ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

subota, 29.11.2014.

HENRY & JUNE (1990)

46.HENRY & JUNE (1990, USA) Ocjena: 9/10
(Henry i June); biografski, erotski, drama
Redatelj: Philip Kaufman
Scenarij: Philip & Rose Kaufman, Anais Nin (knjiga)
Glazba: Mark Adler
Snimatelj: Philippe Rousselot
Uloge: Fred Ward, Uma Thurman, Maria de Medeiros



(NAPOMENA: ako se netko susreće prvi put sa imenima H.Miller i A.Nin bolje da zaobiđe Wikipediju, nego je bolje da odmah posegne za ovim filmom ako već ne za Millerovom knjigom; moje mišljenje je da umjetnosti i doživljaju umjetnosti nizanje podataka iz nečije biografije samo škodi)

'KAKO BI PREKRASNO BILO OVO POGLEDATI U NEKOM MALOM KINU'

Pariz, 1931. Anais Nin (M.de Medeiros), još u ranijoj mladosti gubi nevinost sa današnjim suprugom, poslovnim tipom Hugom (R.E.Grant), upoznaje slobodoumnog i životnog pisca Henryja Millera koji radi na svom romanu 'Rakova obratnica' u kojem ulogu ima i alter-ego njegove žene June (U.Thurman) s kojom putuje u Europu. Anais Nin, voli Lawrenceovu knjigu 'Ljubavnik Lady Chatterly' svojevrsni standard erotske literature tog vremena. Prepuna je erotske fantazije i sva pršti od seksualnog naboja kojeg nikada nije izvukla iz sebe dalje od svojeg intimnog dnevnika. Da sebe još nije istinski ni upoznala osim kroz seks sa suprugom onako en face, ona svoje prvo duboko seksualno buđenje pronalazi u boemski tajanstvenoj Henryjevoj ženi June, a sve proživljava sa Henryjem.

Umjetnost (književnost) i odnos Henryja Millera i Anais Nin odraz su slike svijeta koja je erotska, seksualna, napaljena, koja se odnosi na privlačnost i želju za istraživanjem u ljepotama, peludu, nektarima i užicima svoga ljubavnog partnera. Njihov spontani ljubavnički tjelesni i izvantjelesni odnos odvija se na tragu prekida sa tradicijom sakrivanja u duge suknje do nožnih članaka, raskid sa tradicijom imperativa konzumacije seksa isključivo na bračnu noć (a u braku rijetko, više nikad, ili samo zbog rađanja 'plodite se i množite'), sa kulturom diktata novca i sa kulturom vraćanja na kanone nepovrijedivog logosa koji je nepromjenjiv i zadat od strane Boga. Njihov seksualni život, oni sami ga tako percipiraju, je vječno traženje jednoga u drugome. Međutim, seksualnost ima i svoju rušilačku i ubilačku narav; svaki put dok se predaje An'ais svog ljubavnika istom i izdaje. Nakon stare avanture žudi za novim drukčijim izazovom erotike. Čini se kao da svaki put svog ljubavnika nakon seksa ostavlja mrtvog u krevetu. A on se ne osjeća izdat nego ponovno juri za njom, kao da je još neistražena, dalja i tajanstvenija nego ikada. I to sve ne osjećajući krivnje što je ljubi na način što želi još bolji seks sa njom.

Mnogo je onoga što mi je upalo u oči između pročitanoga od komentara različitih ljudi nakon odgledanog filma Philipa Kaufmana 'Henry & June', a što mi se čini kao nedobro viđenje. Prvo i osnovno, publika koja sjedi i gleda film s čisto moralističke pozicije će u tom smjeru komentirati scenarij, radnju, postupke i ponašanje lica u filmu. Možda ne više, ali barem desetak sličnih komentara iščeprkao sam surfajući po netu, a koji se odnose na lukrativnu, koristoljubivu, paklensku crtu Anaisina karaktera koja kao krvopija iskorištava muškarce i žene u filmu na emocionalnu, duhovnu i moralnu štetu svoga supruga, bankara Huga. Slično, postoji krivo shvaćanje Henryjevog lika, kao ružnog prasca koji iskorišćuje žene tražeći od njih samo puteni užitak i seks, da je tipična američka svinja koja se preserava itd. Naprotiv, u filmu u jednom navratu on čak jasno daje na znanje svojoj novoj ljubavnici Anais, da ga smeta kad ona govori 'jebao si me i jebeš me'. On u kinu sjedi sam i plače na nijemi film 'Stradanje Ivane Orleanske' dok se svi u sjedalima imperativom romantike svojega doba uvjetovano grle i ljube 'jer se to tako i na filmu radi' (ljubi). Henry Miller nije samo obični 'fucker' kojemu je 'njegov džoka' centar svijeta, što će reći – lik pisca H.Millera u ovome filmu ne valja gledati kao da se radi o negativcu i rušitelju djevičanskih bedema, kao da se radi o Jokeru iz 'Batmana' ili Lexu Luthoru iz 'Supermana'. Svijet je H.Millera prosudio olako po nekakvoj ukupnoj poganoj slici koja je o njemu proizašla. Treba početi osjećati i misliti o onome kako on piše. Uostalom što fali ako njegov 'džoka' njemu i predstavlja centar svijeta ako njome usrećuje drugu polovicu svijeta, u ovom slučaju svoju ljubavnicu Anais. Taj seks je obostran, ali je i priroda takva da zahtijeva poraz drugog muškarca. 'Pogani' jezik u književnim radovima je opet nešto drugo i moguće ga je svakako interpretirati.

Lik Henryja Millera, pa neka bude 'ružan i zao' dođe vam nešto kao ukupnost obrnute svijesti prema gledanju na erotiku, strast, ljubav i seks, pa čak i platonsku romantiku, od one kako ju gledaju onodobni glasnici i zastupatelji vremena u svojoj lijepoj književnosti, umjetnosti i općenito javnom životu. Lawrence ili Miller je samo jedan, kao što su 'prokleti pjesnici' kao naš Kamov rijetke ptice u moru starih pisaca visokog cilindra i zašpičuljenog brka što su visili na promenadama po gala večerima i svjetskim izložbama. A opet, Henry, za jedne zadimljene zdravice u malom pariškom kružoku autoironično i sladostrasno kao sam dionizijski poslanik govori Anais koja je inspirirana H.D.Lawrenceom : 'Tko sam kvragu ja da prigovaram Lawrenceu, on želi osloboditi književnost.. a potom dok sa radija usred swing prijenosa uleće Adolfov pozivno-odzdravni poklič za boj – 'Sieg – Heil!, Sieg Heil!' – Henry tiho domeće: ' Ma jebeš Hune!' , ustaje na noge i zapleše. On kao da je nadišao tugu i bol 'prokletih' boema i oživio ideju radosti živog 'jebe mi se' za sve autoritete. Tko da mu naređuje kako će i s kime ljubovati? Adolf? Zvonar crkve Notre- Dame? Liga naroda za ova i ona prava i toleranciju?

Ne bih želio raspredati naširoko o svim drugim aspektima i mogućnostima gledanja na ovaj film. Bilo bi dobro da pogledate ovaj film. Ova erotska drama je film o vremenu koje je bilo takvo kakvo je bilo (prva pol. 20. st.) – takvo je bilo mnogo prije, a takvo je vrijeme u dobroj mjeri i danas – slijepo, pokoreno i porobljeno; to je film o seksualnoj energiji, o životu kroz seksualnost, o ženskoj seksualnosti i o muškoj seksualnosti, o percepcijama, o fantazijama, o iskustvima, o željama i eksperimentiranju.. o ravnopravnoj mogućnosti ljubavi uz nesputanu seksualnost, o Henryju Milleru, June, o lažima, istini i Anais Nin. I naposlijetku, da zaključimo – ovaj film nije puka biografija gospodina Henryja Millera ili Anais Nin.

--------Kratki književni intermezzo-------

H.Miller: 'Rakova obratnica'

„ Jesen je moje druge godine u Parizu. Poslali su me ovamo zbog nekog razloga, koji još uvijek nisam u stanju dokučiti. Nemam novaca, nemam prihoda, nemam nade. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Prije godinu dana, prije šest mjeseci, mislio sam da sam umjetnik. Više to ne mislim, 'sad jesam'. Sve što je literatura, otpalo je od mene. Nema više knjiga koje treba napisati, bogu hvala.

Što je onda ovo? Ovo nije knjiga. Ovo je optužba, kleveta, osobna uvreda. Ovo nije knjiga, u običnom smislu te riječi. Ne, ovo je neprekidno vrijeđanje, ispljuvak u lice Umjetnosti, noga u tur Bogu, Čovjeku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Ljepoti… čemu god hoćete. Ja ću vam pjevati, možda malo neskladno, ali pjevat ću vam. Pjevat ću vam dok crkavate, plesat ću nad vašom prljavom lešinom…


Da biste pjevali morate prvo otvoriti usta. Morate imati pluća i ponešto poznavati glazbu. Nije potrebno imati harmoniku ili gitaru. Bitna je stvar 'htjeti' pjevati. Prema tome, ovo je pjesma. Ja pjevam.


Tebi, Tanja, pjevam. Bilo bi mi drago kad bih mogao pjevati bolje, melodioznije, ali onda nikada ne bi pristala da me slušaš. Čula si druge kako pjevaju i oni su te ostavili hladnom. Pjevali su ili previše lijepo, ili nedovoljno lijepo.“

……

„ Svijet je rak koji sam sebe izjeda… Razmišljam o tome kako će onda, kad se velika šutnja spusti na sve i sva, glazba konačno likovati. Kad se sve opet povuče u utrobu vremena, obnovit će se kaos, a kaos je partitura na kojoj je ispisana stvarnost. Ti si, Tanja, moj kaos. Zato ti i pjevam. To čak nisam ni ja, nego svijet koji umire, odbacujući košuljicu vremena. Ja sam još uvijek živ, udaram nogama u tvojoj utrobi, stvarnosti na kojoj se piše.

