ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

petak, 29.05.2015.

DIE ZARTLICHKEIT DER WOLFE (1973)/DER TOTMACHER (1995)

86.DIE ZARTLICHKEIT DER WOLFE (1973,W.GER) Ocjena: 8/10
(Tenderness of the Wolves, Nježnost vuka) drama, horor, kriminalistički, IMDb: 6.7/10
Redatelj: Ulli Lommel
Scenarij: Kurt Raab
Glazba: Peer Raben
Snimatelj: Jurgen Jurges
Uloge: Kurt Raab, Jeff Roden, Margit Carstensen, Wolfgang Schenck

87.DER TOTMACHER (1995,GER) Ocjena: 9/10
(The Deathmaker) drama, 110', IMDb: 7.7/10
Redatelj: Romuald Karmakar
Scenarij: Romuald Karmakar, Michael Farin
Snimatelj: Fred Schuler
Uloge: Gotz George, Jurgen Hentsch, Pierre Franckh




(DIE ZARLICHKEIT DER WOLFE, 1973)
'EKSPRESIONISTIČKA BIOGRAFIJA SERIJSKOG UBOJICE FRITZA HAARMANNA'

Film mladog Ullija Lommela, u ono vrijeme perspektivnog njemačkog režisera u produkciji glasovitog filmskog Nijemca Rainera W. Fassbindera. Ovaj film, koji bi u prijevodu glasio Nježnost vuka ekspresionistički je kreirana biografija poremećenog serijskog ubojice Fritza Haarmanna koji je u Njemačkoj poslije I. svjetskog rata bio poznat javnosti kao 'Mesar iz Hanovera'. Ovaj portret u izvedbi zanimljivog glumca i scenarista Kurta Raaba nešto je sasvim posebno; upravo u maniri ekspresionističkog stilskog izražaja koji je i bio dominantan u doba iz kojega ovaj slučaj potječe. Dakle, ne očekujte tip realističke ili naturalističke filmske ekranizacije ni u smislu kronologije priče, ni u smislu točnih događaja. S preciznosti vanjskih fakta treba preći na viđenje karaktera, ličnosti tog ekscentričnog psihopatskog ubojice i dobro paziti na društvo, ljude, grad, ulice i zakutke po kojima se on šeće. Radnja je pomaknuta na Njemačku poslije II svjetskog rata, ali ono što je trebalo reći izraženo je vrlo specifično i vješto. Naoko, ovaj filmski projekt djeluje nezgrapno, jeftino i nezanimljivo, međutim on itekako plijeni kada se dobro sagleda. Kako ne bih želio pretjerati s analizom ovoga filma istaknuo bih samo nekoliko crta odakle sam ja uhvatio film, obzirom da ga nisam od prve shvatio: Fritz Haarmann (K.Raab) je silovito i višestruko poremećena ličnost; toliki je psihopat (s pedofilskim, homoseksualnim, sado-mazohističkim, kanibalističkim, vampirskim i drugim sklonostima) ali se u socijalnim okvirima prikazuje sasvim obrnuto; u organiziranom kriminalu, mutnim prevarama, u švercu, svodništvu, i drugim oblicima sasvim je na svom terenu. Razvoj fiks-ideje priče ovog filma kreće kada policija kojoj je Haarmannov pozamašni dosje različitih krivičnih djela otrpije poznat, Haarmanna privodi i umjesto da ga strpa u zatvor angažira ga kao njihovu uhodu tj. cinkera svojih vlastitih veza iz podzemlja. Između policije i Haarmanna ne dolazi ni u kakvo pitanje njegova 'osebujna' ličnost užasnog krvoločnog pervertita, nego ga se pušta da on radije radi policiji koristan posao. Što Haarmann radi, i kako se društvo spram njega drži otkrit ćete sami. Moguće je vidjeti kako društvo lakovjerno i zbog 'trans stanja' u kojem se nalazi uopće ne zamjećuje krvoločnu perverznu i zločinačku prirodu zvijeri oko sebe. Društvo se smije, nesvjesno jede ljudsko meso i čak 'klepa' šaljive pjevne pjesmice 'mesarima' što kasape ljude iz sladostrašća. Poveznica koja se skriva ispod površine je ona između društva u krizi morala koje lakovjerno nasjeda propagandi skrivenih političkih frontova (prilike tih dvadesetih godina po ulicama Weimarske republike Fassbinder je vrhunski režirao u 'sumračnom' serijalu Berlin Alexanderplatz (1980)). Možemo samo zamisliti kako bi se Haarmann, da je ostao živ, snašao u garnituri Trećeg Reicha na visokom položaju recimo kao gestapovac. Fritz Haarmann poznat je po tome što je u svoj stan u potkrovlju dovodio dječake i mladiće koje bi opio, obljubio, pregrizao im grkljan 'ljubavnim ugrizom' i sjekao ih u meso koje bi zatim prodavao u susjedstvo kao konjsko.

Film iz kojeg režija vuče inspiraciju za ovaj film je po svemu sudeći kultni i vrhunski, prvi Langov zvučni film M iz 1931., ali u njemu nije direktno tematiziran 'slučaj Haarmann'.

U novije vrijeme o Fritzu Haarmannu snimljen je još jedan dobar njemački film, dokumentaristička drama Der Totmacher (1995) redatelja Romualda Karmakara. Psihološka je to studija bazirana na dijalogu između osuđenoga Haarmanna (glumi briljantni Gotz George) nekoliko dana pred pogubljenje i njegovog psihijatra koji izvlači sve potankosti iz takve jedne poremećene ličnosti.

(KAO POLICIJSKI ŠPICL NALAZI SIROMAŠNE DJEČAKE)

(LEGITIMIRA GRAĐANE U IME SIGURNOSTI)

(META: MLADIĆI U BESPARICI)

(PERVERTIT NA POLOŽAJU)

(STAN U POTKROVLJU)

(METODA PRIDOBIVANJA)

(POREMEĆENI PEDERAST)

(UCJENJUJE)

(OBEĆAJE I SMIRUJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(HOROR POTKROVLJE)

(SUSTANARKA JE OPET NOĆAS ČULA ČUDNE ZVUKOVE)

(CRNI KRIŽ DOMINIRA NJEGOVIM STANOM)

(DRUGI DAN IZLAZI U NOVOM RUHU)

(PUN PREKRASNIH RIJEČI...)

(ODJEVEN KAO SVEĆENIK)

(TRAŽI POMOĆ ZA UBOGE)

(PREVARANT PRVE KLASE)

(ŽENA JADNA SMJESTA PALA U BLAŽENO STANJE)

(VEĆ ISTE VEČERI...)

(DAJE SI ODUŠKA...)

(NJEGOV SVODNIK I PARTNER GRANS)

(U LUNAPARKU NAŠAO DJEČAKA)

(SCENA ZA GNUŠANJE)

(FILM ZA IZBJEĆI ZA ONE SLABOG ŽELUCA)

(NEKI KADROVI ODAJU DOJAM VIZUALNE APSTRAKCIJE)

(PRIVOĐENJE)



-------------------------------------------------------------------------------------------

(DER TOTMACHER, 1995)
Uglavnom, teško je izbjeći osvrt na ovaj film nakon, ako ste ga, kao ja, odgledali detaljno u dvije noći. Polovicu prvu večer, drugu polovicu drugu večer. Danima poslije vi osjećate kako u sebi čuvate snažno sjećanje na dobar film. Da nije dobar ne bi vas držao taj osjećaj. U rangu filmova o serijskim ubojicama, slobodan sam priznati kako me se ovaj njemački film do sada dojmio kao najozbiljnije ostvarenje. Film ne impresionira pokretom mizanscena nego upravo statičnošću prostora u kojem kao da sve stoji u zagušljivom izdahu trojice jedinih protagonista: doktora Schultzea (Haarmanovog ispitivača i psihijatra; J.Hentsch), samog Fritza Haarmana (G.George) i službenog zapisničara (P.Franckh). Egzaktnost i okolnosti slučaja 'Haarmann' nisu upitne; radnja se tog ekspertističkog razgovora odvija u vrijeme Weimarske republike 1924/25., dakle nekoliko tjedana prije presude i vođenja 'vampira iz Hanovera' na gubilište, aprila 1925. Sve ostalo je u atmosferi koja izbija iz konverzacije i neobično prisnog odnosa po službenoj dužnosti između doktora i ubojice. Njihov razgovor u 'četiri zida' sablasno tmurne sobe kroz čiji jedini prozor samo s vremena na vrijeme puste malo zraka postaje zaista gotovo prisan, prijateljski. Znanstvenik u doktoru Schultzeu blokirao je u sebi moralnog čovjeka da bi tek nakon svakog Fritzovog gnusnog odgovora iz njega provalilo zgražanje, uz resku i kategoričnu digresiju umobolnom sugovorniku. (kad se 'pacijent' suviše približi doktoru ovaj mu pokaže prstom sjedi!)

