Provela sam s obitelji par dana u Starigradu Paklenici. Odlučili smo se za putovanje uz obalu, Jadranskom magistralom. Em smo uštedjeli na cestarini, em su Potočnice imale priliku vidjeti dio obale. Vrijeme nas je poslužilo, promet je bio čist´ pristojan, pogled na otoke i more drugačije boje nego u Istri - inspirativan. Uz dva kratka stajanja, put je trajao četiri i pol sata. U Starigradu nas je dočekala moja kuma i otvorila nam širom vrata svoje kuće. Ljenčarenje u okruženju lavande i ostalog mediteranskog bilja, u glazbenom okruženju zrikavaca – najviše mi se svidjelo. No, bilo je i drugih aktivnosti.

Penjali smo se po Velebitu.





Dva sata uspinjanja stazom kroz kanjon, sve do Lugarnice.





Susret sa žednom zmijom, čitanje oznaka s nazivima bilja,



susret s mnoštvom zaljubljenika u hodanje, penjanje, planinarenje. Oprema tih šetača i penjača bijaše raznolika, od goluždravaca u badićima i sandalama (odmah mi na pamet padoše raznorazne vijesti o neodgovornim turistima koje poslije spašavaju pripadnici Gorske službe) do planinara pod punom „ratnom“ opremom… Do Lugarnice je bilo još kako-tako, ali kad smo krenuli nizbrdašce, postade zahtjevnije. Uglačano kamenje po stazi traži punu koncentraciju. U strahu od klizanja i pada, valjalo je dobro procijeniti gdje staviti nogu. Nakon ukupno četiri sata druženja s prirodom, uslijedio je ponovni susret s užarenim asfaltom. To poslijepodne provela sam u dubokoj obnovi duše i tijela…

Zadar



je prekrasan, pogotovo Pozdrav suncu i morske orgulje.



Svjedočili smo šutnji i iščekivanju stotinjak turista naoružanih fotoaparatima i mobitelima. Desetak minuta mogla se oćutjeti ta svečana tišina u trenucima uranjanja Sunca u more. Bogatija sam za to divno iskustvo.



Na povratku iz Starigrada zastali smo u Rijeci. Tih se dana počeo prikazivati posljednji film o Harryju Potteru. Kako nije bilo moguće rezervirati karte preko interneta, otišli smo ih kupiti u Cinestar. Pa smo se istog tjedna vratili u Rijeku, pogledati film u tri dimenzije. Vrijedilo je. Koliko god volim i glazbene filmove, i akcijske, oduševljavaju me i filmovi poput Harryja Pottera i Avatara u 3D.

Kroz Rijeku sam ubrzo prošla još dvaput, na putu prema Zagrebu i natrag. Ali o polupraznom Zagrebu i kišici koja je svako malo padala tih dana skoro da se i ne bi moglo što napisati. No, obzirom na novi posao i mogućnost da bez traženja slobodnih dana mogu odlaziti na kontrolu taman za vrijeme zimskih i ljetnih praznika, izazov je i pronaći ljepotu u tišini velegrada. Ako još k tome dodam očekivano dobre nalaze i jednu blogersku kavu, cilj je ostvaren.

Šesta je godina kako pišem blog. I nikad do sada nisam toliko apstinirala od njega. Mogla su postojati dva razloga za to - ili mi je dojadilo pisati postove ili nisam imala vremena. E, pa ovo drugo je u pitanju. Toliko se toga nakrcalo u malo vremena da je nešto moralo biti izbačeno iz moje svakodnevice.

Daklem. U protekloj školskoj godini položila sam ukupno 16 ispita, što željenih što neželjenih ali svejedno obveznih. Naučila sam puno, dobar dio već i pozaboravljala. No, uvjerila sam se da me sive staničice još služe i da mogu sistematizirati i naučiti puno informacija. U ovih deset mjeseci napisala sam toliko seminara koliko do tada sve zajedno nisam napisala. Suvislo pisanje i istovremeno provjeravanje jesam li dostigla traženu granicu od, primjerice, 18000 znakova ili 3000 riječi i slično - ubija u pojam. Jedan sam seminar s takvom voljom i željom i radošću krenula pisati, odlučna da neću koristiti niti jedan citat nego samo pisati iz glave i vlastitog iskustva. Kad sam već mislila da sam debelo premašila određenu brojku i stala te kliknula na brojača znakova - šokirah se. Postigla sam jedva trećinu traženog broja znakova...

U usporedbi s mojim davnim, prošlostoljetnim, redovnim studiranjem, ovo je bio procvat, renesansa. Velika motivacija, dobra organizacija, bezrezervna podrška i doma i na poslu - rezultirali su izvrsnim uspjehom. Ovih dana čekam uvjerenje o stečenim nastavničkim kompetencijama, nešto što se ne upisuje u radnu knjižicu ali je neophodno ako ste inženjer i želite prenositi svoje znanje drugima. Još me čeka stručni ispit, za kojeg mi kolegice kažu da je zahtjevan ali da će mi biti puno lakši za pripremiti jer je građa koju ću polagati ista ova koju sam nedavno svladala. Uz, naravno, Ustav, himnu, grb i slične općekulturne tekovine.

Stručni će pričekati, vjerojatno ću ga polagati u listopadu jer su sad skoro svi na godišnjem. Pa i ja! Nakon šesnaest godina imam pravi pravcati godišnji odmor. Od 30 radnih dana. Anbilivibl. Guštam u svakom danu, svakom satu. Sad nije problem ni triput dnevno peglati, ni prošamarati po kući krpom. Jer znam da imam vremena i za spremanje i za odmaranje i zabavu i traćenje vremena. Nešto planiram, poput kratkog izleta u Starigrad Paklenicu i prijestolnicu, odlaska na predstavu na Brijune i koncert Balaševića u Pulu. Nešto mi tek tako šune u glavu i - ako nije baš preblesavo - ostvarim to. Neprocjenjivo. Bolje od kreditne kartice.

I sad, kad je glava pročišćena, tijelo se opustilo, iz rasporeda izbačeni sati i dani posvećeni fakultetu, vrijeme je da se u moj život opet vrate i one radosti koje sam zapostavila. Na primjer blog. Svakodnevno sam u glavi imala po nekoliko zamišljenih a nenapisanih postova. Bez brige, neće sada početi hiperprodukcija postova na ovoj adresi. Trebamo se opet naviknuti jedni na druge. Pa kao Mali princ i lisica, malo po malo...