Muž nedavno dobio od lovaca mrtvo-smrznutog vepra. Sreće i veselja, moš mislit... Nisam se ja nikad družila ni s divljim prascima ni s lovcima, pojma neimam kak se spravlja vepar. Al, plavuša će naučit, potrudit će se. (Ko što sam pred iks godina isto tako morala očerupat i pripremit fazana. Preživjela, očerupala, pojeli.)

Prvo je Najdraži došao sam doma i pokušao raščerečit smrznutu gromadu da je može u manjim paketićima uvalit uopće u zamrzivač. U hlačama i košulji za posao, i s fertunom prek toga, uzeo nesalomljivi stakleni podmetač (dasku za rezanje, jel) i kuhinjsku sjekiru. I krenuo. Pa je u žaru borbe zašpricao cijelu kuhinju smrznutom veprovom krvlju, koja se naravno i otopila po pločicama i podu. Ondak je opalio sjekiricom po samom rubu staklene a nesalomljive daske. E, šiška, nije daska od nesalomljivog stakla baš potpuno nesalomljiva. Mjesto udarca bijaše valjda jedina Ahilova peta daske, ter se navedena rasula u tisuću komadića. A služila nas je vjerno godinama, i još se priča legenda u našoj kući kako je tajo isprobavao nesalomljivu staklenu podlošku bacajući je pred zapanjenom prodavačicom na kameni pod... Razlegao se zastrašujući zvuk cijelom ulicom, još je dugo zvonilo u ušima a staklo se nije razbilo. Pak je zadovoljni i uvjereni muž izvadio lovu i kupio podlošku. Sad imamo vepra a nemamo više nesalomljivo staklo.

...I onda se sjetio mili moj da me zove upomoć. On se oprao i presvukao i otišao na sastanak, a ja napisala na vratima radnje da me nema pol sata. Zamislite prizora koji sam zatekla - kuhinja sva zašpricana od krvi, staklo u tisuću komada, po radnim plohama i ispod kuhinjskih elemenata. Da su mi slučajno pozvonili forenzičari na vrata, uhapsili bi i muža i mene i rekli da smo zaklali pol grada.... Onda sam se razletila po kuhinji i uništila dokaze.

I sad, jel, treba potamaniti tog vepra, komad po komad. Jedan sam dan surfala u potrazi za nekim receptom, za pac i za saft. Onda sam se nakanjivala kad ću krenut u avanturu kuhanja. Pak sam odredila prošli vikend. Kupila sve potrebito, stavila popodne odmrzavat komad divljaka. Sutradan pripremila pac i upacala meso. Piše u receptu da se kuha 3 sata. E da ne bih nedjelju izgubila u nakuhavanju. Tako da sam produžila vrijeme pacanja. Pa sam se konačno nakanila jučer kuhati, u međusmjeni. Da ne pričam o mirisu... a vrijeme teško, pritisak sa svih strana, hoće kiša – neće kiša. A ja spravljam vepar-saft... Otišla popodne na posao, ostavila mužu u amanet da povremeno promiješa i podlije i ugasi kad je gotovo. Stan mirišao na vepra, lovor, slannu, luk, crno vino, majčinu dušicu, klinčić...

E, danas smo ga isprobali. Uz pržene njoke i salatu. Meso mekano, topi se u ustima... Mlađa frknula nosom, promrljavila po tanjuru. Starijoj pasalo, a i gladna bila nakon osam sati nastave, a i obožava pržene njoke. Meni ukusno. Mužu fenomenalno. Et. I to smo isprobali. Ima još nekoliko komada mrtvog vepra u zamrzivaču. Nešto za umak, nešto za pečenku. Pričekat će dok se opet ne nakanim. Naporno je ovo. Danima pripremaš, pojedeš za tili čas.

Rekoh lijepo ja Francu. Kralj je živ, vidjela sam ga. U subotu.

Trebale su nastupati Talijanke koje se valjaju po bazenu s blatom. A nisu. Nego je došao Elvis.





Amerikanac. S plesnom pratnjom simpatičnih Amerikanki.





Osim jedne, koja baš nije bila nešto posebno simpatična. Al je najbolje plesala. Ha, nitko nije savršen.

Amerikanac je verglao i verglao na engleskom i svake prijestupne se sjetio da ga razumije tek možda pet posto publike. Pa bi okrenuo na talijanski. E, tad bi publika živnula. A tek kad je otpjevao "O sole mio"...!

