četvrtak, 12.02.2009.
Teorije zavjere 2
Svoje 'informacije' primate od medija glavne struje koji vam prodaju svakodnevne laži na temelju kojih odlučujete što ćete misliti i vjerovati. Morate se probuditi u određeno vrijeme jer se morate pojaviti na poslu i ne smijete kasniti. Idete tamo gdje vas šalju vaši šefovi i radite ono što vam kažu. Ako se pobunite dobit ćete otkaz, a ako ne dobivate plaću ne možete si priuštiti dom ili dovoljne količine hrane. I ne radi se samo o vama. Što je s vašom obitelji i drugima koji ovise o vama? Ako ne služite sustavu, kakve će posljedice oni trpjeti? Kako biste namirili sve te očite potrebe i izvršili svoje odgovornosti morate provesti svaki dan udovoljavajući drugima. Sa svoje strane, šefovi također robovski pokorno slušaju naredbe onih koji kontroliraju njih, i ni oni se ne usuđuju istupiti iz linije. I šefovi imaju šefove.
Uzmimo za primjer farmera koji hranom opskrbljuje supermarkete; on zapovijeda svojim radnicima na farmi, i ako oni ne rade ono što im kaže, najurit će ih. Ali i on mora raditi sve što mu naloži supermarket, ili će izgubiti ugovor i može ostati bez posla. Na sljedećoj razini, oni koji vode supermarket moraju odgovarati svojim dioničarima, među kojima su također ljudi koji služe svojim šefovima, i šefovi koji služe svojim šefovima. I tako se vrti taj krug ovisnosti i nametanja volje. Nečiji rob nekom je gospodar; nečija ovca nekome je pastir. Svijet je namjerno tako ustrojen. Sustav želi da svatko svakoga kontrolira, i to se postiže na milijardu različitih načina. Ono što zovemo 'slobodnim društvima' u svakom su pogledu gulazi. Sustav ne služi nama - mi služimo njemu. Mi smo robovi koji se zavaravamo da smo slobodni, zato što se ne želimo suočiti sa stvarnošću našeg jadnog položaja.
Jedne noći bio sam gost neke američke radijske emisije kad se jedan slušatelj javio s izvrsnim komentarom. On je čovječanstvo usporedio s mužem koji zna da mu je žena nevjerna, ali očajnički pokušava sebe uvjeriti da to nije istina. Kad se ona vrati kući pita ju gdje je bila i s kim je bila. Muž zna istinu, ali se očajnički nada da će njeno objašnjenje zvučati dovoljno uvjerljivo da se može nastaviti zavaravati da je sve u redu. Radije će čuti dobru laž nego prihvatiti neugodnu istinu. Isto tako, većina ljudi ne želi se suočiti sa zavjerama i korumpiranošću vlada ili zapitati zašto zemlje idu u rat protiv golorukih civila, uključujući i njihove građane. Kada vlade iznose laži i izgovore za svoje groteskne postupke, većina ljudi spremna ih je prihvatiti zato što žele vjerovati da su te laži istina. Alternativa je suočiti se s činjenicom da vlada nije dobronamjerni sluga naroda - nego obrnuto. To znači suočiti se sa stvarnošću da su sile koje kontroliraju Sjedinjene Američke Države sposobne organizirati užase od 11. rujna i optužiti nekog drugog, i da mogu besramno doći na sprovod žrtvama znajući da su ih pomogli ubiti. Koliko je ljudi dovoljno jako da se suoči s time i s posljedicama toga u njihovim životima? To je jedan od glavnih razloga zašto službene laži prevladavaju kao prihvaćena istina. Alternativa je previše nezamisliva, previše nepodnošljiva da bi je mogli uzeti u obzir; zato većina ljudi to i ne čini. Dodajte mi kantu s pijeskom da gurnem glavu.
