Pjesma o jednoj mladosti

29.09.2009., utorak

Tribina o nasilju nad ženama

Prošli tjedan je održana javna tribina na temu „Uloga lokalne zajednice u sprječavanju nasilja nad ženama“ u organizaciji Zajednice žena Bujštine. Četverosatni razgovori vodili su se o institucionalnoj pomoći žrtvama i suradnji između institucija nadležnih za provođenje Zakona o nasilju u obitelji. Gostovali su: Gordana Lukač Koritnik - Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske, Gordana Sobol - predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog Sabora, Biserka Momčinović – predstavnica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Istarske županije, Sven Babić – sudac Prekršajnog suda u Umagu, Štefanija Prosenjak Žumbar - predstojnica Odsjeka za maloljetničku delikvenciju Policijske uprave Istarske, Ružica Mitrović Maurović – aktivistica civilnog sektora (i pročelnica Upravnog odjela za opću upravu, pravne poslove i društvene djelatnosti Grada Novigrada), Vedran Gugić, dr. med. – stručni suradnik za socijalnu skrb Grada Umaga, te Ines Krajčak - predstavnica Foruma žena SDP-a Istarske Županije.

Tribina o nasilju nad ženama - Umag

Tijekom tribine često je spominjan Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Temeljem zakona i podzakonskih akata te sadržaja i obveza propisanih Nacionalnom strategijom zaštite od nasilja u obitelji, za razdoblje od 2005. do 2007. godine, Vlada Republike Hrvatske je 2005. godine donijela Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, a 2006. godine, temeljem stupanja na snagu izmjena Obiteljskog zakona, i izmjene i dopune Protokola. Protokol sadrži "obveze nadležnih tijela i drugih čimbenika koji sudjeluju u otkrivanju i suzbijanju nasilja te pružanju pomoći i zaštite osobama izloženim nasilju u obitelji, te oblike, način i sadržaj suradnje između nadležnih tijela i drugih čimbenika koji sudjeluju u otkrivanju i suzbijanju nasilja te pružanju pomoći i zaštite osobama izloženim nasilju u obitelji." U Protokolu je točno naznačeno što je obveza svakog pojedinog nadležnog tijela – od policije, preko centara za socijalnu skrb, zdravstvenih ustanova, odgojno-obrazovnih ustanova, do pravosudnih tijela.

"Iz osnovnih odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji osobito se naglašava obveza prijavljivanja nasilja u obitelji te da su zdravstveni djelatnici, djelatnici socijalne skrbi, psiholozi, socijalni radnici, socijalni pedagozi i djelatnici odgojno-obrazovnih ustanova dužni prijaviti policiji ili nadležnom općinskom državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svoje dužnosti. Osobe koje ne postupaju u skladu sa zadanim obvezama čine prekršaj."

No, teorija je jedno a praksa još uvijek nešto drugo. Mnoge institucije ne znaju što uopće sadrži Protokol. Oni koji možda i znaju ili misle da znaju – ne pridržavaju se usvojene procedure ili uopće ne obavljaju svoj dio zadaće. Postoje problemi u umrežavanju ustanova, pozivi na suradnju jednih dosta često rezultiraju ignoriranjem od strane drugih. Nema povratnih informacija. Ne dostavljaju se izvješća tijelima koja bi trebala objediniti podatke na nivou Hrvatske. Čuli smo da naša županija prednjači u tom ignoriranju, pogotovo socijalne službe. U duhu tog ponašanja, predstavnici Centra za socijalnu skrb koji su bili pozvani na ovu tribinu - nisu se odazvali niti poslali obavijest o nemogućnosti dolaska.

Čuli smo podatak da je u prvih šest mjeseci ove godine Prekršajni sud u Umagu zaprimio 26 prekršajnih prijava nasilja u obitelji, s 28 počinitelja (često se prijavljuju oba odn. svi sudionici događaja, dovoljno je da npr. zlostavljana žena u pokušaju sprječavanja nasrtaja uzvrati zlostavljaču verbalno ili fizički i sama biva prijavljena). Devet počinitelja već su bili prijavljivani zbog istog djela. Osam je počinitelja direktno proslijeđeno u prekršajno zadržavanje. Za jednu je prijavu obustavljen postupak. Izgleda učinkovito. Ali postoji i podatak da u Hrvatskoj tek otprilike četvrtina do trećina predloženih zaštitnih mjera zabrane približavanja žrtvi, koje policija kao tužitelj predlaže prekršajnim sudovima, bude provedena odn. suci prihvate taj prijedlog tužitelja. Predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova pri Saboru još nije uspjela dobiti odgovor zašto je to tako, u čemu je problem i što je potrebno učiniti da se poboljša i unaprijedi taj dio postupka.

U nizu sličnih tribina po gradovima Hrvatske, mislim da je ova imala nešto posebno. Čak četiri žene svjedočile su o zlostavljanju kojeg su proživjele. Za takvo iznošenje bolnih činjenica pred nepoznatim ljudima bila je potrebna izuzetna hrabrost.

- 09:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

28.09.2009., ponedjeljak

Ulicama moga grada poštari su trčali

Protekli vikend umaško turističko naselje Katoro ugostilo je više od 600 djelatnika Hrvatskih pošta, na njihovim jubilarnim 10. sportskim susretima. Među sportskim disciplinama u kojima su se natjecali, bilo je i natjecanje u brzom hodanju. Ovo natjecanje održano je u subotu prije podne u samom Umagu. Dan prekrasan, sunčan i topao. Staza duga 5 km protezala se od Trga slobode preko Nove obale, Trgovačkom i Garibaldijevom ulicom. Sudjelovalo je 28 poštara iz cijele Hrvatske, među njima i dvije poštarice. Natjecanje se odvijalo u tri kategorije – do 40 godina, više od 40 godina i žene.