Polako tonem u san. Fiziologija ljubavi. Kit s penisom od dva metra, koji se odmara. Šišmiš – penis libre. Životinje koje imaju kost u penisu. Dakle, doslovno tvrd ko kost… 'Na sreću, kaže Gourmornt, u čovjeku se izgubila koštana struktura.' Na sreću? Da, na sreću. Zamislite samo ljudsku rasu kako hoda po svijetu s podignutom košću. Klokan ima dvostruki penis – jedan za radne dane a drugi za blagdane. Drijemam….. “


(Ovaj roman je bio više godina zabranjivan)

Film je inače primarno iz Anaisine perspektive pa je možda trebalo da ovdje stoji literarni umetak iz njezine knjige, a ne iz njegove. Pa ipak, kad pitate vašeg filmskog blogera, on radije čita Millera, a gleda fino nijansiran i dimenzioniran erotski film.

(AN'AIS U ORMARU PRONAŠLA UZBUDLJIVE SLIKE)

(SLIKA NEPOZNATOG VLASNIKA)

(SLIKA NEPOZNATOG VLASNIKA)

('U ORMARU POSTALA SAM UPOZNATA SA BESKRAJNIM VARIJACIJAMA SEKSUALNOG ISKUSTVA..')

(U NJOJ JE PROBUĐENO NEŠTO ŠTO JE U SVIJETU ODAVNO ZASPALO)

(S LIJEVA NA DESNO: HUGO, AN'AIS, HENRY)

(HENRY: 'PO MENI, SEKS JE PRIRODAN. KAO ROĐENJE ILI SMRT..')

(UOČILA 'TAJNU' NA HENRYJEVU ZIDU)

(JUNE)

('ZDRAVO MALA, ĆOŠKARIŠ?')

(HENRY I JUNE- KAKO JE PROZREO NJENU PRIČU)

('A ONDA SAM SHVATIO..MAZNULA JE CIJELU PRIČU..')

(ONA SLUŠA: KAO VJEČNO ZAČUĐENO BIĆE)

('MRZIM MUŠKARCE KOJI SE BOJE ŽENSKE SNAGE..')

('NE PLAŠIM SE TVOJE SNAGE! DOPADA MI SE!')

('OVO NISAM JA.. ISKRIVIO SI ME..')

('NARAVNO DA SI TI.. TO SI TI U MENI..')

('TI SVE PORUŽNJUJEŠ! TEBI JE SVE ŠALA! TI SI SRAMOTA ZA PISCA!')

('TI NISI ČOVJEK! TI SI DIJETE! ISKORISTIO SI ME, JEBAČU!')

(EKSPLOZIJA-BOJA KRVI NA ZIDU STRASTI)

('STID ME JE TVOJIH OČIJU..')

(LIJEPA KAO SAN)

(VRTLOG STRASTI)

Oznake: Philip Kaufman, Uma Thurman, erotski, drama, 1990, 9/10

- 18:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.11.2014.

AGAINST THE WALL (1994)

45.AGAINST THE WALL (1994,USA) Ocjena: 7/10
(Licem prema zidu); TV-film, drama, triler
Redatelj: John Frankenheimer
Scenarij: Ron Hutchinson
Glazba: Gary Chang
Snimatelj: John R. Leonetti
Uloge: Kyle MacLachlan, Samuel L. Jackson, Clarence Williams III




'POBUNA U ZATVORU ATTICA 1971.'

Uglavnom trljam ruke na komplicirane filmove, manje na one tipa based on the true story. Ali ponekad je takav slučaj da zaista film štono bi se reklo drži vodu. Kada igrani film mnogo 'nastoji' da bude zoran, da bude što bliže recimo rekonstrukciji događaja, kada režija ispušta neke neizostavne efekte svjetla, sjene ili nekih nužnih estetskih preinaka da bi se dobio kvalitetan prizor onda iz svega naprosto ne nastane niti dokumentarni film (jer on to nije), a niti dobar igrani film. Pregledao sam na desetke takvih filmova based on the true story a da sam na kraju konstatirao (poslije dva sata prisiljavanja) da film nije vrijedan, kvalitetan i da je konačno u malo čemu dobar. Osim eto u faktu da je temeljen na istinitoj priči. Ispadne vam, naravno, da je 'Conan Barbarin' mnogo uvjerljiviji i bolji film u vezi sa istinom nego recimo jedan takav temeljen na istinitoj priči. Kad hoću igrani film hoću igrani film, a ne nešto što će me uvjeriti da je to igrani film.

Kod ovog mi filma ipak nije bio taj slučaj. Uzimajući u obzir da sam film gledao prije cca 15 godina, i eto prije par dana, ja ne mogu spustiti filmu ocjenu ni u kojem pogledu. Uzroci pobune, dublji i oni koji su skroz vani, protokol i rutina u američkoj kaznionici (popravilištu, zatvoru), energija i bijes zatočenika, neprestani naboj iščekivanja eskalacije da rulja pobijesni, priroda vlasti koja ravna zatvorskim sustavom, psihologija prevrata kad većinski crnački zarobljenici preuzmu vlast nad svojim bijelim uznicima i čuvarima, simbolički prikaz militarističke i policijske politike Sjedinjenih Država.. sve te stavke opis su ovog dobrog tv-filma koji djeluje čak u nekim momentima u filmskom pogledu raskošno. Ovo nije 'Iskupljenje u Shawshanku', ovo nije ni 'Pulp Fiction', a opet pruža osjećaj kao da gledate nešto dovoljno dobro da bude uz bok ovako kvalitetnim ostvarenjima.

John Frankenheimer je režiser čije ime je dobro upamtiti, osim vrlo značajnih filmova koje je režirao poput 'The Manchurian Candidate' (1962), 'French Connection II' (1975) ili 'Ronin' (1998), i po većem broju dobrih tv-filmskih ostvarenja. Uz njegovo ime nalazimo niz glumačkih imena koja su osvjedočeno značajan dio filmske umjetnosti, a naročito vezano uz film akcijske i trilerske dramaturgije. Tome u prilog ide i popis glumaca u ovome filmu: Kyle MacLachlan (Blue Velvet, Twin Peaks), Samuel L. Jackson (Pulp Fiction), Clarence Williams III (upečatljiva faca u više sporednih uloga), Frederic Forrest (Apocalypse Now), Harry Dean Stanton (Paris-Texas, Repo Man), i izdvojimo za ovaj put još samo živopisni 'pljunuti robijaš' Danny Trejo (Machete).

Rip filma koji sam obrađivao nije naročito čist pa se unaprijed izvinjavam zbog slabije kvalitete slika. U ovakvoj vrsti filmova mnogo više mogu kazati slike nego riječi, stoga evo kako film izgleda...

('CRNAC ĆE POSLATI PORUKU DA NE VJERUJE VIŠE U OKRETANJE DRUGOG OBRAZA' ; MALCOM X)

(MLADI MICHAEL SMITH - IZLAZAK IZ HIPIJEVSKE FAZE)

(PRVI DAN NA POSLU ZATVORSKOG ČUVARA - S UJAKOM EDOM)

(RUTINSKA PROVJERA NOVIH ZATVORENIKA)

(NADREĐENI WEISBAD 'ČITA' BUKVICU ZATVORENICIMA)

((NEISKUSAN) '.. NEĆE DA IZAĐU..?!')

(UŽASNI POGLEDI STROGO TRETIRANIH ROBIJAŠA)

(MIKEOV ĆALE U MIROVINI VODI KAFIĆ)

(KOD STAROGA U BARU - PALICA:SIMBOL SPORTSKO-KAŽNJENIČKE ZEMLJE)

(STARI - RADIO 25 GODINA U ATTICI - ZABRINUT ZA SINA)

(VEZIVANJE-SVAKODNEVNO JEZIVA BLIZINA SA ZATVORENICIMA)

(TEŠKO PODNOŠLJIVO FIKSIRANJE)

(PORUČNIK IZDAJE NAREDBE...)

('SADA MU RECI DA SKINE HLAČE...')

('..SKINI IH..')

('SADA MU RECI DA RAŠIRI GUZOVE..')

('IMAŠ LI TI PORODICU ČOVJEČE? DA LI IM NAVEČER KAŽEŠ ŠTO SI RADIO?')

(USKORO ČUVARU SMRSKALI GLAVU ČELIČNIM VRATIMA U OPĆEM METEŽU)

('DUHOVNI VOĐA')

(.. I 'RATNI VOĐA' ZAUZELI ATTICU)

(NEPRIJATELJI U ŽIVOTU-PRIJATELJI U SMRTI)

(ODGOVOR VLASTI)


Oznake: John Frankenheimer, Kyle MacLachlan, samuel l. jackson, tv-film, zatvor, 1994, 7/10

- 10:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.11.2014.

