ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

subota, 22.08.2015.

HARRY AND TONTO (1974)

102.HARRY & TONTO (1974,USA) Ocjena: 10/10
(Harry i Tonto) drama, avantura, komedija, 115', IMDb: 7.5/10
Redatelj: Paul Mazursky
Scenarij: Paul Mazursky, Josh Greenfeld
Glazba: Bill Conti
Snimatelj: Michael C. Butler
Uloge: Art Carney, Ellen Burstyn, Rene Enriquez

IMDb





-----------------------------------------------------------------------------------

Film o životnim suputnicima, starcu Harryju (Art Carney) i njegovom mačku Tontu. Priča je to o duhovnosti i o starosti, o stanju, položaju i stvarnosti čovjeka koji je sve svoje životne uloge odradio. Odslužio je svoj radni vijek, upoznao u mladosti ljubav svog života, upoznao svoju zakonitu suprugu s kojom je zasnovao obitelj, umirovio se, izprijateljevao sa prijateljima koje je imao, dočekao da mu unuci odrastu, i na koncu dočekao da ga , napustivši ovaj svijet, napuste žena i gotovo svi prijatelji koje je u životu imao, da ga vlasti deložiraju iz vlastitog stana. Osim što pratimo priču toga starca, mi ovdje pratimo i priču o generacijama, o mladosti i ljudima koji su u naponu snage, a u nemogućnosti i nesposobnosti da budu sretni ili zadovoljni u životu. Harryjeva životna etapa u starosti nudi odgovore na pitanja kako se to svijet promijenio u odnosu na njegovu mladost. U okruženju depresija je zapravo samo prerasla u dublju depresiju. Sama smrt kao da ne leži u samome grobu čovjeka, nego je smrt sveprisutna u životu čovjeka, samim time što mu se život ne ostvaruje ili se nedostatno ostvaruje. Mnogi su ocijenili kako se radi o tužnoj priči o starcu i njegovom mačku (s naglaskom na 'tužna'). Naprotiv mislim da je to naprečac donesena opisna ocjena samo jer je asocijacija starosti, prolaznosti i zalaska života upečatljiva i najvidljivija. Zapravo je riječ o jednoj duhovnoj priči koja govori o čovjeku koji sada pod kraj života putuje, a najveća mu je životna nagrada što on više ne mora lutati i tragati za spoznajama. Ta on je sve ostvario, sve je u svom životu dao zemlji, ljudima, svojoj djeci, prijateljima i zato je on miran. On je konačno bez predrasuda koje svakoga prate u mladosti. Čini se da ova priča aludira upravo na tu poantu, poantu koja se sastoji u pitanju: Koja je tajna smirenja u starosti, a da se opet osjeća potreba da se kreće? Mora da se odgovor nalazi u onome što je uz duhovnost i starost još jedna dimenzija ove priče, a ta je – prijateljstvo. Dokle god dakle čovjek ima prijatelja do tada je živ, ima živi i pravi motiv da bude živ i da se kreće, da se daje. Harryju samo što nisu umrli i posljednji prijatelji, i iako umiru, dok je on živ, on ima sve veći i jasniji razlog da živi, da ne osjeća da je vrijeme da ode. Tajna dakle ne leži u broju prijatelja, da li je njih na stotine, desetke, ili je samo jedan; nego je tajna u njemu samome, on je stekao nešto u svojoj duši, u svome toplom izrazu lica, nešto što uvijek urodi prijateljstvom gdje god se na putu našao. Pod stare dane, kako je i za očekivati, on počinje gubiti stare prijatelje, i njihovi odlasci ga bole, a opet on opstaje, makar i sa jednim živućim prijateljem. On u svome mačku ima životnog druga, suputnika, ono što mu je bila žena, sa njime on razgovara o svome vremenu, pjevuši stare pjesme iz 30-tih. Na svome putovanju, kao na odiseji, sa svojim Tontom on se doimlje kao da živi život punim plućima, i plovi punim jedrima, premda je star jednako kao i njegov mačak. Ništa na tome putu nije važnije, on je vezan za svoga mačka, on mu je kao svijeća u tami. Ljudi, poslovi, životne blagodati, smijeh i zabava, upoznavanje novih ljudi, očijukanje, vođenje ljubavi, djeca i rodbina; sve su to životne okolnosti kojima se ne smije posvetiti i podrediti; s njima se ne može više slagati, dati više od sebe nego što je dao; može pristati kod njih dan-dva i to je sve. Istinski živjeti punim plućima može se samo u svojoj biti, sa spoznajom o svome bitku, na svome proputovanju, siguran da nisi sam. Mačak Tonto je preplavljen duhom toga čovjeka; on je tome biću udahnuo dušu. Njih dvojica su Duh ili Duša. Dok drugi ljudi dolaze i prolaze, žive u zoni mraka, okova, interesa i nagomilanog stresa; često su bez izlaza, često su dotjerani do ruba animalnosti groznije i razornije negoli je to ona jednoga običnog mačka. Ovaj film nije tužan, nego je dirljiv i melankoličan. Pokazuje zapravo u čemu je stvarni smisao čovjeka i njegove borbe za vlastiti duhovni i emocionalni opstanak. Možda se odgovor skriva u traganju za dobrim, za dobrom vibracijom, za uzvraćenim osmijehom, u shvaćanju neovisno o rasi, kulturi, vjerskoj pripadnosti. Harry sa svima na svome putu potkraj Tontova života surađuje, živi i razmjenjuje ni manje ni više nego što treba, ne bi li na kraju našao stanicu na kraju puta. Harry pređe rutu diljem Amerike, i nije mu važan čak ni novac, čaki ni kofer, najvažniji mu je životni suputnik, biće koje ga povezuje sa životom – mačak Tonto. U posljednjoj sceni Harry na obali susreće djevojčicu kako gradi dvorac od pijeska i ona mu plazi jezik, a njegov izraz lica pokazuje kao da govori „Neka je tako..“ i razvuče se u smiješak beskrajno drage dobrote. Dok se gleda ovakav film u sebi se ćuti nešto divno.

Može se reći kako je film Harry i Tonto Paula Mazurskog duhovito ostvarenje puno humornih dijaloga i komičnih situacija, upravo za pamćenje i za vraćanje na ponovno gledanje. Ni sam nisam toliko davno otkrio ovaj film ali sam ga već treći put odgledao. Film na neki čudesan način zabavlja i opušta. Duhovna i mistična komponenta filma ne da se odagnati. Film s punim pravom možemo okarakterizirati kao ostvarenje koje će gledaoca povesti na put meditacije a opet sa mnogo humora. Humor je nevjerojatna komponenta ovog filma. Kako film počinje, gledaoca se direktno sprema na put sa dvojicom starih drugova (starac i njegov mačak) iz svijeta klaustrofobične stvarnosti u prostranstva gdje se žive trenuci i gdje svrha života prima svoj krajnji oblik.

--------------------------------------------------------------------

(HARRY I TONTO)

(OVO NIJE VIŠE NJIHOVO VRIJEME)

(NIKUDA BEZ NJEGA)

(SVAKI TRENUTAK S TONTOM OSTAVLJA DOJAM JEDNE DUŠE)

(DJECA VJEČNO 'TREBAJU' RODITELJE)

(SA KĆERKOM KRATKO - NE MOŽE OSTATI NA SMETNJI)

(DIRLJIVA SCENA U KOJOJ SE HARRY POVJERAVA PRIJATELJU)

(U DOMU POSJEĆUJE DAVNU LJUBAV KOJA IMA DEMENCIJU)

(POSTOJE MJESTA NA KOJIMA VAM ZASUZE OČI)

(ONA IMA JEDNU SOBU ZA NJEGA?)

-----------------------------------------------------------------------------

(ART CARNEY)

(TONTO)

----------------------------------------------------------------------------

SOUNDTRACK/Bill Conti

Zaista Ti, dragi posjetioče, toplo preporučujem ovaj film.

Oznake: Paul Mazursky, Art Carney, drama, 1974, 10/10

- 18:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 19.08.2015.

CAST AWAY (2000)

101.CAST AWAY (2000,USA) Ocjena: 9/10
(Brodolom života) avantura, drama, 143', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Robert Zemeckis
Scenarij: William Broyles Jr.
Glazba: Alan Silvestri
Snimatelj: Don Burgess
Uloge: Tom Hanks, Helen Hunt, Paul Sanchez

IMDb



"Nebo i zemlja bijahu stvoreni; more se talasalo među obalama, a ribe se igrale u njemu; u zraku su pjevale ptice na krilima, a zemlja je vrvjela od životinja. Ali još nije bilo na zemlji stvora kojega bi tijelo bilo tako sazdano da se u njemu može nastaniti duh i iz njega vladati zemaljskim svijetom. Tada stupi na zemlju Prometej, potomak stare porodice bogova, koju je Zeus svrgnuo s vlasti, sin Japetov, unuk Urana i Geje, pun mudre domišljatosti."

