Pjesma o jednoj mladosti

24.02.2010., srijeda

Izumitelj

U depresivna zimska vremena itekako dobro dođe bar malo smijeha. Srećom da su djelatnici našeg Pučkog učilišta to odavna shvatili pa nam u ovakva doba organiziraju predstave koje donose razdraganost i smijeh. U ponedjeljak sam uživala u jednoj od takvih predstava - "Izumitelju". Autor teksta: Nenad Stazić, redatelj: Boris Kovačević, glumac: maestralni Željko Königsknecht.



Prerano umirovljeni policajac Lazar S. Mijatović pokušava povećati tanki kućni budžet prodajom svojih smiješnih i nepotrebnih izuma. Simpatični starčić koji teatralno, nadugačko i naširoko predstavlja svoje izume, svako malo skrećući s teme, zaokuplja pozornost publike sat i pol vremena. Smijeh koji izaziva svojim predavanjem zastaje u grlu na kraju predstave, kad se Lazo obraća publici i razotkriva svu bijedu svog života, pitajući nas i sebe ima li uopće nade za bolji i sretniji život.

Drago mi je da je i ovaj put posjećenost bila vrlo dobra. Isplatilo se dati 30 kn za ulaznicu.
- 10:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.02.2010., petak

Zidna tetovaža

Nakon prve ruke krečenja, dva "prugasta2 zida u novoj spavaćoj sobi navela su nas da potražimo alternativna rješenja ukoliko krečenje ne uspije pokriti mrlje. Jedan zid je skoro pa potpuno pokriven uzglavljem kreveta. No, drugi, u kosini, površine cirka negdje oko tri kvadrata je mogao biti problematičan. Pomislili smo prvo kako bismo mogli zalijepiti neku efektnu foto-zidnu tapetu. Meblo ima lijepe. Ovakvo rješenje košta kod njih od tisuću do skoro tri tisuće kuna. Velmaxove su isto zgodne. I puno jeftinije, ispod petsto kuna.

Surfajući dalje, naletjeh na naljepnice, ilitiga zidne tetovaže. E, to mi se baš sviđa. Takva naljepnica može prekriti neku nezgodnu mrlju, u usporedbi s tapetom je jeftinija i jednostavnija za nanošenje. Imaju ih i Meblo i Velmax ali ove sa stranice walltatoo su mi najbolje. Naljepnice se mogu nabaviti i putem e-bay-a.

Na kraju je potencijalno problematičan spavaći zid ispao super. Al´ ja, u mnoštvu pregledanog, padoh na jednu tetovažu koja mi se baš idealno uklapa u tu kosinu. Makar neće naljepnica morati ništa pokrivati. Neka ukrašava prostoriju:



Obećao mi muž kupiti za rođendan. naughty A jednog dana ćemo u dnevnoj sobi dio zida ukrasiti ovom naljepnicom:






- 17:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.02.2010., subota

Preinake u stanu

Majstora sam se riješila prije par dana. Prvo su mi bili majstori za krov. Nekoliko mjeseci nam je pri svakoj malo jačoj kiši curilo niz tri zida. Nismo mogli započeti s preuređenjem stana dok se ne saniraju rupe na krovu. Kad je to riješeno, mogli su i pituri prionuti svom poslu pregrađivanja dnevne sobe.



I evo, pregrada je tu, okrečena s obje strane, a tu su i klizna vrata.





Nova spavaća soba je u nježnoljubičastoj boji. S dva zida smo imali više posla. Kako je niz njih curilo s krova, bili su šareni od pruga kućnih slapova Nijagare. Pomogao je Saratoga Masker, sjajni akrilni lak u spreju. Njime smo pošpricali i prekrili mrlje. Pa onda dvaput pokrečili. Mi – muž i ja. Kad sam već kod kuće, zašto ne bih, jel. I čisto sam zadovoljna djelom.

Ono što se činilo najkompliciranijim, a to je rastavljanje i ponovno sastavljanje ormara i bračnog kreveta (jer se zbog spleta greda nisu mogli iznijeti i unijeti u komadu) – ispalo je brzo i bez problema.