Naravno, hrpa domaćih i turista nije imala pojma zbog čega je dio grada obilježen ogradama i vrpcama. Desetak sudaca duž staze nadgledalo je regularnost natjecanja, policija je kontrolirala promet ali nitko nije mogao spriječiti šetače po gradu da ne smetaju natjecateljima. Tak da je bilo i probijanja kroz grupe turista i naglih kočenja (ah, većina turista zuji naokolo ko muhe bez glave i mijenja pravac kretanja u nanosekundi). No, nije bilo ozljeda, raspoloženje je na početku bilo prpošno i razdragano, a kako su kilometri odmicali nekima se osmijeh s lica izgubio u nekoj od ulica. Neki su ozbiljno shvatili natjecanje, neki su se uspijevali i okrijepiti pri brzom hodu, jedan je poštar tijekom utrke "ulovio" buduću ženu.

Utrka poštara 2009

Utrka poštara 2009

Utrka poštara 2009

Image Hosted by ImageShack.us

Utrka poštara 2009


Mijo Jagatić, iz zagrebačke pošte u Branimirovoj, pobjednik u kategoriji više od 40 godina, šestu godinu za redom najbrži poštar u Hrvatskoj.

Utrka poštara 2009


Poštarica Blaženka Topalović iz Koprivnice i poštar Ante Ban iz Splita, zaljubljeni par. Ante je za vrijeme utrke zaprosio Blaženku.

Utrka poštara 2009


Pobjednica u kategoriji žene-poštarice, Katarina Sertić iz Pošte Virovitica.

Utrka poštara 2009

- 09:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

25.09.2009., petak

Palačinke uz Supertalent

Unatrag nekoliko godina, u jesen, jedini muški u našoj kući odlazi na izlet. Stručni, ali istovremeno i zabavni. Prilika za upoznavanje sa strukom i rezultatima rada te struke u drugim – za sada europskim – državama. I usput posjet turističkim znamenitostima. Oboružan digitalcem, uslikat će nam sve etape svog putovanja. S nestrpljenjem ga očekujemo. Curkama će po običaju donijeti po suvenir a nakon raspakiravanja i kratkog uvoda slijedi fotoreportaža. Zasjednemo svi pred monitor, učitamo fotke s kartice i krene predavanje. Gradivo se ponavlja kad stignu prijatelji ili vjenčana kuma.

Dok se tajo šeta po otocima, nas tri imamo malo drugačiji režim života. Mlađa ide ujutro pješke u školu, čak. Jučer ujutro je bilo 13°, nimalo ugodno za bose noge ili bezrukavne majičice. Iako ima i tako odjevene djece u ranu zoru. Mlađa nosi vesticu, lako ju je skinuti na povratku, kad se tempričr nadigne na 27-28. Najveća promjena dok taje nema je prazna fotelja. Do sada sam je ja okupirala. Navečer pred TV-om. Pak su se curke raširile po kauču. Gledamo filmove koje tajo nije htio gledati, a mi si snimile i same odgledale. Tak ćemo još ovih par večeri odgledati emisije i filmove koje više volimo mi žemskinje, hehe.

Večeras su na redu i palačinke. Ljeto ih je bilo prebacilo za nedjelju, dan kad najčešće nisam radila. Sad počinje vrijeme raznih televizijskih zabavnih emisija, da ne kažem spektakala, pa se i pačalinke vraćaju na petak. Prvi show je Supertalent. Pa da vidimo isplati li se gledati.
- 08:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #

22.09.2009., utorak

Šacovanje i lamentiranje

Prije odlaska iz rodnog grada, posjetili smo udovicu krsnog kuma Velike. Prekrasna, velika kuća, dvorište, bazen, drveni trijem pred kućom, s velikim stolom, TV-om, kućanskim aparatima – ljetna kuhinja i blagovaonica u jednom, na otvorenom. Vani je bilo sunčano i ugodno, pa smo sjedili na trijemu. Kumu smo jedva probudili. Zaspala čvrsto nakon subotnjeg tuluma, koji je trajao do jutarnjih nedjeljnih sati. I skoro je ne prepoznah, kad je konačno izašla iz kuće. Nekad crnka, duge kose do pola leđa, sad je plavuša. Jedva probuđena, uzmuvala se da nam skuha kavu. I krenula u buđenje ukućana. Kako je vrijeme odmicalo, tako su se ukazivali. Novi muž. Sestra, šogor, nećak, kćer i na koncu sin. Popili kavu, popričali, čuli neke novosti.

Nisam se mogla oteti čudnom dojmu. "Novi Zoran" (jer se pokojni kum isto tako zvao) mrvu podsjeća na kuma. Čovjeka vidim prvi put u životu. Sjedi za stolom, kuminim i kumovim stolom, pred kućom, kuminom i kumovom. Pogladi kumu po ruci, izmjenjuju poglede, smješkaju se jedno drugom. I sve znam, i svjesna sam da kuma više nema i da život jednostavno teče dalje, ali opet nekako očekujem da će se taj čas odnekuda stvoriti "pravi" Zok. Kum. Dragi, uvijek nasmiješeni, nježni i duhoviti čovjek. Koji je obožavao tu istu ženu. I djecu.

