ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

petak, 26.06.2015.

IM LAUF DER ZEIT (1976)

91.IM LAUF DER ZEIT (1976,W.GER) Ocjena: 10/10
(Kings of the Road, Kraljevi ceste) drama, 175', IMDb: 8.0/10
Redatelj: Wim Wenders
Scenarij: Wim Wenders
Glazba: Axel Lindstadt / Improved Sound Limited
Kamera: Robby Muller, Martin Schafer
Uloge: Rudiger Vogler, Hans Zischler, Lisa Kreuzer



Zadnji film u Wendersovoj trilogiji ceste zacijelo je najreprezentativniji u pogledu pitanja egzistencije i traganja pojedinca za izgubljenim identitetom. U usporedbi s prva dva filma Im Lauf Der Zeit smješta svoje protagoniste na cestu kao na pozornicu u najdoslovnijem smislu. Mi gledatelji nemamo što drugo za shvatiti osim da je život kao cesta u slikama, kao recimo 35 milimetarska filmska vrpca. Avantura. Možemo, međutim, razlikovati film od života, san od jave – i sagledati platformu (mrežu cesta) kao mjesto odnosa na kojem svijet cirkulira. Wenders sa svojim vrhunskim glazbenim majstorima i majstorima glumcima pruža nam jedinstvenu priliku da uđemo i sagledamo taj svijet.

Bruno Winter (R.Vogler), baš kao i njegov suputnik i cimer Robert Lander (H.Zischler) u različitim su životnim okolnostima, ali su se na toj cesti našli kao dvojica muškaraca koji pripadaju istoj generaciji. Oni dijele nasljeđe njemačke, obiteljske, tradicijske i običajne prošlosti koja je kao povijest sjećanja upisana u njihovim životima u obliku misli od kojih na izvjestan način trpe. Za njih kao da su pokoljenja prije stvorila scenarij po kojem oni trebaju živjeti. Bruno Winter je obilježen komornim svijetom filmskih projektora, a Robert Lander svijetom pločica na tiskarskom stroju njegova oca. Ovaj film je o zaokretu prema cesti, prema putu u život bez ikakvih granica i određenja. Te ceste od Bavarske, preko pojasa Tiringije pa uzduž granice sa ondašnjom Istočnom Njemačkom putevi su koji sasvim uvjetuju egzistenciju, duševnu i materijalnu, dvojice likova koji se tu nalaze. Vožnja, lutanja, smijeh i ludovanje ljude duševno spaja, život im čak može postati igra, ali disati punim plućima još uvijek ne znači prestati biti izgubljen. U ovome filmu događa se eskapizam zrelije mlađe generacije Nijemaca u Njemačkoj određenoj i definiranoj, omeđenoj granicama okupatorskog globalističkog ustroja. Da su auto-bahn magistrale, brže i šire ceste postale nalik na američki 'Route 66', i da su burgovi postali samo dio neke suvišne prošlosti teško je ne primjetiti.

Točka genijalnosti ovog filma je u svom zenitu u onim momentima kad njegovi protagonisti prelaze iz raspoloženja u raspoloženje. Nešto što ih istom čini slobodnijima od ikoga na svijetu, da bi im se lice u trenutku iskrivilo u nešto puno drugačije. Dok se nađu negdje u blizini granice sa Istočnom Njemačkom, u nekakvoj napuštenoj baraci američkih vojnika prikaže se duševno-tjelesno stanje tih muškaraca poslijeratne njemačke generacije u svojoj punini. To je rezignacija; Winter ustanovljuje izostanak seksualnog uzbuđenja, razasutost svijetom cesta učinila ga je čovjekom koji uvijek ima samo pristaništa, nikad vezu, nikad život. Kao kontrapunkt tome osjećaju apatije postavljen je nenadmašiv osjećaj kada iz potrebe odlaska vi jednostavno odete, i vozite se svim mogućim sredstvima, u bijegu od discipline nekakve podstanarske sobe.

Film je ovo koji govori o okolnostima koje čovjeka žele zadržati, o strukturi i tradiciji koje ga žele vezati za krevet ili kakvu instituciju; u strahu, u atrofiji; film je ovo o potrebi i mogućnostima odlaska i kretanja radi disanja i promjene, radi pristajanja na prirodu koja i sama stavlja čovjeka na iskušenje. Film je ovo u kojem se sreću pomirljiva rezignacija (Bruno) i depresija (Robert) spojene u jedan život (filmsku traku,cestu) kao sjecište na kojem počiva društvo suvremene Njemačke.

Zaključio bih: Wendersova 'trilogija ceste' isplati se zaista gledati film po film. Na primjer svaku večer po jedan. Filmovi o kojima je riječ neraskidivo su povezani s vremenom u kojem su nastali (1974.-1976.), ali se ne daju promišljati bez da ih se valorizira kroz njemački mentalitet, kulturu i društveno-politički okvir. Ova tri filma ceste, gledaju se povezano, ali i sasvim odvojeno kao zasebni i specifični komunikatori sa dodirnim točkama u materiji kojom je kao impregnirana njemačka sudbina; i to ne samo kroz suvremeno doba, nego kroz skup stoljeća koja kao da se zrcale u ovim filmovima.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(PREBIVALIŠTE - VLASTITI AUTOBUS)

(BITI NEOBRIJAN I IĆI KROZ ŽIVOT)

(STATI I BRIJATI SE)

(ROBERT-POVESTI SE S VOZAČEM BEZ CILJA)

('ONDA? GDJE TI JE DOM?')

('AUTOBUS JE REGISTRIRAN U MINHENU..TAMO SAM GA KUPIO.')

(OVA KANTINA I SAMA JE JEDNOM BILA AUTOBUS)

('DVORAC ZAPADNE NJEMAČKE')

(NIJEMCI NA PUTU KAO CIGANI; ALEGORIJA ŽIVOTA U POKRETU)

(OBOJICU SU U ŽIVOTU ODREĐIVALI STROJEVI; FILMSKI;)

(-II- TISKARSKI;)

(POSJETIO OCA)

(DEDAL ILI IKAR?)

(EVO ME ŽIVOTE)

(VJEČITO KRETANJE)

('VRIJEME')

(TAJNO OKNO IZ KINO SALE DO BLAGAJNICE;PORNIĆ MU NIJE ZANIMLJIV)

(NE BI LI BILO DOBRO SREZATI OVAJ FILM?)

(RUŽIČASTIM NAOČALAMA KROZ ŽIVOT)

(PROVOZATI SE STARIM BMW-OM...)

(I POLETJETI S VJETROM U KOSI...)

(U BARACI AMERIČKIH STRAŽARA)

(MUČAN UNUTARNJI OSJEĆAJ)

(RAZIŠAVŠI SE OPET IH VEŽE OBRNUTO-ISTI SMJER KRETANJA)

-------------------------------------------------------------------------

De Trailer
Insert

Improved Sound Limited
Improved Sound Limited

------------------------------------------------------------------------







Oznake: Wim Wenders, Wendersova trilogija, Rudiger Vogler, film ceste, njemački film, 1976, 10/10

- 12:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.06.2015.

