ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

petak, 05.12.2014.

BUĐENJE IZ MRTVIH (2005)

47.BUĐENJE IZ MRTVIH (2005,SRB) Ocjena: 10/10
(Awakening From The Dead); drama
Redatelj: Miloš Radivojević
Scenarij: Miloš Radivojević
Glazba: Kornelije Kovač
Snimatelj: Radoslav Vladić
Uloge: Svetozar Cvetković, Ljuba Tadić, Anita Mančić




'FILM O PROPALOJ GENERACIJI KOJU NAGRIZA MRŽNJA MINULIH VJEKOVA'

Iz ovog filma valjalo bi izdvojiti jednu ideju kao točku za predgovor u daljnjoj interpretaciji, jer se prosto nameće kao prepoznatljiva. Ima jedna, kažimo to tako, izreka, vrlo uobičajena u srpskom (i ne naravno samo u srpskom) narodu koja se može izraziti na više načina, a govori je uvijek zadrti otac sinu, a smisao je sljedeći: 'Ja sam te napravio.' , 'Ti si moje govno, a ne ja tvoje', ili.. 'ja sam tebe napravio, a ne ti mene'; Tako otac prezire sina. Tako otac „voli“ sina koji ga eto razočarava. Postoje neki mračni i duboki, kao pod tepih zameteni razlozi iz kojih otac obezvređuje svog sina. Srbija je zemlja koju Srbi zovu Otadžbinom. Zemljom svojih otaca. Otac je u filozofskom smislu nešto kao Subjekt sa velikim 'S', dok sin ako ne sluša poruku svojih očeva zastranjuje, prestaje da bude dostojan. Srbija nikad nije zvanično smatrana majkom, kao što je npr. Rusija Rusima. Ovaj film na ezoteričan način prikazuje kako sve ono što je čovjeku vidljivo u svijetu tobože apolitične stvarnosti, zbilje i „realnog života“ jest zapravo san, prepun pretjerivanja, iluzije, zadrtosti i laži. Pokazuje kako sve što jest, upravo i jest toliko mračno, groteskno i bolesno zbog takvog načina shvaćanja. Iz razgovora između oca i sina, dvojice glavnih likova u filmu, zaključuje se kako ništa u Srbiji nikada i nije postojalo osim vjekova mraka. Vjekovi povijesti i inače nisu ništa doli vjekovi mržnje, rata, čemera i jada, 'obrane' otadžbine s etapama svjetlosti, koje su kao raspukline a u kojima žive te „izgubljene generacije“ koje i ne mogu drugo nego odživjeti taj svoj kratki život osjećajući se kao u noćnoj mori, osjećajući da su i sami samo poput obične more i sramote svojeg zadrtog oca, plemena (prezimena) ili naroda. Veli naš protagonist Miki svojim studentima uz sok i pivo ovako: „ setimo se Andrića koji kaže.. ne smemo da zamerimo našem narodu, čak ni kada greši.. je li dobro tako..? Ne znam..“ Generacijama smo učeni da uzimamo 'narod' kao nešto sveto, nešto u što pripadamo i moramo pripadati smjelo. No je li tko pitao, je li sve to dobro? Je li baš zastvarno svima to tako lijepo svijetli ko u betlehemskoj štalici ili ipak neki crni ili crveni ili zeleni gavrani sjede sastrane na crnim granama ponad svježe otkopanih grobnih jama? Grobovi su različiti, sa zvijezdama, sa križevima, svih boja i ideologija; jedne slave druge ignoriraju. Kad će netko doći zapaliti svijeću običnom čovjeku koji je umro kao socijalni slučaj, onome što nije bio ni četnik ni ustaša ni partizan. On, Miki, je eto sada mrtav posjetio svoje prijatelje iz života, a ovi pojma nemaju da je ovaj umro. Takva je stvarnost. Ljudima su stvari, zajedno sa životima otišle u krasni kurac. Rakiju piju kao vodu, a opet, veli Mikijev drug iz škole (sada doktor) dok s njime ispija po čašicu američkog viskija ovako: 'Dobro je da pijemo viski, da pijemo rakiju bi se valjda pobili, ovako samo seremo..' Zaključujem: Koja brutalna istina: Zaista mnogo seremo, zvali se Srbi, Bosanci ili Hrvati.' Kakve li pozitive? Jedni drugima saopćavamo – „ ..zar ti ne bi krao da si na njegovom mjestu? Daj ne seri.