ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

petak, 31.10.2014.

A MATTER OF LIFE AND DEATH (1946)

36.A MATTER OF LIFE AND DEATH (1946,UK) Ocjena:8/10
(Pitanje života i smrti/Stairway to Heaven-U.S. title); rom.drama, fantazija
Redatelj: Michael Powell, Emeric Pressburger
Scenarij: Michael Powell, Emeric Pressburger
Glazba: Allan Gray
Snimatelj: Jack Cardiff
Uloge: David Niven, Kim Hunter, Robert Coote




'ŽIVOT, LJUBAV i SMRT KAO STVAR NEBESKOG ZAKONA'

Film o britanskom pilotu pogođenog aviona u Drugom svjetskom ratu na povratku u domovinu (D.Niven), koji je nepažnjom 'nebeskog službenika' preživio skok bez padobrana u mračni bezdan iznad maglovitog Sjevernog mora. Tehnički, zbog eksperimentiranja s bojom, radi se o onakvoj vrsti filmova u koloru iz kojih se gledatelj i ljubitelj filma počinje zaljubljivati u filmove u boji. To su 40-te godine 20. stoljeća, a svako razdoblje jednim dijelom ima svoje šarmantne filmove. Pa iako ovaj film možda i nije najšarmantniji film svojega doba, radi se ipak o jednom slatkom i kvalitetnom ostvarenju – radi se o jednostavnom klasiku romantične fantazije-komedije. I dakako, nemojmo se dati zavarati; film baš poput neprikosnovenih filmskih bajki-fantazija poput 'Čarobnjaka iz Oza' ima svoju vrlo dojmljivo izraženu značenjsku razinu. Dok je kod 'Čarobnjaka iz Oza' to sve posloženo baš kao slatki dječji san, u ovome filmu to je ljubavna priča stavljena pred autoritet suda u sudnici pred samim nebeskim rajskim vratima.

Peter Carter (D.Niven) iz pogođenog aterirajućeg aviona s motorom u plamenu već je izgubio svog kopilota i javlja se službenici u centrali piste za spuštanje u oporučnom tonu; Ona, June (K.Hunter) je po riječima i glasu, njemu posljednje dražesno biće s kojime može podijeliti djelić svog života koji mu sada visi na niti, gore u letećoj plamtećoj tvrđavi. On se oprašta i zamoljava djevojku da uputi posljednji pozdrav njegovoj majci i sestrama. Sudbina i pomalo osobenjačka (šeprtljava) ćud 'francuskog' božjeg posrednika koji sprovodi mrtve na recepciju Raja, donijet će ipak časniku Carteru drugu životnu priliku.. Past će u more i naći se na obali Engleske točno u trenutku kada June (telefonistica) biciklom nosi vijest njegovoj obitelji s njegovim posljednjim riječima. Između njih već postoji osjećaj ljubavi velik kao 'pitanje koje dijeli smrt od života'. To pitanje, gotovo političke važnosti, postaje stvar prijepora među strankama gore na Nebesima. Tamo je politika sa Zemlje važna utoliko da se odluči ima li smisla da dotični ostane među živima ili ne. Da li je ljubav dovoljan razlog, da li je ljubav prema ženi svog života dovoljan razlog da ne napusti svijet… jer svijet prema tužilaštvu ionako ne ide u dobrom pravcu. Kakva je to politika zaista valja pogledati. Naime Peter je Britanac, a June, njegova ljubav je Amerikanka. Sudski proces pretvara se u verbalni rat argumentima između britanske i američke klupe. Tužilac u ime sve američke stvari u stvari brani June od 'dosadnog' Engleza.

Ovako nešto klasično i staro moguće da se neće sviđati onom dijelu filmske publike zainteresirane za nove i revolucionarnije pravce filmskog izražaja. Pa ipak, osobno držim da u mnogim old-fashioned ostvarenjima postoji nešto vrlo važno za svijet filmske umjetnosti – a to je faktor izvjesne dječje nevinosti kojom se pripovijeda, snima i prikazuje.
U želji dohvaćanja što eksplicitnijeg sadržaja, dok tragam za filmovima koji su otišli što dalje u spoznaji koju čovjek današnjeg vremena može upiti ovakve filmove poimam kao trenutak osvježenja, uz popodnevni čaj ili mekano nedjeljno jutro. 'Pitanje života i smrti' je refresh za moždane vijuge u kojem sam isključio svaki imperativ dubokog razmišljanja.

(SUDBINA IH SPOJILA POGREŠKOM NEBA)

(KAD IZASLANIK NEBA DOĐE, VRIJEME STANE)

('VRT' ZEMALJSKI)

('STEPENICE ZA NEBO')

('VUČE' GA GORE)

(POGLED S EMPIREJSKIH VISINA)

(NEBESKO ROČIŠTE)


(SVJEDOCI-INDIKATORI SUDBINE JEDNE ZEMALJSKE LJUBAVI)

(TUŽILAC S AMERIČKOM ARGUMENTACIJOM)

(SUZA NA RUŽI KAO DOKAZ)

(ODLUKA)

(ETO ZAŠTO OSTATI)

-------------------------------------

(ROMANTIČNI PROZOR 1946. - K.HUNTER, D.NIVEN)

(D.NIVEN - VELIKI BRITANSKI GLUMAC)



Oznake: Powell-Pressburger, D.Niven, britanski film, drama, fantazija, 1946, 8/10

- 16:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 29.10.2014.

KVINNODROM (1955)

35.KVINNODROM aka DREAMS (1955, SWE) Ocjena: 9/10
(San žene); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Hilding Bladh
Uloge: Eva Dahlbeck, Harriet Andersson, Gunnar Bjornstrand




Bergman u ovome filmu propitkuje psihologiju ženskog očekivanja od ljubavi, a osim toga film jasno prikazuje mučni svijet poraza koji se uvlači u život svakog suvremenog civiliziranog čovjeka. Stoga upravo i ne treba uzimati zdravo za gotovo domaći prijevod naziva filma koji uključuje isključivo san žene(!). Taj poraz ide uz građansku put gospodina konzula Otta Sonderbyja (G.Bjornstad), uz put male zavodljive šiparice Doris (H.Andersson) ili uz tip zrele žene koja stoji na svojim nogama, ali je nesretna u ljubavi i ovisna, kao kakvim lancima vezana u vezu sa sredovječnim i pomalo olinjalim oženjenim muškarcem. Osobe u starosti, kao nesretni Otto, ili u zrelosti kao modna fotografkinja Susanne sanjaju svoje snove o ostvarenju ljubavi, dok im život protječe u mučenju i teškoj prolaznosti. (izvanredni kadrovi Otta Sonderbyja dok ga ostavlja mlada Doris, nakon scene sa Ottovom kćerkom – društvenim i moralnim parazitom koji prijeti ucjenjivačkim sudskim procesom protiv oca; on stoji kraj prozora u poluosvjetljenom sumračnom raskošnom salonu i gleda na ulicu dok se čuje kako odzvanjaju dvostruka zvona s gradskih katedrala kao da poručuju: „Zbogom“) Gospodin Otto, ugledni je građanin sa mnogo novaca koji djeluje potpuno napušten – nevoljen, neshvaćen, umirovljen na razini kao profesor Isak Borg u 'Divljim jagodama', Bergmanovom remek-djelu. On sa ovom djevojkom Doris živi posljednji put, on sanja nedosanjani san, već vidno umoran od pokvarenog društvenog, obiteljskog, poslovnog i svakog drugog materijalizirajućeg života. Doris se pak igra, ona je dijete koje se smije čudnom i simpatičnom starcu; ali ga shvaća na razini da ne poimlje to istoga trenutka. Ona je dobro dijete, zaigrano, nesvjesno, željno da ljubi i da se nju ljubi – dok kćerka Ottova nije dobro dijete, ona je zlo dijete o čijim se korijenima treba duboko zamišljati. Ukupno; pitanje glasi gdje izvire taj starčev samotnički pakao; zašto je on sada u starosti nevoljen i primoran prezirati, biti stezan u okovima vlastite mržnje?

