Danas moja Velika navršava 14 godina. Koliko puno a koliko malo... Kad sazrije, vjerujem da će iz djetinjstva imati pregršt lijepih uspomena. Svi vi koji imate djecu znate koliko je teško odgajati sretno i uspješno dijete. Bojiš se da ga ne zagušiš vlastitom ljubavlju i brigom, s druge strane pokušavaš ga usmjeriti, naučiti disciplini, usaditi mu prave vrijednosti. Katkad - nažalost čak i često - poštenje i pristojnost ne donose rezultate jer se svijet oko nas dobrano pokvario i iskrivio. I onda, na tren al samo na tren, pomisliš da bi djetetu više pomogao da ga naučiš pronicljivosti, iskorištavanju prilika i ljudi, prevari, bezobzirnosti. Ali, dokle god ima ljudi koji prepoznaju i cijene i vrednuju plemenite osobine, ima nade u svijet. I mlade.

Što će Velika postati kad sazrije, čime će se baviti, hoće li biti sretna, poštivana i nagrađivana - ne znam. Mi smo je mazili i pazili i poticali. Njen svijet sve više određuju i vrednuju njeni prijatelji i okolina. Ptič ima krila, stasao je za let. Prvo kratki pokušaji koji uvijek završe povratkom. A onda i odlazak iz gnijezda. Tajo i ja ćemo uvijek biti spremni pomoći i usmjeriti. Ali će proći neko vrijeme dok ona to ne prihvati.

Uspomene na dane prije 14 godina nosim u sebi. Dok mi ne ispare iz glave. Sad bolje da prestanem. Da ne padnem u sevdah.

Sretan rođendan, mamina velika Potočnice!

Najavljenu nedjeljnu kišu u našim krajevima (koja se ipak nije dogodila) odlučili smo izbjeći odlaskom na snijeg. Tradicionalno, oko rođendana Starije, odlazimo u Kranjsku Goru. Jer je tamo najbolja pizza koju je Velika ikad jela. Spojimo pizzu sa skijanjem i klizanjem, provedemo popodne na svježem planinskom zraku i dopunimo baterije pri kraju zime. Tako je bilo i ovaj put. Jest da su cure njurgale zbog ranijeg buđenja u nedjelju, nije im se baš nešto strašno jako dalo skijati al ajd. Skije na krov, skijaške hlače, pancerice i klizaljke u gepek, čaj i sendviči u naprtnjaču i zapalismo ujutro na put. Malo više od dva sata vožnje, s jednim stajanjem, i nađosmo se na metar snijega. Vrijeme poluoblačno, hladno. Na zaleđenom parkiralištu jedva nađosmo mjesto. Presvukli se, uprtili opremu i svako na svoju stranu. Otklizala sam partiju , poslije prošetala gradićem.









Zapazih promjene – neke zgrade su srušene, neke nove se grade, neke apartmanske zgrade su prazne i na prodaju. Neke trgovine zatvorene, neke se preorijentirale i sada nude prodaju nekretnina.

Nakon šetnje se našla na čaj-pauzi sa svojima. Do ručka još nekoliko spustova Mlađe i njenog taje, presvlačenje u civilke i odlazak na pizzu. Zgrada u kojoj je bila pizzerija Papa Joe je ispražnjena, vjerojatno spremna za rušenje, a na vratima obavijest o novoj adresi. Gozd Martuljek, na putu prema natrag. Pizza odlična, kao i svaki put. Nakon okrijepe povratak na more, gdje nas je dočekalo sunce na zalasku.



Planinski zrak me dobrano omamio, te sam večeri prva otišla u krpe...

Ponedjeljak je bio izuzetno važan dan za Mrvicu. Županijsko natjecanje iz matematike, u Poreču. Provela je tamo cijeli dan, oduševljena dočekom, stekla nova prijateljstva, obišla Eufrazijevu baziliku (hvalevrijedan potez domaćina koji su se potrudili pružiti natjecateljima mogućnost upoznavanja grada u slobodno vrijeme) i isti dan doznala rezultate. Četvrto mjesto, iha!!!! Eto motiva za sva slijedeća natjecanja.

Ove su se godine velike maškare predstavile u jednom od najboljih izdanja. Nije bilo špricanja publike raznim tekućim proizvodima, maškare nisu uletavale među gledatelje i zapetljavale im vezice na cipelama, nisu strašile djecu. Bilo je neizbježnih muškaraca koji su navlačili ženske kiklje i poderane mrežaste čarape, ali su i oni bili ukomponirani u veću grupu i nisu kvarili opći dojam.

