09.08.2004., ponedjeljak

ŠESTI KORAK

“Bili smo posve spremni dozvoliti Bogu da ukloni sve te nedostatke našega karaktera.”


“OVO je Korak koji odrasloga muškarca razdvaja od dječaka”. To je jednom prilikom izjavio omiljeni svećenik, jedan od najvećih prijatelja A.A. – a. On je nastavio dalje objašnjavati da je svaka osoba, dovoljno poštena i spremna da iznova pokuša Korak šest na svim svojim manama – bez ikakvih rezervi – uistinu prošla dugi duhovni put i stoga ima pravo nazivati se čovjekom koji iskreno pokušava rasti prema slici i prilici svoga Stvoritelja.
Naravno na često razmatrano pitanje o tome da li Bog može - i hoće, pod određenim okolnostima – ukloniti naše karakterne mane, odgovoriti će brzo i afirmativno bilo koji član A.A. – a. Za njega takav odgovor neće uopće biti pitanje teorije; za njega će to biti jedna od činjenica njegovoga života. On će obično ponuditi svoj dokaz u obliku tvrdnje poput : “ Naravno, bio sam pobijeđen, potpuno uništen. Moja vlastita snaga volje više nije imala nikakvog utjecaja na alkohol. Promjena scena, najveći napori obitelji, prijatelja, liječnika i svećenika nisu mogli izaći na kraj s mojim alkoholizmom. Jednostavno nisam mogao prestati piti i nijedno ljudsko biće, čini se, nije tu moglo ništa učiniti. No kad sam postao spreman za čišćenje kuće i kad sam od više Sile, Boga, kako Ga ja shvaćam zatražio, da me oslobodi, moja opsesija alkoholom je nestala. Osovio sam se sam od sebe na vlastite noge.”
Na A.A. sastancima diljem svijeta izjave poput ove čuju se gotovo svakodnevno. Sasvim se jasno vidi da se svaki trijezni A.A. član oslobodio te vrlo tvrdokorne i potencijalno kobne opsesije. Tako su doslovce, svi A.A. – i “postali potpuno pripravni” da dopuste Bogu da iz njihova života ukloni tu zaluđenost alkoholom. I Bog je nastavio činiti upravo to.
Budući da smo potpuno odagnali alkoholizam, zašto ne bismo bili sposobni da na isti način učinimo isto i sa svakom drugom poteškoćom ili manom? To je zagonetka našeg postojanja, a puni odgovor na to pitanje počiva možda samo u Božjem naumu. No bez obzira na to, dio odgovora na takvo pitanje je sasvim očigledan.
Kada razne osobe, muškarci i žene ulijevaju u se tolike količine alkohola koji im razara život oni se zapravo ponašaju protuprirodno. Prkoseći svojoj nagonskoj želji za samoodržanjem, oni kao da su podlegli samouništenju. Djeluju protiv svojih najdubljih nagona. Tek kad su poniženi strašnim udarcima alkohola, milost Božja može ući i odagnati njihovu opsesiju. Tek ovdje njihov nagon samoodržanja može potpuno surađivati sa željom njihova Stvoritelja da im podari novi život. I priroda i Bog jednako zaziru od samoubojstva.
No, većina naših ostalih poteškoća uopće ne spada u takvu kategoriju. Svaka normalna osoba želi, primjerice, jesti, razmnožavati se, biti netko u društvu svojih prijatelja. I želi biti razumno sigurnom kad pokušava postići te stvari. I zaista joj je Bog omogućio takav put. On nije zamislio čovjeka da se uništi alkoholom, nego ga je opremio nagonima kako bi mu pomogao da preživi.
Nigdje nije uočeno, a ponajmanje u ovom životu, da naš Stvoritelj od nas očekuje da potpuno eliminiramo svoje nagone. Koliko znamo, nigdje nije zabilježeno da je Bog nekom živom biću uklonio sve njegove prirodne nagone.
Kako je većina od nas rođena s obiljem prirodnih želja, nije neobično da im često dopustimo prekoračenje njihove prave svrhe. Kad nas želje slijepo progone, ili kad jako zahtijevamo da nam pruže više zadovoljstva ili užitaka, nego što je to moguće, ili više nego nam pripada, to je točka u kojoj se razilazimo sa savršenstvom koju nam želi Bog ovdje na zemlji. To je mjera naših karakternih mana, ili ako hoćete, naših grijeha.
