ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE

srijeda, 14.09.2016.

A TORINOI LO (2011)

144. A TORINOI LO (2011) Ocjena: 10/10
(Torinski konj/The Turin Horse) Mađarska; drama, art-film, 146'; imdb: 7,8/10
Redatelj: Bela Tarr, Agnes Hranitzky
Scenarij: Laszlo Krasznahorkai, Bela Tarr
Kamera: Fred Kelemen
Glazba: Mihaly Vig
Uloge: Janos Derzsi, Erika Bok, Mihaly Kormos



A Torinoi Lo (2011) - IMDb

Torinski konj? Naslov ovog briljantnog filma Bele Tarra upućuje gledatelja na anegdotu koju je poznati njemački filozof Friedrich Nietzsche doživio za jednog svog boravka u Torinu 1889. godine gdje je jednoga jutra doživio kako kočijaš bičuje svog neposlušnog konja. Nietzschea je to toliko pogodilo da je naskočio preko zlostavljača i objema rukama zagrlio konja. Nakon tog događaja Nietzsche dugo nije mogao doći k sebi. Kažu da nikad više nije bio isti. Toliko o Nietzscheu. Taj je podatak samo apostrofski vezan za film. U filmu 'Torinski konj' Bela Tarr postavlja u vezu čovjeka, dvoje ljudi, sa konjem s kojim dolaze na svoje imanje negdje u pustopoljini mađarske stepe. Konj toga seljaka iz nekog razloga isto tako odbio je poslušnost svome gospodaru. Ovaj film nas polagano uvodi u jedan teški i tajnoviti psihološki odnos koji je doveo do toga da ljudski jad dovodi naočigled do toga da se i konj počinje doimati jadno. Zaista, sve što film obuhvaća ukazuje na Schoppenhauerovo pesimističko viđenje kako sve, i čovjek i živa i neživa priroda oko njega lagano ali sigurno propada. Dvoje ljudi koje imamo u glavnim ulogama – otac (koji je slijep na jedno oko i kojemu je oduzeta jedna ruka) i kći (koja je vidno anemična i depresivna) nalaze se na imanju usred ničega, u zabitoj ravni gdje po cijele dane divlja suh olujni vjetar, mete prašinu i vitla suho lišće u kovitlace u visinu.

U neku ruku mjesto na kojem to dvoje ljudi žive u maloj kući kraj koje je staja za konja je preslik kozmosa koji se nalazi iznad na nebu. Zvijezde sjaje, ali mirno i jednolično stoje i trepere, sve naizgled stoji u jednoj glazbi tišine. Sada, u šest dana, koliko svoje aktere prati ovaj film, ovdje na zemlji traje oluja, olujno nevrijeme koje se ocrtava također u glazbi, ali glazbi zviždanja i fijukanja silovitog vjetra. Naizmjenično u interijeru starinske kuće zatvorenog tipa sa jako malo svjetlosti, režiser nam pušta napetu muziku svog kompozitora (Mihaly Vig) i nastavlja puštati da u gotovo istovjetnoj melodiji vjetar muzicira dalje. Pripovjedač u pozadini podsjeća nas na to, naglašava tu riječ: oluja, ali mi je ne možemo dokučiti, jer naše dvoje 'protagonista' uopće ne pokazuju uznemirenost ili uzbuđenje. Oluja u zdravim ljudskim okolnostima u poimanju čovjeka zahtijeva smiraj. Ovdje taj smiraj ne dolazi. Ovdje oluja djeluje kao huk vječnosti koja vodi u polaganu i sigurnu propast. Nakon oluje, kada nastupa tišina, nema svjetlosti. Dvoje ljudi kao da ne spoznaje svjetlost.

Dakako radi se o filmu sa snažnom, ali isto toliko jednostavnom i dokučivom alegorijom. Dakle, dvoje rodbinski usko povezanih ljudi, otac i kći, žive na jednoj pustoj osami. Na jednom mjestu, u nekom sinopsisu vrlo je spretno i dobro odabrana riječ koja opisuje radnju filma, a to je bijeda. Oko te riječi trebalo bi se malo zadržati. Dvije su poveznice koje dotiču odnos to dvoje ljudi (oni gotovo da i nisu prisni na način obitelji): egzistencija i moral. Bijeda to dvoje ljudi neda se obuhvatiti ni egzistencijalno niti moralno. Njihova bijeda može se pojmiti isključivo na razini duha. Formula za bijedan izgled njihovog suživota je u siromaštvu duha i zablokiranosti moći daljnje spoznaje. Oni okvirno preživljavaju, imaju krov nad glavom, imaju rakije, krumpira i soli, imaju drva za ogrjev; ona pomaže ocu pri odijevanju itd, imaju i konja, ali konj se ne želi pokrenuti. Oni dakle ne znaju nešto značajno zbog čega je njihov život u duhovnoj stagnaciji, ne znaju uzroka trpnji i sve težem podnošenju preživljavanja. Oni rade iz dana u dan jedne te iste radnje; oblačenje i svlačenje, ispijanje rakije, donošenje vode iz bunara, cijepanje drva, gledanje kroz prozor. I to sve bez i malog osmijeha ili povremene značajne prisnosti. Tu dolazimo do sljedeće bitne odrednice za razumijevanje intencije filma, a ta je sadržana u pojmu obrednosti. To su ljudi koji u sebi nose rudimentarni oblik svijesti što suštinski i nije njihova krivica. Oni ono što najdalje umiju činiti dotjerali su najdalje do granice ritualnosti i tu je za njih limit preko kojega ne mogu dalje. Svako tajno znanje je izvan one iste oluje koja vani danima divlja i bijesni i mete svaku mogućnost sa sobom – ili je pak vraća u kovitlacima nazad. Kada tražimo uzroke njihovoj umnoj nemoći i malaksalosti duha nipošto ne možemo zaobići ulogu koju u svemu ima religija. U filmu mi naizgled ni u kojem dijelu kuće ne vidimo nikakvog simbola, nikakvog znakovlja, ništa što bi upućivalo na njihovu religioznost. Ali u jednom dijelu kći, koja je polupismena, uzima sa stola knjigu i u polumraku u sjedećem položaju slovka neke retke koji govore o nekakvim božjim kaznama i zakonima. Ta knjiga kao da je namijenjena ljudima za koje je prije tisuća godina određeno bogoslužje. Kao u Mojsijevo vrijeme kada je običan narod da ne bi štovao likove životinja dobio na upotrebu obredni zakon; svako drugo znanje tom narodu ostaje nedohvatljivo i postaje za njih takoreći udaljena theologia arcana. Ti ljudi slijepo ili jednosmjerno kao konj sa štitnicima za oči vjeruju u nekakav božji ili životni zakon koji im se tisućljećima i stoljećima usađuje do srži. Ovi otac i kći prenose svoju duhovnu i životnu impotenciju i na svoga konja, svoj stroj za vuču. Njihova mentalna nedoraslost sprečava ih u tome da uspiju održavati zdravog i pokretljivog konja. Kada su nakanili da odu i napuste imanje a konj svejednako neće da krene, zaprege i ruda hvata se žena i poput križa kreće da vuče sav teret i samog konja.