Nakon turiranja i paljenja guma na motorima pripadnika kluba Staaari rockeri, gradom su prodefilirale maskirane grupe. S međurazmacima od parsto metara. Pa se povorka vucarala više od dva sata. Bijaše trinaest maskiranih grupa, ukupno 730 maškara.

Hippy komuna Murine:






Grozdovi i boce iz Brtonigle (prvo mjesto):




Odlična grupa Let 3, umaški veseljaci:




Škoti sa svojom Nessie (drugo mjesto), Buje:




Mravi i cvrčci na privremenim izborima, udruga Gaia Umag:




Petrovius – Petrovija (treće mjesto):










Las Vegas iz Savudrije (treće mjesto):









Meni najdojmljiviji detalj:

Ove godine prvi je put u povijesti umaškog karnevala izabrana kraljica karnevala. Izbor je održan prije desetak dana.





Prva kraljica umaškog karnevala s meštrom ceremonije preuzela je prošli tjedan ključ grada od gradonačelnika i predvodila maškare u subotu.



Prvo je održana dječja reduta. Srećom, vrijeme je ove godine bilo zaista naklonjeno zamaskiranim mališanima, a i odraslima. Sunčano, bez vjetra, temperatura preko 10°C. Za subotu je vrijedila odluka o zabrani parkiranja putevima maškara; plakata s tom gradskom odlukom bilo je izgleda premalo pa je ostalo nekoliko automobila na ulicama.

Kako je povorka dječjih maski nailazila glavnom ulicom, tako se buljuk ljudi pomicao zajedno s njom. Nakon prvih par grupa, pomiješala se publika s dječicom, male maskirane mrvice jedva je pogled hvatao. No, to je već toliko uobičajeno da ne treba trošiti previše riječi. Neka slike govore.















Ove godine dječja reduta nije završavala na glavnom gradskom trgu, kao prije. Predstavljanje grupa i izbor za najuspješnije maske odvijao se na parkiralištu na obali (tako je čuveni Trg slobode ostao bez još jedne manifestacije). Na pozornici su bili meštri od organizacije,



ispred njih se natiskalo mnoštvo odraslih koje se tek nakon nekoliko molbi razmaknulo da bi mjesta dobili maleni ali glavni junaci događanja. Oko podneva utihnuo je žamor, smijeh, poneki dječji plač. Slijedila je pauza za okrijepu i pripremu za velike maškare.

Jučer došao u selo moje malo bijeli kombi s velikim zelenim slovima i brojkama. Ekologija je u pitanju.

Riješila sam se starog hladnjaka. Služio nas je vjerno dvadeset godina i bilo mu je vrijeme da odstupi. Još je radio, doduše trošio struje više nego treba jer mu je pukla guma na vratima. Raspitivala sam se ima li zainteresiranih za preuzeti, angažirala se i predsjednica naše Zajednice žena ali nitko se nije javio. Nudila sam majstoru koji mi je popravljao perilicu rublja (majstor "dvaput je dvaput"), rekao je da će uzeti jer može zatrebati nekome od njegovih jarana, obećao je poslati kombi i dečke po aparat. Pa nije. Pak sam malo prosurfala i potražila informacije o odvozu krupnog otpada. Jedna mi je adresa privukla pozornost. EEotpad. "Električni i elektronički otpad ( EE otpad) je: otpadna električna i elektronička oprema uključujući sklopove i sastavne dijelove, koji nastaju u gospodarstvu (industriji, obrtu i slično), te EE otpad iz kućanstva, odnosno otpadna električna i elektronička oprema nastala u kućanstvima ili u proizvodnim i /ili uslužnim djelatnostima kad je po vrsti i količini slična EE otpadu iz kućanstva... Ovlaštena osoba za skupljanje EE otpada (skupljač) je pravna ili fizička osoba koja sukladno Zakonu o otpadu ima dozvolu za obavljanje djelatnosti skupljanja EE otpada i ovlaštenik je koncesije za skupljanje EE otpada. To je u hrvatskoj FLORA VTC d.o.o.

