ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

nedjelja, 28.09.2014.

ORPHANS OF THE STORM (1921)

23. ORPHANS OF THE STORM (1921,USA) Ocjena: 9/10
(Siročad oluje); drama
Redatelj: D.W.Griffith
Scenarij: Adolphe d'Ennery (novel), Eugene Cormon (novel), D.W.Griffith
Glazba: Brian Benison, Louis F.Gottschalk (1996)
Snimatelj: Paul H.Allen, G.W.Bitzer, Hendrik Sartov
Uloge: Lillian Gish, Dorothy Gish, Joseph Schildkraut




Da... fabula iz ove nijeme priče strši baš kao klasična melodrama sa svim svojim zadatostima, ali ono čime ovaj film još snažnije zrači u budućnost je upravo njegova politička i povijesna komponenta. Nije teško odgonetnuti dva lica Griffitha u ovoj drami. Jedno je ono koje radi sentimentalnu i pozitivističku melodramu o osobnim tragedijama dvije sirotice (L. i D.Gish), a drugo je ono koje parodira i valorizira povijesna kretanja unutar društva u konkretnim okolnostima francuske buržoaske revolucije. Čitava je scenografija postavljena tako da gledatelj sa svime bude upoznat vizualno. Kao na traci povijesnih zbivanja gledatelj će se suočiti sa svim problemima i udesima koji su mogli zadesiti ljude iz različitih staleža u vrijeme smjenjivanja apsolutizma stare aristokracije i pretvaranja u bezglavu tiraniju jakobinskih vlasti nakon događaja 1789. Oluja koja bjesni u filmu je simbol povijesnih kretanja koja silovito puše i pokreće narod kao bujicu ili valove amo-tamo po ulicama. Da su znakovi baš kao i boje kojima ovaj film oskudijeva dokazuje nam ovako jedan bogat i prepun značenja nijemi film. Segmenti društva od onih u plemićkoj branši, preko onih u prevratničkoj političkoj pa do onih u smradu gradskih ćumeza igraju tako jedan ples, kao što je to ples i preljevanje boja u nekom spektru. Čini se da je i sam Griffith sa svojim suradnicima na slikama namjerno primjenjivao da različiti kadar koji pripada određenom društvenom staležu, da tom bojom bude i obojen. Ovaj film ne ukazuje na fizičku mijenu političke povijesti sa svojim uzrocima i posljedicama, nego na konstantno društveno događanje koje nalikuje na oluju. U toj oluji razabiru se tri faktora: jedan je onaj izvor mržnje sa svojom klikom koja se vječito žesti, osvećuje, ubija i vlada, drugi je onaj koji je na suprotnoj strani koji je nevin, običan, uvijek osuđen i kriv, dok je u sredini rulja raznih oblika koja predstavlja barikade kao prepone koje su tu kao kakav filter bez čijeg posredstva ne bi bilo povijesti. Kako melodramska priča, u Griffithovom stilu ide prema svojem 'happy endu' jasno je istaknut taj treći faktor. Zagovornik pomilovanja osuđenika na giljotinu, Henriette (L.Gish) i njezinog dragog čovječnog plemića i kavalira Chevaliera (J.Schildkraut), poznati povijesni lik Danton mora prijeći sa svojim konjanicima svu silu etapa ne bi li se probio od narodnog suda do gubilišta kako bi se giljotiniranje zaustavilo. To podsjeća na administraciju u povojima koja će krenuti na svoj put kroz vrijeme ka eri demokracije. Što se tiče sretnih završetaka Griffithovih drama, valja ih opravdati jednom neoborivom činjenicom: u slučaju 'Siročadi oluje' taj svršetak u sveopćem zadovoljstvu i sretnom ishodu pokazuje kako niti jedan dio društva revolucionarnim i olujnim pokretom ne iščezava sa lica zemlje… nema konačne i striktne kazne (npr. za grofa, koji ostaje živ kao glava obitelji), unatoč tisućama giljotiniranih glava. Svi ostaju i dalje tu, a vrijeme nosi svoje nove oluje.




(PARIZ)

(SIROČAD OLUJE)

('ORPHAN SISTERS')

(VISOKO DRUŠTVO I)

(SAMA)

(GOLGOTA 1789.)

(LILLIAN GISH)

Oznake: D.W.Griffith, nijemi film, drama, 1921, 9/10

- 14:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 27.09.2014.

NIGHT OF THE LIVING DEAD (1968)/ZOMBI 2 (1979)

21. NIGHT OF THE LIVING DEAD (1968,USA) Ocjena: 7/10
(Noć živih mrtvaca);horor
Redatelj: George A. Romero, Sc: John A. Russo, Sn: George A. Romero
Uloge: Duane Jones, Judith O'Dea, Karl Hardman
22. ZOMBI 2 (1979,ITA) Ocjena: 7/10
(Zombi); horor
Redatelj: Lucio Fulci, Sc: Elisa Briganti, Sn: Sergio Salvati
Uloge: Tisa Farrow, Ian McCulloch, Richard Johnson



'JEDNOSTAVNOST NA DJELU'

Možda bi moglo zazvučati čudno ako bih vam rekao da horor film, film strave i užasa ovog tipa sa jasnim fabulativnim konceptom, da takvu vrstu filma ne gledam zbog same jeze koju bi oni u meni mogli izazvati, nego zbog njihove ljepote koja se mjeri u jednostavnosti. Takav slučaj, da odmah napomenem nije i sa drugim, naročito Romerovim filmovima koji su po mom sudu koju stepenicu niže od ovog njegovog prvijenca. Što se tiče Fulcijevog 'Zombija' ne može se nikako ovaj Fulcijev rad odijeliti od franšize koja je od 1968. zaživjela sa nezavisnim crno-bijelim, danas klasikom Georgea A. Romera „Night of the Living Dead“ (Noć živih mrtvaca). Zapravo u oba filma možemo uživati u njihovim posebnostima; a vidite radi se upravo o filmovima banalnog sadržaja. Nevjerojatno je koliko tu ima prirodnosti, u oba slučaja. Prirodnosti u vidu svjetla i sjene (kako su snimljene scene eksterijera i interijera), kako u 'Noći živih mrtvaca' izgleda prilaz groblju, pa nadalje pogledate li mrtvačka odijela na mrtvacima koji su ustali iz grobova itd. Pokreti, glasovi, komorna atmosfera noćnog interijera u baraci – sve to Romerov film čini vrlo privlačnim za gledanje. Noviji, Fulcijev 'Zombi 2' sadrži pak svoju čaroliju koja obogaćuje franšizu filmova s mrtvim hodačima koji jedu ljudsko meso. Fulcijev film su pravi zombiji sa egzotičnog tropskog karipskog ostrva, koji šetaju naokolo i stvaraju u gledatelju magičan dojam uz trans domorodačkih bubnjeva. Prednost jednostavnosti i banalnosti kod ovakvih filmova kao što je 'Zombi' leži u činjenici da se vi ne morate zamarati izvorom i okolnostima genija iz kojeg struji cijelo to zlo, kao na primjer u Cronenbergovim filmovima (koji su pak odlični iz sebi svojstvenih razloga). Vi dok gledate Romerov film ili ovaj Fulcijev imate samo u primozgu tajanstveni svijet voodoo magije i misticizma s udaljenih prekomorskih žala. Radnja je možda, istini za volju, providna i banalna, ali to ne smeta, to vas zabavlja jer umjetnički i autorski tim nije zadojen pretencioznim imperativima koji naposlijetku moraju – opet nekome – donijeti debeli profit. U današnje vrijeme; tu smatram eru koja je lansirala Resident Evil serijal filmova ponestalo je te ljepote jednostavnosti. Gledatelj je sve više bombardiran erotičnošću protagonistkinje, podvrgnut je jednoj sili filmskog medija koja mu govori pogle hrpa zombija – Kill, Kill, Kill Them All!!!, dok smo nekada gledali u likovima strah od stranog i tajnog uvrnutog svijeta. U Romerovom prvijencu tako možemo osjetiti klaustrofobiju u sebi, strah od smrti, možemo pročačkati čak i vlastiti sklop predrasuda dok si u miru gledamo 'Noć živih mrtvaca'. U današnje vrijeme vi morate gledati masakr. Zombiji i mrtvaci vas žele zagušiti svojom brojnošću, a vi ih samo masakrirate i masakrirate do besvijesti, a samo mijenjajući platformu – te ste u trgovinskom lancu, te ste na parkiralištu, te ste u podzemnoj, pa ste na otvorenoj ulici ili stjerani u čor-sokak ili na vrh zgrade. U dobrim starim filmovima to je svedeno na minimum, jezgrovito je i jasno – vi ste na otoku i točka (Zombi), ili ste u baraci i točka (NOLD). To su filmovi od sat i pol trajanja. Sasvim dobri za napraviti ugodnu filmsku večer kad vam se gledaju horori.



'NIGHT OF THE LIVING DEAD'

----------------------------------------------- ---------------------------------------------------------------------- ----------------------------------------

'ZOMBI 2'




Oznake: Romero, Fulci, horor, zombi, 1968, 1979, 7/10

- 10:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.09.2014.