„Torinski konj“ filozofski je srodan možda nekim Bergmanovim ostvarajima, možda izgledom podsjeća na Tarkovskijeve filmove, pa kako bilo ovaj je film priča za sebe. Film je to koji odiše strogom jednostavnošću, kristalno jasna je to studija koja ne počiva na naraciji i koja ne sadrži naznake bilo kakvog zapleta. Ova drama koja je reducirana i rasterečena svake slojevitosti jednostavno teče, što će reći u prirodi zapravo i nema drame same po sebi. Filmski jezik u 'Torinskom konju' postavljen je u slikama i film se gleda na takav način. Autori ovog filma u potrazi su za tajanstvenim razlogom kojega im čini se i nije cilj razjasniti, možda tek rasvijetliti, a što je ovim briljantom od filma gledatelju prepušteno da misli o tome dok ga film osvaja.

------------------------------------------











































Oznake: Bela Tarr, art film, mađarski film, 2011, 10/10

- 17:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.06.2016.

FILMODROM U BJELOVARU

D4.MARTINAC (2015)
(Martinac, 62', Hrvatska; dokumentarni)
Redatelj i scenarist: Zdravko Mustać
Producentica: Vera Robić-Škarica



Ako imaš potrebu za filmom treba ti dati film, ako nemaš potrebu za filmom – treba ti zabraniti da gledaš filmove. Za ljude koji imaju potrebu za filmom, kojima film pomaže, koje film drži u životu – za te se ljude snimaju filmovi.

Ivan Martinac

Napomena: Do tuda je došlo da potonji tekst neće biti recenzija za odgledani film, ili će to samo jednim dijelom biti. Ali nema veze.

Film „Martinac“ pogledao sam u nedjelju, 29.5. u novootvorenom Kino klubu „Filmodrom“ kojega je u sklopu dokumentarnog festivala Udruge DOKUart u gradu Bjelovaru organizirao predsjednik bjelovarske udruge Denis Hladiš.

Zamisao „Filmodroma“ je, kako sam se imao prilike upoznati, organizirati projekcije domaćih i stranih dokumentarnih i igranih filmova, organizirati cikluse starijih i art filmova. Mogu samo reći da mi je bila čast upoznati se sa idejom projekta i da će ovo malo bjelovarsko kino biti mjesto kamo ću se vrlo rado zaletjeti. Osim toga, zamisao je da udruga privuče ljude na raspravu o vrijednim temama vezanim uz film i ne samo film jer film korespondira i prepliče se kroz toliko stvari u svijetu, društvu, životu i ljudima oko nas. Što je jedan kvalitetan umjetnički film ili što je neka tema koja struji kroz film ako se o njoj ne razmišlja i ne govori? Ako gledamo filmove samo iz kakve stimulativne navike i kažemo iza pogledanog filma u najboljem slučaju kako je film dobar ili je film sranje, kakvi smo mi to onda gledatelji? Čini se da je onda naša potreba za filmom malo čudna. Ti ljudi, premda gledaju filmove, zapravo nemaju istinsku potrebu za filmom. Dakako, ako smijemo reći da jednoj vrsti publike film služi kao sporedna zabavna stvar, smijemo tako reći i to da je film i nešto sasvim drugo – nešto na što nitko živ ne reagira, ili je takvih mali broj – a to je film kao umjetnost ili umjetnost kao film.

Film pred kojim sam se našao tog nedjeljnog poslijepodneva je nešto što dira u samu srž filmske umjetnosti. Osjećao sam se kao da sam u filmu Nuovo Cinema Paradiso. U poluosvjetljenoj maloj sali komornoga tipa pogledao sam dobar i ozbiljan dokumentarni film koji je montiran u isječcima iz Martinčeva života, i popunjen intervjuima-svjedočanstvima njegovih prijatelja, suvremenika i drugih mislilaca; koji dakle govori o jednom genijalcu i filmskom avangardistu „splitske filmske škole“. Martinčevi su filmovi, iz šezdesetih godina 20.stoljeća nabijeni egzistencijalnim traganjima u kojima je nerijetko pojedinac on sam. Njegovi eksperimenti rakursima nemaju svrhu da gledatelj shvati bilo što dramatično, melankolično, tragično ili romantično. Režiser je nitko, i taj nitko ima privilegij da kamerom snimi kvadrat na traci punoj nizajućih kvadrata. Malo savršenstvo može trajati svega tri minute.



Stil, naime, pripada djelu , a ne autoru iz jednostavna razloga što autor nije jahač nego jahani, onaj što ga djelo jaše, tako reći konj.
Ivan Martinac

Na filmu - o filmu govore filmski znalci koji su zadužili generacije svojim promišljanjem i djelovanjem (Galeta, Zafranović, Turković i dr.).

Ovaj osvrt je pozivnica i obavijest o tome da se u Bjelovaru puštaju umjetnički filmovi.



Oznake: Filmodrom, Dokumentarni, Martinac

- 14:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 11.05.2016.

LE MARI DE LA COIFFEUSE (1990)

143.LE MARI DE LA COIFFEUSE (1990) Ocjena: 9/10
(Frizerkin muž/The Hairdresser's Husband) Francuska; fantazija, komedija, 82', IMDb: 7,4/10
Redatelj: Patrice Leconte
Scenarij: Claude Klotz, Patrice Leconte
Kamera: Eduardo Serra
Glazba: Michael Nyman
Uloge: Jean Rochefort, Anna Galiena, Roland Bertin



IMDb-Le Mari De La Coffeuse (1990)

Le Mari De La Coiffeuse je film prema kojem gledatelj prije gledanja jednostavno ne bi smio imati krivih predodžaba. Senzibilitet ovoga filma je upravo, da se tako izrazim, proustovski, kao između ostalog i drugi filmovi Patricea Lecontea. S kvalifikacijama recenzenata po netu da se radi o filmu sasvim jednostavne fabule s komičnim ugođajem skreće se potpuno na krivi trag. Radi se zapravo o jednom sjajnom filmu koji i nije baš tako sasvim jednostavan sudeći po velikom broju osvrta koji film tumače pogrešno. Naime, stajališta prema filmu su suviše bazirana na onome što traka filma direktno s radnjom prikazuje. Ovo je film za osjetiti i proniknuti u njegovu transcedentnu unutrašnjost, a ne povjerovati 'na prvu' kako se radi o praktičnoj erotici i stvarnoj i opipljivoj vezi žene i muškarca koju očima vidimo i ušima čujemo. Kako se u jednoj recenziji kaže: starcu se ostvarilo o čemu je kao dječak maštao; a to nije to, taj pogled je površan. Ako gledalac ne uhvati nit protagonistove fantazije u ovome filmu nije na dobrom putu da se u potpunosti saživi sa glavnom emocijom.