“ U tim generacijama poživi netko za koga bi se moglo reći da taj čovjek osjeća, ljubi, želi da istinski pošteno i pravedno misli i radi; a takav netko odmah se utopi u živom blatu vlastitih usuda, u razočaranju kad otkrije da je svaka možebitna renesansa uzalud. (jebi se ti i tvoja ljubav – poručuju nam sa govornice u saboru/skupštini, bitni su stolci! - i to doslovno – stolice – živjele nam institucije). Ovaj film govori kako renesansni čovjek jednog naroda nigdje nije toliko osuđen na smrt kao što je to slučaj u srpskog naroda. Neki narodi imaju svoju renesansu na fasadama svojih gradova, na licima svojih žena, u nošnjama susjednih naroda, u jezicima koji se šire; a srpski narod svoju renesansu ima na grobljima, u zagrobnom svijetu, među mitološkim bićima vampirima. Njezin (renesansin) cvijet procvjeta samo u rijetkim trenucima primirja ili kada dođe do izneneadne tišine među zaraćenim šovinističkim nepismenjakovićima, nosiocima 'režima', kada pojedinac izađe iz groba i pokaže da je on – renesansni čovjek – tu. Izvanredna je simbolika u ovom filmu; glavni lik, Miki (S.Cvetković) izlazi iz groba tek što je umro, upravo u vrijeme NATO-vog bombardiranja Srbije. On obilazi sve koga je u svom životu imao, kako bi u to kratko vrijeme izvršio jednu osobitu zadaću koju nije za života učinio. On, zapravo renesansni čovjek, dolazi ispuniti ono što nikada nije bio u stanju za života, dolazi s ljudima podijeliti svoju zagrobnu prosvijećenost, objaviti im to posvemašnje stanje koje se poput olovnog neba nadvilo nad Srbiju, reći im kako je – iznijeti im svoje tajne o ljubavi, o prijateljstvu i potrebi da se ljubi, da se stvarno živi bez mržnje. Međutim on tek sad saznaje pravu sliku istine, on saznaje svu kob naroda s kojim je živio i iz kojega je proistekao. Taj narod alegorijski je prikazan kroz ljude koje Miki posjećuje iz mrtvih; tu su Zoki, stari prijatelj koji živi kraj rijeke i po cijele dane pije, a zapravo je neostvareni umjetnik koji svoja remek-djela skriva negdje u podrumu; tu je drugi školski prijatelj Rale, koji je policijski inspektor u isto vrijeme u službi državnog aparata (Miloševićev portret u uredu) i u službi kriminalnih krugova, pa stari Mikijev otac (glumi briljantni Lj.Tadić) kojeg izjeda rak - koji je jedva živući ali nesalomljivi tvrdi simbol zatucanog srpskog političkog ideološkog korpusa koji se vječno hrani pristašama i glasačima takvim kakav je sam taj otac. Ustvari oni su živi-a-mrtvi, a ne on koji je ustao iz groba. On njih nalazi 'mrtve' jer ne žive oni nego ideologije i oni što vedre i oblače, raspolažu njima, običnim Srbima. Riječi tog oca, njegov izraz lica dok sina naziva govnom je poput nesalomljivog bedema mračne strane srpske historije. Miki je prolaznik, predstavnik Lazara koji je ustao u Srbiji, i koji je odlučio: ostvarivši deziluziju na ovom svijetu, te stoički počinivši i grijeh i zločin, odlučio vratiti se u svoj grob. Tako je moralo biti. Pojasnimo: Miki se digao iz mrtvih kako bi posjetio svoje voljene, kako bi vidio svoju prvu neprežaljenu ljubav Hrvaticu, kako bi utješio muslimanku, služavku njegovog oca koja je u ratu izgubila brata, kako bi zagrlio prijatelja i kako bi pronio glas o nekakvoj istini u toj mračnoj napaćenoj zemlji; došao je pronijeti vijest o ljepoti i životu, o svemu što zapravo živi u smrti i snu srpskog roda; a u tom drugom bivstvovanju na zemlji, među svojim ljudima, naučio je da jedino što vrijedi je ubiti i njih i sebe. Počiniti i zločin i grijeh. Vratiti se u grob, spoznavši da sve što vrijedi za života je na grob se posrati. Brutalno i gadljivo, zar ne?