Ako zamolimo, Bog će nam vjerojatno oprostiti naše propuste. No, ni u kom nas slučaju neće učiniti čistima poput snijega i paziti na nas bez naše pune suradnje. To je nešto što se od nas očekuje da učinimo za sebe. On samo zahtijeva da učinimo sve što možemo kako bismo napredovali u izgradnji svoga karaktera.
Tako je Korak Šest – “Posve smo spremni dopustiti Bogu da ukloni sve te karakterne mane” – način uspostave najboljeg mogućeg stava koji netko može zauzeti s namjerom da prione na taj doživotni posao. To dakako ne znači da očekujemo kako će nestati sve naše karakterne mane kao što je bio slučaj s nagonom za pićem. Neke će od njih, možda, uistinu nestati, no u slučaju većine biti ćemo zadovoljni i s postupnim poboljšanjem. Ključne riječi “potpuno pripravan” leže u temelju naših nastojanja da svoj cilj odaberemo kako najbolje znamo i umijemo.
Koliko nas posjeduje taj stupanj pripravnosti? U nekom apsolutnom smislu, praktički nitko. Najbolje što možemo učiniti sa svim poštenjem koje možemo sabrati, jest pokušati da u njemu ustrajemo. Čak će i najbolji među nama na svoje veliko razočaranje otkriti da uvijek postoji prijeporna točka, točka na kojoj ćemo reći : “Ne, ja se još uvijek ne mogu toga odreći”. A često ćemo stupati čak i opasnijom stazom kad budemo uskliknuli ; “toga se nikada neću ostaviti !” Snaga naših nagona je takva da može nadmašiti sebe. Bez obzira koliko smo daleko napredovali, uvijek ćemo naići na želje koje se opiru Božjoj milosti.
Neki koji osjećaju da su postupili dobro, mogu to osporavati. Stoga razmislimo o tome malo bolje. Praktički se svatko želi osloboditi svoga velikog i destruktivnog nedostatka. Nitko se ne želi ponositi činjenicom da je ismijan kao hvalisavac, niti nastoji ostaviti dojam pohlepne osobe kako bi dobio etiketu lopova. Nitko ne želi biti toliko srdit da počini ubojstvo, toliko obuzet požudom da počini silovanje, proždrljiv da ošteti svoje zdravlje. Nitko ne želi oboljeti od kronične bolesti zavisti ili biti paraliziran od lijenosti. Naravno, većina osoba ne pati od takvih mana u tako jako izraženoj mjeri.
Mi koji smo izbjegli takvim krajnostima čestitamo samima sebi. Možemo li? Konačno nije li upravo to bio naš čisti interes koji je većini između nas omogućio bijeg? Nije potrebno investirati veliki duhovni napor u izbjegavanje ispada zbog kojih nas ionako sustiže kazna. No, kad se suočimo s manje nasilnim aspektima tih mana, u tom slučaju gdje se nalazimo?
Ono što sada moramo priznati jest da se pretjerano veselimo nekim našim manama. Mi ih zaista volimo. Tko, primjerice, ne voli, biti malo superioran svom bližnjem, ili sasvim superioran? Zar nije istina da volimo dopustiti pohlepi da "glumi" ambiciju? Misliti o ljubavi prema požudi izgleda nemogućim. No, koliko muškaraca i žena izjavljuje ljubav, vjerujući u to što govore, na način da uzmognu sakriti požudu u tamnom kutku svojih misli? Pa čak i kad se nalaze unutar konvencionalnih okvira, mnoge osobe moraju priznati da su sklone svoje zamišljene seksualne interese prerušavati u romantične snove.
Uživati se može i u prividno pravednom gnjevu. Na izopačeni način uživamo u činjenici što nam mnoge osobe dosađuju, jer nam to donosi ugodan osjećaj superiornosti. Ogovaranje pomiješano sa srdžbom, učtiva forma ubojstva blaćenjem tuđeg karaktera predstavlja nam, također, određeno zadovoljstvo. Ovdje ne želimo pomoći onome koga kritiziramo; mi zapravo pokušavamo istaknuti našu vlastitu krepost.