FALSCHE BEWEGUNG (1975)

90.FALSCHE BEWEGUNG (1975,W.GER) Ocjena: 10/10
(The Wrong Move, Pogrešan potez) drama, IMDb: 7.0/10
Redatelj: Wim Wenders
Scenarij: Peter Handke, Johan Wolfgang Goethe (roman)
Glazba: Jurgen Knieper Soundtrack: J.Sebastian Bach
Snimatelj: Robby Muller
Uloge: Rudiger Vogler, Hanna Schygulla, Hans Christian Blech, Nastassja Nakszynski




(film inspiriran romanom 'Naukovanje Wilhelma Meistera J.W.Goethea)

Nakon što sam ostao impresioniran ovim filmom Wima Wendersa (što i nije uvijek najbolje), nakon što sam po glavi izvrtio desetke opcija i uvidio koliko prostora sadrži ovo djelo za razmišljanje i raspravu, pročitao sam nekoliko konciznih osvrta mahom američkih gledatelja koji su ocijenili film na 'IMDb reviews' i postao siguran da mi impresija nije udarila u glavu. Njih sve zajedno kao da muči isti problem: Zavezali su se oko toga kako se ovaj film odnosi na poslijeratnu Njemačku iz 70-tih godina, i kako su likovi u svojstvu metafore za određene fenomene suvremenog njemačkog društva. Da ne navodim još trivijalnije usporedbe koje sam pronašao, moja napomena bi bila, da ovaj 'Wenders' zahtijeva širu perspektivu gledanja od one da se radi samo o jednom u nizu režiserovih 'filmova ceste' i da se ne događa nužno sve 'sada' u posljedicama koje je donijelo doba obnove, razvoja i stanja u poslijeratnoj Njemačkoj.

Falsche Bewegung je zaista film vezan uz Njemačku, ali mnogo šire i dublje nego bi to bilo samo skiciranje aktualnog socijalnog presjeka društva koje se nalazi u problemu otuđenosti i pitanja kamo ta Njemačka ide. Falsche Bewegung je film o uvjetno rečeno problemu historije njemačkog mentaliteta novoga vijeka. U dijalozima među likovima nalazimo više vrlo snažnih paralela koje se tiču 'muke' koju trpi Nijemac koji je kao okovan lancima njemačke filozofske misli. Tako glavni lik, Wilhelm (R.Vogler), naoko običan mladić koji sluša britanske rock ploče, nađe se na putu po Njemačkoj nakon što ga majka s kojom živi upućuje da bi trebalo da se osamostali. Najedanput, iako mi već od prve scene shvaćamo da se radi o introvertiranoj osobi, mi počinjemo shvaćati koliko je golema razina njegove bezvoljnosti, njegove mračne zaokupljenosti nečim što ćemo nazvati 'apstraktna ideja', a koja mu ne da pisati, koja ga zaustavlja u strašnoj želji pisanja. Apstraktna je to ideja koja u smislu njemačkog bavljenja filozofijom stoljećima stvara gusto oblačno nebo nad njemačkim kulturnim prostorom. Wilhelm se nalazi između onoga što kroz dijalog nazivaju 'politika' i 'priroda'. On je mlad čovjek koji je bezvoljan i upravo besperspektivan zbog gomilajućih sumornih apstraktnih ideja koje se gomilaju u njemu, zbog prošlosti koja je prema općeprihvaćenom mitu stvorila hrabru, čvrstu i neosjetljivu, tzv. čeličnu naciju; u Wilhelmu se nastanio strah kojeg 'službena' njemačka filozofski nastrojena, 'vjekovna državna ideologija' poriče i zatomljava. U toj državi koja se čini kao lider u svakom pogledu na karti kulturne i i gospodarske političke Europe žive dakle ipak i ljudi koji su krhki i obični i prosječni, oni koji su suptilni u toj mjeri da umiju osjećati strah, glupost, svu silinu apsurda do te mjere da više nemaju snage prezirati ljudski očaj. Kod Wilhelma je taj 'čelični duh' germanske nacije sveden na izvanjsku ovojnicu, pustu rezignaciju, cinizam i neosjetljivost, i to u uvjetima sveopće prožimuće neugode koju u tragovima prepoznajemo na svim licima, što se nalazi duboko u dušama jednako kao i vani u pogledima, tijelima, fasadama, ulicama, zgradama, vagonima.

Koliko bi se moglo ovaj film sagledavati kao film o pojedinčevim borbama u duhu bachovski komorne muzike, o unutarnjim previranjima i izvanjskim kretanjima čovjeka čiji je um usamljen, načitan njemačke literature, toliko se može na njega gledati i kao na sliku koja traje u vremenu i koja je sada, tu i dalje traje, ali je kao platno sa mnogo novih ureza i brazgotina. (Kao autoportret žene jednog od protagonista koja se objesila, a koju možete vidjeti u pozadini na plakatu za film). Ta slika izgleda kao uvijena barokna vizija njemačke filozofske misli prenesena na platno. Ovaj film nam dočarava sliku jedne nacije čiji duh živi životom optočenim tamnim mislima. Stječemo dojam ropstva idejama zbog kojih ljudima vlada beskonačna nemogućnost duhovnog i stvaralačkog ostvarivanja. Pogledajmo nelagodu, šutnju, razočaranje, razinu dokolice u likovima kroz čitavo vrijeme filma; radnja je nepotrebna. Čitav film je jedna 'teška' filozofija o krizi njemačkog kulturnog identiteta. Priča o sjaju i moći Njemačke kao velesile, sa 'vojskom' gigantskih stvaratelja i veleumova ovdje je stavljena u kontekst slabosti i ranjivosti; u najmanju ruku stavljena je na nivo ljudskog rezoniranja dok se pitamo – što će čovjeku ogromna kao čelik moćna misao ako ona zarobljuje?

Razvoj misli spolja odražava impulse njemačkog romantizma, melanholije sa zazivom iz još davnijih vremena, erotike i tjeskobe, a sve kroz tok svijesti mladog putujućeg sina Wilhelma koji ne može nikako uraditi ono što je naumio postati – pisac. On započinje genijalne poetične sentencije i uvijek ubrzo zapne; njegov život na putu uz Majnu je takav da kontinuirano ne nadilazi nešto više od same ideje koja je ionako neprestano tu. Ovaj film pozadinski u sebi skriva naličje mita o mehaničkoj točnosti i perfekciji, o superiornosti kojom njemački narod sve s lakoćom poentira, bilo u materijalnom bilo u duhovnom smislu. Kroz ratove se dokazuje nešto sasvim drugo, a godinama poslije ostaju veterani s polupričama na jednu prošlost. (stari Wilhelmov suputnik s SS-ovskim stažom)

Razdvojeno od njemačkog nacionalnog plana promatranja, koje je moguće, protagonist Wilhelm muči muku današnjeg vremena koje isto tako nije odvojivo od umjetno modelirane struje misli i znanosti koja ima korijene u vjekovima prije. Njegovo stanje, kao i stanje ljudi s kojima sasvim slučajno putuje i od kojih se 'prirodno' otuđuje je samoća; samoća koja nekako nastaje – samoća kod koje je svaki korak nekako sam po sebi pogrešan, uvjetovan, besmislen ili suvišan. Čini se da današnji pisac živi u vremenu koje ga osuđuje na raspršenost i konfuznost misli, um koji, kada pokuša nešto da izrazi (i napiše) nema kamo dalje. Vrijeme romana je prošlo, pisanje nije moguće. Wilhelmovo pisanje uvijek su samo novi pokušaji. Čini se da Wilhelmom upravlja filozofska misao s kojom nema kamo, s kojom usred domovine luta bez cilja i nema se gdje skućiti.

