Festival je pri kraju. Još dva Okrugla stola i dvije predstave te svečano zatvaranje, nakon mjuzikla na otvorenom (koji je izvan konkurencije).

Bila sam na predstavama "Naočale Eltona Johna" u izvođenju HNK iz Varaždina i "Riva i druxi" (čita se "druzi") u zajedničkom izvođenju Talijanske drame HNK "Ivan pl. Zajc" iz Rijeke i Istarskog narodnog kazališta iz Pule.

"Naočale Eltona Johna" osvojile su do sada najveće simpatije i najbolju ocjenu publike. Autor: David Farr, redateljica: Ksenija Krčar, glumci: Marinko Prga, Ivan Glowatzky, Stjepan Perić, Berislav Tomičić, Maja Kovač i Jadranka Krajina. Britanski humor, priča smještena u Watford, gradić pored Londona, nogomet i rock glazba, dva brata koja se nisu vidjela šest godina, drama i komedija. Izvrsna glumačka ekipa, no tekst neujednačen (na trenutke preopširan, nakićen i preknjiževan a na trenutke prebačen u kajkavski šatro govor).











Druga predstava bijaše prezahtijevna za mene. Naime, riječ je o dvosatnom djelu na mješavini talijanskog i hrvatskog jezika, i to na nekoliko narječja. Evo što o predstavi kaže redatelj Lary Zappia: ”Riva i druxi, kao dramaturški križanac istoimena dramoleta i romana Milana Rakovca, priča je o lavini nesreća koje su po svršetku Drugoga svjetskog rata prekrile Istarski poluotok, o trostrukom egzodusu koji bi mnogi danas najradije zaboravili: onom autohtonih Talijana izgnanih iz vlastitih domova koji su bili primorani nastaviti život izvan granica tadašnje Jugoslavije kao esuli, onom "slavenskih barbara" kojima je ispod nogu bila izmaknuta sigurnost njihova seoskog ognjišta i koji su, u žrvnju tobožnjega komunističkog napretka, morali pod svaku cijenu pristati na urbanizaciju, te onom trećem, tihom, gotovo neprimjetnom egzilu preostalih Talijana koji su bili prisiljeni odreći se svoje kulture i asimilirati novu, sad većinsku. U kolažnom, nelinearnom i multimedijalnom obliku Riva i druxi dotiču upravo ta osjetljiva mjesta prošlosti i pitanja naše povijesti, posvećujući se poratnim godinama u kojima se stvaraju obrisi ove kompleksne sadašnjice, ove stvarnosti koju s mukom pokušavamo razumjeti, zaokuplja se vremenom u kojemu se prelamao i uobličavao identitet kako pojedinca, tako i cijeloga grada – Pule, pa čak i cijele jedne regije – Istre.”

Obzirom da nisam iz ovih krajeva, da ne poznam dovoljno dobro povijest a i jezik, odgledah samo prvi čin. Iskreno priznah sama sebi da ne mogu pratiti predstavu… Ali znam da je cijeli ovaj projekt imao vrlo složenu produkciju. Prvi put tijekom festivala publika je vraćena u gledalište dvorane a glumci ostadoše na sceni. Sama konstrukcija scene prvi put je viđena u Umagu. Jednako tako, prvi put je dvorana dobila i konstrukciju s rasvjetom.



Od glumaca znam samo Aleksandra Cvjetkovića (glumio inspektora Marka Priliku Čensa u seriji “Balkan Inc.”), a u popratnim materijalima čitam i ostale: Elvia Nacinovich, Bruno Nacinovich, Denis Brižić, Romina Vitasović, Rosanna Bubola, Elena Brumini, Lucio Slama, Alida Delcaro, Teodor Tiani, Rade Radolović, Filip Lugarić.









U predstavi su korišteni zvučni zapisi pisca Milana Rakovca.