WHERE THE SIDEWALK ENDS (1950)

44.WHERE THE SIDEWALK ENDS (1950,USA) Ocjena: 7/10
(Na rubu zakona): film-noir
Redatelj: Otto Preminger
Scenarij: Ben Hecht, Victor Trivas (adaptacija), William L. Stuart (roman)
Glazba: Cyril J. Mockridge
Snimatelj: Joseph LaShelle
Uloge: Dana Andrews, Gene Tierney, Gary Merrill



Klasični film-noir u većini slučajeva obiluje značajnim ljudskim psihološkim temama, a zapravo životnim nabojem pojedinca koji se provlači kroz podzemlje društva nalazeći se u najrazličitijim ulogama i odnosima. Danas u tekstu ne bih govorio o konkretnim detaljima same priče nego bih odmah malo o samoj poanti. Da ne duljim – radi se o policajcu Marku Dixonu (D.Andrews) koji je sin okorjelog kriminalca i gradskog mafijaša koji je u svoje vrijeme uveo u posao cijelo pokoljenje kriminalaca, a s kojima sin, Dix, danas obračunava ne birajući metode – dakle, vrlo brutalno. U Marku dominira nešto kao edipov kompleks koji divlja njegovim identitetom, kompleks u vidu ćudi ubojice i lopova koje se ovaj ne može osloboditi. Sve se svodi na njegovu mržnju prema samome sebi, zbog unutarnjeg kompleksa koji pokreće njegove gene da rade isto kako je i njegov pokojni otac radio. Dok istjeruje 'pravdu' u ime zakona za koji radi on nasilno pokušava dokazati sebe kao drugog čovjeka, kao posebno i unikatno biće, sasvim odvojeno od nasljednih svojstava svoga oca. Međutim obadvije strane zakona – onaj zakon Podzemlja (kriminalni) i ovaj zakon Reda i Vlasti (policija) imaju istovjetnu narav. Ni na jednoj strani ne postoje uvjeti za razvoj i samospoznaju čovjeka, pogotovo ne na način Marka koji pokušava 'osloboditi sebe' metodama i putem istjerivanja pravde s pozicije policijskog službenika. Događat će mu se kao za inat upravo suprotne situacije, upast će u zamku 'mračne' i 'uklete' stvarnosti kakva jest u okvirima prirode ljudskih i društvenih zakona – upadat će u sve veći košmar u kojeg će se sam zakapati. Mark ne pripada niti jednoj strani dok se tako sam sebi dokazuje, a dok želi ipak pripasti strani zakona u ime kojeg želi raskrstiti sa kriminalnim miljeom. Situacija u kojoj on živi i muči muku nikako se ne može razriješiti; sve što vrijedi u tom životu mračnih perspektiva mučnog, mračnog grada je razabrati ima li ijedan dobar razlog za koji vrijedi živjeti. Čini se da je to ljubav žene koja ga jedina zna razumjeti. (G.Tierney)

Ovaj film možda jest jednostavan, u nekom pogledu je mogao biti produbljen do razine na kojoj bi se radilo o izvrsnom ostvarenju, pa svejedno ostavlja dojam filma u kojem mi vrlo jasno crno-na-bijelo možemo raščlaniti tri osnovne prirode svijeta u jednom gradu sa svim njegovim institucijama: tu postoje uvijek – zakon, društvo i pojedinac. Jedan zakon uvijek stoji iznad prava i pravde kojim se bavi društvo – Jedno društvo uvijek funkcionira na principu hijerarhije, lojalnosti i oportunizma – i jedan pojedinac će uvijek živjeti tu negdje s nevidljivim lancima i okovima oko svoje duše, mučen i progonjen pitanjima o samome sebi i svijetu u kojem je primoran živjeti zbog jačih autoriteta.

O takvim stvarima progovara, i takve stvari prikazuje tonom i slikom klasični holivudski noir film koji je u vremenu 1950-tih ušao već u svoje zrelo razdoblje. Film noir 'bogat' je mrakom, okriljem mraka, izvana i iznutra, u čovjeku i izvan njega; film noir u neku ruku je prikaz mračnog lica svijeta 'odromansirano', otpakirano i priređeno za dramsko prikazivanje sa svim prepoznatljivim tipovima ljudi i ponašanja u stvarnom životu. U tim filmovima oživljava nešto što počesto mislimo da su samo fraze i bajke; fatalne žene, ljudi s grižnjom savjesti, zasljepljeni osvetnici, ljudi u bijegu, u traganju za slobodnim životom itd. Crtice o ovom žanru mogao bih nastaviti kroz nekoliko narednih neizostavnih noir-naslova iz te ere u dogledno vrijeme.

(POJEDINAC VS 'DVIJE STRANE ZAKONA')

(DOSLJEDAN U POTRAZI ZA KRIMINALCEM)

(PREDOSLJEDAN - SLUČAJNO UBIO)

(PROGONJEN SAMIM SOBOM)

(MORA ZAMESTI TRAG)

(SUMNJIV SVOME PARTNERU)

(BIVŠA ŽENA UBIJENOGA MU VJERUJE)

(NI NA VEČERI NEMA MIRA)

(PRONAŠLI TIJELO)

(POLICIJA OPTUŽILA NJENOG OCA)

(ŽELI SAM ISTJERATI PRAVDU NA ČISTAC)

(NJEZINA PAŽNJA NAKON ŠTO JE POKUPIO BATINE)

(NEMA SNAGE DA JOJ KAŽE ISTINU)

Oznake: Otto Preminger, Dana Andrews, Gene Tierney, film noir, 1950, 7/10

- 09:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.11.2014.

JESUS DE MONTREAL (1989)

43.JESUS DE MONTREAL (1989, CAN-FRA) Ocjena:9/10
(Isus iz Montreala); drama, satira
Redatelj: Denys Arcand
Scenarij: Denys Arcand
Glazba: Jean-Marie Benoit, Francois Dompierre, Yves Laferriere
Snimatelj: Guy Dufaux
Uloge: Lothaire Bluteau, Catherine Wilkening, Johanne-Marie Tremblay




'BITKA IDEOLOGIJA ZA MONOPOL NAD LIKOM KRISTA, IDOLOM ŠIROKE PUBLIKE'

Dok sam gledao ovaj film, sistematski sam razmatrao ideje o kojima se u njemu radi i o kojima se tu progovara, te si sve te ideje u glavi pokušao pobrojati, sortirati i konačno odabrati najdominantniju. Dok mi se taj proces vrtio u glavi, kako su ideje skakale po virtualnoj ranking ljestvici polagano sam počeo shvaćati koliko ovaj film ustvari moram svrstati među najvrhunskija ostvarenja. Vrlo brzo sam shvatio da ovaj film o Isusu nije primarno religijski film, dakle nije ni spektakl, niti kakva klasična adaptacija; shvatio sam da se ne radi ni o filmu koji bi bio nešto kao 'moderna' inačica Isusa u vidu kakve rock opere; sve je ustvari upućivalo da je glavna ideja ovog filma 'o Isusu' ideja koju valja izdvojiti, a to je nešto što se zove 'faktor medija' u jednom vremenu iz kojeg struji silna moć utjecaja na mase. Sjetio sam se poznate Marxove izreke 'Religija je opijum za narod'. Dakle radi se o filmu koji tematizira 'medij' kao izvjesni opijum za narod (koji može biti bilo što: npr. dramska predstava Kristove muke, tv-reklama za pivo, ili liturgija prema starom crkvenom običaju). Medij je prenositelj informacije širokim masama, a zapravo je ništa drugo do sredstvo širećeg državnog ideološkog aparata. Iz ovog filma proistječe ideja kako je svijet univerzalan, i kako poruke medija (izravne, sublimirane ili kamuflirane) kao sredstva moćnih instancija vlasti jesu glavni pokretač i ravnatelj masa, mnijenja i svih civilizacijskih društvenih kretanja. Posebno, ovaj film, Isus iz Montreala odnosi se na modernu današnjicu u kojoj se taj medij, to sredstvo, ta uloga opunomoćenika na 'proizvodnju slike i prikaza stvarnosti' nalazi kao na stolu za igranje stolnog tenisa između Svijeta sekularnog i Crkve kao čuvara kanona kršćanske religije. Čini se kako se cijela jedna bitka vodi na tom polju za tako vruć kolač, kakav bi bio prevlast nad medijima. Naročito u vremenima i u okolnostima poretka kapitalizma. Ma kako da okrenete i jedna i druga strana su jedna drugoj konkurencija: crkva prodaje svoje piete , čisla i krunice za par dolara, a svjetski trgovački lanci zabave i 'slobode' prodaju svoje kino-projekcije, pop-koncerte, i drugo sa svim popratnim marketinški našminkanim magnetičnim materijalom.

U Isusu iz Montreala u središtu te dvije, dozvolit ću si da kažem 'zakrvljene strane', našla se skupina dramskih umjetnika koja ustvari ne uspjeva da bude nezavisna. Oni priređuju dramsku predstavu o životu i muci Isusa Krista po narudžbi montrealske crkve, a na drugoj strani, pošto je cijeli performans otvoren za javnost u cijeli projekt se upletu sponzori, financijeri, trgovci željni zarade, televizijska mašinerija; svi kako bi družinu angažirali u svojem lancu medijske promidžbe. Družina umjetnika-glumaca je otvorena uma, odgovara zahtjevima publike i vremena i plijeni opće zanimanje, pomamu pučanstva. Ali, opet, ubrzo se vidi da umjetnikov um i izraz nadilazi shvaćanje kolektivne konzumerističke svijesti obožavatelja koji religijski (opijeni) pristupaju svakoj ideji. Daniel, koji je dramaturg, osnivač družine, (kao prema židovima) 'vanbračni sin', upravo kao Isus Krist sa svojim učenicima ustaje svojim izrazom, svojom rječju otvoreno buniti se i koriti izrabljivače slobodne umjetnosti, te lihvare, snimatelje reklama i 'trgovce ljudskim dušama' koji sve rade samo u svrhu mahnite prodaje i goleme zarade. On prilikom jednog snimanja, kad njegovu drugaricu iz družine primoravaju da se skine radi snimanja reklame za pivo, kao Isus u Jeruzalemu izaziva skandal rušeći sav snimateljski inventar i rekvizite te tako u konačnici postaje nepoželjan i jednima i drugima – i Crkvi i trgovcima, eksploatatorima ljudskog dostojanstva. Daniel, iako to nikome osim njemu odmah ne postaje jasno, postaje sve više razapet između ideologija. On ne želi postati ono što od njega ideologije pokušavaju napraviti - superstar, zvijezda, ikona novog milenijuma koji će piti Pepsi na gigantskim plakatima. Kako će biti s Danielom (Isusom) na kraju – pogledajte u filmu.