Protekli vikend se u Puli održavala manifestacija 8. Dani antike. U sklopu tih dana, ugostili su Puležani naš umaški muzej i dramsku sekciju Društva Naša djeca. Bijaše to prilika da se Pula upozna s umaškim festivalom antike Sepomaia Viva.





Pored štandova s proizvodima antičkog štiha – muzejsko trgovište, uređena je na Forumu (glavnom gradskom trgu rimske Pule) i igraonica za klince zainteresirane za istraživanje antičkog doba u našim krajevima,



te održana predstava Perzejeve pustolovine. Lani je predstava igrana u Umagu, na stepenicama Vijećnice u Gradskom vrtu. Ambijent pulskog Foruma dao je predstavi poseban čar. Lepršave halje i bose dječje noge u laganoj obući, glazba prilagođena vremenu radnje – izvrsno su se uklopili među stupove Augustova hrama.



Očekivali smo daleko više publike, ali paklena vrućina koja je vladala u to doba (17.30 a pržilo sa svih strana) privukla je nas pedesetak. Neki su se smjestili ispred same "pozornice" a neki ostadoše zaklonjeni tendama obližnjih kafića i slastičarni. Prije i poslije predstave prodefilirale su Forumom tri svadbene povorke, srećom – jedni drugima nisu smetali. Uslikah jednu posebno veselu mladenku, neobično odjevenu.



Nakon predstave, Mlađu ostavismo s glumačkom družinom, oni ostadoše još odgledati gladijatorske borbe u Areni. Vjerujemo da je događaj bio izuzetan, ali je vrijeme bilo baš teško za disati, temperatura se digla preko 30°C i nas troje se pokupismo odmah kući. Zatvorene škure i klima programirana da rashladi stan prije našeg povratka učiniše potkrovlje oazom ugodne svježine.

Obavila sam i kontrolu. Zbog toga sam i išla u Zagreb. Al sam si izorganizirala boravak da mi ta kontrola dođe kao nešto usput. Oboružana nalazima koje je internist tražio naručujući me prije pola godine, provela sam opet u utorak par sati u Klinici.

Nalaz krvi dao je vrijednosti dva markera, CA 15-3 i CEA. Jedan je isti kao prije 6 mjeseci, jedan je značajno manje prisutan u mom tijelu. To je jako dobar znak, i tome sam se i nadala.

Obavila sam prošli tjedan i ultrazvuk dojki, iako to nije bilo traženo. Nije mi bilo potpuno svejedno otići k svom radiologu, jer me zadnji put kad smo se vidjeli poslao na višemjesečno "putovanje". Ali upravo zato što smo dream-team (on sa svojim znanjem i pristupačnošću i povjerenjem koji ulijeva a ja sa svojim redovnim samopregledom, jel), mali tračak neugode je raspršen istog trena kad mi je srdačno prišao i pozdravio me. Saznadoh tada i da sam po svjetskim mjerilima trebala obaviti već tri mamografije. A ja nijednu. Znači, uskoro treba i to riješiti. Ultrazvuk pokazuje da je sve u redu, liječnik mi je pregledao i jetru i područje ispod trbušne maramice, objašnjavajući da se tumor dojke može raširiti na te dijelove tijela. Sve je na svom mjestu i broju i izgleda normalno.

Hormonalne tablete Nolvadex koje koristim već godinu dana pomažu u liječenju i postoperativnom postupku tumora dojke ali imaju i nus-pojave. Što nije ništa neuobičajeno, ko što moja mati koristi tablete za snižavanje tlaka i od njih joj onak "usput" naotiču noge. Osim neugodnih valung-napadaja na koje sam se već privikla, posljedica mog hormonalnog liječenja je zadebljanje stijenki maternice, pri svakom ginekološkom pregledu se ustanovi sve veće. Pa dok ta debljina ne dosegne kritičnu vrijednost – pije se Nolvadex, a ako se prekorači ta vrijednost, treba se javiti u Kliniku da se promijeni hormonalna terapija. Za sad je sve ispod granice.

Sve je donešene nalaze internistica u utorak pregledala, rekla da pokazuju dobre rezultate. I naručila me za pola godine, ukoliko ginekološki nalazi ostanu ispod granice. Pet minuta razgovora i to je to.

Preostalo je spakirati se, pozdraviti se sa sestrom i sjesti na bus. Užareni asfalt ostade za mnom. Prolaskom kroz Karlovac bila sam najveća faca u autobusu. Mahala mi Suncokretica sa svog radnog mjesta, ja odmahivala i slala puse, i sva sam važna bila. Hvala ti, mila, na dočeku!

