ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

nedjelja, 31.08.2014.

KUROI AME/BLACK RAIN (1989)

6. KUROI AME/BLACK RAIN (1989, JPN) Ocjena: 8/10
(Crna kiša); antiratna drama, povijesni
Redatelj: Shohei Imamura
Scenarij: Masuji Ibuse (knjiga), Shohei Imamura, Toshiro Ishido
Glazba: Toru Takemitsu
Snimatelj: Takashi Kawamata
Uloge: Yoshiko Tanaka, Kazuo Kitamura, Etsuko Ichihara



Film je ovo koji prikazuje japansku poslijeratnu tragediju koju su bacanjem atomske bombe na Hirošimu prouzročili moćni američki bombarderi. Međutim, ta tragedija nije prikazana kao nešto što je uništilo japanskog vojnika, časnog samuraja ili zaluđenog kamikazu, nego je prikazano kako se ugasila sreća jedne male obitelji i djevojke Yasuko koju je namočila crna radioaktivna kiša onog dana kada je bačena bomba. Pokazano je kako izgleda njezin život kod ujaka i ujne, običnih malih ljudi čija se tijela zbog radijacije iz godine u godinu malo po malo raspadaju. Pitanje koje glasi: Koja je cijena ratne pravde? – ne bi se dakle trebalo postavljati političarima u tzv. vremenu mira, da ga oni riješavaju svojim tzv. ekonomskim i društvenim reformama, nego bi se to pitanje trebalo uputiti duboko biću čovjeka kojem je u ratu oduzeto svako dostojanstvo i nada u ikakav sretan život na zemlji. Neka duh tog slomljenog bića, poput ujne (majke) Šigeko, ili duh njene pokćerke Yasuko odgovori na to pitanje. Je li bomba bačena u ime mira i pravde, u ime čovječanstva za dobrostanje i raj na zemlji.. U obitelji stradalih zavukao se zloduh američko-japanskog boga rata; izašao je iz bombe u obliku crne kiše i zašao tom nejakom narodu kroz tijela, ravno u dušu. Pred kraj filma nije teško iščitati svu ironiju stanja proizašlog iz rata u poraženom, pogromljenom i slomljenom Japanu. Dok ujak Shigematsu sluša na radiju o akcijama američke vojske na korejskom poluotoku, i mogućnostima nove upotrebe atomske bombe protiv komunističke armije, on poluglasno komentira: „Ljudi nikad ništa neće naučiti.. I nepravedan mir je bolji od ratne pravde.“ Iz te misli jasno je što on, ustvari na samrti u posvemašnjoj letargiji duše, misli o vremenu mira koji je u Japanu zavladao. Japan je ne samo poražen, nego je i otet. Porobljen i prevaren.
Shohei Imamura je sjajan redatelj. On priče iz japanskog života izvlači kao iz ponora kakve depresije i uzdiže ih prema nebeskim visinama, gore iznad maglovitih oblaka u dalekim planinama (kao u filmu „Balada o Narayami“ iz 1983. O običaju nošenja umirućeg u planinu). On se ne trudi objasniti povijest, tradiciju Japana kroz dinastije, borbe za čast, staleže, nego on kao da surađuje sa duhom japanske tradicije, sa likovima u pričama iz života ljudi nižih slojeva. On iz japanskog života izvlači mitsku dimenziju, njegovi filmski likovi sami su izvor čuvstva tuge i slika kobi čitavog jednog naroda. Pogađaju njegovi filmovi u žilu kucavicu japanske stvarnosti. On je modernist, ali bavi se temama koje žive u njegovim likovima i pričama iz japanske stvarnosti koje su jako stare i imaju mitsku veličinu.



Oznake: Imamura, japanski film, 1989, 8/10

- 15:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 30.08.2014.