-----------------------------------------------------------------------------------------

(ŽIVOT U NJEMAČKOM GRADIĆU)

(ŽIVOT U SOBI)

(NERVOZNO PONAVLJANJE PJESME TROGGSA)

(ANIMOZNOST)

(ODLAZAK)

(ODLAZAK)

(ODLAZAK)

(SUSRET)

(ŠUTNJA - RIJEČI)

(RAZINA ŠUTNJE)

(RAZINA ŠUTNJE)

(RAZINA MISLI)

(RAZINA EMOCIJE; VOGLER,SCHYGULLA)

(EROTSKI INTERMEZZO)

(DODIR)

(CIRKUS)

(SAN)

(RAZINA NETRPELJIVOSTI)

(RAZINA PISANJA)

("PUCANJE FILMA")

------------------------------------------------------------

Izdvojio bih dvije upečatljive scene iz filma koje objedinjuju mnoga značenja:

(WILHELM)

(WILHELM)

-------------------------------------------------------------

(NASTASSJA KINSKI, PRVA ULOGA)

-------------------------------------------------------------

Insert


Oznake: Wim Wenders, Wendersova trilogija, Rudiger Vogler, Nastassja Kinski, drama, film ceste, njemački film, 1975, 10/10

- 15:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 16.06.2015.

ALICE IN DEN STADTEN (1974)

89.ALICE IN DEN STADTEN (1974,W.GER) Ocjena: 10/10
(Alice in the Cities, Alice u gradovima) drama, 110', IMDb: 8.0/10
Redatelj: Wim Wenders
Scenarij: Wim Wenders, Veith von Furstenberg
Glazba: Can
Snimatelj: Robby Muller
Uloge: Yella Rottlander, Rudiger Vogler, Lisa Kreuzer



'MODERNISTIČKA ODISEJA PO WIMU WENDERSU'

Prvi film iz Wendersove 'Trilogije' filmova ceste, snimljen u crno-bijeloj tehnici, Alice in den stadten nešto je posebno i učinjeno sa mnogo širine i ukusa. Wenders će i u sljedećim svojim filmovima razvijati slično motivirane priče. Radi se o lutanjima glavnog junaka, novinara koji je angažiran da na putu po Sjedinjenim Državama napiše dobru priču za svojeg šefa. Kako vidimo od samog početka, taj mladi čovjek Philip Winter (R.Vogler) je ponešto deziluzioniran viđenim i nađenim na tom putu pa sve što bi trebalo da ubaci u priču izgleda mu izlišno, kao da ne iziskuje od njega riječi ni motiva za pisanje te on zato od svega pravi samo fotografije svojom polaroid kamerom. Pa ipak, njegova narav kreativca kojega potrebe modernog komercijalnog doba odbacuju nije impulzivna niti buntovna, on je ciničan prema položaju u kojem se nalazi, njegova srdžba ode najdalje do toga da opali koji put po radiju u autu kada mu program country pjesama krene na živce. U svemu ostalom njegova rezignacija toliko je prisutna u njemu da on, nesvjestan toga, gubi vezu sa vlastitim identitetom i statusom uljuđenog i radnog čovjeka. Philip Winter je svjedok mijene svijeta i protoka vremena, on putuje od grada do grada i bilježi svojom kamerom kako arhitekture mijenjaju lice svijeta, kako novo smjenjuje staro. Ova priča, ova suvremena a opet toliko čini se ništa manje klasična odiseja prekrasna je upravo zbog onoga kako je zamišljeno to putovanje, zapravo lutanje i to ne Philipa Wintera samog nego njega sa svojom suputnicom, napuštenom 9-godišnjom Alice. I napuštanje djevojčice Alice nije nešto što bi predstavljalo neko golemo zaprepaštenje. Philip upoznaje Aliceinu majku i samu djevojčicu na šalteru aerodroma prije puta natrag u Europu nakon što su prisiljeni ostati u gradu još jednu noć do sljedećeg leta. Sve ispada nekako u letu, sve je u prolazu, brzo, poluproživljeno, kao upoznavanje bez dublje svrhe. Sljedećeg jutra u hotelskoj sobi ostao je Philip sam sa djevojčicom i sa ženinom porukom koja ugovara sastanak u 13 sati na 'Empire State Buildingu'. Philip kuda god krenuo žena ne bi bila tamo. Konačno dobije poruku da neka odvede djevojčicu do Amsterdama te da će ona doći prvim sljedećim letom. Alice ima svoj svijet u kojemu živi, ona je dijete svijeta i novog vremena sa svim proizvodima koji uz to idu. Blago mrzovoljan, Winter se kontinuirano rješava djevojčice, a ona u njemu vidi najboljeg prijatelja. Ona mu laže i izmišlja samo da bi ostala s njim; a on se odjedanput kao van vremena i prostora našao sasvim uvjeren da ništa drugo i nema na svijetu važno osim potrage Alicinog doma po njemačkim gradovima. Kroz dan se smjenjuju trenuci psihodelije, odmjeravanja stvari kao da u ovom svijetu i ne postoji nešto kao dječja igra (scena za pamćenje sa dječakom koji sluša glazbu kraj džuboksa); a onda opet dolazi večer i snovito noćno raspoloženje dok Winter djevojčici pripovjeda bajku o izgubljenom djetinjstvu. Čini se da i to dijete trpi fenomen otuđenja usred civilizacije: njena majka rješava na drugom kraju svijeta tko zna kakve probleme, Alicein svijet je bajka, stripovi, TV i brza hrana po 'fast food' restoranima. Na trenutke u ovom filmu baš kao da cijeli svijet nestaje i ostaju samo njih dvoje, kao otac i kćer koji to nisu. Sve potraje svega dva dana, jednu noć, i njihovo prijateljstvo učini se kao nešto što jedino ima smisla. Kad sve završi, na njihovom uvjetno rečeno, rastanku dok ih vlak vozi prema Minhenu, kad se pokaže da je njihovo lutanje bilo kao balon od sapunice jedno drugome postavljaju pitanje; 'Što ćeš raditi u budućnosti..?' Tako se čini da je sva budućnost toliko malena da bi se čitava mogla stisnuti u tu kratku epizodu druženja Philipa i Alice. Kao da se život svodi samo na nešto što je bilo jednom u životu. Sve se čini da je život koji živimo unutar jednog svijeta privremenosti. Sve, sve prolazi a nama ostaju trenuci koje smo imali, i koji najčešće s vremenom blijede.