U smiraj dana dođoh kući svojoj, Potočnicama koje se jednako zaželješe i mene i "normalne" kuhinje, hehe, i mužu svome koji je dva dana držao sve ćoškove.

Nastavak tjedna u revijalnom tonu, s jutarnjim kavama uz more.



Neprocjenjivo.

Zahvaljujući učiteljici koja je pratila Potočnicu na regionalno u Labinu, dobih i tražene informacije. Pa da izvješće bude kompletno: "Regionalna se natjecanja održavaju za četiri područja u Republici Hrvatskoj: Osječku, Riječku, Splitsku i Zagrebačku regiju. Za našu regiju su to 3 županije: Primorsko-goranska, Istarska i Ličko-senjska. Ove je godine iz 4. razreda sudjelovalo 15 učenika Primorsko-goranske županije, 14 učenika Istarske županije i 2 učenika Ličko-senjske županije". Hvala učiteljici, koja je i sličicama dokumentirala taj događaj.



...Što raditi u izbornu nedjelju, u Zagrebu, na 28 Celzijevih? Javit se milima i dragima da sam došla al ne očekivati previše, pogotovo od obiteljskih ljudi. Mislim, iskustvo iz mene progovara. Za Dordoru2 nije uopće frka, s njom mi se lako dogovoriti. Nakon što je draga blogerica obavila svoju građansku dužnost, javila se da je spremna za kavicu sa mnom. Poluprazan grad, rijetki putnici u trajvanima, skoro pa usamljen kralj pred Glavnim kolodvorom, rijetki šetači po parkovima i ulicama. Kako je terasa na Zrinjevcu na kojoj smo lani sjedile – nestala il je bar taj dan bila zatvorena, produžismo šetnju Dora i ja sve do Tkalčićeve. Uvalile se u stolice u hladu i provele tamo neko vrijeme, unatoč nespretno niskim stolovima (skoro pa nisu viši od gležnja, pa se čile ženice moraju svako malo u struku duboko presamitit da bi se domogle kave, ccc). Opušteno druženje trajalo bi još dugo, dugo, znam ja nas, al je valjalo svakoj na svoju stranu krenuti.

Dio popodneva provedoh opet u Tkalči, na druženju s "Talijankom" Mentinom. Stjecajem okolnosti, susjede sa suprotnih strana Jadrana našle se već drugu godinu za redom u isto vrijeme u Zagrebu. I kak sad ne bismo bar jednu kahvu popile?! Nedjelja proletjela, jarina i sparina se produžile duboko u noć, trebalo bi se odmoriti i pripremiti za vađenje krvi al vrućina i drugi krevet i jastuk ne dadoše previše opuštanja. Čak i začuđujuće mirna i neprometna noć u Selskoj ulici s nedjelje na ponedjeljak nije pomogla...

Ponedjeljak osvanuo topao i sunčan. Dok je Umag tog jutra "mjerio" 14, u Zagreb-gradu bijaše nekih 17, meni taman za kratke rukave i laganu vesticu, al ja bijah među bolje i deblje odjevenijim ljud´ma i ženama. Sve neke Japanke, pa Rimljanke pa svašta nešta na bosim nogicama. A po bosim nogicama jošte i naježena kožica. Je, poslije se tempričr digne na tih 28-29 i najradije bi si zgulio kožu al 17 je 17...

Iz poznatog straha i zorta od pikanja, moj izbor za vađenje krvce bijaše i ovaj put laboratorij u Klinici. Jer tamo znaju, i nježni su i blagi. I ponedjeljkom (kad iz mog domaćeg laboratorija izađe najviše ljudi s probušenim žilama i podljevima na pol ruke). Meni moja desna ruka jako draga, a i vrijeme je kratkijeh rukava, ne bih rada da mi se plavnica i podljevnica presijava na suncu svima na vidjelu. Pa tako pregrmih dva sata čekanja na prvom katu Klinike. Pravo prvenstva uvijek imaju pacijenti koji taj dan dolaze na kemoterapiju, i tako i treba biti. Sjediš i čekaš, il stojiš i čekaš, napinješ uši svaki put kad sestra izađe u hodnik, u strahu da ćeš prečuti vlastito prezime među pročitanim kandidatima za pikanje. I dođem konačno na red, i ženskica mi skoro pa bezbolno počne vadit krv. I vadi, i vadi, i tako cijelu minutu i još više. Ko da mi nestalo krvi iz ruke, od straja, jedva mi izvukla kolko treba. Ajd, i to sam riješila. Pak sam se mogla posvetiti planiranju ostatka ponedjeljka.

