Odnedavna se dižem oko pol 8. Ako uspijem zaćoriti nakon što me u cik zore probude galebovi, golubovi i lastavice, te smetlari i čistači sa svojim tandrkalima... Nešto prije 8 eto ti mene, a često i muža moga jedinoga zajedno sa mnom – u Tondu, jel, kao što je red i običaj.

Idem jučer prema kafiću kad me prek ceste zazove susjeda. Pita idem li raditi i od kad radim. Idem raditi, kako da ne, al radim od pol 9. "Ajoooj." Pitam što treba, mogu li pomoći. Treba djetetu fotokopirati svjedodžbu, žure u Buje na upis. "Evo me za minuticu.", rekoh. Žena uputi sina prema mojoj radnji, ja ostavih stvari kod muža za stolom i otperjah fotokopirati. Minuta-dvije-tri posla, zaključah radnju i na kavu. Klinac nije imao ni novčiće sa sobom, al znam da će mi poslije sigurno donijeti. Lijepo mi je zahvalio i ja sretna.

Nekih dvadesetak minuta poslije, nakon što je kava popijena i muž otišao na svoju stranu, pokupih se i ja iz kafića. Zvoni mi mobitel. Nepoznat broj. Istovremeno vidim da ispred moje radnje stoji muškarac s mobitelom na uhu. Pita me muški glas prek telefona hoću li doći raditi. "Da, naravno da ću doći. Ako ste Vi ispred mojih vrata, možete se okrenuti lijevo i vidjet ćete da dolazim." Okreće se tip, ja upravo prilazim i pozdravljam. Uđemo, on kaže što treba, ja počnem pripremati. Nisam sad očekivala da mi tip ljubi ruke što sam došla deset minuta ranije u radnju i obavljam mu uslugu, ali kako on nijednom riječju nije komentirao naš razgovor a nastup i prek telefona i uživo bijaše onak polubahat – ja primijetih da eto ima sreću i da će obaviti što je trebao kod mene čak i prije radnog vremena. Tip me gleda i mrtvo-hladno reče: "Al Vi radite od 8."...

"Aaaa, ne, radim od pol 9 ali sam evo stigla i prije i obavila što trebate."

"Ne, ne, Vi radite od 8, piše vani."

Zvuči li vam poznato?

Uvjeravam ja čoeka da nije u pravu. Mislite da nije pri izlasku stao i provjerio na vratima moje radno vrijeme??? Je. A ja znam što sam napisala.

Et. Dvije slične situacije, a tako različite. Za ovu prvu gospođu bih bez problema došla u neradno vrijeme fotokopirati. Jer znam da će to cijeniti. I da će me pamtiti po dobru. Al mi ovakvi bahati koji me žele pozvati na red jer oni MISLE da bih ja trebala raditi kad njima to paše. Nije mi jasno kako frajer nije pročitao radno vrijeme, a stajao je pred vratima. Mogao je pročitati moj broj mobitela koji je napisan na istim tim vratima a onih 30 nije....

Da, i to da ne zaboravim. Par sati poslije, dolazi mi na vrata gospođa od ujutro. Donosi novčiće i ostavi trinkgeld, za kavu...

A znate li s kim sam popila kavu neki dan? S Tatom od formata i njegovom gospođom. Ahaaa... Šteta da su zbog umjetnosti i zarade morali žuriti natrag za Zagreb, ostali bismo mi još u Tondu...