Film Alice in den Stadten posjeduje neku posebnu snagu. Nije sasvim lako ni opisati sažeto jedan ukupni utisak na odgledano. Film je ezoteričan, ima epsku snagu, dok u vidu modernih vremena živo socijalno-egzistencijalnu stvarnost nudi kao na traci jedne gotovo metafizički apstrahirane prolaznosti. U crno-bijelom svijetu relativnosti ujedno se odvija život sretnih i nesretnih, stvarnih i nestvarnih trenutaka, traje potraga sa samo naizgled jasnim ciljem; svijet odgovara čuvstvu čovjeka jezikom prolaznosti, starenja, vrijednosti koje imaju smisla vezano uglavnom uz pojedinčevu prošlost. Svijet kojim putuju Winter i Alice je nešto kao Carrollova 'Alisa u zemlji čudesa' samo sa jednim velikim uskličnikom i upitnikom. Wendersova Alice kao da već nosi sav onaj stari svijet Carrollove Alise u sebi i otužna ga ljutito želi odbaciti zahtijevajući da uhvati ono 'sada'. Wenders ubacuje psihodelični element kroz film u vidu glazbe i držanja svojih likova. Sjeta prošlosti i utopija budućnosti sasvim dolaze na isto. Čini se da je ovaj, Wendersov prvi film iz 'trilogije ceste' film koji želi apostrofirati potrebu za sadašnjosti koja je na udaru doba koje želi poopćiti, univerzalizirati i standardizirati identitete ljudi u skladu sa emotivnim evokacijama sretnih trenutaka iz svojih režiranih života. Wendersova sadašnjost u ovome filmu može se (ako je to uopće moguće) objasniti slabom kvalitetom instant slika snimljenih polaroid kamerom. Vrijeme je nazaustavljivo, zabilježeni trenuci su samo dio stvarnosti koja blijedi.

----------------------------------------------------------------















































-------------------------------------------------------------------------------------------

Insert za antologiju

Atmosfera iz filma

'On the Road Again'

Oznake: Wendersova trilogija, Wim Wenders, drama, tv-film, film ceste, njemački film, 1974, 10/10

- 16:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.06.2015.

NAJAVA: WENDERSOVA TRILOGIJA

Dragi čitatelji,

Samo kratko bih najavio kritike koje planiram objaviti u narednih nekoliko dana.

U posljednje vrijeme gledam svašta (što neće proć nezabilježeno), ali sam se eto odlučio da ponovim filmske večeri sa 'ranijim' Wimom Wendersom koje sam imao prije nekoliko tjedana (oko 1.Maja). Specijalno Wendersovi 'filmovi ceste' iz 1970-tih godina bili su za mene jedno novo i posebno iskustvo pa ih s punim oduševljenjem imam želju vama predstaviti iz svog kuta gledišta. A ujedno tim dobrim naslovima oplemeniti indeks filmova na svom blogu. Filmove ću opisati redom sva tri u razmacima od po nekoliko dana.

Možda i ne bih išao s ovakvom najavom, ali mi se učinilo da bi to bilo super pošto sam filmovima ostao oduševljen.

Sutra, ako mi ne padne sustav ide prvi Wenders iz trilogije - 'Alice in den Stadten' (1974)

Najposebniji pozdrav blogerima koji češće virnu na moj blog :)

Oznake: najava

- 19:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.06.2015.

POPIS FILMOVA ZA 05/2015

Popis filmova koje sam pregledao u 5.mjesecu

WINTER PEOPLE (1989)


(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 6.2/10)

'Winter People' (1989) SAD, J.Kotcheff – Film prema literarnom djelu s Kurtom Russellom i Kelly McGillis u glavnim ulogama. Roger Ebert ponudio je prilično negativnu kritiku za ovaj film stavljajući ga u usporedbu sa srodnim filmom Witness (1985) Petera Weira u kojem igra ista glumica sličnu rolu žene bez muža. Po njegovom mišljenju Winter People je inferioran u stvarima u kojima je Witness dobar. Da vam kažem nešto o radnji: Istok SAD-a, tridesete godine 20. stoljeća; Wayland Jackson (K.Russell), odnedavna udovac, po struci urar, sa svojom kćerkom Paulom krenuo je na put u potrazi za boljim mjestom za život. U planinama, kad im se pokvari auto oni kroz šumu naiđu na izolirano imanje na kojem živi sama žena sa malim vanbračnim sinčićem (Collie Wright: K.McGillis). Wayland sa djevojčicom ostane i pokaže se da njih dvoje mogu živjeti zajedno. Između njih se rodi nešto poput 'ljubavi na povjerenju' nasuprot one 'ljubavi od razuzdane strasti' kakvu je Collie imala sa sinom iz suparničke velike obitelji s druge strane rijeke: Coleom Cambellom – koji je pijanica i gorštak kojemu je stran pojam poštovanja prema ženi. Collie je inače iz velike obitelji Wright, ali koja se odjelila od nje jer trpi moralnu sramotu što ona ima dijete izvan braka. Meni se čini da Ebert griješi u konstataciji da 'kemija' između Wylanda i Collie uopće ne postoji. Štoviše, mislim da u ovome filmu par Wyland-Collie treba pokazati da postoji faza u životu kada se ljubavni par povezuje na nešto zrelijoj razini negoli je to ona mladenačka, nesputana i strastvena zanesenost. Na kraju krajeva, i on je otac djevojčice i ona je majka dječaka. Snaga ovoga filma je naprosto u odnosima između ljudi u kulturi i vezama kakvu su razvile dvije obitelji u ruralnoj Americi koje se ne trpe: Cambelli koji su gorštački i plemenski organizirana obitelj, i Wrightovi koji su tradicionalisti i orijentirani kršćanskom odgoju i moralu čistoće. U trenutku kada dođe do tragedije Cambelli se žele po krvnoj osveti 'oko za oko, zub za zub' osvetiti Wrightovima (ubiti jednog od Colline braće ili Wylanda) a ona se onda odluči žrtvovati – što predstavlja snažan emotivni momenat i vrhunac filma. Mislim da Ebertova niska ocjena ovome filmu ne stoji. Moja ocjena nije viša iz jedinog razloga što u nekoliko trenutaka ima naivne ili pretjerane, zapravo suvišne i nepotrebne dijelove (kao u lovu na medvjeda). Film jednostavno nije savršen, ali ga nećemo ocijeniti negativno. Film također ima dobar ugođaj s osjećajem vestern estetike (također mi je bez veze Ebertova opaska da je snijeg 'fake').

Trailer

------------------------------------------------------------------

ALIVE (1993)


(Moja ocjena: 6/10)
(IMDb ocjena: 7.0/10)

'Alive' (1993) SAD, F.Marshall – Biografska drama razrađena rekonstrukcijom stvarnih događaja o urugvajskom ragbijaškom timu koji je letio avionom preko visokih Andi u Čile na utakmicu i koji je pritom doživio nesreću sa mnogo poginulih. Priča je to koja, nakon samog uvoda, kad se grupa mladih potresenih i ozljeđenih ljudi nađe u debelom snijegu na visokoj nadmorskoj visini, daleko od svake mogućnosti da ih netko spasi. Priča o njihovom opstanku, o njihovom pronalaženju vrijednosti u životu koje im se prije nikada nisu mogle probuditi, o molitvi, o zajedništvu, nadi i vjeri, a sve ne bi li opstali na životu i nekako se vratili kućama s tom užasnom uspomenom u svom srcu. Mi gledamo na primjeru ove priče kako je čovjek malen i nemoćan dok se nađe sam i nezaštićen u uvjetima samo malo drukčijim nego li su to na umjerenoj nadmorskoj visini i u nekom naselju. Gore u Andama ta skupina ljudi mogla se osloniti samo na sebe, svoju vjeru i zajedništvo. Ima strašnih od strašnijih trenutaka, od nepredviđenih izneneđenja kojim ih planina i vremenski uvjeti s neba zastrašuju oduzevši im nove živote pa do trenutaka kada počinju jesti ostatke svojih mrtvih.