Susanne (E.Dahlbeck), nesretno zaljubljena žena koja više ne ljubi mladenačkom naivnom i izravnom iskrenošću, nego koja žudi za vezanošću za čovjeka, za povjerenjem, stabilnošću i sigurnošću; žena koja živi san o osvajanju ljubavi koju ima u voljenom muškarcu – sada nakon određenog vremena bez sastanaka ne uspijeva dobivati od svoga čovjeka onaj potez više s kojim je oduvijek računala – onaj potez da u tome muškarcu bude imala nešto više od ljubavnika na strastvenim tajnim randesima. Sve ono što ljubav uključuje izvan je domene njezine velike i snažne predanosti tome čovjeku. Ljubav tog njenog ljubavnika Henrika, neovisno što on govorio, mislio i radio vlasništvo je nekih drugih ljudi, sila i pojava. Nakon što joj cijelu tu istinu Henrikova supruga skreše u lice ova shvati što u životu znači ljubiti na njezin način. Sanjala je san o ostvarenju nečega što je odavno kupljeno, uzeto, potpisano, potvrđeno, procijenjeno, ugovoreno. Čista ljubav zacijelo negdje teče, ali unutar teških, neprohodnih, nadljudski strašnih debelih i zapetljanih zidova.

Kao i ostali Bergmanovi filmovi, radi se o mračnom filmu, a kroz koji nas režiser okom svog snimatelja provodi tako da se sve vidi. Brutalno ogoljeni karakteri u svijetu mučnom i stvarnom. Film je to koji nije među najboljim Bergmanovim ostvarenjima, ali je na tragu i potpuno usklađen sa žicom autorove genijalnosti. Bergman ovdje ne umjetnikuje, ne slika i ne uljepšava – on komunicira i kopa. Ostao sam više nego ugodno iznenađen pošto mi je ovo bilo prvo gledanje.


(USAMLJENA SUSANNE)

(TAJNI SASTANAK)

(TOLIKO DALEKI SNOVI)

(DORIS UPOZNALA GOSPODINA OTTA)

(MLADOST-LUDOST)

(OTTO BI SVE PODNIO ZA TRENUTAK LJUBAVI; U LUNAPARKU)

(KĆI IH UHVATILA 'IN FLAGRANTI')

(UTJEHA ŽENE MLADOJ DJEVOJCI)

(NAUČILA ŽIVOTNU LEKCIJU)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, švedski film, 1955, 9/10

- 12:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.10.2014.

HANA-BI (1997)

34.HANA-BI / FIREWORKS (1997, JPN) Ocjena:10/10
(Vatromet); rom.drama, kriminalistički
Redatelj: Takeshi Kitano
Scenarij: Takeshi Kitano
Glazba: Joe Hisaishi
Snimatelj: Hideo Yamamoto
Uloge: Beat Takeshi (T.Ketano), Kayoko Kishimoto, Ren Oshugi




'TISUĆU CVJETOVA TISUĆU SUNACA'

Prihvatili mi to ili ne ovaj krvavi film pun nasilja više je romantična drama nego li je to kriminalistički film. Osjeća se da slike s motivom cvjetova kojih je autor sam Takeshi Kitano imaju jasnu i točnu simboliku. Te glavice cvjetova nisu ukrasi i estetske stilske figure, te su glave cvjetova suština – koliko predstavljaju bivstvo, toliko predstavljaju neposrednu domenu postojanja – život i smrt. Ljepote pritom ima ili nema. Cvijet pod toplim svijetlim suncem raduje se, on je sretan kad ga škropi kiša, a guši se, grči i vene kad ga polijeva olovna kiša, ili prekriva mračni plašt.

Srce i duša detektiva Nishija živi takvim životom, kao cvijet, jedino što nije pričvršćen stabljikom za tlo, nego je pokretljiv – itekako pokretljiv. Toliko da izražaj boli može vratiti sijačima tame koji ga okružuju. Moderni svijet, svijet ulice, novca, prestiža i cirkulacije imovinskih odnosa je takav da uvijek čovjeka hoće ščepati i cijediti. Bezdušan, taj svijet ne pita koliko i je li trpi taj trešnjin cvijet u tom jadnom čovjeku. Nishiju, bivšem detektivu, sva se nevolja sručila na život. Morao je popiti gorke pilule svog života - jednu za drugom: ubili su mu kćer, žena mu je obolila zbog stresa od neizlječivog raka krvi, morao se zadužiti kod lihvara za njezino liječenje, vraćati dug, prijatelj mu je ostao paraliziran u jednoj pucnjavi dok je praktički naletio na metak koji je bio namijenjen njemu.. Nishi više nije mogao vraćati dug, osjećaj krivnje pomiješan sa 'psima' koji ga neprestano progone rezultirao je tako da je ovaj počeo postupati logično; likvidirati jednog po jednog tko bi mu se našao na putu, i to sve ne mijenjajući emociju na licu. Čitavo vrijeme svojoj duboko potresenoj i žalosnoj ženi prikazivao je privid ljepote, radosti i smisla života. Jedne večeri priredio joj je vatromet…

Izvagao je Takeshi Kitano ovim filmom težinu ljudske egzistencije i cijene suvremenog života dok u čovjeku čitavo vrijeme pokušava cvasti cvijet ljubavi upijajući tračke sunca što se probijaju iza zavjese olova, smoga, zgrada i oblaka. Paklensku igru igraju ljudi, siju tragediju izgubljenosti, napuštenosti, ogorčenosti i duboke tuge. Čovjek može na ljepotu i pravdu u životu računati i djelovati samo pod utjecajem mimikrija i metamorfoza. (kako je Nishijev prijatelj u samoći počeo slikati, kako je Nishi od ukradenog i preprodanog taksija učinio policijska patrolna kola). Zašto je Nishi prefarbao taksi u policijska kola? Zato da učini ono što priroda čini – metamorfozu; dok je bio u stvarnom policijskom odijelu bio je lažan - tužan, ružan i dužan; bio je podjarmljen u funkciji institucije koja nije pravedna. Imao je samo plaću i preteški teret ukletoga posla. Konačni samoubilački pucnji u filmu čovjekov je odgovor na pakao života – odbijanje sudjelovanja u nečemu takvom kao što je svijet ljudskih štakora koji stanuju čitavog života kao tumor u tvojoj utrobi. Film je taman i tužan, bez mnogo humora (kojeg ima više u drugim Takeshijevim filmovima), govori o čovjekovoj nesreći, o životu kojeg mora stoički podnositi, kročiti njime i nalaziti smisao 'puta' – a put je sve više strm i vodi u pakao, ma koliko čovjek stremio da se uspinje. Život je ustvari ljubavna priča kojoj đavli vječito stoje na putu.



(OBITELJ POD CVIJETOM-SUNCEM)

(MODERNA MEDICINA NE MOŽE DA NAPRAVI ČUDO)

(JEDAN OD NAJLJEPŠIH I NAJDIRLJIVIJIH MOMENATA)

(PRIJATELJI A NE PARTNERI)

(ČOVJEK IMA ŽIVOT U SEBI I IZVAN SEBE)

('PITANJE')

(UMJETNIKOV ODGOVOR OSTAO PITANJE)

(CVAT KAO TRENUTAK U VJEČNOM KRUGU)

(MELANHOLIJA)

('PRESVLAČENJE' KAO U PRIRODI LEPTIR ILI ZMIJA)

(PRIREDIO JE VATROMET)

(GLEDAJU NEČIJU DJEVOJČICU KAKO SE IGRA)

(DVOJE-SAMI U VJEČNOME SVEMIRU)

CVJETOVI...















Oznake: Takeshi Kitano, drama, japanski film, 1997, 10/10

- 11:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 24.10.2014.

KING OF NEW YORK (1990)

33.KING OF NEW YORK (1990, USA/ITA/UK) Ocjena: 8/10
(Kralj New Yorka); kriminalistički, triler
Redatelj: Abel Ferrara
Scenarij: Nicholas St. John
Glazba: Joe Delia
Snimatelj: Bojan Bazelli
Uloge: Christopher Walken, David Caruso, Laurence Fishburne, Wesley Snipes



Od samog početka filma jasno nam je da narko-boss Frank White (C.Walken) koji izlazi iz zatvora natrag u podzemlje New Yorka, da on nikako nije običan kriminalac. To jest jasno nam je da je on krupna riba čim ga iz zatvora vozi limuzina u njegov raskošan apartman.

