Pjesma o jednoj mladosti

21.10.2012., nedjelja

Čekajući telefonske pozive

Cijeli dan samo čekam telefonske pozive. I osjećam se neshvaćeno. Bar od nekih osoba.

Mama mi je u bolnici. Nakon dnevnog boravka u domu umirovljenika (već šest godina čeka prijem u dom, već tri godine dolazi dva-tri puta tjedno u dom na poludnevno druženje i time čuva red za prijem u dom) i osjećaja tjeskobe i boli u grudima, otišla je u petak do svoje doktorice. Koja ju je uputila u bolnicu. Pa je mama otišla u bolnicu i provela noć te su izvršene neke pretrage. Utvrđeno je da nema tragova predinfarktnog stanja ni možebitnog moždanog udara.
Ja tog dana nekoliko puta nazvah roditeljicu si svoju i kad je mrakača pala, uvjerena kako žema od skoro 80 godina nema što raditi po mraku vani, počeh se brinuti. Da ne paničarim, nazvah sestru si svoju. Koja me izvijesti da nam je mater u bolnici. I da mater ne želi da joj se dolazi, da će ostati samo preko noći. Ista ta mama isključila je nakon razgovora sa starijom kćeri mobitel i ne može je se nazvati. Pitam se kad bi me sestra obavijestila o majčinom bolničevanju, da o majci i ne govorim. Kad je isključila mobitel i razgovarala samo sa starijom kćeri.

Sestra mi obeća da će me nazvati sutradan ujutro. Znate ono kad se muvate po kući i osluškujete stalno je li zazvonio neki od telefona. Pa se ne usudite ni pustiti vodu ni pustiti glazbu, jer se bojite da nećete čuti poziv. Tako sam ja na iglama provela subotnje prijepodne. Oko podneva sam već povilenila. I kad me konačno nazvala sestra, po glasu joj odmah shvatih da nešto nije u redu. Mamu su već bili ujutro otpustili iz bolnice, i sestra i mama se taman spremile izaći iz bolnice, kad je mami pozlilo. Nije ni izašla iz Interne, već su je vratili. Ovaj put su je smjestili na intenzivnu njegu, uvalili joj infuzijom glukozu i sestru mi otpremili. Tješim sestru, istovremeno tješeći sebe, kako je bolje da je mati kolabirala u bolnici a ne u autu ili stanu. I neka mama ostane u bolnici, ovaj puta će je još detaljnije pregledati i neće je se usuditi otpustiti dok nisu potpuno sigurni da je sve u redu. Jer očito nešto nije bilo u redu. Ili je mati bila samo gladna pa je pecivo koje joj je starija kćer donijela naglo povisilo ili snizilo šećer ili tlak ili nešto treće. Ili je jednostavno mama doživjela stres od bolničkog boravka i pogleda na zabrinuto lice vlastite si kćeri. Ajd, prihvatih sve to. I odluku majčinu da je ne zovem nego će ona mene nazvati.

Provela sam tako par sati u iščekivanju, ni sama ne znajući bih li se brinula sad više ili manje. Mama se javila, slabašnog i tihoh glasa, rekla da se osjeća bolje i da ćemo se sutra čuti. Nazvah sestru da joj ispričam naš razgovor. I opet mi sestra obeća da će me sutradan ujutro nazvati, nakon što posjeti mamu u bolnici.
U svom tom očekivanju, iščekivanju, miješanju osjećaja, prelaska iz velike brige u manju brigu pa opet u veću brigu, nazove me sinoć šogorica. Eeeeej, šogorica (44)! Vidim je par puta godišnje, ne merem je izbjeći u obiteljskim susretima, ali je nisam čula godinama, desetljećima. Blaženi mobiteli, otkad su u uporabi, ne zove šogorica (44) na naš fiksni telefon (gdje bih se mogla javiti) nego bracu svoga dragoga i jedinoga naziva na mobilni. I opterećuje ga svojim problemima i nedoumicama. Tipa – jesu li bolji dvoslojni ili troslojni papirnati ubrusi, je li ukusnija talijanska ili mađarska Nutella, imaju li više kakaa talijanski ili austrijski Loacker keksi i slično. Eto, dočekah ja i da mene nazove šogorica (44) na moj mobilni uređaj. Zaprenerazih se. Nit pomoz´Bog junaci, nit „kako ste, kako su mi nećakinje?“. Ja taman u ispravljanju pisanih provjera znanja. Ter se ona zgodno nadoveže na moju djelatnost. I izrazi želju da joj pomognem. Nisam ni sumnjala da treba uslugu. Želi se žema javiti na natječaj za posao u Europskoj uniji. Mašala, da bar ode daleko… I sad pokušava riješiti koji matematički zadatak. I ustanovljava da je „zahrđala“ po tom pitanju. Da ne kuži zadatke tipa „Od ukupno toliko i toliko osoba, jedan dio voli crno a drugi bijelo. Ako crno voli tri puta više osoba nego osoba koje vole bijelo, koliko osoba voli crno?“ Iako postoje uputstva za rješavanje zadataka i rješenja zadataka, da joj baš nisu jasni takvi zadaci. Ako postoje uputstva i rješenja, nije mi baš jasno što njoj nije jasno, al ajd. Nije mi problem pomoći. Ima sto takvih zadataka, treba svakog riješiti u roku od 90 sekundi. Eh, mogu nekoga naučiti i podučiti i podsjetiti kako se rješavaju takvi zadaci (ne svih sto, ali recimo 10-15) ali za brzo rješavanje treba vježba i samo vježba. E, al ima i nekih drugih zadataka. Ono kad imaš četiri lika ili kućice pa trebaš pogoditi kakav treba biti peti lik ili kućica. „To je test inteligencije“, rekoh. I da joj mogu objasniti svoju logiku pri rješavanju testa inteligencije, ali je ne mogu naučiti rješavati test inteligencije. Hrkljuš! Ona naravno nije nikad rješavala test inteligencije. Jer joj je prvo posao našao ćaća a zatim brat. Kojeg je maltretirala mjesecima da joj nađe posao. A da sama prstom nije mrdnula. Nije braco – sram ga bilo – našao posao s veeelikom plaćom i puuuno privilegija u nekoj međunarodnoj banci ili na međunarodnom sudu ili u nekoj sličnoj međunarodnoj ustanovi ali joj je našao posao u firmi koja je sad međunarodna. Nije bila na testiranju. Inteligencije. A zaposlili je.