CRIMES AND MISDEMEANORS (1989)

5. CRIMES AND MISDEMEANORS (1989, USA) Ocjena: 8/10
(Zločini i prijestupi); drama, komedija
Redatelj: Woody Allen
Scenarij: Woody Allen
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Martin Landau, Woody Allen, Claire Bloom, Mia Farrow



Tema ovog filma sastoji se od uvida u dvije isprva odvojene priče koje se tiču emocionalne egzistencije u stalnoj, neprestanoj i nepresušnoj potrebi čovjeka da traži ljubav. Pratimo dvije paralelne priče: Onu bogatog i uspješnog židova, oftamologa, filantropa i društvenog dobrotvora, Jude Rosenthala (M.Landau) koji ima svoju ženu i obitelj koja ga poštuje i voli; i onu nervoznog, ciničnog idealista, vječitog gubitnika u seksualnim vezama, snimatelja dokumentarnih filmova i zaljubljenika u sedmu umjetnost Cliffa Sterna (W.Allen). Dok se prvi nikako ne može otarasiti dugogodišnje nasrtljive ljubavnice, koje se je u međuvremenu zasitio, ovaj drugi nikako ne uspijeva nagovoriti ženu koja mu asistira na filmu da bude s njim (dok mu je bračna situacija upravo zapala u sivilo i rasulo). Woody Allen u ovom filmu konačno poentira, i to prilično dobro, svoju filozofiju koju slobodno možemo zamisliti kao kotač ljubavi koji čini egzistenciju ljudskoga života. U ova dva lika, koji imaju svoje suprotne priče može se uočiti da sve ono što zaokružuje njihov život nisu njihove društvene aktivnosti, njihov intelektualni i kreativni rad, njihovo filozofiranje spram svijeta, nego ljubav i sreću u njihov život utiskuju neke ključne odluke, taktika koja samo ako je dovoljno mudra i pravovremena. Rosenthal, koji je odlučio 'otarasiti' se svoje ljubavnice ne nalazi ni odgovor, a ni rješenje u razgovorima sa svojim savjetnikom rabbijem; Clifford (Allen) ne olakšava si ništa time što se povjerava svojoj nećakinji s kojom provodi popodneva u kinu; Rosenthalova je duša opterećena bremenom roditeljskog odgoja, s očevim prstom u zraku koji opominje o kazni Jahve za one koji čine zločin; Cliffordov slučaj je tugaljiv, njemu koji ima romantičarski mot, i iskrenu zaljubljivu narav ne polazi za rukom da ljubav zauzvrat i dobije.
Govori nam u ovome filmu Allen o tome kako 'kotačem ljubavi' ne možemo upravljati mi nikakvim svojim filozofijama; sve to gore opisano hrpa je nametnutih stvari koje nas samo udaljavaju od upaljenja odnosa ljubavi. Svi ti osjećaji krivnje, bijega; osjećaji stalne opomene, moranja, sva ta moraliziranja, idealiziranja, eskalacije zločina ili odustajanja od svega znak su odsutnosti Boga. A ustvari Bog čini sve da život bude paradoksalan. On ne nudi ljubav na pladnju, niti to ako on Jest Ljubav ne znači da stvari u životu čovjeka poput Clifforda Sterna mogu tek tako krenuti na bolje. Ironija,tragedija, paradoks, nepredvidljivost, relativitet između stvarnog i fiktivnog su zakoni koji se igraju tim 'kotačem ljubavi' u ljudskim životima, a ne vjera vjera vjera, ili trud trud i trud, ili rad rad i rad. Bog ljudske ljubavi ne nagrađuje, nego će se ona u koju ste se silno zaljubili udati za šogora kojeg ne možete smisliti.
Pri završetku filma susreću se na jednoj zabavi Rosenthal (kojemu je oprošteno što je uradio) i Stern (Allen) (koji nije uspio dobiti ljubav one u koju se zaljubio). Svaki od te dvojice živi sa svojim dijelom tragedije. U svakome se drukčije manifestira. Svaki se vraća u svoj stari život. Život koji s odmakom postaje i komedijom.


Oznake: Woody Allen, Komedija, drama, 1989, 8/10

- 16:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 29.08.2014.