Suština stvari kojom se Ferrara bavi u podkontekstu svoga filma otkriva se u momentu kada se Frank u dobrom društvu na jednom okupljanju vraća u javnost i kada prvi put po izlasku iz zatvora razgovara sa svojom odvjetnicom, tajnicom i ljubavnicom Jennifer (J.Julian). Evo kako ide dijalog:

Frank: „ Što je, zar ti nije drago što me vidiš? “
Jennifer: „ Ti pripadaš tamo kamo su te smjestili. Možda se ovaj put skloniš od nevolja.“
Frank: „ To ovisi od sposobnosti mojih advokata.“
Jennifer: „ Zar ljudi kao ti vjeruju u pravni sustav? “
Frank: „ Ljudi kao ja jesu pravni sustav. “

Radnja se vrti oko ratovanja između bandi oko prevlasti nad biznisom s drogom, ali je ustvari jasno da je akcent na pitanjima moći bossa i problema poretka koji vlada ne samo na ulicama i kvartovima New Yorka, nego poretka na višoj razini. Kako pratimo krvave obračune narko-gangstera po mračnim ulicama i zakucima grada sve više stječemo dojam o kakvom se tu paklu radi. Kao da smo u labirintima Pakla. Dok bučni obračuni svim vrstama oružja traju, kroz noć putuju užasavajući krici progonjenih, hropci zaklanih, cvilež teško ranjenih, pa se pitamo gdje je u toj govnariji među nakazama što se ganjaju kao bijesni psi, gdje su organi reda. U to shvatimo da bagru zapravo i progoni policija, ali pod okriljem mraka: bez patrola, bez sirena, bez helikoptera i reflektora, bez razglasa koji pozivaju na predaju a koji se čuju i na slapovima Nijagare. Korumpirana policija kao da vodi svoju privatnu potjeru. Sav zakon, i sva izvedba tih 'organa policijske vlasti' manifestira se u prolijevanju krvi; policija je trula i korumpirana, sve je biznis i sve je pokvareno do srži, zato je i poredak takav, cvatu Sodoma i Gomora, na vrhu čijih hijerarhija su bossovi koji vode cijeli posao. Ako je Frank White jedan kralj smrti, novca i laži, mora postojati i drugi – a taj sasvim sigurno sjedi u nekoj udobnoj uredskoj stolici na poziciji legalno izabranog. Naš 'kralj', Frank White, na uvjetnoj slobodi, zapravo je na najboljem putu da svojim korisnim društvenim djelovanjem, doniranjem u medijski eksponirane dobrotvorne svrhe uđe u politiku. Njegov put je kao idealan da postane gradonačelnikom, jer on ne može biti ništa manje; on nikada nije onaj koji je korumpirani, on nije taj koji služi, sluša ili izvršava naređenja. On je vladarska ličnost i zna kako se služi narodu. No mi znamo da je Frank 'bagra' pa iz toga slijedi zaključak da on može biti samo kao kontrapunkt gradonačelniku. 'Gradonačelnik' pod imenom 'Kralj podzemlja' koji drma gradom. New York funkcionira kao klepsidra; lova se prelijeva kako se sat okrene. Vlast nije samo u jednim rukama legalno izabrane političke elite, nego je vlast uvijek i na drugoj strani. Vladavina podzemlja gradivni je dio čitavog poretka. Pa ipak nije sve to u filmu i razrađeno, nego je kamera usmjerena na Frankovu ličnost i na položaj njegove uloge krupnog kriminalca.

Nije Frank White baš nekakav osobiti moderni Robin Hood kako to stoji u raznim komentarima, nekakav osobiti good guy. Srednjovjekovni, filmovima ovjekovječeni Robin Hood je isuviše romantičarski smiješko za ovakvu paleface ledenu mrtvačku pojavu poput ovog kralja kokaina. Dok je Robin Hood otimao bogatima i dijelio siromašnima kao dobri djedica sveti Nikola, to 'baca' na socijalnu bazu potrebe za revolucijom običnog klasno ugnjetenog naroda. Frank White jedino ima sa Robin Hoodom zajedničku poziciju s koje startaju i jedan i drugi, a to je pozicija 'nepravednika' koja mu u društvu pripada. Međutim, Frank je takav 'kralj lopova i razbojnika' kao kakav anti-papa. U njegovim rukama nije samo luk i strijela ili mač, hrabrost i ljudske vrline, nego naprotiv on je moćan i sposoban manipulator, on naređuje smaknuće u svojim redovima, on je anđeo smrti, pa i laži ako je to potrebno. Njegova gala večer u humanitarne svrhe za bolnicu kojoj treba 16 milijuna dolara nije stvar dobrog srca, nego stvar dobre politike. Da, humanitarna pompa s tv-hostesama, šljokicama, blistavim osmjesima uvaženih gostiju, gospodom sponzorima sve je to sjajno, ali u svojoj naravi hladno i lažno. Ta lova 'prikupljena' pod motom humanitarstva 'namlaćena' je na onakvim radnjama i zvjerstvima pakla kako vidimo kroz cijeli tok filma. Dakle, humanitarstvo 'kralja pakla' sa željom da se spasi bankovni saldo bolnice težak 16 milijuna dolara u sustavu je pokvarenih transakcija i tokova novca, i nije mu uloga da se kupi gomila praška sa pranje bolničkih plahti. Ti veliki novci dio su jedne cirkulacije nalik na centrifugu. Taj novac koji ima magnetsko svojstvo se usisava, pere, ispire, čisti i otima.

Ovako izgleda kvalitetan kriminalistički film koji se bavi suštinskom ličnošću jednog moćnog bossa i slikom društva u kojem se odvija paklenski rat za prevlast nad poslom. Dojam filma na trenutke može zavarati ako pokušate pregledati isječke iz filma na preskokce, jer se odvijaju i možda malo preuveličane akcijske scene, pa se može donijeti skeptičan sud o cijelom filmu. Film se gleda polako, i treba se ukopčati.

(IZLAZAK IZ ZATVORA)

(POKER FACE)

(BLUE POKER FACE)

(CRNAČKA BANDA RADI ZA NJEGA)

(ĐEPARI USTUKNULI-IŠLI ĐEPARIT VRAGA)

(BOG PODZEMLJA-VRHOVNI AUTORITET)

(BUSCEMI'S LAB :))

(..SKENJAO SAM NOGU NA KOŠARCI, PA MORAM ZGUTAT ASPIRINE..)


(TITO-COLOMBIAN BOSS)

(SODOMA I GOMORA AMBIJENT)

(PRIJEKI SUD)

(IZLAZAK IZ PODZEMNE NAKON OBAVLJENOG 'POSLA')

---------------------------------------------

(ABEL FERRARA)

Oznake: Abel Ferrara, C.Walken, kriminalistički, 1990, 8/10

- 09:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 21.10.2014.

DAVE (1993)

32.DAVE (1993,USA) Ocjena: 6/10
(Dave) komedija, romantični
Redatelj: Ivan Reitman
Scenarij: Gary Ross
Glazba: James Newton Howard
Snimatelj: Adam Greenberg
Uloge: Kevin Kline, Sigourney Weaver, Frank Langella




Ova mi se fikcijska komedija dopala dvojako. Pozitivno i negativno. Usporedba sa Caprom i 'Gospodin Smith ide u Washington' (1939) nam se prva nudi, jer je riječ o naivnom čovjeku iz naroda koji dobije priliku postati – u slučaju Caprinog 'Gospodina Smitha' – senator (glumi ga James Stewart), a u slučaju ovog Reitmanovog ni manje ni više nego 44. američki predsjednik. Dakako, oba filma u središte problema stavlja sivu eminenciju koja kreira vlast u rukama predsjednika odnosno narodnog zastupnika. No, usredotočimo se mi na 'Davea'…
Nakon što Billa Mitchella (K.Kline), krutog i čini se konzervativnog (republikanskog) američkog predsjednika zadesi moždani udar dok vodi ljubav sa svojom tajnicom njegova tajna služba nađe u gradu čovjeka narodskog, ujedno sjajnog imitatora koji se bavi socijalnim radom, a koji je u dlaku isti predsjednik – njegova dvojnika - Davea (K.Kline). Da li je to u vezi sa dolaskom Billa Clintona u Bijelu kuću ne znam, ali sve podsjeća da je film tako orijentiran. Dave kao liberalna zamjena konzervativcu. Da ne duljim sa radnjom, mogu još reći toliko da se film razvija u 'bodljikav' film usmjeren prema političkom establišmentu koji kreira odluke, i koji je korumpiran i lažno podložan velikim glavama; i sa druge strane film je to koji baš prikazuje predsjednika kao fikusa koji je onakva osoba kako ju drugi sebi predstavljaju.
Najveća zamjerka u ovome filmu je, pa možda ne ni u samom srcedrapateljnom tonu koji sve skupa stavlja u podžanr romantične komedije, nego je u tome što je problematika prikazana previše blago. Naprosto teško da je uopće moguće uživjeti se u nešto tako komplicirano, kompleksno i konspirativno kao što je to politički državni ustroj sa svim svojim labirintima, zakucima i zakulisnim igrama i zamišljati si da to ikako može biti ovoliko jednostavno. Da lik nije napisan kao predsjednik SAD-a nego možda kao gradonačelnik nekog malo manjeg grada nego li je sam New York ili L.A. onda bi stvari izgledale bolje. Unutarnje stvari, od lihve do ličnih odnosa imale bi potrebnu distancu od vrhovnih državnih i svjetskih zbivanja. Zato je Caprin i Stewartov Mr.Smith bolji – on je ipak 'samo' senator. Ali dobro, što je tu je, predsjednik – predsjednik, kad je već tako volio bih da je parodija otišla još dalje, a ne samo u klišejastu priču o tome kako se 'dobrota' i 'poštenje' uvijek isplati. Ipak, ostaje simpatičan film sa šarmantnim glumcima.

