Odgledasmo muž i ja Pir malograđana Bertolta Brechta, predstavu Scene Gorice iz Velike Gorice. Privukla nas glumačka ekipa (Nina Violić, Bojan i Goran Navojec, Iva Visković, Milan Pleština, Ana Begić, Perica Martinović i Rakan Rushaidat). I redatelj - Paolo Magelli. Pak smo se saftali i tiskali nas preko sto u publici plus njih osam. Glumci u odijelima, tek daleko poslije poskidaše sakoe i pokazaše košulje i hlače natopljene znojem.

Glumačka ekipa većinom raspoložena (et, imala sam osjećaj kao da Perica nije bila duhom prisutna…), emocije snažne, duhoviti upadi i obrati (redatelj je sjedio u prvom redu, svako malo se okretao da vidi reakciju publike i najglasnije se smijao a bome i znao nezadovoljno mahati glavom). Među publikom je bilo nekoliko komada djece, što je po meni potpuno neprimjereno – gdje će dijete od 9 godina ili mlađe shvatiti jednog Brechta a pogotovo u kazališnom komadu koji pršti naglašenim emocijama, aluzijama… to što je bilo golotinje na kraju (skinuli se Nina i Bojan) – ah, to je najmanji problem. Mislim, bolje da se Bojan ni nije skinuo, al kad je već morao…








Sutradan, za Okruglim stolom prinazočili su se samo Iva Visković,



Milan Pleština,



scenograf Rene Gjurašin (o sebi je napisao u promidžbenom katalogu predstave: “Propali arhitekt, retro ugostitelj u usponu, scenograf naturščik, tajkun početnik… Scenografijom se bavim alternativno, radim po kućama, tiho, brzo i solidno, s našim i vašim stolicama.”)



i predstavnik Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica. Ostatak ekipe nije uspio prevaliti put iz Savudrije (gdje je osiguran smještaj sudionika) do Umaga. Nek se bar sva ekipa uspjela naći na predstavi (obzirom da je riječ o osebujnoj grupi umjetnika iz različitih kazališnih kuća i treba ih znati skupiti i izorganizirati)…

Sinoć je otvoren Zlatni lav. Citiram iz promidžbenog materijala: "Ceremonijal svečanog otvaranja festivala: Prijem u gradskoj palači, put vatre gradskim ulicama, defile bikera, paljenje festivalske vatre u parku ispred gradskog kazališta." Ilitiga: svečanost u gradskoj vijećnici, kratka govorancija, pronošenje festivalske vatre ulicama grada



sve do parka ispred Pučkog učilišta. Opet malo govorancije,



nastup Ive Islambegović iz Savudrije, mlade pjevačice prekrasnog glasa



i nezaobilazne hostese.



A nakon svečanog otvaranja, na Trgu slobode dogodio se jedinstven kulturni događaj. Grad Umag ovakvo što još nije doživio. Predstava na otvorenom, balet. "Grk Zorba". Poklon grada Maribora i baleta Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora. Trg prepun gledatelja. Čak su i klinci koji su se rasporedili po kamenim pločama ispred pozornice uspjeli bez većih izgreda odgledati dio predstave. Prvi čin, većinom. Neću ponavljati staru priču o neodgoju i nebrizi... samo ću pripomenuti da je u jednom trenutku predstave klinjo koji se nalijepio pred pozornicu na tu istu (pozornicu) stavio sokić i rokovnik koje je do tada nosao. Dijete odmorilo ruke. Pa je nakon nekog vremena ipak samoinicijativno maknuo rekvizite...









Fantastično uklopljen zvonik crkve (i na njemu naš lav) u scenografiju:



Skoro pa ponoć, dugačak pljesak, ovacije. Glavne muške uloge: Sergiu Moga, Anton Bogov i Edward Clug... Dalje ne znam, jer su u prospektu za ženske uloge upisane po dvije balerine. Pa pušem na hladno, da ne bih ponovila grešku... jel...

Zajedno s izvođačima, imadosmo sreću što se vremena tiče. Kiša koja se izgleda baš morala spustiti na moj grad učinila je to poslije, kradom, dok je većina već spavala...

Ne da je vruće nego je pakleno... Jedne noći ostavimo uključenu klimu – ujutro se probudimo ko da su nas Parni valjak i Buldožer naizmjence gazili... Druge noći samo pootvaramo po dva prozora u spavaćim sobama (krovni i podni, golubinji). I opet ništa. U 6 sati ujutro je već nekih 26 stupanja. Koji se do podneva rastegnu dobrano preko 30... No, duramo.