LAST EXIT TO BROOKLYN (1989)

20. LAST EXIT TO BROOKLYN (1989,W.GER/GBR) Ocjena: 8/10
(Posljednje skretanje za Brooklyn); drama
Redatelj: Uli Edel
Scenarij: Hubert Selly Jr. (knjiga), Desmond Nakano
Glazba: Mark Knopfler
Fotografija: Stefan Czapsky
Uloge: Jennifer Jason Leigh, Stephen Lang, Burt Young




Isprva pomisliš da ono što gledaš u ovome filmu izgleda prilično nerealno da ne kažem nestvarno. Čini vam se da je suviše umjetne tame na jednom mjestu u tom zakutku njujorškog kvarta i da sve što se događa kroz radnju vodi u pretjerivanje u stavu koji je apologetski prema osobama druge (rijeđe) spolne orijentacije. Međutim ništa nije nestvarno i ništa nije bezveze. Film je to sa radnjom situiranom u centar, u samu jezgru radničke klase; usred jednog štrajka 1952. godine. Ukazuje ovaj film čime se to ovaj ili onaj ogranak ili pojedinac iz radničke mase bavi u svojem životu u izvanradničkim aktivnostima. Dok nije 'upregnut', taj momak iz susjedstva sa sebi sličnim društvom igra se kretena, pije u lokalnom baru, prebija ljude na mrtvo za najmanju psovku, čini razbojstva, pali i pljačka. I dok ne radi, taj se momak pretvara u biće od akcije (on je nastrojen da mora uvijek raditi). U mašineriji sustavnog upravljanja masama on zapravo miruje - ide u krug - poso-kuća-birtija; Zato nezaposlenost uzrokuje da po ulicama ima narajcane pokvarene omladine koja se mlati i razvaljuje pod okriljem mraka. Vidimo kakav je čovjek tog tzv. trećeg staleža: prevrtljiv, čudljiv, pokvaren i prljav. A zašto? Vjerojatno zato jer mu je život u toj četvrti sodomskoga grada pružio takve uvjete; slabo je plaćen, robuje sustavu, od djetinjstva je osuđen raditi. Hiperaktivnost mu služi kao ispuh filter od sustava koji ograničava i usmjeruje. Slučaj je htio da u tom agresivnom, šovinističkom, sirovom i neukom društvu bude i jedan homoseksualac. Nešto nevjerojatno je kako je dobro ispričana ta priča o homoseksualcu u ovom filmu. On je zapravo poslovođa dućana tvrtke i predvodnik štrajkaša – isto radnik i čovjek sa obitelji; ali se u njegov život uplela neka nova sila – muškarci koji su ga počeli privlačiti – što mu je unijelo teški nemir u dušu i tijelo. Ništa, jedne večeri – ležeći doma sa ženom u krevetu napet kao puška, samo je naskočio na nju i vrlo brutalno se na njoj ispraznio. Neki devijantni poriv i san mu se uvukao u grudi, prožeo mu dušu i tijelo i on je morao pronaći utočište i hram svoje ljubavi. To će biti u jednom bordelu za takve kurve koji su nešto između transvestita i homoseksualaca. Tragedija tog 'našeg' homoseksualca, radnika i štrajkaša Harryja Blacka ide do neopisivo mračnih srazmjera. On će ostati proklet i sam zauvijek nakon što mu ta privremena 'muška' gay-kurva Regina da nogu. Kad je gazda otpustio Harryja pod optužbom da je neovlašteno uzimao novac iz kase, ovaj je postao dekintiran i nije više odgovarao posesivnoj muškoj pederskoj drolji. On je molio i kumio Reginu (valjda Reginalda) da ga primi k sebi, da joj(mu) se on izjada, ali ništa – Regina zahtijeva večeru uz šampanjac i svijeće, želi promenadu u javnosti. Harry prizna da nema novaca, ali ponudi da mogu ostati u hotelu i proći jeftinije uz sendviče i pivo – ali Regina ga nehtjede više; bacilo ga van. Sve druge dijelove ove mračne i simbolične priče neću odavati, a ima ih još. Radi se o tome kakva je ćud takozvane poštene i 'normalne' rulje koja u principu spada u radnički sloj. Možda je još moćniji prikaz od gore navedene Harryjeve priče – što se dogodilo sa čašću, ženskim i ljudskim ponosom i dostojanstvom male prostitutke Tralale jedne večeri.

Uli Edel je vrlo interesantan njemački redatelj sa filmografijom koju poželite istraživati. To vam mogu reći bacivši oko na listu na koju i vi možete baciti oko ako utipkate Uli Edel na IMDb.com tražilicu; nevezano na to što je sve direktno režirao, nego i na to gdje je sve surađivao. Imate moju srdačnu preporuku za 'Last Exit To Brooklyn'.


(UVOD)

('KRALJEVI' ULICE)

(TRALALA)

(HARRY ODSUTAN)

(HARRY UPOZNAJE REGINU)

(POKVARENA OMLADINA BROOKLYNA)

(ZAKAŠNJELI RENDEZ-VOUS)

(RADNIČKI AMBIJENT - NOVI DAN)

Oznake: Uli Edel, njemački film, drama, 1989, 8/10

- 09:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.09.2014.

AUS DEM LEBEN DER MARIONETTEN (1980)

19. AUS DEM LEBEN DER MARIONETTEN (1980,W.GER) Ocjena: 9/10
(Iz života marioneta); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Glazba: Rolf A. Wilhelm
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Robert Atzorn, Christine Buchegger, Martin Benrath, Rita Russek



Kod Bergmana nije potrebno objašnjavati kako u njegovim filmovima nije od presudne važnosti koliko radnje vam recenzent ili kritičar nekog njegovog filma otkrije. To je jednostavno tako, jer su takvi i njegovi filmovi. Radnja je tu fakt, nešto što je vidljivo i poznato i prije gledanja samo ako npr. pročitate kratki uvod u najavi prije emitiranja. Bergmana se treba baš pogledati, čitati o njemu, razgovarati i razmišljati. To je vrh filmske umjetnosti bez obzira s kolikom ocjenom se pojedini film ocijenio. Ocjene su tu samo u vidu nekakve osobne preferencije.
Peter Egermann (R.Atzorn), materijalno i poslovno sređen čovjek živi u braku sa Katarinom (C.Buchegger) sa kojom se slaže ali uglavnom samo površno i tehnički pri konzumaciji braka. Čitav njegov život život je muškarca zategnutog njegovom psihom. Katarina njihov brak kvalificira kao brak dvoje djetinjastih ljudi koji ne žele odrasti. Ona voli Petera, ali između njih postoji grozomorna, mračna, bijela kao smrt - nesnošljivost. Peter Egermann jednoga je dana (a s time počinje film) ubio prostitutku Katarinu (R.Russek), a bez vidljivog razloga.
Kroz ovaj njemački filmski projekt Bergman će se u veoma jakom zanosu baviti tim za njegovu filozofiju zapletenim odnosima u - i - među ljudima. Muškarac u likovima ubojice u Peteru Egermannu i npr. u liku homoseksualca Tima, Katarininom partneru modnom stilistu na poslu – opet je slab, kolebljiv i nesiguran, zatvoren i sklon potiskivanju ili impulzijama, dok je žena dominantna i zaigrana, nikada suzdržljiva dok su muškarci u pitanju. Da mnogo ne filozofiram dalje; film 'Iz života Marioneta' istražuje koje su to oklonosti i odnosi doveli do toga da Peter Egerman uradi to zlodjelo sastavljeno od ubojstva i silovanja pokojnice. On je patio od življenja u ulogama koje su mu dodijeljene još od ranog djetinjstva pod dominantnom majkom, a da nikad nije kreirao neki stav u kojem on neće biti marioneta. Izgleda da je psihički pukao i eksplodirao, ali sa tragičnim posljedicama po svoj život i živote onih u čijem se krugu kretao. Trpio je on u svom životu posljedice svoje slabosti. Nije se mogao osloboditi blokade i živio je u vječnoj diktaturi žene (majka, supruga, prostitutka) s kojom se nije znao suočiti. Duboki unutarnji strah od žene projicirao se u prikrivenu sklonost muškom rodu, zatim u osjećaj krivnje da ne živi kako Bog zapovijeda što vodi u mržnju i homicidalnu fiksaciju koju će i sprovesti.
Film kombinira crno-bijelu i tehniku u boji, vizualno i akustički sve je sređeno da se stekne uvid u odnos neuravnoteženog muškarca u vezi sa ženom koja je dublje biće od njega. Njegova lična kompleksnost i inertnost odbijaju se od putenosti dominantne, društvene, aktivne i zahtjevne žene. Scena u kojoj Peter ubija prostitutku je tako u boji, dok su sve ostale scene iz njegova života crno-bijele slike (čak i san!)
Bergman je rijetko kada prije radio ovako 'žestoko', premda se mnogo ovaj rad uspoređuje sa prijašnjima. Bergman je u ovome projektu razriješio dilemu ako je nečeg takvog uopće imao u svojim intimnim razmišljanjima. Tako se bar čini običnom gledaocu i uživatelju u njegovoj umjetnosti.