(DAVE - PLJUNUTI PREDSJEDNIK)

(GOVOR UZ POMOĆ BLESIMETRA)

(DAVE SE SUOČAVA SA SVOJOM REZIDENCIJOM)

("URADIT ĆES ONO ŠTO TI SE KAŽE, RAZUMIJEŠ?")

("...OF THE PEOPLE!BY THE PEOPLE! ..ANF FOR THE PEOPLE!!!")

(NJUŠKANJE DVOJNIKA)

(PONEŠTO IM SE PROMIJENIO PREDSJEDNIK OD SINOĆ)

(AFEKTIRANJE)

(NEUGODNA SITUACIJA SA PRVOM DAMOM)

(POVRIJEĐENA LICEMJERSTVOM 'MUŽA')

(PREOBRAZBA U OBIČAN PAR)


Oznake: Kevin Kline, Sigourney Weaver, rom.komedija, 1993., 6/10

- 13:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.10.2014.

GREEDY (1994)

31.GREEDY (1994,USA) Ocjena: 8/10
(Pohlepnici); komedija
Redatelj: Jonathan Lynn
Scenarij: Lowell Ganz, Babaloo Mandel
Glazba: Randy Edelman
Fotografija: Gabriel Beristein
Uloge: Michael J. Fox, Kirk Douglas, Nancy Travis, Jere Burns



Nažalost, osrednje do slabo ocijenjena komedija a u kojoj su odnosi, načela i vrijednosti među ljudima tako dobro i humoristično prikazani. Dobar dio filma čeka se na nekakav razvoj događaja, a onda odjednom vi počnete pristajati na čaroliju filma. Radi se o jednostavnoj priči o pohlepnoj rodbini koja je sa svih strana dopuzila bogatom ostarjelom i oduzetom ujaku Joeu (posebno zanimljiva uloga K.Douglasa) na njegovo imanje s ciljem da ga ili pospreme u starački dom ili mu nekako udovolje da im čim prije zakonski prepiše svoju imovinu. Tu se nađe i njegov mladi nećak Danny (Michael J.Fox) koji je dugo izbivao i koji se bavi kuglanjem, a koji je starome Joeu od nekada bio pri srcu jer ga je znao zabaviti imitirajući mu Jimmyja Durantea (pjevača i tv-komičara iz tzv. crno-bijele ere). I konačno, između svih njih – kandidata kao naguranih u redu za njegovo nasljedstvo – našla se mlada i atraktivna Joeova njegovateljica Molly (Olivia d'Abo) kao opasna konkurencija. Joe je dobro pronikao u suštinu karaktera svojih predragih 'brižnih' rođaka i krenuo u istraživanje u kome ima doista ono malo ljudskog dušebrižništva i ljubavi za drugoga.
Komedija od početka do kraja navlači osmijeh na lice i sve se shvati dok gledate. Međutim, ispod ovog površinskog zaista dobro osmišljenog humorističnog sloja priče postoji značajni podkontekst koji otkriva karakter tipičnog američkog rođaka ili člana obitelji u okolnostima suvremenog materijalističkog i poslovnog, ubrzanog i potrošačkog svijeta. Kad u konačnici sva rodbina shvati, zajedno sa Dannyjem koji je bio nadomak da primi nasljedstvo; kad shvate da je stari ujak švorc – dođe do eskalacije mržnje od dugo trpljene frustracije čekanja da stari odapne. Nakon veoma komične farse i fizičkih obračuna pohlepnih rođaka, dok je graja utihnula, sva suština američkog 'običnog' čovjeka izlazi van u razgovoru Dannyja i starog Joea kada Danny kaže starom: „ U redu ako si to učinio, sve nas skupa prevario, ali mogao si to reći prije – onda bi se možda nad tobom i sažalio.. “. Tu se nalazi najsnažniji dio filma koji pokazuje konformističku i bešćutnu ćud mlađeg naraštaja kojemu je briga samo crna ili samo bijela. Ili ću te operušati (naslijediti bogatstvo), ili ću te sažalijevati. Pa ipak, film se razvija u svijetlom tonu, a mali ipak uspjeva pokazati svoje dobro srce.

Od početka do kraja jedna vrlo simpatična, pa čak značajna komedija, tim više što je u neku ruku blago podcijenjena. Simpatični M.J.Fox i možda malo netipični K.Douglas u društvu svojih lijepih drugarica (N.Travis, O.d'Abo) su maestralni. A o ostalim ulogama sve najbolje. Pohlepni rođaci su odigrani od poznatih glumaca (Phil Harman/Frank; Jere Burns/Glen, poznat iz mnogih hum. serija koje smo gledali, na pr. Kirk Morris;'Dear John').

(ROĐACI - UVIJEK PRISUTNI KAD IH (NE)TREBAŠ)

(KONKURENCIJA RODBINI - UJAKOVA SLABA TOČKA MOLLY)


(DANNY U KUGLANI)

(UJAK JOE - UVIJEK SLAB NA OMILJENOG NEĆAKA)

(UJAK JOE I DANNY)

(ROĐACI 1)

(ROĐACI 2)

(ROĐACI 3)

Oznake: Jonathan Lynn, M.J.Fox, Komedija, 1994, 8/10

- 10:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.10.2014.

SONATINE (1993)

30.SONATINE (1993, JPN) Ocjena: 10/10
(Sonatina); drama, kriminalistički
Redatelj: Takeshi Kitano
Scenarij: Takeshi Kitano
Glazba: Joe Hisaishi
Snimatelj: Katsumi Yanagijima
Uloge: Takeshi Kitano, Aya Kokumai, Tetsu Watanabe, Susumu Terajima



'NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA UBIJANJA'

G.Murakawa (T.Kitano), iskusni i prekaljeni yakuza, osjeti zamor na svom životnom putu i svome partneru to saopći jedne večeri dok voze ulicama Tokija. Njegov život od rane mladosti zahtijevao je ubijanje i autoritativno postupanje, zbog hijerarhijskih okolnosti u mafijaškim krugovima u kojima vladaju neprestani uvjeti holokausta. Žrtvovanje, samožrtvovanje, krvava brutalna odmazda, osveta, jednom rječju – krvoproliće. Ubojstva radi vladanja i dominacije su životna stvarnost i istina u životu jednoga vodećeg yakuze. Zasićenje tim životom je toliko izvrsno doneseno u studiji i interpretaciji Takeshijevog lika da je to nevjerojatno. Na njegovom licu konstantno stoji jedan začuđeni smiješak u kojem se prelijeva zdrav razum, nužnost logičkog postupka i siloviti nihilistički cinizam. Ovaj film ne prikazuje Japanca, čovjeka čija je duša smeće, nego prikazuje tog čovjeka na njegovom stravičnom ubilačkom putu, čovjeka koji ima u svome životu svoje vrijeme uspona i svoje vrijeme mira. Čini se kako je Murakawa suviše dugo ostao, ili bio prisiljen kretati se na tom putu vatre i kavge, pa je odlaskom sa društvom na Okinawu naglo želio postići stupanj mira za kojim mu duša čezne, družeći se s njima i igrajući s njima razne igre. Ključna tragedija tog čovjeka leži u njegovoj nemogućnosti ostvarenja vrhunaravnog i jedinog cilja u životu svakog japanskog duhovnog bića; u nemogućnosti mirnog povratka izvoru, u nemogućnosti oslobađanja svijesti od svake klice materijalističke pojavnosti. Kad mu to neide on poseže za silom; rješava se svake barijere koja mu stane na putu oružjem i smiješkom; on se lovi dobra, ljubavi i radosti i istovremeno mašina gomilu gangstera pucajući iz strojnice. (sjajan prizor u kojem vidimo samo na katu zgrade sobu - ne i njega- kako u njoj sve svjetluca i blješti od njegovih rafala; kao da je otišao nešto zavariti švas-aparatom a ne pobiti hrpu gangstera) On je pokretan iznutra, njegov duh kao da simulira pravovremenost kročenja životom po slikama (postajama) zena, i nikako više da se fragmentira do kraja. Njegova živa želja za istinskim životom, nasuprot 'neistinskog' života, njegova žudnja za pravim putem toliko silovito želi izaći van da se na svijetu čini kao potpuna sumanutost – ludilo. U liku tog yakuze postavljen je jaz između dvije osobe – jedne koja je totalni ubojica i druge koji je potpuno duhovno čisto biće. One se u njemu, tom čovjeku, dodiruju. Kroz ovaj se film istančano može proniknuti u metafizičku stranu dvojnosti; pravednosti-nepravednosti. Koliko je ideja pravednika ili nepravednika u karakteru Murakawe zapravo oslobođena svih lanaca etike i moralnosti. Pravednik nije nekakvo iskonsko biće bogom dano, a da se ništa 'ne pita' njegovog antipoda.