Besplatni telefon (ne vrijedi za GSM pozive):
0800 444 110
radno vrijeme: 08 - 16 sati

SMS-om na broj :
098 444 110

e-mailom :
prijava@eeotpad.com"

Ispunila sam prijavu otpada, ostavila broj mobitela i zamolila da mi jave prije nego dođu, da mogu izorganizirati primopredaju. I nakon desetak dana, javiše mi se, zamoliše još par informacija i stigoše jučer ujutro. Čim su se sparkirali u glavnu ulicu, kombi s natpisima o besplatnom odvozu elektrootpada je privukao pozornost. Prišli neki prolaznici, pitali kako se može organizirati odvoz, koga treba zvati. Dva simpatična mladca iz kombija sve su objasnili, usput stigli popričati sa mnom i utovariti hladnjak u kombajn. Rekoše dečkovi da su iz Rijeke, da su tamo imali jako puno posla a sad krstare Istrom i Kvarnerom, po pozivu naravno. Otkupom otpada se ne bave, samo odvoze. Besplatno. Eto, ima i toga.

Neko vrijeme učestalo sam zaboravljala. Zaključati stan. Izvaditi ključ iz brave, s vanjske strane. Ponijeti dokumente. Platiti račun... Nedostatak koncentracije, brige, stres.

Onda je uslijedilo vrijeme crnih rupa. Mislim, i prije su postojale al malecke rupice. U koje bi upadale male stvarčice, poput labella ili kemijske olovke. Ali te rupice ne računam kao ozbiljne. Prva strašna crna rupa otvorila se u stanu kad sam mijenjala okvire naočala. Ostavih stare naočale u stanu, izađoh van, preuzeh nove džojzluke, stavih ih na nos i više nikad ne nađoh stare. Propale u zemlju. Neima ih. Nikad ih nisam našla. Rupčaga očito postoji i dan-danas.

Onda su počeli nestajati papiri. Veliki, mali. A važni. Pa bih ih našla nakon par dana. Na potpuno nebuloznom mjestu. Možda mi je u trenutku odlaganja papira bilo sasvim logično ostaviti ih upravo na tom mjestu. Pa se logika poslije zbrčkala. Ili su se crne rupe počele obješenjački otvarati i zatvarati, i čak seliti po stanu. Zadnji slučaj - dva dana sam bezuspješno tragala za nekakvim punjačima, ne malim običnim mobitelskim punjačima nego velikim i teškim kvrgama s kablovima koji vire iz njih. Kila punjača i nekoliko metara kablova. Pretumbala sam prvo mjesto gdje su MORALI biti. Onda sam potražila na logično sličnim mjestima. Onda se potraga proširila na malo vjerojatna ali moguća mjesta. Nikako si nisam mogla dozvati viziju, kao podsjetnik kada i gdje sam ih zadnji puta vidjela, pod kakvim okolnostima sam ih koristila. A-a, jok, nada, ništa, zirou. Tlak mi se počeo dizati polako ako sigurno, obladala me srdžba. Iz stana nisu izašli, to sam bila sto posto sigurna. Tu su, sigurno su tu ali neka podmukla sila ih skriva od rođenih mi očiju. Prije nego sam počela tragati na potpuno nemogućim mjestima, poput hladnjaka, štednjaka, perilica i ladica s donjim rubljem, ponovih pretragu od samog početka. I nađoh! Dva punjača bijahu na podu, iza putne torbe. Jesam li ih stavila na torbu pa su skliznuli pri nekom otvaranju (a dobro znam, il bar mislim da sam torbu odložila na to mjesto dosta vremena nakon što sam zadnji put koristila punjače i da pri odlaganju nisam vidjela ništa na podu) - pojma nemam.

Vladavini crnih rupa ne vidim kraja. Strahujem od epidemije.

Ideal Servis d.o.o. iz Kaštel Starog i dalje šalje svoje umotvorine. Jučer mi je stiglo pismo, zaista ne znam više koje po redu, od "jedne od posljednjih velikih vidovnjakinja današnjice" Donatelle Reyes. Ovaj put, malo za promjenu, nudi mi "Žezlo 7 čakri".

Zalud tebi, o Donatella, tvoje veliko vidovnjaštvo. Osim što mi od početka ove jednostrane korespondencije pisma stižu na nepostojeću adresu a poštar donosi jer me pozna, ovaj put je teta Donatella otišla korak dalje. Pa me pretvorila u muško. Lijepo piše na adresi a i u pismu mi se obraća kao muškarcu – gospodin Taj-i-taj. Mislim, halo?!!!

