Muž nedavno dobio od lovaca mrtvo-smrznutog vepra. Sreće i veselja, moš mislit... Nisam se ja nikad družila ni s divljim prascima ni s lovcima, pojma neimam kak se spravlja vepar. Al, plavuša će naučit, potrudit će se. (Ko što sam pred iks godina isto tako morala očerupat i pripremit fazana. Preživjela, očerupala, pojeli.)

Prvo je Najdraži došao sam doma i pokušao raščerečit smrznutu gromadu da je može u manjim paketićima uvalit uopće u zamrzivač. U hlačama i košulji za posao, i s fertunom prek toga, uzeo nesalomljivi stakleni podmetač (dasku za rezanje, jel) i kuhinjsku sjekiru. I krenuo. Pa je u žaru borbe zašpricao cijelu kuhinju smrznutom veprovom krvlju, koja se naravno i otopila po pločicama i podu. Ondak je opalio sjekiricom po samom rubu staklene a nesalomljive daske. E, šiška, nije daska od nesalomljivog stakla baš potpuno nesalomljiva. Mjesto udarca bijaše valjda jedina Ahilova peta daske, ter se navedena rasula u tisuću komadića. A služila nas je vjerno godinama, i još se priča legenda u našoj kući kako je tajo isprobavao nesalomljivu staklenu podlošku bacajući je pred zapanjenom prodavačicom na kameni pod... Razlegao se zastrašujući zvuk cijelom ulicom, još je dugo zvonilo u ušima a staklo se nije razbilo. Pak je zadovoljni i uvjereni muž izvadio lovu i kupio podlošku. Sad imamo vepra a nemamo više nesalomljivo staklo.

...I onda se sjetio mili moj da me zove upomoć. On se oprao i presvukao i otišao na sastanak, a ja napisala na vratima radnje da me nema pol sata. Zamislite prizora koji sam zatekla - kuhinja sva zašpricana od krvi, staklo u tisuću komada, po radnim plohama i ispod kuhinjskih elemenata. Da su mi slučajno pozvonili forenzičari na vrata, uhapsili bi i muža i mene i rekli da smo zaklali pol grada.... Onda sam se razletila po kuhinji i uništila dokaze.

I sad, jel, treba potamaniti tog vepra, komad po komad. Jedan sam dan surfala u potrazi za nekim receptom, za pac i za saft. Onda sam se nakanjivala kad ću krenut u avanturu kuhanja. Pak sam odredila prošli vikend. Kupila sve potrebito, stavila popodne odmrzavat komad divljaka. Sutradan pripremila pac i upacala meso. Piše u receptu da se kuha 3 sata. E da ne bih nedjelju izgubila u nakuhavanju. Tako da sam produžila vrijeme pacanja. Pa sam se konačno nakanila jučer kuhati, u međusmjeni. Da ne pričam o mirisu... a vrijeme teško, pritisak sa svih strana, hoće kiša – neće kiša. A ja spravljam vepar-saft... Otišla popodne na posao, ostavila mužu u amanet da povremeno promiješa i podlije i ugasi kad je gotovo. Stan mirišao na vepra, lovor, slannu, luk, crno vino, majčinu dušicu, klinčić...

E, danas smo ga isprobali. Uz pržene njoke i salatu. Meso mekano, topi se u ustima... Mlađa frknula nosom, promrljavila po tanjuru. Starijoj pasalo, a i gladna bila nakon osam sati nastave, a i obožava pržene njoke. Meni ukusno. Mužu fenomenalno. Et. I to smo isprobali. Ima još nekoliko komada mrtvog vepra u zamrzivaču. Nešto za umak, nešto za pečenku. Pričekat će dok se opet ne nakanim. Naporno je ovo. Danima pripremaš, pojedeš za tili čas.