Uspjela sam još jednu kavu popiti s Decy. Hvala njojzi, punoj razumijevanja, što se ranom zorom budila da bi se mogle vidjeti . Vjerujem da će i njoj ostati u lijepom sjećanju ta jutra, uz miris kave i mora i ćaskanje.



Počeo je ATP turnir. Nema zastavica, nema plakata. (Po gradu polijepljeni plakati i izvješene zastave, transparenti, štoli – za Dane antike koji se održavaju slijedeći tjedan.) Nekad su travnjake i parkove krasile velike teniske loptice, raja se slikala pored njih za uspomenu. Nina Badrić je u prošlu subotu održala besplatni koncert na Stella Marisu uoči turnira. Plakati s najavom koncerta polijepljeni su i po kontejnerima, eno ih još uvijek na raskrižju sa semaforima, na ulasku u grad. Al drugih najava neima. Sinoć je bio koncert Natali Dizdar, večeras nastupa sastav Soul Fingers, turnir zatvara koncert Gustafa. Poneko poznato lice zaluta u grad, i to je to. Kao i svake godine – u gradu se i ne osjeti da se par kilometara dalje događa tenis + dnevni i noćni zabavni život. Jedini dodir s turnirom će valjda biti prijenos završnice ATP-a, na video-zidu na Trgu slobode. Bar nešto.



Turistička se struktura promijenila. Došli su Slovenci i Talijani. Ima još ponešto Rusa i Nijemaca. Sve u svemu, upola manje ljudi nego lani. Bar u mojoj ulici. Navečer mir i tišina. Još kad u ponedjeljak nije bilo glazbe iz svakog kafića i slastičarne (kažem – iz svakog – jer je unatoč danu žalosti bilo glazbe po gradu. Jednog sam susjeda upozorila pa je odmah ugasio radio. Ostalima se nisam usudila reći. Da me ne bi netko istamburao, kakvih ljudi sve neima)... Kad mi djeca naiđu u radnju, iščuđavaju se kako ljudi ne odzdravljaju, a kamo li pozdravljaju. Ha, ja sam već oguglala na takav neodgoj. Glasnice me još uvijek služe i nije mi teško pozdraviti možebitne kupce pri ulasku i izlasku. I još uvijek imam volju oprati bar jednom dnevno ulicu pred radnjom, maknuti sve one mrlje od sladoleda, sokova i dreka. Grad je sve zmazaniji, naša ulica nije oprana mjesecima. No, to nimalo ne čudi jer tržnica nije oprana već godinu dana. Svako malo po ulicama i trgićima niknu stupići ili ograde, kako bi se preduhitrio bahatluk vozača koji ostavljaju svoje limene ljubimce gdjegod im padne na pamet. Zalud. Da o parkiranju po zebrama i mjestima za invalide uopće i ne govorimo. Ne samo domaći ljudi, nego hrpa stranaca ostavlja tako aute. Vide da gradom vlada prometna anarhija i debelo to koriste. Nemamo pauka. Prometnu policiju ne vidjeh već odavna u gradu. Možda baš patroliraju kad mene neima. Za vrijeme Ribarskih noći bio je zabranjen ulazak u stari grad autima. A cijela obala bila je krcata automobilima, svih registracija. Džaba rampa na ulasku u stari grad, džaba naredbe gradonačelnika, džaba zabrane... Sve je otišlo u Honduras....