Nda, Pula. I dvaput je dvaput. Sinoć smo se vraćali iz Pule dva sata. Kiša, nevrijeme, oluja. Ipsilon zatvoren zbog leda na cesti. Po mraku i kišurini morali smo starom cestom ka sjeveru. Ej, koliko vozača je upalilo maglenke, to je nevjerojatno. Nije dosta što vidiš dvostruko više svjetala jer se sve odražava na mokrom kolniku, ne, nego još i maglenke blješte u duplo. Zar ti ljudi zaista misle da se bolje po kiši vidi kad se upale maglenke?! Ta svašta... Tek kod Kanfanara uspjeli smo se uključiti na Ipsilon. Poslije smo čuli da je ta noć odnijela dva života na cesti Rovinj-Kanfanar...

Jutros rano buđenje, navlačenje debele duge jakne, rukavica, kape. I opet put za Pulu. Na pol Ipsilona - snijeg, na nekim mjestima par centimetrov.







Na odmorištima cestari pod rotacijama, spremni na intervenciju... Pod utiskom od prvog susreta sa snijegom ove sezone, odslušasmo par sati predavanja. Tek kad je bilo gotovo bavljenje premisama, sintagmama, kulturom, manipulacijom i inim, i kad smo kolege i ja posjedali u auto, odahnusmo i poželjesmo si ugodan i sretan vikend. I počeo je baš lijepo. Suncem i oblacima.













Tamo gdje je jutros bilo bijelo - još poneki trag snijega u sjeni. No, vjerujem da je koji sat nakon našeg prolaska nestalo i tih naznaka zime. Ja se uglavnom dočepah toplog stana, ručka, kave... i vikend može početi!

Eh, danas je bilo svega u ovim mojim krajevima - i snijega, i ledene kiše, i sunca. Debelo je zahladilo, izvadismo rukavice iz vakuum-vreća, tko je danas imao kapu pametno je napravio...

Od cijelog ovog mišunga, nastade kratkotrajna duga nad mojim gradom:



Lijep početak vikenda. Za one koji već danas odmaraju. Ja ću pričekati do sutra popodne, moram još dvaput u Pulu.

Želim vam ugodan vikend!

Pridružite mi se u proslavi! Danas je peta godišnjica mog bloga. Stvarno dobar razlog za feštu, jelda?!

Ovih sam se pet godina družila i razvijala zajedno s vama, naučila od vas i prenijela vam svoja iskustva i znanja. I ima tog još, ohoho! Ovo je tek prvih pet godina mog putovanja blogosferom. Nekad su postovi bili rjeđi, nekad češći, nekad ispunjeni samo riječima, nekad su fotografije pričale svoju priču, dok su poneki postovi bili načičkani smajlićima. Statistika kaže da sam napisala 881 post. Puno, malo? Ne znam, ali svaki sam napisala s voljom i željom.

Hvala svima vama koji ste dolazili i dolazite, utkali ste neizmjernu sreću i zadovoljstvo u moj život! Do slijedećeg posta, molim, poslužite se!

Nakon nepredviđenih situacija, osjećaja cajtnota, djelomične krivnje što ne ispunjavam sve svoje uobičajene obveze i zadatke, odgovornosti prema vlastitoj obitelji, kolegama na poslu i samoj sebi - s mišungom uzburkanih osjećaja uputih se jučer na ispit.
Vozeći se ka jugu, kolegica i ja još par puta ponovismo sažetak kolegija, pokušavajući zapamtiti hrpu imena, kategorizacije, osobine i slično. Na faksu, pred predavaonicom - velik broj jednako tako uznemirenih odraslih ljudi. Jer, nismo mi obična grupa studenata. Raspon godina - od 20 i nešto do 50 i nešto. Raspon profila - od inženjera strojarstva preko medicinskih sestara do likovnih umjetnika. Svi smo upisali doškolavanje ili zbog zadržavanja postojećeg posla ili zbog bolje mogućnosti zapošljavanja. I oni koji rade i imaju obiteljske obveze, i oni koji su bez posla i muža i djece - trebali su se natjerati na učenje, prethodno pretumbavši vlastite živote.
Ispit bijaše pismeni, raspored sjedenja rijedak, mogućnost prepisivanja vrlo blizu nuli (vjerojatno je netko i uspio nešto smuvati). Olovka, papir i čupanje pojmova i činjenica iz glave (tko je čitao ili gledao Harryja Pottera, sjetit će se izvlačenja sjećanja). Pa ono što ti se čini da si koju minutu ranije znala - jednostavno više ne možeš uloviti i prepoznati.
Čim smo predali ispunjene testove, profesorica ih je počela ispravljati. I u rekordnom roku, sat vremena nakon početka testa - znali smo tko je prošao a tko nije. Nakon neizvjesnosti i stisnutog želuca i srca, čitanje mog prezimena razbilo je sve čvorove i prasnulo vatrometom osjećaja. Ocjena i potpis u indeks, i hajdemo kući pjevajući! Ihaaaa!

Protekli vikend prebrzo protekao. Procurilo mi vrijeme među prstima. Učim za prvi ispit. U četvrtak popodne neću moći jer imam dva sastanka. U petak popodne neću moći jer imam predavanja. U subotu ujutro neću moći jer imam predavanja. U ponedjeljak imam ispit. Da ne moram svaki radni dan ići na posao, da ne moram svaki dan kuhati, prati, da ne moram kojiput speglati - stigla bih sigurno. Da ne moram do četvrtka navečer obaviti još jedan stresan zadatak - stigla bih sigurno. Ovako ću stići najvjerojatnije. Ako položim sada, neću morati u veljači. Ako uspijem svaki odslušani kolegij položiti u prvom roku, bit će super. Mogu ja to.