Što radi to verispešli Žezlo? "Može i mora potaknuti temeljitu pozitivnu promjenu u korist osobe koja ga posjeduje... Čim dobijete ovo Žezlo vaša će se privlačnost pojačati (pa zar može i više od ovog trenutnog intenziteta???), ponovo ćete osjećati radost življenja, povećat će se vaša osobna moć (o, pa ja sebe već odavna doživljavam kao vrlo jako moćnu žemu) i vaša sreća... Isto tako i čudesnu moć nad određenim događajima koje možete "prisiliti" da se dogode i to gotovo toliko lako kao da ste samo zapucketali prstima (idešššš!)... U svakom slučaju, kao što znate, moje formalno i potpuno tridesetodnevno jamstvo vas štiti u potpunosti (hvala, o hvala). Ne postoji ako niti ali. Ili će se ovo što vam govorim – i više od toga – ostvariti, ili ćete mi natrag poslati moje ´Žezlo 7 kamenova´ a ja ću vam nadoknaditi sav vaš novac bez ikakvog prigovora."

Nda. Samo 249 kn, umjesto 398 kn. To je kao rasprodaja, sniženje cijena, što li... Uz "iskreno jamstvo". Čula sam da je na Potrošačkom kodu bio prilog baš o tom starokaštelanskom "idealnom" servisu. Jednu ogorčenu udovicu svako malo uznemiruju pisma tih bezobraznih vidovnjaka, čarobnjaka i prodavača magle. Pisma upućena njenom pokojnom suprugu. Pa se žena s pravom pita kako ta vidovnjakinja ne vidi da čovjeka odavna nema među živim dušama...

Činjenica je da će ovakvih mutikaša i izmuzivača novca biti toliko dugo dok ima naivaca koji vjeruju u takva čuda i plaćaju raznorazne talismane, lančiće, štapove i slične gluposti. Što će reći – budućnost je ovim vidovnjacima zagarantirana...

Mlađa Potočnica danas je primila sretnu vijest – ide na županijsko natjecanje iz matematike. Ala sreće i veselja! Natjecanje će se održati za desetak dana. Do tada dijete treba naučiti dijeljenje dvoznamenkastim brojem. Tu lekciju još nisu učili ali je svejedno na prethodnom natjecanju bio i takav zadatak, kao što se i strahovalo, jel... Nije problem, naučit će i uvježbati do dana D. Slijedi skupljanje i proučavanje raznoraznih zadataka s natjecanja. Sretna sam što mogu pomoći. Nećemo ništa forsirati, neka pripreme i natjecanje ostanu u lijepom sjećanju i upotpune osjećaj sreće, ponosa i samouvjerenosti male matematičarke.

I opet dažd. Jučer se bilo namrgodilo i narogušilo, nisam se usudila staviti van sušiti rublje a na kraju je ispalo da nije padalo. Zato je jutros počelo. Biometeorološka prognoza loša već danima. Ništa čudno da se svako malo na oglasnim pločama pojavi neka osmrtnica. Nekoga izda srce, netko se ne može othrvati crnim mislima, netko se oblije i autom ubija po cesti... Crnila i depresije na sve strane.

I lijenosti, bar kod mene. Jučer sam se jedva jedvice pokrenula i pomogla mužu pospremiti ostavu (špajzu, buksu). Pobacali par vreća smeća – kartonske kutije koje će kao "možda jednom trebati", ostatke ukrasnih papira koji su se u međuvremenu zgužvali, svijeće, svijećnjake... Usput našli vrećicu s glazbenim CD-ima koju sam svojevremeno donijela iz radnje. Genesis, Cream, Credence, Wanesa Mae, Bijelo dugme, Balašević... a baš smo se bili pitali nismo li imali sve te albume, i gdje li su završili... I kad smo zgotovili sređivanje, baš smo bili zadovoljni.

U petak mi je Marica perilica poplavila kupaonu. Kad smo pokupili svu vodu, muž se zavukao pod Maricu i ustanovio da majstori nisu dobro pričvrstili crijevo za vodu. Pa je ovlaš nabijeno crijevo izduralo par pranja i onda se odvojilo. Srećom da ne ostavljam uključenu perilicu samu u stanu. Majstori su se ispričali i došli sutradan staviti kako treba. Ajd, barem su se ispričali - što je izuzetna rijetkost u ovom ludom svijetu – pak se nisam uspjela ni razbjesniti do kraja.

Od danas su svi ukućani radno sposobni. Nastavljaju se treninzi, probe. Mažoretkinje se pripremaju za maškare. Nadamo se da će ih vrijeme poslužiti. Ove godine održat će se i prvi izbor za miss maškara. Lijepa novina, sigurno će uljepšati maškarani vikend.