(YAKUZA)

(PUT)

(DOLAZAK NA OKINAWU)

(ONA KOJU JE SPASIO GA VOLI)

(NEOBIČAN FRIZBI NA PLAŽI)

(GRADNJA KRUGA ZA HRVANJE)

(BITKA)

(ZAIGRANO SRCE RADOSTI)

(IGRA ŽIVOTA)

(ZNA TAJNU SVOG PIŠTOLJA)

(ŽIVOT JE SAN)

(KIŠA)


(SUSRET SA LJUBAVI)

(U DIZALU)

(NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA UBIJANJA)

(NA PUTU SAMOĆE)

(OSTAJE SAMO ŠUM VALOVA)

(GAŠENJE)

(JIN&JANG)

Oznake: Takeshi Kitano, drama, japanski film, 1993., 10/10

- 12:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 14.10.2014.

REBEL STORM (1989)

29. REBEL STORM aka RISING STORM (1989,USA) Ocjena: 7/10
(Buntovni udar);SF, komedija, akcija
Redatelj: Francis Schaeffer
Scenarij: William Fay, Gary Rosen
Glazba: Julian Laxton
Snimatelj: Robbi Hinds
Uloge: Zach Galligan, Wayne Crawford, June Chadwick



'SJEDINJENE KRŠĆANSKE DRŽAVE'

U distopijskoj budućnosti imamo despotsko diktatorsko društvo Sjedinjenih Država na čijoj zastavi je zvjezdice zamijenio križ. Društvo u kojem se dogodilo nešto jako gadno kad se 2099. više nitko ne sjeća što je to rock n roll. U javnim školama ispran je svima mozak i njihov pojam povijesti i egzistencije je sasvim pretvoren u mit. Presvjetli Diktator Velečasni Jimmy Joe II koji se uvijek prikazuje samo po ekranima više nema oporbu jer su svi njime sretni i u njegovom poretku zadovoljni makar su žigosani brojevima kao židovi u Aušvicu. Automati svuda oko vas umjesto 'Hvala Dođite nam opet' izgovaraju 'Slava Gospodinu', cijeli sustav je u transu golemog obožavanja Isusa. Na tv-ekranima se javno non-stop vrti neki ćelavi lik s brcima i tamnim cvikama što viče predizborne pokliče i parole u ime kampanje i Spasenja. Izbori čini se traju vječno, 24 sata na dan. Blagdane su svi obavezni štovati i slaviti po zakonu. Ali lopovi i pljačkaši vrijednih grobova poput pustolova i pljačkaša grobnica faraona će uvijek postojati. Tako je i 2099. u prašnjavoj Americi (zanimljivo film je sniman u Namibiji, u Africi), samo što su se neke vrijednosti totalno pomaknule pa sada više artefakti nisu sarkofazi u grobnici faraona ni ploča iz Rosete nego pronalazak kostura DJ-a i drevni Playboy što ovi pustolovi nisu nikad vidli. Ekipa protagonisti, naši superjunaci duhovno nisu uz Gospodinov državni kult, nego je njihova vjera rock n' roll. Tako film teče. Iznenadite se tokom filma kad vam u pozadini zasviraju Animalsi.

Naravno da po IMDB-ovim voterima ovaj film ne zadovoljava jer film nije 'dovoljno uvjerljiv'. Takav argument je glupost. Film, naravno nije remek-djelo, niti je u vrhu snimljenih filmova te godine, ali je film na svoj način genijalan jer u ideji i dobro urađenoj kinematografiji nije podbacio da se napravi jedan korektan šaljivi SF film B-produkcije. Uz film se može opustiti i dobro nasmijati. Vjerujte fore nisu uopće glupe. Film je jeftini cirkus, ali itekako ima smisla. Pogledati! Nećete izgubiti tih sat i pol vremena.
Film je podcijenjen s ocjenom 4,5 te mu ja zato dajem poticajnih 7.

Evo šlagvorta s tv-ekrana 2099:
… Izravno iz župnog ureda, blagoslovljeni Velečasni Jimmy Joe II!
Dame i gospodo, ajde da definiramo naše uvjete.. Biti revolucionar u neravnopravnoj zajednici je iznad zločina i ludosti.. Nešto što psihijatri nazivaju kriminalnom bolešću.. Jer što može biti luđe nego gristi ruku koja ih hrani! Kao što sam već objasnio svojim podanicima riječima iz Biblije; Bog je vaš otac! Zajednica mati! Slavite vaše istinske roditelje.. ili će vas morati kazniti …


(USA A.D. 2099.)

(RAD OSLOBAĐA)

(ČEKAONICA)

(ZATVORENIČKA ĆELIJA)

(BRKO-VODITELJ KAMPANJE)

(PRENOĆIŠTE-CENTAR ŽIVOTA)

(NEINTELIGENTNI ČUVARI POSVUDA)

(NEPROCJENJIVO-JEDINI PREOSTALI PLAYBOY)

('POGLE!!NALIK JE SPRAVI ZA ŽENSKO MASTURBIRANJE!')

(JUNACI)

Oznake: SF, Komedija, parodija, distopija, 1989, 7/10

- 09:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 11.10.2014.

THE OTHER (1972)

28. THE OTHER (1972,USA) Ocjena: 8/10
(Drugi); horor, drama, misterija
Redatelj: Robert Mulligan
Scenarij: Tom Tryon (novel, sc.)
Glazba: Jerry Goldsmith
Snimatelj: Robert Surtees
Uloge: Uta Hagen, Diana Muldaur, Chris Udvarnoky, Martin Udvarnoky



Zaboravljeni psihološki horor poslije kojeg ćete, ako ga gledate navečer, puni nelagode ići na spavanje. Film iznenađujuće dobro i privlačno spaja psihološku dramu i čisti žanr filma strave i užasa u jednu cjelinu koja ima i intrigu i smisao dostojan dubokog proispitivanja. Ono što u ovome filmu strašno plijeni gledateljevo zanimanje i uživljavanje je polagani i pomalo bajkoviti uvod s kojim ga se uvodi u misteriju. Film ima dobru priču. Ništa ne može više omalovažiti ovakav dobar film od pukog i plošnog davanja smjernica kako se tu radi o dvojici dječaka (blizanaca) od kojih je jedan dobar, a drugi zao. Tportalov članak koji govori o djeci ubojicama na filmu donosi: „ Još 1972. snimljen je 'The Other', priča o 11-godišnjim blizancima, Nilesu i Hollandu, od kojih je potonji zli ubojica..“ (tportal.hr/showtime/film/) Sentencija poput ove informira o postojanju filma na tu temu, ali mu pridaje oznaku radnje koja je totalno skučena i 'hladi' potencijalnog novog gledatelja. Stvar sa radnjom ovoga filma nije tako prosta. Priča je to o jednom bukolikom imanju u Connecticutu na kojem se toplog ljeta 1935. odvija misteriozna priča. Iz perspektive koja je poput ptičje, mi osjećamo strah te farme dok svjedočimo smrtnim slučajevima koje očigledno netko namješta. U središtu priče su blizanci (C. i M. Udvarnoky) i uzajamna magnetična psihička veza između njih, a koja vam se mora učiniti nadnaravnom, i kao druga veza – gotovo šamanski odnos između dječaka Nilesa i njegove bake ruskog porijekla koja na ruskom jeziku kroz nešto što se zove 'igra' pretvara dječaka u transcedentalni medij koji može vidjeti i čuti pojave s onu stranu vidljivog svijeta. Mali Niles, nesvjestan svoje traume, odaje baki svog zločestog brata blizanca Hollanda kao zlog krivca za smrti u selu. Međutim, čini se da je njegov brat Holland pokojni…
Bez mnogo obaziranja na znanje o izvorištima kod imaginacije za nastanak ove priče i scenarija kod pisca Toma Tryona, na literarnu verziju, i na detalje koji se na brojnim mjestima navode kao nedostaci ili nedobra rješenja, film plijeni svojim osobitim šarmom. Izaziva sve dobre emocije koje jedan takav film može pružiti od nostalgije, sjete, čak i tuge; groteske, jeze, strave ili iznenađenja.
Dakle, ne radi se tu samo o filmu sa djecom 'killerima', nego je to jedan baš šarmantan film strave i misterije. Bolji nego li izgleda na trailerima.



