Šesta je godina kako pišem blog. I nikad do sada nisam toliko apstinirala od njega. Mogla su postojati dva razloga za to - ili mi je dojadilo pisati postove ili nisam imala vremena. E, pa ovo drugo je u pitanju. Toliko se toga nakrcalo u malo vremena da je nešto moralo biti izbačeno iz moje svakodnevice.

Daklem. U protekloj školskoj godini položila sam ukupno 16 ispita, što željenih što neželjenih ali svejedno obveznih. Naučila sam puno, dobar dio već i pozaboravljala. No, uvjerila sam se da me sive staničice još služe i da mogu sistematizirati i naučiti puno informacija. U ovih deset mjeseci napisala sam toliko seminara koliko do tada sve zajedno nisam napisala. Suvislo pisanje i istovremeno provjeravanje jesam li dostigla traženu granicu od, primjerice, 18000 znakova ili 3000 riječi i slično - ubija u pojam. Jedan sam seminar s takvom voljom i željom i radošću krenula pisati, odlučna da neću koristiti niti jedan citat nego samo pisati iz glave i vlastitog iskustva. Kad sam već mislila da sam debelo premašila određenu brojku i stala te kliknula na brojača znakova - šokirah se. Postigla sam jedva trećinu traženog broja znakova...

U usporedbi s mojim davnim, prošlostoljetnim, redovnim studiranjem, ovo je bio procvat, renesansa. Velika motivacija, dobra organizacija, bezrezervna podrška i doma i na poslu - rezultirali su izvrsnim uspjehom. Ovih dana čekam uvjerenje o stečenim nastavničkim kompetencijama, nešto što se ne upisuje u radnu knjižicu ali je neophodno ako ste inženjer i želite prenositi svoje znanje drugima. Još me čeka stručni ispit, za kojeg mi kolegice kažu da je zahtjevan ali da će mi biti puno lakši za pripremiti jer je građa koju ću polagati ista ova koju sam nedavno svladala. Uz, naravno, Ustav, himnu, grb i slične općekulturne tekovine.

Stručni će pričekati, vjerojatno ću ga polagati u listopadu jer su sad skoro svi na godišnjem. Pa i ja! Nakon šesnaest godina imam pravi pravcati godišnji odmor. Od 30 radnih dana. Anbilivibl. Guštam u svakom danu, svakom satu. Sad nije problem ni triput dnevno peglati, ni prošamarati po kući krpom. Jer znam da imam vremena i za spremanje i za odmaranje i zabavu i traćenje vremena. Nešto planiram, poput kratkog izleta u Starigrad Paklenicu i prijestolnicu, odlaska na predstavu na Brijune i koncert Balaševića u Pulu. Nešto mi tek tako šune u glavu i - ako nije baš preblesavo - ostvarim to. Neprocjenjivo. Bolje od kreditne kartice.

I sad, kad je glava pročišćena, tijelo se opustilo, iz rasporeda izbačeni sati i dani posvećeni fakultetu, vrijeme je da se u moj život opet vrate i one radosti koje sam zapostavila. Na primjer blog. Svakodnevno sam u glavi imala po nekoliko zamišljenih a nenapisanih postova. Bez brige, neće sada početi hiperprodukcija postova na ovoj adresi. Trebamo se opet naviknuti jedni na druge. Pa kao Mali princ i lisica, malo po malo...