"U Pazinu će sredinom ovog mjeseca biti postavljeno montažno klizalište. Tako će ove godine, jedini u Istri, Pazinjani i njihovi gosti moći 40 dana uživati u zimskim radostima. Klizalište od 400 kvadratnih metara pod šatorom postavit će se na centralnom pazinskom trgu. Cijena najma klizaljki i klizanja bit će od 20 do 25 kuna po satu, dok će klizači sa svojim klizaljkama plaćati 15 kuna po satu. Iako je ove godine i Labin pokazao interes za ovaj projekt, Labinjani će montažno klizalište dobiti iduće godine. Budući da grad ovakav projekt treba i sufinancirati Poreč i Pula nisu pokazali interes za ove 'ledene avanture'. Poreč se opravdao velikim izdacima za rukometnu dvoranu, a Pula nije pokazala nikakav interes da svoje najmlađe sugrađane obraduje klizalištem." (Barkun)

Baš dobra vijest. U natkrivenom klizalištu možemo uživati i kad je vani ljigavela poput ove. Prekjučer se na kratko pojavilo sunce, jučer je padala kiša, noćas je padala kiša. Prognoza veli da će sutra opet padati kiša… Izlile su se rijeke i rječice po Istri, poplava prijeti ili je već ostvarila prijetnje. Do kad li će potrajati ovo vrijeme elementarnih nepogoda?!

Starija Potočnica uspjela se othrvati prehladi i od jučer je opet na nastavi. Saznala je da je osvojila treće mjesto na natjecanju iz fizike za područje Bujštine. Ima najbolji rezultat u svojoj školi. Naravno da joj je drago i da je sretna i ponosna. Još da se više vremena posvetila pripremama, tko zna gdje bi završila. Čekamo još rezultate engleskog.

Mrvica je još uvijek na bolovanju. Koliko čujem od sugrađana, nije jedina s virozom. Povišena temperatura i problemi s nosom bacilli su priličan broj klinaca u krevet. Još je u ponedjeljak škola bila nezagrijana, izmjerili su u jednoj učionici ciglih 15°C pa je i to dodatno pogodovalo bolesti. Srećom da su moje curke taj dan izostale s nastave, mogle su i gore proći. Uspjela sam jutros dobiti na telefon medicinsku sestru kod pedijatre i dogovoriti da samo dođem po ispričnicu za Mlađu. Potvrdila mi je da ima jako puno djece s istim simptomima bolesti, temperatura 37 – 37.5° može trajati nekoliko dana i iscrpiti organizam te pomaže jedino odmaranje, puno tekućine i C vitamina. Ovim pozivom izbjegle smo pišulja i ja višesatno čekanje u čekaonici punoj bolesne djece.

Prekjučer je održana sjednica Vijeća roditelja u našoj hrvatskoj osnovnoj školi. Škola obuhvaća ukupno 45 odjeljenja, što u centralnoj što u područnim školama. Svaki razred u centralnoj školi ima za predstavnika u Vijeću po jednog roditelja, područne škole imaju nešto manje predstavnika. Roditelju učenika prestaje funkcija člana vijeća završavanjem školovanja njegovog djeteta, prelaskom u drugu školu kao i na osobni zahtjev. Obzirom da je dosadašnjoj predsjednici Vijeća roditelja dijete krenulo u srednju školu, valjalo je izabrati novog predsjednika kao i predstavnika Vijeća u Školskom odboru.

Ove je godine osnovano i Vijeće učenika. Bilo je zanimljivo čuti kako su učenici reagirali na neke članke školskog statuta. Postoje i npr. odredbe kojima se učenicima ne dopušta nošenje japanki (iz sigurnosnih razloga), bojanje kose u jarkim bojama (ma, osnovnoškolci ne bi ni trebali ni smjeli uopće bojati kosu), napadno šminkanje (ja bih zabranila i nenapadno šminkanje), nošenje prekratke ili poderane odjeće. Elem, učenici su se složili s opravdanošću velike većine odredbi. Ravnatelj je vrlo zadovoljan suradnjom s njima, i ugodno iznenađen zrelošću i opravdanošću njihovih prijedloga i zamolbi. Tako će se pokušati organizirati nošenje školskih kuta ili uniformi, postavljanje školskih ormarića za odlaganje knjiga i odjeće (o tome inače slušamo muž i ja već osam godina, koliko Starija pohađa školu), reguliranje podjele marendi (neki učenici dođu prije ostalih u blagovaonu i pojedu i svoju i tuđe marende), ponovno uvođenje vilica u blagovaonu (djeca dobivaju samo žlice kao pribor za jelo. Vjerujem da su vilice bile povučene iz upotrebe iz sigurnosnih razloga, ali – poblogu – maloljetni nasilnici mogu za oružje upotrijebiti ama baš sve iz okoline…), bolju kontrolu i opskrbu školskih sanitarnih prostorija sapunom i wc-papirom (neka djeca bacaju cijele role papira u smeće). Na zahtjev učenika, u školi će se održavati čajanke povodom obilježavanja posebnih datuma – prva je uoči Valentinova.