(NA IMANJU)

(SASTANCI S BAKOM)

(DUHOVNA 'IGRA')

(MISTERIOZNI 'ODLASCI')

(NOĆ KULMINACIJE)

(BRAĆA UDVARNOKY)

Oznake: Mulligan, horor, misterij, 1972, 8/10

- 10:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.10.2014.

CRIMES OF THE FUTURE (1970)

27. CRIMES OF THE FUTURE (1970, CAN) Ocjena: 9/10
(Zločini budućnosti); SF
Redatelj: David Cronenberg
Scenarij: David Cronenberg
Snimatelj: David Cronenberg
Uloge: Ronald Mlodzik, Jon Lidolt, Tania Zolty




'RANI CRONENBERG'

Vrijeme je da vam predstavim avangardnog mladog Cronenberga koji u narednom desetljeću 70-tih neće biti toliko 'dobar' koliko je to u ovom svom ranom filmu. Ovaj film kao da upućuje na kasnijeg, zrelijeg Cronenberga i zaista je zanimljiv. Za filmofile.

Nevjerojatan je ovo, gotovo pa eksperimentalni (nijemi!) igrani film Davida Cronenberga s naknadno dodanim glasom i zvukom. Fikcija je sljedeća: U početku filma u prvi plan dolazi Adrian Tripod (R.Mlodzik), liječnik bizarne zdravstvene ustanove za oboljenja kože izazvana kozmetičkim sredstvima koja se zove 'Kuća kože' kojeg ćemo pratiti kroz naraciju o njegovim iskustvima, temeljenim na njegovom analitičkom i eksperimentalnom provođenju vremena sa pacijentima, stanarima te bolnice. Glas govori o njegovom mentoru Rougeu, dermatologu koji je obolio i nekoć proširio 'bolest iscjedka' i onda netragom nestao. U sumornom, za prosječnog gledatelja teško probavljivom odvratnom ambijentu, groteskno-perverzni Tripod ukazuje nam na jednoj iracionalnoj razini stanje u kojem se čovječanstvo nalazi. Rougeova 'bolest iscjetka' prije nego što je prešla na muškarce, pokosila je zrelu žensku populaciju. Nadrealistični svijet kojeg donosi ovaj film trebalo bi shvatiti van vremena i stvarnosti, više kao nekakvu odvratnu viziju budućnosti, u kojoj se odvija horor pomaknutog znanstvenog scenarija, kojeg su protagonisti, perverzni doktori (kvazi-znanstvenici) i ljudi zaraženi nekakvom suludom farmaceutskom kombinacijom tog fantomskog doktora Rougea. Izgleda nam kao da su ti pacijenti eonima lišeni, ne samo žena, nego i ženskih svojstava pa je njihova svakodnevica i nužda maskiranje, lakiranje noktiju i traženje ženskih svojstava. Film je to koji će se osjećati u mnogim kasnijim Cronenbergovim filmovima. Ovaj znanstveno-fantastični, uz 'Stereo' (1968), filmski prvijenac eksperimentira sa vizijom futurističkog svijeta u kojem se razvila bizarna klima za život čovjeka. Čovjek kao seksualno biće nalazi se u toj bolnici kao da je 'pokusni kunić', kao da je već odavno po vokaciji pacijent (bolesnik), već odavno žrtva industrijske revolucije kozmetikom, konfekcijskom, bio-kemijskom i drugom upotrebom; nalazi se u rascjepu između vlastite animalnosti i devijantnosti prouzrokovane dugoročnom izlaganju preparatima i mehanizmima društvenog djelovanja. Veoma je inteligentno zamišljena takva jedna pretpostavka: To se vidi u potpuno hladnokrvnom i opuštenom tonu kojim ovaj pripovjedač sve to obrazlaže. Kušanje odvratnih i kužnih tjelesnih tekućina u tom svijetu je prihvatljivo, a čak se smatra i privlačnim. Bolesna perverzija je užitak na kojoj se temelji vizija reproduktivne politike u budućnosti. Njima se čini da je nasušno potrebna moderna, umjetno biokemijski potencirana evolucija. Bolest je postala aksiom neslućenih razmjera. Samo eksperiment može dovesti do pronalaska 'puta' u njihovom sustavu vrijednosti. Uz sve to, taj svijet je teško destruktivan, koliko i progresivan što potvrđuje politički aspekt tog fiktivnog društva kojim ravna izvjesna akcija i reakcija, vlast i opzicija. Društvo je to koje nije lišeno urota ni zavjera, i jasno se daje do znanja tko upravlja tim procesima ('heteroseksualni pedofili'). Cronenberg je stvorio viziju društva budućnosti koja je distopijska, dok unutar te distopije sustav funkcionira tako devijantno i progresivno uvjeren da grabi ka utopiji, k raju umjetne oplodnje nezamislivih razmjera, k svijetu neizmjernog seksualnog užitka, k neograničenoj znanosti, k svim slastima što nudi Zli svih zala (uživanju u tjelesnim izlučevinama, u nekrofiliji, pedofiliji, mazohizmu, čudnom sadizmu itd.)

U velikoj mjeri 'Zločine budućnosti' možemo percipirati kao film koji vrijedi kao 'univerzalno' eksperimentalno umjetničko ostvarenje moderne kinematografije. To je SF, ali to je i avangarda, poniranje u današnju suvremenu društvenu svijest. Uz dužno poštovanje svemu što je napravio – skok sa 'Crimes of the future' na 'Naked Lunch' iz 1991. (prema knjizi W.Burroughsa) se čini vrlo logičan; filmovi su kao stvoreni da se pogledaju jedan za drugim.
Jedan je ovo od mračnijih filmova koje je vrijedno pogledati ako imate želudac za to.

(TRIPOD I ROUGEOVI POMOĆNICI)

(PRODUKT ŽENSKOG ATAVIZMA)

(DOKTOR TRIPOD:INKARNACIJA ROUGEOVE METAFIZIKE)

(PORIV !!NEKRO!!)

(SISANJE ISCJETKA)

(MUŠKO-MUŠKO)

(MUŠKO-ŽENSKO)

(SIMBOLIKA: LIMB)

(PERVERZIJA U ZRAKU)

(HOROR - MORAL BUDUĆNOSTI)

Oznake: Cronenberg, SF, 1970, 9/10

- 12:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 07.10.2014.

