Moja seka je pred neki dan postala umirovljenica. Em je posao bio odgovoran em je desetljeća provela putujući kaubojskim vlakom iz Zagreba u Zagorje (zelene). Svaka joj čast zbog toga, zaslužila je svaki svoj umirovljenički dan. Nadam se da ću i ja jednog dana doživjeti mirovinu, i uživati u njojzi.

Do penzije ću se načekati, znam. A prije nje moram joj jednom ispuniti indeks ocjenama. Naime. Tko mi kriv što sam završila što sam završila. I što sad radim na radnom mjestu za koje nije dovoljno ono što sam završila. Nego moram u zadanom roku položiti i završiti što trebam kako bih mogla ostati na ovom istom radnom mjestu i raditi ono što mi se baš jako sviđa. I u čemu uživam baš svaki dan. A znate li uopće za taj osjećaj - uživati u poslu kojeg radiš?!

...Moj je tajo radio u sisačkoj Željezari. Počeo je raditi kao tehničar ali je dobio radno mjesto za koje se inače tražila viša ili visoka stručna sprema. Pa da zadrži to mjesto, i opravda povjerenje ljudi "odozgora" koji ga postaviše da obavlja odgovoran posao - tajo upisao faks. Uz rad.

Mama je bila završila tadašnju gimnaziju. Počela raditi kao vrlo mlada. Da bi mogla napredovati i da se makne iz nezdravog laboratorija Željezare, mati moja upisala birotehničku školu. Uz rad.

Tako jedne godine bijasmo svi u drugom razredu, odn. na drugoj godini - moj tajo druga godina faksa, mama drugi razred birotehničke, sestra drugi razred gimnazije a ja drugi osnovne. I svi uspješno završili svoje.

E, a sad moja mama ima jednu kćer umirovljenicu a drugu - studenticu (uz rad, jel). U cijeloj ovoj priči izgleda da je najsretniji moj muž. Čovjek u zrelim godinama, a spava sa studenticom... Uz rad, jel.