ŠESTA TRADICIJA
|
" Nijedna udruga A.A. nikada ne smije davati podršku, financirati, niti davati ime A.A. na uporabu bilo kojoj srodnoj organizaciji, ili vanjskoj instituciji, kako nas problemi novca, imovine i utjecaja ne bi udaljili od našeg glavnog cilja." U TRENUTKU kad smo uvidjeli da imamo odgovor na alkoholizam, pomislili smo da je sasvim realno očekivati da raspolažemo odgovorima i na mnoga druga pitanja. Mnogi su smatrali da A.A. grupe mogu ulaziti u razne poslove i da mogu financirati ili reklamirati bilo kakve inicijative s područja alkoholizma. Zapravo smo se osjećali obveznim da svu težinu i značaj A.A. - a stavimo iza svake hvalevrijedne akcije. Evo nekoliko stvari o kojima smo sanjali. Bolnice nisu voljele alkoholičare i kanili smo izgraditi vlastiti lanac bolnica. Ljudima je trebalo reći što je alkoholizam, pa ćemo mi biti ti koji će educirati javnost, pa čak i pisati školske i medicinske knjige. Skupljali smo propalice po jarcima, izabirali one koji bi se mogli oporaviti, a ostalima omogućavali da zarađuju za život u svojevrsnom karantenskom smještaju. Možda bi ta mjesta bila dostatno profitabilna da financijski pokriju naše ostale dobre aktivnosti. Ozbiljno smo razmišljali o promjeni zakona i objavljivanju izjave da su alkoholičari bolesne osobe. Više ih ne bi lišavali slobode; suci bi ih puštali na uvjetnu slobodu pod našim nadzorom. Mi bismo proširili A.A. u tamno područje kriminala i ovisnosti o drogama. Formirali bismo grupe depresivnih i paranoidnih osoba; što je neuroza dublja, mi bi je više voljeli. Ukoliko se alkoholizam može prevladati, smatrali smo, može se i svaki drugi problem. Palo nam je na pamet da bismo postojeće spoznaje mogli unijeti u tvornice i pridonijeti boljem međusobnom razumijevanju kapitalista i radnika. Naše bi beskompromisno poštenje uskoro moglo pročistiti politiku. Zagrlivši jednom rukom religiju, a drugom medicinu mi bi ih približili, razrješavanjem njihovih razlika. Naučivši tako sretno živjeti, svima bismo pokazali kako se to može. Mislili smo da naša Udruga Anonimnih alkoholičara može postati predvodnica novog duhovnog napretka! Smatrali smo da možemo promijeniti svijet. Da, mi smo u A.A. -u doista sanjali takve snove. Bilo je to sasvim prirodno jer su većina alkoholičara bankrotirani idealisti. Gotovo je svaki između nas želio učiniti neko veličanstveno dobro, učiniti velika junačka djela i ostvariti velike ideale. Svi smo mi perfekcionisti koji su, propustivši perfekciju, otišli u drugu krajnost i smjestili se uz bocu i mrak. Providnost nam je preko A.A.- a otvorila mogućnost za ostvarenje naših najvećih očekivanja. Zašto onda svoj način života ne bismo podijelili sa svojim bližnjima? Tako su se svi pokušaji s A.A. bolnicama izjalovili, jer A.A. grupu ne možete uključiti u uslužnu djelatnost; previše baba kilavo dijete. A.A. grupe su okušale sreću i u edukaciji i kad su se počele javno busati u prsa da su zaslužni za ovo ili ono, ljudi su se zbunili. Da li A.A. oporavlja alkoholičare, ili je tu zapravo riječ o edukacijskom projektu? Da li je A.A. duhovni ili medicinski projekt? Da li je to reformatorski pokret? Uz ne malu dozu zabrinutosti smo shvatili da smo se povezali sa svim i svačim. Gledajući alkoholičare koji su, hoćeš-nećeš, bili osuđivani na zatvor ili neku izolaciju, počeli bismo prosvjedovati : "Mora postojati zakon!" Članovi A.A.-a su počeli djelovati u zakonodavnim tijelima i agitirati za reformu zakonodavstva. To je punilo novine, ali ništa više od toga. Uvidjeli smo da ćemo se uskoro uvaliti u politiku. Čak smo i unutar A.A. - a imali zahtjeva da klubovi i kuće Dvanaest koraka više ne nose ime A.A.