S Motovuna puca pogled na okolna brda i naselja, ali i na – meni najljepšu – cestu, Buzet – Ponte Porton. Uz Mirnu, uz motovunsku šumu. Šumari redovito kose travu, zelenilo vlada cijele godine, ima i ravnih pravaca ali i zavoja, ma milina je voziti njome...







A sad malo motovunskih detalja:









I sličice iz trgovinice, jedne od najljepše uređenih što vidjesmo:







Moj dojam – previše automobila. Sklanjali smo se svakih pet minuta u kućne veže i dućančiće kako bismo propustili neki auto. Mi smo sparkali auto u podnožju brda, propješačili do gore i usput prošli pored čuvanog i naplaćivanog parkirališta (krcatog). Na ulasku u grad rampa. Koja baš i nema neku svrhu. Parkiranih prometala – svugdje naokolo, uz kule i prolaze, čudo jedno... Pola znamenitosti nisam ni slikala jer su pored njih nečiji ljubimci ulovili hladovinu i čekaju svoje lijene vlasnike.

Za kraj, jedna motovunska maca prekrasnih očiju:

Po običaju, u smiraj ljeta odlazimo na izlete, najčešće kad puše bura. Tako smo se u nedjelju utrpali u auto i krenuli u obilazak unutrašnjosti Istre. Nakon subotnjeg nevremena koje je napravilo krš i lom po gradu i okolici, bura je otpuhala oblake i povećala vidljivost sve do Slovenije i Italije.

Prošli kroz Buje, zastali uslikati Alpe



i more i ono iza mora.



Krenuli prema Oprtlju. Putem sreli jednog Ferrarija i postarijeg gospodina u njemu.



Prošetali Oprtljem, iza škole otkrih nešto novo (možda je bilo i lani, al tada nisam šetala iza škole).



Na brdu ponad Livada, prije nego se spustismo serpentinama, pogled svisoka na Motovun.

Modna revija bijaše bez predrasuda, bilo je i koštunjavih i mišićavih tijela ali i raskošnih oblina.







E, da. Čitam danas Glas Istre, članak o reviji. Piše ovako: “Veliki modni show Magic Night na umaškom Trgu slobode preksinoć su obilježili ženska ljepota i prekrasne haljine darovitih istarskih dizajnera koji su samo za tu prigodu stvarali na temu ´Povratak ženstvenosti´. Namjera im je bila poslati poruku kojom su željeli probuditi svijest o ljepoti ženskog tijela, potaknuti samopoštovanje i njegovanje zdravog duha…Čast da bude prva predstavljena publici pripala je Anastasiji Puzzer iz Umaga s haljinama koje je osmislila prije deset godina i za koje je inspiraciju našla u cvijetu kale. (T. Kocijančić)” Što reći? Još uvijek mi nije bistro… A podatak o čak deset godina tjera na razmišljanje... iako je i ovih šest za koje ja dokumentirano znam previše... A s druge strane, imali smo mi revije stoljetnih vjenčanica, zašto ne bismo imali i desetljetnih večernjih haljina...

U Glasu Istre je objavljena i slika jedne ispale bradavice (bilo ih je još). Ja je ne budem na blog stavljala. Jesam plava al nisam žuta.

Bila revija. Kasnila dvadesetak minuta, trajala sat i pol. Pista do pol trga. Video-zid povezan s dvije kamere. Posjećenost - vrlo dobra. Vrijeme – suho, al za čarape i veste (do 23 h spustila se temperatura na nekih 18°C).

Voditeljice – komada dva (jedna priča hrvatski, druga talijanski, kak je red i običaj)



Manekenke domaće i "uvozne", odjeća nova al i stara. Pogledajte dobro ove haljine:



a onda se spustite malo dolje, dva posta ispod i pogledajte fotke. Je, haljine su iste kao 2002. Čak su i neke manekenke iste. Samo što su sad supruge i majke...

Slijedilo je:

Revija je odgođena za sutra. Zbog najave lošeg vremena. I dobro da je tako. Smračilo se, narogušilo, bit će nevremena...

Prvo - hvala na svim vašim dobrim željama!






U subotu je predviđena modna revija na trgu. Usrdno se nadam da neće opasti kiša, iako su najave da bi mogla vrlo vjerojatno...