(RAZGOVOR SA PSIHIJATROM)

(TRENUTAK PROVOKACIJE)

(PETER IH TAJNO GLEDA)

(PETEROVA FIKSACIJA ŽENINOG UBOJSTVA)

(BRAČNE BESANE NOĆI)

(IZ PETEROVA SNA)

(POSLIJE ZLOČINA)

(SVRŠETAK)

Oznake: Ingmar Bergman, drama, 1980, 9/10

- 11:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 20.09.2014.

LA MORTE VIVANTE (1982)

18. LA MORTE VIVANTE (1982,FRA) Ocjena: 9/10
(The Living Dead Girl); horor
Redatelj: Jean Rollin
Scenarij: Jacques Ralf, Jean Rollin
Glazba: Philippe d'Aram
Snimatelj: Max Monteillet
Uloge: Marina Pierro, Francoise Blanchard, Mike Marshall




Nikad, osim možda u djetinjstvu, nisam volio horore koje horor zaljubljenici obožavaju i po različitim forumima ih favoriziraju i kite naslovima: kultni, jebeno krvav, jeziv itd., a to su tipovi slashera tipa 'Madman', 'Sleepaway Camp', 'Petak 13', 'Klaonica'; sve filmovi na desetke nastavaka i u tko zna koliko istih varijacija, a da u njima nema nešto bitno, čak ni strašno jer je izlizano i samo narajcano vriskom i šikljanjem krvi. Na istu foru: grupica tinejdžera s koleđa dolazi u staru kuću gdje ih iz mraka vreba krampus sa sjekirom, vrtlarskim škarama, pajserom, krampom ili mesarskim nožem. Na neke od takvih filmova se dobro nasmijem, ali to nije pravi horor. Ono što se zove pravi horor (kojeg je neki pametnjaković ocjenio sa dva od deset jer mu je dosadan), je apsolutno malo remek-djelo francuskog redatelja Jeana Rollina – 'La morte vivante'. Radi se o alegoriji koja se odnosi na ljudsko zlo. 'Zlo' je upravo tako, u živima a ne u mrtvima.
Radnja se odvija u jednom zabačenom zamku pokraj Pariza gdje su djetinjstvo zajedno provele dvije mlade žene, međutim jedna od njih, Catherine Valmont (F.Blanchard) je umrla i sahranjena je u grobnici među zidinama dvorca. Jednog jutra neki pljačkaši grobnica ušli su u njenu kriptu, i usput istovarili nekakve bačve sa kemijskim otpadom. U času kad su krenuli otvoriti poklopce sa kovčega pokojnika dogodi se mali potres i zatrpa ulaz grobnice. Zbog oštećenja bačvi oslobodi se kemikalija i izazove nekakav plin koji prožme tijelo mrtve djevojke, i ona se probudi. U tome trenutku počinje naša vampirska priča. Klasična, a opet vrlo neobična i posebna. Blijedolika plava djevojka, sva u bijelo odjevena, ustala je iz lijesa mrtva, a samo probuđena. U sebi posjeduje tek neko usko i daleko sjećanje povezano sa ljubavlju i povezanošću sa najbliskijom osobom za života. Sve ostalo u njoj je vječni glad i razvijajući strah koji nastaje zbog mentalnog spajanja sa stvarnošću, poimanja da je zauvijek mrtva, da je vampirsko biće koje i nije biće sa dušom nego samo sa nagonom koji traži hranjenje ljudskom krvlju. Njezino ne-mrtvo biće čezne za time da se opije s izvora duše, a to ne može – prva joj je i jedina ljubav za mladog života, prijateljica Helen u stvari tipičan čovjek: egoističan, sebičan, razvratan i zao. Ona kao žena predstavlja čovjeka koji ljubi za svoju korist; dimenzija ljubavi takvih ljudi ne ide dalje od gole zaljubljivosti i posjedovanja, nikada ne ide do milosti, opraštanja, utjehe, darivanja ili žrtvovanja. Zato je vampiričina tuga pregolema. Njeno spajanje sa izvorom ljubavi i duše nije bilo moguće. Njezino kratko prisustvo među probuđenima iz mrtvih donijelo joj je ponovno učenje životnih navika. Ona želi otići, natrag u san – u vječnu smrt zaklopljenih očiju, ali ju živa posesivna Helen ne želi pustiti, nego ju i dalje hraniti ljudskom krvlju. Na zemlji nema spokoja za mrtve dok god je ljudi koji su sebi u centru svemira.
Gledao sam još nekoliko ovakvih 'vampirskih' filmova sa nekim drugim posebnostima ali o njima bi bilo isto tako značajno progovoriti u posebnim ogledima. Kao npr. 'Vampyres', britanski horor iz 1974. koji i nije možda ovoliko snažan, ali je izuzetno dojmljivo snimljen, ili 'The Hunger' iz 1983., prvijenac britanskog redatelja Tonyja Scotta sa C.Deneuve, S.Sarandon i D.Bowijem u glavnim ulogama.









Oznake: Rollin, francuski film, horor, vampiri, 1982, 9/10

- 10:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.09.2014.

PRESUMED INNOCENT (1990)

17. PRESUMED INNOCENT (1990,USA) Ocjena: 8/10
(Nedokazana krivnja); kriminalistički, sudska drama
Redatelj: Alan J. Pakula
Scenarij: Scott Turow (novel), Frank Pierson, A.J.Pakula
Glazba: John Williams
Snimatelj: Gordon Willis
Uloge: Harrison Ford, Raul Julia, Greta Scacchi



Ponekad se dogodi da vas film očara tek na svom završetku. Takav slučaj je i u ovome. U sudskim dramama obično morate sudjelovati i pomalo pristajati na etičko-moralno-konvencionalne zavrzlame koje se događaju na i oko sudnice, kao da vas se nagovara da budete upravo vi kao gledatelj stanovita porota, i ujedno istražitelj različitih perspektiva nekog slučaja. I u načelu da vidite kako to ''ipak'' na kraju krajeva sud funkcionira(!) u ime naroda ili kralja pred božjim licem i licem boginje Pravde. Da filmska umjetnost ne trpi 'štancanje', gomilanje i pretjerano redanje sličnih nastvaka u dugim i neprekidnim serijalima dokazuje nam ovaj vrlo uspješno napravljen film. Igrani film upravo je fizički uža-a-konkretnija forma nego je to razvučena forma tv-serije. Kada imate dobru knjigu, kvalitetno pripremljen scenarij, dojmljive majstore kinematografije i izvedbe imate i dobar film nebitno o kojem se žanru ili podžanru radilo. 'Nedokazana krivnja' svidjela mi se jer nikome ne piše na čelu ništa osim da su svi upleteni. To 'svi upleteni' je presudilo ovom filmu da ga se spomene. Doslovno ali doslovno (karakteristično za role Harrisona Forda) svi igraju uloge s osjećajem kako im to ozračje sudskog procesa nalaže. Slučaj je raspleten i vodi nas kroz niz indicija do snažnog preokreta. Ne bih se pretjerano želio osvrtati na termine poput 'plot twist' s engleskog govornog područja jer to ne valja dok se komentira film, pogotovo ako se govori o sadržaju. To na pola otkriva gledatelju da zna da se mora nešto naglo i nepredvidivo preokrenuti pa sva čarolija filma lako može pasti u vodu ako ste u startu prepoznali npr. ubojicu. Ali, eto da se spomene (bez otkrivanja radnje filma); filmovi koji u sebi sadrže 'plot twist', a obično su to napeti krimići, trileri ili misterije zarazni su do boli da ih pamtite upravo po tome. Komplicirana zavrzlama oko optužbe za umorstvo kolegice odvjetnice i ljubavnice koja je nametnuta javnom tužiocu Sabichu (H.Ford) neće nas od početka do kraja navoditi na to kako se sve dogodilo nego zašto. Shvatit ćemo neke stvari o Sudu kao organizmu u kojem se odvijaju vrlo zbrkani procesi, nikada onakvi kao npr. u čovjekovom tjelesnom organizmu, nego upravo kao u čovjekovom duševnom i misaonom organizmu. Kao kad čovjek nešto obeća a već je napola svjestan u startu da neće izvršiti obećanje, tako i sud tretira pravdu. Film 'Nedokazana krivnja' mnogo je više od sudske drame koja se bavi konkretnim slučajem, film je mnogo više i od filma napetosti – ima nešto što stoji u podkontekstu same priče koju pripovijeda optuženi tužilac Sabich (Ford), a to je traganje za postojanjem Suda. Suda zapravo nema, a suđenje u sudnici je samo igrokaz. Postoje pravorijeci, sudska rješenja, ali nikad ih nema na svjetlu dana. Sud je nešto duboko lažno. Glas pripovjedača na koncu filma je potresan, prava tragedija kao da se kotrlja u njegovoj duši. Pogledajte kako i zašto.



(NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI)

(BRANITELJ-TUŽITELJ-OPTUŽENI)

(TAKTIČKI TIME-OUT)

(PROIZVODNJA JAVNOG MNIJENJA)

('ANTI-TEATAR')

Oznake: A.J.Pakula, Harrison Ford, sudska drama, 1990, 8/10

- 11:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 16.09.2014.