Dok se gleda ili piše o ovome filmu osjeća se jeza u žilama, osjeća se jauk žrtava jedne sahranjene generacije i generacije koja se i dalje sahranjuje; ne samo u Srbiji, nego na čitavom raspadnutom tijelu, strvini bivše državne tvorevine Jugoslavije. 'Buđenje iz mrtvih' jedan je, ako ne i najbolji srpski film koji sam do sada pogledao. Na trenutke u meni je nešto progovaralo kao da se samo od sebe istiskuje: ' Ove nema nigdje, ovo jebeno nema na svijetu nigdje..' Tako je šaptalo. Ima možda, ali ovako ludo sivo, crno, bolno i sjebano kao što je tu tako nema nigdje. Scena u kojoj Miki odbaulja u šumu namočenu snijegom kako bi benzinom polio i spalio svoje najmilije što je imao, album sa slikama svoje porodice, i kada povrati na sve to – je vrh vrhova. Pljunuti Kafkin svijet na balkansku potenciju.

Nema nikakve dvojbe – film je izniman, odličan i ja ga preporučam.

(GROBLJE-KOSTURNICA IDEOLOGIJA)

(STVAR POVIJESTI, VRAGA I BOGA)

(IZLAZAK IZ GROBNICE I)

(IZLAZAK IZ GROBNICE II)

(NAD SVOJIM SPOMENIKOM)

(NAD SVOJIM SPOMENIKOM II)

(SLUZAVI SVIJET ŽIVIH)

('ANDRIĆ JE REKAO... JE LI DOBRO REKAO? NE ZNAM...')

(MIKI (SRBIN) I NJEGOVA LJUBAV (HRVATICA)='ZABRANJENA OBITELJ')

(OTAC: "GOVNO JEDNO, MORAO SI DA ŽENIŠ ONU.. MOGO SI DA OŽENIŠ NAŠU..")

('PA KAKO SI MI TI?')

(MIKI:'A ETO TAKO, VIDIŠ I SAM, ŠTA DA TI KAŽEM..')

('VIDIM VIDIM.. NE MORAŠ NIŠTA DA MI PRIČAŠ, NE MORAŠ TI MENI A NE MORAM NI JA TEBI..')

('E MOJ MIKI, OTIŠLI SMO U PIČKU MATERINU..')

('ZNAŠ DA SAM RAZMIŠLJAO OZBILJNO DA SE ZAPALIM NA TERAZIJAMA..')

('ŠTO SE NISI ZAPALIO?..')

('PA NE ZNAM.. NE ZNAM..')

('UVIDIO SAM VELIKU DOZU NEORIGINALNOSTI U TOME.. LJUDI SU TO RADILI, RADE I RADIT ĆE..')

(SMUČILO MU SE USKRSLOM DOK JE SPOZNAO RAZINU PAKLA NA ZEMLJI)

('VUPREM OČI VU TO NEBO VISOKO..')

Oznake: Miloš Radivojević, drama, srpski film, 2005, 10/10

- 17:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se