U subotu sam bila na koncertu Đorđa Balaševića. Arena. Pula.

Dan prije stigla nam je u goste moja vjenčana kuma. Viđamo se s njom par puta godišnje, u Umagu, Zagrebu, Poreču, Puli, Kranjskoj Gori. Negdje stanujemo, negdje zajednički zimujemo, negdje kuma dođe na radni seminar pa sjednemo u auto i nađemo se bar na kavici. A neki put se nađemo zbog nekog posebnog događaja. S njom smo bili na koncertu Bijelog Dugmeta u Zagrebu, s njom smo bili na koncertu Đoleta u Stella Marisu. I kad je upitah hoće li nam se pridružiti na koncertu u pulskoj Areni, nije se puno dvoumila. Izorganizirala se žema i javila da računamo na nju.

Subota je bila prekrasna. Vedra, sunčana, topla. Iz Umaga smo krenuli skoro dva sata ranije. Pula nas je dočekala u totalnoj gužvi. Srećom da Najdraži pozna grad pa smo izbjegli kolonu od 3 km na ulasku u centar. Taj se dan odigravala nogometna utakmica između Hajduka i Istre 1961 pa su gledatelji oba događaja nastojali prići autima što bliže mjestima odabranih zbivanja. Nakon dva kruga po centru, nađosmo parkiralište u blizini Komunalne palače. Desetak minuta žustrog hoda, i stigosmo do Arene. Pročitali smo na nekom web portalu da će se publika puštati već u 19.30 kako bi se izbjegla gužva. Je, šišku. Ne znam jesu li tada počeli puštati ali smo mi naišli na gužvetinu (nađoh se na ovoj slici, izvor: Jutarnji list). Elem, gomila ljudi. I mladih i starijih. Dobro raspoloženih i nestrpljivih da uđu. A ulazilo se mic-po-mic. Lijepili se ljudi jedni drugima za leđa, disali za ovratnike. Noge smo povlačili na slijepo, napipavali ivičnjake, staze i stepenice. S mužem i kumom sam se dogovorila gdje ćemo se naći u Areni ako se raziđemo. I jesmo. Masa nas je razvukla na tri strane. Nesposredno ispred kartodripaca bila je površila puna odbačenih plastičnih boca. Kako bih izbjegla pipkanje i pretraživanje torbe i oduzimanje politre vode, sama sam odložila svoju bočicu. Plavuša. Štreberica. Na kraju mi je kartodripac oderao kartu a sekjuriti-dečkovi se nisu udostojili opipati mi. Torbu. Pak sam unišla bez tekućine. Ubrzo su se na check-pointu ukazali muž i kuma i krenusmo potražiti mjesto pod reflektorima. Neposredno ispred pozornice bio je ograđen prostor, u njemu se nalazila i Đoletova starija kćer, pretpostavljam i da su tamo bili fotoreporteri i članovi Balaševićevog fan-kluba. Mi smo se stali u treći red do ograde, udaljeni od pozornice dvadesetak metara. Publika je i dalje ulazila i ulazila, koncert je kasnio pola sata i još nisu do tada ušli svi koji su kupili ulaznice…

Kao što je napisao novinar Regional Expressa: „ono što je u subotnje veče 13.kolovoza 2011. godine uradio Đorđe Balašević - teško da će itko ikada ponoviti! Arena ne samo da je bila popunjena do posljednjeg mjesta, nego su prekrcani bili i dodatni prostori za radoznalu publiku. Ljudi su stajali po zidovima, na travi, na limenoj kućici iz koje se projektorima prikazuju filmovi. Publika je "visila" na kamenim zidovima, po vratima WC-a, po svim mogućim i nemogućim prolazima i pristupima.“

Po procjenama tehničkog rukovoditelja Arene, bilo nas je 15 tisuća. Razgaljenih duša koje su uživale u svakom taktu, svakoj riječi. Toliko pozitivne energije, toliko otvorenih srca, toliko zvonkih grla, toliko je sretnih i zadovoljnih ljudi napustilo Arenu u 1 sat iza ponoći.

Đoleta pratim i volim od Ranog mraza, od Razdeljka, od Prve ljubave. Bila sam na svim njegovim koncertima u Zagrebu do rata. Nisam mogla otići na prvi njegov posljeratni koncert, održan upravo u pulskoj Areni. Ali ovo, ovo nikako nisam htjela propustiti. Slušajući i pjevajući njegove stihove, shvatila sam da je Đorđe tada, prije tridesetak i dvadesetak godina pisao pjesme s mudrošću i zrelošću Đoleta koji je pjevao upravo sinoć pred nama. Zadivljuje me lakoća s kojom je skoro svaku životnu situaciju opisao u svojim pjesmama, kako je uspijevao u stihove pretočiti sve nade, dvojbe, tuge, strepnje i radosti života. Svi smo mi primjećivali i rojeve zvijezda, i bisere vode, i plašt noći ali nismo znali i nismo mogli pretočiti to riječi. E, a on je znao i mogao. I još uvijek zna i može, i više od toga. Jer netko zna pjevati i pjeva lijepe pjesme, drage srcu, ali ne zna uspostaviti pravi kontakt s publikom. Ili jednostavno ne zna što bi rekao ili suhoparno najavi slijedeću pjesmu. Ovaj umjetnik, istovremeno i lala, vjetropir, mudrac, filozof, nježni i ponosni otac, srednjovječni gospodin široke duše dijelio je s nama tri i pol sata subotnje noći punog mjeseca. Redale su se i brze i lagane, i vesele i sjetne pjesme. U publici je bilo više mladih nego starijih. Stariji su znali sve stihove starijih pjesama. Mladi su znali stihove svih pjesama, kako novijih tako i starijih. Parovi su zagrljeno pjevali o ljubavi i Lepoj protinoj kći, klinci su skakali u ritmu Bože zvanog Pub.