Bolesne i napadne Haarmannove opservacije, gestikulacije i grimase koje užasavajuće variraju i iskaču iz tog čovjeka su takve da prisutni doktor i zapisničar (koji šuti i samo ponekad diže glavu) jedva podnose naboj teške i mučne atmosfere u sobi s njim. Fritz Haarmann u izvedbi Gotza Georgea toliko je impresivan i prirodno odigran da gledatelj ostaje bez teksta. Nema vam potrebe za daljnjom interpretacijom ovog majstorskog djela, koje je u nekakvom smislu estetskih i drugih, možda tehničkih mogućnosti filmskog medija čak oskudno, prosto i oku jednostavno, ali u smislu teatra u spoju sa filmskom umjetnošću perfektno. Uputa na gledanje ovog filma s moje strane je naprosto takva da vas molim da pogledate ovaj film. Kao i uopće da gledate kvalitetne filmove. Ovaj film govori nešto o razini majstora, kako njemačke, tako i dobrog dijela europske kinematografije.





























---------------------------------------------------------------------------------------------

TRAILER (Die Zartlichkeit der Wolfe)

TRAILER (Der Totmacher)

Fritz Haarmann (Općenito)

Oznake: Uli Lommel, R.W.Fassbinder, Kurt Raab, Gotz George, njemački film, serial killer, drama, 1973, 1995, 8/10, 9/10

- 17:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.05.2015.

HENRY: PORTRAIT OF A SERIAL KILLER (1986)

85.HENRY:PORTRAIT OF A SERIAL KILLER (1986,USA) Ocjena: 8/10
(Henry:Portet serijskog ubojice) kriminalistički, drama, horor, 83', IMDb: 7.1/10
Redatelj: John McNaughton
Scenarij: Richard Fire, John McNaughton
Glazba: Ken Hale, Steven A.Jones, Robert McNaughton
Kamera: Charlie Lieberman
Uloge: Michael Rooker, Tracy Arnold, Tom Towles



'HENRY – PORTRET HLADNOKRVNOG UBOJICE'



Da, zaboravimo na trenutak super-lucidnog kožoždernog krvoloka Hanibala Lectera iz Silence of the Lambs, zaboravimo na tren sve bolesne pohotljivce i skupljače trupala kao Ed Gein (vidi. Deranged, 1974), zaboravimo čak i psihološki tip i karakter običnog momka iz susjedstva kakav je originalni Hitchcockov 'psiho' Norman Bates, jer je i on pomalo kolokvijalno ograničen i dosta točno određen dijagnozom psihičkog poremećaja edipovskog kompleksaša kakvog postavlja struka. 'Henry' nekako odskakuje od svih tih primjera svojom pričom, upravo svojim nepripadanjem nekom strogom kompleksu mentalne poremećenosti. Da dodam, i manijak Frank Zito o kojem sam upravo neki dan pisao ipak ima nekakav 'tip' žrtve na koju ima pik. Henry je pomalo povučen, sramežljiv, pomalo genijalan-pomalo prost, ugrožen, čini se trenutak bolestan-trenutak ima karakterne crte emotivno uravnoteženog i brižnog momka. Ukupno, Henry izvana ničime ne odaje da je nekakav ekstreman i nenormalan tip. Henry je ubojica suvremenog postmodernog i postindustrijskog doba. On ubija u hipu, iz potrebe jer mu je duša u kaosu. Nešto kao prauzrok, u indikaciji njegova ponašanja stoji u njegovom razvoju kao da je zlostavljan od strane majke, ali to se čini ipak samo kao nekakva klica za sve što Henry zapravo postaje. Henry je izravno pojačana verzija Normana Batesa, još suvremenija, kaotičnija i konfuznija. On je čistokrvni hladnokrvni ubojica. On ubije mehanički.

Tako je, u filmu Johna McNaughtona, koji zna što radi, gledatelj ne dobija utisak da treba razmišljati o nekakvim strašnim motivima zašto Henry ubija, ili da treba mnogo razglabati o razlogu za razvoj njegove manije ubijanja negdje u djetinjstvu. Njegova narav ubojice je tu kao gotov fakt, a dalje gledatelj treba da sagleda kako je on kao ubojica uklopljen u moderno urbano društvo; kakav je njegov, kako sam kaže gnusnom cimeru Otisu, modus operandi , dok se kreće ulicama među različitim ljudima i što ga na taj nagon podstiče. Polako mi uviđamo, da će Henry ubiti, ne samo žene (na koje ima pik), nego bilo koga ili bilo što što gmiže puže i hoda. U njegovom ogavnom 'kompiću' Otisu koji s njime bez poteškoća pristaje sudjelovati u ubijanju nasumce po gradu utjelovljena je sva gnusna priroda pokvarenog čovjeka koji se nauči ubijati. U slučaju Henryja i Otisa mi jasno vidimo razliku, iako su faktički ubojice jedan i drugi. Kako je McNaughton odvagnuo težinu te dvojice likova je vrlo važna stvar u ovom filmu. Kroz Otisa mi vidimo 'razlog' Henryjevog ubijanja. U tom Otisu, u njegovoj paklenski prljavoj duši preslika je Sodome i Gomore naoko pitomog velikog grada u kojem žive. Pažnju valja obratiti na razinu na kojoj Otis i Henry jedan drugog 'prihvaćaju' (toleriraju). U jednoj valjda sekundi kroz film dogodi se jedna za razumijevanje daljnje psihologije briljantna sekunda, kao bljesak, u kojoj zablista Henryjeva jedna jedina iskra ljudske dobrote kada on zaštitnički hvata Otisa za šiju koji se perverzno i nasilnički ponese prema vlastitoj sestri.

Da ne nastavljam dalje, nego samo da kažem kako mi je već na prvo gledanje film bio odličan. Lik Henryja, koji je inspiriran životom stvarnog ubojice (Henry Lee Lucas), upravo je fantastičan i ne bih se složio sa stajalištem jednog komentatora kako baš niti u jednoj crti ne možemo pronaći simpatiju za taj lik. Složit ćemo se, u Henryju je Đavao, on je ubojica, ali on redovito upućuje verbalnu pljusku smrdljivom svijetu trivijalnosti i gluposti pljujući na takve pojave (npr. kad ide po cigarete u trafiku, a tamo ga već raspižđenog prodavač bezvezno pita što kaže na 'Bearse'/valjda asocijacija na bejzbol/, a ovaj mu prepun prezira odbrusi plativši cigarete: 'Jebeš Bearse!')

'Henry: Portret serijskog ubojice' je vrlo vrlo dobar film, više nego samo klasičan, i dugo sam bio u nedoumici bih li ga ocijenio sa većom ocjenom od 8 od 10, a onda sam ipak ustvrdio da je čvrsta 'osmica' dobra procjena s time kako se brojka odgledanih filmova u mom sistemu gledanja povećava.

(Ispod teksta imate linkove za dokumentarne filmove na youtube-u o stvarnoj ličnosti, biografiji i zločinima Henryja Leea Lucasa.)

-------------------------------------------------------------------------------------------

(SOCIJALIZIRAN)

(UBIJE IZ BILO KOJEG RAZLOGA)

(HENRYJEVIM 'TRAGOM')

(STALNO JE U POKRETU)

(HENRYJEV 'MODUS OPERANDI')

(PRAĆENJE)

(BECKY, OTISOVA SESTRA)

(OTIS, CIMER SA HENRYJEM)

(KAKO JE POSTALA SA HENRYJEM SRODNA DUŠA..)

(ČUDAN TROKUT)

(KAKO SU OTIS I HENRY KRENULI 'OPERIRATI' GRADOM...)

(AKO JE HENRY ZVJERSKI UBOJICA, ŠTO JE OTIS? - SILOVANJE)

(KRVAVI RASPLET)

(BECKY I HENRY)

(HENRY - THE SERIAL KILLER)

(BECKY - BIĆE U PREDRASUDI)

(HENRYJEV NAČIN)

(ŠOKANTAN FILM)

-----------------------------------------------------------------------------

Trailer

Music Theme

Documentary 1

Documentary 2

----------------------------------------------------------------------------

Oznake: John McNaughton, Michael Rooker, serial killer, horor, kriminalistički, 8/10, 1986

- 14:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.05.2015.

MANIAC (1980)

84.MANIAC (1980,USA) Ocjena: 7/10
(Manijak) horor/slasher, drama, 87', IMDb: 6.5/10
Redatelj: William Lustig
Scenarij: C.A.Rosenberg, Joe Spinell (priča,sc.)
Glazba: Jay Chattaway
Snimatelj: Robert Lindsay
Uloge: Joe Spinell, Caroline Munro, Abigail Clayton



Osebujni glavni glumac koji igra ulogu manijaka Franka Zita u ovome filmu, Joe Spinell, koji je prema pričama bio ljudina od čovjeka u vrlo pozitivnom smislu možda će najbolje ostati u pamćenju filmofila po ovom slasher hororu, iako je igrao još mnogo dobrih uloga. Radio je između ostalog sa Coppolom u Kumu i Stalloneom na Rockyju. Kako bilo, nigdje nije zasigurno ovako jedinstveno zanimljiv kao u Manijaku Williama Lustiga za čiji film i sam potpisuje priču i scenarij. Sam je za film rekao da mu se ne čini kao neki horor, a tu i leži veći dio istine. Čini se da je želio reći da se u Manijaku i ne radi o nečemu što je djelo fiktivne umjetnosti, stila iz kojeg u toj eri starta cijeli val sličnih horor filmova kakvih će zvučni predstavnici biti Petak 13-ti , Noć vještica ili manje zvučni kao Sleepaway Camp u više nastavaka itd. Ovaj slasher-horor odvija se iz manijakove glave, unutarnjeg svijeta jednog usamljenika čiji život mi gledamo izvana. Čudo je, kako se sam Spinell izrazio, što momci kao Frank Zito uistinu postoje i žive u okolici. U tom smjeru ide film od samoga početka.