O tome su knjige i znanstveni radovi već napisani, no ja ću ipak uz ovaj film reći samo nekoliko rečenica. Film je o kršćanstvu, tako da ću pojam 'religije' u svrhu ovog osvrta vezati uz kršćanstvo. Religija je od prvih stoljeća, uzmimo od 4.stoljeća nadalje u crkvama 'proizvodila' mnijenje i kreirala svjetonazor čitavim svijetom. Oko toga su se vodile žestoke borbe. Sukobi su bili krvavi. Politika je došla u ruke vjerskih poglavara. Njihov medij bile su kroz stoljeća ikone, freske, glazba, propovijed, hodočašća. To je bila dominantna vlast i 'medij' (ideološko sredstvo) je bio samo u njihovim rukama. Kad je izumljen tiskarski stroj u 15.stoljeću knjiga je počela postajati nešto što više nije u vlasti isključivo samostana, redovničkih skriptorijuma, crkvenih biblioteka itd. Svijet je dolaskom novog vijeka doživio uz gospodarski i trgovački uzlet i kulturni preporod renesansu. Sve tako kroz kompleksne revolucionarno-progresivne vjekove do 20.stoljeća i pojave masovnih elektroničkih medija. Bitka za prevlast nad medijima traje i danas, na kičmi kako 'modernog' Isusa Krista, tako i na kičmi umjetnika koji se mora svim silama upinjati da se otrgne utjecajima moćnih zakona i vlasti – države, Crkve i diktature kapitala. Umjetnika se oduvijek eksploatiralo i koristilo u nečije svrhe.

Ono što je mene osobno pogurivalo i sve više uvjeravalo da ovome filmu zaista vrijedi dati mjesto koje zaslužuje jest spoznanje načina na koji se gore opisani proces odvija – priroda gibanja tog procesa. Princip je sljedeći – to 'reketarenje', Kristom ili Kristom-glumcem-(neslobodnim) umjetnikom između vrhovnih vladajućih Institucija državnog aparata, između ideologija koje si konkuriraju ili se prožimlju i nadopunjuju, a koje su u mimikriji tisuća frakcija, udruženja i stranaka događa se nešto kao domino-efekt, kako u 1.st.n.e. tako i na koncu 20. ili na početku 21. vijeka. Vrijeme, povijest, civilizacija: sve to djeluje kao jedan ogromni nezaustavljivi motor koji žvače i žvače, proizvodi i razara, i tako će dok je ljudi.

(POČETNA SCENA U KAZALIŠTU-SAMOUBILAČKI ČIN)

(UREDNICA TALK-SHOWA:"ŽELIM NJEGOVU GLAVU..", PARTNER: "NJEGOVU GLAVU?")

(KULT 'LAŽNIH' OBOŽAVATELJA)

(PASIJA 20. VIJEKA - U MALOJ CRNOJ KUTIJI ZVANOJ TV)

(KONTEMPLACIJA ČOVJEKA I UMJETNIKA)

(STUDIRANJE PRIJE POSTAVLJANJA PREDSTAVE)

(DANIEL OKUPLJA DRUŽINU-NEKADA IGRALA U PREDSTAVI, DANAS SVEĆENIKOVA LJUBAVNICA)

(NISAM BAŠ NAJBOLJI SVEĆENIK, ALI TO JE PREDSTAVLJALO NAJBOLJI IZLAZ..)

(SINHRONIZIRANO DAHTANJE-PORNOGRAFSKA PRODUKCIJA (GDJE SVE GLUMCI PARTICIPIRAJU))

(GOLEMI EKRAN S PROJEKCIJOM PUTA KROZ SVEMIR)

('TI BI DA IGRAŠ DJEVICU MARIJU?' /PODSMIJEH/)

('POGLEDAJ, SAV TVOJ USPJEH I TALENAT SU U TVOJOJ GUZI.'

(P.PILAT : 'BEZOPASAN...')

(SVEĆENIK: 'ON JE PRIJETNJA GOSPODINE.')

(PILAT: 'KAD BIH SUDIO SVAKOM FANATIKU NA BLISKOM ISTOKU MORAO BIH POBITI POLA POPULACIJE..')

(SVEĆENIK: 'ON GOVORI PROTIV SVEĆENIKA GOSPODINE..')

(...A SVEĆENICI PODRŽAVAJU RIMSKU VLAST.. PRIKAŽITE PRIMJER, RAZAPNITE GA!')

('BOLJE JE ŽRTVOVATI JEDNOG ČOVJEKA.')

('TVOJA SAM ISUSE! SPASI ME ISUSE!!' - GLEDATELJICA NE MOŽE ODOLJETI ZOVU SVOG ŽIVOGA IDOLA)

(EGZAMPLARNO POGUBLJENJE)

('PREDIVNO POGUBLJENJE, PA GDJE STE SE SKRIVALI DA VAS JOŠ NISAM VIDJELA..?'; VIDI SL.3.)

('SVE ŠTO KAŽETE MOŽE SE UPOTRIJEBITI PROTIV VAS.. IMATE PRAVO NA ODVJETNIKA..')

(ISUSU BI DANAS (UZ PRISTANAK MARIJE) POVADILI UNUTARNJE ORGANE)










Oznake: Denys Arcand, drama, satira, kanadski film, 1989, 9/10

- 09:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.11.2014.

BROTHER (2000)

42.BROTHER (2000, USA-UK-JPN) Ocjena: 8/10
(Jakuza/Yakuza); kriminalistički, triler
Redatelj: Takeshi Kitano
Scenarij: Takeshi Kitano
Glazba: Joe Hisaishi
Snimatelj: Katsumi Yanagijima
Uloge: Takeshi Kitano, Claude Maki, Omar Epps, Susumu Terajima




Kontroverzni japanski filmski umjetnik Takeshi Kitano čije filmove gledam posljednjih dana poznat po ulogama tokijskog jakuze, ovaj put s novom adresom u losanđeleskom 'Malom Tokiju', meni osobno u svojem motu ima nešto bronsonovsko. Da ne nabrajam uloge Charlesa Bronsona u kojima nema mnogo verbalizacije, a ima mnogo momenata šutnje sa studijama psihologije lika u brazdama i borama na licu; oni koji znaju dat će mi za pravo. Mi koji smo voljeli i volimo filmove bilo kao što su Bronsonovi akcijski-krimići 'The Mechanic' (1972) ili 'Mr.Majestyk' (1974); ili pak vesterni kao 'Breakheart Pass' (1975) mogli bi voljeti i ovako nešto što radi ovaj japanski majstor sedme umjetnosti. Spomenuta bronsonovska karizma na Takeshiju Kitanu nije ništa manje autentična. Ta hladnokrvnost japanskog gangsterskog bossa oznaka je svakog velikog yakuze koji u sebi objedinjuje – u jednom duhu – vladara (vođu)-ratnika i čovjeka (pravednika) u okolnostima borbe za prevlast. Ono što je u japanskoj tradiciji i kulturi vrlo otvoreno ispoljeno na van kao u nijednoj zapadnjačkoj verziji tradicijskih hijerarhija vlasti jest značaj borbe i ratničkog običajnog kodeksa. U mafijama poput 'Cosa Nostre' ili kolumbijske mafije taj 'kodeks časti' kao da ima više autoritete koji nadilaze mafijaško bratstvo. Na primjer u Coppolinom 'Kumu' institucija kao što je kršćanski tradicionalna obitelj je već 'smetnja' za nešto poput običajnog kodeksa kakav imaju yakuze. Talijani imaju jaku katoličku tradiciju itd. Yakuza, s druge strane, kao da je antipod mafijašu sa zapadne hemisfere – on ne preže da si za najmanji prijestup raspori trbuh kako bi isprao ljagu sa svog obraza. Njegov 'zakon' ne dozvoljava oportunaštvo. U njih je egoizam, licemjerje nešto kao stanje bijega od svoje časti, ubiti nekoga ili iznevjeriti nešto na prevaru kod njih je oličenje slabića – i on se za takav prijestup odmah javno samokažnjava. U filmu je to detaljno i minimalistički veoma oštro prikazano. Neki komentator je dobro primjetio kako je radnja u ovome filmu iznad priče; priča kao da i nije toliko bitna koliko izvedba. Yakuze su gangsteri koji ratuju na polju kriminala gotovo kao bogovi. Zapadnjačkom umu to se može približiti kao bojno polje u Trojanskom ratu, gdje vlada takva lakoća ubijanja. U ovome su filmu iznimno dobro prikazane dvije toliko udaljene, a opet sveprisutne razine ljudskog postupanja i djelovanja: ona hladnokrvnog ubojstva iz najhladnijeg među svim vatrenim oružjima – pištolja (dobro pogledajte zašto!), i ona ljudske dobrote i iskrene brige za drugoga, svodeći čovjeka na biće krajnjeg paradoksa.

A radnja filma ide otprilike ovako: tokijski yakuza Aniki Yamamoto (T.Kitano) prisiljen na progon iz svoje sredine, odlazi u L.A. gdje odsjeda kod svoga polubrata Kena (C.Maki) koji se bavi sitnim kriminalom sa svojom malom naivnom multietničkom bandom, dvojicom crnaca i još nekim valjda Portorikancima. Aniki, čistokrvni yakuza kreće razvijati svoj novi yakuza-klan utemeljen na vrlo tankoj bazi, ali vrlo brzo se nađe na putu najmoćnijih bandi losanđeleskog podzemlja…

Brojni su režiseri pokušavali snimiti kriminalistički/akcioni film s temom yakuza, ali ja još do sada nisam gledao nešto ravno ovome. Iz istog razloga potrudio sam se izraditi u nešto humornijem tonu 'strip-kolaž' slika. Kad krenete gledati film, i kad ga konačno odgledate znat ćete da je film nešto posebno. Itekako je krvav, ali nit' je pakao svih paklova kao što to znaju bit mračniji zapadnjački filmovi, a nit je svjetlo rajske miline. U svemu tome ima neka drukčija nit, koja prikazuje gangsterski film u drugačijem tonu. U ovom filmu pucnji se kristalno jasno čuju, pokreti se osjećaju, moving je izvanredan – ubojit.

Iako u američkoj koprodukciji, osim sredine u kojoj se radnja odvija (Mali Tokyo, LA), teško je iz filma izvući bilo što američko. Američko 'tlo' sa svojim gangsterima je nešto kao druga strana vage kako bi se moglo izmjeriti 'težinu' japanskog mafijaša.


(A MAFIA JAPONESA YAKUZA EM LOS ANGELES)

(BRAT SA BANDOM - I NIJE BAŠ NEŠTO ZA RAT SA MAFIJOM)

('KOJI K.. TI HOĆEŠ?')

('BANG!BANG!BANG!BANG!')

('WHAT THE FUCK...')