Ja sam osobno film gledao s pažnjom i mnogo sam se uživio da bi mi se prema kraju učinio pomalo šablonski i plošan. Što pod tim mislim? Čini mi se da je suviše rekonstruktivan, bez značajnih ingerencija jednog jačeg umjetničkog faktora, ma koliko se radilo o ovakvom realističnom filmu. Ovome filmu, koji ne ocjenjujem kao nedobar, već prije kao neloš, nedostajao je u autorskoj postavi bar jedan spiritus movens koji bi postavio ovaj film na višu razinu. Ostao je samo na solidno izvedenom fabuliziranom film koji ostavlja poruke.

Trailer

-------------------------------------------------------------------------------------------------------

MIRACLE MILE (1988)


(Moja ocjena: 6/10)
(IMDb ocjena: 7.0/10)

'Miracle Mile' (1988) SAD, S. De Jarnatt – Složimo se sa mnogim oduševljenicima ovim filmom: Imamo odličan post-apokaliptički film, zašto da ne, samo da je u njemu malo više onog osjećaja koji bi nam sugerirao da si ne moramo stalno ponavljati 'kako je to tako samo u filmovima' jer je to vrlo vidljivo. Film je vrlo pokretljiv i teče brzo (nastoji se uhvatiti zbivanje u realnom vremenu) da se stiče dojam da je na brzinu i kao da se zaboravilo poraditi na psihologiji likova. Kad se prepustimo da nas film vodi moguće je preći preko tih stvari pod uvjetima da prekrižimo visoka očekivanja. Radnja ide otprilike ovako: U L.A.-u na aveniji Miracle Mile pod okriljem sudbine upoznaju se Harry Washello (Anthony Edwards) i djevojka Julie Peters (Mare Winningham) čija će kratka nezapočeta veza predstavljati kraj vremena koje započinje stvaranjem svemira, nakon što žestoki nuklearni napad zbriše grad s lica zemlje u 70 minuta. Takav scenarij trebao bi predstavljati nešto kao presjek evolucije ljubavi nakon milijardi godina. Poanta: trebala je to biti ljubav, a koja će završiti u kratkom prasku kao što je to bio i početak svemira. Priča o slomu materijalističkog svijeta, o nestanku svake kreativne i ljudske mogućnosti u samo nekoliko desetaka minuta objedinjena je u toj kratkoj borbi za spas između tog mladića i te djevojke. Čitava povijest svedena je na jurnjavu oko spašavanja u jednoj noći koja će završiti gorko-romantično (da ne odajem svršetak) što filmu daje nešto na šarmu. Naime, dok čitav grad spava Harry se pod čudnim okolnostima na telefonskoj govornici javlja na slučajni poziv kojeg pogreškom upućuje uspaničeni radnik iz nuklearne vojne baze o lansiranim nuklearnim raketama i da se sada čeka totalna odmazda u vidu sovjetskih raketa.. U restoranu se nađe djelatnica iz ministarstva koja uspijeva otkriti da poziv nije nikakva šala.. Poziv na gledanje vam vrijedi uputiti, ali s moje strane ipak ne bez rezerve.

Trailer

---------------------------------------------------------------------------------------------

BAD MOON (1996)


(Moja ocjena: 6/10)
(IMDb ocjena: 5.6/10)

'Bad Moon' (1996) SAD, E.Red – Eto, film sa temom o vukodlaku koji me nije razočarao premda se osjeća doza nesavršenosti i diletantizma kroz nastupe glavnih glumaca. Možda će zvučati nevjerojatno, ali film što zbog svoje dobre priče i jednostavnog scenarija 'praši sve u šesnaest' i nije dosadan niti vam ide nešto pretjerano na živce. Fantastično u ovome filmu je to što mi negdje u drugoj polovici filma osjećamo da gledamo ne samo horor nego film u kojemu postoji neka trunka dirljivosti koja uobličuje čitavu radnju u film sa smislom koji je više od legende o prokletstvu i metamorfozi čovjeka u vuka. U priči priče je pas, njemački ovčar koji se zove Thor (scenarij je i nastao prema priči 'Thor' Waynea Smitha), koji je vjeran čuvar male sretne obitelji koju sačinjavaju samo majka i sin na jednom malom odvojenom imanju. Sumnjive stvari i neka prijetnja počinju se odvijati po tu obitelj kada Janet kod sebe primi brata Teda koji odnedavno živi sam u kamp-kućici. Na početku vidimo scenu na nekom kampiranju kako Ted i njegova žena vode ljubav ali ih napadne vukodlak koji nju ubije a njega ozljedi. O toj priči ne izađe ništa u javnost i tu počinje priča kada pas Thor počne predosjećati da sa ujakom Tedom koji i dalje živi u svojoj kamp-kućici, ali u sestrinom dvorištu, nešto nije u redu. Karakter ujaka Teda je zanimljiv kao 'malo dobar-malo zao' i njegova veza sa psom Thorom na liniji nekog sedmog čula funkcionira tako da plijeni gledateljevu pozornost. Štoviše, dok majka i sin u kući noću ništa ne znaju, Thor njuši po šumi i ide za Tedovim tragovima..

Trailer

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

28 DAYS LATER (2002)


(Moja ocjena: 6/10)
(IMDb ocjena: 7.6/10)

'28 Days Later' (2002) V.Britanija, D.Boyle – '28 dana kasnije' je britanski film režisera poznatog 'Trainspottinga'. Radi se o infekciji bjesnila koja se proširi na cijeli Otok na kojem samo u četiri tjedna zaraženi ljudi kojima je oduzet život (zapravo budućnost) a sve što oni poslije infekcije ostaju jesu opasna zombi tijela koja napadaju i žele zaraziti neinficirane. Unatoč mnogim negativnim kritikama o tome kako je film dosadan i lošeg ukusa, ja bih rekao da je metafora više nego jasna. Nakon što je nastupila zaraza ostali su živi, mrtvi i ne-mrtvi. Nepromišljeni aktivizam boraca za prava životinja urodio je pravom katastrofom po čovječanstvo. Naime, nekolicina naivaca glupo je ušla u laboratorij sa majmunima zaraženim virusom bjesnoće u znanstvene svrhe i oslobodila ih iz stroge karantene. Virus iz jedne općenite gluposti postao je uzrokom općeg ubijanja i bunila, totalnog gubitka uma, duše, bilo kakve svijesti. S druge strane, na preduzrok se može gledati i drukčije. Nigdje nije navedeno drukčije, ali može se uzeti da upravo ta znanost radi na razvoju uvjeta za temeljno biološko uništenje ljudske svijesti i konačno života. Imamo ispred sebe dakle, prvo: nekakav ljudski interes, pa drugo: eksperiment i treće: ljudsku prirodu koja je znatiželjna i najčešće nepromišljena na tragu gluposti. Vidimo da nam kaos i horor čovječanstva uvijek prijeti, okidač za to negdje je zatvoren i dovoljna je mala greška da se pošast oslobodi. Priča u vidu radnje možda jest banalna i možda trpi od izvjesnih klišeja koji se naslanjaju na franšizu iz sličnih starijih filmova o urbanim zombijima kao što su Romerovi, no ipak njezina jednostavnost nudi neke zanimljive zaključke i povremeno uključivanje s napetošću u sam film. Opisi konsterniranih gledatelja koji se zgražaju nad nebulozama scenarija, postupcima režije ili se smiju potezima protagonista koji su u 'akciji koja ne drži vodu' nisu dovoljan razlog da se film sasvim podcijeni i degradira. Film je solidan sf-horor sa smjernicama koje upućuju na alegoriju modernog društva koje za uzrok ima glupost a za posljedicu katastrofu vlastite nesuvisle ambicije. Najbolja odrednica za poentiranje ovog filma stoji u činjenici da preživjeli protagonisti nisu upućeni u tajnu epidemije, niti imaju ikakve naznake kako bi otkrili što je uzrokovalo ovakvu ljudsku katastrofu.