…I kako je milostiva zamislila te instrukcije? Da bi meni ona poslala mailom zadatke, i uputstva i rješenja pa da se čujemo. Uz napomenu da imam obveza i planiranu satnicu, dogovorismo da me nazove sutradan u 18 h. To je danas.

Nedjelja. Ujutro pogledah poštu. Šogorica poslala zadatke. Ne i test inteligencije (valjda je po mom tonu osjetila da je to nemam namjeru učiti). Zadataka ima sto pedeset a ne sto. Pedeset posto više nego je rekla. Ili – rekla mi je za samo dvije trećine. Pročitam uputstva („sve je na engleskom“ – rekla je, naglašavajući. Toliko engleskog znam da mogu shvatiti zadatke… a ona je možda sumnjala? Ona sigurno zna engleski, bar je tako zvučalo kad je naglašavala :P), preletih po tih sto pedeset zadataka. Izabrah nasumičnih deset. Pročitam svaki, postavim ga, izračunam, izaberem točno rješenje među pet ponuđenih. Provjerim rješenje, pročitam i objašnjenje rješenja. Sve čisto ko suza. Ajd, šogorici ću jednostavnijim rječnikom objasniti, ako joj napisano objašnjenje nije jasno. I provedoh dio prijepodneva u pripremi instrukcija.

U međuvremenu me kćer starija, maturantica, zamoli da joj pomognem pri rješavanju matematičkih zadataka jer sutra piše kontrolnu. E, ne može to tako, kad se njojzi sprdne. Imam ja i šogoricu koja treba moje instrukcije. Pa rasporedih dan tako da popijem kavicu s prijateljicom, da od 6 do 7 budem na raspolaganju šogorici, da pomognem kćeri, otuširam se i pripremim za sutrašnjih sedam školskih sati.

Prošlo jutro nedjeljno. Sestra ne zove, ne zove mama. Nešto prije 18 h, prije nego bi me šogorica trebala nazvati, zovem sestru. „Joooj, pa što te mama nije zvala? Rekla je da će te nazvati.“ (Znate što, hajte vrit. Mislim si ja u sebi.) Mama je dobro, ko curica. Živnula, boja joj u obrazima. Zdrava a u bolnici. I još obavila neke pretrage koje bi čekala mjesecima. Da je smijem nazvati, ima mobitel sa sobom, ali da će ići gledati Sulejmana Veličanstvenog. Dragi moji, čula ja i vidjela na tamo nekim najavama tog Sulju ali ne znam kad gostuje na nacionalnoj televiziji. Nije me sram zbog tog neznanja. Saznala ja. Taman ću nazvati mamu nakon instrukcija šogorici. A nakon razgovora s mamom, pomoći ću maturantici.

Par minuta prije 18 h ja ispred kompića, spremni zadaci, spremna rješenja, spreman kalkulator, papir i olovka. Mobitel ni da bi. Nakon što sam čekala i „pristojnu“ akademsku četvrt da mi se šogorica javi, sjele smo kćer i ja rješavati srednjoškolske zadatke. Šogorica je nazvala tek u 18.30. Nisam joj se javila. Poslala joj poruku da trenutno više nemam vremena i da me nazove u 20 h. „Ok“, napiše mi ona.

Nazvala sam si mater prije nego joj je u goste došao Veličanstveni. Par rečenica, čvrst i veseo glas. Moja mama, zdrava zdravcata i prpošna! Neka sam je ja čula i dočekala. Sad me može i šogorica nazvati.

Mislite li da je nazvala? Ne. Nakon 15 minuta čekanja, večerala sam. Nakon pola sata od dogovorenog termina, prestala sam čekati. Otuširana, pripremljena za ponedjeljak sad se žalim.

Može li se osoba bez socijalnih vještina zaposliti u Europskoj uniji? Osoba koja se ne pridržava dogovora, koja kasni, koja ne javi da će kasniti ili da nije u mogućnosti doći?



- 22:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Dobrodošli!

Prirasli mi srcu

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se