Psihoanaliza ličnosti koja djeluje pomalo šturo i nerazrađeno do kraja vezano za ovaj karakter psihopata koji ima fetiš na pokojnu majku koja ga je kao dijete kažnjavala zatvaranjem u ormar i, kako on to misli, varala sa drugim muškarcima napuštajući ga jest nedostatna, ali snaga svega izvire upravo iz Spinellovog brutalno izravnog i uvjerljivog performansa koji dočarava svu morbidnost takve jedne poremećene osobe. Drugo, na van, kako bi mi vidjeli kako Frank funkcionira kao društveno biće kamera gledatelja vodi od nevjerojatne atmosfere jezivo dekoriranog Frankovog stana u nekakvom derutnom jeftinom naselju, u kojem on provodi svoje dane i besane noći sa lutkama koje 'oživljava' krvavim skalpiranim vlasuljama svojih netom zaklanih žrtava, pa sve do mjesta na kojima se on upoznaje sa svim tim ženama kao čovjek fin i sa prihvatljivim bontonom. Kako objasniti Frankovo manijaštvo? Čini se kako je Frank Zito serijski ubojica koji ne ubija iz osvete kao tipični fikcionalni filmski likovi drugih izmišljenih priča. On ubija iz duboke traume iz djetinjstva koju je stekao iz odnosa sa svojom majkom, a koja u njemu sve više raste kako broj žrtava raste. Njegov put manijaka raste iz traume, preko manije 'skupljanja' skalpova za svoje lutke i ide prema totalnom ludilu i suicidalnom strahu od vlastitih utvara. Ono što nas drži uz film prikovane jesu monstruozni i užasavajući trenuci (prikazani u detalje) Franka Zita dok boravi sam sa sobom u svojoj jezivoj sobi sav preznojen u bunilu i jecajima proživljavajući sav pakao svog poremećenog uma. Taj unutarnji pakao infantilnog muškarca razdvaja njegov tip psihopatskog ubojice od onog tipa koji ubija iz naslade ili seksualnog užitka. I društveni okvir priče je zanimljiv. U lutkama je Frank zarobio brigu i ljubav za koju je uskraćen od svoje majke, u njima je za njega vječni život, u njima je deponiran sav strah i patnja i čežnja kojima obiluje njegov okupirani um. Sve Frankove žrtve su mlade žene; kurva, foto-model, umjetnica itd. Sve su zaražene crvom pokvarenog društva. Može se reći da su one žrtve sebe samih. One su toliko lakovjerne, ili su prosto lake, one su u službi novca. Njima ne treba mnogo razloga da završe u krevetu sa bilo kime i bilo kada. Njihovo kretanje u životu, njihovo držanje, njihovo kretanje po modi, po uslovima koje moderno doba zahtijeva ih nepovratno tjera u ralje luđaka i manijaka. One su kokete, eskort-dame, emancipirane umjetnice, borkinje za tisuću raznih istih prava. Najparadoksalniji moment filma je kada Frank u naletu ludila upita svoju četvrtu žrtvu: „ Zašto to radiš?“ , u smislu : Zašto radiš sve to? Što ti to treba u životu? Sve to?! ; Ona (Rita, model) , naravno nema pojma što on hoće od nje, ona je sada samo u šoku i samo bi htjela vrištati. Tu je opet i on, manijak Frank, koji isto ne zna zašto je postavio to pitanje; to pitanje je puno istine izišlo iz njega neposredno kao popratna pojava. Kroz njega se iskaljuje realna slika svijeta u kojem živimo. I posljednja prizma kroz koju možemo sagledati Frankov lik je činjenica da je on jedan sasvim nezamjetan lik, dobar susjed, prolaznik, prijatelj – iako malo povučen i osamljen – on je također pomjeren po mjeri društva u kojem živi, on koristi pravo nošenja vatrenog oružja, on se ponaša kršćanski (moli „Zdravo Marijo“ na majčinom grobu). U filmu je također simboličan kadar izlaska ili zalaska sunca iza panorame New Yorka iz kojeg izvire asocijacija na buđenje – kao da hoće reći – Budi se grad, bude se svi njegovi manijaci.

--------------------------------------------------------------------------

(FRANK ZITO IMA OLTAR SA MAJČINOM SLIKOM)

(FRANKOV SABLASNO SAMOTNIČKI SVIJET)

(PRESKUP 'NAJSTARIJI ZANAT')

(NA RECEPCIJI:ALUZIJA-DVIJE NA SRŽ POKVARENOG DRUŠTVA)

(JEBE SE GAZDI KAKVI MANIJACI MU KOLJU KURVE PO SOBAMA)

(NOVAC PRIVUKAO PROSTITUTKU)

(STRAVIČNA SCENA DAVLJENJA)

(OZBILJNO BOLESTAN)

(SKALPIRANJE ZA NJEGOVE LUTKE)

(FRANKOVA LUTKA IZ KOLEKCIJE U KOJOJ NALAZI UTJEHU)

(UNUTARNJI MONOLOZI I DIJALOZI SA UTVAROM MAJKE)

(BIO JE FRANK NAPUŠTANO DIJETE-VEZANJE LISICAMA)

(GLAVOBOLJA)

(TRENUCI BOLNE PATNJE)

(VOAJERSKI MOMENT - JEZIVO SKUČANJE I REŽANJE)

(INAČE UGODAN SUGOVORNIK)

(ZNA S KOMPLIMENTIMA: 'NAJLJEPŠA SI ŽENA KOJU SAM VIDIO JOŠ OD MAJKE..')

(UŽASAVAO SE FENSI NASMIJANIH DJEVOJAKA)

(BEZ RIJEČI)

(JEZA NA MAJČINOM GROBU)

(KAD UTVARE (LUTKE) U SOBI OŽIVE)

(KAD UTVARE (LUTKE) U SOBI OŽIVE.)

(FRANKOVO POMRAČENJE)

---------------------------------------------------------------------

TRAILER









Oznake: William Lustig, Joe Spinell, horor, slasher, 1980, 7/10

- 09:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.05.2015.

BRAINDEAD (1992)

83.BRAINDEAD (1992,NZL) Ocjena: 8/10
(Dead Alive, Mrtav živ); komedija, horor, 104' ; IMDb: 7.6/10
Redatelj: Peter Jackson
Scenarij: Stephen Sinclair (priča, scenarij), Fran Walsh, Peter Jackson
Glazba: Peter Dasent
Snimatelj: Murray Milne
Art produkcija/Kostimograf: Ed Mulholand, Chris Elliott
Uloge: Timothy Balme, Diana Penalver, Elizabeth Moody, Ian Watkin



Dok sam gledao ovaj film, stalno sam prizivao sjećanje u sebi na još jedan ovakav Jacksonov hit za sve ljubitelje lošeg ukusa, film iz faze 80-tih godina pod naslovom Bad Taste o svemircima sa ogromnim natečenim guzicama od silikona koji se natjeravaju po nekakvom imanju dok se s njima bore kao gostbustersi 'ljudi-alienbustersi' sa raznim glodalicama, motornim pilama, nisam više siguran da li šmrkovima za polijevanje vrta, škarama ili sjekirama ili čime još, no dobro.. mrcvare se na sve moguće načine i to tako da mi na kraju imamo poantu nad poantama – ponovno rođenje u svemiru - viziju uskrsnuća za novo tisućljeće - tako što si lik motornom pilom rasječe iznutra tijelo majke (nešto ko surogat jel?') nositeljice. Tako mi je bilo jasno što ću gledati u Braindeadu, ali ne baš toliko da će komedija i zombie-farsa biti još žešća. Ne zaista nisam se, da vam kažem, smijao do trenutka kada u akciju nije stupio božji sluga velečasni koji na groblju u ljubičastom plaštu skače s visokog zida među tek inicirane zombije, netom što je popodne prije pokopao junakovu dead-alive majku.

Ne bih mnogo raspredao o Braindeadu iz poštovanja prema kolegama koji znaju kudikamo više o svemu što se zbiva i što se snima i što događa na polju horor filmova, možda baš zato što Braindead ili Dead Alive i nije ništa novo i nepoznato. Zato ću još samo kratko o svojim utiscima koje bih nadovezao na svoje prvo gledanje radi svih koji ne znaju za ovaj film:

Braindead je zaista zafrkancija samo takva koju nećete propustiti ako imate i malo osjećaja za nešto što se zove pretjerivanje do samog ruba zdrave pameti i lošeg ukusa. Uživancija! Zašto? Pa zato jer je u pitanju inteligentna zafrkancija. Evo što imamo: Krvi do koljena, luđaka, mutanata, psihoanalize direktno nastavljene tamo gdje je Freud prestao s eksperimentima, socijalnih devijantnosti, ljubavnu priču također imamo i to od samog početka, nadalje, imamo pred sobom probavni trakt en face koji je iskočio iz tijela pankerskog zombija zaglavljenog u zahodsku školjku, koji se gleda u ogledalo i dok mu želudac predstavlja lijevu a jetra desnu ruku sa zavežljajem crijeva kao nogama što lovi našeg junaka Lionela od podruma do tavana, pa svjedočimo čudnoj seksualnoj privlačnosti između mrtvih mutiranih zombija kad velečasni napravi dijete patronažnoj sestri kojoj se glava odfikarena njiše na leđima kao meksikančev sombrero, a sve.. sve to radi jednog jedinog ugriza majmunskog štakora dopremljenog sa Otoka Lubanja kraj Sumatre koji je u Zoo-u u Wellingtonu zadao Lionelovoj majci za koju je ovaj sramežljivi dečko bio oduvijek jako vezan. U tom odnosu majke i sina je misterij zašto sin nije dobro stajao sa curama. Da bi to otkrili kako sve stoji, ne bi li otkrili kako Lionel preskoči taj teški zid majčinske veličine pred sobom moramo odgledati sve te užase kako je gore opisano. Zombiji, naime, imaju grozničavi i strašni instinkt za svim oblicima hranjenja i razmnažanja.

