S kruhom imam problema. Ne znam ga ispeći. Svake godine za Dane kruha (kad djeca u školu trebaju odnijeti kruh ili pecivo) imam blage napadaje i traume jer ono što pokušam zamijesiti i speći ima kojiput prepoznatljiv izgled ali okus nikad. Uvjeravala sam samu sebe da je kriva pećnica što su ispečene gromade tvrde kao kamen, al nisam baš sigurna da sam u pravu. Jedne godine naručila sam pletenice iz susjedne pekare vidjevši da dosta klinaca kupuje kruh i pecivo u pekari i odnese to za Dane kruha, pa zašto bih ja mučila i gnjavila tijesto i na kraju ga uništila a ostali niti ne pokušavaju... Starija Potočnica završava osnovnu školu, što se nje tiče – riješila sam se muke. Al tu i je i Mrvica. I za ovogodišnje Dane kruha imam i ja konja za utrku...

Iza Nove godine, na završetku obilaska rodbine, prespavali smo kod moje seke. Ponudila nas je, između ostalog, domaćim kruhom. Kupila pekač kruha i oduševila se. Pa zarazila domaćice oko sebe. Htjeli smo i mi kupiti takvo što ali nismo do sada uspjeli probati kruh iz kućnog pekača. Jedini komentar sam pročitala kod Katje, i ona nije bila nikako zadovoljna. Ter smo skoro odustali. Ne bi nas ni nove nove najnovije mjere glede neradne nedjelje ponukale na kupovinu da nije bilo sestre.

Isprobali smo do sada samo osnovni, najjednostavniji program pečenja. Prvo stavili kamenu sol pa je zamijenili morskom. Prvo stavili glatko brašno pa drugi put oštro ali se vratili na glatko. Umjesto mlijeka u prahu (ima ga za kupiti kod nas samo po kilu) koristimo obično mlijeko. Slijede isprobavanja i varijacije. Al miris svježe pečenog kruha koji me dočeka na povratku s posla i okus "vlastitog" kruha... neprocjenjivo!