao sutra ni prekosutra. Ja načitan proklete ljubavi, dozvao sam u sjećanje Edgara Allana Poea i kazivalo mi je po istini – Nikad više! Nikad više! A što to nikad više meni nepokojnom, meni kojega nitko i ništa ne da upokojiti? Pokoj duše ljudima se daje po njihovoj smrti, a nikada ga ne prime. Nego ostaju u lutnji vječnoj. Kažem vam vi živi na Zemlji hodeći; po smrti svojoj lutat ćete poljima prokleti kao ranjene samotne zvijeri, ko' zlodusi jer vas spominju, jer vas klenu i nedaju vam mir. Sjećanja su zlo, i žalosti su zlo pokojnima jer ne nalaze mir u vječnosti. Srećem duše mrtvih povazdan i vladam njima, naređujem im i one me služe kroz posuđena tijela. Mene ljubavnika Smrti nad Smrtima. Smrt je među vama kao i Život. Između je samo Bitak. Bit smrti je da Nema, bit života je da Ima. Obrnuto je tek privid. I tu je bivstvo koje okružuje Nebo zemaljskosti. I mi smo zemlja i vi ste zemlja a Ja-Svejedno-Ja sam tek odjek mogućega. Ja sam mogućnost spram konačnoga. Ja sam upitnik spram točke. Mene nemrtvoga sada muči Marinela. Ne muči me nikakva muka, ne muči me nijedan rad zemaljski, nijedan plov duša što ih valjaju snjegovi i mora. Muči me duša moje duše. Ne Duša nad Dušama, nego jedna duša iščezla. Moj gavran nije se vratio. Zloguki Pjesnik nad pjesnicima.

Moje bivanje odavno nije priča. Nit je simbol nit je znak. Sve proze i poezije samo su za ljude koji klanjaju Atonu, Alahu ili Jahvi. Moje bivanje na svijetu je zanemareno i Satan je postao samo blijedi antipod te iste reverzivne distinkcije. Predmetom sam djetinje mašte i podsmijeha iluzije. Ja Drakulj iz Transilvanije. Ja sam manje nego Hermes Trismegistos, ja sam između nule i ništa i između ništa i nule. Ja sam ne proizvodiv, ne ponudiv kao nepoznanica matematičke jednadžbe. U nikakav koordinatni sustav neprispodobiv. Ja haračim i uzmem. Ja nisam ni na kojoj tjeralici, ni na kojem sudu. Ja sam Ne-Kriv. Ja sam na nadkafkijansku potenciju tumaralo koje se hrani i vari za svoga sna tužnoga žedan krvi toplih mladosti djeva koje su mi otkinule i rasipale srce. Tuga je ono što me obilježava kao drvo koje stoji potišteno. Melankolično stari, hrani se iz zemlje sokom fluida Životnoga i pušta imelama i sovama da joj na granama počivaju. Jesam li ja svejedno barem toliko život koliko je padanje omaglice i mraza po mojim granama? Jesam li Ja-Svejedno-Ja jednako s dvije crte Jednakosti svejednoga. Jesam li ja to prokleto ravnodušje koje mi ledi žile i kojim sam mrtav i mrtav za svagda? Svagda je moj usud bez suda. O kako mi se prohtije biti kriv. Kriv nekomu za nešto. Imam sva tijela i sve duše, sve zaljubljenosti pronađoh. I ljubavi oćutjeh. Otrpjeh u trenu. A onda pod silom moranja ugrizavši ponovno iščezoh. Svakim ugrizom moje povlačenjem biva bolno. Bolnije od bolnijeg. Teturanje i grbljenje. Gurenje. A sve zbog plamićka, a iznova sve zbog neznane. Marinele.