Nije bilo incidenata. Bilo je supijanih i pijanih, bilo je prolivene pive (nakon koncerta su mali Romi krenuli skupljati tisuće bačenih limenki i plastičnih boca. Naradila se djeca.). No, nije bilo svađe, guranja, psovanja, tučnjave. Bila je to noć pjesme.

Tri i pol sata pjesme i priče, dva bisa. Žao mi je što nije otpjevana meni najdraža pjesma „Život je more“, ali jesu zato mnoge druge, prelijepe. Uostalom, koliko Đoletovih pjesama ima, nikad neće moći biti otpjevane sve pjesme na jednom koncertu…

Rijeka ljudi slijevala se iz Arene. Razlismo se u svim smjerovima. Nas troje prođosmo pored otvorenih pekara iz kojih se širio miris kruha i peciva i krcatih kafića na Giardinima (pola 2 u noći!). Na putu prema parkiralištu masa se prorijedila. Dočekao nas je Ipsilon pun automobila. Vjerojatno je dobar dio putnika bio na koncertu. Velik dio je skrenuo prema Rijeci i Pazinu, no i dalje prema sjeveru su šibali deseci auta, mariborskih, koperskih, kranjskih i pulskih registracija. Ušuljasmo se u mračan stan u pola 3. Djeca su spavala (velike moje Potočnice, blaga mamina, provele su tu večer uz televizor i kokice), mačka nas je samo ovlaš onjušila i vratila se na omiljenu stolicu. Razgaljene duše, svako sa svojim utiscima, polijegasmo u krevete.

Ljeto mi prolazi u ostvarivanju želja. Jedna od njih je i kulturni posjet Brijunima. Do prošle srijede nisam bila na Brijunima niti gledala kazališnu predstavu na otvorenom. E, sad mogu reći da jesam i jedno i drugo.
Cijena ulaznice od 150 kn uključuje i prijevoz brodom. Znala sam da treba ponijeti topliju odjeću za vožnju brodom i noćni boravak na otvorenom. Znala sam i da je potrebno pješačiti od luke do pozornice i da je preporučljivo obuti ugodnu obuću. Očekivala sam romantičnu vožnju brodicama i užitak gledanja predstave.

Prijatelji s kojima sam podijelila ovaj doživljaj odlučili su se za gostovanje Ateljea 212. „3. kolovoza Kazalište Ulysses ugostit će na Tvrđavi Minor beogradski Atelje 212 s predstavom “Trst” Miloša Radovića, u režiji Alise Stojanović.“ (http://www.online-zagreb.hr/kultura-vodic/trst-ateljea-212-na-malom-brijunu/)

Naoružana dodatnom odjećom i kišnom kabanicom (nad Umagom se to popodne namrgodilo nebo, pa – zlu ne trebalo), fotoaparatom i bocom vode, uzbuđeno krenuh u avanturu. U Fažanu je valjalo stići sat vremena prije isplovljavanja, kako bi se kupile rezervirane karte. Do Fažane se iz Umaga ili Buja vozi oko pola sata (ili četrdeset minuta, ako vaš vozač vozi 90-100 km/h). Parkirati se u sezoni u primorskom mjestu, i još k tome besplatno, je kumst. Imali smo i problem gdje se popišati. Pristojno upitasmo u jednom restoranu smijemo li koristiti njihov wc iako nismo njihovi gosti, konobarica nas prostrijelila pogledom tako da nam je bilo neugodno što smo se uopće usudili pitati. Ajd, ipak je procijedila da odemo u restoran Brioni. Je li toilette navedenog restorana službeno ili neslužbeno određen za pružanje usluga kulturnim turistima koji odlaze na predstave Ulyssesa – ne znam, ali su tamo konobari ljubazni i ni najmanje se ne ljute na popišance.