Mi smo samo prolaznici u njihovim životima. Nismo se često viđali. Nekoliko zajedničkih ljetovanja, posjet budućoj kumici, krštenje Velike, povremeni posjeti. Kum je plovio na stranom brodu, dolazio svakih tri do šest mjeseci. Došao bi kući, proveo neko vrijeme s obitelji, odlazio s njima na ljetovanje ili doček Nove godine, prepucavao se s majstorima. Jer su u tih dvadesetak godina braka i njegove plovidbe promijenili i preuredili dva stana, sagradili jednu kuću, prodali je i kupili ovu, zadnju kuću. Kuma je brinula o djeci, stanovima, kući, jedno vrijeme vodila vlastito poduzeće, putovala s jednim ili oba djeteta po svijetu kako bi provela par dana s mužem u nekoj od luka. I sigurno joj nije bilo lako. Nakon toliko godina, kad su već počeli razmišljati o njegovom prestanku plovidbe, o danima koje će konačno provesti zajedno, njegova je smrt bila totalni šok. Žena u četrdesetima, atraktivna, pametna i odlučna, s dvoje djece, sinom koji je završio fakultet i počeo raditi, i desetogodišnjom kćeri. Kuća, hipoteka. Kuma se zaposlila, roditelji su preko dana dolazili brinuti o kćeri i kući. U njihov život ušao je novi muškarac. Sigurna sam da je dobar čovjek – kuma je pametna žena i ne bi si dopustila vezu s lijenčinom, sebičnjakom ili vjetropirom.

Pita me Mlađa da li je "novi Zoran" vjenčanjem s kumom postao naš kum. Navikla je da su kumstva veze poput rodbinskih. No, ovog čovjeka nećemo zvati kumom. Čak ni kuma nije mogla biti krsna kuma i biti upisana kao takva u krsni list Velike, iako smo to željeli. Jer kum i kuma nisu bili crkveno vjenčani te je samo pokojni kum bio "pravi" kum.

Ne želim uopće pametovati o kuminom novom braku. Žena ima pravo na svoj život. Netko nakon smrti bračnog druga ostaje do kraja života sam, netko nađe manje ili više srodnu dušu. Kivni, zavidni, zločesti ljudi uvijek nađu razloga za ogovarati nekoga. Ili previše žali za pokojnikom. Ili premalo. Predugo ili prekratko nosi crninu. Po nekome ne bi se udovac ili udovica smjeli godinama ni nasmijati. Ako je pokojnik bio jako bolestan, uz njega bračni drug okopni, preuzimajući dio tereta borbe s bolešću. Pa se nakon smrti bolesnika ovaj drugi oporavi, nekako živne. I opet se nađe opaki jezik koji to zamjeri.

U razgovoru na trijemu saznadosmo i da se prijatelj iz školskih dana rastao od žene. Toliko ljudi u našim životima, toliko različitih sudbina. Prije dvadesetak godina slušali smo većinom o vjenčanjima i rođenjima. Sad su vijesti sve češće o rastavama. Da ljudima zamjerim što su se rastali, bilo bi potpuno blesavo. Pusti me da živim, ne diraj me, neću ni ja tebe. Otkud znam kako bih se ja u njihovoj situaciji postavila? Tromajku koja je prevarila muža pozdravljat ću i dalje. I vjerovat ću njenom bivšem mužu da je još uvijek voli, i da bi je htio primiti nazad ukoliko ona to bude željela. Mogu zamjeriti i zamjeram nekome tko je napustio voljenu osobu umjesto da joj je pružio podršku, bez obzira da li je bila riječ o zdravstvenim ili novčanim ili poslovnim problemima. Mislim da su u tom slučaju sebičnost ili kukavičluk bili jači od ljubavi. Zapravo, po meni tu ni nije bilo prave ljubavi. Ma, život piše svakojake romane...

- 11:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #

21.09.2009., ponedjeljak

Berba 2009.

Prvo smo zbrinuli mačku. Par dana prije odlaska na berbu, došao mi kum na kavu i upoznavanje s Mimi. Ostavismo kumu ključ od stana, precizne upute kako nahraniti mačku. Obavio posao sve po pe esu. Ev, jutros mi vratio ključ, mače smo jučer popodne našli živo i zdravo.

U petak poslije svih jutarnjih obveza krenuli za Sisak. Prek Slovenije. I upali u gužvetinu. Petak, nakon posla. Zakrčen autoput sa svih strana. Kamiona, autobusa, auta, svega... Ajd, nekako prošli Ljubljanu, prebrodili gužvu. Negdje pred granicom, javlja se Hrvatski radio s prometnim informacijama. Neka budala vozila u suprotnom smjeru autoputom Rijeka-Zagreb. Mole se svi vozači da uspore kretanje, upale sva četiri žmigavca i ne pretječu. Dok budala ne prođe. Trajalo je to jedno pol sata, objavljivanje obavijesti i upute normalnim i "dobrim" vozačima što da rade dok kreten ne bude uhvaćen il ne skrene s autoputa. Pa ovo je već postalo nacionalnim sportom, ta vožnja u suprotnom smjeru. Uf, da mi je vlast. Pa da mogu takvu budaletinu na dvije godine u zatvor. I oduzeti mu vozačku, doživotno...

Taman prešli granicu, dočepali se opet Lijepe naše, kad prometne informacije na Radio Anteni rekoše da je zastoj na autoputu prema Slavonskom Brodu, na čvoru Buzin. Taman tamo gdje smo mi trebali ići. Da se prepriječio neki kamion, bila prometna. Srećom da poznajemo Zagreb, ušli u grad, iz grada se uputili prema Velikoj Gorici i uštedjesmo bar sat vremena piljuganja. U međuvremenu javila Antena da policija ni ne pušta više na taj autoput nego preusmjerava promet u grad. Izbjegli smo tako i tu gužvu, tek nakon nas su kolone krenule po gradu. Stigli u rodni grad nakon pet sati vožnje. Odavna nismo tako dugo putovali. Zadnji put možda peglicom, prije dvadeset godina, dok još Slovenija nije imala autocesata...