Nakon nekog vremena odaslah sokola koji leti iznad svega i iznad svih da izvidi i pronađe gavrana. Soko' glasnik izvidi i dojavi mi za dva dana gdje gavran iz guste krošnje bez sklapanja oka kibicira djevu već dva dana i dvije noći. Dotad me napusti gnjev kojeg nikad nisam prije čutio, i ja odlučim sada vođen očima danje ptice naći djevu svojeg tamnog bivanja. Dođoh krvav od rana, iznuren od neprospavanosti do mjesta na kojem je ona ležala. Bila je gola. Bila je žena nad ženama. Moje oči još nisu vidjele ovakvu nagost. Dan je bio pred oluju. Gust, neprohodan, težak. Sunce je peklo tek oblake nad tjemenom. Tusti vjetar tek je pokušavao puhati. Bila je zora plave polarne Noći. Ležala je na kamenu pored kojeg je tekla voda sa uskog u stijeni rascvalog izvora. Ona je – nesvjesna očiju promatrača – sunčala svoje divno tijelo. Mijenjala je položaje stvarajući sliku. Ta slika bila je čas akvarel, čas muljevito ulje, čas pokretni film. Kako je premiještala tijelo s desna na lijevo s lijeva na desno širila je noge. Oči su samo u sekundi mogle razabrati njen izvor, sasvim nalik na onaj koji je pokraj nje s visine tekao. Bila je omara, žega u čitavom uzduhu, a oko njih se isparavalo od omaglice vrućih tekućina što su vlažile ledenu stijenu. Pronađoh Rajnino zlato. Marinelu. Pričinjah se Sigurdom, ispred svoje ljubavnice, zore što rudi. Nađoh se pred životom. Udahnućem, svanućem.

Prokletstvo nad prokletstvima. Sve stvari nad stvarima ono je što me je uprezalo toga trenutka da ne navalim na nju. U treptaj oka, kad je ona prinijela svoju ruku prema svom međunožju, ja oćutjeh odvratnost. Nesavladivu nemoć! Beskrajnu stranost od svijeta njezinoga. Napiti se krvi. Moradoh. Osjetih svoj falus kojega nisam mogao biti svjestan kako je nabrekao van mojih moći. Ja sam mrtav. Mrtav i mrtviji nego li sam ikada bio. Ja sam mrtviji nego li je to Svejedno. Užas nepostojanja, nemogućnosti ljubljenja, Pakao je moja domaja.

Poduzeh sljedeće: Lažno se preobratih u divljeg vepra (najviše što sam mogao ne bih li se primakao njoj) i nasrnuh na nju više sa željom da napadnem, da obranim neki apstraktuum, da nasrćem ispoljavajući se što ta krasota nije od moje vrste. Tek u natruhi razuma, veliko proporcionalno sitnome žižku što u meni boli. Zaletjevši se, posve bezumno, bez glave, s očima bika, i probodem joj utrobu koliko sam dugačak.

Ubio sam svoju dragu. Kako živjeti svoj život besmrtnika dalje? Svoj život tužnog viteza tame dalje i dalje? Zaklao sam je svojim tijelom, svojim kljovama. Svojim lažnim postanjem. Svojom metamorfozom. Izdao sam ono što sam bio u životu pred hiljadu vjekova. Ja se ovaj put nisam nahranio, nisam oddremuckao svoj samozadovoljni san, nisam probavio tu hranu, tu krv prolivenu na izvoru kraj vrela. Nisam ušao u taj rascjep beskonačne ljepote, nego sam od užitka učinio da nagon učini svoje. Bio sam svrhovitiji od svrhe rađanja i umiranja. Učinio sam da boli ona bol koju sam stoljećima zatajivao. Ja-Svejedno-Ja imam i drugo ime. Ja sam Laž. Ja sam Laž nad lažima. Oskvrnuo sam ono što sam u natruhama želio- Želio sam se spojiti, ljubiti i ponirati u nju, vapiti, žeđati to više što bi mi se ona svojim sokovima više i radije davala. Ruknuo sam kao krdo slonova, gore od krda bezumnih uspaničenih slonova, nasrnuo sam kao zvijer što želi rastrgati ili probosti. Izgubio sam svako otajstvo, svaku nadu u smisao izvora. Ponio sam se kao najsavršeniji oblik muškoga koji eliminira žensko. Ona se je dala ja sam je ubio. Ona se je pokorila ja nisam uzeo njen značaj i pustio je živjeti. Loša kurva je mrtva. Umrla je. A onda je do mene došao još veći uvid u stanje stvari.......

