Krenuli smo dalje. Oni su hodali, a mene je Miško nosio u vindjakni, gdje mi je bilo lijepo i toplo i odakle sam sa neubičajene visine mogla uživati u krajoliku kroz koji smo prolazili.
Krasni su se prizori smjenjivali ...
Drina je bila neumorna: jurila je ispred nas i oko nas i često provjeravala gdje smo.
Kad bi ovako zastala, znali smo da je nešto nanjušili, pa bi napeto gledali oko sebe, ali ni jednu zvijerku nismo uspjeli vidjeti. Nije bilo čak ni ptica!
Miško me spustio na zemlju, kad smo stigli do posljednje točke na kojoj ostavljamo hranu. Malo sam uzbuđeno njuškala, jer tu su prolazile divlje svinje!
I zatim polako nazad ... pored čeke u kojoj lovci čekaju na divljač.
Uskim putevima prekrivenim snijegom koji se počeo topiti pod jakim suncem ...
... koje nije uspjelo istopiti debeli pokrivač leda koji je divljači onemogućio piti sa ovog pojilišta ...
... pa se lovac Boris prihvatio posla i sjekirom razbijao led. Uvjeravam vas da se namučio. Zatim smo krenuli prema kolima parkiranim prije ulaza u lovište ...
Konačno u autu! Tu je toplo i ugodno i odmah sam nakon svih uzbuđenja zaspala na Miškovim koljenima.
Za kraj, pogledajte mjesto na kojemu su rovale divlje svinje i koje sam pažljivo ponjuškala.
Odjednom su svi krenuli naprijed. Trenutak sam gledala za njima, pa pojurila. Bilo je neobično i hladno šapicama.
Krajolik je bio lijep ...
... i Miško se divio pogledu ...
... i onda smo stigli na mjesto na kojem divljač navraća i uzima hranu koju joj ostavljamo ... ali samo dok nas nema ... oprezni su, krajnje nepovjerljivi ...
Lovac Boris počinje sa pripremama ...
Moj Miško mu pomaže, dok Drina i ja njuškamo naokolo.
Već ste vidjeli ovo stablo, fotkano ljeti: ovdje medvjed oštri svoje kandže ... brrrrr ....
Drina dolazi provjeriti, hoćemo li uskoro krenuti: nestrpljiva je, voli biti u šumi.
I onda smo ih ugledali: medvjeđi tragovi! Tik pored mjesta na kojemu su lovac Boris i Miško ostavljali hranu ... pogledajte koliko je to velika stopa!
Uvjerite se sami: veća je od mene!
Bila sam sretna kad smo krenuli dalje. A zašto sam bila sretna, biti će vam jasno kad ugledate iduću fotku.
Moj me Miško podigao i utoplio ispd vindjakne rekavši da je to nagrada što se ne bojim medvjeda. Pa zar nije do sada znao da sam hrabra?
Eto, za sad je to sve. Ima još ... za dva dana...
Sve vas lijepo pozdravljam! Av av!
Odlučili smo se odazvati pozivu Borisa lovca i njegove Drine, pa otići sa njima u šumu, odnijeti malo hrane divljači.
Evo me sa mojom prijateljicom Drinom, čistokrvnom bretonkom
Vozimo se prilično dugo, jer lovište se nalazi uz samu granicu sa Slovenijom. Miško me samo ljuti, znam da će me smjestiti na koljena.
Morali smo ovo fotkati na benzinskoj pumpi dok smo točili benzin: jedno živo i mnogo mrtvih stabala .
Istog trena kad smo stigli, popiškila sam se. Pa moram objaviti da sam se vratila nakon dugo vremena, zar ne?
Za to je vrijeme Drina provjeravala mirise.
Evo i lovca Borisa: tegli gomilu suhog kruha i kukuruza za divljač.
Ja, naravno, ne nosim ništa! Pa ja sam dama, zar ne?
Moj Miško nosi nešto manje od lovca Borisa, ali to je samo zbog toga, što će malo kasnije morati nositi i mene.
Dugačak je put ispred nas ... i Drina nas nestrpljivo čeka ...
Hrabro sam krenula ...
A što je dalje bilo, gledajte i čitajte za dva dana. Ovo je dosta za danas.
Sve vas lijepo pozdravljam. Av av!
Evo, i to smo doživjeli. Konačno puštaju i nas pse šetati lukobranom, novom riječkom šetnicim, dugačkom dva kilometra.
Uznemirili smo ove galebove ...
Prošli ispod ogromne dizalice ...
Nismo jedini šetali lijepom šetnicom ...
Zgrade su stare i lijepe.
Tu su i remorkeri...
I brodovi, naravno ...
I još brodova ...
Ima školjki ...
I zaljubljenih ...
I još zaljubljenih ...
Kojih se ne tiču zabrane ...
Upravo je isplovio ...
Evo nas na samom kraju šetnice-lukobrana.
Okruženi smo morem!
I malo mi je neobično ...
Na vrhu lukobrana mi je još neobičnije.
Dugačak je i siv ...
Naravno da sam morala pozirati!
Pogledajte ovu zanimljivost.
Sunce je na zalasku ...
... i grad se kupa u raskošnim bojama!
I za kraj, evo nas još jednom na rubu lukobrana zajedno, moj Miško i ja. Nerazdruživi smo. Jako me dobro pazi i kupuje mi pseće čokoladice.
Sve vas lijepo pozdravljam. Av Av!
Jutro je osvanulo, suho, bez kiše koja je danima padala, a draga nam Učka dobila bijelu kapu!
I more na sidrištu je bilo neobično mirno, staklasto.
Nakon obilne klopice, prošetali smo do parka i moj je Miško prvo fotkao ove plave bobice. Ne znam zašto: nejestive su.
Pored ovog stabla uvijek prolazimo, ali sad je zanimljiv jer se grli s bršljanom.
A već ste pomislili, kako mene nećete vidjeti ... prevarili ste se!
Evo me još jednom...
Sigurno sam joj se već popela na vrh glave!
Ali, što joj ja mogu? Kad je tako privlačna!
Ovdje smo se odmorili uz kavicu.
I polako krenuli kući.
Podsjetila sam Miška da fotka "boreka", kako ga draga Mendula voli zvati, a kojeg je Miško posadio. Bilo nam je drago vidjeti kako mališa odolijeva kišama i raste.
Eto, sad znate kako sam provela nedjelju. Nadam se da je i vama bilo lijepo kao i meni.
Sve vas lijepo pozdravljam! Av av!
Za klince ... tu je moj Miško nekad igrao nogomet sa svojim prijateljima i kupao se... nije još bilo tobogana...
Uvijek sam oprezna u blizini mora.
Ovdje me je Miško nosio u morte ... brrrrrr ....ljeti, kad me vodio na kupanje, dok se još smjelo voditi ljuubimce na plažu.
Miško voli čemprese ... a vi?
I kad smo se vraćali kući, sreli smo i upoznali nju: zove se Lara.
Eto, tako smo iskoristili prvi lijep i sunčan dan u ovoj 2010-oj godini.
Sve vas lijepo pozdravljam! Av av!