Ima prekrasnih djevojaka u Umagu i okolici, lijepih mladih dama koje već nekoliko godina koračaju modnim pistama. Neke su zabljesnule samo na lokalnim revijama, neke se otisnule u manekenske vode u županiji ili u prijestolnici. Znatiželja, želja za dokazivanjem, zafrkancija, težnja za slavom ili udaja za tajkuna – porivi su razni.

Većinu tih ljepotica zamijetih u gradu još dok su curičke bile. U svakoj generaciji istakne se nekoliko novih lica. Potvrde se njihove kvalitete u nekom od lokalnih natjecanja za miss hostese ili ribarskih noći ili sličnoga. Budu izdvojene, uočene i onda – ovisi o njihovoj volji i podršci roditelja.

...Samo jednom smo mlade, godine brzo prekriju jedro tijelo, necelulitične noge, čvrste grudi, stražnjicu i trbuh. Za koju godinu manekenkama ostaje lijepa uspomena na uzbuđenje, svjetla reflektora i škljocanje bliceva, tremu od hoda na visokim petama. Poneka sličica dozove ta sjećanja...

Ovo su fotke iz moje pričuve, s nekih od modnih revija:

Sami smo. Otišli svi gosti. Koji to i nisu. Vidimo se opet na berbi. Pa na Kestenijadi (e, neće mi ove godine promaći Kestenijada pa makar sjekire padale). Za koji dan opet ćemo uhvatiti uobičajeni ritam. Išokirala me danas pomisao da opet JA kuham i perem suđe i veš i peglam. Isssuse....


U nedjelju smo na trgu slušali i gledali Belfast food. Dečki dobro praše , srećom da ne sviraju isključivo i samo isti irski ritam jer nakon dvije-tri odslušane irske stvari sve poslije ti isto zvuči. Gledatelja sramotno malo. Jer. U Glasu Istre bio najavljen koncert u 22 h. Na netu – u 21 h. Prolazismo oko 21.30 – na trgu pozornica, nekoliko redova klupa, mix pult. Na pitanje odgovornoj osobi kad budeju dečkovi zasvirali, stiže odgovor "Kad se skupi još malo ljudi." Mhm, moš mislit... I tak. Nešto prije 10 po noći zasviraše kilt-dječaci . Neki znatiželjnici su zasjeli na klupice, neki se rasporediše po stolovima okolnih ugostiteljskih objekata, neki posjedaše po stepenicama a neki su pocupkivali. Bilo je friško, bosonogima i golorukima se smrzli ekstremiteti. Ter smo mi nakon nekog vremena krenuli ka bazi. No, na pol puta začusmo drugi ritam. Salsa party u Tondu.

Bijaše to zadnja umaška noć sestre mi i šogora. Pa ajd da završimo u salsa ritmu. Za jednim stolom u kafiću lapa-top, kablovi vamte-tamte, dum-dum zvučnici. I mladac. S mikrofonom okačenim o uho. Uči na podiju između stolova žemske i muške salsa-dragovoljce. Ozarena lica plesača i plesačica, osmijesi promatrača. Iha, kako dečec plešeeee, milina ga je gledat. (Jest da istog tog instruktora psujem na pasja kola kad čujem salsu u ponoć a ja bih htjela spavati a nema šanse jer ga čujem jasno i glasno unatoč zatvorenim svim prozorima... ) Ispratiše nas vrući ritmovi, nakon večere rasporedismo se po fiksnim i prijenosnim krevetima...

Otišli sestra i šogor jučer, tetka jutros sjela na bus. Nama od ovog ljeta ostaje još poneka noć na trgu. Večeras nije salsa party, mažoretkinje ipak ne nastupaju kao što su trebale, nego je Ribarska noć. Ihaaa. I pjeva Vinko Coce, večeras umjesto u petak. Nadam se da će biti ljudi. Jer je za ovu i slijedećih par noći objavljen plakat. Brajvo! Dođite, ljudi!