(G.Schwab: Najljepše priče klasične starine;)

Kada gledate ovaj film nemoguće je da vas njegove poruke ne osupnu i to na više frontova. Ne možete ostati ravnodušni kad pred sobom imate film koji je estetski i vizualno krasan, akustički dojmljiv, misterijski primamljiv, s pričom života u sebi a koja ujedno govori upravo o metafizici životnosti i života po sebi. Počev od čovjekove duhovne unutrašnjosti koja je u civilizacijskom sklopu omeđena i uvjetovana mnijenjem svjetovnih vrijednosti, preko slika koje prikazuju položaj tog čovjeka u zadatim okolnostima vlastite egzistencije i probitka u želji da bude osiguran i ostvaren, pa sve do jednog ruba kada se okolnosti u dodiru sa silama sudbine ne okrenu protiv njega takvoga kakav je u svojoj sadašnjosti, mi kroz ovaj film imamo jednu predstavu kako su sve te spoznatljive činjenice upravo ništa drugo nego li dio fizičkoga svijeta, tako daleko od providnosti i istine. Chuck Noland (Tom Hanks) je jedan takav čovjek. Njegov život su uvjerenja, želje, apstrakcije koje uzima kao modele ispravnog postupanja, ideje koje kako on misli vode u miran obiteljski život pun novih obećanja i nada da sa svojom budućom suprugom živi sretno i ispunjeno. Iz odnosa koji vidimo između Chucka Nolanda i njegove umalo zaručnice Kelly (H.Hunt) osim emocionalne vezanosti izvire nešto još snažnije, a u čemu valjda i počiva problem uvjetovanog čovjeka današnjice a to je: silan trud! Chuck leti, on radi posla riskira sve, i vrijeme i djevojku i misli, sve podređuje obavljanju slanja prekooceanskih poštanskih paketa. On silno iracionalno vjeruje kako će stići sve kotačiće života uskladiti da se vrte istovremeno i da svi procesi zaposlenog i oženjenog američkog građanina funkcioniraju i sami od sebe (opet ne bez njegovog truda) čine nove i nove updateove. On ne vlada spoznajom za potrebom početka, da se potpun čovjek treba izgrađivati od početka. Sile prirode i usud koji će mu nanijeti sudbina učinit će okolnosti da on mora 'vratiti se' na evolucijski početak na kojem će on postati čovjek prapovijesti, mitski junak i sam bog kao Prometej – pun mudre domišljatosti.

Kada nad Tihim oceanom na putovanju prema Aziji njegov avion doživi fatalni udarac više sile i kada se zajedno sa ostalim putnicima nađe u olujom razgnjevljenom oceanu usred noći njegov život više nikad neće biti isti. Nekim čudom kao jedini preživjeli, sljedećeg jutra naš junak nađe se na pustom otoku. Uskoro će početi njegov život čovjeka; u okolnostima fizike pred njim će se otvoriti vrata metafizike, ona vrata koja običnim ljudima svakodnevice zauvijek ostaju zatvorena. Otok je opasan, more je ocean, Sunce, Mjesec i zvijezde su ljepše nego igdje gdje je ikada u životu bio, nema vode ni hrane, svaki novi dan je izazov koji ni po čemu nije nalik onim izazovima kod kuće na sigurnom.

Film Roberta Zemeckisa Cast Away iliti Brodolom života djelo je u kojem osjećamo kao da je lik iz priče Robinson Crusoe konačno raslojen i poentiran. Chuck Noland spoznaje kako prije brodoloma nije bio čovjek, nije bio to u svojoj punini, bio je natruha čovjeka, letio je i letio kao da je sasvim izvjesno da ide prema jednom slomu, nekom brodolomu koji i nije trebao ovako završiti. Nije znao ništa o tajnim potencijalima svoje prirode, o skrivenim sposobnostima koje leže u njegovim rukama i nogama stvorenim da stvaraju, mislio je o vremenu kako prebrzo leti i o terminima kod osobnog zubara, o zaradi i utakmicama footballa. Vjerovao je kako ljude i sve svoje bližnje, kako prijatelje – zaslužuje; zato se i pita: "Zašto? Čime sam ovo zaslužio?"

Okružje iz kojeg Chuck Noland dolazi zatočeno je u vlastitom materijalizmu koji hrani ego svojih konzumenata. Društvo je to koje je skrojeno da je ispravno očekivati biti hranjen, pažen, liječen, ušuškan i zadovoljen od zajednice na svakoj osnovi. Sustav i pravna država moraju funkcionirati, za to smo se kao narod borili u svojem ratu. Mi imamo statute, tijela, zastave, grbove i pečate, imamo svojeg predsjednika i čitava vijeća onih koji nas predstavljaju da bismo mi bili sigurni, siti i zdravi, da uživamo svoja ljudska, građanska i radnička prava. Iz tog društva nagrada i kazni, iz tog svijeta natjecanja i zasluga naš junak se nađe u situaciji da pred sobom ima prazan horizont bespuća Tihog oceana, svoj duh i svoje tijelo koje mora dovesti u odnos sa onim što na otoku ima zajedno sa ostacima koje mu na obalu izbaci more. On se nađe u okruženju kokosovih oraha, klisura, samoće, zaglušujućeg šuma valova: ima svod sa Mjesecom i zvijezdama da broji dane, promatra kako more i vjetar dišu ovisno o godišnjem dobu. Jedina njegova čežnja je – povratak. Nakon svega, nako svih scila i haribda, Chuck Noland je ostvario vidno polje, da na cesti kojom se vozi ne mora ići po zacrtanom planu iz točke A u točku B prema zacrtanom vremenu i za određenu plaću nego može putovati kroz život, čuti zov srca, razgledati i uživati - ne u komocijama bogate poslovne trpeze nego u vjetru u kosi dok još ne zna kamo će stići.

---------------------------------------------------------------------

(RASKRŠĆE:SIMBOLIKA IZBORA)

(CHUCK NOLAND UVIJEK UPOZORAVAO NA VRIJEME)

(OČITAVA BUKVICU SPORIM ZAPOSLENICIMA)

(STIŽE NA POSAO OD MEMPHISA DO MOSKVE)

(IMAO JE ŽIVOT OBILJA)

(MNOGO SMIJEHA)

(MOŽDA I NIJE TREBAO OTIĆI TOG BOŽIĆA)

(TRENUTAK PROBIJANJA AVIONSKOG VJETROBRANA)

(SUDBINA JONE)

(PUKIM SLUČAJEM PREŽIVIO)

(NASUKAO SE NA MALI OTOČIĆ)

(SAT NJEGOVE VOLJENE KOJI JE STAO)

(SIROVA PRIRODA)

(BESKRAJNI OCEAN)

(MORE BRIŠE NJEGOVE POKUŠAJE)

(MJESTO RAJSKE LJEPOTE)

(UZALUDAN POKUŠAJ DA SE OTISNE NA PUČINU)

(PUN MUDRE DOMIŠLJATOSTI 'OTKRIO' VATRU)

(JEDINA SVETINJA - MISAO NA KELLY)

(CHUCK NOLAND-PEĆINSKI UMJETNIK)

(GODINE PROVODI U VLAŽNOJ I MRAČNOJ SPILJI)

(OBRASTAO)

(POSJEKAO DRVO NA OTOKU)

(ISKUŠENJA KRAJNJEG OČAJA)

(RASPRAVA SA JEDINIM DRUGOM)

(DRAGIM LICEM U TAMI..)

(VJERNIM WILSONOM.)

(POVRATAK KUĆI KROZ BESPUĆA TIHOG OCEANA)

(NA KRAJU PUTA)

(NOVA JEDRA)

-----------------------------------------------------------------------------

Soundtrack (Main Theme) - Alan Silvestri


Oznake: Robert Zemeckis, Tom Hanks, Helen Hunt, Adventure, drama, 9/10, 2000

- 12:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 12.08.2015.

DOKUMENTARNI:LIMUNOVO DRVO (2015)

D3.LIMUNOVO DRVO (2015,SRB)
(Limunovo drvo) dokumentarni film, 70'
Redatelj, scenarist, montažer: Branko Radaković



Trailer


Najveće stvari i najbolje stvari dolaze iz drugarstva koje se dogodi često u najranijoj mladosti. U neko razigrano i divlje praskozorje života koje s godinama, s pojavama, novim vremenima i nekim novijim ljudima i percepcijama izblijedi i nestane sa pozornice postojanja, nastanu ponekad izvanredne, genijalne i gotovo uvijek neponovljive stvari. U razigranosti i entuzijazmu mladosti se živi za umjetnost; nekad ta mladost izrodi virtuoze sa loptom, nekad izrodi sjajne pjesnike, nekad slikare, a nekad izrodi jedinstvene ljude kao Milan Mladenović – ključno ime u rok muzici na prostorima bivše države koje je kao što je poznato, kroz bendove Šarlo Akrobata i Ekatarina velika (ex. Katarina II) ostavilo neizbrisiv trag u rock glazbi ovih prostora.