Škola je izgrađena prije 27 godina a nakon nekoliko pokušaja saniranja stolarije i školskog okoliša ove će se godine pokrenuti malo veći radovi – promjena školske ograde i stolarije, postavljanje video-nadzora na ogradi i po školskim hodnicima, uređenje igrališta. Neka im je sa srećom.

Na sjednici Vijeća roditelja skupila se dovoljna većina da glasovanje za kandidate bude pravovaljano. Ne mogu a da ne prokomentiram kako su tijekom sjednice SEDAM puta zazvonili mobiteli…

Tri su godine prošle otkako je moj tajo zauvijek zaklopio oči... Svaki dan ga se sjetim, ili razgovaram u mislima s njim, ili pomislim kako bi on reagirao na nešto što mi se dogodilo. Nosim u srcu rupu, bezdan. Jesam odrasla, jesam zrela, jesam majka i supruga, ali sam još uvijek dijete. Još je toliko toga ostalo nedorečeno, neizrečeno, još uvijek ima zbivanja u kojima se pitam kakav bi mi savjet dao... Srećom, mama je živa i pruža utjehu da još uvijek nisam sama. Ali odnos između taje i mene bio je, kao uostalom između većine očeva i kćeri, nešto posebno i ništa ga ne može nadoknaditi. Ostaju sjećanja na zbivanja iz prošlosti, fotografije,



poneka snimka, tajin izlizani pečatnjak kojeg nosim u torbici, papirić s drhtavim rukopisom.

Anđelu moj i zaštitniče, hvala ti na svemu što si me naučio i ljubavi kojom si me grlio! Znam da me i dalje pratiš i štitiš. Počivaj u miru.

Koliko pada ova bljakasta kiša, to je već strašno. Jedva dočekah vikend i onda provedoh skoro puna dva dana u kući... Uspjeli smo promoliti nos u jednoj kratkoj subotnjoj šetnji, samo da omirišimo svježeg zraka i po enti put potražimo odlutalog mačka. Na kraju smo nas tri žemskinje pokupile neku virozu a od mačka ni traga ni glasa. Prošlo je mjesec dana otkako je nestao i nada da ćemo ga ikad više vidjeti gasne sve više i više... u snovima ga pronalazim mršavog i izgrebanog, što se posljednjih godina znalo događati i u javi. Ah, ako je nastradao – možda je bolje da smo ga zadnji put vidjeli zdravog i dobro uhranjenog...

Sutra završavaju dani natjecanja. Mrvica je presretna. Zadaci su joj bili lagani, upoznala je neke nove klince i želi ići na još natjecanja. Obzirom da joj je ovo bilo prvo natjecanje, drago mi je da je toliko zadovoljna i da je dobila volju za daljnje odmjeravanje znanja. Stariju sutra čeka posljednje natjecanje. Doznala je rezultate prvog, nije ostvarila neki značajan uspjeh ali se malo podsjetila gradiva i to će joj sigurno pomoći u ovom polugodištu.

Nda, viroza. Curke od jučer piju Coldrex Junior sirup. Mlađu nismo danas pustili u školu, a vrlo je vjerojatno da će i sutra biti na bolovanju. Starija ne osjeća malaksalost i nema temperaturu, samo joj nos lipti ali i njoj odgovara što ne mora biti na nastavi nego odrađuje samo par sati natjecanja. Ja od danas pijem Maxflu šumeće tablete. Imam neki metalni okus u ustima, osjećam da nisam sva svoja. Da li imam povišenu temperaturu, teško je procijeniti. (Kako? Pa kad ti je normalna temperatura ispod 36° a dnevno te po nekoliko puta preplavi vrućina pa ne znaš jel onih izmjerenih 36 sa 3 – koji su za "normalne" ljudove u stvari 37 sa 3 – posljednica valunga ili prehlade.)

... Snijeg je jučer ujutro padao i u Umagu! Pune 3 minute. Da je bar nastavio u istom tonu. Fuuuuj i ta kiša....