Ne treba se obeshrabriti, treba se opustiti i dati šansu nekada i ovakvim filmovima. Prilikom nekih scena, poput konačnog obračuna sa zombijima (masakr Lionelovom motornom kosilicom za travu) me uhvatio takav grč da se tako nisam odavno nasmijao.

---------------------------------------------------------

(LOVAC NA MAJMUNA-ŠTAKORA ZAGLAVIO JOŠ NA OTOKU)

(ŠTAKOR-MAJMUN S OSTRVA LUBANJA U WELLINGSTONSKOM ZOO-U)

(LIONEL U KOŠNJI DVORIŠTA)

(FIN JE MOMAK, PRAVI MAMIN SIN)

(ALI PREVIŠE SPUTAVAN OD SVOJE LICEMJERNE MAJKE)

(DOGAĐA MU SE PRVA LJUBAV U ŽIVOTU)

(A ONDA DOK JE ŠPIJUNIRALA SINA U ZOO-U, MAJKU UGRIZAO SIMIAN RATICUS)

(MAJČINI GOSTI IZ 'KLUBA BOGATAŠA' NA BIZARNOJ VEČERI)

(FINI PUDING, MASTAN BAŠ KAO ŠTO VOLI)

(FINA PRENESENA ZNAČENJA O BOGATOJ KLASI)

(DO VEČERI MAJCI SE STANJE VIDNO POGORŠALO)

(ŠTO ĆE MAJKA POSTATI..)

(KAKO SMOĆI SNAGE UBITI ROĐENU MRTVU MAJKU)

(SCENA NA GROBLJU SA GNJEVNIM VELEČASNIM; POGLEDATI ŠTO GA JE RAZGNJEVILO!)

(VELEČASNI KUNG-FU FIGHTING)

(POŽUDA ZOMBIJA)

(VATRENI POLJUBAC)

(PLOD ZOMBIJEVSKE STRASTI)

(POČEO JE KURŠLUS: OVOGA JE SVUKLO DO KRAJA.)

(VIŠESTRUKA UPOTREBA MIKSERA)

(ODVRATNIH...)

(..I KOMIČNIH SCENA PREGRŠT)

(RUKE POSVUDA - IMA IH SVE VIŠE)

(PANKEROV PROBAVNI SUSTAV STAO NA SVOJE 'NOGE')

(UJAK U BORBI ZA MAJČINO NASLJEDSTVO)

(UJAKOVE ZADNJE MINUTE)

(BLOODY HELL)

(POGLED GNJEVNOG OSVETNIKA: U TRENUTKU PRED KONAČNO OSLOBOĐENJE)

(FINAL BATTLE: SNAHA VS DEAD-ALIVE MAJKA)

-------------------------------------------------------------------------

TRAILER


Oznake: Peter Jackson, horor-komedija, horor, satira, zombi, novozelandski film, 1992, 8/10

- 11:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 12.05.2015.

DARK CITY (1998)

82.DARK CITY (1998, AUS-USA) Ocjena: 8/10
(Grad tame) SF, mystery, 100', IMDb: 7.8/10
Redatelj: Alex Proyas
Scenarij: Alex Proyas (priča,sc.), Lem Dobbs, David S. Goyer
Glazba: Trevor Jones
Snimatelj: Dariusz Wolski
Uloge: Rufus Sewell, Kiefer Sutherland, Jennifer Connelly, William Hurt



U filmu Grad tame, shvatio sam, da zaista ima nešto od Platonove alegorije sa ljudima iz pećine koji okovani sjede leđima okrenuti svjetlu, drugoj spoznaji i istini i gledaju sjene koje im se čitav život poput utvara prikazuju na zidu (usporedio s interpretacijom, Gerard Loughlin, en.wikipedia.org/Dark City). Proyasovi ljudi žive u Dark Cityju, mračnome gradu, gradu tame i isto tako nisu svjesni ničega osim onoga što ih obilježava u njihovim umovima. Oni za Sunce znaju samo u svojoj glavi, jer se to zna zdravo za gotovo da izlazak Sunca znači da počinje dan. Za njih iskustvo Dana i sunčeve svjetlosti počiva samo u potisnutom (utisnutom) sjećanju a bez da su išta od toga iskusili. Oni danje svjetlo prosuđuju po mitskim slikama u svojem umu. Ljudima Dark Cityja neka druga vrsta upravlja vršeći nad njima eksperimente ne bi li proniknula u tajnu ljudskih uvjetovanih postupaka i ljudske inteligencije. U tu svrhu ta bića koja mi kroz film vidimo pod imenom 'Stranci' imaju moć upravljanja i mijenjanja oblika i dimenzija grada. Tko zna kako i kada su 'Stranci' ljudima toga grada injektirali supstanciju najrazličitijih životnih sjećanja, a sve prema obrascima. U gradu nikada na sviće dan, nego u petnaest sekunda prije ponoći jedan ogromni portal sa satom zaustavlja svu kretnju i sve mehanizme grada kada sve usne dubokim snom. Tada kreće reorganizacija (novo podešavanje) grada. Mijenja se arhitektura grada i ubrizgavaju se supstancije novih sjećanja radi stavljanja ljudi u nove položaje i nove sudbine. Ljudi tako ne žive jedan svoj život nego na stotine života u mraku budeći se svaki put iznova prije ponoći sa uitisnutim sjećanjem, a tako da nisu svjesni svoje duše i pravog identiteta. Za one koji nisu gledali ovaj film neću otkrivati sve ostale motive oko radnje i priču oko glavnoga lika. Reći ću samo toliko da se protagonist, John Murdoch (R.Sewell), stanovnik grada pogreškom ekscentričnog psihijatra budi u pola noći u kadi, u sobi hotela, u vrijeme kada sve utone u duboki san. Tu kreće priča o potrazi vlastitog identiteta kojega se ni on niti itko drugi u gradu ne može sjetiti. Međutim, čini se da je Murdoch po nečemu drukčiji od ostalih...

Film je ovo koji upućuje na nedostatnost ljudskoga znanja i na ljudsko poimanje stvari i pojava koje je površno i na temelju 'uskih' opažanja nadovezanih na opće mnijenje. Sve što ljudi znaju i vjeruju proizlazi iz umjetno stvorenog mnijenja. Sva spoznaja i sve uloge u kojima ti ljudi u zajednici Dark Cityja učestvuju stvar su naučenoga i percepcije koja im je usađena u svijest voljom uzvišenijeg faktora. Tek sa buđenjem duše neke se stvari mijenjaju po pitanju spoznaje vlastitog identiteta i mira u predodžbi svijeta oko sebe. Platforma Dark City izgleda kao ravna ploča koja lebdi u svemiru. Um čovjeka na toj platformi, u tome gradu vječne tame, percipira u sebi sliku kako mu je usađena sjećanjem. Oni nisu svjesni. Oni spavaju na jednoj razini i kada su budni i kada ih se zastvarno uspava. Oni vjeruju da znaju što je to dan dok istovremeno ne pojme da dan nikada ne sviće. U 'Strancima', tajnom društvu ćelavih prikaza nalazi se element utjecajnog fantomskog establišmenta koji na razini vrhunaravne inteligencije kreira svijet po svojoj volji. Paradoks je u tome da sva prosvjećenost koja je dostupna tim skučenim ljudima Dark Cityja leži u dozi cjepiva koju im to društvo Stranaca usađuje. Bilo kakva pobuna ili borba pojedinaca izlišna je i ne može promijeniti ništa ključno po pitanju svijesti i puta čovječanstva koje ide u budućnost. Povijest toga grada, kao i povijest Svijeta (u tami) prividna je igra sjećanja i pamćenja, mnogo više nego skup uzroka i posljedica proizišlih iz nekakvih faktičnih povijesnih događaja. Neka fantomska i konspiracijska sila koja posjeduje znanje ima moć nad ljudskim umom. Ti stanovnici Dark Cityja, upravljani višim intelektom, zapravo sačinjavaju jednu vrlo čitljivu knjigu ili jednostavnu sliku što znači da oni apsolutno ništa ne znaju i samim time nikada nisu neovisni o višoj sili. Takvom umu treba ili nadahnuće, ili takvom biću treba duša; jer samo tako grad tame ima izgleda da postane grad svjetlosti.

Zaista, film je dobro zamišljen, osmišljen i izveden. Sam sam skloniji možda ponešto prizemljenijem traganju i razmišljanju o temama kakve profilira ovaj film, nekako sa zemlje, a ne u startu sa fiks-idejom virtualnog svijeta ni na nebu ni na zemlji. Po mom sudu film je kreativan, uzbudljiv, simboličan i značajan ali ipak ponešto ograničen i uguran u viziju ili je sve crno ili je sve bijelo. Za model koji se bavi filozofskim pitanjima i mnogim pitanjima za razmišljanje uopće uzeta je prokušana žanrovska šablona preko filmične priče s likovima koja se gleda. Po meni, želja i potreba za fascinacijom često na filmskom platnu može odvući gledatelja od elementarnih stvari. Dark City je ipak film u kojem se podjednako zabavljamo i o kojem razmišljamo. Pa svejedno, film je vrlo dobar i može se uzeti kao kultni SF-standard klasik 90-tih godina 20. stoljeća.