Možda je bilo dovoljno jedno poslijepodne da na svijet dođe čovjek koji će muzikom, poezijom, riječima, srcem moći da izrazi i prenese energiju na sva pokoljenja koja će živjeti na ovim prostorima. Ova mladost rock muzičara i nije samo jedan čovjek, ova mladost koja će svoj izraz spojiti u život nosit će ime koje će potrajati tako kratko u vjekovima što dolaze i prolaze i ostat će nešto kao pod velom tajne iza tvrđave koja se zove historija beogradske rock scene. Jedan beogradski rock n' roll sastav pod imenom Limunovo drvo, ima korijene negdje u 1972.-oj kad su se na igralištu za basket među zgradama upoznala dva Milana – Stefanović i Mladenović. U uvodu ovog dokumentarnog filma o njima Milan Stefanović Mikica opisuje kako je to bilo: „ .. ja znam da je bila 1972. kad smo se mi upoznali na ternčetu ispod njegove zgrade gde se igrao basket.. gde smo mi zaljubljenici u taj sport svaki dan igrali po jedno 3-4 sata košarku.. on se pojavio negde iznebuha s gitarom i seo je na travicu ispod i počeo da svira…“

***************************************





O ovom dokumentarnom filmu valja reći da on nije samo mozaik u kojem kroz intervjue preživjeli članovi benda i sudionici i svjedoci vremena prezentiraju jednu muzičku činjenicu u historiji beogradskog ili ex-yu rocka. Ovaj film je priča. Ova priča koju nam s mnogo ljubavi dokumentaristički donosi Branko Radaković zaslužuje veliki naklon pošto je učinio takav jedan korak – portretiranje pionirskog rok sastava koji je bio skoro osuđen na zaborav – a toliko je mnogo bitan za sve ono što do danas historija beogradske rock scene predstavlja, da ne govorimo o širim odjecima. Priča koju preko ovog Brankovog filma gledatelj ima pred sobom je priča kako o muzici, tako i o jednom životu: životu kojeg su živjeli momci iz Limunovog drveta, širok krug prijatelja koji su bili u neposrednoj blizini i u vezi s njima, ali i o životu kojeg živimo mi koji dišemo, ljubimo, razmišljamo u okolnostima koje nam se nude kao u Mladenovićevoj pjesmi 'Par godina za nas' iz vremena EKV-a.





************************************



Ako se pitate tko su bili Limunovo Drvo; Limunovo drvo je jedno ime koje svjedoci vremena njihove kratke karijere 1977.-1980. s pravom svrstavaju u spoj undergrounda, označavaju ga kao band new wave stilskih rješenja (kao njujorški bendovi tih godina), karakteriziraju ga kao bend koji je u muzici koja se svirala u to vrijeme u Beogradu unio jednu novu naprednu energiju i prekinuo anahroniju koja je u to vrijeme zavladala. Bio je to bend svirki, bend kultnog statusa koji je naelektrizirao beogradski SKC. Preslušavši nekoliko dostupnih brojeva ne moguće je ne osjetiti ono o čemu akteri Radakovićevih intervjua govore sa stručnog ili osobnog stanovišta; Limunovo drvo zaista transcendira muziku rock n' rolla 'u tri akorda' kakvog su svirali Beatlesi, kao što kaže Momčilo Rajin: "... nisu zvučali u maniri r n' b-a kao Stonesi, nego su stvarali prema osnovnim postulatima rok en rola Betalesa iz ranih 60-tih." Također, simfonija, progresija, psihodelija; neke su sastavnice koje bend u specifičnom izrazu svirke donosi u svojim pjesmama. Limunovo drvo imalo je sve što čini jedan bend originalnim i u muzičkom smislu moćnim, strašnu ritam sekciju (Goran Kovinčić – Maksa; bas, Dušan Dejanović – Dule; bubnjevi), Dragomira Mihailovića – Gagija, solo gitaristu, izvrsnog vokala Milana Stefanovića i Milana Mladenovića, pjesnika i muzičara sa mnogo duha i inovacije u sebi. Limunovo drvo nije imalo sudbinu kao neki drugi veliki bendovi koji su se komercijalno producirali diljem bivše države; postojale su naznake i neke suradnje, ali bilo je to vrijeme nametanja nekih standarda koji – (kao što to uostalom i inače biva sa avangardnim pokušajima) – su blokrali da se njihov talenat razvija i dalje u pravcu u kojem su započeli. Po mom osobnom mišljenju, nekoga tko je generacijski mlađi, muzički laik, a blizak rock mentalitetu i senzibilitetu poezije u rock stvaralaštvu teško je uopće govoriti o osjećaju nakon otkrića benda kakav je Limunovo drvo. Limunovo drvo je otkriće, nakon kojega još bolje osjećate muziku, osjećate život i nanovo slušate Šarla Akrobatu ili Ekatarinu Veliku kao da je prvi put.






(Napomena: Pjesme LIMUNOVOG DRVETA koje sam odabrao za svoju recenziju su: 'Kažu mi da nemaš..', 'Oko moje glave' i '7.krug';
Pjesma EKV-a je izabrana kako bi se ukazalo na muzičku inkarnaciju nakon raspada Limunovog Drveta)

Film je doživio predpremijeru ovog ljeta na 'Gitarijadi' u Zaječaru uz veliki interes publike i tek treba zaigrati po festivalima.

Link do fb stranice filma

Oznake: Branko Radaković, dokumentarni film, rock n roll, ex-yu rock

- 10:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 08.08.2015.

POPIS FILMOVA ZA 07/2015

Odabrao sam filmove iz hrpe koju sam gledao prošli mjesec (prije ljetnog intermezza razumije se:))


THE WAR ZONE (1999)



(Moja ocjena: 8/10)
(IMDb ocjena: 7.4/10)

'The War Zone' (1999) V.Britanija-Italija, R: Tim Roth, Uloge: Ray Winstone, Lara Belmont, Freddie Cunliffe, Tilda Swinton – Događaji ove priče odvijaju se u britanskoj provinciji u Devonu kamo je iz Londona doselila prosječna četveročlana obitelj s prinovom na putu, malom Alice. Obitelj živi u kući na određenoj osami koju od morskih grebena dijeli dovoljno da se u vrijeme magle ili za kišna vremena, a što tamo nije rijetkost, malo imanje čini odsječeno. U obitelji, koju čine otac (R.Winstone), majka (T.Swinton) i djeca - 18-godišnja Jessie (L.Belmont) i 15-godišnji Tom (F.Cunliffe) naizgled funkcionira sve normalno, ali mi osjećamo da nešto duboko nije u redu – i to otkrivamo po emocijama šutljivog sina Toma koji je otkrio mračnu 'obiteljsku' tajnu a koja se tiče odnosa njegovog oca sa njegovom sestrom; otkriva nešto što ga čini beskrajno otuđenim, mrzovoljnim, nesretnim i bijesnim i to dugo drži u sebi. Dok otac preko dana ostavlja dojam pažljivog, brižnog i skrbnog supruga i roditelja, u određene dane on ima tajne seksualne seanse sa svojom nesretnom kćeri. Da ne otkrivam mnogo detalja dalje i da se ne bi umanjio vaš utisak na film reći ću samo još nekakav svoj ukupan dojam: film je šokantan i vrlo mučan, ali u doticaju sa nekim istinama koje i jesu najčešće zakopane u obiteljskim odnosima kao najstrašnije tajne. Možda i ne bi mnogo pogriješili ako bismo odredili kao temu ovog filma, uz incest i seksualno napastovanje, još nešto što se zove obiteljsko prešućivanje, šutnja. Šutnja koju žrtve seksualnog i psihičkog obiteljskog nasilja često ne mogu nadići same i osloboditi se svog pakla kojeg ničim nisu zaslužile. Film ima primjedbe zbog eksplicitnog sadržaja (pod 'Trivia' stoji da je filmska ekipa jedva izdržala snimanje brutalno ogavnih scena – uglavnom se odnosi na jednu scenu silovanja)

The War Zone je redateljski debi izvanrednog američko-britanskog glumca Tima Rotha (Reservoir Dogs). Ekranizacija je to prema književnom predlošku Alexandera Stuarta. Film je zaplijenio veliku pozornost, ne toliko u smislu ogromnog odaziva publike, koliko u ocjenama eminentnih filmskih kritičara (Roger Ebert, James Berardinelli).

TRAILER

-----------------------------------------------------------------------------

OFFICE SPACE (1999)


(Moja ocjena: 8/10)
(IMDb ocjena: 7.8/10)

'Office Space' (1999) SAD, R: Mike Judge, Uloge: Ron Livingston, Jennifer Aniston, David Herman – Šta je to poslovna uredska atmosfera? Oooo, ja to jako dobro znam, reći će mnogi od vas dragi čitatelji. Ja osobno, to i ne znam jer nisam osjetio na svojoj koži, ali sam mnogo gurao ne bi li taj svoj prijekopotrebni i nasušni kruh svagdašnji počeo zarađivati upravo tako. U razgovorima sa poslodavcima nahranjen sam sa dovoljno negativne energije da bi najradije istog časa najradije prešao u ulične žonglere narančama i zvečkama ili u hodače na trapezu na 20 metara visine sa svih svojih preteških 80 kilograma. Da, pa ja imam gimnaziju, kao rođen sam za bit muška baba na šalteru biroa (ne)rada gdje bih zajebavao jadan narod. Kad sam pogledao ovu ugodnu komediju malo sam zažmirio na nedohvatljivi sistem vlasti i buđovana s stranačkim iskaznicama, raznježio se na paćenike koji muku muče kao vrijedni činovnici i okomio se na dimenziju bahatih i bezobraznih šefova u takvim firmama. Jedino ako niste uhljeb možete bit simpatični, i na bilo koji način nabijete kajlu mrskom aparatu svoje firme. U ovome filmu glavni lik Peter Gibbons (Ron Livingston) odlučio je ne otići više nikad na posao, jednostavno se ne probuditi i otići nakon što se naspava u kratkim hlačama i potkošulji malo prošetati i zajebavati se po uredskom odjeljenju na kojem je radio. Zar ne zvuči kao sjajna fantazija svakog zaposlenika koji trpi bilo koji oblik torture (fizičke ili psihičke) na svom radnom mjestu? Neka ostane ova recenzija na (high recommended!) preporuci da pogledate.