Koga vidjeh? Bivšu Zgbabu, pa nekad-samo-Demijanovu a sada i Demijanovu i Mikelinu mamu, te više bivšu nego sadašnju Koki – Savršenu prepreku. Svaka mi na svoj način draga, sa svakom sam na poseban način vezana. I trenuci provedeni zajedno raduju i ostavljaju divne uspomene. Htjedoh još ugurati u zagrebački paket još bar pet što sadašnjih što bivših blogera, al ne uspjedoh. Nešto ostaje i za prosinac.

Vidjeh Sisak, obiđoh dio Zagreba. Svaka čast velikim i prevelikim gradovima, meni je stoput ljepše u mom malom primorskom gradiću.

Vikend je započeo međužupanijskim natjecanjem iz matematike za 4. razrede, u Labinu. Mamina mlađa matematičarka u četvrtak je saznala da je natjecanje sutradan! Mislim, znali smo mi da će natjecanje možda biti sredinom svibnja ali ne i sigurno jer je tad isplaniran i štrajk učitelja, jel. Ter je dijete vježbalo zadatke s učiteljicom, a doma tu i tamo. Čemu forsiranje, kad nije ni bilo sigurno hoće li ići ili ne.

Elem. Kako smo do četvrtka sve već bili isplanirali, kako će cijela obitelj u petak poslije školice i ručka sjesti u auto i slovenskim autoputevima i pod zaštitom godišnje vinjete zapaliti u Sisak pa potom u Zagreb, valjalo je pretumbati planove. Jer se labinsko matematičarenje predviđalo od rana jutra do kasnog popodneva. Pak je tajo ujutro ispratio Mlađu i saznao od učiteljice da natjecanje traje do 12 h a da se rezultati očekuju iza 15. Pa je ponosni tata došao po svoju matematičarku u podne u Labin i dovezao je doma. U međuvremenu je i ručak bio spreman, koferi skoro pa spakirani. Valjalo je još provjeriti papirologiju, da ne bih što zaboravila za kontrolu, ostaviti stan u čistom stanju i dovoljno speglane odjeće da moj trojac ima što za odjenuti dva dana.

Taman krenusmo a Mlađu nazove učiteljica, s viješću da je dijete osvojilo 9. mjesto, od ukupno 31 natjecatelja u njenoj kategoriji. Ihaaa!!!! Dobro raspoloženje pratilo nas je cijelim putem. Usput smo i posložili kockice vezane uz ta matematička natjecanja. Naime, za niže razrede osnovne škole nema državnog natjecanja nego je najviša kategorija međužupanijsko, štono bi se reklo – regionalno natjecanje. Prem tome, Potočnica četvrtarica je 9. u svojoj regiji. Još da uspijem negdje saznati što sve spada u tu regiju. Izgubih oči sad tražeći po internetu, još nis našla.

I tak, petak veseo i radostan bio. Cesta suha, promet rijedak, zelenila uokolo ko u priči. Labuda nahranili u Otočcu na Krki. Proždrljiva živina ćopila Stariju za prst dok ga je hranila perecima, sram ga bilo.






U Sisku obišli muževe starce, prespavali kod moje mame. Predgrađe se zazelenilo od trave i drveća,



čak ni smrdilo nije kao obično, iako bijaše toplo i sparno. Par sati ovdje, par sati ondje, vidjeli, bili viđeni. I u subotu pokupili svoje prnje i otišli u Zagreb.




V Zabregu smo pozvani pogledati jedan stan u novogradnji na Laništu. Lijepa zgrada,



lijep okoliš,





u daljini se ponosito uzdiže Arena.



Grad se širi, niču nova naselja, mijenja se izgled metropole. Ovaj dio grada će navodno postati fensi-šmensi centar izvan centra. Mašala. Tko može i želi, nek si kupuje stan ovdje. Gdje je lani kvadrat cijenjen na 1900 ojra. Da o 20- ili 30-godišnjim kreditima i kamatama i otplatama i kupovini namještaja i sveg pribora i alata za živjeti ne govorim... Sretan onaj koji ima osiguran krov nad glavom.

Prošireno-obiteljsko druženje i ljudovanje kod moje seke trajalo do nedjelje ujutro. Ispratismo tada moj trojac, vratiše se kući Potočnice sa svojim tajom. Neki na pripremu za školicu, neki na glasovanje.