Film je to o dječačkoj seksualnosti i pasioniranoj opsesisiji jednog muškarca prema ženi koja je usto frizerka. Antoine, kao 12-godišnji dječak doživljava seksualno buđenje dolazeći na šišanje putenoj i mirišljavoj frizerki u maloj frizerskoj radnji i to mu se usijeca u pamćenje za cijeli život, kada ga gledatelj više desetljeća poslije zatiče kao starijeg muškarca u istom tom salonu kako razmjenjuje poglede sa mladom frizerkom i voditeljicom salona Mathildom. Tu je početak njihovom 'putovanju' koje se ima odigrati nikad izvan četiri zida maloga frizerskog salona. Sav seksualni i erotski naboj i ambijent između dvoje ljubavnika je za – ne povjerovati – i u tome leži ključ za gledanje. Gledatelj kao da ne smije znati je li se prikazano u toj ljubavnoj seksualnoj priči i u stvarnosti odigralo ili ne! Bez igre u kojoj nema one dječačke maštarije s predpitanjem 'kad bi' nema ni erotike ni svih ostalih pretpostavki. Ova se priča ima shvatiti kao odnos između dvaju fantastičnih bića koja su kadra osjetiti erotski kozmos čiji se oblici kao u arabeski zvukova, boja i pokreta manifestiraju u tom zatvorenom malom svijetu. Između dva bića, muškarca i žene, u velikom rasponu godina odigrala se sreća koja je imala svoje ekstaze i tek poneki pad, sreća koja ne može trajati vječno…

Obilježja koja ovaj film sadržava su nevjerojatno komplementarna estetici i poetici literarnog stvaralaštva Marcela Prousta. Osjećaj za zatvoreni svijet u odnosu na otvoreni; osjećaj za odnos gledan iz perspektive svojega ja u protežnosti relativnog vremena, osjećaj upravo za 'Madelaine' (jer Mathilda je upravo poput Madelaine) sve je ono iz čega ovaj zanimljivi redatelj kreira svoje atmosfere i životne komplekse svojih likova. Napomena je da ovo djelo ne slavi život svijetlih mogućnosti, kao što ni ne ponire u ambis mračne propasti. Priča je to koja je ništa drugo do fatamorganička igra u uvjetima melankoličnih vremena u kojima eskaliraju titraji strasti koje muškarac i žena u svijetu nemaštovitih ljudi gole penetracije mogu doživjeti. Antoine i Mathilda (u fantazmičkom svijetu ili ne) su muškarac i žena koji se ljube u uvjetima frizerskog salona. Njihovi ciljevi nisu razasuti diljem prostranstava svjetskih mogućnosti. Njihova je veza istinska. Relacija njihove povezanosti, ljubavi i strasti teče neovisna o ljudskom poimanju stvari kroz funkcije, njihova je veza zaista odnos bez ucjena, osjećaja krivnje, ljubomore i svađa. Njihov život je međusobna sposobnost osjećanja obostrane privlačnosti, van vremena, van prostora – utopljeno u imaginaciji, plesu i glazbi – u misli koja ih veže u suštinu ljubavi između muškarca i žene.

Patricea Lecontea od prije pamtim po izvrsnoj drami Monsieur Hire iz 1989. a koja kotira umjetničkom kvalitetom i vrijednošću podjednako kao i Le Mari de la Coifeusse. Među francuskim stvarateljima filmske umjetnosti pronaći ćemo provjerene klasike kao što su Truffaut, Godard ili Rohmer, ali u mlađem naraštaju Leconte je sasvim sigurno u vrhu po čaroliji koju sa svojim sjajnim glumcima na filmskom setu uspostavlja.

----------------------------------------------------------

(ANTOINE,12)

(ANTOINE, 60)

(NEOČEKIVANJA PROŠNJA)

(MATHILDE)

(SVE JE VANI NEVAŽNO)

(EGZOTIČNA MINIJATURA EKSTATIČKE LJUBAVI)

(TRANS; ARABIC DANCE)

---------------------------------------------------------

(ANNA GALIENA)

(JEAN ROCHEFORT)

---------------------------------------------------------

Oznake: Patrice Leconte, francuski film, Komedija, erotski, Jean Rochefort, 1990, 9/10

- 14:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.04.2016.

DEATH BECOMES HER (1992)

142.DEATH BECOMES HER (1992) Ocjena: 8/10
(Smrt joj dobro pristaje) SAD; komedija, fantazija, 104'; IMDb: 6.4/10
Redatelj: Robert Zemeckis
Producent: Steve Starkey, Robert Zemeckis
Scenarij: Martin Donovan, David Koepp
Kamera: Dean Cundey
Glazba: Alan Silvestri
Uloge: Meryl Streep, Bruce Willis, Goldie Hawn, Isabella Rossellini


IMDb-Death Becomes Her (1992)

Ovaj film je za sve one koji vole zabavne, lude i 'pametne' filmove. Riječ je zapravo o vrlo zgodnom projektu sa fantastično-komičnom crnohumornom pričom o raspadanju duše prouzrokovane ljubomorom i žudnjom, a sve manifestirano stvarnom tjelesnom propašću.