Ona je doživjela spokoj. Više od inicijacije. Ona je pala na bojištu bio je to boj. Boj duži nego li su to osjetila mogla i pretpostaviti. Ona ista osjetila koja sam razumio. Ona trajanja kratkosti i dugosti koja su za me bila mačji kašalj. Znam usporiti vrijeme trajanja, znam ubrzati rok trajanja. Znam mijenjati i određivati stanja i stvari. Znam utjecati na pojave. Ali tog trenutka sa Marinelom dogodila se bitka koja je trajala jedan zadivljujuć period. U trenu kada sam joj oduzeo život, drukčije od bilo koje žene prije, zbio se samo trenutak konačnog ishoda bitke. Od uzroka do zadijevanja boja opisano je kako je sve teklo, a kada je boj počeo događalo se nešto sasvim sakriveno. Nešto čega je zakrila koprena takozvane pojavnosti planine, potoka i nebesa. Događalo se sparivanje muške i ženske odbačenosti. Ja sam bio prazan ona je bila puna. Obratno od prirode ili jednako prirodi? Razvijao se odnos upitnika i točke središta. Upitnik se namjerio na točku koja mu je predstavljala cilj svih ciljeva. Jedino što je u eonu vremena uopće bitno ili moglo da bude bitno. Posrednici njegovi bili su uhode, promatrači koji su u čudu nedohvativosti i nespoznaje sjedili na granama i posrednici njeni koji su bili planina, i izvor vode koji je tekao kao da i nije izvor on sam nego njegova pojava je ono porad čega je sve što je. Uzimao ju je poslije skrivenog snubljenja. Snubljenje i odbijanje teklo je u procesima koji su kroz vjekove pripravljali temelj za presudni događaj. On je vjekovima želio prodrijeti u nju, ona je vjekovima čeznula da bude uzeta i napunjena. Vjekovi su im predstavljali poljupce. Tisuću poljubaca vodilo ih je ka jednom, spajanju kraj izvora. On je prišao k njoj goloj, putenoj i vreloj, tek okupanoj u vodi pod izvorom, kao krut gospodin – u nezgrapnoj odori sačinjenoj od bezličnog tkanja, mračan i siv, blijed, iscrpljen i gladan. Ali uvjetovan u sebi uzrokom sebe sama da čini prema odjeku vjekovječnih bitaka. Njegova muka susrela je njezinu. Vjekovi su se odigrali u toj gori čarobnoj i potrajali su u vječnost. Tome su svjedočile samo oči neke tamne, oštre i krasne u svojoj strelovitosti. Njihovo sparivanje bilo je jednako. Bili su jedno. Prvi položaj određivao je on, drugi položaj određivala je ona. Pasalo je prvome više jedno, pasalo je više drugome ono drugo. Izmijenjivali su kamasutranski ples davanja i uzimanja u mjerama do vrhova koji su izgubili značaj mjerenja. Vode su potekle s izvora po njima, odvaljali su se u jezero, uništili su ledenjak, utrnuli su nebo i munje nebeske su sjevale a da ih nisu ubile. Stvarali su raj od pakla svojih života. U zadnjem trenutku ona je zanijela. Raj nad posivjelim crnim apokalipsama. Svemir, kći Mjesec i zvijezde u zrcalnoj vodi. Ja ljubim te.. odzvanjalo je.

Oznake: prica

- 19:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.09.2015.

SVE JE JEDNO (MARINELA I JA)

SVE JE JEDNO (MARINELA I JA)

I.