('EEUV.. GULP!')

(UBIJANJE MU JE U KRVI)

(B-)
(-A-)
(-N-)
(-G!!!)

(NOVI U L.A.: S PAR RIJEČI OD POSUĐENOG PIŠTOLJA DO LIMUZINE)

(PREGOVORI:'LET'S DISCUSS THIS LIKE GENTLEMEN..')

('WE'LL GIVE YOU THE TERRITORY, ALL RIGHT?')

((MAMICU TI JAPANSKU))

(.....)

(NAKON NEKOLIKO TRENUTAKA..)

(I TO SMO RIJEŠILI..)

(DOČEK BOSSA KOD YAKUZA)

(OBREDNI SKUP)

(DOKAZ ODANOSTI)

(ODTRPLJENO)

(MIRNOĆA)

(KRVAVA OSVETA L.A. MAFIJE S POTPISOM)






Oznake: Takeshi Kitano, kriminalistički, japanski film, 2000, 8/10

- 13:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.11.2014.

EN PASSION (1969)

41.EN PASSION aka THE PASSION OF ANNA (1969, SWE) Ocjena: 10/10
(Strast); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Liv Ullmann, Bibi Andersson, Max Von Sydow



Ovim filmom zaključio bih svoje predstavljanje ciklusa Ingmara Bergmana do nekog drugog puta kada imam namjeru baviti se osobnim pristupima njegovim ostvarenjima iz umjetničke faze između 1957. kada snima 'Sedmi pečat' i 'Divlje jagode' pa negdje zaključno sa 1966. kada je snimio 'Personu', uključujući tzv. trilogiju na temu vjere i sumnje ('Trilogy of Faith').

Obratite li malo koncentriranije pozornost na sam početak ovog filma evo što ćete vidjeti: Čovjek, imenom Andreas Winkelman (M.Von Sydow) ima 48-godina (to nam kaže narator), živi sam na otoku i upravo je na krovu svoje oronule kuće sa zidarskom špahtlom u ruci i kantom žbuke. Krov mu prokišnjava i on mora zacementirati vrh kuće. Podiže pogled..hladan vjetar mu struji kroz kosu dok gleda u sjeverno olovno sunce koje zaklanjaju nadolazeći tmurni oblaci; on se uspravlja, baca pogled ulijevo i vidi goli polupopašen otok od nekoliko ovaca što se stišću i razdvajaju u malom toru. Čuje se samo vjetar, more šumi kao da su krošnje, zvon zvona na vratu ovaca. Frustrira ga to što vidi i on silazi s krova dolje ostavivši kantu gore. Spustivši se dolje, kanta sa mokrim betonom sklizne i otkotura se za njim dolje. Njemu se još više upali živac.. podigne kantu i stavi je energično na vrata od ulaza na dvorišnom podrumu.. kanta ne popušta, i ponovno se kao iz inata stropoštava na zemlju zvoneći i rondajući na sav glas. Andreas koji je već okrenuo leđa na odlazak, okrene se i doslovno popizdi.. a onda ipak malo zastane, izvadi svoju lulu iz usta, nešto gorko progunđa, proguta sav svoj nagomilani bijes, uzme svoj bicikl naslonjen na vanjski zid kuće odgurne se i ode..

Gledati film, naizgled običan, film kao da se sve odvija u jednoj posvemašnjoj svakodnevici života među ljudima, a opet toliko mučan, zapetljan i siv dovodi nas do konačne spoznaje kako se tu radi o čudovištu od filma. Pogađate? To je Bergman. Tmurni, zatvoreni, praznovjerni, psihofobični, grozničavi čisti ljudski likovi što trpe breme građanskoga života sačinjavaju ovaj za prosječnog gledatelja poprilično teško gledljiv film. I pitate se što te ljude čini takvima..?! Čine ih njihovi zapetljani bračni, obiteljski, prijateljski, susjedski i poznanički odnosi. Zapravo njihova vlastita psiha. U njihovim životima neprestano uz vječni pokušaj ljubavi da vlada, klija nešto duboko lažno; neka iluzija koja cvate, a kad se pretvori u plod to se onda zove – samoprijezir, umišljanje, laž, prijevara, mržnja, strast. Strast je u ovome filmu nešto kao plod jedne odavno pokopane, još ne upokojene ljubavi iz prošlosti ljudi pomiješana sa prijezirom, tupom sivom tvrdoglavošću i imperativom ljubavi u sadašnjosti tako da se može život nazvati životom smisla i istine. Iz tih ljudi u konačnici izlazi strast, drugačija iz Anne (L.Ullmann), i ponešto drugačija iz Eve (B.Andersson), a da u svojoj duši ne umiju negirati prošlost i vlastitu ideju istinske ljubavi (Anna) ili zakonske konvencionalne ljubavi (Eva). I jedna i druga ulaze u vezu sa Andreasom Winkelmanom, samotnjakom kojeg bole rane iz prošle veze sa ženom i koji pati od nedostatka ikakvog samopoštovanja. Anna uvjerava sebe u istinsku ljubav, a Eva koja je udata žudi za utjehom i nepronađenom strašću sa zakonitim dosadno principijelnim mužem. Na otoku, na kojem se čini da je klima uvijek hladna i svježa, baš su našle 'pravog' za saživljavanje sa svojim iluzijama – jedinog muškarca, koji u suštini jest dobra srca, ali je 'pregorio', nema sluha za tako okovane duše, optočene gorčinom, plačem i dubokim nemirima. U ovakvome životu, koji nije rijetka pojava, svi ljudi su zapravo sami, beskrajno beskrajno sami, kao da su otoci na kojima se hrani nekoliko ovaca i koje više nemaju što da popasu. Životi ljudi – goli očaji. Takav je svijet Ingmar Bergman prepoznao kod ljudi. Povrh svega, otokom se događa nešto kao alegorija za pakao ljudske duše. Otokom zapravo šeće 'živi' Sotona. (ne zaboravite ovo dok vidite scenu sa psićem).

Dok gledamo ovakav film sami smo si nekako pomalo lažni. Kao da ne možemo pronaći gdje smo tu mi, je li film u stvari pretjerano ocrnjena slika ljudskih karaktera i ljudske duše, ili mi ustvari gledamo vraški dobro remek-djelo. Radi se o filmu u kojem sam osobno najsnažnije doživio onaj u literaturi toliko često spominjani tanki jaz između ljubavi i mržnje, između prostog voljeti ili mrziti, a koji je po Bergmanu toliko golem i nepremostiv, kao duboko bure sivila. Osim što se ne bih mogao složiti da su Bergmanovi filmovi loši (jer Bergmana volim), u svemu ostalom mogao bih se složiti sa mišlju našeg izvrsnog filmskog kritičara Živorada Tomića, a kaže ovako: „ Problem s Bergmanom je jednostavan: njegovi su filmovi previše loši, a da bi ih mogli uspoređivati s filmovima Ozua ili Renoira. Istovremeno, oni su previše dobri, a da bi ih mogli zanemariti. Bergman je režiser čije filmove volim mrziti.“ (preuzeto iz; Ž.Tomić: Užitak gledanja – zapisi o svjetskom filmu)

(OLOVNO SUNCE)

('ZDRAVO JOHANE..KAKO SI?')

('PRILIČNO DOBRO.'

('KAKO BRONHITIS?')

('NIJE NAJBOLJE.')

('SVRATI NEKI DAN, IMAM BOCU SIRUPA PA MOŽEŠ UZETI..')

('HVALA.')

('DA SE SASTANEMO USKORO?')

('ZDRAVO.')

(EVA I ELIS: NAIZGLED SRETAN BRAČNI PAR)

(LJUBAZNO DOŠAO VRATITI ANNINU TORBICU)

(PREKINUO PROCES ISKONSKOG ZLA)

(PIJAN POČEO DA BAULJA...)

(..I ZAZIVA SVOJE IME...)

(KRATKA LUČ LJUBAVI; TAJNA VEZA S EVOM)

(EVA SE JAVLJA MUŽU KOJI JE NA PUTU DA NE BRINE)

(EVA NAKON RAZGOVORA S MUŽEM: 'TEŠKO JE KAD JEDNOM SHVATIŠ DA SI BEZVREDAN.')


(ANDREAS I ANNA: POVJERAVAJU SE ALI NIKADA NEĆE SHVATITI JEDNO DRUGO)

(UTJEHA KROZ STRAST)

(IZ ANINA SNA)

(BESPOMOĆNI NIJEMI VAPAJ-SAN KOJI SE PONAVLJA)

(ANIN UNUTARNJI ŽIVOT)

Oznake: Ingmar Bergman, Max Von Sydow, Liv Ullmann, drama, švedski film, 1969, 10/10

- 14:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.11.2014.