Jučer smo završili spavaću sobu, a danas se prebacismo na novu dječju. Popunjavanje rupa, premještanje utičnica i pripreme za postavljanje mramoterm ploče obavljene. Sutra krečenje, prekosutra namještanje. Mlađa Potočnica već je sinoć spavala u svojoj novoj sobici, sva uzbuđena i sretna. I mi veliki jedva čekamo da se ta soba sredi. Jer je cijeli stan u neredu. No, to je cijena boljeg rasporeda i kvalitetnijeg življenja. Pa ćemo izdurati. sretan

- 17:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.02.2010., ponedjeljak

Ono sve što znaš o meni...



Priča se po gradu da je čovjek kojeg znam petnaest godina ubio vlastitog brata. Ne tu, u ovom gradu, nego u u rodnom gradu. Grad bruji, sad – što je istina, što nije, pojma nemam. Čovjeka nema, može čučati tamo negdje u nekom zatvoru a može i krstariti Mediteranom. Ne mogu tvrditi da je bio prznica, ne mogu staviti ruku u vatru da je bio mio, drag i smiren i da ne bi mrava zgazio. Kažem, petnaest godina ga kao znam. U stvari, viđam. I nije da nismo razgovarali i popili kojiput kavu zajedno. Al ne mogu uopće reći da ga znam.

Znamo li se uopće? Mogu staviti ruku u vatru za vlastitu djecu, muža, i još par bliskih i dragih. Za druge zaista ne znam. Ev, čovjek kojeg znam od djetinjstva, za kojeg ne bih nikad rekla da može učiniti išta nezakonito, optužen za makinacije s ispitima. Jedan lik koji mi je nekad bio najbolji prijatelj, ma skoro blizak kao brat – em varao ženu, em napustio i nju i dijete, em se bavio raznim makinacijama i bio optužen za ista. Ne prepoznajem ga više. Već godinama. Srest ćemo se vjerojatno na godišnjici mature, pozdraviti se. Ali ja s njim zaista više ne znam što pričati. Nije mene varao, nije mene napustio, ali me razočarao kao čovjek, zgadio mi se. A bila bih ruku u vatru za njega stavila. Nekad.

Nekadašnja frendica varala muža naočigled cijelog grada. Rastala se. Lako za bivšeg muža, al tu je troje djece. A meni izgledala draga i smjerna i pobožna. Nda... Od generacije s kojom smo muž i ja dijelili školske klupe, ostalo je još zabrinjavajuće malo oženjenih i udanih. Velika većina se rastala, većinom zbog nevjere, neki i po nekoliko puta. Cimerica s kojom sam dijelila garsonijeru za vrijeme studiranja bila sasvim normalna, vesela, društvena, prpošna djevojka otvorenih misli i slobodna ponašanja. Evo je sad angažirane u Grozdu, dijeli (po mom mišljenju prekonzervativne i neprimjerene) savjete roditeljima i djeci o spolnom odgoju i nastoji utjecati na obrazovanje svoje, moje, naše djece.

I fakat se ne poznamo. «Ono sve što znaš o meni, to je samo prazna priča...»

- 12:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

05.02.2010., petak

Tajo

Pokoj mu vječni

Četiri godine... nije među nama četiri godine. Čuvam s ljubavlju uspomenu na njega, na naše zajedničke trenutke. I onih posljednjih godina, nakon što sam odselila, samim svojim postojanjem, udaljen tristotinjak kilometara, pružao mi je oslonac. Blag, smiren, duhovit...

U mislima razgovaram s njim. Znam da me čuva. Ali ga ne mogu dodirnuti, ne mogu mu sjesti u krilo, ne može me potapšati po koljenu, obuhvatiti mi rukama lice. Nedostaje mi. Neizmjerno. I taj osjećaj nije nimalo oslabio ovih godina.

Tajo, počivaj u miru...
- 17:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Dobrodošli!

Prirasli mi srcu

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se