Parodija je to glamuroznog sistema Brodveja, a može biti i Holivuda ili Beverly Hillsa prikazanog kao da je životni moto svakog djelatnika tog i takvog društva opsesija samim sobom, svojim izgledom, karijerom, uspjehom i bogatim seksualnim životom u vječnoj mladosti koju se nastoji kupiti i ovjekovječiti. Madeline (Meryl Streep) i Helen (Goldie Hawn) su zvijezde čija je slava u opadanju i kako ih gaze godine one se nađu u fazi da više ne mogu podnijeti vlastiti izgled,vlastite godine i izvanjski svijet koji ih okružuje. Predmet njihovog sukoba je propali plastični kirurg Ernest Menville (Bruce Willis) koji je zbog načina života spao na to da uljepšava leševe. Madeline koja je otela Helen zaručnika i koja ga već jedva trpi nakon 14 godina na jednom okupljanju suočava se sa prijateljicom Helen koja izgleda mlađa nego ikada i nađe se u očaju zbog svoje izvanjske oronulosti. Helen želi vratiti svog bivšeg zaručnika, plastičnog kirurga i svrha njezinog života je osveta Madeline. Stvari se prelome kada Madeline pronađe opskurnu egyptian-look šamanicu (Isabella Rossellini) u njezinom hramu koja posjeduje eliksir mladosti i vječnoga života. Ono što je gledatelju jasno i razvidno kao metafora materijalizmom, konformizmom i snobizmom zadojenog svijeta bogatih i slavnih počinje mu se odvijati pred očima. Ljude opijene životom pokreće pohota i sve žešća zavist, te još jača glupost i čežnja za ostankom na životu ma koliko nesnošljiv, isprazan i dosadan bio. Film je to koji na komičan i satiričan način obrađuje ispraznost od duše koja je podređena osnovnim tjelesnim čulima, a zapravo je riječ o osjećajima vječne želje za posjedovanjem. Posjedovati tijelo, mlado i funkcionalno, posjedovati život i vrijeme, otimati, uživati u slavi i dobrom izgledu i tako funkcionirati odvojeno od svake svoje suštine vječni je lajt-motiv glamurom ispranoga mozga. Koga briga više za zaručnika, dvije vječno žive suparnice sada se bore za svog plastičnog kirurga koji im uvijek može pokrpati tijelo sa rokom trajanja.

Dead Becomes Her zavređuje pozitivnu, čak i više nego solidnu ocjenu jer ne prevazilazi elementarnu ideju koja naglašava ljudsko biće tjelesnosti a koje je odvojeno od ljudskog bića duhovnosti jednom produkcijom svjetske gluposti. Izrežiran je ovaj film i usklađen tako da je nadrealna nota izričito istaknuta i tako da pokazuje kolika je veličina karikature ljudskog bića koje počiva na zadatostima svjetske gluposti. Strah od smrti i želja za životom u ljudima su toliko zakomplicirali ono suštinsko da se svijet zaista ne čini kao mjesto vječnog prebivališta.

-------------------------------------------------------

(WRINKLED WRINKLED LITTLE STAR..HOPE THEY NEVER SEE THE SCARS)

(HELEN-ZNAM ŠTO TI JE DANAS POSAO.)

(ERNEST-TO NIJE POSAO, PRODAO BIH DUŠU DA MOGU OPET OPERIRATI.)

(ŠAMANKA-'I AM 71 YEARS OLD')

(KUĆA VJEČNOGA ŽIVOTA)

(ERNEST..MY ASS. I CAN SEE MY ASS..!)

(HEL & MAD)

(WARHOL, MARILYN, GRETA GARBO VJEČNO ŽIVI)

('DO YOU REMEMBER WHERE YOU PARKED THE CAR?')

-------------------------------------------------------------------

Trailer

Recreating Meryl

Film Online

Oznake: Robert Zemeckis, Meryl Streep, Bruce Willis, Goldie Hawn, crna komedija, fantazija, 1992, 8/10

- 16:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.03.2016.

PUNISHMENT PARK (1971)

141.PUNISHMENT PARK (1971) Ocjena: 7/10
(Kazneni park) drama, triler, pseudodokumentarni, 88', IMDb:7,8/10
Redatelj: Peter Watkins
Producent: Susan Martin
Scenarij: Peter Watkins
Kamera: Joan Churchill, Peter Smokler
Glazba: Paul Motian
Uloge: Patrick Boland, Kent Foreman, Carmen Argenziano



IMDb-Punishment Park (1971)

U formi lažnog dokumentarca ovaj niskobudžetni projekt govori o politici i društvu Sjedinjenih Država u vrijeme predsjednika Nixona i politike ratovanja po svjetskim ratištima (Vijetnam , Kambodža). Vlasti (u filmu) su organizirale javno snimanje disciplinskih mjera koje država provodi protiv sudski okrivljenih protudržavnih aktivista (mladog naraštaja aktivista kontrakulture) u svrhu ukazivanja na problem sve veće stope nasilja kod mladih. Osuđeni su optuženi, dakako kao politički izdajice i komunistički agitatori, a kao kaznu mogu odabrati hoće li odslužiti kaznu u višegodišnjoj kazni zatvora ili će proći tri dana 'disciplinske vježbe' kroz 'kazneni park'. Izbor im je malo jača stvar; hoće li radije da ih po pustinji progone bijesni dobro plaćeni policijski psi sa sačmaricama i snajperima ili će radije potpisati da žele pomilovanje priznajući svoje grijehe protiv države i vlade pa će dobiti koju godinu zatvora manje. Kako god bilo, u životu mladog aktivista, revolucionara, pacifista, feminista, bilo kakvog buntovnika protiv politike vlade SAD-a nikada nije bilo i neće ni biti šanse za nekakvu ravnopravnu borbu jer su pravila igre i prije suda i za vrijeme suda i poslije suda (kod kazne) postavljena od korumpiranih federalnih sudaca i po mjeri politike institucionalnog vrha. Metafora uzaludnosti borbe tih mladih buntovnika je očita. Ništa se ne može promijeniti dok god se pokušava nešto po pravilima igre koju su oni s vrha skrojili i namjestili da se zna tko je jedini mogući pobjednik. Ono u što film najviše gađa jest da se odredi karakter američke unutrašnje i vanjske politike, da se toj politici i tom sistemu pronađe nekakav zajednički nazivnik: Kakva je američka vlast, i kako funkcionira provedba te vlasti, te kakvo je stanje naroda u toj velikoj zemlji. Jednostavno je, politika je SAD-a bazirana na vođenju rata; sve što se radi i događa u svrhu je ratne industrije i ratnog trošenja na svjetskim bojištima, a radi dominacije i ekspanzionističkih i imperijalnih težnji, kako kažu za obranu od neprijatelja. Tko god razmišlja u smjeru ne samo pacifizma primjerice, nego tko razmišlja u smjeru da se SAD treba povući iz ratnih pohoda sa svjetskih bojišta krši zakon i Ustav, jer izdaje državu koja se samo bori za svoju sigurnost od zla tada komunizma, a danas terorizma. Narod, koji je ionako strašno zadužen, silno podjarmljen, negoduje, i odbija lojalnost takvoj militarističkoj i radikalno konzervativnoj politici, pa je zato država uzela sebi za pravo da ima policijsku državu. Ideološka kažnjenička provedba 'preodgojnih mjera' moguća je dakle ne samo u totalitartizmom označenim državama, nego i u demokracijama.