Dobrodošli, znani i neznani! Danas je Dan dobrih želja, četvrti u nizu. Tradicija je to koju želimo održati na blogu, a idejna začetnica je Dordora2 . Citat s njenog bloga: “Bilo bi zgodno odrediti jedan dan u mjesecu, kojeg bismo nazvali "dan dobrih želja" i da taj dan, svi koji nam se žele priključiti šalju svoje pozdrave ili neku lijepu misao jednoj osobi koja će za to otvoriti svoju stranicu.” Druga domaćica bijaše Koraljka. Pa se preselila škrinja s dobrim željama k Decy. Ponosno preuzeh domaćinstvo. Otvaram svoju škrinjicu.




Ostavite pozdrav, napišite koju riječ. Za uzvrat, častim vas.







Hvala svima na posjeti!

Jutros nisam radila. U radnji. Al sam glumila Lutajućeg Reportera. Sa sekom odšetala par koraka do tržnice. S novčanikom i olovkom i papirom. Evo današnjih cijena:

škampe 160 - 250 kn

lubenice 5 - 6 kn
jabuke 12 kn
dinje 8 kn
kruške 14 kn
šljive 10 - 15 kn
grožđe 20 - 25 kn
breskve 30 kn
marelice 40 kn

rajčice 8 - 15 kn
tikvice 8 kn
peršin 2 kn
paprike 10 kn
mahune 20 kn
krumpir 5 kn
krastavci 10 kn
kukuruz 5 kn


Ovoliko vi iz unutrašnjosti plaćate par dana, kad dođete k nama na more. Ovoliko mi iz Umaga plaćamo cijelo ljeto. Za Pulu kažu da je među najskupljim gradovima u Hrvatskoj. Umag ne spominju. A cijene su veće, garant.

Stigli su mi jučer sestra i šogor, sad je puna kuća. I neka je. Neće to unedogled trajati, izdurat ćemo jedni s drugima. Ne možeš nigdje naći idealnu kombinaciju karaktera i raspoloženja. Glavno da se ne svađamo. Curke pol dana prespavaju, osim zajedničkih obroka tu i tamo se druže s nama ostalima. U điru su kompjuteri i TV. Nove kuharske face spravljaju ukusna jela i nema razloga za nezadovoljstvo. Ja ujutro skuham kavu, podižem ostale, malo proljudujemo i odem u radnju. Poslije prve smjene dočeka me ručak, poslije druge smjene večera me čeka. Punjenje Marice za pranje suđa nije pretjerano zahtjevan posao i odradim ga bez problema. Hrpa nespeglanog veša smanjuje se iz dana u dan. Stvarno se ne mogu potužiti ni na šta. (Šogor sinoć izvadio bateriju iz mobitela. Jutros spavali mirno. Mašala.)

Teta odlazi ujutro na buduću gradsku plažu. Kaže da nema puno gužve, more je čisto a i blizu je. Nedavno u novinama pročitah kako će se radovi na uređenju plaže nastaviti u jesen i kako neki tamo obećavaju da će ta nova plaža biti sigurno možda gotova do kraja 2009. godine. To onda znači da će se na njoj raditi i slijedeće sezone, jelda...

Onomadne za Dane antike i Feštu od rajčice bijahu objavljeni plakati po gradu pa su turisti i domaći znali što se zbiva i došli. I dalje se na Trgu slobode odvijaju neki događaji. Ali raja jednostavno ne zna za to. Žao mi je što se tako malo daje na oglašavanje, ne možeš očekivati od turista da dolaze svaku večer u grad i krstare po tri ulice u križ.



Doći će jednu večer, platiti 20 kuna za vlakić po osobi





ili se vrtiti po gradu automobilom dok ne nađu neki besplatni parking, eventualno polizati sladoled ili popiti piće i to je to. Obići će možda trg prije ili poslije nekog zbivanja, vidjeti da se ništa ne događa i neće im pasti više na pamet vraćati se u grad do kraja svog ljetovanja. A čisto sumnjam da itko od tih turista čita web stranice Turističke zajednice Grada.

A što će se možda odvijati na trgu do kraja kolovoza?