EFTER REPETITIONEN (1984)

26. AFTER THE REHEARSAL (1984, SWE) Ocjena: 9/10
(Nakon probe/Efter repetitionen) tv-drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Erland Josephson, Ingrid Thulin, Lena Olin




'BERGMANOV STRINDBERGOVSKI TEATAR'

Možda ste se nekada zapitali kakav je smisao svih tih Ibsena, Strindberga, Molierea i drugih pisaca drama, kakav je to svijet koji je posložen u tim dramama. E pa otprilike kroz ovu dramu Ingmara Bergmana možemo razmišljati o tome iz prve ruke. To bi nam moglo poslužiti, ako ništa, kao odskočna daska u daljnjoj interpretraciji. U Strindbergovim knjigama može se naći ono što gledamo u ovome Bergmanovom klasiku. Dakle, teatar. Bergman nam je izložio kulisu ovako: u prvom planu imamo dramaturga, redatelja, strogog i švedski discipliniranog čovjeka Henrika Voglera kako lagano naizgled dokoličarski provodi svoje vrijeme poslijepodneva u kontemplaciji za svojim radnim stolom nakon probe. U jednom trenutku tu upadne mlada glumica Anna (L.Olin) koja je kći Henrikove ljubavnice, sada pokojne, ali isto angažirane glumice, tobože u potrazi za zaboravljenom narukvicom. Ubrzo krene dijalog između njih dvoje koji predstavlja nešto izuzetno snažno: prikazuje život u obliku ljudskog međuodnosa (muško-ženskog), a koji u datom vremenu 'nakon' probe počne da živi upravo kao da se odvija Strindbergova drama. Strindberg je Bergmanu zacijelo u izgradnji ove studije poslužio kao potporanj u igri prikazivanja života- u kojem i nije nešto drugo do onoga što daje teatar. Imaginacija, mašta, prijezir, glumačke čarolije, sav taj svemir tajnoga života među kazališnim predmetima, živi negdje zatvoren u ljudima i dok ne glume. U tome smjeru teče dijalog između starca-redatelja i djevojke glumice.

Međutim postoji jedna ključna razdjelnica među tim svjetovima – svijetom glumca i teatra i svijetom izvanjskim svakidašnjim, stvarnosnim. Ili je pak jedan svijet, a razdjelnica ga razdvaja i čini nekakav razdor. Postoji nešto kao sumnja, strah i pijanost od života. Bog Dioniz koji se spominje u prizoru kad Henriku i Anni u dijalog ulazi kao utvara njezina majka, odnosno njegova bivša ljubavnica. Čovjekova spoznaja kao da se može modelirati u životu u dva vida – jedan je onaj kakav je u osobi Henrika, a drugi onakav kakav je u osobi Rakel (I.Thulin). Tu Bergman izvire kao spajatelj Strindberga i Nietzschea. Henrik pili svoje luteransko držanje pred očajnom Rakel, koja grca od boli, sva u suzama i očaju. Henrik živi u teatru, a Rakel koja kao da prezire platonistički 'dobroga' Boga preplavljena ironijom nudi njemu svoje ocvalo tijelo. … Da bi netom nakon odlaska utvare (Rakel) s pozornice čuvstvo prijezira, ljutnje i sumnje počelo ispunjavati Henrika. To znači da je teatar počeo izlaziti, ostavljati Henrika – kao da je sve to što je nazivao teatar bilo nešto poput dugog melankoličnog sna u njemu dok je kunjao popodnevima za svojim stolom nakon brojnih odrađenih proba. A s druge strane provirio je iz njega onaj drugi teatar gdje se igraju uloge na ljudskom glumištu. (da parafraziram; Strindberg bi rekao – ljudi: životinje koje glume)

Aspekti ove drame mogu se postavljati i ponešto drugačije. Mogli bi govoriti o psihologiji glumačkog zvanja; oni upućeniji u konkretnu teatrologiju Strindberga ili Ibsena mogli bi reći više. Dovoljno je znati da je Bergman ovu dramu radio već nakon što se oprostio od režiranja filmova. On je tu zreo i dubok. (ovo 'dubok' bi vjerojatno smetalo Strindberga)
Dok sam ovo gledao, osjećao sam da sudjelujem u nečemu zaista dobrom, u nečemu što me potiče da posegnem u svijet zapostavljenih knjiga koje sam možda samo jednom ili nijednom u životu taknuo, ili kao premlad školarac pročitao kao što su Strindbergov roman 'Crvena soba' ili Ibsenove drame.

I na koncu, evo zašto sam ovaj vrhunski tv-film ocjenio sa ocjenom 9: Ocjenio sam ga sa 9 zato što sam zaljubljenik u svijet misli i ideja, a nisam ga ocjenio sa 10 jer u njemu nisam mogao pronaći onaj tragalački užitak koji vam prožme i dušu i tijelo da se zauvijek radujete tom filmu. Možda je i objektivno tako.

(NAKON PROBE;KAO U UTROBI TEATRA)

(PSIHOLOŠKA PREVIRANJA)

(TEATAR VAN TEATRA)

(ANNA I VOGLER; L.OLIN,E.JOSEPHSON)

(ANNA; L.OLIN)

-----------------------------------------------------------------

(BLISKI SURADNICI)

(MLADI BERGMAN)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, švedski film, 1984, 9/10

- 10:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 04.10.2014.

BUNKER PALACE HOTEL (1989)

25. BUNKER PALACE HOTEL (1989, FRA-JUG) Ocjena: 8/10
SF, distopija
Redatelj: Enki Bilal
Scenarij: Enki Bilal, Pierre Christin
Glazba: Arnaud Devos, Philippe Eidel
Snimatelj: Philippe Welt
Uloge: Jean-Louis Trintignant, Carole Bouquet, Maria Schneider, Mira Furlan




Prvo filmsko ostvarenje strip-umjetnika bosanskog porijekla Enkija Bilala (Enes Bilalović). Film je to o svijetu kakav bi se mogao dogoditi u nekakvoj doglednoj budućnosti. Meni se činilo upravo tako kao da to i nije nešto što bismo mogli okarakterizirati kao post-apokaliptični svijet, nego kao da je taj post-apokaliptični svijet samo u razvojnoj fazi nakon koje tek treba nastupiti apokalipsa. Na sceni imamo skupinu posljednjih autokratski usmjerenih članova vlade (ministara) koji ostavljaju dojam kao da je u njima nastanjen najrazvijeniji oblik zla, i koji se u okolnostima razbuktalog i nezaustavljivog pokreta otpora koji predvodi oružani rat na zemlji povlači posebnim liftovima u raskošno opremljeni udobni bunker-hotel duboko u podzemlju. U tom bunker palace hotelu sve je namješteno ne za upravljanje svijetom, nego je sve ugođeno za uživanje uglednije gospode. I u pogibelji, kad ne bude imao kud, u jeku strašne nuklearne revolucije gospodin predsjednik zamišlja da to mjesto kamo se bude skrio, da to bude mjesto komfora.
Ono što se proteže čitavim filmom leži u alegoriji truljenja jednog starog načina vladanja 'poretka' kojeg će gore na zemlji zamijeniti neki novi. Stari 'svijet' sačinjavali su buđovani poput ovih ministara koji su samo uživali dok su se oko njih razvijale fantomske i mistične diverzije i urote. Tehnički i industrijski napredak je izgleda nadišao sam sebe tako da se počeo sam u sebe urušavati i samim time stezati obruč oko političke vrhuške. Najveći su hit 'neposlušni' roboti-stuff koji masiraju, sviraju u orkestru i poslužuju u bunker-hotelu. Nisu ministri računali da će i ti roboti možda s vremenom zahrđati te ih svojim disfunkcionalnim potezima dovesti u nemilost vlastitog stupnja napretka.
Može se film smatrati u određenom vidu tehnološke svijesti suvremenijeg gledatelja kao nešto zastarjelo ali i ne mora. Neke idejne intencije su posložene vrlo čvrsto i ubjeđuju gledatelja u vrijedan smisao cijele stvari. Ima u ovome filmu nečega od magične fantastike A.Tarkovskoga tako da se nije moguće razočarati. A posebno, tim više što Bilalov film zrači blagom ironijom i parodijskim humorom. Čitajući okolo i tražeći informacije ne bi li se malo bolje upoznao sa radom tog neotkrivenog mi autora, naišao sam na više negativnih utisaka na njegov filmski rad, a više pozitivnih na njegov rad u strip-umjetnosti. Svejedno, Enki Bilal kod mene je za svoj prvijenac zaslužio pozitivnu ocjenu.
Preporuka: 1.tradicionalni slavenski napjev koji se pojavljuje u filmskoj podlozi 2.dvd-rip filma koji imam je na izvornom francuskom i sinhroniziranom njemačkom jeziku; ja sam neotkrivši to počeo da gledam na njemačkom, pa poslije prebacio na francuski. Moram napomenuti da mi je mnogo bolje pasalo na njemačkom; nekako se uklapa sa čitavim bunkerskim interijerom i glumačkim pojavama nalik na naci-futurističke ministre u zbjegu.