SLEEPING IN Scene

PRINTER Scene

-----------------------------------------------------------------------------

FIGHT CLUB (1999)


(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 8.9/10; TOP 250 #10)

'Fight Club' (1999) SAD-Njemačka, R: David Fincher, Uloge: Edward Norton, Brad Pitt, Helena Bonham Carter – Pobrojavši sve dobre strane ovog vrlo popularnog filma, misleći dakako na tematski okvir filma, nadošao sam na osjećaj kako je film u neku ruku ipak nedostatan za maksimalnu ocjenu i stavljanje u vrhove ozbiljnih top-lista. Prije nego otvorim članak s interpretacijom filma, bilo bi dobro reći gledatelju da postoji sijaset vrhunskih filmova koji se bave ovime čime se u podkontekstu bavi Klub boraca – manje i više vrhunskih, ali bez tričarija i usiljenih poteza. Jednostavno, u Klubu boraca nakon odgledanog filma, koji, premda nije neugodan ili dosadan za gledanje, pronalazi se da je sama poanta upravo moralizatorska, poanta je poruka, poruka je uputa – kako nam je cilj srušiti (ne čitav grad, nego u prenesenom smislu svoje predrasude i stare vrijednosti kojima smo u društvu etiketirani i zavedeni – prema tome – imperativ za samopropitivanje i dolazak do 'ispravne' spoznaje da se ne bi činile užasne stvari).Klub boracaje ipak film show industrije, on tjera na zabavu (iako i na razmišljanje). Satira također, pa makar i ovako 'krvavo' osmišljena i prikazana, ne može biti recept za samoizlječenje (jer na kraju je iz obračuna protagnista samog sa svojim alter-egom razvidno da Nortonov lik želi eliminirati Pittov lik). Ovaj film u prevođenju satire i zadiranju u ozbiljnu debatu ulazi malo previše. Postoje i određena pretjerivanja, koja ne mora biti da su pogreške, ali lagano narušavaju čar filmske vjerodostojnosti. (kao kad na pr. Norton proputuje SAD uzduž i porijeko, ili kad nešto mnogo dokazuje pred šefom udarajući se šakom u lice). Likovi kao karakterne ličnosti sve u svemu jesu strašni (podvojena ličnost Norton/Pitt), triler je dobar, književni predložak ne bih ubrajao kao nešto za usporedbu, itd. – ali kritiku valja uputiti najprije subjektivnoj laičkoj kritici koja od filmskog doživljaja osim što napravi buku i famu, učini i kult obožavanja, a tu onda trpi dobra filozofska intencija i ideja s kojom se Fincher u ovom filmu igra.

Dakle, film kao triler, ne toliko kao drama (kako navodi imdb pod žanr odrednicom;) govori nam o životu zaposlenog pojedinca, činovnika, u urbanom, potrošačkom i konformističkom svijetu današnjice. Govori nam o stanjima njegove psihe i njegovih ličnosti, od kojih će najgora nadvladati i njega samoga i sa kojom će se on sprijateljiti i fizički (Brad Pitt). Preko Tylera (Pitt), tog alter-ega našeg pripovjedača (Norton) ući ćemo u svijet gdje će njih dvojica voditi klub kakav muškom dijelu današnjeg svijeta najviše treba kako bi se rehabilitirao. Kako? Nečim kao što je tajna homeoterapija, društvo pod nazivom 'klub boraca' u kojem se svatko može uz pristanak suparnika uličnom borbom mlatiti do mile volje. Cilj je postati neosjetljiv na materijalne zadatosti službenog sistema. Nasilje pretočiti u zen stanje i na koncu pretvoriti to sve u korist za rušenje pokvarenog poretka. Film koketira sa anarhijom, ali naglašava terapeutski model izlječenja zarobljenog uma principijelnog, poslušnog i obmanutog građanina. Glavnog lika nešto pokreće ka njegovoj samosvijesti, te on na kraju shvaća svoj položaj nakon što je iskusio dvije krajnosti – onu totalnog posivjelog konzumera i onu totalnog nihilista. Čini se da Fincher ipak ponešto više želi istaknuti ovu stranu Tylerovog (B.Pitt) nihilizma, i podvući to kao ideju koja prethodi još većem zlu, a to je terorizam. Osuđen je teroristički čin, samoubojstvom, odnosno ubojstvom Tylerovog lika, ali su skinute sve barijere s onoga što je naš protagonist prije bio; kako njegov alter-ego Tyler svakome govori – 'Ti nisi tvoj posao!' Prestao je biti svoj posao gledajući razorne posljedice svojih sabotaža. Što se postiglo odvagnite sami.

TOM WAITS/Soundtrack

-----------------------------------------------------------------------------

FINDING FORRESTER (2000)


(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 7.3/10)

'Finding Forrester' (2000) SAD, R: Gus Van Sant, Uloge: Sean Connery, Rob Brown, F.Murray Abraham – U filmu Finding Forrester radi se o stvarnom značenju onoga što se zove čovjekov talent. O onome čega bi ustvari u svakome trebalo biti, samo zauvijek ostaje pitanje koliko ga tko zbog okolnosti pod kojima živi može da upražnjava i izrazi. U ovom slučaju radi se o darovitom mladom piscu s ulice Bronxa, 16-godišnjem Jamalu Wallaceu (R.Brown), koji kao i većina njegovih vršnjaka poslije škole dane provodi igrajući basket na igralištu u crnačkoj stambenoj četvrti. Jamal je mladić otvorenih očiju i razvijenih umnih sposobnosti, i sve u tajnosti zapisuje u svoje bilježnice koje čuva u školskom ormariću, a da ništa od tog svog talenta ne pokaže u sklopu školskih zadataka. Jednoga dana upozna starog čudaka koji nikada ne izlazi iz svoga stana, proslavljenog pisca koji je u životu objavio jednu jedinu knjigu i to davne 1953. Pisca, Williama Forrestera (koji je inače fiktivan lik) igra stari Sean Connery, koji s dječakom, koji je nebrušeni kristal, počne voditi razgovore kod njega u sumračnom stanu prepunom knjiga i starinskih elemenata. Da ne duljim, riječ je o mladom piscu sa svim problemima svoje pripadnosti crnačkoj zajednici, svojeg autsajderstva u svijetu renomiranih pisaca i autoritativnih profesora koji će pokušati ostvariti se na školskom natjecanju u pisanju a to mu nikako neće polaziti od ruke. Zajednica kao da ima za njega recept, a on će igrati onako kako institucije hoće. Koja je suština pisanja? Je li to pisanje da se bude čitan, jesu li to knjige koju svi posuđuju ili kupuju diljem svijeta, je li to slava ili je to zaista neko otajstvo koje naš talent hoće da iz nas izbaci? Što odličnog pisca čini umjetnikom? Hoće li pisac postati bolji čovjek ako svoje rukopise preda onima koji će po njemu sijeći, redigirati, prekrajati? Pisanje je često nešto što je pojedincu jedini i najveći dar, neki pisac toliko dobro piše da to nitko više ne može doseći ni ponoviti. Zašto je onda takav čovjek (kao Forrester) svojevoljno sam i zatvoren u svom stanu? Zašto ne prihvati svoj bogat udio kojega mu društva pisaca i akademija žele pokloniti? Zato pisanje ne ide kao zanat, zato vrhunski pisci steknu slavu i novce tek post mortem. Zato ne vrijede njihove knjige više od 1 dolara ili 1 kune na buvljaku. Stoljeće poslije njih vrijedi samo njihov vlastoručni potpis, a u stvari to je ništa. Vrijede njihove misli i ideje koje čitaju mlade nade, djeca koja otkrivaju sebe i svijet. Finding Forrester je simpatičan film s ponešto patetiziranja na momente, ali je to shvatljivo. To što mislim pod shvatljivo je i odgovor na pitanje o potrebi izdavanja i publiciranja umjetničkog djela. Kako ovaj film, tako i neka knjiga, kao da moraju imati neke figure uljepšavanja, neku razinu adaptacije, neku dodirnu točku sa širokim masama kako bi uopće mogla u svijetu egzistirati.
Ujedno film će pasati i zaljubljenicima u košarku.