SOME LIKE IT HOT (1959)

16. SOME LIKE IT HOT (1959,USA) Ocjena: 8/10
(Neki to vole vruće); komedija
Redatelj: Billy Wilder
Scenarij: Billy Wilder, I.A.L.Diamond, Robert Thoeren, Michael Logan
Glazba: Adolph Deutsch
Fotografija: Charles Lang
Uloge: Marilyn Monroe, Tony Curtis, Jack Lemmon



'Neki to vole vruće' uspješan je spoj komedije zabune i parodije usmjerene na američko društvo u doba kad je kriminal na ulicama američkih gradova cvjetao. Rađanje i uzlet pin-up kulture djevojaka, dimne zavjese i show programi u zidovima pogrebnih poduzeća, buđenje požude američkih djevojaka za gospodom jet-setterima, tipično američki način života sa stalnim selidbama i putovanjima, klišeji amerikanizma, parodija gangstera i policije koji se progone manje ozbiljno nego pas i mačka i tako dalje. Sve to i još mnogo toga preplavljuje ovu vječnu komediju. Međutim, ne valja se nasukati na zamku da se tu radi samo o običnom screwballu i britkoj zezanciji. Film itekako ima svoje 'bodlje'. A opet, komedija je napravljena s toliko finoće da se nećete morati uvrijediti. S početkom u američkom društvu 1929., radnje smještene u nevjerojatne 'manevre' dvojice muškaraca preodjevenih u djevojke film ima dalekometnije putanje koje zaokružuju čitavu suštinu društva i američkog mentaliteta, američkog karaktera i stila života. Ne smije se zaboraviti da ova parodija svlači američkog dužnika, i pokazuje njegove putešestvije kroz džunglu američkog sivog, zelenog, žutog, i svejedno kojeg vida biznisa. Svaki lik u filmu, i zapravo svaki tip u filmu ima svoje pitanje koje kao da mu piše na oblaku iznad glave. Nastaju takve situacije da je to presmiješno gledati. Joe i Jerry (Josephine i Daphne), koje igraju Tony Curtis i Jack Lemmon u svojoj metafori predstavljaju buran i pustolovan život, ali koji ide prema jednom sasvim ispraznom i trivijalnom cilju – a taj je u poanti američkog građanina koji je uspješno pokrpao dugovanja, pobjegao ako je to bilo potrebno, oženio se ili rastao radi love i tome slično. Već je tada postalo jasno kako je kategorija ljubavi nešto precijenjeno i u svojoj suštini potpuno drugačije. Apsurd života poprimio je zamah zbog toga što su romantika, ljubav, zajednički život zaprimili primarnu značajku funkcionalnosti. U kratkim crtama možemo cijelu poantu svesti iz jedne sentencije izrečene u filmu, a koja kaže da – ne možeš ispeći omlet bez da razbiješ jaja. Takva se atmosfera gradi iz odnosa prikazanih u radnji filma koja se odvija 1929. Bitnost, suštinu i jednostavnost zamjenjuju jurnjava, prelijevanje šupljeg u prazno, oportunizam, eskapizam itd. Progonjeni ste i označeni stalno, a utočišta su vam kod sasvim neobičnih izbavitelja i pomagača, sa sasvim osobitim požudama kao kod starog gospodina - sedmerostrukog ženika i udvarača - koji izgovara legendarnu rečenicu na kraju filma. Marylin Monroe pogledati ispod.



(CURE U ORKESTRU)

(UKELELE)

(SEX BOMB)

(JU-HUU, DAPHNE??!)

(NO COMMENT)

(REALLY?!?)

(IM A BARBIE GIRL; J.LEMMON IN TECHNICOLOR)

(MARRIED SOON!)

Oznake: Billy Wilder, J.Lemmon, M.Monroe, Komedija, 1959, 8/10

- 15:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.09.2014.

INTOLERANCE (1916)

15. INTOLERANCE (1916, USA) Ocjena: 9/10
(Netrpeljivost); epski spektakl, povijesni, drama
Redatelj: D.W.Griffith
Scenarij: D.W.Griffith, Tod Browning
Glazba: Felix Gunther, Joseph C. Breil, Carl Davis (1989)
Snimatelj: G.W.Bitzer
Uloge: Lilian Gish, Douglas Fairbanks, Spottiswoode Aitken



Osjetno je kako Griffith u svom drugom umjetničkom poduhvatu iz epske filmske dulogije pristaje razrađivati svoju scenografiju i dramaturgiju u skladu sa službenom lentom pisane povijesti. 'Netrpeljivost' više nije toliko subverzivni eksperiment kao što je to 'Rađanje jedne nacije'. 'Netrpeljivost' je interpretacija povijesti kroz četiri priče, na čemu se lomi jedna sadašnja slika društva i čovječanstva, ona ratne 1914. Griffith nam je ispričao i prikazao u tehnici kinematografije - koja više nikada neće biti takva - pripovijest o povijesti ljudskog bića koje pokreće nesnošljivost, ljubomora, zavist, koristoljublje i mržnja. Ovaj film upravo je kao kakva prilika za sudjelovanje na jednom dugom čarobnom putovanju kroz ere čovječanstva: babilonsku (539.god.pr.Kr.), u vrijeme Krista, u vrijeme Bartolomejske noći 1572. i u vrijeme moderno s početka 20. vijeka. Svako doba kupa se u svome zlu i svome obliku netrpeljivosti, a opet jedna nit vodilja je stalno tu koja sva ta doba spaja u isti lanac povijesti. U središtu te, dakle jedinstvene pripovijesti je vjera čovjeka u boga (antropomorfnog ili duhovnog); ta vjera je glavni pokretač ljudskih ratova, intriga i običaja. Bez iznimke, u svako doba glavne uloge igraju muškarci i žene. Svaka priča u ovoj kvadrilogiji fokusirana je prema ženi. Žena kao neslobodno biće, ali sa strašnom metafizičkom i tajanstvenom snagom sublimiranom u ženskom božanstvu kao što je boginja Ištar. To sve nam pokazuje da ratovi nisu nikakva igra predodređena za muški rod, vojnike i vladare koji napinju katapulte i sjeku glave snagom svojih mišica. Ratovi su isključivo plod muško-ženske ambivalencije. Kako idu muško-ženski odnosi tako izgleda i povijest; takva je i riječ bogova. U ratovima međutim nije se rodila ljubav, nego jedna dalekosežna frustracija oplođena pobjedom ili porazom nečijega boga. Žena i muškarac od davnina postali su frustrirani i tu frustraciju su počeli prenašati na društvo. Društvo je postalo sredstvo za iskaljivanje njihove frustracije. U 'modernoj priči' 1914. žena dobrog roda i visokog građanskog staleža, sestra bogatog industrijalca, vremešna je i usidjelica prvog stupnja i od toga joj duša cvili i rastače se od jada dok vidi kako se u plesu na plesnom podiju izvija silina mladenačke energije prepune zanosa, životnosti i rađanja. Sinulo joj je u glavi: 'To društvo treba reformirati!' Utemeljeno je društvo žena sličnih njoj koje će povesti brigu za spas čovječanstva. Ironično, zar ne? One su postale netrpeljive prema muško-ženskom svijetu u cjelini. One postaju moderne ratnice, sufražetkinje, kontrapunkt frustraciji crkvenoga srednjeg vijeka.
Kritika koja ujedno hvali umjetnička estetska i poetska dostignuća ovog filma pripisuje mu 'neujednačenost priča' (S.D.Greydanus) ili nestalnost ritma (Jeremy Heilman), te da bi film bio i bolji kad bi egzistirale samo dvije dominantnije priče (Babilonska i Moderna). Moj je zaključak da bi se te primjedbe bez mnogo suzdržavanja smjele opovrgnuti, jer priče koje dominiraju su polazna i krajnja – tamo gdje tražimo uzroke fenomenu civilizacijske netrpeljivosti i ljudske ćudi i tamo gdje su moderne forme na pozornice kapitalističkog, apokaliptičkog svijeta u žaru rada, štrajka, feminističkih i inih pokreta na djelu. 'Kristova' priča i 'Bartolomejska' priča su nešto što je prohujalo, kao da je to bilo nešto mnogo kraće. Babilon s druge strane raste i danas (onda 1914.; kao i danas 2014.). Za Krista i reformiranog Krista traju borbe, po običajima, sve su to varijacije na temu. Također u filmu stječe se dojam kao da (možda malo predugi) film ubrzava kako ide kraju. Razdoblja se smjenjuju sve brže, ispreplitanje postaje kaotično.. Konačno gledatelj i motritelj povijesti može vidjeti samo krug, kružnicu kao suštinsku ovojnicu cijele hrpe povijesnih slika. Zato dominiraju Babilon i Moderno doba. Krajnja poenta priče svih priča malko je dakako stereotipna, ali ona ima značenje veličine kao Michelangelov kip Davida za kojeg bi isto tako mogli reći da to nije ništa više doli simbolično prikazan čovjekov lik.


(MAJKA S KOLIJEVKOM)

(BABILONSKA SVEČANOST)

(ZLOGUKI MARDUK GLEDA NA GRAD)

(KIR)

(VATRA GUTA BABILON)

(NADA 1914.)

(SUZA ZA POVIJEST)

Oznake: D.W.Griffith, nijemi film, epski, 1916, 9/10

- 15:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 12.09.2014.