ALMOST AN ANGEL (1990)

4. ALMOST AN ANGEL (1990, USA) Ocjena: 4/10
(Gotovo anđeo); komedija, drama
Redatelj: John Cornell
Scenarij: Paul Hogan
Glazba: Maurice Jarre
Snimatelj: Russell Boyd
Uloge: Paul Hogan, Linda Kozlowski, Elias Koteas




Mogu se zadubiti u najrazličitije filmove, ali u ovakve bogami ne. Što se tu imaš zadubiti. Film se temelji na klišeju koji je povezan sa činjenjem dobra drugima na pravi način, a tobože bez naročitog religioznog propovijedanja. Hogan (Krokodil Dundee) je bivši robijaš, varalica i pljačkaš koji jednog dana skoči pred kamion kako bi spasio neku djevojčicu, ali sam pogine i postane anđeo. U dogovoru sa C.Hestonom (Bogom s bradom) on se vrati na Zemlju ali na služenje 'uvjetne', tako što će se sam popraviti i činiti dobro drugima. Time mu je dana druga prilika da ne bude više zločesti kriminalac koji ide protiv reda i zakona. U principu film teče kroz zezanje, da bi se kroz jednu tužnu priču na kraju stekla nekakva divna moralna pouka. Ako nešto malo humora kroz film i postoji on je potpuno upropašten sa time što 'Krokodil Dundee' stalno uz sebe nosi Bibliju i čitucka prosvjetljujuće šablone koje već i bantu plemena u Africi od vrtićke dobi znaju napamet. Tu su i dijalozi sa popom, sa mecenom koji će poduprijeti humanitarni rad, svjetleći križ na tornju crkve, i čitava stvar se opet vrti uglavnom oko prokletog-otetog novca i muke po svetom Ivanu kome taj novac prije pripada. Mnogo toga već viđenog što ne može zaprepastiti više ni djecu, ni odrasle. O duhovnosti iz ovog filma ne možete izvući ni 'd'. Nekoliko solidnih štoseva 'nabildali' su ovom filmu ocjenu na 3.

Oznake: Komedija, 1990, 4/10

- 10:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.08.2014.

BASKET CASE 2 (1990)

3. BASKET CASE 2 (1990, USA) Ocjena: 7/10
(Stvor iz korpe 2); horor, komedija, fantazija
Redatelj: Frank Henenlotter
Scenarij: Frank Henenlotter
Glazba: Joe Renzetti
Snimatelj: Robert M. Baldwin
Uloge: Kevin Van Hentenryck, Judy Grafe, Annie Ross



Da sam ovaj film posmatrao kao film strave ili kao komediju, film ne bi dobio toliko dobru ocjenu. Da, film ima vidljive karakteristike i jednog i drugog žanra, ali u tom pogledu film nije pretjerano ni uvjerljiv niti toliko dobar. Nego, ono što je u ovom filmu iznenađujuće dobro, još od prvog nastavka iz 1982., jest ideja. Ideja o sijamskim blizancima koje su prisilno razdvojili, a s posljedicom da oba dijela (koja su bila jedno tijelo) sada ne mogu jedno bez drugog. Mladić Duane (K.Van Hentenryck) ostao je normalan, a njegov „brat“ ostao je stvor, groteskno nakazan. Taj stvor je zapravo samo glava i nakupina ružnog tkiva. U stvoru postoji silan bijes i želja za osvetom, ali i osjećaj da je zdravi dio njega, premda normalan, zdrav i lijep – brat Duane – bolji dio njega od kojeg su njega – nakazu – odvojili. Taj prvi dio trilogije ogledni je primjerak jeftine B-produkcije američkih filmova i doista je izrađen neuvjerljivo, ali je zato nastavak, Basket Case 2, mnogo bolji. I opet je bolji u pogledu razvitka od početne intencije prema ostvarenju konačne ideje. Drugi dio progovara o fenomenu nakaznosti. Ponovno nije iz gorega reći da valja malo zaobići segmente žanra i samu tehničku fabulu; u čemu je važnija slika samog terora, brutalne smrti ili pak puta k romantičnoj vezi između Duanea i Susan. Svijet nakaznih stvorenja prikazanih u filmu zanimljivo je posmatrati kao da su ispala iz Dalijevih platna. U ovom filmu postoji živi nadrealni simbolizam. Bez obzira na samu namjeru režisera i scenarista mora se priznati da je ostvareno više nego dobro. U ovom drugom, još uvijek jeftinom nastavku, postavlja se filozofsko pitanje o relativnosti groteske. Sjajan je citat u kojem revoltirani i pomućeni Duane, koji bježi od spoznaje vlastite nakaznosti, kaže: „ Da mi je ruka odsječena, to je ne bi načinilo novom osobom… nego samo još jednim izgubljenim dijelom. “ ; njegov odstranjeni sijamski brat koji je nakazan, time što je nakazan, uvjetuje zdravog Duanea koji je cijeli život solidaran sa nakaznošću svijeta, i tako pomiren sa vlastitom nakaznošću jer je preko svog brata Beliala (stvora) prisiljen na potiskivanje vlastite slobode. Jedan od vrhunaca filma je u odvratnoj sceni seksualnog odnosa mutiranog dijela tijela, dakle nakaze, sa drugom takvom nakazom Evom, dok zdravi mladić Duane uvučen u taj svijet nakaznosti ne može, upravo zbog toga ostvariti svoju prvu intimnu seksualnu vezu. Jedan od također sjajnih dijelova filma je kada grupa nakaza, predvođena „normalnim“ Duaneom vijeća o tome je li čovjek iz vanjskog svijeta koji želi za tabloid izvući senzaciju i korist od slikanja grotesknog svijeta, je li taj čovjek normalan, to jest nije li on možda nakazan. Postavlja se pitanje koja će etika prevagnuti, ili čija; može se dogoditi da prevagne stajalište nakaza i mutanata, premda su u manjini. Tako bi nakaznost postala „normalna“ i poželjna, a tzv. normalnost, nakazna i odbojna.
I da, još jedna stvar – uz ime Henenlotter nećete dobiti horor uz koji se nećete nasmijati. Tako je i s ovim.

