ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

nedjelja, 14.09.2014.

INTOLERANCE (1916)

15. INTOLERANCE (1916, USA) Ocjena: 9/10
(Netrpeljivost); epski spektakl, povijesni, drama
Redatelj: D.W.Griffith
Scenarij: D.W.Griffith, Tod Browning
Glazba: Felix Gunther, Joseph C. Breil, Carl Davis (1989)
Snimatelj: G.W.Bitzer
Uloge: Lilian Gish, Douglas Fairbanks, Spottiswoode Aitken



Osjetno je kako Griffith u svom drugom umjetničkom poduhvatu iz epske filmske dulogije pristaje razrađivati svoju scenografiju i dramaturgiju u skladu sa službenom lentom pisane povijesti. 'Netrpeljivost' više nije toliko subverzivni eksperiment kao što je to 'Rađanje jedne nacije'. 'Netrpeljivost' je interpretacija povijesti kroz četiri priče, na čemu se lomi jedna sadašnja slika društva i čovječanstva, ona ratne 1914. Griffith nam je ispričao i prikazao u tehnici kinematografije - koja više nikada neće biti takva - pripovijest o povijesti ljudskog bića koje pokreće nesnošljivost, ljubomora, zavist, koristoljublje i mržnja. Ovaj film upravo je kao kakva prilika za sudjelovanje na jednom dugom čarobnom putovanju kroz ere čovječanstva: babilonsku (539.god.pr.Kr.), u vrijeme Krista, u vrijeme Bartolomejske noći 1572. i u vrijeme moderno s početka 20. vijeka. Svako doba kupa se u svome zlu i svome obliku netrpeljivosti, a opet jedna nit vodilja je stalno tu koja sva ta doba spaja u isti lanac povijesti. U središtu te, dakle jedinstvene pripovijesti je vjera čovjeka u boga (antropomorfnog ili duhovnog); ta vjera je glavni pokretač ljudskih ratova, intriga i običaja. Bez iznimke, u svako doba glavne uloge igraju muškarci i žene. Svaka priča u ovoj kvadrilogiji fokusirana je prema ženi. Žena kao neslobodno biće, ali sa strašnom metafizičkom i tajanstvenom snagom sublimiranom u ženskom božanstvu kao što je boginja Ištar. To sve nam pokazuje da ratovi nisu nikakva igra predodređena za muški rod, vojnike i vladare koji napinju katapulte i sjeku glave snagom svojih mišica. Ratovi su isključivo plod muško-ženske ambivalencije. Kako idu muško-ženski odnosi tako izgleda i povijest; takva je i riječ bogova. U ratovima međutim nije se rodila ljubav, nego jedna dalekosežna frustracija oplođena pobjedom ili porazom nečijega boga. Žena i muškarac od davnina postali su frustrirani i tu frustraciju su počeli prenašati na društvo. Društvo je postalo sredstvo za iskaljivanje njihove frustracije. U 'modernoj priči' 1914. žena dobrog roda i visokog građanskog staleža, sestra bogatog industrijalca, vremešna je i usidjelica prvog stupnja i od toga joj duša cvili i rastače se od jada dok vidi kako se u plesu na plesnom podiju izvija silina mladenačke energije prepune zanosa, životnosti i rađanja. Sinulo joj je u glavi: 'To društvo treba reformirati!' Utemeljeno je društvo žena sličnih njoj koje će povesti brigu za spas čovječanstva. Ironično, zar ne? One su postale netrpeljive prema muško-ženskom svijetu u cjelini. One postaju moderne ratnice, sufražetkinje, kontrapunkt frustraciji crkvenoga srednjeg vijeka.
Kritika koja ujedno hvali umjetnička estetska i poetska dostignuća ovog filma pripisuje mu 'neujednačenost priča' (S.D.Greydanus) ili nestalnost ritma (Jeremy Heilman), te da bi film bio i bolji kad bi egzistirale samo dvije dominantnije priče (Babilonska i Moderna). Moj je zaključak da bi se te primjedbe bez mnogo suzdržavanja smjele opovrgnuti, jer priče koje dominiraju su polazna i krajnja – tamo gdje tražimo uzroke fenomenu civilizacijske netrpeljivosti i ljudske ćudi i tamo gdje su moderne forme na pozornice kapitalističkog, apokaliptičkog svijeta u žaru rada, štrajka, feminističkih i inih pokreta na djelu. 'Kristova' priča i 'Bartolomejska' priča su nešto što je prohujalo, kao da je to bilo nešto mnogo kraće. Babilon s druge strane raste i danas (onda 1914.; kao i danas 2014.). Za Krista i reformiranog Krista traju borbe, po običajima, sve su to varijacije na temu. Također u filmu stječe se dojam kao da (možda malo predugi) film ubrzava kako ide kraju. Razdoblja se smjenjuju sve brže, ispreplitanje postaje kaotično.. Konačno gledatelj i motritelj povijesti može vidjeti samo krug, kružnicu kao suštinsku ovojnicu cijele hrpe povijesnih slika. Zato dominiraju Babilon i Moderno doba. Krajnja poenta priče svih priča malko je dakako stereotipna, ali ona ima značenje veličine kao Michelangelov kip Davida za kojeg bi isto tako mogli reći da to nije ništa više doli simbolično prikazan čovjekov lik.


(MAJKA S KOLIJEVKOM)

(BABILONSKA SVEČANOST)

(ZLOGUKI MARDUK GLEDA NA GRAD)

(KIR)

(VATRA GUTA BABILON)

(NADA 1914.)

(SUZA ZA POVIJEST)

Oznake: D.W.Griffith, nijemi film, epski, 1916, 9/10

- 15:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se