DEATH RACE 2000 (1975)

14. DEATH RACE 2000 (USA,1975) Ocjena: 7/10
(Utrka smrti 2000); SF, komedija
Redatelj: Paul Bartel
Scenarij: Robert Thom, Charles B. Griffith, Ib Melchior (priča)
Glazba: Paul Chihara
Fotografija: Tak Fujimoto
Uloge: David Carradine, Sylvester Stallone, Simone Griffeth



Distopijski film B-produkcije o auto-utrkama budućnosti u kojima natjecatelji u autima skupljaju bodove tako što im je cilj pobiti što više pješaka na cesti. Komična je to i satirična vizija onoga u što bi se mogla pretvoriti tadašnja aktualna sadašnjost američkog društva i poretka. Film želi reći: država koju stvaramo i želimo protezat će se u budućnosti preko svih kontinenata i svi ćemo biti Amerikanci (za svaku pojavu nepravilnosti optužit ćemo Francuze). Imamo jedan divni utopijski poredak zabave u kojem se sve naše frustracije i depresije sasvim lako pretapaju u zabavu punu nasilja. Nasilje nam je potrebno koliko zabavno i ugodno. Sve naše potrebe i žudnje novi poredak će utažiti. Mediji, pokretani jagmom za nasiljem u obliku zabave i sportskog nadmetanja, diljem kontinenta siju sveopći opijajući optimizam toliko karakterističan Amerima. Svi su navijači, svi su politički lojalni sponzorima najvećeg eventa od državne i nacionalne važnosti. Nacija je uz svoje idole, sve skupine i kontra-skupine organiziraju se i ravnaju prema tom događaju. Mržnja i društveni kretenizam proželi su čitavu naciju. Ironično je što je film sam po sebi zabavan, sa zvijezdama koje će postati idoli čitavih generacija. Klinaca zaljubljenih i opsjednutih žanrom trash akcijskih filmova prepunih pucačine, tučnjave i razaranja a sve u navlas istoj formi, sa specifičnim hollywoodskim ljubavnim zapletom u sredini filma. Društvo kao da već danas živi svojevrsnu distopiju, a ona može uvijek biti samo još agresivnija i još veća. Film, dakako jest jeftina zezancija u kojoj se Sly Stallone i David Carradine i ne trebaju previše truditi ne bi li od sebe napravili još veću karikaturu. Bez obzira na sve, film je itekako inteligentna zezancija, i to ne baš za klince lude za jurnjavama brzim automobilima u stilu „Need For Speed“ serijala; ovo je upravo parodija na taj svijet.



(START)
('SLY' THE KILLER)
(BONUS NA PENZIONERE 100 BODOVA)

('KUGLANA' BUDUĆNOSTI)

Oznake: Paul Bartel, Stallone, SF, Komedija, distopija, 1975, 7/10

- 15:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 10.09.2014.

BRUTTI,SPORCHI E CATTIVI (1976)

13. BRUTTI SPORCHI E CATTIVI (1976, ITA) Ocjena: 9/10
(Ružni,prljavi i zli/Dirty,Ugly and Bad); komedija, drama
Redatelj: Ettore Scola
Scenarij: Sergio Citti (dijalog), Rero Maccari, Ettore Scola
Glazba: Armando Trovajoli
Fotografija: Dario Di Palma
Uloge: Nino Manfredi, Maria Luisa Santella, Francesco Anniballi



RUŽNA,PRLJAVA I ZLA STRANA SIROMAŠTVA

Za biti isposnik, prosjak i veliki siromah prepun isijavajućeg duha treba imati i malo pameti. Nije ta vrlina za svakoga. U ovome Scolinom filmu kojeg dio kritike smatra odvratnim (R.Egbert) moguće je, dapače vidjeti kakvu je razinu siromaštva i moralne bijede u stanju iznjedriti kapitalističko društvo.
U živoj maniri naturalizma autori ovog filma prikazuju dno dna ljudske zajednice, s mjesta u Rimu koje kao da nadvisuje sve brežuljke, s pogledom koji puca na kupolu 'Sv.Petra', koji je tamo negdje nisko dolje. Kao da likovi ovog filma nisu smrdljiva sirotinja nego bogovi Olimpa. Ironično i istinito prikazana je institucija obitelji koja u Crkvi vrijedi kao temelj temelja roditeljske ljubavi i odgojiteljske brige. Ova obitelj koja se grana na četiri koljena toliko je silnim vezama spojena da se nitko ne da iz iste kuće, pa iako žive gore nego svinje, među štakorima i sa nekim klimavim drvenim wc-om. Njihova se obiteljska zajednica temelji na parazitiranju jednih na drugima, a najviše na ocu s novcima i paralitičnoj babi s penzijom, te na prljavim zanatima svih vrsta. Iz te obitelji zasigurno neće ispuzati na ulicu neki novi sveti Franjo. Možda više nego išta u ovoj priči koja nije nimalo nerealna plaši ta nezaustavljivost njihovog razmnožavanja. Tako je, oni su ljudska bića, ali žive krajnje animalno i bestijalno. Oni ne mare na čiju će ženu tko naskočiti dok svi u mraku te stračare grupno spavaju. Svejedno je tko spava s kim dok popije malo vina. Djeca rastu u čoporima, a primjer su im prilike i spodobe u tom slamu u kojem žive ljudi gore nego životinje. Duh Sveti kao da je digao ruke od ovakvih mjesta; djeca djeluju kao da su na granici između anđeoskog i demonskog stvorenja; od tih ljudi nikad neće biti ništa više nego je to 'prljavo, ružno i zlo stvorenje'. Iz ovog filma moguće je nazrijeti presjek jednog modernog civiliziranog urbanog društva. Na dnu dna te piramide, upravo tamo gdje je volumen tog tijela najširi i najdublji sjedi taj sloj čijim pripadnicima ni imena nisu bitna. Taj najmasovniji sloj je ta gomila što se plodi i množi i živi izvan resora društvene uprave. Ti ljudi ne zauzimaju mjesta na biroima rada, niti su njihova imena među osiguranicima ministarstva zdravstva; oni samo kad ih policija ulovi u kakvom razbojstvu ili značajnijoj pljački ili bludu na javnom mjestu bivaju privedeni na kakav dvomjesečni zatvor, i otome se vodi teška dokumentacija visoka dva metra, sastavljena od kazni i različitih optužaba. (scena u policiji kod načelnika kamo je priveden 'pater familias' je izvanredno snažna; kako izgleda ured i kako izgleda glavni odgovorni službujući u tom uredu) Država nema vremena ni volje za tu prljavu masu. Krezuba baba u kolicima valjda je jedina koja ima neku vezu sa starim vremenima i koja je nekog vraga zaradila u državnoj službi (možda u svojstvu čistačice) da obitelj 'uživa' njezinu penziju od mjeseca do mjeseca. Interesantno je još i to, koliki je prag imunološke tjelesne izdržljivosti kako pojedinaca, tako i čitave te prljave zajednice. Otporniji su nego životinje, žive i jedu tamo gdje štakori uriniraju a ne boluju od nikakve kuge. Ni metci im ne mogu ništa, otporni su na mišomor. Žene su uvijek trudne, i neizvjesno je tko je, u kakvom stanju i gdje zaskočio istu. Nemaju socijalne bolesti kao što ih ima radnička klasa. Radnička klasa, čak i viši građanski stalež, čini se da žive u mnogo većem strahu od vlastite propasti i poraza nego ti cigani u čoporu. Boluju od alergije na prašinu, na deterdžente, umiru od raka jetre ili pluća, pate od nesanice, migrene, žene su nerijetko depresivne, frigidne i inertne. Ništa manje muškarci kojima uvijek treba neki farmaceutski podizač za libido.
Tako vam dođe film kao ozbiljna drama, dok kao komedija Scolin film je pravi klasik. Možete ga gledati kao specijal epizodu nečega poput stripova Alana Forda. Talijani su dobri u tim stvarima. Film je pun intelektualne simbolike i genijalnog glumačkog performansa. Da vam ne prepričavam dojmljive scene i kadrove, bacite oko na youtube; naročito oni koji nisu gledali.


(SLAM)
(SVAKODNEVICA)
(ŠOGOR I ŠOGORICA, NANDO SE VRATIO IZ NOĆNE SMJENE)
(ROMANTIČNA VEČERA)
(EVO DRAGA, OVO JE ISIDE)
(SIN SE PRIŠTEKO U TATIN BRAČNI BRLOG)
(OBITELJ IDE PO BABINU PENZIJU)
(LEPOJ NEVJESTI ISPAO MAKARUN)
(JEBEM TE ŽIVOTE)
(DA BOG DA CRKO SINE)

Oznake: Ettore Scola, Komedija, talijanski film, 1976, 9/10

- 12:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 09.09.2014.