TRAILER

----------------------------------------------------------------

STIGMATA (1999)


(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 6.2/10)

'Stigmata' (1999) SAD, R: Rupert Wainwright, Uloge: Patricia Arquette, Gabriel Byrne, Jonathan Pryce – Koliko smo puta čuli ljude kako govore: 'Vjerujem: u Boga Da – u Crkvu Ne.' Znači radi se o vjernicima koji ne žele srcem pripadati Crkvi. 'Stigmata', osim što žanrovski koketira sa horor žanrom ima upravo takvu formulu – prikazuje tihi rat u sjeni vatikanskih zidina koji se vodi oko kanonskih pitanja. Vjekovječni problem vatikanskih čuvara tradicije temeljene na kanoniziranom obliku Svetog pisma sa četiri evanđelja su pojave različitih poznatih, sakrivenih ili još neotkrivenih novozavjetnih tekstova koji bi mogli narušiti mir u crkvenim krugovima. Jedan od takvih gnostičkih apokrifnih tekstova je i poznato, posljednjih desetljeća aktualno, Tomino Evanđelje (pogledajte više na Hermetizam) s ponešto drukčijim gledištem na vjeru i riječi Isusa Krista. Crkva danonoćno bdije nad takvim tekstovima. Crkva je mjesto nepresušne politike i borbe za vlast nad naukom vjere.

Nakon što osjetite da film počiva na zanimljivoj intenciji, više vam se ne čini da je loš, pa makar bio u izvjesnoj mjeri izražen glamuroznim holivudskim stilskim izrazom.

Vatikan šalje oca Andrewa Kiernana (G.Byrne) u Sao Paulo da istraži slučaj Gospina ukazanja na fasadi jedne zgrade; Andrew Kiernan, koji a propos, ima agnostičku stranu, skreće južnije od Sao Paola i u jednom mjestu nailazi na pravo čudo gdje iz kipa Majke Božje teku žive krvave suze. Ta je crkva mjesto gdje je upravo umro otac Alemeida, otac kojega je narod volio kao da je svetac. Kiernan doživi prvi put da je na tragu istinskog čuda, a ne zna za urotu i politiku progona koja se odvija iz Vatikana; Na drugom mjestu, u Pittsburghu u Pennsylvaniji imamo običnu gradsku djevojku Frankie (P.Arquette) koja živi ne uskračujući si ovozemaljska zadovoljstva i bez vjere u Boga. Nakon što joj majka iz Alemeidinog mjesta pošalje mali križ, ona iznenada počne trpjeti strašne fizičke boli u obliku stigmi, krvavih rana kakve je na tijelu u navratima zadobivao Krist na putu prema Golgoti. Ona zapravo postaje 'slučajni' posrednik između pokojnog Almeide i oca Kiernana, agnostički nastrojenog svećenika koji može rasvijetliti Isusove istine i svjedočiti po jednom tajnom i izgubljenom evanđelju. Stigme na Frankie mogu se razumjeti kao vapaji za rasvjetljavanjem Krista kojega crkveni zakoni ukalupljuju prema svojim političkim interesima.

Meni se osobno čini da je film gledljiv i s neutralne pozicije, ponekad se potrebno malo i isključiti; onaj dio filma koji treba zapanjiti publiku malo će manje zapanjiti publiku koja razmišlja filozofski i analitički a više publiku koju vuče imaginacija i misteriji. Sve u svemu, ja film ne bih proglašavao trashom kao dio nezadovoljnika probranih ukusa.

TRAILER

--------------------------------------------------------------------

'301,302' (1995)


(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 6.7/10)

'301,302' (1995), J.Koreja, R: Cheol-su Park, Uloge: Eun-jin Pang, Sin-hye Hwang, Chu-Ryun Kim – Eksperimentirajući u potrazi za filmovima u tematici obiteljskog nasilja i psihoanalize nabasao sam na ovaj korejski film. Do sada, južnokorejska kinematografija mi je poznata po tek par filmova, od kojih ne mogu naći nijedan prosječan, a kamoli loš; većina su vrlo dobri ili čak odlični filmovi. Ne bih sada navodio te naslove, nego bih to odložio za jedan od mjeseci koji dolaze kada bih prezentirao njih pet-šest za početak. Da se vratim na '301,302' … Kao i mnogi drugi ovaj film baziran je na specifičnom odnosu; u slučaju ove priče mi nemamo mnogo lica – u glavnim su ulogama dvije žene, susjede koje žive solo jedna do druge u sobama pod brojevima 301 i 302. Song-He iz stana '301' upravo je rastavljena i opsjednuta je kuhanjem, nabavkom, spremanjem, serviranjem i jedenjem hrane, dok je Yun-He iz stana '302' duboko depresivna i usamljena ličnost koja se gnuša od svake pomisli na hranu. Ne bi se reklo baš da su u filmu uspostavljene razlike između bulimičarke i anoreksičarke, nego je na stvari odnos alijenizacija-konformizam sa svim popratnim pojavama koje se retrospektivno kroz film prikazuju za slučaj svake žene posebno. Priča (radnja) pomalo je bizarna, ali sa poantom na svom mjestu, a ide tako što policijski istražitelj dolazi k Song-He pronaći informacije, jer je njezina susjeda misteriozno nestala.
Moja strast za filmovima sve manje poznaje granice, a veliko prostranstvo azijskih kinematografija tek čeka na moje otkrivanje čemu se nadnaravno veselim.

TRAILER

--------------------------------------------------------------------------------

TODO SOBRE MI MADRE/ALL ABOUT MY MOTHER (1999)


(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 7.9/10)

'Todo sobre mi madre/All About My Mother' (1999), Španjolska-Francuska, R: Pedro Almodovar, Uloge: Cecilia Roth, Marisa Paredes, Candela Pena, Penelope Cruz – Očito poniranjem u sebe Almodovar diktira razvoj ove priče u svom filmu. On u ovom djelu na platformi prljavštine svijeta (po uličnim rupama u kojima ipak žive ljudi, pa bili oni transseksualci, kurve, pederi ili štogod drugo;) izdiže na površinu 'ženu' kao fenomen koji je prisutan u biću bilo koje rodne, spolne i seksualne orijentacije. Fenomen 'žene' je za Almodovara iznad svake orijentacije. Almodovarova 'žena' kao da izbija iz svakoga. Ljudi su ostali nezadovoljni filmom, postavljajući pitanja poput: 'Zašto jednostavno (Almodovar) nije ostao usredotočen na majci koja se nosi sa gubitkom sina, nego je otišao u te perverzne polusvjetove? Zašto komplicira?' Jedan dio gledatelja ne može se povezati ni za jedan karakter. Treba im odgovoriti: Tako je to, Almodovarov film je tu da bi izazvao gledatelja, da pogleda u smeće, da i u smeću ponekad žive ljubavi i majke i da bol i tuga ne stanuju samo u čistim domovima gdje odgoj počiva na institucijama. Koliko god ocijenili da je taj svijet transvestita dno dna, koliko god ne tolerirali prostitutke ili ljude gay-orijentacije, koliko ih krivili za prijenos bolesti, to još uvijek ne znači da su ti ljudi bez srca, i da su imuni na čak teško zamislive osobne tragedije. Više od svega, ipak, film progovara o majci i o ženi; o ženi-glumici, o njenoj imanentnosti u svijetu muške i ženske seksualnosti. Posvuda je dio nje. Iz nje i proizlazi nešto kao što je gola istina ili kob svijeta. Ona je krivac i neuhvatljiva je, nastanjena u svim ljudskim bićima. Sve o mojoj majci ljudska je priča postavljena u javnosti smjelo i svjesno na stupove obožavanju, kritici i osudi svake vrste – film koji je – kao što podtekst govori – kao sapunica. Almodovar kao da pjeva, više nego što pripovijeda, odu zbiljskom svijetu jeftinoće i bizarnosti koji se odvija iza kulisa stvarnosti koja je sasvim nalik na kazalište. Glumci/glumice na daskama kazališta u svojim ulogama su jedno, a iza zavjese nešto drugo, što ne znači da kao ljudi prestaju glumiti. Almodovar vidi život kao pozornicu na svoj jedinstven način; kao što su ga na svoj vidjeli Bunuel, Fassbinder ili Roman Polanski.

TRAILER

ISMAEL LO - TAJABONE

---------------------------------------------------------------------------

WHITE PALACE (1990)


(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 6.5/10)

'White Palace' (1990) SAD, R: Luis Mandoki, Uloge: Susan Sarandon, James Spader, Jason Alexander – Vedra, ali ozbiljna romantična drama čija priča se bazira na životnim tragedijama dvoje ljudi iz različitih društvenih staleža. Priča je to o spoju mladog čovjeka Maxa Barona (J.Spader) i nešto zrelije, po godinama iskusnije žene Nore Baker (S.Sarandon). Maxu je nema dugo poginula žena, a Nora (s licem prepunim patine tragične životne radosti) živi sa gubitkom sina kojeg nosi u svom srcu. Nora je 43-godišnjakinja zaposlena u zalogajnici 'White Palace'; njen život je kao stotinu lica stvarne Norme Jean u kojoj počiva njezin lik. Tužnu i umjetnu stranu potisnutog i strastvenog osmijeha Marylin Monroe utjelovljuje ovaj lik Susan Sarandon (Ona u stanu ima njezine slike). U njoj je život opterećen vremenom koje prolazi, njena strastvena priroda opterećena je boli zbog gubitka djeteta. Hoće li i može li pronaći ljubav i razumijevanje u čovjeku poput mladog i imućnog 27-godišnjeg Maxa čiji svijet je svijet biznisa, zabava kod dobrostojećih prijatelja; svijet religijske ortodoksije koja ga veže za njegovu židovsku zajednicu i svijet snobovskih principa?