Oznake: horor, 1990, 7/10

- 11:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 26.08.2014.

SHIVERS (1975)

2. SHIVERS (1975, CAN) Ocjena: 7/10
(Aka Orgy of the Blood Parasites)
Horror, SF
Redatelj: David Cronenberg
Scenarij: David Cronenberg
Snimatelj: Robert Saad
Uloge: Paul Hampton, Joe Silver, Lynn Lowry



U ovom filmu iz sredine 70-tih na uzlazu bavljenja područjem horor i SF tematike Cronenberg se lagano etabuira kao autor koji će svijetu donijeti na medij filma 'nastrano' u čovjeku u vidu različitih okolnosti. Čovjek, kao tempirana bomba napunjen je libidom. Time se Cronenberg bavi u ovom filmu, ali i u mnogim drugim filmovima koje će kasnije režirati. On potencira onu nagonsku stranu čovjeka kao animalne jedinke koja kad bi se nekim biokemijskim putem uvećala i potaknula da se okolo rasplođuje, od svijeta učinila zvjerinjak koji je nezamisliv i u životinjskom svijetu. Životinjski stvorovi su od prirode dobili cikluse mriještenja, klanja i ubijanja. Neračunajući mutacije ti stvorovi to rade više-manje u nekom urednom redu. Međutim čovjek-znanstvenik sposoban je eksperimentirati sa tajnama prirode i staviti ih sebi na raspolaganje. Osim što su znanstvenici uradili imploziju unutar atomske bombe, oni bi tako mogli, po zamisli Cronenberga uzgojiti razbludni, afrodizijački tip parazita koji stanuje u utrobi čovjeka. Cronenberg u svojem klasičnom uratku 'Shivers' nije zamislio da se eksperiment radi na bijelim miševima nego na čovjeku što onda implicira malo žešće socijalne devijacije. Parazit, koji izgleda (vidjet ćete kako) kao stanar u čovjeku, valjda da bi se rasprostranjivao uzrokuje lančanu reakciju orgijanja među gostima jednog hotela na odvojenom 'rajskom' otoku za relaksaciju i uživanje u Montrealu, dok svijet nema pojma o tome. Jasno je da se radnja odvija u metaforički nazvanom 'brodu' Starliner koji je raj za konformiste. Koliko se u tom hotelu odvija raj, a ne pakao otkrijte sami. Film je jednostavan, dobar i ugodno pomaknut horor u kojem ne nedostaje intelektualističkog pristupa i dobre stare šablone 'strave i užasa'.
Film se u neku ruku, prema mom mišljenju jest malo 'spustio' u odnosu na prethodni Cronenbergov uradak, još 'pomaknutiji film' Crimes of the future iz 1970. godine, ali je za razliku od navedenog oživio novu generaciju horora, i unio u kinematografiju svijest o modernijem viđenju strave i užasa.