Berba 2009

Berba 2009

Berba 2009

Berba je protekla u dobrom raspoloženju. Obralo se što se trebalo obrati, grožđa bilo puno, iscijedilo se i isprešalo skoro 700 litara mošta. Bilo nas je šesnaestoro, što odraslih što maloljetnih. I jedan pas. Trebalo je to sve namiriti, nahraniti i napojiti. Više energije i priprema uzelo to prehranjivanje nego sam "težački" posao. Vrijeme nas je poslužilo, magla se rano digla, sunce zasjalo, temperatura sasvim ugodna za kratke rukave. Par kapi kiše spustilo se na tlo, razapela se čak i platnena nadstrešnica nad prostorom za objed, al nije dalje padalo.

Berba 2009

Nakon berbe i ručka, muž i ja zapalili prema Voloderu i dalje. Taj vikend odvijala se Voloderska jesen. Štandovi, ukrasi, kola, snaše u narodnoj nošnji, organizirano parkiranje, promet usporeniji ali bez ikakvih problema. Nismo se zaustavljali, nastavili prema odredištu. Kud smo išli? Na kavu kod Rudarke. Svih ovih godina nikako izorganizirati takav susret, uvijek smo "na halo" u Moslavini. I ne želimo se zamjeriti rodbini, rijetko se viđamo. Al smo ove godine otišli na sat i pol. Ha, znamo da su nas ogovarali. Al smo svejedno popili kavu s blogericom i njenim mužem. Vidjeli im djecu, vidjeli njihovu Tasmanijsku neman, bacili pogled na kuću i bazen, popričali malo i vratili se u vinograd. Hvala na kavi, mila!

Iz vinograda krenuli prema sisačkom predgrađu pred mrak. Dio familije vratio se u Zagreb. Na imanju, međ moštom i suđem i ostacima hrane, ostali sestra i šogor, i teta i njena nećakinja. Promet još nije bio gust, mjestimična sumaglica miješala se s polumrakom. Stigli taman na Harryja Pottera. Dok su moji gledali film, mama i ja pričale. Čujemo se skoro svaki dan ali uvijek ima nešto što se zaboravi ili se u međuvremenu dogodi. Pitam je što je s domom. Krajem ovog mjeseca završava dvogodišnji projekt "Dnevni boravak 3 + 2" (3 + 2 znači da jedan tjedan korisnici dolaze tri dana na druženje, slobodne aktivnosti i ručak, a drugi tjedan dva dana), besplatni dnevni boravak za pedeset budućih štićenika Doma za starije i nemoćne.

Projekt se financirao zahvaljujući darovnici Programa za inovacije i učenje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Svjetske banke. “Cilj ovog projekta bilo je osnaživanje starijih osoba da što duže ostanu u svojim domovima, te osiguravanje kontinuiteta socijalnih aktivnih uloga razvijanjem kreativnih i radnih aktivnosti (dramske, pjevačke, radionice starijih sa mladima i sl.), te sportskom rekreacijom. Na taj način nastoji se očuvati, pa čak i unaprijediti funkcionalna sposobnost, te se suprotstaviti pasivnosti i osamljenosti.” Što dalje, ne zna se. Svojevremeno je grad najavljivao da će nakon dvije godine gradski proračun snositi te troškove. Onda se pričalo da će dio troškova morati namirivati sami korisnici. Do kraja mjeseca će se saznati što i kako dalje. Velikoj većini tih staraca dnevni boravak u Domu bio je razlog zbog kojeg su uopće izlazili van iz kuća. Moja mama je još pokretna, može si i skuhati i otići u nabavku. Ali joj je sve teže penjati se na četvrti kat. Prošle su tri i pol godine kako je predala dokumente za upis u Dom. Tada su joj rekli da će otprilike za dvije godine doći na red. Ovog trena još se ne nazire ni godina ni mjesec kad će se to dogoditi. Iako joj Dom garantira hitan prijem ukoliko postane nepokretna i nemoćna, mama ne želi ući u Dom kao nemoćna i nepokretna osoba, da bi ubrzo nakon toga tamo umrla. Žena se želi družiti s ostalim starijim osobama, pohađati tečajeve. Da je znala da će dugo čekati, zamijenila bi stan za neku garsonijeru u prizemlju. Da ima manje troškove održavanja, manje prostora za čišćenje i lakši izlaz van. Sad joj je bez veze mijenjati. I bit će joj sve teže popeti se stepenicama. U zgradi bez lifta.

Kući svojoj smo došli u nedjelju popodne. Mače nas dočekalo svo sretno, umiljavalo se i prelo do kasno navečer, na sveopću radost i veselje. Raspakirali se, curke napisale zadaće i pripremile se za školicu. I već je ponedjeljak…
- 10:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.09.2009., petak

Hum, Roč, Rim, Cunj, Paz, Tar

Jeste li čuli za Hum? Vjerojatno jeste, poznat je kao najmanji grad na svijetu. Par građevina, neke još iz 11. stoljeća. Tada je Istra pripadala franačkom carstvu, a na ostacima stare utvrde sagrađen je Humski kaštel i uz njega prvi niz kuća budućeg gradića. Prvi poznati dokument o Humu je darovnica Urlicha II iz 1102. godine. Darovnicom Ulrich II predaje “castrum Cholm” u posjed akvilejskom patrijarhu. Danas je Hum svojevrsni grad - spomenik, jedan od rijetkih sačuvanih primjera urbanog razvoja unutar srednjovjekovnih zidina. U gradiću se mogu vidjeti Humske freske, jedinstveno umjetničko djelo nepoznatog majstora iz 12. stoljeća te Humski grafit iz 13. stoljeća.