('BUNKER PALACE HOTEL')

(HOLM: J-L.TRINTIGNANT)

(SILAZAK)

(PREDVORJE)

(NA RECEPCIJI)

(PODSJEĆAJU NA NARODNE PREPORODITELJE)

(JEDAN OD MINISTARA)

(DOBRO UGOĐEN ORKESTAR)

(KAD DIRIGENT ZATROKIRA)

(SOBARICA-ŽENA-MULTIPRAKTIK)

(MINISTAR NA PREVIJANJU)

(UGODNO S KORISNIM)

Nakon što ste pogledali isječke, znajte da je film više od toga. Mogu se potegnuti prilično značajni subverzivni zaključci.

Oznake: Enki Bilal, francuski film, SF, distopija, 1989, 8/10

- 13:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 03.10.2014.

POPIS FILMOVA ZA 09/2014

Popis filmova pregledanih 09/2014:
(poredani od više rangiranih prema niže)

8/10

'Way Down East' (1920) SAD, R: D.W.Griffith

7/10

'12:01' (1993) SAD, J.Sholder – SF (TV-film) o čovjeku kojemu se ponavlja dan, iznenađujuće solidno
'Pet Sematary' (1989) SAD, M.Lambert – zgodan film prema romanu S.Kinga
'Rabid' (1976) KAN, D.Cronenberg*
'The Brood' (1979) KAN, D.Cronenberg*
(* i jedan i drugi Cronenbergovi filmovi koje vrijedi pogledat)

6/10

'La folie des frandeurs' (1971) FRA, S.Korber*
'Sur un arbre perche' (1971) FRA, G.Oury*
(*satira i parodija gega s legendarnim malim Francuzom, kraljem komedije Louisom de Funesom, poznatim iz serijala filmova o žandarima)
'Bang The Drum Slowly' (1973) SAD, J.Hancock – sportska drama; ljudska priča sa solidnim mladim De Nirom u glavnoj ulozi
'Scorpio' (1973) SAD, M.Winner – špijunski, detektivski; neloš triler sa B.Lancasterom i A.Delonom
'Blue Thunder' (1983) SAD, J.Badham – film akcije s moćnim supersofisticiranim helikopterom i 'big brother' praćenjem
'Against All Odds' (1984) SAD, T.Hackford – neo-noir remake; J.Bridges, R.Ward, J.Woods – solidno

5/10

'Fort Apache The Bronx' (1981) SAD, D.Petrie – policijska drama, imao je Paul Newman i boljih uloga
'Black Christmas' (1974) KAN, B.Clark – nedorećeni horor slasher, stoput viđeno
'L'as des As' (1982) FRA, G.Oury – simpatična parodija na Hitlerov režim u vrijeme OI u Berlinu 1936. s Belmondom u gl. ulozi, ali ipak samo prosječno;

4/10
'Cadillac Man' (1990) SAD, R.Donaldson – američki humor na koji mi se nije dalo smijati; drag mi je pokojni glumac Robin Williams ali ne baš u ovom filmu

2/10
'Garage Days' (2002) AUS, A.Proyas – za ovaj sam film zapravo i napisao osvrt, ali bolje da ne znate kako sam to učinio; uglavnom neki posranci uz malo seksića i Lsdija pokušavaju postati popularni rok bend. Njaaa..

Oznake: popis filmova_1

- 13:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

PROMJENA NAZIVA BLOGA

u 'Onaj Koji Gleda Filmove'

Nakon dugog premišljavanja i vrćenja u krevetu cijelu noć dok sam više od deset puta pokušavao sa brojenjem ovčica sinulo mi je zapravo što me muči: Ne valja NASLOV bloga! Ne valja ni moje IME koje vam se pojavi ispod kritike u komentarima.
Duh koji iz mene gleda u pravcu ekrana na kojemu se prikazuje film nije duh filmskog kritičara u smislu struke filmskih studija nego je to jednostavno osobno i intimno promatranje, posmatranje, razmatranje i doživljavanje određenog filma. Radit ću sasvim sigurno i dalje na kreiranju i razvijanju bloga jer ja sam upravo Onaj koji gleda filmove i ne može se zaustavit. Prvo što ćete moć pročitat na jednom od sljedećih postova bit će popis filmova odgledanih u 9. mjesecu a za koje NISAM napisao recenziju ni ikakav osvrt, da se vidi što sam sve odgledao.

Pozdrav, OKGF :)

Oznake: promjena

- 12:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 01.10.2014.

CRIES AND WHISPERS (1972)

24. CRIES AND WHISPERS (1972, SWE) Ocjena: 10/10
(Krici i šaputanja/Viskningar och rop); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Glazba: Pierre Fournier (cello): Suite No.5, J.S.Bach
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Harriet Andersson, Liv Ullmann, Ingrid Thulin




Ingmar Bergman koji je skoro bankrotirao ulažući sva sredstva iz petnih žila kako bi snimio ovaj film, učinio je na kraju jako dobru stvar; jer da je projekt propao i ovaj film nije ugledao svjetlo dana, ne bi 'sedma umjetnost' danas imala jedno od najboljih filmskih dramskih ostvarenja ikad snimljenih.
Bergman je sasvim ušao u problem ljudske psihologije i krenuo u potpunosti otvoriti kompleks ličnosti. Sa genijalcem i prijateljem Nykvistom, i intelektualnim, beskompromisnim, uigranim i talentiranim glumačkim timom, postavili su dramski zaplet ovako: Početkom 20. stoljeća, u jednoj velikoj kući, na raskošnom romanesknom imanju koje odiše takvom ljepotom godišnjih doba (u jeseni), kao da je sama svjetska pjesnička bol ukotvljena baš tamo, odrasle su zajedno tri sestre, a koje su se sada opet tu nastanile zbog teške bolesti najstarije sestre Agnes (H.Andersson). S njima je u kućanstvu dugogodišnja sluškinja Anna koja njeguje bolesnicu. Agnes je smrtno bolesna i leži u bolesničkoj postelji puna agonije koja ju prožimlje zajedno sa ukupnošću tjelesne i duševne boli. Karin (I.Thulin) i Marija (L.Ullmann) su sestre u dva različita karaktera, one su dva psihološka tipa. Karin, hladna, nedodirljiva, prepuna osjećaja krivnje i gorčine – a Marija, vjetrenjasta, blaga, suptilna s mnogo ironije i podsmijeha na licu. Karin je brutalna i otresita, ona je mislilac i zatvorenik vlastitih mentalnih košmara. Ona kori i optužuje, proklinje pa traži oprost želeći povući nanesenu uvredu. Marija je romantični altruist i nostalgičar koja ne susteže svoje suze kad ih treba liti. U kući se čuju kotačići satnih mehanizama kako otkucavaju vrijeme, mrak te kuće je osjetan, opipljiv, a mi ga osjetimo silovito u trenutku jedne noći dok Agnes počne umirati. Dok Anna nosi svijeću u bijeloj spavaćici, kroz hodnike i sobe huči i zavija nekakav sablastan vjetar. Neki propuh, zrak kao predznak smrti koja se očekuje. Služavka Anna jedino je toplo ljudsko biće koje je imalo kontakt sa umirućom. Bolesnica je u samrtničkom grču samo nju dozivala. Čudo koje će se gledatelju prikazati u drugoj polovici filma rasvijetlit će čitav unutarnji kozmos zatvorene ljudske osobe: psihu koja se manifestira kroz egoizam. Te dvije u stvari nesretne sestre, Karin i Maria, ne žive život života, ljubavi, osjećaja, suosjećanja, one ne žive život smrti, pjesme, riječi, ptica, osmijeha, dodira i blizine, nego žive život straha, svog ega, svoje psihe i puti. Njihova gorčina, nostalgija i prezir stvar su himbe. To će same doživjeti u spazmičnom smrtnom zagrljaju pokojne sestre. Nikada neće ništa razumjeti od boli i duše svoje priproste i jednostavne služavke koju će na kraju učiniti isplaćenom služavkom. Uz prikazano dostojanstvo zahvalnosti.
Film 'Krici i šaputanja' bez imalo zadrške mogu izdvojiti i navesti ga kao osobni favorit među najboljim Bergmanovim ostvarenjima.




(ČEMERNO JUTRO)

(SJEĆANJE NA BLISKOST)

(SLUŽAVKA ANNA)

(BOLNI VAPAJI U NOĆI)

(UTJEHA)

(ZNACI PRENERAŽENJA)

(ŽALOVANJE)

(SUPRUG-GOSPODAR STVARI)

(HIMBA I STRAH)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, švedski, 1972, 10/10

- 11:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se