U svojoj ideji i otvorenosti film za samo stotinjak tisuća dolara nadmašuje tone milujunski preplaćenih blockbustera. Zaista, tko nije, treba ga pogledati. Film, kao i ukupno stvaralaštvo britanskog režisera Petera Watkinsa može se shvatiti kao preteča literarnim, publikacijskim, multimedijskim i drugim mnogo opsežnijim i kompleksnijim zahvatima mislilaca koji su objavljivali na polju teorija zavjera u kasnijim desetljećima. Ako ništa, film je to za razmišljanje i djeluje šokantno.

S jedne strane, ovakvi filmovi su ponekad malo pretjerano zamišljeni da udare po sistemu pa nam se nekad pričine zaista jeftini jer su snimljeni s intencijom krajnosti. Na ovo sam slučajno naišao prije koju godinu i bilo je zanimljivo vidjeti kako se ovakvo nešto snimilo početkom sedamdesetih premda sam nisam pristalica pretencioznih rekonstrukcijski posloženih polu-dokumentarističkih, polu-igranih filmova. Film je dakako naišao na osude američke javnosti u vrijeme distribucije s imputiranjem da se radi o filmu komunističke propagande. Kako bilo vrijedi pogledati kao nešto van mainstream struje.

----------------------------------------------------

(PROTUVLADINI AKTIVISTI NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI)

(JEDNI SE BRANE NASILNO, DRUGI SARKAZMOM)

(NAKON PRESUDE SVI IZABERU 3 DANA PUNISHMENT PARKA)

(POTJERA KAZNENIM PARKOM)

(METAFORIČKI CILJ - DOĆI DO PUNKTA SA AMERIČKOM ZASTAVOM)

--------------------------------------------

Oznake: Peter Watkins, mockumentary, 1971, 7/10

- 12:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 26.02.2016.

JOE (1970)

140.JOE (1970) Ocjena: 8/10
(Joe) SAD, drama, triler, 117', IMDb: 6,9/10
Redatelj: John G. Avildsen
Producent: David Gil, Christoper C. Dewey, Dennis Friedland
Scenarij: Norman Wexler
Kamera: John G.Avildsen
Glazba: Bobby Scott
Uloge: Peter Boyle, Dennis Patrick, Susan Sarandon




IMDb - Joe (1970)

Film Joe Johna G. Avildsena punokrvni je američki film o sukobu konzervativne i liberalne struje u američkom društvu nastao u jeku hippyjevskog pokreta i razbuktale seksualne revolucije s kraja 1960-tih i početka 1970-tih.

Radnik Joe je 35-godišnjak iz predgrađa koji ima obitelj i uzdržava je radom u metalurškoj tvornici za teško stečenu plaću. Nije agresivan, i naoko je običan i malo sirov tip, ali je u njemu nagomilan bijes zbog političkih i društvenih okolnosti zbog čega on pod dozom alkohola neprestano gunđa i žesti se po obližnjim kvartovskim lokalima. Ljut je na državne povlastice i socijalna davanja crncima, na novu modernu muziku, na seksualno oslobađanje, homoseksualce, mlade koji lješkare i ništa ne rade i to država podupire. Joe premda, nije kriminalan tip, doma u svom podrumu ima arsenal oružja i sasvim sigurno ima fantazije o svojevrsnom 'obračunu'.

Priča kreće sa djevojkom koju glumi mlada Susan Sarandon, kćerkom oca 'starog kova' Billa Comptona (Dennis Patrick) iz više klase i koja je zaljubljena u rastrojenog dilera i junkieja Franka i s kojim se zabavlja u njegovom stanu. Taj stan je oličenje konzumacije produkata seksualne i kulturne revolucije pomiješane sa heroinskom izmaglicom. Mlada djevojka, u duhu je pokreta i zaljubljena je u Franka i sve više potpada pod njegov utjecaj. Nakon jednog kćerkinog predoziranja, otac, sav u brizi pronalazi Frankov stan gdje se s njime suočava. Potaknut neredom u stanu i Frankovim posprdljivim ponašanjem propalice u Billu se rodi ubilački poriv i on zadavi Franka. Jedne večeri u kafiću u koji zalazi Joe, dok ovaj priča svoje svakidašnje 'blue collar' jadikovke, Bill mu u šali izjavljuje kako je on upravo 'stvarno ubio jednog'. Joea taj neobično ozbiljni gospodin strašno fascinira i on ga istog trena shvati ozbiljno i oduševi se za Billov zločin. Bill se prerekao, i uskoro shvati da je Joea navukao na vrat. Ali, što i njega samog iznenadi, počne osjećati simpatije prema Joeu. Blue collar Joe susreće white collar Billa Comptona i oni čak postaju kućni prijatelji. U međuvremenu Billova kći nestane i njih dvojica u potrazi za njom odlaze u jedan noćni klub gdje se nalaze mladi hipici.

Zavisno od toga tko u filmu što traži, film se može valorizirati kao prosječno ostvarenje, ali i kao vrstan film čija tematika je aktualna do danas 40-tak godina poslije. Čini se da film drži 'normalnu' distancu i suzdržava se od bilo koje političke struje. Film je jednostavno socijalno-političko-psihološko angažirani triler s tankom linijom crnog humora koji vrhunski prezentira vrijeme na prijelomu šeszdesetih i sedamdesetih.

S filmovima iz tog doba koji su socijalno angažirani i oblikovani uz struju realizma aktualnost priča iz razdoblja noir filmova pada u sjenu. Priče o gangsterskom kriminalu i bandama, priče o moralu i nemoralu u western filmovima potpadaju pod žanr prošlosti. Sada 'psiho' kao Hitchockov Norman Bates više ne moraju biti obični momci u nekoj zabiti s nekakvim psihičkim poremećajem, nego psiho i psihoza divljaju ulicama gradova sve otvorenije. Sedamdesete godine u svijetu filma s filmovima kao što je Joe mijenjaju sliku svijeta kao nikad do tad. Otuđenje, zadrtost, bunt, psihodelija; svi ti motivi 70-tih su eksplodirali i omogućili nastanak briljantnih filmova od Joea, preko Taksista iz 1976. do Ratnika podzemlja iz 1979.

-------------------------------------------------------------------

(NEW GENERATION)

(STONED)

(BILL COMPTON U FRANKOVOM STANU)

(FRANK SE SPRDA)

(JOE U BIRCU)

(THE NIGGERS. THE NIGGERS GET ALL DA MONEY...)

(WHY WORK TELL ME, WHY THE FUCK WORK WHEN YOU CAN SCREW,HAVE BABIES AND GET PAID FOR IT?)

(AFTER WORK..HEY JOE; BRILJANTNA GLAZBENA SCENA S PIVOM I PUŠKOM)

---------------------------------------------------------------------



Oznake: John G. Avildsen, Peter Boyle, Dennis Patrick, susan sarandon, drama, triler, 1970, 8/10

- 11:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.02.2016.