ŠEGRT HLAPIĆ (2013)

40.ŠEGRT HLAPIĆ (2013, HRV) Ocjena: 1/10
drama, obiteljski
Redatelj: Silvije Petranović
Scenarij: Silvije Petranović, Ivana Brlić-Mažuranić (priča)
Uloge: Mile Biljanović, Ena Lulić, Goran Navojec


Osobno Ivanin lik šegrta Hlapića čuvam u svojoj duši i on je dio moje osobnosti od najranijeg djetinjstva. On me obogatio za nešto neprocjenjivo. 'Čudnovate zgode šegrta Hlapića' su bakina priča, krasna priča iz 'Vjeveričine biblioteke', priča koja ima izvrstan 'Jugotonov' audio zapis. A onda u filmu 2013. dobijete ovo: klinci Hlapić i Gita su (iako slatka djeca) klinci koji nisu sretan odabir jer su to djeca modernog doba – ona se drže kao pokisla i nešto mumlaju sebi u bradu. Hlapiću kao da je netko oteo joystick iz ruku, a Giti ajpod.. oni misle na pizzu, sky-colu i mcdonalds. Kao da ne misle na ono što govore. Prilično depresivno. (Sjetite se Ljubana;S.Štimac u 'Vlaku u snijegu', sjetite se djece u seriji 'Jelenko', pa sjetite se čak i gradskih 'Smogovaca'). A pravi Hlapić je živahan, vedar, pošten i hrabar ko Kraljević Marko i dobar ko sunce mu žarko; a nimalo ožalošćen i turoban kao u ovoj nesretnoj verziji 21. stoljeća. Ovim 'Hlapićem' defiliraju baš kao tragičari, bardovi nekada sjajnog hrvatskog glumišta kojima su popularne serije iscjedile osobnost i karizmu vrhunskog glumca. I.Gregurević i naročito veliki glumac Mustafa Nadarević kao da su ispali ovog časa iz 'Lud zbunjen normalan' poslije koje čašice previše. A Kiki Ugrina (težak-seljak) iz daljega čini se kao u trapericama(!), ko neki napušeni nostalgični hipik, neobrijan s dugom kosom i podočnjacima kao nakon kakve besane trodnevne alkoholne terevenke. Još mi nede iz glave kako se drvenim dubokim glasom nadovezuje na Hlapićevu konstataciju o ukradenim čizmama: 'A meni je noćas neko ukrao šunku!. Jeza,užass. Ovo je šegrt Hlapić koji više nije sniman s namjerom da razveseljava i puni dušu djetetu, nego da ga 'nahrani' i zabavi dok trpa u sebe kokice i preskup gazirani sok. Ovaj 'Hlapić' je Hlapić kapitalizma, konfuzan, nelogičan – pazite ovo: sa kros-motorima! Hlapić vodi psa Bundaša na uzici kao da je negdje sišao iz nebodera pa ga šeta po Bundeku. 'Hlapić' treba da bude nešto bajkovito, pastoralno, prirodno, tradicionalno, ako hoćete – domaće, obiteljsko, seosko, kao majčina priča. Da scenarij nije toliko upadljiv i da ne pokazuje u tančine 'nebuloznu' fabulu, i kad biste više slušali glazbu – učinilo bi vam se da vidite Jacka kako pridržava Rose na brodu u filmu 'Titanic' ili pak tužni epilog oproštaja u trećem nastavku 'Gospodara prstenova' koji traje i traje. Podsjeća na showbiznis, na blockbaster, na patetiku, na zaradu, na sve samo ne na dušu našeg književnog dragulja – Ivane Brlić-Mažuranić. Isuse!

Oznake: Razočaranja, 2013, 1/10

- 23:38 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 08.11.2014.

NOTRE HISTOIRE (1984)

39.NOTRE HISTOIRE (1984, FRA) Ocjena: 8/10
(Naša priča/Our Story); drama, komedija, satira
Redatelj: Bertrand Blier
Scenarij: Bertrand Blier
Glazba: Laurent Rossi
Snimatelj: Jean Penzer
Uloge: Alain Delon, Nathalie Baye, Gerard Darmon




'ANTIDRAMA O ČOVJEKU KOJI JE PIO MNOGO PIVA'

Ovaj film ćete poželjeti gledati i bit će vam zadovoljstvo imati ga u memoriji kao nešto što ste pogledali. Čak nije ni potrebno suviše mozgati koliki nivo književne forme teatra apsurda sadrži ova priča, već je dovoljno uvaliti se u fotelju ili gdje već volite gledati film i pustiti da vas majstor režije vodi dalje. Taj spomenuti teatar apsurda doista sačinjava život čovjeka današnjice da je to očigledno. Danas gotovo da nema nečega u životu jednog čovjeka a da nije prožeto jednom velikom farsom. Ljudske kobi, nesretne ljubavne sudbine, dramatiziranja, čak i velike životne tragedije nikako nisu otporne na apsurd – iz kojega tako fino i glatko teče jedan fini anti-teatar. Svejedno, da li u Ionescovim dramama ili tjeskobnijim Camusovim knjigama, posvuda ćete čitajući pronaći jedno zapetljano klupko nevjerojatno očiglednog stanja čovjekove egzistencije, u nevjerojatnim okolnostima obrnutosti, besmisla, farse, travestije ili čak lakrdije. A kao posljedicu, nakon čitanja ili gledanja filma nadahnutog i preusmjerenog u svojevrstan podžanr komedije lako ćete shvatiti svijet u kojem žive ti '(anti)junaci' i bit će vam otvoreno polje razmišljanja o svijetu, o odnosima, o ljudima i vama samima. Filozofija svakodnevice i življenja kao na dlanu. Realno, irealno, nadrealno – niti jedno ne možemo isključiti.

'Notre Histoire' pokazuje kako likovi u tom našem visoko-civiliziranom svijetu u kojem smo svi naučeni iz različitih izvora ponašati se, govoriti, reagirati prema potrebi, glumiti i kretati se uglavnom progresivno naprijed; ta priča pokazuje dakle kako ti likovi i njihovi životi imaju nešto kao i kazališta – nešto u svojoj pozadini. Ono što jest vidljivo, kod tih ljudi i kod kazališta su njihove vanjštine: fasada, ten, zavjese, odjeća, više ili manje derutno ili svježe stanje. Ono pak ispod ili iza je druga dimenzija, neki nadrealizam koji nam se čini uvrnut, ali dok se nađemo tamo iako se ne snalazimo (jer nam je strano, i jer smo uvjetovani svjetskim školama), ipak nam je tamo toplije i kao da nam je tek tamo 'zavičaj' u tom snu, a ne u životu u kojem se na primjer rastajemo od vlastite žene ili se odajemo alkoholu i spavamo kojekuda. Mi (isto kao i ti 'anti-junaci' kao da i nismo rođeni da stvarno živimo na ovom svijetu kako bi sudjelovali u nečemu što se zove drama, nego upravo da živimo u svijetu po apsurdnom načelu koje se zove anti-drama.
Naša priča, naša povijest, naše uloge, podvizi, bijegovi i prevare, naše ljubavi, ljubakanja, sanjarenja, tuge – sve je nekako neuskladivo sa ozbiljnom, po špagi podignutom tvrđavom od drame. To je preozbiljno. Mora da je toga i sam Shakespeare bio lagano svjestan, samo što je njegovo doba bilo još nesazrelo da shvati njegov genij. Ipak život malog čovjeka odvija se po kulama od karata. Jer tko je imao život bez posrtanja i padova?

U ovoj Blierovoj priči sve pršti od likova i situacija koji se sele i koji sebe traže komunicirajući i u općenju jednih sa drugima. Voditelj auto-garaže, 40-godišnji Robert Avranche (A.Delon) u fazi je očaja i rutine u bračnom životu, danima već pije jer ga je žena prevarila, a onda jednoga dana u separeu vagona u vlaku prilazi mu ljupka, životom revoltirana 33-godišnja Donnatienne (N.Baye) koja ga zavede kao u kakvoj svjesnoj komediji zabune, tako da se ovo može nazvati gotovo pa komedijom namjere. Avranche se u momentu zaljubi, i nakon silaska, kad ga ona htjede ostaviti on se više ne dade odvojiti od nje. On prihvaća sve u vezi s njom, sve ono što svijet na njoj ne prihvaća – njezino sanjarstvo, njezin neobičan otvoreni seksualni život, njezinu tugu. Avranche u igri totalne spontanosti, sav u alkoholnom bunilu nastoji iz nje nekako izvući prvi osmijeh koji je na njezinom licu davno nestao. Kako se stvari razvijaju dalje i dalje, Donatienne nestane, Avranche ostane čekati u njenoj kući, a onda se u sve umiješaju susjedi. Čini se da je u priči priče, u vezi sa susjedima i Donatienne nešto jako jako čudno.. Svi su oženjeni, a 'kao doma' se osjećaju samo kod Donatienne.

Uz romantičnu stranu ove priče koja je duboko duboko sakrivena ispod postojeće i znane nam povijesti, dobro je prikazan upravo taj apsurd društva koji je u odnosu na realno lice svijeta iskrivljena slika u zrcalu; pogrešna, smiješna, luda. Ljudi su ako se pogleda pijanim Avrancheovim očima karikature, a to je ono što se zaista odigrava u životu. Sve to je nadrealistična pokretna slika Avrancheova pijanog sna. Psihičko stanje prevarenog muškarca.

Suština ove ljubavne priče u priči dala bi se ovako poentirati : Onima koji ljube pripadaju priče, a onima koji žive od putenog užitka pripadnu te iste ljubljene ljubavi koje ljube oni kojima pripadaju priče.

Kako biste dobili cjelinu morate pogledati film. Film je izvrsno umjetničko djelo.

Za kraj samo da navedem napomenu uz ulogu Alain Delona za koju se na nekoliko izvora govori kako je netipična. S time se ne moramo nužno složiti. A.Delon je možda baš u filmovima poput ovog posebno izražajan karakter. U ovakvim ulogama, osobno, čini mi se i zanimljiviji nego u ulogama profesionalca-agenta dvojbenog morala. Ulogu na filmu sa srodnom tematikom ostvario je 1972. u drami Valeria Zurlinija 'Prva spokojna noć' (La prima notte di quiete) gdje igra profesora boema koji uđe u avanturu sa vlastitom i pomalo odsutnom učenicom zaljubljenom u poeziju i književnost.


(AVRANCHE UTONUO U SAN)

(PRIČA POČINJE U VLAKU)

(ON ŽELI OSTATI S NJOM)

(FOTELJA-MJESTO KAMO PRIPADA)

(PIVO DOK ČEKA VOLJENU)

('...A SENTIMENTAL ROBOT!...')


('WHY DO YOU DRINK?')

(...'WHY DO YOU SCREW?')

(SUPRUG POSLIJE ŽENINOG PRELJUBA KOJEG JE SAM NAMJESTIO DA UGODI ŽENI)

(OVAJ SUPRUG (SKROZ DESNO) OSVEĆUJE SE SVOJOJ ŽENI (LIJEVO))

(SVI POZNAJU DONATIENNE)

(SUSJEDI-METAFORA LJUBOMORNOG MUŠKARCA)

('GLE, PA TO NIJE DONATINNE!')

('STAJAČI' - PLESAČI NOVOG DOBA)

(NA IZMAKU SNAGA - UŠAO U 'RAJ' OČAJNIKA)

('SAMO SJEDNEŠ I OTVORIŠ BEZ USTAJANJA..')