ABOUT ADAM (2000)

12. ABOUT ADAM (2000, IRL/GBR/USA) Ocjena: 7/10
(Nešto o Adamu); romantična komedija, seks.komedija
Redatelj: Gerard Stembridge
Scenarij: Gerard Stembridge
Glazba: Adrian Johnston
Fotografija: Bruno de Keyzer
Uloge: Stuart Townsend, Kate Hudson, Frances O'Connor, Charlotte Bradley




Obično se žena shvaćala kao 'baštinica tajne' ; baš kao kakva čuvarica sfinga žena je kroz literaturu i druge umjetnosti predstavljala nedokučivo zagonetno otajstvo koje čuva u svojem hramu strasti zaključano tako da nema takvoga princa koji bi samo tako prokljuvio tu najzaključaniju bravu u svemiru. Kako za sve u univerzumu, tako i za tu bravu postoji ključ, a on može biti u rukama samo jedne vrste muškaraca (što i nije nešto novo) koja je u ovome neshvaćenom filmu nazvana 'Adam'. Adam (S.Townsend), zgodni i poželjni tip koji se našao u popularnom dublinskom pubu tajanstveni je muškarac koji će postati nedokučivi predmet tajne za obitelj triju sestara koje će sve redom stupiti u seksualnu vezu sa njim; prva i najmlađa, konobarica i pjevačica Lucy (K.Hudson), druga – srednja sestra, ljubiteljica viktorijanske literature i umjetnosti Laura (F. O'Connor) i na kraju najstarija, udata i već majka Alice (C.Bradley). Ulazak Adama u tu porodicu uzburkao je duhove i u njihovom mlađem (?) bratu koji ne nalazi načina da zavede svoju djevojku Karen, pa Adam jedne večeri i njemu pomogne da erekciju usmjeri u pravom smjeru (umjesto prema njemu, što ovaj nije mogao kontrolirati). Nikako nije stvar u tome, kako jedan kritičar na imdb-reviewsima komentira, kako je minus filma u tome što žanrovski ovaj film odabire komediju i sretni završetak u 'bijelom vjenčanju'. Nema za to potrebe; isto tako nije od presudnog značaja isticati irski segment filma (kritičar kaže da se isto tako to moglo zbivati u Londonu ili Losa Angelesu;). Pa nema veze, radi se o romantičnoj tzv. seks-komediji koja izbacuje na površinu jedan isječak iz kronike jedne pretežito 'ženske' obitelji u kojoj žive tri sestre sa majkom. Film problematizira njihovu zaokupiranost trendom vremena koje ističe emancipaciju žene kao imperativ, što ima za posljedicu to da one više ili manje svjesno zatvaraju oči na vezu koja im se događa sa misterioznim muškarcem. Obrnuto od uvodnih sentencija ove interpretacije, sada vidimo da muškarac može biti nositelj enigme. Potreba za ženskom emancipacijom učinila je od žene osobu koja smatra muškarca manje grešnim od sebe, tj. smatra svoje 'izlete' u seksualne avanture većim grijehom nego ikad prije. Ulaskom u 2000-te Karen u razgovoru govori najstarijoj sestri Alice: „Govori se da muškarci uvijek žele i misle samo na jedno.. Ali sa Adamom je to drugačije, on je sentimentalan, on te stvari prepušta meni.“, a Alice joj odgovara: „Da se nisi zaljubila?“ Tu se vidi taj kompleks i paradoks feminističkog razvoja svijesti; dok mi svi jasno vidimo što je Adam učinio sa svim sestrama, bratovom curom, i što je još kadar učiniti dok u okruženju vlada takva svijest po kojoj je trendy da sa stagea djevojka zaprosi muškarca, a ne on nju.

Oznake: rom.komedija, seks.komedija, irski film, britanski film, 2000, 7/10

- 14:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.09.2014.

ONE FLEW OVER THE CUCKOO'S NEST (1975)

11. ONE FLEW OVER THE CUCKOO'S NEST (1975, USA) Ocjena: 9/10
(Let iznad kukavičjeg gnijezda); drama
Redatelj: Miloš Forman
Scenarij: Lawrence Hauben, Bo Goldman; Ken Kesey (knjiga), Dale Wasserman (ad.)
Glazba: Jack Nitzsche
Fotografija: Haskell Wexler
Uloge: Jack Nicholson, Louise Fletcher, Michael Berryman, Will Sampson



Psihijatrijska bolnica poput zatvora koji tretira svoje pacijente osobljem kakvo možete naći samo po državnim institucijama u središtu je ovoga filma. Film je to koji prikazuje kako neka institucija u društvenom sustavu sprovodi svoj režim, a koji je zapravo tortura nad torturama. Država kao da uz pomoć takvih isntitucija programski i planski želi institucionalizirati ljude i građane. Nitko nije dovoljno nevin da ga državni sustav ne bi stavio u instituciju poput ove ludnice. Glavna medicinska sestra (L.Fletcher) tipičan je primjer birokratske babuskare čija se duboka duševna frustracija na njezinom radnom mjestu pretače na žrtve sustava – njezine pacijente. Ona je ustvari sadist, u njoj je nastanjena iskonska zloća; ona uživa u svom žandarskom pozivu u sestrinskoj obleki kao da je sveta majka Tereza. Oduvijek sam gledajući ovaj film samo jedva čekao onu scenu kada McMurphy (J.Nicholson) želi zadaviti kučku. Vrlo je bitno naglasiti da Louise Fletcher igra jednu od najupečatljivijih negativnih uloga na filmu. Film zapravo ide tako da nema tu neke komplikacije; ne treba se naprezati, sve je vrlo jasno i vidljivo. U grupu smiješnih i simpatičnih osobenjaka koji su ćaknuti svaki na svoj način, i koji su zatvoreni i trovani umjetnim sedativima i umirivani žestokim strujnim udarima, dolazi kockar i barski čovjek McMurphy (J.Nicholson) pod optužbom da je silovao maloljetnicu. On je grupu, režimu lojalnih pacijenata (osim ogromnog poglavice koji šuti) uspio animirati, uvesti zabavu i radost u njihove živote i konačno povesti raspravu o bijegu iz ustanove. To je onaj dio filma koji nam pokazuje ljudsku stranu čitave priče; ti jadni ljudi su takvi bolesnici koji trebaju drugo ljudsko biće, pažnju, srce, dom. Ljudi u bijelim kutama koje vidimo nisu doktori nego su psi čuvari – štemeri, ali su u isto vrijeme kao što vidimo spremni na mito i korupciju. McMurphy je postao pravi neprijatelj režima. Evo zašto: Vjera, to jest pravovjerje u ovoj klinici jest poslušnost, lojalnost i kukavičluk, dok je svaki izraz zahtijevanja, ili traženja prava, pa makar to bio običan čaj ili gledanje tv-utakmice, ravan herezi! McMurphy je pokušao unijeti bar malo demokracije u režim glavne sestre tako što će pacijenti glasovati za ono što je interes cijele grupe, no to nikako nije išlo. Sestra i sustav znaju kako uzdržavati i stalno podgrijavati njihov strah, malodušje i rezignaciju; čak štaviše oni znaju kako ih potpuno (ako je to potrebno) umrtviti – posebnim režimom elektro-narkoze. Ne zna se što je gore, upotreba lijekova po koje svaki pacijent mora ići sustavno se trujući ili metode šok-terapija. Znači, ova bolnica je alegorija sustava, birokratskog masivnog aparata, dok je ova grupica bolesnika društvo u cjelini. Zajedničko svima je – kukavičluk. Društvo je naviknuto isplaziti jezik i reći aaa- kad tako doktor kaže. Radnik je dobio novac da si može sam otići u apoteku i kupiti si lijek za smirenje. Pokorni građanin se pokorava glazbi koju mu puštaju kroz zvučnike svejedno kakava je, jer građanin je drven, oslabljelih živaca od silne šok-terapije koju mu društvo priređuje svaki dan. I konačno, da se kaže samo koja riječ o metafori samog naslova pa da možete otići gledati film, bilo prvi put-bilo dvadeseti put: U prirodi ptice savijaju gnijezdo – ali ne sve ptice. Radi se zapravo o jedinstvenoj prevari u svijetu ornitologije. Kukavica ne savija gnijezdo, nego izleže svoje jaje u gnijezdu druge ptice; obično je to gnijezdo manje ptice. Ptica Kukavica koja se izleže ne prima zatim hranu od svoje majke Kukavice nego ju hrani ova druga ptica koja ima majčinski nagon. Kod prirode koji nosi u sebi Kukavica je takav da se bazira na prevari, naime, mladunac Kukavice kad ojača i poraste postane ogroman i svojom agresivom izgura druge male ptiće iz gnijezda dok ne ostane sam. Pad svih ptića Zebe iz materinjeg gnijezda znači momentalnu smrt. Sam u gnijezdu, čeka majku hraniteljicu pet puta manju od sebe da ga nahrani. Tako gnijezdo te npr. Zebe postaje gnijezdo koje je okupirano od Kukavice. Sustav se ponaša prema svojim građanima kao mladunče te Kukavice koje samo raste i deblja se dok ga majka hraniteljica hrani, a da ni ne zna kako je prevarena dok god ju drži majčinski nagon.

Kukavica

Maćehinski sistem društva prema pojedincima nešto je poput koda koji je 'ugraviran' u način kako se ponaša Kukavica kao vrsta u sklopu prirodnog ciklusa. Način Kukavice kao osobina kod ljudi ne znači samo ne imati hrabrosti, nego to sadrži u sebi i stanovitu prevaru, puštanje Prirodi na volju, ili pak odustajanje od vlastitog ljudskog prava na vlastitu volju za opstajanjem.
Uz ovaj film ćete bez mnogo mozganja otkriti dublji smisao ustrojstva svijeta oko sebe i moći ćete prepoznati ljudsku crtu koju nosite u sebi.