HAROLD AND MAUDE (1971)

139.HAROLD AND MAUDE (1971) Ocjena: 9/10
(Harold i Maude) SAD, crna komedija, 91', IMDb: 8,0/10
Redatelj: Hal Ashby
Producent: Colin Higgins, Mildred Lewis
Scenarij: Colin Higgins
Kamera: John A. Alonzo
Glazba: Ken Johnson; Cat Stevens
Uloge: Ruth Gordon, Bud Cort, Vivian Pickles



IMDb-Harold and Maude (1971)


Harold and Maude je nevjerojatna priča o našem vremenu. Vremenu sveopćeg materijalnog napretka, konformizma, sivila, otuđenja i života kojemu je diktiran tempo diktatom potrebe za uklapanje sistemu zajednice čiji se pripadnici samo pretvaraju da žive. Ta ista tema i nije nešto toliko revolucionarno, i obrađivano je na ove ili one načine u različitim filmovima, ali ovaj film o istom nam donosi jednu toliko nevjerojatno unikatnu priču koju će gledatelj u samom toku gledanja odmah zavoljeti. Film je ovo o vremenu koje je ispralo svijet od ljubavi.

Harold (Bud Cort) je mladić bez ljubavi. Živi u raskošnoj, starinski uređenoj, modernoj i komfornoj kući sa skupocjenim umjetničkim predmetima, bazenom i stvarima sa svojom majkom koja se 100% brine o svom sinu, a milijun posto se brine o sebi i utisku kakav će ostaviti na svijet. Harold je toliko frustriran majčinom strašnom egoističnom brigom da izgleda potpuno ispijeno, blijedo i boležljivo. Totalno je u svojem svijetu i brani se od majke i njezinih pokušaja da mu preko agencije nađe prikladnu djevojku tako što inscenira vlastito samoubojstvo. Njegove raznovrsne inscenacije vlastitog smaknuća su teatralne i bolno uvjerljive, i u posljednje vrijeme toliko učestale da Harold mora svaki tjedan vlastitom psihijatru. Harolda zanimaju sprovodi i toliko je fasciniran smrću da si kupuje mrtvačko vozilo s kojim se vozi naokolo. Jednoga dana, na groblju, usred jednog sprovoda susreće jednu 80-godišnju ženu neobične pojavnosti i ponašanja. Upoznaje Maude (Ruth Gordon) staricu prepunu životne radosti i energije koja mu otvara vrata sreće i ljubavi. Harold se povremeno nalazi sa Maude. U njenom nevjerojatnom stanu, kućici zapravo ona mu otkriva svoje vlastite izume poput patenta koji proizvodi mirise, patenta za dodire, sve što Harold nikada nije osjetio. Maude postaje njegov cvijetak (suncokret). Između Harolda i Maude razvija se nevjerojatna ljubavna priča. S njom je prvi put pjevao, plesao, naučio svirati bendžo. Na ruci Maude istetoviran je višeznamenkasti broj. Suština tragedije svijeta utapa se u njihovoj na ovom svijetu neviđenoj ljubavi. Da se ne otkrije opreviše, film treba pogledati. Prepun je scena koje pobjeđuju kalupe današnje ratničke i šuplje isprazne potrošačke determiniranosti. Element koji prožimlje ovaj film je smijeh koji razigra srce. Film za pamćenje koji je jasno označio i odijelio svijet tame od svijeta svjetlosti koji postoji tamo gdje nisu maske. Ljubav je moguća na najvjerojatnijim mjestima i u najnevjerojatnijim oblicima. Ljubav je onda kada se poklon iz ljubavi ne uzima i ne pohranjuje u vitrinama, nego kada se uhvati od srca i baci u rijeku. Opisano je samo jedna od predivnih scena kojima obiluje ovaj šarmantno energični film.

Nakon odgledanog filma gledatelj odvaguje kako je mladosti novih generacija netko izbrisao obraz. Na licima djevojaka koje majka dovodi Haroldu su maske; one su neprilična bića za momka bez ljubavi kao što je Harold. U 80-godišnjoj Maude Harold upoznaje mladost i radost. Uz nju njegov život postaje umjetnost življenja.

-----------------------------------------------------------

(HAROLDOVE UZALUDNE INSCENACIJE PRED MAJKOM)

(MAJKA GA UOPĆE NE DOŽIVLJAVA OZBILJNO)

(MAUDEINA SPRAVA ZA MIRISE)

(HAROLD AND MAUDE)

-----------------------------------------------------------
(Bilo mi žao staviti previše isječaka; film vas mora iznenađivati dok ga gledate; mene je oduševio)

Trailer

Film

Oznake: Hal Ashby, Ruth Gordon, Bud Cort, crna komedija, satira, 1971, 9/10

- 14:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.02.2016.

THE GO-BETWEEN (1971)

138.THE GO-BETWEEN (1971) Ocjena: 9/10
(Ljubavni glasnik) V.Britanija, rom.drama, 118', IMDb: 7,4/10
Redatelj: Joseph Losey
Producent: John Heyman, Norman Priggen
Scenarij: Harold Pinter; L.P.Hartley (roman)
Kamera: Gerry Fisher
Glazba: Michel Legrand
Uloge: Julie Christie, Alan Bates, Michael Redgrave, Dominic Guard



IMDb-The Go-Between (1971)

The Go-Between je pravo umjetničko ostvarenje u kojem u dva sata koliko film traje gledatelj uživa svim svojim čulima. Na filmove ovakve umjetničke ljepote se nailazi gotovo pa slučajno jer u moru slično režiranih uradaka jednostavno izostane čarolija. Ova drama inače američkog režisera Josepha Loseya, ekranizacija je romana engleskog pisca L.P.Hartleya, i snimljena na lokacijama engleske grofovije Norfolk pruža nam dojam punokrvnog britanskog filma.

Priča je smještena u vremenu prijelaza iz viktorijanskog doba u edvardijansko doba engleske povijesti (1900.-1901.) na jednom imanju bogate aristokratske obitelji. Priča je to o 12-godišnjem dječaku Leu (Dominic Guard) iz nižeg staleža koji dolazi provesti svoje ljetne praznike k svome vršnjaku Marcusu, malom bogatom prijatelju. U obitelji se sprijateljuje sa lijepom grofovskom kćerkom, Marcusovom starijom sestrom Marian (Julie Christie) koja se s njime igra i dopušta mu da je on dodiruje po kosi. Marian je tajno zaljubljena u farmera Teda Burgessa (Alan Bates) koji živi na obližnjem seoskom imanju, unatoč obiteljskim vezama i tradicionalnoj praksi da se ima udati za uglađenog i prikladnog časnika koji se vratio iz burskoga rata. Mali Leo postaje njihov 'ljubavni glasnik', poštar koji im prenosi ljubavna pisamca s porukom gdje i kada će se sastati.