Jutros slušam Titove govore. Odjekuju mojom ulicom. Vlasnik obližnjeg kafića "Tito", sekretar centralnog komiteta KPH u osnivanju, odvrnuo zvučnike do daske. Budući sekretar buduće partije jutros paradirao gradom u svom prastarom mercedesu, okićenom zastavama. Povod svemu ovome? Danas u 12.44 iz kafića kreće Titova štafeta . Pa odlazi u Novigrad, Brtoniglu, Buje, Buzet, Rijeku, Kumrovec, Beograd. 25. svibnja ispred Kuće cvijeća u podne trebale bi stići štafete iz svih republika bivše Jugoslavije...

Bježim iz grada glavom bez obzira. Odoh. Preskočit ću čak i izbore. Čeka me nova kontrola u Klinici. Usput ću posjetiti rodbinu, popiti koju blogersku kavicu. Adio, mili moji! Čitamo se u srijedu.

Umag je protekli vikend ugostio tisuće bajkera (spominje se čak 12 tisuća!). Najviše do sada. Pogodovalo im je lijepo vrijeme, nakon tolikih kišnih susreta. Svi kafići u gradu i okolnim turističkim naseljima bijahu okupirani bajkerima. U subotu su se naslikavali na Novoj obali, kak je u zadnje vrijeme jako moderno i in stvarati milenijske fotke, tak su i bajkeri pozirali za jednu milenijsku. Gdje god pogledaš – motori, kožna odijela ili prsluci, kacige (što obične, što ocrtane, što s ušnim ili repnim dodacima). Bijaše i gospode na snažnim al tihim makinama, čitavih obitelji na cestovnim krstaricama, ali i nadobudnih preglasnih motorista.












Graja, turiranje, glasni rock iz zvučnika kafića – ništa to nije smetalo da se popije jedna blogerska kavica u Tondu. Jest da su glasnice bile na granici stradavanja, al se nismo dali. Poslije smo s Goldyjem prošetali gradom, pokazali mu crkvu i pred crkvom trg nalik na autobusni kolodvor (sam je čovjek donio takav zaključak, nis´ ja ništa suflirala). Onda prođosmo uz ribarske barke, prokomentirasmo nezaštićene rupe-šahte na rivi,



kablove nepoznate namjene koji vire iz kamena, ribarski gat koji je trebao biti svečano otvoren za Crofish (pa nije, al to ne smeta neke da se parkiraju tamo). Bijasmo i na ribarskom sajmu. Ispred šatora Crofisha, nađosmo stvarčicu koju intenzivno tražimo već duže vrijeme. Na jednoj izložbi meda, Starija je vidjela dozator za med. Zgodna stvarčica, ne moraš odvrtati poklopac staklenke s medom, ne ulijepiš se i med elegantno uliješ u žličicu. Pokušali smo naći makar staklenu posudu za tekući sapun, ali potraga nije dala rezultata. Do subote. Na štandu s domaćim medom kupismo! I nije pretjerano skupo - 55 kuna.

Posljednja dva-tri tjedna svako malo naiđemo u dvorištu na ovakav prizor - odlomljena grana kivija:



Mačke, bar ove koje nas okružuju, obožavaju mlade izdanke kivija. Lani je naš Žućko (sad već pet mjeseci nestali dvorišni mačak) skoro dobio izgon iz dvorišta jer je uništavao grančice i pupove kivija u tolikoj mjeri da na kraju voćka nije dala ploda. Slomljene grančice otužno visjele s visina



ili bismo ih skupljali po podu. Ograđivali smo drvca i pergolu, stavljali mrežu između kivija i kamenog zida, gel protiv mačaka. Džaba. Spretni mačak uvijek je našao put do slasnog ugriza. Žućka više nema u dvorištu ali kivi grickaju neke druge mačke. Osilila se mačad i mi i dalje imamo problema. Jučer nam je susjeda otkrila štos kojim se služe te kivi-mačke. Popnu se na stol ispod pergole,



skoče



i ulove granu kivija. Pa ak pukne, padnu zajedno s njom. A ak ne pukne, dočekaju se mačketine na noge a naš kivi dobije još jednu traumatiziranu granu. Slijedeći korak – pričvršćivanje mreže na pergolu ispod kivija. Pa kom kivi a kome uzaludno skakanje po dvorišnom stolu.

Ima li nade za financijski preporod? Bilo obiteljskog budžeta, bilo privatnog poduzetništva. Čisto sumnjam...

Kupila sam i pročitala knjigu "Financijski preporod". Otkupnina: 271,80 kn. Ništa nije besplatno, naravno. Ak se tip i oporavio i obogatio, svejedno naplaćuje znanje skupljeno tijekom proteklih godina.