Centri glagoljice u Istri bili su Roč i Hum. Aleja glagoljaša, niz od 11 spomenika glagoljici postavljenih između Roča i Huma je spomenik glagoljici podignut u naše vrijeme uz cestu između Roča i Huma. Aleja započinje Stupom Čakavskog sabora, postavljenim 1977. godine, slijede obilježja uz cestu sve do Huma te u Humu završava spomenikom gradskim vratima. Aleja glagoljaša projekt je Čakavskog sabora, njen je začetnik Zvane Črnja, a osmislili su je prof.dr.Josip Bratulić i kipar Želimir Janeš. (http://www.hum.hr/AlejaglagoljasaHR.htm)

Rim, Cunj, Paz, Tar - imena naselja u Istri. Kratka imena, da ne kažem škrta. Pokušavam se sjetiti još nekih kratkih naziva gradova i sela. Nin, Sinj, Senj i Ika. Eh, da mi je pri ruci bakin priručnik za rješavače križaljki. Tamo su zemljopisni pojmovi bili složeni po broju slova, sigurna sam da je postojalo i poglavlje sa nazivima naselja...
- 13:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.09.2009., srijeda

Sjećanja

Mislim ovih dana često na pokojnog krsnog kuma starije Potočnice. Prisjećam se svih naših zajedničkih druženja, njegovog osmijeha. Sjećanja nisu izblijedjela, al postoje i video zapisi. Baš bih si mogla jedan dan, u tišini vlastitog doma, pustiti neke kazete, ponovo čuti njegov glas.

I na taju svog mislim, svaki dan. Ovih dana, kako se spremamo na berbu, još intenzivnije. Moja se mama nije do sada usudila pogledati video snimku posljednje tajine berbe. Ne vjerujem da će je uopće ikad htjeti vidjeti. Ona je ipak starija generacija, nije navikla na čuda tehnologije, ništa neobično. Ja ću si pustiti filmić, ponovo gledati dobro poznate pokrete i geste, slušati ga...

U nizu takvih i sličnih misli, pročitah jučer da je umro Patrick Swayze. Ne u svibnju, kako su neki tada pisali, nego u ponedjeljak, 14. rujna. Iako su bile male šanse za preživljavanje, i iako je mogao izgubiti bitku s bolešću i prije nekoliko mjeseci. U istinitost vijesti uvjerila sam se čitanjem nekoliko portala s vijestima i posjetom službenoj stranici međunarodnog kluba njegovih obožavatelja. Da, nažalost, bolest je pobijedila. Ostaje sjećanje na njegov lik, uloge, pogotovo u Prljavom plesu (kojeg sam odgledala iks puta, i opet ću, i nikad mi neće dosaditi), Duhu i Paklenom valu. Drag, zgodan, simpatičan, graciozan...
- 08:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.09.2009., ponedjeljak

Kava s Dvojkom

Sjećate li se Dvojkice ili Duje ili Dva ili 2mame, moje glasnogovornice, drage blogerice koja je održavala moj blog u danima dok sam ležala u bolnici? Dvije godine su prošle od njenog glasnogovorništva. I odradila žema "posao" za čistu peticu. Pa je još neko vrijeme pisala postove, na svom blogu, pa sve manje i manje. Sad joj na blogu obavijest još od svibnja, da se odmiče mal dulje od bloga na neko vrijeme. Nedostaju mi njeni postovi, ali svejedno znam skoro sve novosti iz njenog života. Jer se gotovo svaki radni dan dopisujemo prek google-talka. Tijekom ove moje blogerske četiri godine blogersko poznanstvo preraslo je u prijateljstvo. A vjerovali ili ne, vidjesmo se uživo samo dvaput. Lani i prekjučer.

Dvojkica je na godišnjem, na moru. Iako sumnjam da će od samog mora imati išta od umakanja nogu, bar je promijenila klimu. I u subotu došla u Rijeku. Ona s juga, mi sa sjevera, nađosmo se u Tower centru. Sjedosmo u Sasso bar. Vi nemojte. Mi smo se debelo razočarali osobljem. Ne znaš od konobara i konobarice tko je bio neraspoloženiji i odbojniji. U kafiću ne možeš dobiti kratku kavu sa šlagom, nego samo duplu (to me podsjeća na jednog slastičara u mom selu koji ove godine daje samo sladolede od 2 i više kuglica, a tjera s "marš" one koji žele liznut samo jednu kuglicu). Ma nemoj. Onda je bilo primjedaba zbog "deci" soka. Pa je osoblje nestalo neko vrijeme iz kafića, uopće ih nije bilo. I konačno, na ljubaznu molbu da nas uslikaju našim fotoaparatom, konobar se bezobrazno otresao. Srećom, il po njih nesrećom, u kafiću je bio zauzet još jedan stol i mladić iz društva nas je rado prasnuo. Fotoaparatom.

Što reći? Tih sat i nešto priče, nas odraslih, što u četvero, što dvoje po dvoje, proletjelo za tili čas. Kao da se viđamo svako malo, razgovor tekao glatko i u dobrom raspoloženju.

Povod za odlazak u Rijeku, osim blogerske kavice, bijaše i razgledavanje trgovina i kino. Ovaj put smo gledali G.I. Joe: Kobrin uzlet (Channing Tatum, Jonathan Pryce, Dennis Quaid, Sienna Miller), novi akcijski film. Vrlo dobar.