Trailer

-----------------------------------------------------------------------------------------

AN AMERICAN WEREWOLF IN LONDON (1981)


(Moja ocjena: 5/10)
(IMDb ocjena: 7.6/10)

'An American Werewolf in London' (1981) V.Britanija-SAD, J.Landis – Kažu za ovaj film da je klasik svog žanra. Ja bih rekao da je po mom sudu možda film čak i suviše klasik, bez obzira što sačinjavalo takvu jednu kategoriju. Film je komedija-horor koja mi se nije pretjerano svidjela. Ništa me nije iznenadilo, pomaknulo s mjesta ni u komediju ni u horor film. Film kao da je sakrio negdje ono što u mnogim filmovima osjetimo kao mistiku, mitologiju, snovitu, psihički nabijenu atmosferu; ili je toga sasvim malo u tragovima u onom seoskom engleskom pubu na samom početku. Ne, ovdje toga nema; ovdje postoji skromna mjera komičnih, skromna mjera stravičnih elemenata, sve dvoslojno zaokruženo u jednu radnju koja je klasično ispričana kao romansa između mladog američkog turista koji se pretvara u vukodlaka (opa. Laughtonova gluma je slaba, transformacija u vukodlaka je izvrsna) i medicinske sestre koja ne shvati najbolje njegovo stanje u kojem on malo po malo ima priviđenja. Dodatno, mom dojmu silno smeta sklop zezanja na način kao iz američkih sapunjastih humorističnih serija preveden u maglovitu mističnu atmosferu ruralne Engleske. Može imati kakvo hoće značenje, nije me oduševilo. Mogu se složiti za izvrsnu masku i šminku (film je dobio Oskara za make-up 1982.), za kolaž sjajnih pop hitova kao vječni 'Blue Moon' ili dobro ukomponirani 'Bad Moon Rising', ima film svoje trenutke zbog kojih i ne možemo ocjeniti film kao loš uradak, međutim za moj pojam film ne mogu sagledati ni kao komediju, ni kao horor, ni kao komediju-horor ni kao posebno dobar triler ili dramu. Kako izgleda vrlo dobar film s vukodlacima pretvoren u dramu je po mom mjerilu satirični film M.Nicholsa Wolf (1994) s Jackom Nicholsonom u glavnoj ulozi, kojeg možda jednom drugom prilikom posebno predstavim. Isto mi je i po pitanju horor 'simbioze' sa komedijom u smislu parodije ili farse; bolji su mi i filmovi poput Mladog Frankensteina (1974), parodije M.Brooksa ili tipa sumanutog Braindeada Petera Jacksona iz 1992. Ovaj 'Američki vukodlak' mi spada u red filmova od kojih sam mnogo više očekivao prije nego sam ga pogledao. Mnogo mnogo ranije film me također nije šarmirao osobito; isto tako je bilo i prije nekoliko dana nakon ponovnog gledanja.

Trailer

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

PHANTASM (1979)/PHANTASM II (1988)


(Moja ocjena: 5/10,5/10)
(IMDb ocjena: 6.9/10, 6.5/10)

'Phantasm' (1979)/'Phantasm II' (1988), SAD, D.Coscarelli – Omiljena franšiza i kultni horor film za generacije ljubitelja filmskog svijeta fantazije i strave i užasa. Za moj ukus, 'Phantasm' serija filmova bila je i ostala eksperiment, nešto kao vlastiti gledateljski pokus izdržljivosti. S hororima i bilo kojim filmovima koji 'pate' od izvjesne naivnosti sadržaja, jeftinoće scene, postupka ili izvedbe aktera koji sudjeluju na filmu uvijek imam problem vremena. Naime, osjetim vrijeme kako curi kraj mene i kako smjesta treba stopirati film. S takvim problemom suočeni smo i u filmovima 'Phantasm' serije. Konstantno bježanje i izbjegavanje onog elementarnog i ključnog pitanja 'zašto' vodeći je neostatak filma. Postoji mali 'zašto' u smislu gdje i kako se sve odvija, ali pravi 'zašto' smijenjen je i umanjen sa strašno mnogo jurnjave filmskih junaka u stalnom srazu protiv fantomskog strašnog nadljudski snažnog 'Tall Mana' koji je grobar, ali nije zemaljsko biće. Junaci naime, uvijek i po pravilu B-klase filmova žanr-tematike skliznu iz ruku tupoglavih nakaza koje, čini se kao da namjerno čekaju dok vas stisnu za vrat da budu plastični i mirni (umjesto da samo zakrenu žrtvi s vratom ili malo jače stisnu).. ne naprosto film obiluje izvjesnim 'plitkostima'. Sve vodi k tome da dobijemo odgovor na pitanje 'kako! će ekipa srediti Tall mana'. Za moj ukus tako nešto jednostavno ne može biti dovoljno. Film je inače dio moje filmofilske biografije gledanja svega i svačega, ali i preporučivanja da ga pogledam s ovih ili onih strana. Film ima zamisao, ima sliku, energiju i zgodne foto-montažne dijelove dimenzije s one strane razumnog rezoniranja i svijeta fantazije.. međutim meni je prošao kao prosječno žanr ostvarenje. I da, pri ocjenjivanju nisam bio sentimentalan.

Trailer Film (1979)

Trailer Film (1988)

-----------------------------------------------------------------------------------------------

MOON 44 (1990)


(Moja ocjena: 5/10)
(IMDb ocjena: 5.0/10)

'Moon 44' (1990) Zap.Njemačka, R: Ronald Emmerich – SF koji počinje s korektnom pretpostavkom prestiža i sukoba zemaljskih korporacija i golemih multinacionalnih kompanija oko rudnih izvora u svemiru, stavlja to u preblisku 2038., da bi se prešlo u akcijski loše igrani prikaz borbe dobra i zla (pravde i nepravde) koja se bazira na mnogo patetičnih epizoda tamo negdje u beskraju svemira na Mjesecu 44. Počnete gledati film prvih 15-tak minuta, povežete konce; sljedećih sat i skoro pol vremena vi bi najradije isjekli i gledali po svakih 10 minuta nakon što međudijelove od po 20 minuta brišete. Neda vam se to gledati. Likovi si objašnjavaju predugo i sve skupa predugo traje bez pravog razloga. Na tom Mjesecu se zapravo vodi borba između ljudi i vlasti. Radi se o mjesecu u sklopu državnog programa za eksploataciju resursa, dok u kriminalnoj režiji upravitelj te platforme, koristi zatvorenike kao pilote za uvježbavanje u slučaju obrane od neprijatelja. Ti su zatvorenici zapravo topovsko meso, kao kažnjenička kolonija gdje imaju priliku zaraditi slobodu, a kako bi došli do svojih ljudskih prava moraju se složiti sa grupom zaposlenika koji su sve samo ne čisti. Ta grupa je oportunističko društvance đankija i drugih frustriranih likova koji su silom okolnosti takvi kakvi jesu. U središtu priče ja naš frajer nesavršeni 'superjunak' Stone (Michael Pare) koji ima svoju cigaretu i učini da SF dobije na balansu – počovječuje čitavu gorku sliku 'pohlepnog establišmenta' i strašno informatizirane i digitalizirane budućnosti. Moon 44 je čak i ne preskup projekt proizišao iz više pluseva i više minusa. Vizualno i efektima za svoju eru (1990) film je sasvim solidan, priča ima smisla iako ima pretjeranosti, davljenje sa stereotipnim dijalozima je loša popratna pojava i zaista se moglo poraditi na tome bar malo više jer ovako priča izgleda kao potpuni promašaj s hrpom klišeja iako u konačnici sve tako i nije.