Ima li što novoga, nešto što nismo znali? Pa sad, vrlo malo. Jer. Sad nabacujem, nabrajam savjete što iz knjige što s audio-kompakt-diskova. Vodu zatvaramo prilikom pranja zuba. Svo četvero. To nam je onak, normalno. Mogli bismo nabaviti pročišćivač vode, to da. Umjesto da kupujemo vodu (a ne pijemo vodu iz pipe već ohoho. Jako je tvrda, puno tvrđa nego zagrebačka ili sisačka.). Šparne ilitiga štedne žarulje koristimo tamo gdje je moguće.

Vodim mjesečnu evidenciju prihoda i rashoda, to mi knjiga nije trebala reći. Smrznem se svaki mjesec kad vidim koliki su izdaci. Plaćamo opomene, hitne račune, kartice, ono što nam mogu isključiti. Ostalo čeka bolje dane. Ili opomenu.

Krediti? Nikako se iskobeljati. Godinama smo svaki istekli kredit zamjenjivali novim. Ajd, uskoro jedan istječe i nećemo ga nadomjestiti drugim. Jeeee! Lijepo je savjetovati kako se treba isplatiti kredit što prije i osloboditi gotovina. Kako to može učiniti obitelj koja jedva sastavlja kraj s krajem i troši daleko više od vlastitih prihoda?! Što ako samo jedan član obitelji radi, npr. u Tisku gdje su plaće cirka oko 2,500 kn?! Treba izmajmunirati i stvoriti novac za hranu, režije i kredite. Dobro, kod mene nije baš tako crna situacija. Sretna sam što muž ima redovitu plaću. I što se može preživjeti, uz svesrdnu pomoć minusa i kartica. Je, kamate su stravične i za minuse i za kartice, i treba se tog vraga što prije riješiti. Kad se skuca neka lova. Do sada je svaki izvanredni prihod samo popunjavao rupe. Privatni poduzetnici znaju o čemu govorim – ako imaš porodično poduzeće, najčešće prelijevaš iz obiteljskog budžeta na žiro-račun firme. Pozajmljuješ si da bi platio zakupninu, pozajmljuješ da bi namirio državu. (O državi bolje i ne pričati. Kako ti lako i s veseljem zasjednu i blokiraju račun, a koliko muke ježeve treba da dobiješ npr. povrat poreza... I čekajući ga, već ga unaprijed triput potrošiš. I još se veseliš ko malo dijete kad ga dobiješ, čak imaš osjećaj da ti netko nešto poklanja iako je riječ o tvom novcu.) Ako još k tome budućnost djelatnosti koju obavljaš vodi u lagano ali neminovno gašenje, nema ni onog svjetla na kraju tunela. Džabe što voliš posao koji radiš. Glumiš Tonkicu Palonkicu i djeci pričaš kako je "u životu važno" da imaš posao koji voliš i od kojeg možeš pristojno živjeti. Da je sreća u životu imati posao na koji odlaziš svako jutro s osmijehom na licu. Umjesto da dijete usmjeriš u keramičara ili vodoinstalatera ili nekog drugog majstora koji ti za "dobar dan" i detekciju kvara naplati 200-300 kn. (Nda, i posao javnog bilježnika je slično plodonosan al se za njega treba dobro i dugo iškolovati.)

Ev, upravo popričah s poznanikom, bivšim vlasnikom jedne radio postaje. Prodao poduzeće, riješio se belaja, vratio mu se osmijeh na lice, stekao čovjek mir. I čuva zdravlje za stare dane. No, i to rješenje ima svojih pluseva i minuseva. Treba steći mirovinu. Naći posao u zrelim godinama. Kad radije prodaješ pamet mlađima nego si spreman učiti nove vještine. Jest da pri zapošljavanju u "tuđem" poduzeću ne moraš razbijati glavu bilancama i doprinosima i porezima i rokovima predaje dokumenata, ali s druge strane radiš kad i koliko ti gazda odredi. Nema zatvaranja radnje da otrčiš djetetu skuhati čaj, platiš račune u Fini. Ili odeš doktoru u Poreč ili u šoping u Trst... Uf. Zastranila ja. Do stoljeća sedmog.