------------------------------------------------------------------------

(NOĆ...)

(..NAD GRADOM TAME.)

(BLIŽI SE PONOĆ)

(..I OTKUCAVA 12)

(DOKTOR SCHREBER PROVODI NEŠTO MUTNO..)

(U GRADU U KASNI NOĆNI SAT DOGAĐA SE NEŠTO ČUDNO)

(U TO ISTO VRIJEME...)

(U HOTELSKOJ SOBI...)

(BUDI SE MUŠKARAC KOJI SE NIČEG NE SJEĆA; JOHN MURDOCH)

(MJESTO S RAZGLEDNICE MU SE JEDINO ČINI KAO NEŠTO POZNATO)

(NEKO MUTNO PRISJEĆANJE IZ PODSVIJESTI)

(ONI DOLAZE...)

(PONOĆ JE...)

(I SVI SPAVAJU)

(A ONDA SE KROZ KOJU MINUTU SVI BUDE)

(SUPSTANCIJA ZA UBRIZGAVANJE)

(ČUDNA FANTOMSKA BIĆA)

(S TELEKINETIČKIM SPOSOBNOSTIMA;USPAVLJIVANJE)

(MURDOCHOVA SUPRUGA ISTRAŽUJE ZAŠTO JOJ TERETE MUŽA ZA UBOJSTVA PROSTITUTKI)

(TRAGANJE ZA VLASTITIM IDENTITETOM)

('STRANCI' GA SE ŽELE DOČEPATI JER...)

(..ON JEDINI NIJE ZASPAO KAD JE OTKUCALA PONOĆ; MURDOCH POSTAJE PRIJETNJA ZA TAJNO ZNANJE)

(DRUŠTVO STRANACA U PODZEMLJU GRADA)

(ČUDAN ZBOR)

(MR.BOOK)

(DIO PROŠLOSTI ILI SAMO PRIVID PO ISKROJENOM SCENARIJU?)

(ONA KAO I VEĆINA MNI DA JE SVJESNA ZNANJA O STVARIMA OKO SEBE)

(KREATORI SLIKE BUDUĆNOSTI U DARK CITYJU)

(PRIJE PONOĆI; USKORO NIŠTA NEĆE BITI ISTO)

(POD ZEMLJOM)

(RASTE KONCENTRACIJA TELEKINETIČKE MOĆI)

(PONOĆ)

(SVE SE GASI, LJUDI I STVARI)

(ARHITEKTURA MIJENJA OBLIK)

(DJELUJE SE I RUČNO)

(STVORENJE KOJE PROGONI BUDNOG MURDOCHA)

(IZVANA)

(LET U AMBIS NEDOKUČIVOSTI)

(SHELL BEACH??)

(SUPRUGA?)

(MOGU LI UM I DUŠA RAVNOPRAVNO SUPOSTOJATI?)

----------------------------------------------------------------------------------

TRAILER

'SWAY' (Jennifer Connelly)

Oznake: Alex Proyas, Rufus Sewell, Kiefer Sutherland, William Hurt, SF, mystery, 1998., 8/10

- 11:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 06.05.2015.

NIGHTBREED (1990)

81.NIGHTBREED (1990,USA) Ocjena: 9/10
(Noćna vrsta) fantasy, horror, 102', IMDb: 6.6
Redatelj: Clive Barker
Scenarij: Clive Barker (priča, sc.)
Glazba: Danny Elfman
Snimatelj: Robin Vidgeon
Uloge: Craig Sheffer, David Cronenberg, Anne Bobby



'NEOBIČAN I INTRIGANTAN FILM O DOBROJ MRAČNOSTI I ZLOJ SVJETLOSTI'

Nightbreed ili Noćna vrsta ili Cabal Clivea Barkera je nešto nakon čega sam imao
noćne more još iste noći nakon gledanja. To nisam ni u primisli očekivao. Atmosfera podzemlja, onostranog svijeta ispod groblja Midian sa svim tim zvukovima, folklorom u obličjima najrazličitijih nakaza pojavilo se u mom snu kao nešto grozno: slike i zvukovi, ruke koje kao da te hoće s leđa ščepati, tako stvaran novorođenački plač djeteta kao da je kraj tebe, neka mučna svjesnost mrtvačke prisutnosti u obliku hladnog znoja učinila mi je košmar od noći. Nebi trebalo gledati ovakve filmove. A zapravo, dok sam gledao, pred spavanje, malko sam se čak sa filmom posprdavao u sebi da kakvo je to uvrnuto prosječno i nestvarno poluostvarenje; hororac za djecu. Nisam zapravo bio svjestan onoga što gledam. Bio je to film pun mistike, simbola i nečega što slobodno možemo nazvati sa – punokrvna slika borbe između sile dobra i zla, svjetlosti i tame na Zemlji. Mislim da ne pretjerujem.

Sama radnja čini sadržaj ovoga filma klasičnim, ali su stvari u biti mnogo zanimljivije od onoga što se vidi na površini (mislim na akcijske elemente jurnjave, sporadični humor radi podizanja uključenosti u film itd.). Barker nas sa svojom fantastičnom pričom ne vodi nikuda sa zemlje; začudni element ove priče sastoji se u tome što on svojim likovima i radnji ne mijenja mjesto radnje ako se i radi o dvije dimenzije 'mrtvih' i 'živih'. Mjesto radnje je zemlja. Boone je mladić koji ima halucinacije (C.Sheffer) sanja groblje Midian dok njegov psihijatar dr.Decker (D.Cronenberg) vješto koristi njegovo stanje za ubijanje pripisujući Booneu svoja ubojstva. Dr. Decker je 'bolesni' ubojica koji uživa u tome, dok ne dođe red i na Boonea koji u međuvremenu pronađe groblje Midian iz svojih snova na jednoj osami. Boone tamo uspostavi čudnovati kontakt sa nakazama koje žive u uvrnutom svijetu tame i noćnih mora, u podzemlju tog groblja. Policijska potjera sa doktorom Deckerom Boonea pronađe na tom groblju gdje ga policija ustrijeli na Deckerov uzvik da je Boone naoružan. Boone smrtno strada, ali se s patološkog odijela kemijom ugriza nakaze s groblja ustane iz mrtvih i pređe k noćnoj vrsti u podzemni svijet Midian.

U filmu je postavljena zapravo mogućnost supostojanja dvaju zakona na zemlji. To je zamišljeno tako da imamo dva zakona: ovaj zemaljski (gledatelju poznati) sa trodiobom vlasti, sa ljudima koji se zaljubljuju, mrze, popuju, hrane, varaju i ubijaju, ljudima koji se rađaju, odrastaju, stare i umiru; i onaj drugi (ljudima omrznut) sa nakazama, noćnom vrstom, koje žive sa naličjem svega što je uvrnuto, ružno, bizarno i strano, što je strašno, drukčije i odbojno onome prvom svijetu ljudi svjetla.
Ono što je mjesto prijelaza (razgraničenja) kao rijeka Stiks ovdje je zamišljeno u vidu skrivenih vrata na tom groblju. Had u ovom slučaju djeluje kao sve ono što je na Zemlji potisnuto, zatomljeno i pokopano, a ondje, u mraku svijeta podzemlja živi i ipak predstavlja ljudima na svijetu živih veliku i značajnu prijetnju. Ikonografija te tajne i zasjenjene strane, 'strane mrtvih' je zanimljiva; tamo su zakopani vjekovi povijesti, tamo hodaju bića zakona koji na zemlji živih zakona jedva da još imaju važnost mitologije. Tamo u poluraspadu žive bića mitova, ljudi s ovnovom glavom kao iz starog Egipta, pa nordijskom predajom inspirirani berserkeri itd., čitava vojska nečeg što simbolično predstavlja život i zakone minulih vjekova. Simbolizam u ovoj fantastičnoj priči ukazuje na to da u nekom obliku ipak i zaista - živi i nešto što je službeno mrtvo. Tamo kao da je mjesto
kamo putuje sav 'fobos' ljudi sa zemlje na kojoj žive ljudi monoteizma, mjesto gdje stanuje u poluraspadu i truleži sve ružno i bolesno. Očito je da Barker svojom imaginacijom otvara mogućnost izravne borbe između dva svijeta, svijeta svega onog važećeg, stvarnog, prihvatljivog, ovozemaljskog i zakonskog protiv onog potisnutog, stranog, ružnog, mračnog, bolesnog i izobličenog. I jasno je da je svijet onih koji strahuju od sila mraka onaj koji napada i koji je prerastao u mržnju. Svijet noćne vrste je samo drugačiji i različit od onoga kojeg mi živi poznajemo i prihvaćamo.

Igra koju postiže uz pomoć sve sile sjajnih majstora koji su radili na filmu je takva da ljubitelj filmova zaista može biti očaran viđenim i doživljenim.