E, al je trebalo poslije kino-predstave, u 22 h, izaći iz Tower centra. Kojem donja četiri kata rade do 21 h. I zaključane su stepenice, i zahodi. A nas iz dvorane pustilo na četvrti kat, etažu niže od samog kina. Ter smo se na piš-partiju morali popeti stepenicama. Pa se pokušali na minus prvi kat spustiti liftom. Koji ne radi u to doba. Nego se u kino, nakon zatvaranja trgovina, ulazi i izlazi s petog kata. A mi baš zapeli sići u podzemlje i vratiti se kući. Autom. Na koncu smo uspjeli naći požarne stepenice, i otključana vrata istih na minus prvom katu. I sjesti u auto, i izaći van. Jer su rampe, srećom, bile i ostale dignute...

Nedjeljni sunčani dan iskoristili za vožnju biciklom do Katora, ujutro, muž i ja. Curke spavale, odmarale nakon prvog radnog tjedna. Ležerna nedjelja kratko trajala, al se uspjelo sve planirano obaviti, i još smo se stigli i odmoriti.

Tjedan završio telefoniranjem. Za ovaj vikend planiramo berbu, dogovaramo boravak u Sisku, večeru, spavanje. Pa nazvah i kumicu, udovicu krsnog kuma starije Potočnice. I saznah vijest da se kumica udala u subotu. Nakon godinu i pol dana, našla je srodnu dušu s kojom želi nastaviti život. Ni prva ni zadnja koja je tako učinila. Mogu je razumjeti. Neka joj je sa srećom. Možda uspijemo za vikend izorganizirati upoznavanje s njenim izabranikom, da ga mal ošacujemo.
- 10:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

12.09.2009., subota

Završio prvi školski tjedan

U gimnaziji je već održan roditeljski sastanak. Imaju takvu praksu da zovu roditelje prvi tjedan nastave. Sviđa nam se takva praksa. Izabrali roditelji svog predstavnika u vijeću, poslušali predavanje o školi, načinu odvijanja nastave, terminima za informacije o učenicima, predstojećim izletima.

Starija se već uhodala, navikla na bus, polako se upoznaje s ostatkom razreda. Ispostavilo se da ide u razred s kćerkom jedne bivše Siščanke. Svijet je mali, hehe. Nastava se odvija u dvije smjene. Ujutro školski sat traje 45 minuta, samo je jedan veliki odmor od 15 minuta a ostali po 5, sedmi sat završava u 13.55. Popodnevna nastava je kraća – školski sat traje 40 minuta i sedmi sat završava u 19.20. Učenika je malo u odnosu na neke prijašnje godine, profesori skupljaju satnicu predajuću i u nekim drugim srednjim školama po Istri. Za vrijeme velikog odmora srednjoškolci se rasuju po gradu, većinom u potrazi za hranom. Srećom, u blizini je supermarket pa ne gube previše vremena za hodanje i kupovinu. Dvorana za tjelesni odgoj je malena, svlačionica minijaturna, ništa neobično. Ono na što se nikako još nije navikla gimnazijalka je prodorno školsko zvono. Ha, bar se čuje...

Treninzi velikih mažoretkinja ovaj su tjedan predviđeni za subotu. Vjerojatno će tako ostati i ubuduće. Ajde de.

Mlađa je već krenula s rukometnim treninzima. Slijedeći tjedan počinje i s dramskom sekcijom. Pročitali smo na web stranicama škole da se osniva nova grupa u okviru programa slobodnih aktivnosti – fotografska grupa. O, i to bi Mlađa rado pohađala. Budemo vidjeli, ukoliko joj se uklapa u raspored a ne oduzima joj previše vremena i ne traži kompliciranu organizaciju, možda se upiše.

Peti razred, kabinetska nastava. Snalazi se. Jednu je bilježnicu zaboravila u nekom kabinetu, ali ju je srećom našla slijedeći put. Sad kad počnu kiše, bit će kompliciranije vucarati torbe, jakne i kišobrane uzduž i poprijeko škole, al kako drugi tako će i ona. Jer još uvijek nema ormarića za učenike, o čemu se priča i planira već godinama. Učitelji su joj svi odreda dobri i simpatični. Ono što Starija nije imala – tjelesni odgoj imaju zajedno s još jednim razredom, imaju učiteljicu za djevojčice i učitelja za dječake.

Neki dan stigli naručeni udžbenici u knjižaru. Sad petašica ima sve potrebno. Drugi tjedan knjižara prima narudžbe za srednje škole. Ostalo je za nabaviti dvije-tri knjige, kupiti nekoliko zadaćnica i to je to. Uspješno uhodavanje, bez prevelikog stresa.
- 11:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.09.2009., srijeda

Prvi susret s gimnazijom

Gimnazija. U drugom gradu. Il selu, kakogod. Vožnja busom. Uz pokaz. Za kojeg se nije znalo do četvrtka popodne koliko će koštati i što je sve potrebno donijeti. Jer prethodnih godina nije bila potrebna potvrda o upisu u školu a ove godine se šuškalo o tome. Svakodnevno sam zvala autobusni kolodvor. Prema meni je ženskica bila korektna, neki su se roditelji požalili da su imali neugodnu i bezobraznu sugovornicu. Uglavnom, koliko smo mi opsjedali autobusni kolodvor, toliko oni tamo nisu imali pojma što, kako i kada. Formirali su cijenu od 560 kn za mjesec dana Umag-Buje. I onda je Grad konačno odlučio da će snositi pola troškova. I odustalo se od školskih potvrda. Tak da se Velika u petak opskrbila pokazom. Ilitiga "abbonamento"-m, kak se ovdje kaže.

