Baš mi nije suđena Kestenijada u Kostajnici. Ove se godine održava već 12. Kestenijada. Niti na jednoj nisam bila. Unatrag četiri godine baš sam intenzivno planirala otići s obitelji u grad u kojem je rođen moj tajo i u kojem je živjela moja baka. Uz Kostajnicu, Unu i Djed (brdo ponad grada) me vežu brojne prekrasne uspomene iz djetinjstva. Baka je umrla prije 25 godina, kuća u kojoj je živjela prodana je i sad je vjerojatno već srušena. Mnogo štošta više nije kao u vrijeme dok sam provodila ljetne i zimske ferije uz Unu, ali bih svejedno htjela pokazati svojim Potočnicama grad, rijeku, ulice, i naš stari hotel. Hotel koji će se najvjerojatnije prije sam od sebe urušiti nego što će svi njegovi nasljednici ponovo sjesti za stol i dogovoriti neku normalnu cijenu koju bi hotel mogao postići na tržištu nekretnina...

Svake se godine nešto izdogađa što nas omete u kušanju kostajničkih kestena. Obično u ovo doba godine jedini muškarac u potočničkoj obitelji odlazi na stručni izlet. Eno ga u Češkoj. Neka ga, neka se dobro provede i donese nam pregršt fotografija. Dok muž putuje, curke se odmaraju od školskih obveza a blogme i ja. Odmaram. I malo šetam i malo se vozikam na biciklu uz more. Mir, tišina, poneki kliktaj galeba. Sunce nas grije ovih dana, još uvijek se može izaći u kratkim rukavima. Uz more šeću neki njemački srednjoškolci, mladost ne nosi čarape, mladost se još i kupa u moru.

Blaženi produljeni vikend. Mogu se naspavati, napuniti baterije. Pa se uhvatiti u koštac s cjelokupnom odjećom. Pospremiti ljetnu po vakuum-vrećama a jesensko-zimsku popeglati i pospremiti po ormarima.