Dostojevski je u svom romanu 'Braća Karamazovi' kroz zapise Alekseja Karamazova o monahu, pokojnome starcu Zosimi odao nam jednu značajnu misao. Pakao nije pod zemljom, pakao nije kad se vode ratovi, kada ti je neuzvraćena ljubav, pakao nije kada tebe nitko ne voli i kada si sam, pakao nije kada te Bog ne voli; Pakao je biti sam u ne mogućnosti više voljeti. Izgubiti tu danu sposobnost, taj dar od Boga. Najveći užas paklenskih muka doživjet će onaj koji će da osjeti prazninu u svome srcu i tako napusti ovaj svijet. Kada duša nije napojena s izvora Ljubavi i blaženstva znači to da Ja nisam bio u stanju voljeti i da ću istinski umrijeti bez ikoga. Spoznanje da nisam ljubio. To je pakao.

Jednoga dana, probudio sam se ne više mamuran, ne više umoran, ne više zamišljen i ne više očajan; probudio sam se okovan ledom Sjevera. Nisam više mogao ustati i pogledati kroz prozor, ustanoviti kakvo je vrijeme, jesu li ptice odletjele, je li lišće požutjelo, nisam mogao smoći snage da čujem puše li vjetar, otpuhuje li dopuhuje oblake ili sve samo mirno stoji i još pucketavo vene suha ljetna zemlja. U mojoj duši čak se više nije čuo ni odjek glasova božjih šaputanja o životu koji teče mojim strujnim krugom. Nisam osjetio bola u prsima ni raspeća u leđima, nisam rekao ništa sam sebi. Nisam gunđao, nakašljavao niti mrštio svoga lica. Dogodila se posvemašnja paraliza mojega bića. Sve što mišljah pojela su bića mistične noći u koju sam sinoć utonuo. Sve što sam imao tog zlojutra skupilo se u muk mojeg hladnog usobljenog mikrokozmosa koji mi se činio beksrajno velik.

Moja soba pričinila mi se kao potpalublje divovskog broda. Broda koji se na nešto nasukao ili je usidren usred mira neznanog ledenog mora. U gubitku čuvstava izbila su na površinu sva moja konstruktivna razmišljanja. Evo kako je, kalkulirao sam, ja mora da više nisam ja; onaj koji je nekoć mogao i umio ljubiti. Tako je, ja mora da sam ljubio strašno, možda odveć čarno, ali sada je nešto posve drugo. Ne, ne zaradih mnogo od svoga truda, ne nađoh kruh svagdašnji, ne izrodih ničega do li ovog kućerka u kojem vazda bivam i živstvujem. Sve to ne, ali gle, evo me bogat sam, velik u malom sobičku koji je najveća odaja na Ledenom oceanu. Uprem sve sile svoga tijela, i gle čuda, u meni je takva lakoća. Prazan od ljubavi, sit od praznosti i nekog čudnovatog bogatstva, ja se mičem. Štoviše postižem moć levitacije. Moje tijelo uzdiže se horizontalno osi. Mudrosti mi strašne, ta ja ću uspjevati pomislih. Srušit ću od danas svakome kule od ljubavi koje se trude graditi. Osvećivat ću se i biti sretan. Tako je, bit ću antipod Otelu kukavnom i rušit ću tuđe hramove. Ne, ja ne ljubim, ja ne mrzim, ja ću putem poganog božića Lokija, Jage i svih varalica i mutikaša pakostiti. Postići ću da nema ljubavi ni mržnje jer ja nit ljubim nit sam ljubljen. Hodat ću zemljom neraspoznatljiv, svim snagama nogama ću dodirivati tlo i širiti pomutnju i nemir koji će spriječiti silu osjećaja kojom su svi ljudi i sva bića zemaljska zavedena.