U slobodnoj interpretaciji može se kazati da su dvije ključne dimenzije na kojima je ustanovljen ovaj film: jedna je suptilna u kojoj se razvija fantazija koja izvire iz arkadijske idiličnosti prostora, iz spoja prirode i arhitekture provincijalne Engleske i magične živosti koja izvire iz unutarnjeg svijeta dječaka u jednom gotovo pa osobnom i nevinom snu ivanjske noći, a druga je dimenzija značenjska i odnosi se na dugoročno vrijeme kroz ne manje misterioznu stvar koja obuhvaća sudbinu čovjeka, dječaka čija je sudbina označena događajima vezanim uz njegovo odrastanje jednoga davnog ljeta.

Dječakova je sudbina ovjekovječena tugom. On je bio poštar tuđe ljubavi. On je dijete jedne izgubljene majke, on je samac čija je životna kob svjedočenje piru strasti i ljubavi. Tragajući za tajnom ljubavi koja ga proganja on proživljava košmar nedokučive ljubomore dok trči sa zgužvanim pismima ljubavniku svoje nespoznatljive čežnje u liku tople Marian. Dimenzija fantazije dječačkih traganja pretapa se u stvarnost u kobnoj olujnoj večeri njegovog trinaestog rođendana kada sa groficom majkom (čuvajući tajnu prenošenja zabranjenih ljubavnih pisama ) nazoči seksualnom činu Marian i Teda Burgessa u seoskom štaglju. To je nešto što dječak nije smio vidjeti; prizor taj predstavlja sramotu: značilo je to svjedočiti klasnom bludu aristokratkinje sa čovjekom nižeg staleža. Ujedno dječak koji sazrijeva i čija mladenačka ljubav kao kroz kakav krešendo ulazi u fazu prve strasti saznaje o ljubavi na sablažnjiv način. Vrijeme je s tim iskustvom počelo da teče i u preskoku od pedesetak godina on je postao starac ovjekovječen mističnim velom tuđe ljubavi kojoj je on uvijek bio samo poslanik.

Losey je studirao u Europi, družio se sa Brechtom. U njegovoj dramaturgiji nešto je šekspirijansko, a opet protagonistov je duševni sklop sasvim uronjen u 20. stoljeće. Riječ je o dječaku koji će u nevidljivom letu vremena naći se u tijelu starca koji u sobi s televizorom gleda van kroz prozor. Iz n jegove perspektive prošlo je 50 godina samo jedne ljubavi, bez ikakvih lanaca, ikakvih uzajamnih ljubavi. Podsjeća ova drama na vrijeme koje se pomaklo stoljećima od Šekspirove epohe, a sve kao da je stalo. Da li je čovjek suviše uronio u svoju psihu nije jedino pitanje koje postavlja ovaj film.

Osim što je film prekrasno snimljen, glavni adut ove ekranizacije je maestralna glazba Michela Legranda koja dramaturgiju ove priče jednog kratkog dječaštva na prelomnom trenutku prelaska u neizvjesno, turbulentno i predugo vrijeme odraslosti, pretvara u ostvarenje za pamćenje.

----------------------------------------------------------------

(MALI GOST 'OD NIKUDA' U VISOKOM DRUŠTVU)

(MJESEČINA LJETNE NOĆI)

(SMIO JOJ JE DOTAKNUTI KOSU)

(U IDILI DJETINJSTVA SVE BI UČINIO ZA SVOJU LJUBAV KOJU JOŠ NE RAZUMIJE)

(MALI GLASNIK PRVI PUT U SUZAMA OTVARA TAJNO PISMO)

(TED MU NE ŽELI OTKRITI TAJNU SEKSUALNOSTI)

(MOMENT STRASTI KOJI NIJE SMIO VIDJETI)

(50 GODINA POSLIJE-ŽIVOT S TAJNOM KOJU NIJE SMIO SAZNATI)

(ZAUVIJEK POŠTAR TUĐE LJUBAVI)

(STOJI KUĆA U VREMENU)

---------------------------------------------------------------






Oznake: Joseph Losey, Michel Legrand, Julie Christie, Alan Gates, Michael Redgrave, britanski film, period drama, 1971, 9/10

- 15:04 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.02.2016.

DARK VICTORY (1939)

137.DARK VICTORY (1939) Ocjena: 8/10
(Mračna pobjeda) SAD, drama, 104', IMDb: 7,6/10
Redatelj: Edmund Goulding
Producenti: Hal B. Wallis, David Lewis
Scenarij: Casey Robinson; George Emerson Brewer Jr, Bertram Bloch (kaz.komad)
Kamera: Ernest Haller (fotografija)
Glazba: Max Steiner
Uloge: Bette Davis, George Brent, Humphrey Bogart, Geraldine Fitzgerald




IMDb-Dark Victory (1939)

'FILM O POBJEDI NAD STRAHOM OD SMRTI'

Dark Victory je fina romantična drama koja nadilazi klasičnu romantiku u tom smislu da rastvara duhovnu dimenziju pobjede nad smrću. Pobjede duše nad ovozemaljskim životom onda kada ona neumitno, brzim koracima dolazi s bolešću koja je nezaustavljiva. Uloga žene koja je smrtno bolesna (ima tumor na mozgu) a u kojoj je toliko nade, svjetlosti i životne radosti, u ono vrijeme nije mogla dopasti prikladnije glumice nego je to Bette Davis.

Judith Traherne (Bette Davis) je mlada žena koja isprva nije svjesna svoje bolesti. Ona živi sa ugrožavajućim simptomima glavobolje, slabovidnosti i vrtoglavice a prepuna je života. Nakon jednog pada s konja (voljela je jahati) upoznaje mladog doktora Fredericka Steelea (George Brent) koji se ozbiljno zauzme za njezino stanje. Između njih rodi se ljubav, a kada se on uvjeri , konzultirajući se sa doktorima, kako njezinoj bolesti nema lijeka i da joj preostaje nekoliko mjeseci života, nastane tjeskobna situacija između iskrenosti i sažaljenja. Judith prođe operativni zahvat i nakon toga povjeruje i zaljubi se u svog doktora tim više. Njezin uzlet sreće i volje za životom povede je u snove i prema planovima za zajednički život sa svojim čovjekom kojega silno ljubi.