Film je satkan od misterije tuge u ljudima rastavljenim od života, od samih sebe, odijeljenih od ljubavi bez obzira kojem građanskom sloju pripadali. Ujedno, osim što se radi o filmu nalaženja ljubavi, o filmu spajanja dva svijeta, dvije osobnosti, u pogledu ovog muškarca i ove žene, valja naglasiti kao je ovo i erotski film, fino i snažno profiliran u ne prenapornu dramu. Ovo je film misterije i emocije kojega rado izdvajam kako ne bi zapeo u zaboravu.

TRAILER

-----------------------------------------------------------------------------------

Oznake: popis filmova_2

- 12:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 07.08.2015.

CHOPPER (2000)

100.CHOPPER (2000, AUS) Ocjena: 7/10
(Chopper) biografski, komedija, kriminalistički
Redatelj: Andrew Dominik
Scenarij: Andrew Dominik, Mark Brandon Read (knjiga)
Glazba: Mick Harvey
Snimatelj: Geoffrey Hall, Kevin Hayward
Uloge: Eric Bana, Simon Lyndon, David Field

IMDb




Neka 100. film bude leteći, što sam sinoć pogledao bez prevelikih očekivanja.

Film počinje s napomenama da je samo adaptiran i inspiriran prema stvarnim događajima, i da nije biografija. Baš tako, film je, da se izrazim idiomski zezancija samo takva! Priča je temeljena na zapisima i knjigama okorjelog australskog kriminalca i zatvorenika Marka Brandona Reada, a teče tako da ne možemo a da ne primijetimo bolesnjikav ton u svemu skupa. Za ljubitelje tzv. 'bolesnih' filmova koji bacaju na satiru društva i čovjeka ovo će biti softcore ostvarenje. Ja bih ovakav tip filmova svrstao u podožanr 'softcore bolesnih filmova'. Baš je satira za nasmijati se; režijom, kinematografijom i izvedbom ponajviše - moram da kažem jebenog - debeljuškastog Erica Bane u glavnoj ulozi Choppera, Reada.

Tko je Chopper i u čemu je suština filma? Vidite, stvarno bi se imalo o čemu pisati. Sve vam dođe da se kroz film vodi jedna zajebancija, a da pritom isto tako nije uopće zajebancija. Film je krvav, film je stvaran, ono real real reality, a govori o apsurdima što se provlače po cjelokupnom sustavu u kakvom kao lojalni i mirni građani živimo. Mark Read je smeće, sirov i lud do daske, zatvorenički tip koji stalno ide iz zatvora i u zatvor, polupismen, naoružan, ali zna se snaći u kriminalom organiziranom okruženju. On je kotačić u stroju kriminalnog sistema koji tamo paše kao saliven. Ne preže od nikakvih metoda; bit će dovoljno izdvojiti samo jednu situaciju u kojoj je dao drugom zatvoreniku da mu odreže uši ne bi li dobio premještenje iz svog odjela – i to sasvim miran. On je takav tip kojemu je cijelo polje djelovanja jedan golemi zatvor. Čim je malo dulje na slobodi on se poželi zatvora. I dok ga policija želi vani na slobodi radi svojih mutnih poslova, on će uvijek postupiti prema svojoj robijaškoj ćudi i neće mu biti čudno vratiti se u zatvor.

Ono najbolje u filmu, bez obzira na poentu koja vrijedi, po mom osobnom viđenju je sam taj karakter kojeg igra Eric Bana. S jedne strane totalno je lud, a čini se da ima srca, a s druge strane radi nevjerojatno užasavajuće stvari. Izdvojit ću neke kadrove, i nema se što mnogo duljiti s analizom. Reći ću samo da se ovaj solidan film isplati pogledati. Kakav je da je, dobar je jer nema mnogo seruckanja i prisilno dodavanih scena ne bi li se bogzna šta pojačalo.

-----------------------------------------------------------------------------








(CHOPPEROV IZRAZ LICA NAKON ŠTO JE UPUCAO ČOVJEKA)

(NA SLOBODI MUTI S POLICIJOM)

(JOŠ NEKOLIKO POGLEDA...)

(NEVJERUJE ŠTO ČUJE OD POLICIJE NAKON ŠTO IM JE REKAO DA JE ON UBIO ONOG TURČINA)



(SPRDA SE SA AKADEMSKI OBRAZOVANIM PISCIMA)

(TAKVE JAVNOST I MEDIJI VOLE)

(...)

--------------------------------------------------------------

TRAILER

INSERT


Oznake: Andrew Dominik, Eric Bana, biografski, kriminalistički, crna komedija, australski film, 2000, 7/10

- 08:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 04.08.2015.

AMERICAN PSYCHO (2000)/AMERICAN PSYCHO 2 (2002)

98.AMERICAN PSYCHO (2000,USA) Ocjena: 8/10
R (Američki psiho) drama, kriminalistički,102', IMDb: 7.6/10
Redatelj: Mary Harron
Scenarij: Mary Harron, Guinevere Turner, Bret Easton Ellis (roman)
Glazba: John Cale
Snimatelj: Andrzej Sekula
Uloge: Christian Bale, Justin Theroux, Josh Lucas, Chloe Sevigny

IMDb



Uhvatio sam se u koštac sa 'Američkim psihom' zaveden debatom koja se vodi otkada je izašao film. Naime, debata koja se vodi u dobroj mjeri ide u korist knjige, tj. da je film (ekranizacija) razočarao, ili je makar vrlo slab pokušaj. Počevši s gledanjem filma Mary Harron imajući u vidu raspravu i knjigu Breta Eastona Ellisa, i ja sam bio pripremljen na podbacivanje u usporedbi sa knjigom. Kako glupo, zar ne? Zašto bi se to dvoje uopće moralo uzimati kao dio nečega što se treba podudarati po nekakvom kriteriju izvornosti. Umjesto da me film počinje razočaravati, film mi je uskoro postao zanimljiv i ja sam napokon shvatio da je knjiga B.Easton Ellisa iz 1991. jedno, a film M.Harron iz 2000. drugo. Iako je 'američki psiho' Patrick Bateman protagonist i u knjizi i u filmu, svako od ta dva djela ima svoju umjetničku vrijednost i posebnost.

Film sam shvatio kao prekretnicu; film Američki psiho u sebi sadrži nešto kao regeneriranu svijest društva i svijeta u kojem Patrick Bateman djeluje i egzistira. Tema i okolnosti za književni lik, sindrom ili fenomen 'američkog psiha' sazrila je od 80-tih godina u koje je smještena radnja i doživjela nadgradnju od desteak-petnaestak godina, tako da mi u filmu iz 2000. osjećamo kako čitav filmski set odiše, kako čitav glumački postav u sebi ima upijeno značenje 'američkog sna', Reaganove politike i globalizma koji zahvaća čitav svijet. Netko je sasvim točno naveo kako Američki psiho nije slasher film. Barem ga se tako ne smije promatrati. Jer monstruozni poremećenik Patrick Bateman gotovo da više nije ubojica u ničijim očima; ta jedva da ga itko prepoznaje.. jet set, yuppieji, brokeri, odvjetnička branša, sekretarice, sponzoruše iz polumraka; sav svijet ispranih mozgova, živi po nametnutim vrijednostima i stvoreno je nešto kao tijelo koje funkcionira bez osjetljivosti na identitet, ulogu, određenje čovjeka. Oni predstavljaju svoj svijet u kojem nitko nikoga ne poznaje. Čovjek prosto može uživati u zamjeni identiteta i činiti što ga je volja. Čak su i uloge u tom čudovišnom aparatu došle u jedan golemi isprazni 'svejedno'. Bateman svima odgovara upravo takav kakav je, faca s kojom se snobovska branša može nadmetati. U novom tisućljeću čini se, na mjestu najprikladnijem za to, u poslovnom žarištu New Yorka pokazala se svijetu jedna slika društva i čovjeka koji više nije kafkijanski kriv. Čitavo 19. i 20. stoljeće čovjek se morao zlopatiti kao kakav Raskoljnikov ili Josef K., da bi na kraju postao ono što je Patrick Bateman – sebi lijep, snažan, ušminkan, obrazovan i poslovan, sa dušom luđaka u sebi koji se u paraleli sa metodama svjetskih mehanizama iskaljuje na svemu što smeta nedokučivo jastvo u njemu. U Batemanovom vremenu kretena i snobovskih bolesno bogatih gayeva iz visokog biznisa i politike nestaje dostojevština i kafkijanstvo i stupa na snagu apsurd jezivih srazmjera, kojega označava ništavilo, totalno umrtvljenje empatije, pražnjenje i ispucavanje gomile bijesa; mnogo je indikativno kada Bateman pokuša priznati sva ubojstva koja je počinio a nitko ga ne doživljava. Neumitno je da ova tema 'američki psiho', u ovom slučaju, u smislu filma čak i više – naznačuje promjenu u poretku, u globalnom shvaćanju, smjeru politike, i praksi koja se na civilizacijskom planu primjenjuje – nego li je to slučaj sa knjigom. U odnosu na Kafkinog Josefa K., Bateman očajnički želi priznati krivnju a ne dokazati nevinost.