Ustao sam i spremio se jesti. Hrana, kuhano jaje, luk, i za desert čaj i marmelada imali su mi odvratan okus. Još prije negoli sam servirao sve zajedno bacio sam u kantu za smeće. Izlaskom na danju svjetlost osjetio sam zamor. Sve što me donekle uspijevalo tištiti bili su neki trnci, srsi od okusa na jučer, na prošle dane, tjedne i godine. Prema tome ustanovih lagani prezir. Sebe volim, padne mi na pamet, i istoga trenutka padoh kao pokošen na izlaznim vratima. S teškim naporom snage otpužem natrag do svog kreveta. Lice mi je postalo hladno. Prenerazih se kad u tami sobe, u hladnom ogledalu ne nađoh svoj lik.
….

Vratih se u svoj krevet i osjetih užasnu omaru što tlači. Vani je sunce. To su šake Gospoda koje su žrvanj. Ja sam u škripcu. Kao od mjedi, ali u škripcu koji steže. Počeh gubiti predodžbu o Ja. Ja nisam Ja. Bivam eto moren snagom Svevišnje svjetlosti. Ja nisam Gospod, ali ćutim moć. Tako malu u odnosu na moje izgubljeno Ja, tako golemu u odnosu na moje nađeno otajstvo. Jesam li inkarnirani Satan? Gdje su sanje? Gdje sam? Je li to Smrt ili tek nastupa? Izmoren sam, strašno. Ja još samo malo imam od života. Odlazim, odlazim.
Okreće se ura u ritmu tik-taka na zidu iznad mog uzglavlja. Čuje se dok ja plutam kao klada poslije brodoloma. Klokotanje, šum, javlja se more i dižu se vali. Nadamnom olovno nebo. Siva nijansa prekriva moj leš. Moje utopljeno tijelo, ostavljena duša, prezrena slika i zaboravljena prilika. Ja spavam na santi leda. Ovo je druga zemlja, ovo je drugo more. U trenuu, u bljesku munje s dalekog oblaka koji je preprečen i obučen maglama zakriljivao nebo ja otvorim oči. Budan kao nikad. Probuđen ustadoh sa kreveta (potisnuvši snoviđenje brodoloma i bezmirisnog ledenog oceana) i zaputih se na neki nov život. Moja soba postala je komora, kuhinja je postala druga komora, dnevni boravak postao je odaja za primanje. Moja garderoba postala je druga garderoba. Moja ostava postala je spremnik. Moje potkrovlje postalo je tavan sa kulama i tornjevima koji su dobili vrške. Izađoh pod svjetlo mjesečeve noći čist, nesvjež, trulog zadaha, Nemrtvi u vlastitom carstvu samoće. Okružiše me vukovi, sove i sjenke i ne nađoh u njima više jeze. Nepronađoh sebe više Ja, nego naredih da me prate gdje god da se nađem. Jer osjetih glad od samoće, osjetih malaksalost od praznosti i otkrvljenosti srca koje se dugo nije napilo s izvora topline. Prezren bijah, odstranjen, i dugo lutah poljima neprihvaćanja kao stranac. Sada sam neživ, i sada ću se napiti krvi – možda-Ja u tom svojem Tijelu neživoga Nosferatu.