Oznake: Cronenberg, horor, SF, 1975, 7/10

- 11:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.08.2014.

THE RITE (1969)

1. RITEN (1969, SWE) Ocjena: 9/10
(Ritual/The Rite) ; TV-drama
Redatelj: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Snimatelj: Sven Nykvist
Uloge: Ingrid Thulin, Anders Ek, Gunnar Björnstrand, Erik Hell



Ne bih rekao da je Bergman s ovim filmom želio dati nekome razmišljati o pukom odnosu umjetnika i vlasti; u ovom slučaju suda. 'Ritual' naprosto nije film na koji se treba gledati kao da je to nekakva osobita kritika društvenih odnosa. Ni u metafori ni nikako slično. Jedan komentar piše kako se likovi u ovom filmu nalaze u 'kafkijanskoj' situaciji kao u 'Procesu'. Da, možda, ali stvari su upravo sasvim drukčije. Zaista se prema tom prijedlogu može razmatrati film, osim što se stvari moraju posložiti na svoje pravo mjesto. Kategorija krivnje i prema 'sudu' optuženih nema onakvu težinu kakvu ima Josef K. u 'Procesu'. Kao prvo, oni su grupa, nekim ugovorom koji nosi mnogo novca vezani za neku udaljenu agenciju u Europi koja im financira performanse. Oni su slobodni umjetnici, a čini se da su povezani sa nekim okultnim energijama koje prevazilaze magični sklop društvenih institucija u sklopu kojih službuje dotični sudac Abramsson (E.Hell). Ovaj Bergmanov film zapravo ide dublje kroz Kafkinu materiju, još dalje od zone u kakvoj se kreće Josef K., gdje ipak – kao da je čitav svijet samo to – svijet neuglednih gradskih četvrti sa tmastim zgradama s popucalim zidovima , neuglednim hodnicima i sa golemim sudnicama i uredima po tavanima. U 'Ritualu' kategoriju krivnje zamjenjuje kategorija magične moći. Otvara nam se svijet takve alternative Kafkinoj crno-bijeloj dimenziji krivnje koja se stapa u konačni mrak (Josefa K. ubijaju kao pseto), u kojoj se igra takva igra duhovnosti u kojoj sudac ispoljava iz sebe sve svoje slabosti. Sud Svijeta i Grada, zapada u sjenu magije i okultnog šamanizma. Ritual ukazuje na višestruku dimenzioniranost svijeta koja struji na sve strane. U Bergmanovom svijetu imamo svijet uvjeravanja, vjerovanja, mogućnosti mijene, svijet laži i uvijanja, obmane i pretvaranja – i sve to ima svoju energiju kojom utječe na stvari. To sve se može vidjeti u odnosima među troje glumaca u družini, Hans (G.Björnstrand), Sebastian (A. Ek) i Thea (I.Thulin); te u odnosu svakog od njih sa sve nervoznijim sucem istražiteljem Abramssonom. Ovdje je kafkijanski apsurd smijenjen sa jasnom vizijom, kako se procesi ne odvijaju isključivo samo po nekakvom nerazmrsivom ključu po kojem su sudovi nepremostive čudovišne strukture, nego u procesima sudjeluju i ravnopravni akteri. Izvanredno je i genijalno prikazan ritual na završetku filma; čin toliko eksplicitan i toliko jednostavan, efikasno i besprijekorno umorstvo suca bez ikakve primjene sile i prethodnog vucaranja po sudovima. Njima, optuženima nisu bili potrebni nikakvi odvjetnici u toku njihovog slučaja, nije bilo porote, zapisničkog tima, svjedočenja niti ičega sličnog. Dakle mit o velikom Sudu je ako ne srušen, barem dobrano prodrman u temeljima.

Oznake: Ingmar Bergman, drama, 1969, 9/10

- 16:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se