Batemanovo uporište je 'carstvo slobode' iz kojega izvire njegova samodovoljna yuppijevska megalomanija; Bateman je žrtva a ne oni koje on ubija, on je onaj označeni, onaj koji djeluje, kralj stimulacije kokainom, kralj prakse razvrata u kombinaciji sa estetskim i lijepim, on je neizlječivi pjesnik na putu prokletstva u uvjetima najžešće hipokrizije neoliberalnih buržuja; Bateman prije nego ubije klošara na cesti izjavljuje, parafraziram: "Glup si i zato ćeš umrijeti". Ljudi se simultano prepuštaju tupilu, zaglupljivanju, pristupaju hordama gladnih ili hrle odredima smrti; oni su prepušteni Batemanu na milost i nemilost. Batemanove žrtve su dosadnjakovići, glupi i isprani iznajmljivači svojeg tijela, kvazi-uživatelji umjetnosti i unajmljivači perverzno dekoriranih trpeza po najskupljim restoranima; što će reći, Bateman nije isključivo nekakav mrzitelj žena, on je iskorjenjivač svega društveno prljavoga. Za iskorijeniti usmrdjele pojave on može prionuti samo Zlu i najopskurnijim metodama. Američki psiho obiluje gnusnim metodama (u filmu ipak manje nego u knjizi), užasima svega što je čovjek kadar učiniti, dok u osnovi, u opreci svakom moralu, ovaj književni i filmski lik upravo objedinjuje pokušaj da dobro eliminira pokvareno, jer pokvareno izaziva zlo. Bateman je prisiljen voditi bitku sa fantazijom, jer je svijet naprosto nadnaravno raširio svoje mrtvo tupilo i neosjetljivost u sve pore društva. Bateman se može shvatiti kao alegorija države (aparata), a može se shvatiti i kao pojedinac koji ima batinu (sjekiru) u rukama. Uz Batemana hodaju karakteristični puzavci sa svojim fantazijama, fetišima i fiks-idejama (gejevi, hedonisti, pornomani); oni su kao kasta, dok sve ispod je novcem pokretani polusvijet.

------------------------------------------------------------------------------

(SVIJET PERVERZNO SKUPIH I GLUPIH DOMJENAKA)

(...PLASTIČNIH KREVELJENJA)

(TUPASTIH LAŽNO USLUŽNIH KONOBARA)

(...SERATORSKIH PIĆA NA SERATORSKIM SASTAJANJIMA)

(NAKARADNIH AFTER WORK PARTYJA)

(BATEMANOV STAN ODMAH DO STANA TOMA CRUISEA)

(NARCIS,INTROVERT,METROSEKSUALAC NA STOTU POTENCIJU)

(SKIDANJE STARE KOŽE)

(BATEMAN U UREDU)

('POKUŠAVAM SLUŠATI SVOJ NOVI ALBUM ROBERTA PALMERA..')

('..ALI EVELYN, MOJA ZARUČNICA, MI STALNO BRBLJA NA UHO..')

(NAMAMIO MASNOG YUPPIEA PAULA ALLENA K SEBI U STAN..)

(PUSTIT ĆE SI HUEY LEWIS & tHE nEWS)

('ZAŠTO SU TI KOPIJE STYLE MAGAZINEA SVUDA PO PODU, IMAŠ PSA ILI NEŠTO?')

('NE, ALLEN.')

('JE LI TO KABANICA?' - 'DA JE!!')

('A ONDA JE STIGLA 87' I FORE, NAJSAVRŠENIJI ALBUM!')

(SASJEKAO ALLENA)

(OSTAVI GA SNAGA U PRISUSTVU LJIGAVACA KAO ŠTO JE CARRUTHERS)

(PATRICKOVA DEVIZA:'MORAM VRATITI NEKE VIDEO KAZETE.')

('JEBENO SAM OZBILJAN, S NAMA JE GOTOVO, NIJE ŠALA.')

('ALI TVOJI PRIJATELJI SU MOJI PRIJATELJI, A MOJI SU TVOJI..')

(PRIZNAJE SVA UMORSTVA SVOJEM ODVJETNIKU)

(ZOVE SVOJU TAJNICU: 'JEAN, TREBAM POMOĆ..!')

(CRAIG MCDERMOTT JE ZVAO..ŽELI SE NAĆI, DAVID VAN PATTEN I TIM BRYCE U HARRYJU..')

('OH BOŽE, ŠTO SI REKLA GLUPA KURVO?')

(PRESTANI ZVUČATI TAKO JEBENO TUŽNO!')

(NJEGOV ODVJETNIK UVJEREN DA JE ON (BATEMAN) DAVIS.)

('O DAVISE, BATEMAN JE UBIO ALLENA, BILA TI JE TO DOBRA ŠALA..')

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

TRAILER

Ako želite brutalni insert poslušajte ovo:

HIP TO BE SQUARE - MOVIE CLIP

a ako želite samo dobru plesnu stvar poslušalte ovo:

HUEY LEWIS & THE NEWS - HIP TO BE SQUARE

--------------------------------------------------------------------------------------------------------

99.AMERICAN PSYCHO 2: ALL AMERICAN GIRL (2002) Ocjena: 7/10
(Američki psiho 2) triler, horor, parodija, 88', IMDb: 3.9/10
Redatelj: Morgan J. Freeman
Scenarij: Alex Sanger, Karen Craig
Glazba: Norman Orenstein
Snimatelj: Vanja Cernjul
Uloge: Mila Kunis, William Shatner, Geraint Wyn Davies

IMDb



Veliki broj ljudi razočarao se ovim 'nastavkom' Američkog psiha. Pa ipak, iako film zaista nije nešto savršeno kvalitetan, nije da promašuje smisao. Radi se ne toliko o parodiji franšize o Patricku Batemanu, koliko se radi o parodiji za sebe. Ne mora se nužno uzeti za pravilo da sequeli proizlaze iz svojih prethodnih nastavaka. Dobar dio publike koja voli serijale kao da očekuje da im se po nekakvoj njihovoj mjeri snimi film koji bi zadovoljio neke standarde, u ovom slučaju na franšizu američki psiho. Kad bi se tako išlo onda film i ne bi imao nikakav faktor nezavisnosti mišljenja i izraza nego bi se filmovi snimali prema ponašanju i očekivanjima publike. Tko bi svima zadovoljio? Ovaj film jest možda malo prost i banalan, ali opet odgovorio je temeljnim zahtjevima parodije.

U slučaju ovog nastavka (koji to ustvari i nije iako se radnja gradi na tome kako je skončao Patrick Bateman) američki psiho je djevojka Rachael Newman (M.Kunis). Ona je sociopat i u njoj se ugnijezdila sva devijantnost američkog potrošačkog društva. U njoj je zrcaljena bolest američkog birokratskog i malograđanskog sustava. Ona je odgovor i kazna na te devijacije. Na drugoj strani su institucije i njeni zaposlenici, njene karike koje imaju ambiciju biti gradivni element toga sustava koje su zakazale u komunikaciji. Njihova tzv. transparentnost po njihovu žalost i po žalost društva u cjelini konstantno promašuje bit kohezije društva. Naprosto ti ljudi su činovnici (teta u referadi sveučilišta, profesor Starkman), nesvrsishodni psihijatri, tatini sinovi, kučkice koje se uvaljuju profesorima, policija kojoj su fetiš krafne i instant kava; to ide tako daleko da i Rachaelini roditelji kad je posjećuju ne shvate da njihova poodrasla kćer i nije zapravo Rachael nego njezina cimerica. Prava Rachael je završila u maniri američkog psiha u ormaru s ostalom odjećom. Nema se tu što mnogo reći nego da je film pogodio žicu. Američko društvo, tempirano da bude slijepo i zasljepljeno mitom o uspješnosti strada od vlastite ambicije koja je opsjela tog neobičnog serijskog ubojicu – brucošicu Rachael koja 'što zamisli i ostvari'. Možda film ne sadrži mnogo finoće i širine u profiliranju likova, u oslikavanju poente svijeta i smisla života, ali ima nešto u toj svojoj jednostavnosti na tragu ipak nešto jačeg Američkog psiha o Patricku Batemanu. Ovo je zapravo kratka travestija za pogledati u jednom dahu, naročito ako smo upoznati sa originalnim američkim psihom u knjizi i u filmu.

-------------------------------------------------------------------------------------

(KAO MALA SREDILA BATEMANA)

(VRLO RANO SPOZNALA KORISTI ZA SEBE OD UBIJANJA)

(FBI OTKRIO PSIHOPATA I MIRNA BOSNA)

(TETA U REFERADI NUDI JOJ BROŠURU ZA SAMOPOMOĆ U VEZI 10 STRAHOVA BRUCOŠA)

(KAKO POLICIJI TAKO I OSTALIM INSTITUCIJAMA SVE JE IRACIONALNO I APSTRAKTNO)

(PRAVA MAJČICA UVIJEK ODMAH PRIMJETI NERED)

(A NI NAKRAJ PAMETI DA JOJ ROĐENA KĆERKICA ZAPRAVO VISI U ORMARU)

(PSIHO U APSTRAKTNOJ GOMILI)

--------------------------------------------------------------------------------

TRAILER

--------------------------------------------------------------------------------






Oznake: Mary Harron, Christian Bale, Morgan J.Freeman, drama, ekranizacija, parodija, 7/10, 8/10, 2000, 2002

- 15:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 01.08.2015.