Protekli su, mora da su vjekovi. Prevario sam i zaveo mnoge mlade djevojke i žene svih položaja i vrsta. Bio sam gori i strašniji ljubavnik od najopjevanijeg među ljubavnicima, samog Don Juana. Nisam im srušio svjetove, nisam bio varalica ljudski, nisam oteo ni prokleo, nisam opoganio nijednu dušu tople djevojke. Uvijek sam se samo napio njihove vruće krvi iz ustreptalog tijela zanosnoga. Za mene je bilo samo tijelo i samo duša. Ništa od toga dvojega više ni manje nije mi bilo potrebno kako bih nastavljao u svojem usudu besmrtnoga. Ženama sam se primaknjivao u ružnim i krasnim pojavnostima, kao gospodin i kao skitnica. Nije bilo noći kada mi se nisu podavale. Do toga što Ja možda-Jesam dovela je Ne-Ljubav njihova koja je prouzročila moju Smrt Svagdašnju. Muškarci nisu uopće bili važni na mojim pohodima. Nisam osjećao prema njima nikakvu određenu potrebu. Njihove žene jednostavno bi se predavale meni. I zaljubljene, i obljubljene, i vjerene i udate i ostavljene. Nikakav odnos muško-ženskoga svijeta nije mogao biti ugrozom mojoj moći. U Parizu i u Moskvi, kao u zadnjem zaseoku nedođije - događalo bi se isto. Ta rutina hranjenja i održavanja besmrtnosti pothranjivala je samo moju moć. Ali bol, bol premda sićušna, kako kakav plamićak negdje u mojoj utrobi, u mojoj prepraznoj ljušturi svejednako nije jenjavala. Dan za danom, dok ležah u svojem kovčegu, morile bi me one iste more kao i prvi put. Taj tajanstveni prvi put. Jedina mora koja je imala važnosti u tom mom svemiru. Nađoh da je to Bitak. Izvan Bivstva izvan Biti. Bitak razloga radi kojeg obnoć uzimam, ubijam. Ja Svejedno Ja. Tako mi je ime. I graničim s Danom i Noći. Spoznavši Dan, spoznavši Noć utekoh gluposti ljudskih okupacija.

Ljudi su opaki, ljudi su nemoćni, ljudi su živi i kao takvi izazivaju besmrtnost na vjetrometini. Oni su zanatlije i dokoličari i bogati i siromašni, oni su bešćutni da ne znaju toga. Materija i nematerija bacakaju ih gdje hoće. Nakon svega oni pjevaju, trudni od dojma, od ispraznosti. Šala je prevara, ozbiljnost je prevara, radost i tuga su prevare i učini. Iznemogli su od pričina i jadikovki. Oni najmoćniji su krhki kao staklo. Ubijaju zbog učina, zbog zavade, zbog prevare, zbog razloga drugih učina, zbog apsurda. Apsurd je njihova slabost, apsurdom postaju njihova tijela i njihove duše izloženi na milost i nemilost Nemrtvome koji će ih prije ili poslije satrati ili nažderati se iz njihovih tjelesnih izvora.

Ne mogu učiniti ništa. Mogu učiniti ništa. Dok se vi bezrazložno ugibate napasti, dok bježite od pomora, dok ste u pomutnji od pogibelji. Niste učinili ništa da ja živim dok sam još bio živ, niste učinili ništa da bih ja umro i ostao mrtav. Učinili ste da se ja hranim i pusto preživljavam u svom izgubljenom Bitku.

Ja ne samujem, izgubio sam to svojstvo. Ne samujem a da pritom ne činim ništa. Ja uostalom jedino i činim ništa u međuvremenima Spavanja i Hranjenja. Moja Svrha je ujedno Nesvrha. Naišao sam jedne noći na ženu svog besmrtnog Ne-Života. Bila je kurva kakvu svijet vidio nije. Bila je loša kurva. Tako je nisam nazvao ja, nego su je tako nazvali ljudi podno zamka gdje sam se raspitivao za nju. Shvatio sam da tu nešto nije u redu…

----------------------------------------------------

Oznake: prica

- 10:29 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.09.2015.

USKORO...



S obzirom da sam rastao sa crno-bijelim filmom odlučio sam. Dugo već u meni živi ideja o tome da pišem o starim filmovima. Ove jeseni gledam i biram za vas filmska ostvarenja iz filmske ere 30-tih i 40-tih godina 20. stoljeća. Nema plana, nema pravila. Imam na umu samo svoj gušt i da vas povedem na putovanje u prošlost. Namjera mi nije izvesti stručne ekspertize i kritičarske vratolomije nego jednostavno pisati s ljubavlju prema filmskoj umjetnosti. Do čitanja.



Ouk

Oznake: Golden Age, 30s, 40s

- 19:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se