I ove godine gledam mlade roditelje koji u zvizdan lutaju gradom, vucarajući ili gurajući svoju gologlavu plavokosu nejačad. Ak su već od jutra u gradu, što se ne sakriju negdje u hlad s tom dječicom, naruče bar mineralku i djeci sladoled? Kako mogu te kikiće bez šešira il kapica uopće vodati po tom suncu??? Čisto sumnjam da ih namažu. Bilo kojim faktorom. Možda neće dječici ništa strašno biti. Osim što će možda dobiti sunčanicu (koju roditelji neće ni prepoznati) i pjege. I ogulit će se nekoliko puta. Al kad djeca poodrastu... a tijelo pamti...

Nedavno smo muž i ja naučili Mlađu igrati jamb (ilitiga yamb), igru s kockicama.



Nekad daaavno, u naša srednjoškolska i studentska vremena, bijaše to jedna od razbibriga u društvu. Pored kartaških zanimacija poput kanaste, rauba i bele.

Nađosmo među igračkama i društvenim igrama kockice I listiće s isprintanim tablicama. Pravila isprintah s Interneta . Mi smo nekad igrali u četiri stupca – dolje, slobodna, gore i najava, rubrike u donjem dijelu tablice bijahu: skala, ful, poker i jamb. I bacali smo 5 kockica. Tako smo naučili. Sad vidim da ima i verzija sa šest kockica a gleda se rezultat s pet bačenih. I da ima i tris. I da zna biti još i stupac “iz ruke”, i gore-ili-dolje. To već počinje zbunjivati. Ter smo odlučili pridržavati se pravila igre koja su napisana uz naše printane listiće. Mlađoj se svidjelo, usput vježba tablicu množenja. Dosjetila se pa je ona naučila igrati frendicu kojoj matematika malkoc šteka. Čekamo da se i starija Potočnica zainteresira. Pa da kratimo djeci ljetnu dosadu. I uživamo dok ih još možemo pobjeđivati.

Našla sam si jednu online igru. Za posao. Za vježbanje vijuga.

ŽRK i RK Umag su prvoligaši! Umag je peti grad u Hrvatskoj koji ima i u ženskoj i u muškoj konkurenciji rukometaše prvoligaše. U subotu su na Trgu predstavljeni i jedni i drugi. Bilo je pjesme, govorancije, sporta, poziranja, slikanja.





Mlađa Potočnica veli da bi igrala najesen rukomet. Karate je više ne privlači. Nek se upiše, neka proba. Ako ne proba, neće ni znati odgovara li joj takva vrsta sporta ili ne... Trenutno se bavi vrtenjem hula-hopa. U stanju je pol sata vrtiti to čudo oko sebe. Probala ja par puta, smiju mi se ukućani, plaze oko mene i previjaju se. A meni baš i nije smiješno. Nikako ulovit pravi pokret. Mrdam se ja al hula-hop uporno pada s mene. Pih.

Što kažete na moj novi dizajn, ha, ha? Ako nisam imala bar pedeset ideja... em tipke glasovira,





em cijela podloga u notama,



em žuta i narančasta boja,



em gitara,



em gramofon, em gramofonske ploče, em violinski ključ, em potočnice....



ma, svašta sam smišljala. I trenutno se odlučila na ovo. Onda sam se još igrala s bojom slova, pak smaknula one Komentare On/Off (falim te, Blože, što su se komentari opet vratili). Još možda koja sitna preinaka, ak uspijem shvatiti kako promijeniti boju na arhivi a da mi Priraslice ostanu crne...

Mislila sam da ću staviti neki onak vrišteći dizajn. Al mislim da me ovo bolje karakterizira. Radost i sreća što postojim mogu se ionako iščitati iz mojih postova, mislim, jel...

Zadnji dan škole. Mašala!

Mlađa je već tijekom tjedna ostavljala udžbenike u školi, kako je koji predmet imao zadnji sat u školskoj godini. Jučer je donijela pribor i alat za likovnu i tjelesnu kulturu. Danas je ležeran dan, danas se ide na slajac s učiteljicom. Starija pak tek danas morala odnijeti svih deset kila knjiga. Pa poslije trećeg sata razrednica pregledava tko je što vratio i u kakvom stanju. Đačke knjižice i svjedodžbe dijele se 3. srpnja. U ranu zoru, u 8 ujutro.