('MON DIEU...')

(ČUJE SE GLAZBA I DUGO ZADRŽAVAN JECAJ..)

Oznake: Bertrand Blier, Alain Delon, francuski film, satira, 8/10, 1984

- 16:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.11.2014.

HEAVENLY CREATURES (1994)

38.HEAVENLY CREATURES (1994, NZL) Ocjena: 9/10
(Nebeska stvorenja); drama, biografski
Redatelj: Peter Jackson
Scenarij: Fran Walsh, Peter Jackson
Glazba: Peter Dasent
Snimatelj: Alun Bollinger
Uloge: Melanie Lynskey, Kate Winslet, Sarah Peirse




'DJEVOJKE S OŽILJCIMA'

“… Majke, očevi, sinovi i kćeri, … svi na kotačima. Od 8 do 80, voze se iz zabave ili na posao, svaki dan. Na tisuće njih…“ (iz uvoda filma)

Christchurch, Novi Zeland, rane 50-te godine 20. stoljeća. Grad-prijestolnica kulture, obrazovanja i mirnog obiteljskog života, grad zelenila i grad s najviše bicikala u svijetu, odmah iza Kopenhagena u Danskoj. Tako počinje priča o slučaju koji je tih godina potresao novozelandsku javnost tako da se cijeli skandal i proces proširio daleko izvan granica te daleke otočne zemlje. Film je to koji je nastao prema predlošku dnevnika jedne ogorčene tinejdžerice (M.Lynskey) koja je sa svojom najboljom prijateljicom (K.Winslet) ubila svoju majku i zbog čega je kasnije objema djevojkama suđeno.

14-godišnja Pauline (M.Lynskey) kći iz radničke, ribarske porodice upoznaje se s Juliet (K.Winslet) koja sa svojim bogatim i uglednim roditeljima doseljava iz Engleske. Od samog početka mi osjećamo kako je uočljivo 'crna' Pauline ogorčena, inertna, povučena i posebnija, po svoj prilici i inteligentnija od ostalih djevojaka s kojima pohađa djevojačku školu. Poznanstvom sa Juliet, 'bijelom' plavokosom djevojkom punom zaigranosti, sarkazma i prijezira koja u sebi nosi veliki svijet inspiracije i mašte Pauline razvija veliku povezanost i bliskost. Njih dvije postaju srodne duše koje počinju živjeti jedan novoosmišljeni svijet mašte kao na dvoru izmišljenog kraljevstva u knjizi koju Juliet želi napisati. U njihovom gradu nema ničega što bi bilo prijateljsko njihovoj zajedničkoj duši – taj grad, grad je sivila, poretka stvari u kojemu moraš posivjeti, poružnjeti, mlad ostarjeti, dati cvijet svoje nevinosti nekom priglupom studentu ili podstanaru. Protiv svega toga, a tako i protiv roditelja koji će postati simbol svega što taj grad jest njih dvije će živjeti kao u jednom fantastičnom sestrinstvu koje će ih braniti od sile zla koja ih okružuje. Njihova sestrinska veza ima čitavu evoluciju od nastanka do raspada (nakon što ih društvo na kraju ipak rastavi). One su u početku zaigrane djevojke koje trčkaraju cvjetnim livadama, u mašti otkrivaju svijet filma i zemlje gdje pjevaju najljepši glasovi poput Maria Lanze, zatim doživljavaju prve 'napade' i protivljenja njihovih roditelja; a onda one grade visok bedem obrane oko sebe u vidu dopiske pod tajnim imenima iz svog romana o dvorskim skandalima (Pauline je Charles, Juliet je Deborah i imaju sina glinenog lutka Diella), smišljaju bijeg, postaju ljubavnici kojima nitko ništa ne može. One imaju svoj svijet, dvorac u kojem vladaju, a njihovi dvorjani su vojska koja sječe glave groznim neprijateljima, sve do jednoga dana kada napadi izvana ne postanu neizdrživi – Pauline počne planirati da ubije majku. I lezbijska i ubilačka komponenta između djevojaka stvar je psihologije i otpora, borbe protiv ofucanog konzervativnog društva u kojem se nema prava na vlastiti svijet mašte i snova.

U jednoj kratkoj interpretaciji ove drame neophodno je reći kakav je ovo zapravo film, jer osim što je provokativan, zrači nečime doista neobičnim ali magičnim. Teško je ikako propustiti naglasiti koliko ovaj film značajno progovara o unutrašnjem svijetu jednog adolescenta, u ovome slučaju o svijetu dvije djevojke u pubertetu. Gledatelj može ući u njihov svemir, u momentu kada se u svemiru jednog bića događa nešto kao 'veliki prasak' – te djevojke nakon toga doba u svome razvoju više nikada neće biti djeca. Nemiri, strahovi, nagoni, želje, potrebe, čežnje – potreba za gašenjem koliko i paljenjem, za vodom i vatrom – to su elementi tog mladog 'gnjevnog' bića u cvatu. I onda na putu takvom biću stanu užasni roditelji koji su toliko sivi i ugruvani da im sve mučna duhanski žuta boja isijava iz puti, ili psihijatri, popovi, učitelji, doktori, moralizatori. To postaje zajednički nazivnik – neprijatelj biću koje želi sanjati, otkrivati, spoznavati, nadati se, čeznuti i ljubiti.

Djevojke Melanie Lynskey i Kate Winslet su prekrasne. Čitava grupa glumaca u ostalim ulogama ostavljaju dojam sivih gradskih naturščika. Film se prelama i preklapa, konstantno teče između mučnih scena koje vode putem prema finalu filma strave i užasa i sa druge strane scena čarobno i snovito lijepih i zanosnih. I konačno, kad se podvuče crta, film osim što predstavlja značenjem dubok film, film predstavlja i jednu društveno kontroverznu crticu iz novozelandske crne kronike koja do danas ostaje moralno diskutabilna. Završit ćemo u duhu pitanja Dostojevskoga (njegovog Raskoljnikova): Jesu li djevojke krive što su ubile majku? Što je njih dovelo do toga da to učine?

(CHRISTCHURCH-TRADICIONALNA I KONVENCIONALNA SREDINA)

(DJEVOJAČKI ZBOR)

('SJEDITE!')

(PAULINE - IZDVAJA SE U GOMILI)

(MMM... MARIO LANZA..!)

('HEJ, NIJE LI TO ČUVENI IRSKI PJEVAČ O'LANZA?')

(GADLJIVI HUMOR-OTAC SE SPRDA SA M.LANZOM)

(DERIŠTE OD MALOGA BRATA SLOMILO PAULINU PLOČU)

(USKRŠNJI PIKNIK 1953.)

('BOROVNIJSKE PRINCEZE')

('CHARLES')

('DEBORAH')

(UNUTRA JE NJIHOVO BOROVNIJSKO KRALJEVSTVO)

('DIELLO' - SIN CHARLESA I DEBORAH; 'UBIO' 57 LJUDI)

(PAULINE U 'ZEMLJI ČUDESA')

('..MORAŠ JESTI!..')

(PSIHIJATAR: 'VOLIŠ LI SVOJU MAJKU?')

('NE!!')

('SVIĐAJU LI TI SE DJEVOJKE?')

('NE...')

(NESHVAĆENI I POVRIJEĐENI DRAGI ANĐEO)

('OSRAMOTILA SI MENE! OSRAMOTILA SI OBITELJ!!')

(U PAULINOM POGLEDU SE NEŠTO ZAMETNULO)

(..A ONDA JE DOŠAO TAJ DAN..)


Oznake: Peter Jackson, drama, biografski, novozelandski film, 1994, 9/10

- 15:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 04.11.2014.

POPIS FILMOVA ZA 10/2014

Popis filmova pregledanih 10/2014
(poredani od više rangiranih na niže)

7/10

'True Heart Susie' (1919) SAD, D.W.Griffith – Nijemi film iz niza emitiranih Griffitovih melodrama kojeg sam izostavio, a koji odiše lakoćom i autentičnom ljepotom. Za sve ljubitelje 'nijeme filmske umjetnosti'.

'Hets' (1944) ŠVE, A.Sjoberg – 'Mučenje'; Film za koji I.Bergman potpisuje scenarij. Dobro i umjetnički kadrirano ostvarenje s puno efekata nastalih majstorskom igrom svjetla i sjene. Tematizirana mračna strana školskog odgoja u tradiciji švedske rojalističko-luteranske društvene prakse.

'Noćni brodovi' (2012) HRV, I.Mirković – Film prikazan na HRT 'In Memoriam' hrvatskoj glumici Ani Karić (1941-2014). Film je jedno dobro ostvarenje koje u suši domaće kino i filmske produkcije popravlja prosjek svježinom teme i vrlo korektnom glumačkom postavom.

'La vie et rien d'autre' (1989) FRA, B.Tavernier – U domaćem prijevodu 'Život i ništa drugo', film koji se oslanja na apsurd vođenja rata (konkretno I.Svjetskog) i koji se bavi zbrajanjem i traganjem za znanim i neznanim žrtvama. Film o gluposti koja leži u nacionalnom javnom mnijenju nakon svršenih ratova, polaganjima vijenaca i simboličnim počastima. Ta praksa ustaljena je u svim zemljama svijeta koje su vodile ratove. Dok su mladi ljudi, stotine tisuća pa i više izgubili glavu doslovno za imaginarnu slobodu države. U toj će slobodi ponovo bolje živjeti oni koji su ratove započinjali i spretno izbjegavali, i sada post festum i post mortem polagati vijence herojima uz naglašene parade. Film je kvalitetan ali za moj ukus suviše monolitan. U redu je položiti vijenac, ali s Marsa se vidi kada to netko radi toliko namjerno da boli svakog normalnog čovjeka.