Za knjige smo se svakojako snalazili. Kako gimnazijalka nema doticaja sa starijim generacijama, pokušala se raspitati kod nekih prijateljica koje imaju stariju braću i sestre, ima li tkogod stare udžbenike. Ništ nije našla. Obzirom da ionako na poslu visim na Internetu, preuzela sam na sebe učlanjenje u raznorazne forume i portale.

Trebamknjigu.com. "Cijela koncepcija projekta www.trebamknjigu.com je da si ljudi međusobno pomažu dijeljenjem knjiga koje im više ne trebaju i potražnjom koje im trebaju. Iako smo pobočnici besplatne razmjene nismo ti koji odlučuju dali će koji korisnik prodavati svoje knjige ili ne, niti smo kompetentni da postavljamo uvjete razmjene ili isporuke.“ Registracija, opcija trebam knjigu, biranje škole i razreda. Otvori se stupac tablica. Svaka tablica predstavlja jednu ponudu, bilo za jednu knjigu ili više njih ili komplet. Naziv knjige, autor, izdavač, godina, kontakt telefon, email, napomena. I onda stupaš u kontakt s ponuđačima. Javila se na par, nisu mi odgovorili. Pih.

Burza.skole.hr. "Dobrodošli na portal za razmjenu udžbenika, burzu na kojoj učenici i roditelji mogu bez naknade ponuditi i potražiti udžbenike i ostale naslove potrebne u svim razredima osnovne i srednje škole. Za pristup portalu potrebno je ispuniti registracijski obrazac putem linka Prijava u gornjemu desnome kutu. Preduvjet za registraciju je posjedovanje e-mail adrese. Učenici se mogu registrirati sami, a mogu to umjesto njih učiniti i njihovi roditelji. Komunikacija između učenika omogućena je putem e-maila ili telefona. Sretna razmjena udžbenika!" Sučelje jednostavno. Nakon registracije i prijave u sustav, na raspolaganju su opcije: Moja ponuda, Moja potražnja, Moji podatci. Pri npr. potražnji dovoljno je u prozorčić ukucati dio naslova knjige da se otvori popis svih izdanja udžbenika, svih izdavača. Pa se izabere traženi naslov. I tako redom. Onog trena kad se izabere udžbenik, na prikazanoj tablici pojavljuje se poruka "Trenutno ne postoji ponuda" ili "Tko nudi". Opcija Tko nudi vodi na novu stranicu s popisom ponuđača. Bira se samo jedan. Ponuđači ostavljaju ili mail-adresu ili telefonski broj na koji se treba nazvati. U slučaju e-maila pojavljuje se obrazac mail poruke ponuđaču (svaka čast, em tome što je poruka već pripremljena, em što je sročena gramatički točno i izuzetno pristojno). E, na taj način sam uspjela nabaviti pola udžbenika. Stizali su iz svih dijelova Lijepe naše, pouzećem, uz moje troškove poštarine – većinom. Bilo je čak i pošiljaka koje su stizale bez otkupnine, na "časnu pionirsku", trebalo je nakon preuzimanja uplatiti bilo na žiro-račun ili općom uplatnicom. Ovaj mi je portal bio najbolji, i najuspješniji.

I konačno, forum.hr. U obliku postova, odn. komentara, nižu se ponude i potrage. Nakon registracije, otvara se mogućnost ostavljanja privatnih poruka oglašivačima. Neki su samo ostavili svoj popis, bilo za kupnju bilo za prodaju, i više se nikad nisu pojavili na forumu. Ali neki svako malo obnavljaju svoje popise ili se javljaju na te privatne poruke. Od mojih poslanih 36 poruka, dvije su urodile plodom. Udžbenici sretno stigli u Umag.

U gimnazijskoj "burzi" je Starija dobila dobar dio naslova, što potpuno podudarajućih s objavljenim popisom, što starijih izdanja ili drugih izdavača. I kak je knjižničar pretpostavljao, sva se izdanja priznaju ove godine. Za neke predmete su se pobrinuli sami profesori, i već podijelili učenicima udžbenike ukoliko ih ovi nisu nabavili. Sve u svemu, nije bilo jaaako velike frke. I do sada smo potrošili 500 kn što na knjige što na poštanske troškove.

I, kak je protekao prvi dan u gimnaziji? Vrlo dobro. Prvo avantura vožnje busom u Buje. Mislim, nije neka avantura, al je ipak prvi put u životu da se vozila busom u Buje. Nakon okupljanja pred školom, povedoše ih u dvoranu Pučkog učilišta. Tamo im se obratila ravnateljica, pozdravila ih i objasnila neke pojmove. Onda se vratiše u školu, dobiše svoju razrednicu i učionicu. U razredu Starije 28 učenika, za pojmove gimnazije velik razred (pih, nas je bilo 36 zadnja dva razreda Šuvara). Imala je šest sati, upoznala dio zgrade, profesori su ostavili dobar utisak. Tijekom tjedna, tri puta po sedam sati, autobus ih čeka nakon sedmog sata. Na putu u Buje nema gužve, tu i tamo netko ostane stajati, no povratak je povezan s gužvom, guranjem i stajanjem.

Obzirom na školu, sad treba u život ukomponirati mažoretkinje. Koje imaju trening u 17 h. Bez obzira što svaki drugi tjedan jedan dio seniorki ima popodne nastavu. I ne stižu doma prije 19.30. E, sad, hoće li se voditeljica prilagoditi njima ili misli da će se one njoj prilagoditi, o tom – po tom.


P.S. Ihaaa! Ovo je 800. post.