Clive Barker, poznat je inače bavljenjem fiks-idejom prelaska i izlaska na relaciji stvarnost-pakao, svijet živih-svijet mrtvih, i idejom uvijanja dimenzija stvarnosti uopće, i to radi vrlo maštovito u svojim pričama što je više puta prenešeno na film.
Ako ne drukčije, Clive Barker (inače britanski autor) mora vam zazvučati poznato makar po svom prvijencu Gospodari pakla/Hellraiser (1987) koji je doživio više nastavaka.

I za kraj još nešto zanimljivo. U reviziji filma igrajući se i eksperimentirajući na filmu sa 'Media Playerom' odgledao sam neke scene u totalnom slow motionu. Dogodilo se nešto posebno moćno. To treba iskusiti koliko je to dobro. Izobličeni duboki tonovi zvukova sa pokretom likova u sablasnom ambijentu groblja ispali su nevjerojatno. Ima horora koji me znaju oduševiti, ali zaista. Voljeli-ne voljeli horor filmove ovaj preporučujem.

Strip ljubitelje upućujem na postojanje strip verzije Barkerove priče.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(PROROČANSTVO)

(BOONEOV SAN)

(BOONEOV SAN)

(BOONEOV SAN)

(BOONEOV SAN)

(BIĆE IZ BOONEOVA SNA)

(BIĆE IZ BOONEOVA SNA)

(DOBRI MLADIĆ BOONE I DR.DECKER - MRAČNA POJAVA NA ZEMLJI)

(GROBLJE ZVANO MIDIAN)

(KOBAN SUSRET SA NOĆNOM VRSTOM)

(UGRIZ)

(POSTAO JE ODABRAN)

(MJESECOLIKI)

(BOONE UBIJEN)

(GROBLJE NA OSAMI)

(SPUŠTANJE)

(NA 'PRIČESTI')

(PODZEMNI MOJSIJE)

(BOONEOVA DJEVOJKA PRONAŠLA GROBLJE)

(OTVARAJU JOJ SE VRATA MIDIANA)

(ZAKONODAVAC NOĆNE VRSTE)

(ALEGORIJE)

(KONTRA SVJETLA)

(STRAH OD MRAČNOGA)

(ATMOSFERA GORUĆEG BABILONA - KAO U PAKLU)

(KOSTURNICA TOTEMA)

(LJUBAV...)

(..I U SMRTI)

(KATASTROFA DVAJU SVJETOVA)

(SMRT ONOGA KOJEG ZOVU MOJSIJE)

(BOG PODZEMLJA PREDAJE ZAKON BOONEU)

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

TRAILER

GLAZBA (Danny Elfman)

GLAZBA End Credits (Danny Elfman)

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------






Oznake: Clive Barker, Danny Elfman, David Cronenberg, horor, fantasy, 1990, 9/10

- 14:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 02.05.2015.

POPIS FILMOVA ZA 04/2015

Popis filmova koje sam pogledao u 4.mjesecu




(Moja ocjena: 8/10)
(IMDb ocjena: 7.8/10)

'Witness' (1985) SAD, P.Weir - Obzirom da film još nikad nisam zrelo pogledao, na samom početku nije mi bilo sasvim jasno tko su ti ljudi iz samog uvoda. Priča počinje u Pennsylvaniji 1984. na jednom pogrebnom ispraćaju kao po nekom starinskom običaju. Riječ je o izoliranoj zajednici njemačkih potomaka koja ima svoje enklave samo još u Americi, a njeguje ortodoksne običaje reformacijske crkve koja ima korijene u 18.stoljeću. Oni se zovu Amiši, i prepoznatljivi su po svojoj crnoj odjeći i šeširima. Ono što ih značajno distancira i razlikuje od civiliziranog svijeta obližnje Philadelphije, kako oni kažu svijeta Engleza, njihov je stav i odnos prema životu a koji je sasvim u opreci sa razvojem suvremenog zapada – oni žive kao u stara vremena – voze se u kočijama, uzgajaju stoku, obrađuju zemlju i grade zgrade kako se to radilo prije dvjesto i više godina. Njihovo kršćanstvo i njihova tradicija žive od 18. stoljeća do danas u neizmjenjenom obliku dok je potrošačka amerikanizacija i demokratski poredak modernog Zapada poprimio čudovišne dimenzije koja izgleda kao da cvjeta sloboda a svi su eksploatirani i mahom uvjetovani da se trgaju između sebe za svoju koru kruha kao zvijeri. Kod Amiša nije tako, tamo postoji čvrst osjećaj za zajednicu pod jednim važećim zakonom u skladu sa tradicijom. Oni kad se gradi na primjer štala, svi muški u jednom danu pljunu u šake i podignu tu zgradu, u međuvremenu žene se brinu oko ručka, da bi na kraju svi pjevajući kao u stara vremena razišli se svojim kućama. Zamislite danas tako nešto u svojoj firmi, tu kod nas na Zapadu gdje na baušteli radite kao crnac vi ili vas par na konzervi riba i kakvom jadnom sendviču od jeftine salame! Malo je teže pjevati. Zanimljiva je vizija rada u toj zajednici.

A sad o samoj radnji: nakon pogreba, udovica Rachel Lapp sa sinčićem Samuelom (L.Haas) ide prvi put u grad. Sve do tada u mirnom životu amiške zajednice bilo je dobro i uređeno, a onda s prvim kontaktom među 'Englezima', civilizacijom Amerikanaca dolazi do toga da se nekakvo sjeme zla i straha uvuklo među njih. Naime, na željezničkom kolodvoru mali Samuel dok je išao piškiti u toalet prisustvuje, zatvoren u kabini krvavom ubojstvu nekog muškarca i tako postaje svjedokom zločina koji je duboko povezan sa strukturama koje se bave kriminalom (preprodajom droge) u policiji. Detektiv John Book (H.Ford) preuzima slučaj kad mali Samuel uskoro na slici uspjeva prepoznati ubojicu iz toaleta. U isti čas malome postane život u pitanju, a John Book sa majkom i malim Samuelom u bijegu završi u izolaciji amiškog naselja.

Teško je u kratkim crtama razvlačiti široko sve ono o čemu ovaj film govori, osim da se kažu samo osnovne informacije, prvi dojam i kratke upute za gledanje. Osim toga što je rečeno gore u tekstu želim još samo reći da je film upravo čulno dojmljiv. Fotografija i glazba Mauricea Jarrea, ambijenti u epizodama na imanju među Amišima su čarobni. A opet mi ni u jednom trenutku ne gubimo nit priče koja nas drži svjesnima zapadnog svijeta i osjećaja njegove razorne i proždrljive moći. U filmu imamo jedan uspavani sklad kontra jednog vječito gladnog svijeta ambicije.

Trailer

-------------------------------------------------------------------------------




(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 7.0/10)

'Sometimes A Great Notion' (1970) SAD, P.Newman, 114' – Crnohumorni film Paula Newmana koji ujedno igra jednu od glavnih uloga, ulogu Hanka, starijeg od braće Stamper. Tu se radi o široj obitelji malo konzervativnijih drvosječa koji sijeku i pile visoka stabla za balvane, kraj rijeke u državi Oregon. Stari Henry Stamper (Henry Fonda) i njegovi sinovi sa ženama nedaju se politici sindikata u jačanju koji s druge strane rijeke u gradu poziva sve na kolektivni štrajk zbog nekakvog sukoba sa kreditorima i bankama što je sada u filmu manje važno. Važno je da Stamperi hoće raditi i prepuni su entuzijazma (da djeluju pomalo suludo), a ovi preko rijeke igraju se politike i pozivaju na nerad. Kompletan mentalitet i stil života izlazi nam kroz ovu familiju Stamper na vidjelo, nasuprot mentaliteta ljudi koji se drže poziva sindikata. Priča se lomi kada se kući iz grada vrati mlađi Henryjev sin Leland (M.Sarrazin) koji se nosi po modi iz grada s čupavom kosom. U razgovoru sa Hankovom ženom Viv (Lee Remick) otkriva se teška i nesretna strana života sa tvrdokornim i neemotivnim Stamperima. Oni su svojim suprugama muževi da, ali im je isto tako na prvom mjestu do bračnog života njihova motorna pila, bat, štap za pecanje i lovački pribor. Oni žive tako i to ima svoju cijenu. Film je to o radoholičarstvu i onoj težnji da se rješenja traže štrajkom i bijegom od teškog rada. Film je izuzetno simpatičan i svakako je za pogledati. Tu je čitav tim dobro poznatih glumaca s kojima se uz mnogo dobre volje vratimo u daleku 1970-tu.