SUMMER OF SAM (1999)

97.SUMMER OF SAM (1999,USA) Ocjena: 8/10
(Ljeto kad je ubijao Sam) kriminalistički, drama, romantika, 142', IMDb: 6.6/10
Redatelj: Spike Lee
Scenarij: Spike Lee, Victor Colicchio, Michael Imperioli
Glazba: Terence Blanchard
Snimatelj: Ellen Kuras
Uloge: John Leguizamo, Mira Sorvino, Adrien Brody, Ben Gazzara

IMDb



„8 million stories in a naked city and this is one of them“

Ljeto kad je ubijao Sam i nije neki pokušaj da se bilo kako dokumentira i analizira sam psihopatski ubojica, nego je to film o ljetu 1977. u New Yorku kad je u Bronxu i mjestima na kojima je operirao Sam nešto dovelo do usijanja. Nešto je ljude dovelo na rub snošljivosti, a to najbolje izađe van u zajednicama kakva je zajednica njujorških Talijana, mahom radničke i siromašne gradske besposlene rulje što dila drogu, čini klanove i mnogo se zajebava. Hijerarhijski pak, Talijani ne mogu isto tako odtrpiti pretpostavku da je 'psihopatski' ubojica koji ubija mlade žene i parove iz njihovih redova. Ta užasna predodžba ih primora da naprave 'reda' u svojem kvartu i osumnjiče svakog tko je drukčiji od zakona po kojem se oni ponašaju i žive. Šovinizam i hibridni tip lokal-patriotizma će prokuljati iz njih u integralnom obliku, sastavljen od svega onoga što je u njihovom biću generacijama nagomilavano. Po predmetu kojim se bavi, a naročito atmosferi, Summer of Sam Spikea Leea izravno me podsjeća na njegov raniji naslov Do The Right Thing (1989), gdje je priča ponešto drukčija, ali sa sličnom atmosferom klaćenja i mlaćenja crnaca i Talijana po getoiziranim njujorškim zakutcima. Ako mi je Do The Right Thing ponešto zabavniji film, Summer of Sam mi je ponešto jači po pitanju naglašavanja apsurda kojim se vodi ulična politika koja vuče inspiraciju za svoje djelovanje iz apstraktnih izvora kao što je slučaj 'Samovog sina'. Dok je Do The Right Thing više satiričan i socijalno tempiran, Summer of Sam se metafizički bavi problemom međuljudskih odnosa u okvirima usijane društvene situacije u New Yorku u okolnostima burnog kraja 1970-tih.

Pogledajmo kako stvari stoje: S jedne strane, u proljeće nove inkarnacije kapitalizma, u eri raspojasavanja industrije seksa i pornografije, u doba njujorškog Studija 54, u vrijeme kada htjele ili nehtjele - usporedo stasaju - dvije subkulturne orijentacije – disco i punk - New York je užaren, u bejzbolu Yankeesi ruše rekorde, dolazi redukcija struje, umire Elvis, situacija s Vijetnamom se pomalo ohladila, i sada ubija neki ludi Samov sin kojemu sto policija ne može ući u trag. Kako da ne dođe do usijanja? Kako da ljudi ne osjećaju strah i paranoju uslijed sve te ogromne medijske pompe? Sve me podsjeća na knjigu Naomi Klein: Doktrina šoka , koja dobrim dijelom govori o tempiranju i namještanju raspoloženja u društvenoj zajednici kao pripremi za privatizacijske terapije. Ovaj film je o New Yorku, o njegovoj osjetljivoj multietničkoj zajednici, ali i o vremenu – po čemu je Summer of Sam prava moderna period drama. Film ima radnju na Spike Leejev način, upravo u njegovoj estetici slanga sa mnogo psovki i prikazivanju stanja na ulici. U ovom filmu ulazimo u pojedince; u katolički odgojenom frizeru Vinnieju (J.Leguizamo) koji ne može obuzdati svoj mentalitet metroseksualca (što je 70tih još uvijek nepoznat pojam) i koji je vrlo labilan po pitanju braka sa svojom prekrasnom ženom Dionnom (M.Sorvino) teški je razdor, neprestano je vara a onda joj se, prikrivajući svoju nevjeru, stalno vraća i kune u vječnu vjernost i ljubav. Sve je to od njegove vlastite predrasude da je Bog upravo njega poštedio u trenutku kad je svoju ženu varao one noći kad je Sam prosvirao glavu paru u autu iza njegovog. Ujedno, ovaj film se gleda i sa religijske strane, sa strane neobrazovane i praznovjerne klase, koja živi u snu o sjajnim i svetim idealima a nije ništa drugo nego dno dna društva. U uvodu u film pripovjedač nas informira o svome gradu, koji ima 8 milijuna priča, koji nikad nema samo svjetlu ili mračnu stranu, koji je dobar i loš, uglavnom prljav; pa ipak mi osim što gledamo film o tom vremenu, o tom ljetu usijanja, gledamo i film o ljudima, o manipulaciji njima, o njihovoj savjesti, čovječnosti koje nekad ima nekad nema. Vinnie, koji je ipak individualac u svojem kretenskom društvu, trpi teret religije, u strahu od kazne za grijeh kojeg čini prema svojem braku. Njegov najbolji prijatelj Richie (A.Brody) je punker, dobrodušan, ali bavi se zbog novca svim nemoralnim poslovima, poput plesanja u gay-baru. Talijani iz lonca Bronxa žele ščepati Richieja, ni krivog ni dužnog. Cilj im neće biti riješiti problem stvarnih ubojstava, nego umlatiti svoju iluziju, uprazniti nasilje zbog silne nagomilane mržnje i bijesa. O Samu vidi : David Berkowitz

-------------------------------------------------------------------------------

(Molim da mi se ne zamjeri nešto veći broj slika. Ne radi se o velikom broju scena, koliko o nekoliko značenjskih poveznica s poentom filma. Prilično vjerujem da je dobar dio filmofila pogledao ovaj film pa sam si dopustio ovakvu slobodu. Ako pak ipak smatrate da prikazivanje slika predstavlja pretjerano otkrivanje sadržaja shvatite ovu napomenu kao upozorenje)

(PUMPANJE STRAHA)

(NEW YORK, LJETA '77)

(LJETA KADA JE UBIJAO SAM...)

(DISCO CLUBBING)

(VINNY'S AND DIONNA'S DANCING SCENE)

(SAMOVE IGRE)

(BRUTALNO)

(NATOPLJENO KRVLJU)

(BROJ ŽRTAVA KOJIH SU ODJEDNOM SVI SVJESNI)

(OVAJ GRAD JE MJEŠAVINA SVEGA I SVAČEGA)

(VINNY RAZMIŠLJA O ONOME ŠTO JE VIDIO)

(LJETO USIJANJA)

(RAZVOJ MNIJENJA O SITUACIJI SA SAMOM)

(SADA ĆE MU LOKALNO DRUŠTVO PUNITI GLAVU)

(FILAT ĆE GA UVJERENJIMA)

(RICHIE - TALIJAN KOJI SE RAZLIKUJE)

(PRIJATELJ S VINNYJEM MAKAR SLUŠA DRUKČIJU MUZIKU)

(POLICIJA SKLAPA DEAL S LOKALNOM MAFIJOM PO PITANJU SAMA)

(SAMOV PRIVATNI PAKAO)

(LUNJANJE ULICAMA)

(SAM VJERUJE DA JE BELZEBUB)

(KALIBAR 44-SREDSTVO UBIJANJA; SLIKA U UMU SVAKOG GRAĐANINA)

(SAMA PROGANJA LAVEŽ SUSJEDOVOG PSA)

(...S TEMPERATUROM RASTE I BROJ ZLOČINA...)

(REDUKCIJA STRUJE)

(OČEVI STRAHUJU ZA SVOJE KĆERI...)

(...NA ULICAMA PORTORIKANCI I CRNCI SU POLUDJELI...)

(UGRABI TKO ŠTA STIGNE.. (SVE TO RADI SAMA?!))

('JOEY ZOVI KLINCE U KVART, AKO TREBAJU AUTE DAJ IM, AKO TREBAJU PALICE DAJ IM PALICE.')

('NAŠ SI SAMOV SINE!'; BIT ĆE MAKLJAŽE I BEZ PRISUTNOSTI SAMA;)

(SAM NE MOŽE DA NE UBIJE KAO ŠTO IGRAČ YANKEESA NE MOŽE DA PROMAŠI)

('HEJ RICHIE, ŠTO TREBAŠ?-RICHIE:'FUCKIN NUV FENDER..:))

(KOJEG VRAGA TI GLEDAŠ?)

('JA?')

(PSYCHO KILLER QUEST QUE C'EST FAFAFA FA FA BETTER RUNRUNAWAAAY...)

(RICHIE NEMA POJMA DA SU GA OKRSTILI ZA SAMA)

(SVI VINNYJEVI ĐAVLI NAGOVARAJU GA NA NAJGORE)

(PERSONAL DEAD END)

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------


OPENING TITLES
TRAILER

THE WHO - BABA O'RILEY (INSERT)

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------











Oznake: Spike Lee, John Leguizamo, Mira Sorvino, Adrien Brody, kriminalistički, drama, period drama, 1999, 8/10

- 12:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se