Trailer

---------------------------------------------------------------------------------------------------

SEVEN YEARS IN TIBET (1997)


(Moja ocjena: 4/10)
(IMDb ocjena: 7.0/10)

'Seven Years In Tibet' (1997) SAD-V.Britanija, R: Jean-Jacques Annaud – Biografska drama prema knjizi koja je bila bestseller 50-tih godina 20.stoljeća o životnom iskustvu austrijskog alpinista i sportaša Heinricha Harrera koji se u predvečerje rata 1939. otputio u ekspediciju na Himalaju. Kako su on i njegovi kolege bili njemački državljani i još k tomu članovi SS-a na teritoriju britanskog imperija ubrzo su uhićeni, čim je u Europi izvršen napad na Poljsku i objavljen službeno rat od strane Velike Britanije i saveznika Njemačkoj. Cilj je Harreru i društvu bio preći na teritorij Tibeta odakle bi mogli doći do zone u Kini ili u Burmi pod japanskom upravom. Ulaskom na tlo Tibeta, nakon teško izvedenog bijega pokazalo se da je Tibet golema i geografski nepristupačna zemlja, ali i zemlja sa kulturom, klimom i običajima iz koje nije jednostavno otići. Heinrich Harrer (Brad Pitt) i njegov prijatelj Peter Aufschnaiter (David Thewlis) dolaze do Lhase, političko-upravne i duhovne destinacije i metropole svih Tibetanaca gdje se Harrer osobno upoznaje s još malodobnim regentom, duhovnim poglavarom koji ima postati novi, 14.-ti po redu, Dalaj Lama.

Film bih vrednovao dvojako; po dobrim i lošim stranama. Film uistinu plijeni lijepim slikama, ali dojmu smeta nekoliko stvari koje užasno mijenjaju na stvari. Poanta tibetanske kulture, običaja, vjere i na koncu duše; ljepota koju sadrže kadrovi prirode uporno se eskivira i pomalo kao bezobrazno nameće inzistiranjem na osobnoj Harrerovoj osobnoj priči o njegovim zlopaćenjima što nije upoznao vlastitog sina koji je u Austriji rođen. Priču o Tibetu konstantno ometa Harrerovo plakanje za njegovom prošlošću i osjećaju da je negdje u egzilu. Gledatelj ovakve drame sa psihoanalizom može naći u sijaset drugih filmova, mnogo snažnijom od one u ovom filmu. Zamjerka broj dva bila bi u političkom dimenzioniranju problema na relaciji Tibet-NR Kina u kojem se osjeća holivudski pik da se ocrni komunizam (što u isto vrijeme znači da sve što je bilo u poslijeratno vrijeme s ove zapadne strane je svjetlo i dobro, a sve s one istočne strane mračno i zlo). Kao da je cijeli zapadni svijet dušebrižnički nastrojen prema nejakim nacijama, dok svi drugi samo bahato i zvjerski tiraniziraju svoje susjede. Duhovno i poetsko, ono snažno za biće svakog gledatelja ovog filma nikako da se pronađe. Ostao sam dojma kao da je film za djecu, zazivao sam Tarkovskog ili kojeg drugog majstora da me uvede u taj svijet čula i osjeta, ali ništa.. film je otišao do kraja s grebanjem po površini tibetansko-kineskog državno-pravnog problema i Harrerove osobne ispovjesti u kojoj kao da je spoznao vrlo malo. Otišao je na kraju kući, našao sina i godinama se nastavio penjati s njime po planinskim vrhovima.

Uspio sam pronaći samo kratak opis kakav je u svojim memoarima zapisao originalni Heinrich Harrer i mnogo mi se više svidjelo nego li to nudi ovaj film.

'Wherever I live, I shall feel homesick for Tibet. I often think I can still hear the cries of wild geese and cranes and the beating of their wings as they fly over Lhasa in the clear, cold moonlight. My heartfelt wish is that my story may create some understanding for a people whose will to live in peace and freedom has won so little sympathy from an indifferent world.' (izvor/en.wikipedia.org/)

Ovaj film kao da hoće prikazati što veći broj primjera, i onda ih donosi nemali broj puta iskrivljene i pogrešne, a bio bi možda dovoljan jedan jedini prelet kakve divlje guske da gledatelju sve živo osvježi.

Trailer

-----------------------------------------------------------------



Oznake: popis filmova_2

- 21:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 03.06.2015.

M (1931)

88.M (1931,GER) Ocjena: 10/10
(M) kriminalistički, drama, triler, 117', IMDb: 8.4/10 (TOP 250 #70)
Redatelj: Fritz Lang
Scenarij: Thea von Harbou (Egon Jacobson), Fritz Lang
Kamera: Fritz Arno Wagner
Uloge: Peter Lorre, Ellen Widmann, Inge Landgut, Otto Wernicke



U filmološkom smislu M Fritza Langa bezuvjetno zauzima posebno mjesto u svijetu filma i predstavlja vrhunsko ostvarenje. 1931. žestoki ekspresionizam iz Langova opusa, ali i iz estetike cjelokupne njemačke nijeme filmske umjetnosti jenjava. Možda je upravo jedan od razloga montaža zvuka koja s odnosa ekspresije i čudnovate pomične slike svjetla i sjena daje vjetar u leđa razvoju fabule i živim (glasnim) ljudskim zapletima kroz revoluciju i evoluciju dijaloga. Odjednom i duša i mašina mogli su se čuti i film je definitivno ušao u jednu novu eru. M je Langov prvi zvučni film i pravi je primjer da osjetimo kako se čuje jedna montaža pomične slike i zvuka iz ranog razdoblja zvučnog filma. Mogućnosti koje se otvaraju ponudile su režiserima etape ranih 30-tih da krenu ambiciozno putevima različitih žanrova.

U slučaju Langovog filma M mi imamo bez ikakve sumnje ispred sebe nešto specifično. Nešto što je viđeno možda još samo u nekoliko najreprezentativnijih filmova, posebno u žanru 'noir filma' iz te stare ere. U M-u spajaju se svi elementi, efekti, spoznaja i praksa jednog plodnog animatora, filmskog radnika i umjetnika u jedinstveni rani zvučni oblik ekspresionističkog izražaja. Rezultat je bio vrhunski: M je poput nijemog filma, bez redukcije majstorskih fotografija (poput ekspresionističkih slika), oblikovan kao socijalna drama i psihološka studija lika (Hansa Beckerta) čija je razrada izravno inspirirana realizmom njemačkog ubojice iz ranih dvadesetih. M je, premda vidljivo tehnički nesavršen, izvanredno ostvaren i kao rani reprezent kriminalističkog i triler žanra.