6/10

'Breaking Up' (1997) SAD, R.Greenwald – romantična drama sa Russell Croweom i Salmom Hayek u glavnim ulogama. Radi se o paru koji non-stop prekida svoju vezu u kojoj ništa ne funkcionira osim fant-A-stičnog seksa. To im jednostavno ide i zato ne mogu nikako prekinuti. Od svega drugog bježe kao vrag od tamjana: od romantike, politike, društvenih odnosa. Ne ide im ispijanje vina na romantičnim večerama, ne ide im razgovor obzirom da je ona mnogo inteligentna, ne ide im konvencionalno udvaranje i prošnja na lijevom (?) koljenu itd. Osjeća se u filmu da jest nešto lagano pretenciozno, zbog čega je moja prva ocjena ovom filmu bila 4. Na kraju ipak 6. Po meni dosta.

'A Chorus Line' (1985) SAD, R.Attenborough – Glazbeno-scenski film nagrđen i izvrijeđan na pasja kola (čini se zbog neukusa?), a koji po meni nije toliko strašno loš. Možda struka od koreografije i plesa vidi nešto što ja ne vidim, međutim film kao film mi je u redu. Direktor kazališta (M.Douglas) istražuje talent prijavljenih umjetnika na zatvorenoj za javnost audiciji. Bilo je interesantno vidjeti na kraju odluku koga odabrati za taj poziv.

'I.Q.' (1994) SAD, F.Schepisi – komedija, zafrkancija, romantika, fantazija.. djeluje kao za malo mlađi uzrast. Albert Einstein (W.Matthau) bavi se fizikom i kemijom, teorijama kvantne teorije relativiteta i fusijom i fisijom kako bi pomogao svojoj nećakinji (M.Ryan) i lokalnom mehaničaru (T.Robbins) fotografskog pamćenja da kliknu u ljubavi. Zgodno ali najviše za ocjenu 6.

'Daisy Miller' (1974) SAD, P.Bogdanovich – kostimirana drama prema noveli američko-engleskog pisca Henryja Jamesa. Solidno; za one koji vole klasičnu književnost.

5/10

'Paura nella citta dei morti viventi' (1980) ITA, L.Fulci*
'Quella villa accanto al cimitero' (1981) ITA, L.Fulci*
(Hororci. Oba filma sam već malo zaboravio a gledao sam ih prije samo mjesec dana, više kao eksperiment koji je neslavno završio. Toliko neuvjerljivosti za naslove i lajt-motive ovih filmova ipak je bilo malo previše na jednom mjestu. Ovako, da probamo – Prvi se zove – Grad živih mrtvaca, a drugi Kuća pored groblja. Uzmimo tako-tako. Petica za sentiment)

4/10

'Dreamscape' (1984) SAD, J.Ruben – misterija, SF o dobrom mladiću (D.Quaid) koji ima paranormalnu sposobnost telepatije i prelaska u snove drugim ljudima. Sve bi bilo dobro da on nema istog takvog antipoda, koji je zao i kao takav dobro dođe CIA-inom predsjedniku C.Plummeru kao moćno oruđe(žje) za atentat na američkog ni pet ni šest – predsjednika. Ne bih želio kvariti romantiku ljubitelja ove franšize, tog laganog štiva filmske umjetnosti, pa neka ne zamjere – meni je malo 'out'. Serijal filmova kojeg uspoređuju s ovim; 'Strah u ulici brijestova'; mi bolje paše.

3/10

'Fire Birds' (1993) SAD, D.Green – Velike face T.Lee Jones i Nicolas Cage pogotovo, koji obljubi pilotkinju helikoptera Sean Young u filmu o helikopterima u kojima je sve proameričko. Sav sjaj (i bijeda) upotrebe američkog naoružanja u borbi protiv vanjskog neprijatelja - narko-kartelske armije koja je unajmila bradatog cheovskog ubojicu koji zna sve o helikopterima. Ocjena dobar (3 od 10) samo zato što vidimo kako će se igrati video-igrice u doglednoj budućnosti i zbog zgođušne Sean Young.

2/10

'Cyborg Cop' (1993) SAD, S.Firstenberg – Dajte pogledajte ovo. Ima za skinut uz postojeće titlove. Pogledao sam cijeli cjelcati film u otprilike tri dana; svaki dan pomalo. Mic po mic i hopla eto ga – film odgledan, makar sam u vrijeme filma ležeći mijenjao položaj tridesetak puta razmišljajući o svemu dobrom što je frajer Clint Eastwood ikad snimio.

'Real Genius' (1985) SAD, M.Coolidge – američki šmokljanski film o tinejdžerima i gama-lambda studentima. Filmove srodne ovom ne bih ponudio tinejdžerima za gledati.

Oznake: popis filmova_1

- 17:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.11.2014.

HACHI: A DOG'S TALE (2009)

37.HACHI: A DOG'S TALE (2009,USA-UK) Ocjena: 8/10
(Hachiko, priča o psu); drama, obiteljski
Redatelj: Lasse Hallstrom
Scenarij: Stephen P.Lindsey, Kaneto Shindo
Glazba: Jan A.P. Kaczmarek
Snimatelj: Ron Fortunato (dir.fotografije)
Uloge: Richard Gere, Joan Allen, Cary-Hiroyuki Tagawa



Čovjekova izvorna i čista duša odavno je zastranila. Stala se opijati tko zna kad u nejasnoj mitski zamagljenoj davnini i danas sa takvom dušom čovjek luta, a da ne vidi jasnog puta. Duša mu je upravo kao kad se osoba napije pa onda vidi titravu suženu sliku duplih puteva. Neka drevna tvrdoglavost ili strah čovjeka do danas drže zauzdanog i on vjeruje u sjene u pećini.. Zato bi čovjeku bilo dobro da uči od životinja, naročito od psa koji mu je tisućljetni prijatelj. Nikako čovjek čovjeku ne može biti prijatelj na tako snažnoj razini. Čovjek je čovjeku od davnina vuk. A pas.. pas mu je vjeran drug.

Hachiko je japanska pasmina Akita (Veliki japanski špic), vrsta pasa koje su u Japanu dresirali za borbe, i bili su vjerna pratnja šogunima. Međutim ono što je za naš film i ovaj esej bitno stoji u činjenici da je to vrsta psa stara prema podatku u filmu 4 tisuće godina. Od početaka dakle, uvjetno rečeno, pisane povijesti taj je pas čovjekov vjeran prijatelj. I do danas on je sačuvao svoju vjernost, svoju plemenitu discipliniranu ćud i ljubav za svoga gospodara kao da se ne radi o njegovom gazdi nego baš kao da se radi o nekom prešućenom, davno datom zavjetu. Iz tog psa do današnjega dana, iz njegovih očiju izvire nešto sjajno, jasno i toplo – kao dan, duša neokaljana – kao što je bila i prije 4 tisuće godina; a čovjek, biološki i fiziološki inteligentnije biće po stupnju razvoja ipak ima jednu dušu ispranu, zgužvanu, zgaženu od povijesti, koja se boji i svoje sjene. Čovjekova duša stisnula se u podsvjesni (nesvjesni) kutak sebe kojeg po Freudu nazivamo id i čuči tamo barem za 4 ooo godina dalje od istinskog prijateljstva i iskrenog slobodnog življenja. Psa se često kao simbol mrzi i krivo interpretira kao prljavo i beznačajno stvorenje. A sve to zbog mitologije i legendi od antike pa sve do postmoderne u ljudskoj, zloj i slijepoj opsjednutosti; u mrakom okupanoj vlastitoj pećini u kojoj drhture i glasno se hvastaju oko svoje kosti istine. Čovjek bi kao biće razuma i visokog stupnja pameti trebao iznaći načina da spasi pse, da ih drži u redu; posebno u velikim gradovima.

Priča… Film ovog švedskog redatelja, američko-britanska je adaptacija japanskog predloška; filma 'Hachiko Monogatari' iz 1987. snimljenog prema istinitoj priči. Radi se o vjernom psu koji je cijeli život odlazio dočekivati svoga gospodara na željezničku stanicu dok bi se ovaj vraćao s posla. Kad je jednoga dana čovjek umro, pas je još čitavih devet godina nastavio u istom ritualu, na istome mjestu dočekivati svoga gazdu koji više nikada neće doći… sve do svoje smrti.

U američkoj verziji, filmu koji je pred vama, igraju Richard Gere, Joan Allen, Jason Alexander (George iz Seinfelda); ekipa poznata i popularna tako da je film složen u dobroj mjeri u maniri estetike holivudske romantike, a manje u maniri ekspresionizma koji bi pojačavao sam odnos između gospodara i psa. Međutim, ono što je jako dobro, upravo iz tog razloga i tog tona jest u onome što se dobilo, a dobila se slika američkog društva u onom njegovom dijelu koji se non-stop seli, putuje za poslom, prilikama, ženi se iz imperativa, rastaje se zbog toga što ne zna živjeti, hrani se s nogu i čitav opskurni i zapetljani svijet shvaća kao veliko zezanje. A pas Hachi je briljantan. Sve je to urađeno dosta lijepo i sa dosta mara. Film je friško prikazan na televiziji, pa ako niste svakako pogledajte. Osim dublje i značajne pozadine, kao stvorene za dobru raspravu, ovaj je film ipak jedan lagan i dirljiv film za širu gledateljsku publiku.

(NAŠLI SU SE NA ŽELJEZNIČKOJ STANICI)

(..BIO SAM MALI..)

(SRETNI DANI)

(HACHIKOVO SRCE)

(U DVORIŠTU)


(HACHIJEVA PERSPEKTIVA)

(HACHIJEVA PERSPEKTIVA)

(SVAKODNEVNI ISPRAĆAJI I DOČECI)

(NEMA TE ZAPREKE KOJA BI ZAUSTAVILA HACHIJA)

(A ONDA SE ON VIŠE NIJE VRATIO...)

(TUGA)

(USTRAJNOST)

(USTRAJNOST)

(USTRAJNOST)

(SAMOĆA)

(SAMOĆA)

(GODINE PROLAZE...)

(..STARI DRUŽE..)

('..NE MORAŠ VIŠE ČEKATI..')

('MORAM.')

(ČEKANJE DO DUBOKO U NOĆ)

Oznake: L.Hallstrom, R.Gere, drama, obiteljski, 2009., 8/10

- 16:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se