Ima li nade za financijski preporod? Bilo obiteljskog budžeta, bilo privatnog poduzetništva. Čisto sumnjam...

Kupila sam i pročitala knjigu "Financijski preporod". Otkupnina: 271,80 kn. Ništa nije besplatno, naravno. Ak se tip i oporavio i obogatio, svejedno naplaćuje znanje skupljeno tijekom proteklih godina.

Ima li što novoga, nešto što nismo znali? Pa sad, vrlo malo. Jer. Sad nabacujem, nabrajam savjete što iz knjige što s audio-kompakt-diskova. Vodu zatvaramo prilikom pranja zuba. Svo četvero. To nam je onak, normalno. Mogli bismo nabaviti pročišćivač vode, to da. Umjesto da kupujemo vodu (a ne pijemo vodu iz pipe već ohoho. Jako je tvrda, puno tvrđa nego zagrebačka ili sisačka.). Šparne ilitiga štedne žarulje koristimo tamo gdje je moguće.

Vodim mjesečnu evidenciju prihoda i rashoda, to mi knjiga nije trebala reći. Smrznem se svaki mjesec kad vidim koliki su izdaci. Plaćamo opomene, hitne račune, kartice, ono što nam mogu isključiti. Ostalo čeka bolje dane. Ili opomenu.

Krediti? Nikako se iskobeljati. Godinama smo svaki istekli kredit zamjenjivali novim. Ajd, uskoro jedan istječe i nećemo ga nadomjestiti drugim. Jeeee! Lijepo je savjetovati kako se treba isplatiti kredit što prije i osloboditi gotovina. Kako to može učiniti obitelj koja jedva sastavlja kraj s krajem i troši daleko više od vlastitih prihoda?! Što ako samo jedan član obitelji radi, npr. u Tisku gdje su plaće cirka oko 2,500 kn?! Treba izmajmunirati i stvoriti novac za hranu, režije i kredite. Dobro, kod mene nije baš tako crna situacija. Sretna sam što muž ima redovitu plaću. I što se može preživjeti, uz svesrdnu pomoć minusa i kartica. Je, kamate su stravične i za minuse i za kartice, i treba se tog vraga što prije riješiti. Kad se skuca neka lova. Do sada je svaki izvanredni prihod samo popunjavao rupe. Privatni poduzetnici znaju o čemu govorim – ako imaš porodično poduzeće, najčešće prelijevaš iz obiteljskog budžeta na žiro-račun firme. Pozajmljuješ si da bi platio zakupninu, pozajmljuješ da bi namirio državu. (O državi bolje i ne pričati. Kako ti lako i s veseljem zasjednu i blokiraju račun, a koliko muke ježeve treba da dobiješ npr. povrat poreza... I čekajući ga, već ga unaprijed triput potrošiš. I još se veseliš ko malo dijete kad ga dobiješ, čak imaš osjećaj da ti netko nešto poklanja iako je riječ o tvom novcu.) Ako još k tome budućnost djelatnosti koju obavljaš vodi u lagano ali neminovno gašenje, nema ni onog svjetla na kraju tunela. Džabe što voliš posao koji radiš. Glumiš Tonkicu Palonkicu i djeci pričaš kako je "u životu važno" da imaš posao koji voliš i od kojeg možeš pristojno živjeti. Da je sreća u životu imati posao na koji odlaziš svako jutro s osmijehom na licu. Umjesto da dijete usmjeriš u keramičara ili vodoinstalatera ili nekog drugog majstora koji ti za "dobar dan" i detekciju kvara naplati 200-300 kn. (Nda, i posao javnog bilježnika je slično plodonosan al se za njega treba dobro i dugo iškolovati.)

Ev, upravo popričah s poznanikom, bivšim vlasnikom jedne radio postaje. Prodao poduzeće, riješio se belaja, vratio mu se osmijeh na lice, stekao čovjek mir. I čuva zdravlje za stare dane. No, i to rješenje ima svojih pluseva i minuseva. Treba steći mirovinu. Naći posao u zrelim godinama. Kad radije prodaješ pamet mlađima nego si spreman učiti nove vještine. Jest da pri zapošljavanju u "tuđem" poduzeću ne moraš razbijati glavu bilancama i doprinosima i porezima i rokovima predaje dokumenata, ali s druge strane radiš kad i koliko ti gazda odredi. Nema zatvaranja radnje da otrčiš djetetu skuhati čaj, platiš račune u Fini. Ili odeš doktoru u Poreč ili u šoping u Trst... Uf. Zastranila ja. Do stoljeća sedmog.

Što još priča priručnik za bolje financijsko sutra? Nemoj leasing. Gotovo, kasno Marko... Onda – nemoj na rate, radije skupi gotovinu pa sve plati. Je, al kad ti crkne hladnjak ili perilica ili štoveć a nemaš gotovinu??? Treba čekati nekoliko mjeseci da si skupiš gotovinu, odvajajući od usta pa tek onda zamijeniš crknutu tehniku za novu? Moš mislit. Trebalo bi prvom prilikom uštedjeti oko 5 tisućica, za hitne slučajeve. Nema šamse. Mlađoj trebaju nove traperice, odgađamo kupovinu sve dok nije spala na jedne jedine. Sad je to hitni slučaj. Možda slijedeći mjesec možemo odvojiti dio novčića na stranu za početak te hitne štednje. Ili je vjerojatnije da nećemo moći. Trebat će opet nešto kupiti.

Nemoj životno osiguranje sa štednom komponentom, nego policu životnog osiguranja bez štednje, "riziko"-policu. "Bit životnog osiguranja jest obitelji koju uzdržavate zamijeniti gubitak prihoda nastao vašom smrću....životno osiguranje ime i te kako smisla dok ste mlađi, nemate mnogo ušteđevine i investicija te imate djecu koja se još školuju pa nisu sposobna sama zarađivati za život." Neimam životno osiguranje. Muž ima. On, uostalom, i uzdržava našu obitelj.

Smanji potrošnju ili povećaj prihod. Je, malo sutra. Vanjske kave su smanjene na minimalac (tog se neću potpuno odreći, a ne), kupujemo jedne novine radnim danom, nedjeljom jok (dobro, i tu se još može uštedjeti, ionako imamo internet i možemo vijesti pročitati na webu). Uspijevamo poplaćati i mažoretkinje, i dramsku, i rukomet, i marendu, i izlete. Curke su toliko skromne da je ovo fakat minimum minimuma.

I, gdje smo? U Hondurasu. Čekamo bolje sutra. Imamo planove, imamo ideje. Nije prvi put da smo u krizi. I ova kriza će nas opet ojačati. Iako veze i brakovi hoće puknut najviše zbog novca i odgoja djece.