Pjesma o jednoj mladosti

02.06.2009., utorak

Gotovo s kivijem

Moji su starci kupili vinograd prije ohoho godina. Provodili vikende na ranču. Sadili, kosili, plijevili, opkopavali, vezivali, špricali, brali, vino pretakali. Meni vinograd baš i nije značio nešto. Kad bih išla sa starcima, taj dan nije bilo izlaska. Jer se radilo cijeli dan i pospremalo kad bi već pao mrak. Nakon položenog vozačkog ispita, tajo me znao nagovoriti da idem s njima i obećao bi mi da ću ja voziti. E, takva kombinacija mi je već pasala. Da, bilo je i obiteljskih okupljanja, i s radnim i sa slavljeničkim povodom. Pa se roštiljalo i pjevalo i smijalo. Ali se puno, puno više radilo. I kako su godine prolazile, sve su češće starci ostajali čitav vikend u vinogradu, a kad je došlo vrijeme za mirovinu – zalomilo bi se puno više dana. Mami je teško padalo vodili paralelno dva kućanstva. Tajo bi je npr. dovezao u Sisak na jedan dan. Mama je, čim bi stigla u stan, stavljala prati rublje, pripremila ručak za taj dan, počistila stan, pokupila veš i navečer bi se vratili u vinograd. Trebalo je izorganizirati da se ima sve potrebno i u stanu i u vikendici.

Priče o radovima vezanim uz lozu slušala sam na-pol-uha. Jednostavno, nisam bila zemljani tip. A Bik, kao. Moja sestra i šogor već godinama brinu o vinogradu, pomagali su starcima kad god je trebalo. Kad je tajo obolio, briga je postajala sve veća. Tata je bio autoritet što se loze i vina tiče. Mama mu je potpuno držala stranu. Svoje su znanje roditelji sticali desetljećima, što iz usmene predaje okolnih vinogradara što iz knjiga ili priručnika. Mlade, svježe snage u vidu moje sestre i šogora unosile su samo zbrku. Nove tehnologije, nova saznanja, znanstveni dokazi, članci na Internetu, pa čak i savjeti vinogradara iz Dalmacije ili Zagorja – sve je to prijetilo staromodnom načinu uzgajanja vinograda. Sad je sestra potpuno preuzela brigu o vinogradu. Mati se povukla. Fizički. Doći će na ranč jedino ako je sestra pozove. Ali to neće spriječiti moju mater da tu i tamo ubaci kako je trebalo povezati vinograd već prije deset dana. Ili da se ne šprica korov jer tko je vidio da se korov šprica. Primjedbe čujem ja. Ali i moja sestra, kad se mami kao omakne. I onda moja sestra balansira između mame, staromodne, osjetljive i uvredljive (što je sasvim normalno u tim godinama, i to naša mama prizna), i svog muža, koji sve najbolje zna. Nije mojoj seki nimalo lako, znam to. I sigurno joj je iks puta prisjela odluka da preuzme vinograd. Na žalost ili sreću, ne mogu živjeti njen život. Morat će sama sa sobom riješiti dileme i kompromise. Ona će možda reći da sam elegantno napravila izmicaus što se vinograda tiče. Istina je. Ja ne mogu iskreno uživati tamo. I žao mi je što se njeni trenuci uživanja u miru, tišini, zelenilu i pjesmi cvrčaka plaćaju teškim radom, slobodnim vremenom i tonama živaca.

Prčkanje po zemlji i biljkama tek me počelo odnedavna privlačiti. Djeca rastu, sve je više vremena kojeg ne žele provesti s nama. Pak se spustim prek vikenda u svoju oazu. Tijekom tjedna, prolazeći kroz dvorište nekoliko puta dnevno, već isplaniram što bi se moglo raditi. Proteklog smo vikenda dragi i ja povezali bršljan i kivi, poplijevili korov. I dok smo to radili, dogovorili se. Gotovo je s kivijem. U četiri godine uzgajanja imadosmo jednu berbu. Mačke sve požderaše, ništa od plodova ni ove godine. I onda čemu uzgajati, brinuti? Na jesen ćemo ih maknuti. Posaditi ruže il neko drugo cvijeće. A na pergolu staviti mrežu da nas štiti od sunca.


- 17:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Dobrodošli!

Prirasli mi srcu