Što još priča priručnik za bolje financijsko sutra? Nemoj leasing. Gotovo, kasno Marko... Onda – nemoj na rate, radije skupi gotovinu pa sve plati. Je, al kad ti crkne hladnjak ili perilica ili štoveć a nemaš gotovinu??? Treba čekati nekoliko mjeseci da si skupiš gotovinu, odvajajući od usta pa tek onda zamijeniš crknutu tehniku za novu? Moš mislit. Trebalo bi prvom prilikom uštedjeti oko 5 tisućica, za hitne slučajeve. Nema šamse. Mlađoj trebaju nove traperice, odgađamo kupovinu sve dok nije spala na jedne jedine. Sad je to hitni slučaj. Možda slijedeći mjesec možemo odvojiti dio novčića na stranu za početak te hitne štednje. Ili je vjerojatnije da nećemo moći. Trebat će opet nešto kupiti.

Nemoj životno osiguranje sa štednom komponentom, nego policu životnog osiguranja bez štednje, "riziko"-policu. "Bit životnog osiguranja jest obitelji koju uzdržavate zamijeniti gubitak prihoda nastao vašom smrću....životno osiguranje ime i te kako smisla dok ste mlađi, nemate mnogo ušteđevine i investicija te imate djecu koja se još školuju pa nisu sposobna sama zarađivati za život." Neimam životno osiguranje. Muž ima. On, uostalom, i uzdržava našu obitelj.

Smanji potrošnju ili povećaj prihod. Je, malo sutra. Vanjske kave su smanjene na minimalac (tog se neću potpuno odreći, a ne), kupujemo jedne novine radnim danom, nedjeljom jok (dobro, i tu se još može uštedjeti, ionako imamo internet i možemo vijesti pročitati na webu). Uspijevamo poplaćati i mažoretkinje, i dramsku, i rukomet, i marendu, i izlete. Curke su toliko skromne da je ovo fakat minimum minimuma.

I, gdje smo? U Hondurasu. Čekamo bolje sutra. Imamo planove, imamo ideje. Nije prvi put da smo u krizi. I ova kriza će nas opet ojačati. Iako veze i brakovi hoće puknut najviše zbog novca i odgoja djece.

Svibanj u Umagu krcat zbivanjima. I svašta se preklapa i treba isplanirati i iskombinirati "gdje i kada". Npr. ovaj vikend se održava Cro fish, CACIB i moto susret. Meni još važnije – na sportske igre u selo moje malo stiže Goldy. Nakon dvije godine, eto prilike za novi susret. Tko zna, možda još netko od poznatih i dragih stiže (jer počinje sezona radničkih sportskih igara). Ter ću dobro očistiti naočale kako ne bih propustila koje poznato lice dok prolazim gradom ili šećem po Stella Marisu ili Katoru.

Dakle, svibanjska zbivanja u Umagu:

06.05. - Prezentacija muzejskih suvenira: Umaška i Buzetska naušnica, galerija Arheotrade, Trg slobode

06.05. - Međunarodni slastičarski kup: Zlatni kažun, Trg slobode (Udruga kuhara Istarske županije izradit će kolač duljine 120 m koji će se prodavati po promotivnim cijenama. Sva prikupljena sredstva donirat će se u humanitarne svrhe.)

08. 05. - Vrtuljak prijateljstva, Trg slobode (Dječji vrtić ''Girotondo'' iz Umaga organizator je 7. Vrtuljka prijateljstva na kojem će sudjelovati 300 mališana iz slovenskih i hrvatskih talijanskih vrtića.)

08.-10.05. - Moto susret: Staaari rokeri, Sol Stella Maris

08.-10.05. - 4. Cro fish, Nova obala (Međunarodni sajam ribarstva i ribarske opreme)

09.05. - Državno natjecanje mladeži Crvenog križa Hrvatske

09.-10.05. - Međunarodna izložba pasa: CACIB, TN Sol Stella Maris

10.05. - Natjecanje u udičarenju: Kup 6. svibnja, Umag

10.05. - Međunarodno natjecanje u športskom ribolovu iz brodice, Umag

11. 05. - 20. Umaški polumaraton: Rivijera 2009, Umag

22.05. - Susret klapa ''Sv.Pelegrin'', POU ''Ante Babić''

23.05. - Koncert povodom proslave zaštitnika Grada sv. Pelegrina, Župna crkva

24.05. - Dan otvorenih podruma clustera Umag-Novigrad na Vinskoj cesti Bujštine, Svjetski Dan vina

25.05.-01.06. - Europsko TAEKWON-DO prvenstvo, dvorana OŠ ''Marije i Line'' (najveći sportski spektakl ove godine u Hravatskoj nakon svjetskog rukometnog prvenstva)

25.05.-15.06. - Hidroarheološka istraživanja u Katoru - antička Sepomaja, Muzej grada Umaga