-a. Iz ovih je avantura proizišlo duboko ukorijenjeno uvjerenje da nikada i ni pod kakvim okolnostima ne smijemo stati iza srodnih djelatnosti, ma kako i koliko bile dobre. Anonimni Alkoholičari ne mogu biti sve i sva za sve ljude niti se u takve ili slične pothvate trebaju upuštati. Prije nekoliko godina ovaj je princip "ne pridruživanja bilo čemu" stavljen na životnu kušnju. Neki od velikih proizvođača alkoholnih pića su predložili da se uključe u područje edukacije iz alkohologije. Vjerovali su da bi zbog tržišta bilo dobro pokazati osjećaj javne odgovornosti. Htjeli su reći da piće treba uživati, ali ne zlorabiti; jaki pilci trebaju usporiti, a problematični - alkoholičari - ne bi trebali uopće piti. Jedna od njihovih trgovačkih asocijacija je postavila pitanje kako bi trebalo voditi tu kampanju. Naravno koristili bi radio, tisak, i film kako bi prenijeli ono što su kanili priopćiti. Ali kakva bi osoba trebala voditi takav posao? Odmah su pomislili na Anonimne alkoholičare. Ako bi u našim redovima našli osobu koja ima razvijene dobre odnose s javnošću, zašto ona ne bi bila idealna? Zacijelo bi dobro poznavala problem. Njezina povezanost s A.A.-om bi imala vrijednost jer je Udruga u javnosti bila vrlo popularna i nigdje u svijetu nije imala neprijatelja. Uskoro su pronašli svog čovjeka, člana A.A. -a s potrebnim iskustvom. On se odmah pojavio u Središnjici A.A. -a u New Yorku i upitao: Postoji li išta u našoj tradiciji što ukazuje na to da ne bih trebao prihvatiti posao poput ovog? Vrsta edukacije mi izgleda dobra i nije sporna. Da li vi u Središnjici vidite u tome nekakav problem?" To je na prvi pogled izgledalo sasvim dobro. A onda su se pojavile dvojbe. Organizacija je u svim reklamama željela puno ime našeg člana; htjeli su ga predstaviti i kao direktora za odnose s javnošću i kao člana Anonimnih alkoholičara. Naravno tomu ne bi bilo prigovora da su jedini razlog angažiranja člana A.A.- a bile njegove sposobnosti komuniciranja s javnošću i poznavanje problematike alkoholizma. No, to nije bilo sve. U ovom slučaju nije samo član A.A.-a trebao javno prekršiti anonimnost, nego je i ime anonimnih alkoholičara u glavama milijuna ljudi trebalo povezati s tim posebnim edukacijskim programom. Sve je išlo u tom smjeru da A.A. pruži potporu edukacijskom programu koji je stvorila firma za trgovinu alkoholnim pićima. Čim smo uočili ovu kompromitirajuću činjenicu upitali smo potencijalnog direktora za odnose s javnošću što o tome misli. "Sto mu gromova!" uzviknuo je. "Naravno da ne mogu prihvatiti posao. Na prvoj se reklami ne bi ni tinta osušila, a trezvenjaci bi već vrisnuli. Fenjerima bi okolo tražili poštenog člana A.A.-a da agitira za njihov program edukacije. I A.A. bi se zatekao usred polemike "mokri" - "suhi". Polovica stanovnika ove zemlje bi pomislila da smo na strani "suhih", a druga polovica bi bila uvjerena da smo s "mokrima". Kakva zbrka!" Naglasili smo: "Bez obzira na sve ti imaš legalno pravo prihvatiti ovaj posao." Odgovorio je. "Znam. Ali sad nije vrijeme za pravna prepucavanja. Anonimni alkoholičari su mi spasili život i ta je činjenica od prvorazrednog značaja. Ja, zacijelo, neću biti taj koji će A.A. uvesti u neprilike, a ovaj posao koji mi se nudi je upravo to!" Što se tiče uporabe imena : "Anonimni alkoholičari" naš je prijatelj o tome rekao sve. Uvidjeli smo kao nikada do tada da se ime A.A.-a ne može posuditi ni za kakvu drugu stvar osim vlastite. |