Kada je proždrljivost izražena u manjoj mjeri, imamo za to blažu riječ; koristimo izraz : “ugađati si”. Živimo u svijetu prepunom zavisti. U manjem ili većem stupnju svi smo njome zaraženi. Ta nam mana zasigurno mora pomutiti konačno zadovoljstvo. Inače zašto bismo rasipali toliko mnogo vremena, želeći ono što nemamo, umjesto da to radom steknemo, ili zašto bismo tako žarko tražili osobine koje nikada nećemo imati, umjesto da se prilagodimo i prihvatimo postojeće činjenice onakvima kakve jesu? I koliko smo često teško radili bez ikojeg drugog motiva osim sigurnosti i lijenosti, da bismo to kasnije nazvali “umirovljenje”. Razmotrite, također, i naše talente za odugovlačenje, a što je zapravo lijenost u šest slogova. Nadalje, svatko bi mogao napisati listu mana kao što su ove, gore spomenute, ali bi malo nas ozbiljno razmislilo o tome da ih se zauvijek riješi, premda nam one samo stvaraju velike nevolje.
Neki ljudi, naravno, mogu zaključiti da su uistinu spremni osloboditi se svih tih mana. No, čak će i takve osobe, ako konstruiraju listu nešto blažih mana, biti prinuđene priznati da više vole ostati privržene nekima od njih. Izgleda da je iz toga razloga jasno zašto samo manji broj nas može brzo i lako postati spreman za duhovnu i moralnu savršenost; mi se želimo prihvatiti kompromisa samo s onoliko perfekcije koliko će nam u životu biti dovoljno, a u skladu s našim različitim idejama o tome što želimo postići. I tako se razlika između “dječaka i ljudi” svodi na razliku između borbe za ciljeve koje smo sami odredili i borbe za savršene ciljeve koje je odredio Bog.
Mnogi će odjednom pitati : “Kako možemo prihvatiti sve implikacije Koraka šest? Zašto je to savršenstvo!” To zvuči poput teškoga pitanja, ali praktično govoreći, tomu nije tako. Samo u slučaju Koraka jedan, gdje smo sto po sto priznali da smo nemoćni pred alkoholom, može se govoriti o savršenoj praksi (praktičnoj primjeni jednog od Koraka). Ostalih jedanaest koraka predstavljaju savršene ideale. Oni su ciljevi prema kojima su upravljeni naši pogledi i mjere s pomoću kojih procjenjujemo svoje napredovanje. Viđen u tome svjetlu Korak šest je još uvijek težak, ali nikako ne i nemoguć. Jedina hitna stvar koju treba uraditi jest započeti i uvijek iznova pokušavati.
Ako primjenom ovoga Koraka na probleme izvan alkohola postignemo bilo kakav stvarni napredak, trebat ćemo načiniti nove napore prema otvorenosti duha. Morati ćemo podići naše oči prema savršenstvu, i morati ćemo biti spremni na hod u tome pravcu. Pri tome neće biti važno koliko smo ustrajni na tome putu. Jedino će pitanje biti “Da li smo spremni?”
Gledajući iznovice na mane koje još uvijek nismo pripravni napustiti moramo izbrisati masne crte koje smo podvukli. Možda ćemo u nekim slučajevima biti prinuđeni reći “Toga se sada ne mogu ostaviti ……” ali nikada sebi ne smijemo reći :”Toga se nikada neću odreći.
Razmotrimo sada što je to što se doimlje kao neizvjesno, otvoreno pitanje. Sugerira se da moramo postati potpuno pripravni za put prema savršenstvu. Konstatiramo da se u svakom slučaju poneko odlaganje može oprostiti. Toj riječi alkoholičar sklon racionaliziranju može zasigurno dati dugoročno značenje. On bi mogao reći : “To je vrlo lako! Naravno, truditi ću se oko savršenstva, ali svakako neću jako srljati. Možda mogu na neodređeno vrijeme odgoditi suočavanje s nekim od svojih problema.” Naravno, to neće tako ići. Takvo će samozavaravanje morati poći putem ostalih ugodnih racionalizacija. I na koncu konca ćemo se morati uhvatiti u koštac s nekima od naših najgorih mana i poduzeti akcije u smjeru njihova uklanjanja što je prije i brže moguće.
U trenutku kada kažemo “Ne, nikada!” naša se duša zatvara prema milosti Božjoj. Odgoda je opasna, a pobuna se može pokazati pogibeljnom. To je ona prava točka, gdje napuštamo ograničene ciljeve i odakle, zbog sebe, krećemo prema Božjoj volji.

- 22:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

  kolovoz, 2004  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se