Isto vrijedi za kolektivno poricanje u vezi s našim životima: 'Imam veliku kuću i velik auto; zar život nije super?' Pa, možda kuća i automobil jesu super, ali život? Koliko ljudi radi ono što stvarno želi raditi? Koliko ih je istinski sretno, ispunjeno i u miru sa samima sobom? Iskreno govoreći, takvih gotovo da i nema. Nije li to samo po sebi duboka osuda ludosti koju zovemo život? Većina ljudi radi ono što misli da mora raditi, a to znači služiti sustavu prema njegovim uvjetima. Zašto brkamo 'život' sa svijetom kakvog trenutno doživljavamo? Kakve veze ima život s bombardiranjem djece pred njihovim roditeljima i roditelja pred njihovom djecom pod izgovorom 'oslobađanja? Gdje je život u ustajanju svakog jutra kako biste sjedili usred iste prometne gužve, ili stajali u redu za isti vlak, na putu za isti posao koji vas ostavlja zaturenima, frustriranima i neispunjenima, prije nego što ćete se vratiti kroz istu gužvu, ili isti red, kako biste gledali isti noćni TV program koji vas tretira kao debila? Gdje je život u slanju naše djece u škole i na fakultete organizirane tako da ih ispljunu kao programirane zupčanike sljedeće generacije? Ali, opet, radije ćemo sebe uvjeravati da imamo 'dobar posao', 'dobru karijeru', 'dobar život' i pružati svojoj djeci 'dobro školovanje', nego se suočiti s užasom nad užasima da je život zapravo sranje. Ili sranje u usporedbi s onim što bi mogao biti i što bismo mi htjeli da je. Stvarno, to nije nikakav 'život'. To je veo suza prerušen s buno maškare i debelim premazom samozavaravanja.
Svoju 'sreću' procjenjujemo prema količini svoje nesreće, a svoja postignuća prema simbolima i drangulijama koje je sustav proglasio mjerilima 'uspjeha'.
Na dan kad sam ovo pisao vidio sam rezultate jedne studije o mentalnom i emocionalnom zdravlju tinejdžera u Britaniji, iako isto vrijedi za cijeli industrijalizirani, kompjutorizirani svijet, pa i šire. Studija 'Vremenski trendovi u mentalnom zdravlju adolescenata^ objavljena u časopisu Journal of Child Psychology and Psychiatry, otkrila je da se broj petnaestogodišnjaka koji pate od tjeskobe i depresije povećao za 70% u manje od 20 godina. Hej, govorimo o petnaestogodišnjacima! Studija je zaključila da je glavni uzrok ovog dramatičnog povećanja emocionalnih trauma kod tinejdžera pritisak da budu 'uspješni'. Bilo bi preciznije da su napisali kako se radi o pritisku da budu 'uspješni' prema kriterijima sustava. Studija govori da 'pritisak da se bude akademski uspješan i perspektiva zaduženosti doprinose raširenoj nesreći'.
U Britaniji, zahvaljujući Blairovoj vladi, studenti se suočavaju s brdom dugova kada napuste fakultet, zbog zajmova koje su morali podići kako bi platili svoje obrazovanje (ili ono što se prodaje pod tim nazivom). Dugovanje znači kontrolu od strane sustava, što je stvarni razlog studentskih zajmova. Studija je također istaknula neravnotežu između vremena provedenog u školi u usporedbi sa slobodnim vremenom, na što ja već godinama upozoravam. Djecu drže u školama od jutra do mraka pet dana u tjednu, a kad se vrata zatvora otvore, šalju ih kući sa zadaćama! Kada da djeca i mladi ljudi stignu raditi ono što žele raditi? Odgovor: između potopa akademskih gluposti osmišljenih da proizvode zatupljene umove koji nastavljaju gurati sustav poput nekontrolirane kugle snijega što svakodnevno grabi naše slobode i jedinstvenost.
Ljudi se većinom zavaravaju da su slobodni na način da nikada ne provjeravaju teoriju u stvarnosti. Poput muha su uhvaćenih u mrežu, i tako dugo dok se ne pokušavaju pomaknuti mogu sebe uvjeravati da bi to mogle kada bi htjele. Samo što, znate, one to trenutno ne žele. Kad bi pokušale, morale bi se suočiti s činjenicom da im je dupe zalijepljeno za tuđi kontrolni sustav koji će uskoro servirati ručak - njih. Nastavljaju činiti ono što im govori vladina diktatura, bez pitanja ili suprotstavljanja, i održavaju iluziju da imaju slobodu izbora ali je nikada ne koriste. 'To što su mi krila zalijepljena za ovu mrežu uopće mi ne smeta, jer sam odlučila da neću letjeti.' Tijekom godina susreo sam velik broj ljudi koji su vjerovali da su slobodni sve dok nisu učinili nešto što je bilo izvan 'normalnog'.