Petnaestak minuta prije polaska broda formirao se red na molu. Nekoliko redara čuvalo je ograđeni ulaz za ukrcaj. Oko mola usidrene brodice i jedan veći brod. Na molu šaroliko društvo. Puno posjetitelja s ekavskog govornog područja. Starija gospoda sa štapovima ali i beba u kolicima. Štikle ali i gojzerice. Duge haljine i noćna šminka ali i bermude i majice. Pismo-torbice ali i ruksaci. Što je od toga bilo primjereno, sigurno je bilo različitih utisaka. Za one s iskustvom su vjerojatno spodobe u štiklama od 12 cm izgledale neprimjereno obuvene… Kako se približavalo vrijeme ukrcaja, žamor je postajao sve glasniji, gomila se povećavala. U jednom trenutku se veliki bijeli brod odvojio od mola i otplovio u nepovrat. Na njegovo se mjesto usidrio veliki sivi brod Hrvatske ratne mornarice. Da brod. Teretni brod, trajekt, što li. Ljudi su se u čudu zgledali. Kad nas konačno pustiše kroz ulaz, prethodno nam pregledavši ulaznice za predstavu, mnoštvo je krenulo prema ratnom brodu. I posljednji tračak nade da će nas na Brijune prevesti male barčice, u romantičnom ugođaju zalaska sunca, ugasio se. Na plovilo se ulazilo prelaskom preko dvije uske daske, bez ograde. Na brodu par uzdignuća, jedan stol, ograda od dva reda lanaca štitila je putnike od pada u more. Tko se nije naslonio na neko uzdignuće (fakat ne znam kako bih ih drugačije nazvala), nije se imao za što držati. Smrad goriva i zgušnjavanje mase putnika, sve manji prostor između ljudi – budili su nimalo ugodne osjećaje… Vožnja je trajala nešto više od pola sata. Putem smo uočili usidrene jahte i jahturine, nazirali su se obrisi i svjetla hotela. Još je bilo dovoljno svjetla da se vide livade na otoku, kamena plaža. Kad smo konačno stigli u pristanište, nastala je gužva i probijanje da se što prije siđe s plovila i uhvati što bolje mjesto u gledalištu.

Staza do tvrđave je šljunčana i treba dobro paziti kako se ne bi izvrnula noga. Gojzerice i tenisice su savršene za svladavanje prepreka. Na tvrđavu se uspinje kamenim stubama, prolazi pored raznoraznih instalacija, koncentracija mora biti potpuna kako se ne bi spopiknulo na koju prepreku. Kad na koncu stigosmo do gledališta i pozornice, tribine za posjetitelje su bile gotovo popunjene. A iza nas je nadirala još barem četvrtina ukupnog broja gledatelja. Na mjestu predviđenom za pozornicu počelo se natiskavati sve više ljudi, dok redari nisu rasklopili dodatne klupe (znate one klupe koje se sruše kad se digne nekoliko osoba). Izbrojala sam na početku 17 redova po 35 ljudi, zatim po stepenicama i na dodatnim klupama još oko 150-200 ljudi. Znači, „cirka negdje oko“ 800 posjetitelja. Ako me oči dovoljno služe i ako se i gledatelji oko mene nisu zabunili kao i ja – među nama je bio i hrvatski predsjednik.

Nakon kratke dobrodošlice domaćice kazališta i upozorenja da se ugase mobiteli i da se ne koristi blic pri fotografiranju, započe predstava. Utisci? Vjerojatno sam previše očekivala. Atelje 212 je pojam kazališta, bio i sigurno ostao. Jedina poznata osoba na pozornici bila mi je Jelisaveta Seka Sablić. I zbog nje se sve ovo isplatilo doživjeti. Izvrsno izgleda, izvrsno glumi. Salve smijeha izazvala je scena u kojoj Jelisaveta – glumeći švercericu – sa sebe skida slojeve odjeće: nekoliko jakni, vesti, bluza, traperica, kombinea i grudnjaka. (Slika koja predstavlja i dio moje mladosti, uspomena na godine odlazaka u Trst u organizaciji Generalturista. Švercanje zavjesa pod širokim dugačkim suknjama seljanki, navlačenje po nekoliko majica i traperica, bacanje starih cipela i čizama i navlačenje nove obuće, kako bi se prevarili carinici i izbjeglo plaćanje carine...) Od ostalih glumaca, dvoje koji uspijevaju parirati Seki a ostali me ostaviše više-manje ravnodušnom. Nekoliko likova u predstavi mi se čak čini suvišnima, ali to je čisto moje subjektivno mišljenje. Sve u svemu, komad koji će mi ostati u sjećanju samo zato što je povezan s Brijunima.

Povratak na brod bio je popraćen opasnim spuštanjem niz mokre kamene stepenice, što je bar jednu osobu koštalo pada. Ukrcaj na trajekt trajao je dulje nego u Fažani. U jednom nas trenutku obasjaše reflektorom i povikaše da se stisnemo kako bi se svi mogli ukrcati. Koji kontrasti! Elitno otočje, umjetnički doživljaj, a putovanje kao da smo stoka. I sve to za 150 kn.

Noć je završila potragom u 1 sat u noći za otvorenim restoranom i pripadajućim mu zahodom, vožnjom po sablasno praznom Ipsilonu i lijeganje u 2 sata. Valjalo je doživjeti.