A ja od ponedjeljka počinjem s novim radnim vremenom. Dosta dizanja u 6.40, sad ćemo laganini. Stavit ću si da radim ujutro od pol 9, mislim da je to u redu. Većina susjeda u ulici otvara u 9 ali ja imam fotokopirku, gradske vlasti su u blizini, pa možda nekome zatreba moja usluga i prije 9. Radit ću do pol 2. Ionako će curke ćoriti do nekog kasnojutarnjeg doba pa će kasno doručkovati. Ter nema potrebe za nekim ranim ručkom. Popodne opet na posao, od 5 do 9, kako se sezona bude zahuktavala i 10 ili kasnije. Već mi je pun kufer dvokratnog rada al ne mogu si pomoći...

Pita bakica hoćemo li slati djecu u Sisak. A ne. Ove godine smo svi tu. Nema više ni odlazaka u ljetni kamp (jer je curama dosadio nakon toliko godina, a i morale bi se rano dizati što im nikako ne odgovara). Potočnice će dobiti kućanske zadatke, pospremiti kuću i po potrebi početi pripremati ručak prije nego dođem s posla. Sa starijom pišuljom dogovorih ovo ljeto peglanje za plaću. Ne stignem jednostavno sve popeglati, iks puta nemam ni volje ni snage. Nek si dijete zaradi koju kunu a mene odtereti...

Na jesen moj omiljeni kafić Tondo prestaje biti kafić na otvorenom. Koliko sam čula, postat će čvrsti objekt sa staklenim stijenama te će se kavica moći piti tijekom cijele godine.

Kao redovita, skoro pa svakodnevna mušterija, popih u Tondu mnoge prve jutarnje kavice uz miris mora i tišinu grada. Sjesti ujutro, doživjeti da mi konobarica bez pitanja donese željeni napitak, pročitati novine u miru ako sam sama ili popričati u ugodnom društvu – zaista je pravi početak uspješnog dana... Sezona ispijanja takvih kavica počinjala bi u proljeće kad se stabilizira vrijeme i trajala skoro do Sisveta... Ne sjećam se svih konobarica i konobara, ali znam da ih je bilo brdo jedno. Neki su bili domaći, neki dolazili iz Zagreba ili Like ili drugih dijelova Lijepe naše... Kafić je okupljalište domaće raje i turista, bajkera, radničkih sportskih igrača, zaposlenika okolnih agencija i radnji – netko radije sjedi u Tondu i odonuda gleda na ulaz svoje radnje pa tek ako netko od znatiželjnika uđe, trči i uletava za njim (takvo ponašanje ne mogu smisliti, mene nikad ne možete vidjeti da sjedim na trgiću ispred radnje i prodajem zjake, ja zato blejim u monitor i štrikam po tipkovnici ako nemam posla :P ).

Uskoro će ove fotke postati samo dio prošlosti.

Jučer je održana konferencija za tisak festivala Zlatni lav.



Za ovogodišnji festival Damir Zlatar Frey izabrao je 12 predstava. Ove ću godine sigurno otići pogledati predstavu "Kos" Kristalne kocke vedrine, Gradskog kazališta iz Siska, u režiji Zijaha Sokolovića. Umjetnički direktor festivala s oduševljenjem je pričao i o kazalištu Scena Gorica iz Velike Gorice kao malom kazalištu koje je u zadnjih godinu dana steklo veliki ugled i postalo važna kulturna točka na rubu Zagreba. Scena Gorica nastupa s predstavom "Pir malograđana" u režiji Paola Magellija. I zagrebački Teatar Exit s predstavom "Zapadni kolodvor" čini mi se vrijednim odlaska u mali, zagušljivi prostor scene Pučkog učilišta.