Dark Victory je u doslovnom smislu film koji govori o pobjedi, o jedinoj pravoj i istinskoj pobjedi, možda najvažnijoj i najelementarnijoj stvari, o suštini - a to je pobjeda čovjeka nad strahom od smrti. Veoma je kvalitetno režiran film, tako da se ni u kojem trenutku gledatelj ne može naći u zamki patetične sjete. Upravo onaj element u kojem su sadržane uloge onih koji sa protagonistkinjom žive posljednje trenutke, a u kojima ima senzibiliteta sažalnosti, ovaj film vrhunski zaokreće u slavljenje života. Paradoks je to u kojem se bolesnica promeće u jaču dušu, nego li je imaju zdravi oko nje. 'Dark Victory' je teško prilagodljiv naslov i ne drži konce kao 'Mračna pobjeda'. Možda bi prikladniji naslov bio Svijetla ili Veličanstvena pobjeda ili Pobjeda nad tamom. U zadnjoj sceni filma u kojoj Judith napušta ovaj svijet unatoč popratnim simbolima koji napominju kako su gotove neostvarene radosti ovoga života (dječja igra), gledatelju se ne lomi srce, nego ga se stavlja u misao na početak novoga života. Naša protagonistkinja nema problem osobe okovane lancima materijalizma, ona može da prevaziđe saznanje kako će prije vremena umrijeti i tako napustiti sve radosti života. Taj je dojam vezano za nju tim snažniji jer ona žarko i predano sa svim srcem i punim plućima živi svoj život.

Film je to o hrabrosti i unutarnjoj snazi duha koji se hrani ljubavlju i nepresušnom energijom i mladenačkom svježinom koju je jedno biće nesebično u stanju dijeliti s drugima.

-----------------------------------------------------

(BETTE DAVIS & RONALD REAGAN)

(BETTE DAVIS & GEORGE BRENT)

(ODNOS PREMA UMIRUĆOJ)

(PRIJATELJ KOJI JU JE VOLIO)

(ZDRAVIMA POTREBNA UTJEHA)

(DARK VICTORY - ZAVRŠNA SCENA)

-------------------------------------------------------------



(ONE OF THE BEST DEATH SCENES IN MOVIE HISTORY)

Oznake: Edmund Goulding, Bette Davis, George Brent, Humphrey Bogart, drama, 1930s, 1939, 8/10

- 15:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 10.02.2016.

JEZEBEL (1938)

136.JEZEBEL (1938) Ocjena: 8/10
(Jezebel) SAD, rom. drama, pov.drama, 104', IMDb: 7,6/10
Redatelj: William Wyler
Producent: William Wyler, Hal B.Wallis, Henry Blanke
Scenarij: Clements Ripley, Abem Finkel, John Huston; Owen Davis (komad)
Kamera: Ernest Haller (fotografija)
Glazba: Max Steiner
Uloge: Bette Davis, Henry Fonda, George Brent





IMDb-Jezebel (1938)

U nas prevođena kao Jezebel – demonska žena, ova povijesna kostimirana drama često je smatrana kao preteča mnogo slavnijeg filma o američkom Sjeveru i Jugu – svevremenskom klasiku Zameo ih vjetar iz 1939. Radnjom smješten u 1852. u Louisianu, u predvečerje Građanskog rata, film progovara o ideološkim razlikama i svjetonazorima južnjačkog i sjevernjačkog mentaliteta. To je učinjeno toliko dobro da mi te obrise osjećamo dubinski kroz samu radnju priče i kroz odnose među protagonistima u prvom redu. Fabula je usmjerena ustvari na emocionalni i ljubavni odnos vruće mlade južnjakinje Julie (Bette Davis) čiji se tradicionalni južnjački svjetonazor isprepliče sa žarkom i sirovom željom da ljubi prirodno nasuprot normama i manirama ophođenja u društvima. Njezin nastup je slobodnjački, i ona istupa buntovnički, što zasmeta njezinom zaručniku Prestonu Dillardu (Henry Fonda). Vječna će ostati scena po kojoj ovaj film ostaje prepoznatljiv sa plesnom večeri na koju Julie dolazi u crvenoj haljini provocirajući dame i njihove pratnje u jednoličnim crno-bijelim opravama za bal. Američki Jug nije imun na sjevernjačke industrijalističke i u to vrijeme zaživjele abolicionističke utjecaje, čega je simbol Preston Dillard koji nakon svađe sa Julie oženi sjevernjakinju.

Film je to pedantnog i plodnog režisera Williama Wylera koji je sa Bette Davis po više desetaka puta ponavljao kadrove i scene (kao onu njezinog spuštanja u dugoj haljini niz stepenište). Ime Jezebel (Izabela) je inače u svezi sa osobinom protagonistkinje Julie, starozavjetno ime iz Knjige Kraljeva i koje se u filmu svega jedanput spominje, a ta je da je ona žena koja je zla i pogana - u prenesenom značenju što je u vezi sa njezinom ne pripadnosti kršćanskom moralu i zakonu. (Jezebel je žena iz Baalova kulta, udata za Izraelskog kralja Ahaba).Tom načelu suprotstavljena je njena životna energija i priroda žene koja ljubi nezavisno od načela i obaveza objavljenog zakona. Ona je lik kao Scarlett O'Hara u Zameo ih vjetar, ali samo upola, jer Scarlett pušta voljenog muškarca dok Julie ne pušta. Julie ne izgovara 'sutra je novi dan' nego ide za voljenim svejedno u raj ili pakao. Julie predstavlja ženu životne borbe pod cijenu svih svjetovnih i religijskih konstrukcija. Ona je žena koja živi isključivo iz srca kojemu je 'namjena' probijanje i krčenje puta ljubavi prema čovjeku kojega voli. U crvenoj haljini (u crno-bijeloj verziji nama se čini crna) ona je ne samo žena koja protestira u nečemu, nego je ona žena koja se razlikuje, koja je u toj drukčijoj haljini ogoljena pred zakonom pripadanja društvenim tokovima. Jezebel je film koji ima možda tek sloj ili dva užu dimenziju nego Zameo ih vjetar, što ne znači da je manje vrijedan. Kako bilo, Jezebel je zaista dostojna preteča velikog megapopularnog filma koji se daleko manje spominje.

--------------------------------------------------------

(JEZEBEL - DEMONSKA ŽENA)

(BETTE DAVIS, HENRY FONDA - DOLAZAK NA BAL)

(PRIČA O SJEVERU I JUGU)

(JULIE BRŽA OD ZAKONITE SUPRUGE)

(ZAVRŠNA SCENA - ODLAZAK S VOLJENIM U KARANTENU ZA ZARAŽENE OD ŽUTE GROZNICE)

(BETTE DAVIS, white dress)

(BETTE DAVIS, red dress)

Oznake: William Wyler, Bette Davis, Henry Fonda, George Brent, romantična drama, period drama, 1930s, 1938, 8/10

- 16:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se