13. - Koncert najuspješnijih mladih pjevača Istre (glazbena manifestacija)
14. - Etno večer: Batana, Lungomare i Bidofon (glazbeno-zabavni program)
15. – Putokazi (glazbeno-plesni program)
16. – Naša sloga Babići (koncert puhačkog orkestra)
17. – Belfast food (koncert)
18. – No problem (rock koncert)
19. – Salsa party
20. – Večer mediteranske glazbe
21. – Magic Night Umag - Fešta Istriana: Elio Pisak i bend
22. - Magic Night Umag – Vinko Coce i Mondi
23. – Magic Night Umag & World Music: Goran Griff (glazbena večer i modni performans)
24. – Umaške mažoretkinje i Blue Dream (moš mislit, Blue Dream – još se nisu pojavile...)
28. – Etno večer: Batana (glazbeno-zabavni program)
30. – Tango night (plesni program)

Ništa od Ribarskih noći, sardela i vina...

Malo o poslu. Imam radnju već 12 godina. Neke cijene usluga sam triput mijenjala – jednom na više, jednom čak spuštala (rat, opća kriza...) pa nakon par godina djelomično podigla. Cijene robe koju prodajem usklađujem s najnižima u gradu. Dogodilo mi se iks puta da mi čovjek dođe u radnju i ustanovi da je kod mene upola jeftinije nešto što je on već kupio. Možemo se i on i ja slikat, on je to već kupio. U zadnje vrijeme primjećujem da turisti prođu nekoliko punktova prije nego kupe što im je potrebno. Time sam u nekakvoj prednosti pred konkurencijom koja nabaci daleko veću maržu. Ili sam preskromna ili možda imam najjeftinije dobavljače, tko zna...

Cijene usluga uskladila sam prije par godina s konkurencijom. Sjeli smo svi zajedno za stol i dogovorili koliko ćemo što naplaćivati. Pa neka nas korisnici naših usluga biraju prema kvaliteti i naklonostima. Ja se pridržavala toga do nedavno. Tu i tamo bih čula od mušterija da netko drugi naplaćuje nešto više ili manje. Ajd, nisam previše šizila zbog toga ni mijenjala svoje cijene. Al se onda dogodilo da u radnji iste djelatnosti vidim cjenik i na njemu neke druge, više cijene. Pitam od kad je to. Pa kao – već nekoliko mjeseci. Ček, ček malo. Nećemo se tako igrati. Ter sam onda i ja neke cijene korigirala. Na više. Mislim, u 12 godina imati skoro iste cijene... mislim da je zaista fer... ali i prenaivno. Ni cijene šišanja nisu više iste. Imamo jednog frizera (kod kojeg je i plemenita Lepa Bre-na dolazila na šišanje) koji je prije nekoliko godina naplaćivao šišanje 80 kuna dok su ostali tražili 40. Sad je šišanje kod tih ostalih 60 kn (ni ne znam koliko sad ovaj traži). To je pak poskupljenje od 50%. Ja toliko nisam digla svoje cijene.

Zašto sve ovo pričam? Da se mal izjadam. U ovoj priči nije bitno kojom se djelatnošću bavim (tko zna – zna, tko ne zna – moji tajni strojevi neka ostanu još neko vrijeme tajni). Elem, svoje usluge mogu pružati i izvan radnje. Za to imam posebnu cijenu. I kad radim svojim priborom i materijalom, naravno da je proizvod skuplji nego ako mi netko donese nešto svoje. E sad, mnogi očekuju da im uopće ne zaračunam svoj izlazak iz radnje i svoj pribor. Jer smo kao poznanici ili prijatelji. Ili su oni npr. penzioneri. Ma, mislim... (Naravno da nekima napravim uslugu s popustom, ili čak besplatno. I nije rijetkost da takvo što napravim. Ali pravo na odluku o takvoj usluzi pripada meni.)

Slučaj prvi. Dolazi mi ženskica u radnju, ja taman na vratima da ću otići jer je kraj mog radnog vremena. Da jel mogu na brzinu nešto napraviti. Ajd, dobro. Pretpostavljam da će doći po naručeno to isto popodne. Nema je tjedan dana. Dolazi jedan dan nonšalantno. Ja joj naplaćujem pola od istaknute cijene za tu uslugu. Ona u šoku. Zar toliko? Da je nekad prije platila isto toliko za dvostruki posao. Rekoh – ako ti je preskupo ovo za upola cijene, očito da dobro iskorištavaš naše poznanstvo. Cijena je na cjeniku, možeš je provjeriti a ako ti ubuduće ne paše, slobodno možeš otići kod nekog drugog pa ćeš mu platiti punu uslugu. Ma da ne bi.