Naime, još ove godine će se na pozornici Učilišta nalaziti i scena i gledalište sa stotinjak sjedala. Komorno kazalište smješteno na jednoj pozornici zgodno je i zanimljivo rješenje da u pitanju nije prostor bez ikakve ventilacije. Nema klima-uređaja, glumci se tope u teškim kostimima, isparavanja parfema ženske i muške populacije (koja dolazi gledati predstave iz iskrenih ili nekih drugih pobuda) nakon nekih sat vremena dosegnu kritičnu točku kad osjetljiviji nosevi i želuci počinju pobunu... Slijedeće godine je najavljena rekonstrukcija dvorane koja u posebnim prilikama ponese naziv Gradsko kazalište. Nekad je to bila kino-dvorana, znali smo pogledati i dosta dobre filmove relativno novijeg datuma (mislim, repertoar nije puno kasnio za ostalim dijelom Hrvatske). Nadam se da će nagodinu deseti, jubilarni Zlatni lav biti održan u boljim uvjetima.

Dvije predstave na ovogodišnjem Zlatnom lavu prikazat će se izvan konkurencije i to po prvi puta vani, na Trgu slobode – prilikom otvaranja («Grk Zorba» u izvođenju baleta Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora) i zatvaranja festivala («Nunsense», mjuzikl u izvedbi HNK «Ivan pl. Zajc» iz Rijeke). Za te predstave ulaz je besplatan, kao poklon građanima i njihovim gostima.

Ove su godine domaćini festivala prvakinja drame Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora Ksenija Mišič i zagrebački glumac pulskih korijena Borko Perić (filmovi: "Armin", "Živi i mrtvi", "Dva igrača s klupe", "Svjedoci", "Konjanik"; TV: "Bumerang", "Žuta kuća", "Žutokljunac". Kazalište: "Hasanaginica", "Romeo i Julija", "Očevi i sinovi" – HNK, ZeKaeMov "Veliki Gatsby"; Nagrada hrvatskog glumišta za ulogu Četvrte sestre u istoimenoj predstavi.) .

Radujem se festivalu, zbivanjima po gradu vezanim uz Zlatni lav i podnevnim druženjima uz kavu za Okruglim stolom.

Sinoć smo mlađa Potočnica i ja gledale baletnu predstavu Pepeljuga u koreografiji i režiji Nicolaea Vasca. Uz polaznice baletne škole iz Umaga i baletne prvake (Ivančica Mirošević i Antun Bogov), sat vremena protekao je u hipu. Lijep završetak školske godine, uz dugačak pljesak za trud djevojčica koje vikende provode na prstima.












ISPRAVAK I ISPRIKA:
Neznalica sam, priznajem. U nastojanju da istinito izvijestim, napisah kriva imena. Jer sam čula priče da je bilo problema i da prvaci HNK najavljeni na plakatu nisu bili u mogućnosti plesati i da su organizirane zamjene. Kako roditelji balerina koje sam pitala nisu znali, potražih na Internetu, pokušah iz fotografija prepoznati prvake. I prevarih se grdo. Stoga se ispričavam i ispravljam: Ivančica Mirošević i Antun Bogov a ne Petra Vargović i Svebor Sečak.

Hvala na ispravku, Bubi. U najboljoj namjeri pogriješih. Ali ne slažem se da bih TREBALA znati ako sam bila tamo. Dođoh uživati, i zaista sam uživala. Ako roditelji i balerinice koje sam pitala nisu znali - a očekivala sam da bi oni prije "trebali" znati - ne znam zašto bih ja to morala. Ne ponosim se svojim neznanjem, nimalo. No mislim da ste prestrogi prema meni.

Od danas smo izjednačeni. Muž i ja. Po godinama. Mjesec i nešto dana razlike u rođendanima tradicionalno je ispunjeno peckanjem. Te kolko JA imam godina. Te kolko ON ima godina. Pa ispada da je čovjek mlađi od mene. Više od mjesec i nešto sitno. Prepucavanje završava svake godine 13. klipnja. Uz moje pitanje – koliko ima godina? Jutros je sav važan odgovorio "47, i ponosan sam što ih imam." A ponositom taji starija je kćer pripremila tortu. Na kojoj piše PETAK 13. – kad se već tako složilo... Mlađa je pripremila poklon al je na skrivenom mjestu u stanu i predat će ga taji nakon školice. Nikad nisu ti naši "odrasli" rođendani neka spektakularna zbivanja po kući i okolici, ali se ipak osjeti slavljenički duh.