Trailer

-----------------------------------------------------------------------------------------------




(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 6.3/10)

'Class Action' (1991) SAD, 110' M.Apted – Našao sam prijevode za naslov ovog filma u hrvatskom i srpskom obliku: hrv. 'Sudski postupak', srp. 'Zajednička tužba'. Režiju potpisuje plodni britansko-američki filmski majstor Michael Apted (M.Apted biografija ) Smještena radnjom u San Franciscu, ovo je sudska drama koja obrađuje odvjetnički posao i obiteljsku stvar. Obitelj u kojoj se pravnici - iskusni Jedediah Tucker Ward (Gene Hackman) , s dugim nizom godina u poslu i njegova vrlo ambiciozna i profesionalna kćer, Maggie Ward (Mary Elizabeth Mastrantonio) - nađu u slučaju na kojem rade na suprotnim stranama. Suparništvo među njima u trenutku početka tog procesa, pokaže se, da nije novoga datuma nego je između njih prisutna jedna psihološka i emocionalna trauma koja vuče korijen u obiteljskoj prošlosti. Film je u pravom smislu riječi drama, kompleksna i zapetljana kako treba obzirom da se radi o složenim političko-pravnim poslovima u svijetu u kojem cvjetaju biznis, kriminal, zločin i nepravda s jedne strane i sa druge da se radi o zamršenim emocionalnim odnosima, odgoju i ljubavi u odnosu roditelja i kćeri. Na toj kćerki Maggie Ward, u slučaju gdje ona brani veliku i bogatu tvornicu automobila, i njenom antagonizmu prema ocu koji je tužitelj u ime svoje stranke (običnih ljudi koji su zbog greške izgubili život u prometu), na njoj se dakle lomi ta slika stanja i načina na koji funkcionira visoko odvjetništvo, odvjetnički savezi i prakse. Ona jednog dana, a usred svađe sa ocem, shvati kako je i sama privučena na tanak led od čovjeka s kojim je spavala i s kojim radi u svojoj pravničkoj udruzi; da je prevarena. Da li će ljubav prema zdravom moralu i istini, oštar stav prema poštenju u njoj prevagnuti iako je u reprezentaciji odvratno korumpirane obrane koja različitim sredstvima drži stranu bogatih i profita željnih industrijalaca? Film je ovo o grešnosti sudske pravde u fazi dok se priprema i vodi proces o kojem ovise obeštećenja, zadovoljštine i dostojanstvo oštećenih građana i ljudi.
Film je za svaku preporuku, jedini prigovor je možda zaista taj što monotonost prilično gledatelja odvlači od fokusiranosti na tok radnje pa vam se može na momente zijevnuti. No, šalu na stranu, film itekako vrijedi pogledati.

Trailer

-------------------------------------------------------------------------------------------------------



(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 6.5/10)

'Deranged' (1974) KAN-SAD, J.Gillen-A.Ormsby, 82' – Poslije ovog filma na kojeg sam naišao u potrazi za dobrim starijim hororom, a kojeg nisam nikad prije pogledao, rekao sam sam sebi da to još nije najjezovitiji film strave i užasa kojeg sam pogledao iz razdoblja 70-tih, ali da je u svakom slučaju dobar iz više razloga. To je ta neka tzv. 'boleština' koja filmofila mami da gleda takve filmove. Priča je snimljena rekonstrukcijski sa novinarom kao pripovjedačem koji je radio na slučaju koji se odvijao u ruralnoj zabiti Wisconsina. Izvrsno je što nam se čini kako taj pripovjedač samo što ne hoda kao izravni svjedok za stopama čovjeka čiju priču nam prenosi. Priča o kojoj je riječ, ako ne znate o čemu je riječ, bolje je da vam ostane nepoznanica. Ako vam je život miran i ne trebate suvišne nebuloze koje se snimaju u vidu različitih horora, izbjegnite ovo. Bit će dovoljno da se kaže kao se radi o scenariju koji rekonstruira život jednog od najbolesnijih i najporemećenijih ubojica čiji su postupci i zločini zgrozili Ameriku. On je kao povučeni Norman Bates iz Psiha, samo je bolesniji na još veću potenciju; pristojan je, nježan, masne kose i slinavih usta, neugledan, smrad sa odjeće dopire do vas preko ekrana.. on je majčin sin, oskrnavitelj grobova, taksidermist (preparirao je i sastavljao trupla i živio s njima u smradu raspadanja doma kao sa ukućanima); zračio je dozom perverzije i pohote u kojoj bi uvijek ustuknuo od straha majčinih riječi koje bi mu iz groba zaprijetile. Svoju usamljenost nakon smrti nepokretne majke sa kojom je živio u podrumu, hranio ju i oblačio, liječio je tako što si je sa groblja iskapao i odvozio doma nedavno preminule mještane. Shvatio je da voli i mora umrtvljivati. Postao je koljač kako bi njegova nekrofilija nalazila utočište.
Taj slučaj, priča o Edu Geinu (prema čijem životu ovo nije jedini snimljeni film), sam po sebi je pravi mamac za pogledati. Prosto je bilo zanimljivo pogledati taj užas malo prije ponoći. Ono što su veći aduti ovoga filma nije nekakav dubinski značaj u smislu bilo kakve poruke koliko sam taj eksplicitni prikaz okolnosti u životu tog povučenog pogurenog čovjeka koji živi na osami, a drugi dan je na ručku kod obitelji dobrih susjeda koji žive podalje od njega. Orguljaška glazba, sjajni i uvjerljivi kadrovi mrtvaca koji nadilaze lutke iz većine komercijalnih filmova o zombijima (tu je u vezi make-upa važno istaknuti ime Toma Savinija- vidi. biografija; T.Savini bio ), gluma Roberta Blossomsa koja dolikuje profilu totalnog bolesnog luđaka, te tmurne fotografije krajolika opravdavaju ovaj film kao vrijedan spomena.

Trailer

--------------------------------------------------------------------------------------------------



(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 6.6/10)

'Buried Alive' (1990) SAD, F.Darabont – Živ sahranjen ili Živ pokopan mješavina je horora i trilera i to tako da čak više baca na triler stranu, što je izvrsno, a što nisam ni očekivao. Da odmah kažem ponešto o čemu se radi: Sve je posloženo zorno i da nama točno i precizno u svakom trenutku bude jasno što se odvija radi čega, što možda i nije uvijek najbolja stvar, ali u ovom filmu to funkcionira. Naboj i napetost je na razini od početka do kraja, a gluma može proći za nešto što je ovakva TV produkcija.

Supružnici Clint (T.Matheson) i Joanna Goodman (J.Jason Leigh) žive u velikoj drvenoj kući u provinciji koju je sagradio Clint koji se mnogo veseli svojoj ljubavi i njihovom zajedničkom životu u tom kraju, dok je ona nezadovoljna seoskim ambijentom i željna je pokretnijeg života i provoda u New Yorku. Naivni Clint nema ni na kraj pameti koliko mu je žena nevjerna, dok mu ona vikendima pred nosom spava sa ambicioznim ljigavim doktorom (W.Atherton) koji joj skida brda i doline obećavajući kako će se skrasiti u Beverly Hillsu. Tako jednoga dana, odluče se ljubavnici u svom koristoljublju riješiti Clinta (da ne navodim način kako), jer je baš Clintu došla izdašna ponuda kupca za firmu od milijun i pol dolara keša koji treba pograbiti i uživati u slastima svoje veze. Za jednom večerom Clint baš poželi nazdraviti sa svojom lijepom ženom kad ga pogodi infarkt ni ne sluteći da ga se to žena želi riješiti. U agoniji koja potraje on prije smrti stigne registrirati kako ga voljena žena prezire i mrzi, uzvikujući 'Umri.' Poslije Clintovog pogreba Joannino i doktorovo veselje uskoro počinje, ali nisu ni slutili kako je Bog promiješao karte drukčije nego su to oni zamislili. Naime, Clint je samo zamro i sljedeća scena kreće u grobu u mrtvačkom sanduku (primamljivo zar ne?)… Zaokret je u ovoj priči razvidan od početka tako da se ne moramo previše iznenađivati tokom radnje, ali se zato moramo dobro naginjati i stiskati pod dekom kad su horor scene u pitanju. Fiction film koji je prihvatljiv za svaku vrstu filmofila, i nije petparački hororac koji ste prerasli.

Trailer

-------------------------------------------------------------------------------------------------



(Moja ocjena: 7/10)
(IMDb ocjena: 6.9/10)

'The Quiet Earth' (1985) NZL, G.Murphy, 91' – Drugi SF koji sam odgledao ovog mjeseca je Tiha zemlja (prvi vidi ispod), film novozelandske produkcije koja me već tko zna koji put nije ostavila razočaranog. Radnja se vrti oko čovjeka po imenu Zac Hobson (Bruno Lawrence) koji se probudi jednoga jutra u 6 i 12 i koji uskoro shvati kako su svi ljudi na svijetu jednostavno nestali. Sve je plod eksperimenta koji se tamo na Novom Zelandu isprobavao i stvari su pošle naopako, tako što je došlo do efekta u kojem na Zemlji više nema nikoga. Radi se o tome da film gledamo iz osobne perspektive protagonista. Od njega naime počinjemo. On je znao da će poći nešto strašno po zlu jer je radio u centru za atomsku fiziku i pokušao je popiti tablete ne bi li se ubio. Kroz dobru polovicu filma mi prolazimo kroz nešto u što je taj čovjek upao, u svijet isti u kojem je i dosad živio, samo što je efekt koji se dogodio izazvao posvemašnju samoću. Doskora on susretne još dvoje ljudi, najprije ženu i potom muškarca maorskog izgleda koji su također bili na rubu smrti. Možda nas to vodi do pretpostavke da je njihova samoća izraz prijelaznog stanja između života i smrti. Kako bilo razmišljamo o paralelnim, uvrnutim, obrnutim dimenzijama.