Slučaj drugi. Dolazi mi tip. Ima za iskopirat svoju knjigu. Ukupno treba 500 kopija. Da koju cijenu mu mogu dati. Imam popust na količinu i popust za školarce. Pa mu naplatih ko školarcu. I na to je pristao nakon nekog vremena. Meni treba posao i treba mi novac al ne mogu ići ispod neke cijene i omalovažavati svoju uslugu samo da bi netko kod mene napravio nešto... I za tih pola cijene morala sam cijelo vrijeme kopiranja durati piščeve lamentacije o knjizi. Silom me htio ulovit u svoju temu. Al se ja nisam dala.

Slučaj treći. Lokalni umjetnik. Penzioner. Naručio nešto kod mene i pita za neku posebnu cijenu za penzionere. Nažalost, ne mogu dati nižu cijenu nego je to istaknuto na cjeniku. Jer je ionako za pokriti troškove. Ajd, naručio. Ajd, i platio. Evo ga opet nakon nekog vremena. Da bi on opet isto to al malo drugačije. Što zahtijeva još dodatni posao pored onog uobičajenog. Da kolika bi sad bila cijena, jel može popust? Ma, kakav popust, pa cijena je još i veća zbog moje dodatne intervencije. I povuci-potegni. Ipak je pristao i platio koliko sam tražila. I koliko piše na cjeniku.

Kak su ljudi ležerni i misle da im trebaš ić na ruku... pa nisam ja socijalna ustanova. Sjetih se poznanika, novinara po struci. Pričao mi kako ga na zadacima znaju lovit za rukav prijatelji da ih uslika na nekom događanju. Pa je čovjek davao kod fotografa izraditi te iste fotografije. I onda bi danima nosio fotku dok ne sretne uslikanog. Jer se ovaj ne bi udostojio potražiti čovjeka i uzeti tu sliku. Rijetko kad bi netko ponudio novce za fotku a novinar iz pristojnosti ne bi tražio. Pa se čovjek opametio. Ako koga i uslika, eventualno mu pošalje sliku mailom. Pa nek si sam radi fotografiju i plati. Da ne bi...

Zakon o trgovini. Ma, dajte.... Usred sezone odrediti da se trgovine zatvaraju u 21 h. A na moru ljeti raja tek izlazi u grad iza 21 h. Mislim, halo?!

Ja ću radit do 21 h. Ne želim plaćati kazne. Iako mi nije jasno sasvim jel se to ograničenje odnosi samo na supermarkete, il općenito na trgovine, i jel tu upadaju i radnje gdje se i prodaje i pružaju usluge... Znam samo da se država prijeti drakonskim kaznama za prekršitelje. Po običaju, u nas možemo interpretirati zakone kak se kome ćeifne i dok ti inspektorima objasniš da si ti ta i ta djelatnost i da po članku tom i tom možeš raditi i dulje, oni tebi mogu reći da po članku tom i tom stavku tom i tom alineji lijevoj il desnoj ne možeš. I moš se fućkat.

Sudeći po sinoćnjim vijestima, mi smo ovdje još dobro prošli. Padala kišurina ali i led (u dva navrata), veličine lješnjaka. Puuuhalo strašno. Al, srećom, nikoga nije grom strefio (jadan Čeh kojeg je noćas ubio...), stradali su samo kontejneri, stalci, znakovi, možda poneka nepričvršćena škura.

Počelo je jučer popodne, završilo kasno u noć. Osvježilo, pa se moglo lijepo spavati uz otvorene golubinje prozore (krovne smo dobro zatvorili, da ne odlete nekamo). Jutros dragi i ja popili kavu u Tondu, uz još par hrabrih odolijevali naletima vjetra. Suncobrani su sklonjeni na sigurno, sunce je tamance pomoglo da ispijanje kavice bude ugodno. Tko je izašao bosih nogu i u kratkim hlačicama, ode mu mjehur...

Večeras je nastup mažoretkinja. Od ponedjeljka na Trgu zbivanja svaki dan. Nadam se da je s kišom prestalo. Jer... prva kiša oko Velike Gospe – i gotova je sezona.

