Pjesma o jednoj mladosti

19.10.2010., utorak

Vikendi na faksu

I tako ja krenuh na faks. Petkom i subotom. Naporno je, naravno. Odradim petak, dojurim kući (ma, ne doslovce, vozim ko prava štreberica, po pe-esu ), skuham ručak i ubacim nešto u kljun, pokupim pribor i alat za studiranje pa na faks. Navečer se vratim, večeram i odgledam s familijom snimku Supertalenta, riješim zadatak koji je profesor dao za sutradan. Odspavam partiju pa ujutro ranom zorom opet na faks. I vratim se na kasni ručak. Ali onda subota završi palačinkama s Nutellom . Tako su palačinke htjele-ne htjele postale subotarke.

Umag nema faks. Pa putujem. Snađoh se, srećom, za prijevoz. Ne moram voziti, vozaju me. Nas nekoliko s Bujštine dijelimo troškove prijevoza, njima paše – meni paše. I još se stignemo napričati i na povratku s predavanja ponoviti ili komentirati odslušano.

Kako me boljela ruka u petak navečer! Ne sjećam se kad sam zadnji put provela nekoliko sati pišući rukom... Em zapamti em piši em istovremeno slušaj slijedeće rečenice. Usput virni kod susjeda za stolom i provjeri jesi li što propustila.

Gradivo je zgusnuto, hrpa činjenica obogaćena je hrpom primjera. Dobivamo zadatke koje treba rješavati, morali smo već prvi dan izabrati neku knjigu s popisa izborne literature koje treba prikazati. Ono, kuiš, prikaz knjige. Nešto nalik na lektiru. Ili esej. Pokušavam shvatiti bodove, kredite, Bolognu, postotke, način polaganja ispita. Voljela bih što prije riješiti zadatke i prikaze knjige dok još nemam hrpu gradiva. Jer bi mi se moglo nakupiti svega i svačega. Pa bih, nedajblože, mogla puknuti ko kokica. Što ne želim.

- 19:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

08.10.2010., petak

Kestenijada

Baš mi nije suđena Kestenijada u Kostajnici. Ove se godine održava već 12. Kestenijada. Niti na jednoj nisam bila. Unatrag četiri godine baš sam intenzivno planirala otići s obitelji u grad u kojem je rođen moj tajo i u kojem je živjela moja baka. Uz Kostajnicu, Unu i Djed (brdo ponad grada) me vežu brojne prekrasne uspomene iz djetinjstva. Baka je umrla prije 25 godina, kuća u kojoj je živjela prodana je i sad je vjerojatno već srušena. Mnogo štošta više nije kao u vrijeme dok sam provodila ljetne i zimske ferije uz Unu, ali bih svejedno htjela pokazati svojim Potočnicama grad, rijeku, ulice, i naš stari hotel. Hotel koji će se najvjerojatnije prije sam od sebe urušiti nego što će svi njegovi nasljednici ponovo sjesti za stol i dogovoriti neku normalnu cijenu koju bi hotel mogao postići na tržištu nekretnina...

Svake se godine nešto izdogađa što nas omete u kušanju kostajničkih kestena. Obično u ovo doba godine jedini muškarac u potočničkoj obitelji odlazi na stručni izlet. Eno ga u Češkoj. Neka ga, neka se dobro provede i donese nam pregršt fotografija. Dok muž putuje, curke se odmaraju od školskih obveza a blogme i ja. Odmaram. I malo šetam i malo se vozikam na biciklu uz more. Mir, tišina, poneki kliktaj galeba. Sunce nas grije ovih dana, još uvijek se može izaći u kratkim rukavima. Uz more šeću neki njemački srednjoškolci, mladost ne nosi čarape, mladost se još i kupa u moru.

Blaženi produljeni vikend. Mogu se naspavati, napuniti baterije. Pa se uhvatiti u koštac s cjelokupnom odjećom. Pospremiti ljetnu po vakuum-vrećama a jesensko-zimsku popeglati i pospremiti po ormarima.
- 18:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

01.10.2010., petak

Studentica

Moja seka kiss je pred neki dan postala umirovljenica. Em je posao bio odgovoran em je desetljeća provela putujući kaubojskim vlakom iz Zagreba u Zagorje (zelene). Svaka joj čast zbog toga, zaslužila je svaki svoj umirovljenički dan. Nadam se da ću i ja jednog dana doživjeti mirovinu, i uživati u njojzi.

Do penzije ću se načekati, znam. okrece ocima A prije nje moram joj jednom ispuniti indeks ocjenama. Naime. Tko mi kriv što sam završila što sam završila. I što sad radim na radnom mjestu za koje nije dovoljno ono što sam završila. Nego moram u zadanom roku položiti i završiti što trebam kako bih mogla ostati na ovom istom radnom mjestu i raditi ono što mi se baš jako sviđa. I u čemu uživam baš svaki dan. A znate li uopće za taj osjećaj - uživati u poslu kojeg radiš?! pljesk-pljesk

...Moj je tajo radio u sisačkoj Željezari. Počeo je raditi kao tehničar ali je dobio radno mjesto za koje se inače tražila viša ili visoka stručna sprema. Pa da zadrži to mjesto, i opravda povjerenje ljudi "odozgora" koji ga postaviše da obavlja odgovoran posao - tajo upisao faks. Uz rad.

Mama je bila završila tadašnju gimnaziju. Počela raditi kao vrlo mlada. Da bi mogla napredovati i da se makne iz nezdravog laboratorija Željezare, mati moja upisala birotehničku školu. Uz rad.

Tako jedne godine bijasmo svi u drugom razredu, odn. na drugoj godini - moj tajo druga godina faksa, mama drugi razred birotehničke, sestra drugi razred gimnazije a ja drugi osnovne. I svi uspješno završili svoje.

E, a sad moja mama ima jednu kćer umirovljenicu a drugu - studenticu (uz rad, jel). U cijeloj ovoj priči izgleda da je najsretniji moj muž. Sa srcem Čovjek u zrelim godinama, a spava sa studenticom...naughty Uz rad, jel. rolleyes






- 17:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Dobrodošli!

Prirasli mi srcu

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se