Primjetio sam da se gledatelji muče ne nalazeći objašnjenja za onakav završetak; pa prigovaraju da je bez ikakve logike i van svakog smisla. Ne bi trebalo nasjesti na takve ocjene, jer nije najvažnije tražiti odgonetku ove misterije. Ključne stvari vezano uz ovaj film, koji je ujedno i drama i znanstvena fantastika, su da govore o čovjekovoj želji da bude odvojen od ostalih ljudi, o čovjekovoj zabuni, čudu i bunilu kad se faktički nađe u situaciji da ostaje potpuno sam, o čovjekovoj neostvarenoj želji da bude nadmoćan, i o borbi sa suparnikom. Netko je rekao kako je trokut (dva muškarca i žena) u ovom filmu potpuno promašena stvar. Upravo se o tome radi, film pokazuje kako je to kad bi čovjek ostao s drugim čovjekom sam na zemlji. Protagonist radnje radije se ide ubiti nego li da bude ljubomoran kad je shvatio da žena izabire drugoga. Svaki put kad se ubije čovjek pređe u neki drugi svijet (kao mjesto koje je urađeno kao Saturnov mjesec) sa kojeg čovjek opet kreće sam. Ovaj film je o samoći kojom isijava svemir. Moguće je složiti se da ima nevještih momenata, s ovog ili onog aspekta, ali nedopustivo je film poništiti sa apsolutnim negativnim ocjenama kao 1 ili 2.

Trailer

--------------------------------------------------------------------------------------------------



(Moja ocjena: 6/10)
(IMDb ocjena: 6.1/10)

'Lifeforce' (1985) V.Britanija-SAD, T.Hooper – Ustvari ovaj SF horor je solidan film, za ljubitelje tog žanra i takve tematike mogao bi proći mnogo bolje nego kod mene; a sad ću kroz svoj osvrt reći zašto meni nije više nego samo prosječan. Nije da ne volim razmišljati o drugim, nepoznatim, inteligentnim svjetovima u svemiru, nije da me ne zanimaju maštovite varijacije i fantastične pretpostavke što bi se dogodilo na zemlji da sa istraživanja u svemiru donesu tri zamrznuta tijela koja počnu utjecati na zdravlje ljudi oko sebe (najprije na stručnjake u centru za istraživanje a onda i šire.) Zanima me i vampirska tematika i fenomen potrebe ili instinkta za parazitiranjem jedne duše na drugoj ili jednog tijela na drugome, kao što se ovdje radi o svemirskim vampirima koji crpe iz zemljana životnu silu i transmitiraju je na svoju leteću platformu u zemljinoj orbiti. Nego što? Izmučio me film čitavom gungulom i svom silom truda da se sve uobliči. Npr. zrake i električni bljeskovi koji frcaju okolo iz sve snage, šarena magnetska polja što se stvaraju kao da se bavimo znanošću a ne pitanjem čovjekovog kontakta sa izvanzemaljskim fenomenom. I nisu problem zombi tijela koja u općoj panici žele proždrijeti svako drugo tijelo ne bi li mu isisali životnu silu, nego potenciranje da mi to odgledamo stalno i ponovo iz jedne scene u drugu. To uvjeravanje je za mene malo previše. U globalu, film nije promašen nego je sa dobrom intencijom i sa smislom koji opravdava vrijeme koje smo proveli zabavljajući se. Poanta koja simbolično 'ide dalje' i putuje svemirom je u tome da životna sila vječno zamrznuta plovi kroz beskonačnost i nalazi čvorove života u kojem ima izvora energije za iscrpljivanje. Što se kreativnosti tiče, film unatoč godini produkcije ne da ne zaostaje za novijim parnjacima, nego im može poslužiti kao primjer. (tako predosjećam, a tako i kažu).

Inače je film iz 'tvornice' (priča, scenarij, režija) provjerenih i etabliranih majstora literarne i filmske SF-horor tematike; britansko-američki tim ovog filma čine Tobe Hooper (režija; Texas Chainsaw Massacre (1974), Poltergeist (1982)..), Colin Wilson (brit. pisac ovog SF-a) i Dan O'Bannon (jedan od najznačajnijih autora scenarija zn.-fantastike i tvorac Aliena). Ovaj film po mojem ukusu inače mi ne bi bio na listi za gledanje, ali ponekad je baš zanimljivo zaviriti i u taj svijet.

Trailer

----------------------------------------------------------------------------------------



(Moja ocjena: 4/10)
(IMDb ocjena: 4.2/10)

'Creature' (1985) SAD, W.Malone – Jedini šaljivi naslov koji sam pogledao ovaj mjesec je Stvorenje. Simpatičan i vrlo naivan znanstveno-fantastični uradak koji me šarmirao do te mjere da mu ne mogu dodijeliti najnižu moguću ocjenu. Pazite ovo: utrka u razvoju svemirske tehnologije između zapadnonjemačke kompanije 'Richter' i američke 'NTI'. Američka letjelica s dva nadobudna člana posade koja se vraća s misije sa Saturnovog najvećeg mjeseca Titana doživi nesreću tako šte se skuca u svemirsku postaju Concord u Mjesečevoj orbiti (a izgleda da ih je izubijalo neko stvorenje koje je bilo u nekakvom jajetu dok su se oni iz zajebancije fotkali). NTI odašilje novu misiju na Titan da rasvjetli događaje. Prezgodno vam je kad u letjelici koja se približava Titanovoj orbiti vidite cure sa trajnom frizurom, a putovanje se vremenski čini kao kad idete iz Novog Zagreba recimo do placa na Dolac (malo gnjavaže s tramvajima ali to je sve). Na Titanu, kad slete, čuju se munje kako sijevaju i meteori padaju s neba kao atomske bombe radioaktvnije i teže nekoliko milijuna puta. I oni se nakon što im se malo ošteti brod ne sa pretjerano mnogo panike pitaju ne bi li mogli ipak! staviti na glavu kacige i malo prošetati unaokolo na -277 celzijusa. (a vi znate da i pilot u najmanjem poljoprivrednom propelercu na Zemlji je vezan i obično ima na ušima bar nešto aparature za vezu sa nekim na zemlji) Dođe i do svađe između kapetana broda i kapetana misije ne bi li svejedno bilo dobro da uzmu i oružje sa sobom. Približava se trenutak, vi se zdušno pripremate, jer vi po naslovu znate da će odnekud iskočiti nekakav užasni elijen.. nema vam veze sve što ste vidli iako vas kamera vraća ponovo u brod na razgovor između cure i frajera koji nju tješi da ipak bude sve dobro završilo, i neka se ne boji da će umrijeti ovdje na Saturnovom mjesecu leda i plina ako mu poveže softver da on javi na Concord na drugom kraju Sunčevog sustava da pošalju drugi brod po njih. Zanimljivo je sve jer vi svu pažnju posvećujete da vidite stvorenje i kakvo mu je porijeklo. Vuče vas vuče, što znači da film ima igru. A onda od nekud iskoči jedini preživjeli usamljeni suludi član njemačke posade čija su tijela, 'by the way', porazbacana ameri zatekli, a ni manje ni više ga igra Klaus Kinski. Odjednom shvatite razliku između glumca za pet para i glumačke veličine glumca s karizmom. Najedanput vi se zagrijete za film i vi stvarno gledate nešto što vam se na prvi mah nije sviđalo. Ne bih želio kvariti doživljaj ljubiteljima ovog žanra, ali teško je oteti se dojmu naivnosti kojom film zrači.
Ovaj SF-horor kronično i akutno pati od bolesti slabe izvedbe. Nije toliko stvar franšize, koliko je stvar grešaka koje se ne daju prevazići ni preboljeti. Film koji je daleko od kudikamo ozbiljnijih SF-filmova koje navodim iznad u svom 'popisu'. Creature je film na koji morate pristati ako se bavite filmom, ako gledate film ozbiljno ili ako volite zabavu uz znanstveno-fantastični žanr. Unatoč mojem niskom vrednovanju, priznajem da se nekad baš dobro zabavim uz poneki ovako banalan film. Jer ipak, u pitanju je mašta. Film je to koji nasljeduje stare cikluse srodnih i pionirskih znanstveno-fantastičnih ostvarenja kao što je stari The Thing From Another World (1951) C.Nybyja i Howarda Hawksa.

Trailer

--------------------------------------------------------------------------------------



(Moja ocjena: 4/10)
(IMDb ocjena: 5.1/10)

'Abominable' (2006) SAD, R.Schifrin – Horor-triler o Bigfootu, stvorenju kao Jeti iz Himalaje, samo s lokacijom u sjevernoameričkim planinama. Radi se o malko ispodprosječnom filmu s kojim sam si išao popuniti jednu večer misleći kako će to biti nešto bolje od onoga što sam dobio. Uvod obećaje: Stariji bračni par na nekoj farmi u planinskom kraju usred noći začuje kako se vani nešto događa među životinjama. Misleći da su kojoti ili medvjed muž izađe van i pronađe neprirodno izmasakrirano tijelo konja. Odmah shvati da tako strašno klanje ne bi počinila obična životinja. Kada dotrči žena sa psom, pas pobjegne među drveće gdje se nešto micalo i začas zacvili nakon tupog udarca. Ljudi začuju nešto užasno kako se želi približiti. Pobjegnu u kolibu, dok se stvorenje približava a pod i pokućstvo im od teških koraka podrhtava.. Film ima presudne horor-momente u kojima gledatelja cima na prepad, ali je priča neuvjerljiva. Solidno je, može se pokušati pogledati, ali je za jedva prolaznu ocjenu. Stvor je urađen vrlo dobro, pa ajmo reći da se isplati ne zaobići pod svaku cijenu.

Trailer

-----------------------------------------------------------------------------------

Oznake: popis filmova_2

- 11:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se