Danas očekujemo prvu Gošću koja to i nije, moju tetu. U ponedjeljak nam se pridružuju moja seka i šogor. Da ne bi bilo neželjenih posljedica , moram samo provjeriti da li je šogor isključio alarm na svom mobitelu...

Ja dobivam izgon iz kuhinje. Desetak dana.

Gdje ste, blogeri, sinoć bili? Lani su se neki nabrusili da bi došli na Feštu od rajčice, al ja ih ne vidjeh... Elem, bijaše veselo, šareno, mirišljavo, s glazbom i plesom. Trg se napunio u roku keks čim je zamirisala hrana.












Nastupale mažoretkinje.



Sjedilo se i jelo i pilo.




Neki su i ležali.




Novčići su išli u humanitarne svrhe.



Et. I kažem ja – daj narodu jesti i piti za male nofce i nahrupit će i napuniti cijeli trg a i okolne ulice.

Na kraju bijaše vatromet. Nisam ga vidjela, u to doba već sam bila doma. Potočnice i tajo čekali me da odgledamo snimku Navy CIS-a. I ljudujemo malkoc prije spavanja. Kad mater radi do kasnog doba. (I donosi sve manje i manje novčića.)

Jučer su mili moji bili u Gardalandu. Vratili se prepuni utisaka, zadovoljni svime – i organizacijom puta (190 kn + 25 € po osobi) i zabavnim parkom. Kako govori vodič, nije bilo takve gužve kakva zna biti. Čekanje na atrakcije 15 minuta do sat vremena. Svako malo na rapolaganju voda za piće, brojni, uredni i čisti zahodi. Cijene – ha, ništa čudno: Coca Cola 2.80 €, pizza-cut 2.80 €, politra vode 1 €.

Naoružali se tajo i Potočnice sendvičima, pićem, rezervnom odjećom. Pametno ponijeli kremu za sunčanje i namazali se prije razgledanja. Kape s velikim šiltom čuvale su glave. Fotoaparat se koristio, ali ne pretjerano – ipak se išlo uživati, jel.

Nakon napornog dana (buđenje u 4.15, polazak u 5 h, stigli tamo u 10 h, obilazak i zabava na 35°C, doma stigli nešto iza ponoći) uspjeli mi malo ispričati i strovalili se u krevet. Danas čekam opširnije opise i komentare uz slike. Koliko vidim, najveća su atrakcija delfini...














Slijedeći put odoh i ja s njima. Pažljivo ću birati atrakcije, ne bi li mi zamro osmijeh na licu i krik u grlu... ne budu me vidjeli oni vlakovi obrni-me-okreni-me-sad-si-gore-sad-si-dolje...

Sinoć je u parku iza gradske vijećnice (pardon, u gradskom vrtu iza gradske palače) održana predstava dramske skupine Društva "Naša djeca" iz Umaga. Tema antička – "Perzejeve pustolovine":






"Perzej, sin Danaje i boga Zeusa, još je prije rođenja osuđen na smrt ali zahvaljujući ocu biva spašen. To nije kraj njegovih problema. Perzej mora donijeti glavu strašne gorgone Meduze, čiji pogled svakog okameni,



kako bi zaštitio majku od zlog kralja Polidekta.



Na svom putu susreće bogove,



graje (tri sestre koje su rođene sijede i dijele samo jedno oko i jedan zub),



nimfe,



morsku neman...



Perzej će na kraju svojom upornošću i hrabrošću svladati sve prepreke i spasiti majku."



Po klupicama i stolicama posjedali roditelji, rodbina, prijatelji, slučajni prolaznici. Napunio se gradski vrt i imali smo što i vidjeti i čuti. Svi glumci dali su najbolje od sebe. Nasmijali nas pojedinim duhovitim gestama i dijalozima, oduševili pokazanim. Srce mi je bilo prepuno ponosa. Mlađa Potočnica, mamina i tatina glumica-Nimfa, zaspala je te noći uzbuđena, sretna i zadovoljna predstavom.

Jučer je otvoren 7. međunarodni festival antike “Sepomaia viva”. Na trgu osvanuli štandovi, plesale plesačice, borili se gladijatori i legionari, zabavljali nas gladijajatori, kušala se antička hrana, pokazala se odjeća u antičkom duhu i antički zanati.

Antički ples








Modna odjeća




Antičko trgovište










Legionari




Gladijajatori