Oznake: Miloš Forman, Jack Nicholson, drama, 1975, 9/10

- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.09.2014.

THE BIRTH OF A NATION (1915)

10. THE BIRTH OF A NATION (1915, USA) Ocjena:10/10
(Rađanje jedne nacije); drama, povijesni, romantika
Redatelj: D.W.Griffith
Scenarij: Thomas Dixon Jr. (adaptacija vlastitog djela), D.W.Griffith, Frank E.Woods
Glazba: Joseph Carl Breil, D.W.Griffith
Snimatelj: G.W.Bitzer
Uloge: Lilian Gish, Mae Marsh, Ralph Lewis, Henry B. Walthall




THE BIRTH OF A NATION (1915-2015)

Jutros na Trećem programu HTV-a nakon više godina otkako sam se upoznao s tim filmom, ponovno sam imao priliku pogledati remek-djelo nijeme ere filmske umjetnosti iz davne 1915. godine – Griffithovo epsko ostvarenje 'Rađanje jedne nacije“. 'Rađanje jedne nacije' takav je film koji kao saliven pristaje da ga se emitira na stotu obljetnicu snimanja u narednoj 2015. godini. Naime, ovaj film koji i nije toliko reprezentativni primjer remek-djela estetske umjetničke forme treba svrstati u anale filmske povijesti iz nekih drugih razloga. Radi se zapravo o igranom filmu koji duhom dokumentiranja pruža svijetu na uvid jednu sličicu povijesti na kojoj se temelji čitava stvarnost na kojoj se temelji jedna nacija koja je u rađanju, u rascjepu čitave moderne američke povijesti, od postanka do ne precizirane budućnosti. Film je to koji je svojom temom aktualan i danas; upravo tako, da aktualniji ne može biti. Na tronu američke nacije predsjeda crnac – Barack Obama, američki predsjednik. Zar to nije ostvarenje Griffithove fikcije, odnosno vizije, iz njegova tobože 'rasistički' obojenog filma? Usporediva je paralela dakle – ne: Obama-(filmski)Lincoln, nego Obama-(crnac)Lynch (guverner radikala, predvodnika pobjedničke koalicije američkog Sjevera nakon atentata na Lincolna). Lynch (crnački vlastodržac) u ime radikalne Stonemanove frakcije dođe nešto slično kao poltron Obama stoljeće i pol kasnije. Iz ideološke pozicije ugrožene južnjačke bijelačke fronte nije dakle problem u tome što im guverner postaje crnac, nego što im guverner postaje poltron i namještenik vrhovne državne vlasti. Danas kritika Obamine funkcije nije usmjerena prema tome zato što je on pripadnik crne rase, nego prema tome što je on 'puppet' onih u zamagljenoj zoni, one gospode što su u vezi sa 'Novim svjetskim poretkom', obzirom da se radi o najmoćnijoj lopovskoj kliki u povijesti. Obrazovan gledatelj, da i nije upućen u povijesno-političke odnose američkog 18. i 19. stoljeća, i samog Građanskog rata između Sjevera (Unionista) i Juga (Konfederacije) iz ovoga će filma lako ustvrditi da u centru sukoba nije bio rat za nikakvu slobodu, nego je to kao i uvijek u povijesti bio rat za pravdu koja će ići u ruke pobjedniku, a koji će pak imati svu vlast nad kreiranjem te pobjedničke pravde. Pobjeda nakon ratne pobjede jako je važan faktor svakog budućeg poretka, i za nju se ne biraju sredstva da bi je se domoglo. Radi prava na nju ubijaju se predsjednici, potplaćuju se agitatori, osnivaju tajne službe, nastaju prvoklasne uhode i špijuni. Svaka vucibatina može biti potencijalni špijun. Konkretno u Građanskom ratu pobjedio je industrijski Sjever koji je militarizirao crnačku populaciju. Poražen je robovlasnički Jug koji je počivao na radnoj zemljoradničkoj snazi nepismenog crnačkog naroda. Jug je ispao ratni gubitnik, i naravno da je morao plaćati cijenu svojeg ratnog zločina temeljenog na izdaji načela slobode i jednakosti koje je nakon izvojevane pobjede kao zakon prešlo u ruke Sjevera. Cijenu će platiti poražena južnjačka oligarhija, tako što će im Sjever nametnuti crnačku strahovladu. Crnci su postali sredstvo za postizanje nove – zapravo tiranske vlasti radikala Stonemana. Uspostava takvog poretka iz vremena nakon Građanskog rata pustit će duboke korijene u budućnost politike SAD-a, koji će se pak razgranati i konkretno instalirati na državnu politiku brojnih drugih nacija u porođajnim mukama, a da toga male nacije nikada neće postati svjesne. Taj banalni sukob s tobože moralnim reperkusijama među političkim strujama republikanaca i demokrata oko 'ropstva' i 'proturopstva' zapravo je samo pisanje površinske povijesti. Naime, ako se traga za istinom o stvarnome ropstvu ono sasvim sigurno stanuje negdje iza kulisa. U to vrijeme tiranija demokracije 20. vijeka tek se treba roditi. Ovaj film neodoljivo podsjeća na 'kotač' vladavina iz Platonove 'Države' u kojem on razlikuje oblike vladavine kao da se pretapaju jedna iz druge, od aristokracije i timokracije, preko oligarhije do demokracije i tiranije (koje su jako bliske jedna s drugom).
Rasizam, mržnja, teror, nepravda i nejednakost, netolerancija i fašizam – sve su to oblici koje neka pobjednička vlada u ime svoje nacije pripisuje poraženoj strani u nekom svetom pravednom ratu. Na spomen bijele rase, ili na spomen tradicionalnog braka, u današnje vrijeme odmah se uzbunjuje alarm državnog sistema koji detektira takvu pojavu kao mržnju, zlo i netoleranciju. U ovom filmu toliko omražena i ozloglašena Ku-Klux-Klan organizacija prikazana je u svjetlu borbe protiv ugnjetavanja crnačke neobrazovane marionetske strahovlade u ime viših instancija s Capitol Hilla. U ovom filmu svira aluzivna i pomalo subverzivna Wagnerova glazba, ali Griffith svejedno ne sakriva kršćansku suštinu američke nacije. Mnogo je stvari koje se kao poruke ili proročanstva mogu nazrijeti u ovome korijenitom filmu, npr. neraščišćeni povijesni sukobi iz stare kolijevke političkih antagonizama, Europe – na polju crkve: rat reformacije i protureformacije, na polju gospodarske politike: razvoj politike liberalizma i ranih oblika slobodne trgovine s korijenom u Engleskoj prve polovine 19.st. itd.
Ne treba biti strašno oštrouman da se ne primjeti kako ovaj film u mnogočemu odskače od svih drugih filmova anglo-američke produkcije 20. stoljeća do današnjih dana, a snimljen je prije točno stotinu godina. 'Rađanje jedne nacije' slobodno se može smatrati prvijencem subverzivnog stvaralaštva na polju filmske umjetnosti.





Oznake: D.W.Griffith, nijemi film, povijesni, 1915, 10/10

- 16:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 06.09.2014.

A SHOCK TO THE SYSTEM (1990)

9. A SHOCK TO THE SYSTEM (1990, USA) Ocjena: 8/10
(Šok za sistem); triler, komedija, kriminalistički
Redatelj: Jan Egleson
Scenarij: Simon Brett (knjiga), Andrew Klavan
Glazba: Gary Chang
Snimatelj: Paul Goldsmith
Uloge: Michael Caine, Elizabeth McGovern, Peter Riegert



Graham Marshall (M.Caine) ima u sebi nešto što bi jedan idealni makijavelistički vladar mogao samo poželjeti. Graham Marshall je 'čarobnjak', nevjerojatni umjetnik i genije raspolaganja sa moći. U svom životu bio je on biznismen, marketinški menadžer u bogatoj tvrtki, stekao je sjajnu kuću, dobar auto, solidnu zaradu, oženio snobovsku suprugu i dobio punicu koja mu non-stop zanovijeta. I tako polagano s vremenom mu se sve počelo urušavati u smislu kontrole i vlastitog položaja, a kao vrhunac mu je došlo kad u firmi nisu promaknuli njega na položaj šefa, nego nekog ulizicu Boba koji je bio trebao biti ispod njega. Jedne večeri kad se već dobrano nagomilo bijes u toliko specifičnom i karakternom Caineu on više-manje slučajno gurne žicaroša skitnicu pod vlak u metrou što mu potpuno rastvori polje djelovanja, tim više što se incident dogodio neopaženo. Caine kreće u stratešku igru planiranja savršenih zločina kako bi ostvario svoj cilj, kako bi osvojio sve što njemu pripada a da to trenutačno drže i kontroliraju drugi; a to je moć i kontrola nad svim stvarima u svom životu. Ukratko: posmicati svu konkurenciju i sve što mu predstavlja uljeza. Započeo je najprije od svoje supruge koja voli mužev ugled.. Gnjev i mirnoća kojom mrzi snobizam svoje žene, yuppijevski kretenizam u svojoj firmi; paklenska igra savršenog vladara nad ljudima i stvarima u svom životu od strane Michaela Cainea odigrane su toliko dobro da nećete požaliti ni sekunde odgledanog filma. 'Šok za sistem' je nepretenciozna ali ozbiljna, čistokrvna crna komedija koju vrijedi imati u nekoj široj filmskoj kolekciji. Za sladokusce dobrih i pomalo zapostavljenih filmova iz malo daljih filmskih godina.