- 08:55 - Komentari (12) - Isprintaj - #

08.09.2009., utorak

Prvi dan škole - OŠ

Elem. Komplet udžbenika i radnih bilježnica za peti razred osnovne škole košta 1,600 kuna. Otprilike dvije trećine naslova uspjeli smo dobiti, što od starijih prijateljica što u školi, trampom. Nove knjige, naručene u knjižari, stižu ovaj tjedan. Koliko smo uspjeli izračunati, nadoplatit ćemo stotinjak kuna jer Grad pokriva troškove do 500 kn po osnovnoškolskoj glavi. Ove školske godine kupljena je nova pernica i torba. Mlađa ne želi više vucarati torbu na kotačima. Stoga su njene dvije kotač-torbe proslijeđene prijateljicama, nek si one čuvaju leđa od tereta školskih potrepština. Bilježnice, šestar i slična pomagala – nabavljeni.

U nedjelju je vladalo opsadno stanje u kući. Ne zbog knjiga, ili odjeće il sličnih konkretnih stvari. Nego zbog uzbuđenja, strašno velikog. Svako malo bi Mlađa izrekla "Oh my God, oh my God, sutra počinje škola!". Dileme svih mogućih vrsta mučile su Potočnicu – kako će se snaći u novom razredu, kako će zapamtiti sve te kabinete i naći pravi u koji mora ući određeni sat, tko će joj predavati pojedine predmete...

I tak. Ponedjeljačko jutro. Budimo samo Mlađu, jer Starija ima nastavu ovaj tjedan popodne. Vani je prohladnih 16 stupanja, prek dana prognoziraju 25-26°. Na majicu kratkih rukava valja nabaciti vesticu. U torbi na leđima pernica, jedna svaštara i knjige samo za hrvatski. Jer je razrednica ujedno i učiteljica hrvatskog. Razrednica naslijeđena od Starije. Koja sreća – obje učiteljice, razrednu za niže i razrednicu za više razrede – naslijedila je od sestre. Iako nisu potpuno istih karaktera, ipak se sestre ne razlikuju previše po odnosu prema obvezama i osjetljivosti na pravdu i nepravdu Kalimero, tak da učiteljice već na osnovi poznavanja Starije mogu pretpostaviti kakva je Mlađa. A kak je Starija bila marljiva Pčelica Maja, savjesna i odlična učenica svih osam razreda, već je raskrčila put Mlađoj koja samo treba nastaviti u istom tonu.

Ujutro pred školom krkljanac. Klasika vezana uz parkiranje auta i iskrcavanje podmlatka iz istih. Parkiralište zakrčeno, netko uvijek iskače iz obrasca ponašanja Ljuti vozač, na koncu neka djeca moraju izaći iz auta na cesti... Ravnatelj pozdravlja učenike, petašima čita sastave razreda i upućuje ih razrednicima. Razrednici vode svoje razrede u učionice, prva tri sata ih upoznaju s novim načinom nastave, diktiraju raspored, izvješćuju o dodijeljenim učiteljima i brojevima kabineta u kojima se odvija nastava pojedinih predmeta. Vode djecu u obilazak škole i pokazuju im gdje je koji kabinet (Starija nije imala takvu priliku na početku petog razreda, ostade joj trauma od lutanja po školi prvi dan i osjećaja izgubljenosti). Dijele se upute, savjeti da se pitaju stariji učenici ili učitelji ukoliko se petaši ne snalaze po hodnicima.

Nakon prva tri sata razrednice, slijedila su još dva sata po novom rasporedu. Raspored je zbunjujući. Nekoliko predmeta se sluša svaki drugi tjedan. Koliko sam razumjela, postoje tri kombinacije predmeta koji se međusobno izmjenjuju, u stilu: utorkom jedan tjedan dva sata glazbenog a drugi tjedan dva sata likovnog, četvrtkom jednom povijest drugi tjedan zemljopis, srijedom svaki drugi tjedan zadnja dva sata informatika. Još kako-tako dok nastava traje normalno. Onda si dijete zapiše kad ima što koji tjedan. Al kad bude neki praznik baš u dan kad se inače događaju takve promjene, e onda će biti belaja jer će trebati poheftati što i kada...

Kad se malo-veliko dijete vratilo iz školice prvi dan, stiglo u euforičnom raspoloženju. Super je zadovoljna, sve joj je bilo lijepo. A pravila takvu frku dan prije...

- 08:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.09.2009., četvrtak

Tasmanijska neman

Naša maca Mimi uskoro će navršiti pet mjeseci. Sad je to već prava mačketina. Uspijeva se popeti na sve i svašta. Odgajamo je pomoću šprucke za cvijeće, negdje sam pročitala da je dovoljno malo vodice da se macu odgovori od nedopoština. Ter je svako malo šprucnemo ako se npr. previše približi ulaznim vratima. Iako zna svako malo, kad netko od nas izlazi ili ulazi, šmugnut kroz noge van, na stubište. Al neće sjuriti skroz do prizemlja, zadovolji se jednim katom i onda šćućuri i čeka da je odnesemo u stan.

Neke velike štete nema od nje. Još. Platila je glavom jedino afrička ljubičica u kupaoni. Iako smo kupili mačju travu (a i u toj mačjoj industriji fakat svačega ima, pa i sjeme mačje trave u plastičnoj posudi, pa se posuda otvori i zalijeva i za par dana nikne travica), životinja ju je samo omirisala i par puta prošla šapicom po vlatima. I onda opet nastavila grickati listove ljubičice. Ter su i travuljaga i ljubičica rekle pa-pa.

Mimi

Mimi

Mimi

Mimi

Mazna, razigrana, znatiželjna, grebava, grizava. Osim osobnog imena koje smo joj prišili, ima i nadimke, ovisno o trenutnom ponašanju. Ponekad je zovemo Tasmanijska neman...

Mimi

- 11:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Dobrodošli!

Prirasli mi srcu

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se