U filmu se zapravo radi o paradoksu društva koji je izvanjski nevidljiv. Pokazano je na primjeru zanimljive priče o ubojici djece Hansu Beckertu (P.Lorre) kakvo je društvo i nevidljive strukture koje diktiraju odnose i sve okolnosti kako će funkcionirati stvari u gradu. Hans Beckert, introvertni i indolentni ubojica, koji je posijao strah po četvrtima tog njemačkog grada zapravo je samo sitni kotačić koji ima jednakog razloga da ga bude strah za vlastiti život kao i roditelji djece koju on ubija. Hans Beckert je u bijegu; njega progone dvije moćne strukture – Policija (državni zakon) i banda organiziranog kriminala (zakon podzemlja). Genijalnost koja izvire iz ovog odnosa je prosto zastrašujuća, i toliko dobro govori o prirodi funkcioniranja zakona i vlasti, kako one legalne, tako i one ilegalne (zajedno sa njihovim kauzalitetom). Hans Beckert kao 'ludi' i poremećeni ubojica na planu morala i stvarne suštine problema (naime on usmrćuje djecu) za te strukture je zapravo samo sitni pajac koji fućka poznatu 'Peer Gyntovu' suitu. Beckertova devijantna priroda bolesnog poremećenika i faktičnog ubojice ostaje samo na razini straha i općedruštvenog problema građana i majki koje se boje za svoju djecu. U svakoj drugoj perspektivi iznad roditeljske bojazni za svoju djecu slučaj Hansa Beckerta ima drugi smisao. Oko njega, odnosno između dva zakona nastaje borba za njegov život. To je glavna misao i intencija za ovu filozofiju. Država luđačke ubojice želi proglasiti bolesnima, hospitalizirati ih i puštati jer tako održavaju nivo straha i uznemirenosti u gradovima, a Organizirani kriminalni milje želi ukloniti takve ubojice jer im takvi za vrat dovode policiju i smeta im za posao. Radi se o krugu neprekidne borbe u kojoj pas lovi mačku, dok mačka lovi miša. Problem majki nikada neće biti riješen ni na jednom sudu; jer živ ili mrtav, neki Hans Beckert će uvijek imati razrješene ruke, slobodne ulice pod krinkom 'stanja' u kojem je posijan tzv. strah.

Poanta je: ne može kriminalni milje toliko ubojica 'posmicati' koliko ih državni organi i službe reda mogu popuštati putem svojih sudova iz svojih luđačkih ustanova.

Igra lova na tog označenog ubojicu 'M' zapravo simbolizira čudovišnu krvoždernu ćud uprave iza kulisa koja gradom siju strah, neizvjesnost i sljepilo što vodi ljude ravno u propast. Psihopatski ubojice 'van sistema' su kao mali pokusni miševi u usporedbi sa onim garniturama nevidljive vlasti koja djeluje u pozadini. Tek s takvom do srži pokvarenom vlašću i ustrojstvom dijaboličnih zakona nasilna smrt postane nezaustavljiv stihijski proces. M je film sa finim tragom koji nas vodi u razmišljanje o ustroju i načinu funkcioniranja nacističkih ideološko-propagandnih tijela, još u predratnoj Njemačkoj u kojoj je Lang nalazio nadahnuće za svoje umjetničke projekte.

(Fotografija je umjetnička i silovito sugestivna, pa sam se odlučio na nešto širi izbor. Neka ova recenzija, s obzirom da mi je film vrhunski, bude analiza.)

--------------------------------------------------------------------------------------------------------



(ELSIE SE NIJE VRATILA IZ ŠKOLE)

(ELSIE)

(IGRA ISPOD TJERALICE)

(WER IST DER MORDER?)

(GRČ JOJ JE U SRCU VEĆ ZBOG SAME PREDAJE)

(TAKO TO RADI G.BECKERT)

(PAZITE NESTANAK IZ KADRA)

(OPOMENA GROTESKNE URE)

(ZVONJAVA NA VRATIMA)

(SAMO POŠTAR S NOVINAMA)

(MAJKA DOZIVA ELSIE: SAMO JOJ JEKA ODZVANJA HODNIKOM)

(KROZ TAVAN...)

(SVE JE JOŠ OKUPANIJE PRAZNINOM)

(UZALUDNO DOZIVANJE LETI SVE DALJE..)

(..I DALJE..)

-----------------------------------------------------------------------------

(JAGMA)

(I GLAD ZA NOVOM VJEŠĆU)

(GOSPODA ČITAJU O FANTOMSKOM DJECOUBOJICI)

(DOK JEDAN UPUHUJE, DRUGI ISPUHUJE)

(NE ZNA KOGA BI PRIJE OKRIVIO)

(ČAK I UBOJICA SE UPITA - TKO SAM TO JA..?)

(DOK LJUDI ZGROŽENO PITANJA UPUĆUJU SAMO O DRUGIMA)

(MINISTAR NA TELEFONU U SLUŽBI)

(POLICIJA SPREMNA ZA POTRAGU)

(IZ DANA U DAN SE NAPREDUJE ZBOG SOFISTICIRANE METODE)

(NA TERENU)

(JAK DOKAZ)

(SLASTIČARKA SE NE SJEĆA)

(LJUDI KAO STRAŠNE SILUETE)

(POČELI VIJEĆATI JEDNI...)

(..I DRUGI..)

(INSP.LOHMANN: ENERGIČAN KAO I UVIJEK)

(MNOGO SE PUŠI)

(OBRATIMO POZORNOST NA RAZVOJ KOLIČINE DIMA)

(KRIMINALCI ORG.PROSJAKE KAO UHODE)

(ZAPOČELA AKCIJA 'M')

(BECKERT DETEKTIRAN)

(OČI SU POSVUDA)

(PROSJAK-ŽBIR)

(NI FANTOMSKIM UBOJICAMA U MRAKU NIJE SVEJEDNO)

(STJERAN U KUT)

(ZAOSTALI PROVALNIK IZIŠAO IZ RUPE KOJU SI JE SAM IZVRTAO)

(ČUVAR ZA PAR KOBASICA I KRIGL PIVA KORISTAN POLICIJI)

(GOJAZNI INSPEKTOR LOHMANN)

----------------------------------------------------------------------

(PROTOKOL)

(UHVAĆENI PROVALNIK)

(POD UCJENAMA)

(KADAR SUGERIRA KAKO SE LAKO USUKATI PRED ZAKONOM)

(ZGRADA 'SUDA')

(ALA KAFKIN 'PROCES')

(PRIJEKI SUD PODZEMLJA)

(STRAŠAN PRIZOR DVA HENDIKEPA)

(SVI AKLAMATIVNO SUGLASNI ZA SMRT UBOJICE)

(...SLIKA PAKLA?)

(SMRT!)

(SPOSOBAN IZREĆI ISTINU KOJU..)

(ONI NE ŽELE..)

(..NITI UMIJU ČUTI.)

(PREDAJA 'ZAKONA' ZAKONU)

(TOLIKO PRAZNO..)

(I BESPOMOĆNO.)

-------------------------------------------------------------------------------

Trailer

Oznake: Fritz Lang, 1930s, drama, kriminalistički, ekspresionizam, njemački film, 1931, 10/10

- 15:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se