27.-30.05. - 10. međunarodni književno-znanstveni skup „Forum Tomizza“, Umag

27.-29.05. - 57. Međunarodni nogometni turnir: Kvarnerska rivijera, Umag

28.05.-02.06. - 48. Europa Rally, Kamp Park Umag, Karigador (Najveće okupljanje kampista Europe, sportski susreti, zabavni program)

30.05. - Jedriličarska regata: Memorijal Nerio Vok, Umaški akvatorij

31.05. - 10. Međunarodni šahovski turnir: Sv.Pelegrin, Umag

Produženi vikend protekao u totalno prevrtljivom vremenu. Temperatura varirala od 14 do 23°C, izmjenjivala se sunčana s kišnim razdobljima. Hodalo se i u debelim vjetrovkama i u majicama bez rukava, iznijele se van i japanke i čizme. Ovisno kako tko podnosi ove proljetne promjene...

Četvrtak popodne i noć na petak je Mlađa provela kod frendice. Stariju nismo očekivali prije kasnih noćnih sati ter smo muž i ja odlučili malo posrediti radnju. Na par mjesta izbija vlaga pa je valjalo postrugati nabubrenu farbu i pogletati. Nedavno smo oprali naš dio fasade, koji se zazelenio od algi. Već tri godine na zgradi nedostaje cijev za odvod kiše iz žlijeba, tako da sva oborinska voda direkt pada na vanjsku jedinicu klime i tako zalijeva fasadu. Pa se skuplja flora i nagrđuje izgled zgrade. Srećom da ne treba neki veći zahvat u i na radnji, osim djelomičnog krečenja...

Kasno navečer skupila se hrpa roditelja na parkiralištu autobusnog kolodvora. Stigli mali maturanti. Pomalo smrznuti, pomalo neispavani. Starija je htjela još satima nakon dolaska kući pričati o putu ali smo je ipak uspjeli nakon ponoći strpati u krpe. Dobili smo strogu zabranu buđenja putnice, i toga smo se držali. Tako je Mlađa sutradan ujutro stigla kući, ručala, spakirala se i otišla na turnir u minirukometu a da se sestre nisu ni vidjele.

Dok se Starija odmarala od puta i svako malo prisjećala nekog detalja s maturalca, tajo i ja smo provodili suho vrijeme ili u dvorištu ili na biciklima ili u šetnji. Grad bijaše krcat, najviše Slovencima. Terase pune, iz restorana zamirišala riba, slastičari imali pune ruke posla.

Tijekom subote je Mlađa javila da je njena ekipa pobijedila na novogradiškom turniru! Stigla je kući taman u vrijeme proglašenja pobjednika Zvijezde pjevaju. Zajedno smo odgledali te posljednje minute, poslušali kratko rukometno izvješće i umorna se sportašica svalila u krevetac. Blaženi produženi vikend pa se i ona stigla naspavati u nedjelju. I nekako je priprema za novi radni tjedan bila opuštenija i lakša...

Jutros Starija pita mora li ići u školu. Nije je bilo deset dana na nastavi. Eh... valja odraditi još tih mjesec i nešto sitnog. Ostaju uspomene s maturalca, stotine digitalnih fotografija, poneka razglednica, sitni suvenir. Sigurno će se danima prepričavati zgode s puta. I zaboraviti smrzavanje i ružno vrijeme koje ih je pratilo svih pet dana.

... i eto nam već svibnja. Jedva čekam lipanj. I u njemu tri blagdana upakirana u jedan produženi vikend i jedan slobodan tjedan (ako poslodavci dopuste). Pa će opet biti turista. I sezona može početi.

Prošle su 22 godine otkako je umrla moja cimerica Kaja. Katica Hrgović. Lani, dvije godine nakon mog posta o Kaji u komentarima se našao ovaj:

"Evo, nakon svih tih godina ponovno se budi uspomena na moju školsku prijateljicu Katicu. Da mi je netko rekao da ce me ovako ganuti bilo sta danas ne bih vjerovao. Izuzetna osoba, skromna i samozatajna...lijepa i pametna. I da,voljela je Ranka, Rantu beskrajno. Tuzno je zavrsilo nazalost. Ima sestru Kaja i majka je ziva. Njezin je spomenik jedan od ljepših na Antunovačkom groblju, od bijelog mramora sa otvorenom knjigom koja je ostala neprocitana. Ne znam hoce li vlasnik bloga ovo procitati ali evo, poznavao sam Kaju pa me ponovno zapeklo u srcu (damir 15.06.2008. 13:56)"

Hvala Damiru što mi se javio. Dokle god ima nas koji je se sjećamo, Kaja je među nama. Počivala u miru!