Oznake: Michael Caine, crna komedija, triler, 1990, 8/10

- 12:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.09.2014.

COUP DE TORCHON (1981)

8. COUP DE TORCHON (1981, FRA) Ocjena: 8/10
(Veliko čišćenje); komedija, drama, kriminalistički
Redatelj: Bertrand Tavernier
Scenarij: Jim Thompson (knjiga), Jean Aurenche, Bertrand Tavernier
Glazba: Philippe Sarde
Snimatelj: Pierre-William Glenn
Uloge: Philippe Noiret, Isabelle Huppert, Stephane Audran




Pred sam Drugi svjetski rat 1938., u kolonijalnoj Francuskoj Zapadnoj Africi, šef policije jednog mjesta u Senegalu je Lucien Cordier (P.Noiret). Živi sa ženom koja ga uporno odbija kad joj ovaj zavlači ruku pod suknju, ali je neprestano u naručju svoga tobožnjeg brata Nonoa koji ju zove 'mama'. Ta i mnoge druge situacije u mjestu šefu idu na živce, ali on je usprkos svemu, ipak uvijek nasmijan, dobre je volje i širi mnogo dobre energije. Dok jednoga dana, ne skidajući svoj smireni osmijeh sa lica, šef policije Lucien Cordier nije počeo hladnokrvno ubijati lokalne građane kolonijalnog gradića, a da nikada prije nikome nije zlo učinio. Čitav gradić, čitava zapadna Afrika, sav crnački uznički živalj koji liže guzicu bijelom gospodaru, sva bjelačka kriminalna klatež, šverceri i makroi, čitava napuhana i prepotentna buržujska Francuska i cijeli kolonijalistički svijet sjeo je na glavu tom šefu male policijske uprave u tom senegalskom gradiću. Ključna je u ovome filmu uloga i položaj Luciena Cordiera kao šerifa; ono što njegov poziv i posao zahtijevaju u okolnostima kasnog kolonijalnog društva. Njegova ubojstva čin su policajca koji vodi red i provodi zakon u svojoj koloniojalnoj upravi, a ne ubojstva čovjeka Cordiera. Čovjek Cordier samo želi živjeti u obilju seksa, jela i pića, biti kao dobar susjed onim tamo crncima. Njegova kob, to zašto je on ustvari, premda uobičajeno nasmijan, uvijek tužan i nesretan; njegova je kob, dakle, upravo u njegovom poslu policajca. U tome što on mora razračunavati sa sirotinjom i nižim prljavim kriminalcima, činiti tako strašne stvari poput ubojstava dok bogataši i moćnici čine to sve na milijuntu potenciju, a on do tog svijeta uopće ne može; on ne može dalje od toga da ubije nekog tamo svjedoka koji bi njemu samom mogao doći glave ako bi ga otkucao sudu. Lik Luciena Cordiera je nešto kao 'ruka pravde' onoga koji stvari vidi kakve jesu. Mehanizam koji se u njemu buni primoran je ubijati, a da u isto vrijeme ništa ne postiže time. Cordier na koncu shvati da se nalazi unutar golemog lanca ubijanja, i to mu se učini zbunjujuće. Kao da je sve to igra.
Kritičari su procijenili da je Tavernierova adaptacija pripovijesti Jima Thompsona u pravom smislu riječi crna komedija. Pa ipak, ne moguće je oteti se posljednjem dojmu filma koji gledatelja vuče na stranu goleme nepresušne tragike čovječanstva, koja čovjeka guta u posvemašnjem ludilu kao u kakvu crnu rupu. Takav je i naš anti-junak u ovom filmu, izgubljen u divljini kolonijalne stvarnosti, čovjek od kojega je sustav učinio zločinca i budalu, moralnog izgubljenika u funkciji stroja državne žandarmerije.



Oznake: Tavernier, francuski film, crna komedija, 1981, 8/10

- 11:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.09.2014.

AUTUMN SONATA (1978)

7. HOSTSONATEN (1978, FRA-GER-SWE) Ocjena: 10/10
(Jesenja sonata); drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Ingrid Bergman, Liv Ullman, Lena Nyman, Halvar Björk



U ovom zaista posebnom Bergmanovom filmu, koji najsnažnije ulazi u emotivni odnos između kćeri i majke među svim Bergmanovim filmovima proces ljubavi prikazan je u svim mogućim smjerovima oko persone egoistične majke koja u svojoj naravi nema tople majčinske brige za svoje kćeri. Odnos između majke Charlotte (Ingrid Bergman) i kćeri Eve (Liv Ullman) prikazan je u rasponu da se moramo pitati u čemu, ili gdje, u kojoj prošlosti leži razlog krivnji, toj majčinoj hladnoći i samodovoljnosti pa sve do točke u kojoj itekako možemo čak suosjećati sa tom majkom premda su Eva i njezina hendikepirana sestra žrtve odsutnosti majčine ljubavi i njezine brige o samoj sebi. Iako film možemo promatrati kao tužnu priču o samoći, napuštenosti i dubokoj tuzi djeteta maltretiranog i uništenog od svoje rođene majke, film je ipak usmjeren ka jednom daljem i većem sveobuhvatnijem pogledu na taj odnos. Na kraju filma iz istog razloga, vidimo da kći u pismu majci ipak daje do znanja da joj je žao što je bila nepravedna prema njoj. Valjalo bi se zapitati, i to ne isključivo s moralne strane, gdje je ustvari uzrok tom narcisoidnom egoizmu i emocionalnoj duševnoj pustoši majke Charlotte. Majka, u sebi duboko i silno pati, ali ne može taj osjećaj preusmjeriti nikamo iz svoje ljušture; ona kao da ne želi biti majka svojim kćerima, ona sve što radi iz tobožnje ljubavi i brige prema njima – radi po svojoj mjeri. Usprkos svemu ona pati; pomalo je i ironično što ona to i pojmi, ali jednostavno ne može si pomoći, ona ne može dopustiti sebi da pruža svoju ljubav. Neki jaki izostanak duhovnosti, izostanak bilo kakvih emotivnih čuvstava iz njezinog djetinjstva izgradio je u njoj narcisoidnu ličnost sa velikim i lucidnim umom i osjećajem za glazbu. Ona sama kaže kćeri kako se ne sjeća ničega pažnje vrijednog što je dobila u svome djetinjstvu od svoje majke. Njezina nesreća je što ima kćeri kojima nije dala ljubav ni pažnju, a njezina kob se sastoji u njezinom bistrom i snažnom umu koji razumije sve osjećaje, čak i vlastitu nemoć, a da si u tome ne može pomoći. Takva je Chopinova sonata. Kći Eva tu glazbu ne razumije kao što je razumije majka. Ona dok svira Chopinovu sonatu, zna da Chopinova glazba nije sladunjava i tugaljiva, nego su to intervali sve snažnijih impulsa boli i jecaja, koji se isprepliću sa trenucima umirenja i smiraja u tišini. To su traganja za izgubljenim osjećajem ljubavi. Eva i njena sestra kolateralne su žrtve majčine blokiranosti, njezine patnje i bola u sebi. Ono što je izašlo na vidjelo sa dolaskom majke u posjetu kćeri nakon sedam godina izbivanja, jest to da ona ni svojim fizičkim prisustvom nije donijela duhovno i emocionalno prisustvo majke u svojoj osobi. Ona kao da i nije došla, ona kao da je kakva olupina prepuna neiscjeđene boli došla, usidrila se i izazvala buru emocija povrijeđene i nevoljene kćeri. Druga, paralizirana, ali svjesna kći Lena ispušta spazmične krikove iz svoje invalidske stolice, pružajući udove prema majci čije je prisustvo osjetila u kući. Ona je simbol napuštenosti, nedobivene ljubavi, ljubavi koja iz zatvorene i blokirane majke nikada nije potekla u njihovom pravcu. Majka je čitav život kao ispred jednog ogledala u kojem gleda sebe, a od kojeg se njen odraz neprestano odbija i vraća se u nju samu. Kada se netko njoj raduje i veseli njoj se čini da je to zato što je to ona ipak nekako zaslužila svojim naporima.
U „Jesenjoj sonati“ Bergman je ostvario dramu o ljudskoj blokiranosti i patnji, o fenomenu neispravljivosti ega, o ranama prošlosti koje ne zacjeljuju, nego se neprestano moraju vidati u polumračnim sobama, u piću, melankoličnoj glazbi, šetnjama grobljem i s maštom u knjigama. Film je to o čežnji za ljubavi koja nikako više ne može doći.


Oznake: Ingmar Bergman, drama, 1978, 10/10

- 13:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se