Da bar imam bezobrazno puno love pa da dragom mogu pokloniti terenac. Svako malo, svaki novi Autoklub ili Automotiv – on mijenja želje. Te bi sad htio Beemweja, te bi sad htio Volva, o Porsheu da i ne govorimo. Te ovaj je sigurniji, ovaj ima više standardne opreme, ovaj ima ovo, onaj ima ono... Il da bar mužu mogu kupit neki plazmatičan televizor. Mislim, i ovaj kojeg imamo je izvrstan, oštre slike, s hrpom prednosti. Al je težak i debeo. I nije ni LCD ni plazmatičan... Da ne govorim o muževoj zaljubljenosti u satove. Da ima love, taj bi imao više satova od tamo nekih poznatih... Blizanac, pa to ti je...

No, da mi nema takvog zvrkastog, razigranog, duhovitog, šarmantnog muža – teško da bih postigla puno u životu. Ja inertna, analitična, uz njega se oslobodih i dobih krila. I uživam u tom osjećaju. Već godinama. I desetljećima.

Školica je pri kraju. Curke svaki dan dođu s ponekom zaključenom ocjenom. Još ima testova za pisati, učiteljica matematike čak je najavila test 17. lipnja... a 20. završava škola i čini mi se da taj posljednji tjedan nastave ostaje za eventualno ispravljanje ocjena a ne testove... valjda nisam dovoljno upoznata sa školskim pravima i obvezama...

Sudeći po svemu, kući će doći samo jedna četvorka. Starija Potočnica, iz glazbenog. Pored četiri petice, zaradila je jednu dvojku. I, zbrojeno i podijeljeno – prosjek je zaista za četvorku. To što je učiteljica nije htjela pitati za peticu... i što bi Velika sigurno imala peticu da je pristala pjevati u školskom zboru...ah, neće moje dijete propasti zbog jedne jedine četvorke u svjedodžbi. Uostalom, za upis u gimnaziju ne boduje se glazbena kultura.

Djeca se i dalje kuhaju u učionicama, pogotovo u razredu mlađe Potočnice. Njena učionica, naime, gleda na jug. Djeca su il na propuhu jer se otvore i vrata i prozori, il se saftaju unatoč zavjesama. A lijepo je moj muž još lani predlagao da svaki roditelj odvoji stotinjak kuna pa da se kupi klima-uređaj za razred. Jedan jedini roditelj ga je podržao! Argument drugih, antiprotivnih, bijaše – nećemo mi kupovati za tuđu djecu. Jer, kad naši klinci završe četvrti razred i počnu pohađati kabinetsku nastavu (trčkaraju svaki sat u drugu učionicu) – tko će se onda služiti tim klima-uređajem???!!! Slušao je potočnički tajo i nije mogao vjerovati da to čuje... I pokušao objasniti da je bitno da NAŠA djeca imaju klimu dvije i pol godine, da mogu koncentrirano pratiti nastavu, da ne zaspivaju ošamućeni u školi... a-a, nema šamse! Učiteljica tu i tamo spomene djeci kako su lijepo mogli imati klimavca samo da su njihovi roditelji htjeli dati nofce. Mislim, bilo bi lijepo i dobro da škola može osigurati u svakoj učionici klima-uređaj. Jerbo u ovim našim krajevima vrućine lupaju od travnja do listopada (kad su godine normalne). Al nije bitno, da i samo lipanj i rujan budu vrući i sparni – već bi se isplatilo postaviti takvo što. Ak škola neima novaca (sigurna sam da nije u pitanju nedostatak sluha i brige za djecu), i ak starci mogu odvojiti lovu koja nije toliko velika (ev, gledam po novinama da sad ima za kupiti klimu i ispod 2 tisućice) – zašto ne? Da mi je samo znati da li se većina ovih roditelja vozika u autima bez klime, ili rade u kancelarijama bez klime... i znaju li uopće kako je njihovoj djeci...?

Jučer sam bila na sastanku u Radio Stella Marisu, zajedno s predsjednicom Zajednice žena Bujštine. Dogovor u svezi glede polusatnih emisija koje bi za teme imale aktivnosti naše Zajednice, a emitirale bi se jednom tjedno. Obzirom da radio postaja ima vrlo gust raspored ljeti, kad emitiraju vijesti za turiste na raznoraznijem jezicima, uglavili smo "naše" emisije za jesen. Vodile bismo predsjednica i ja zajedno ili pojedinačno. Cilj nam je upoznati slušatelje s našim akcijama. Namjeravamo ugostiti i stručnjake i laike.

Za svoje teme, vezane uz aktivnost Kluba za borbu protiv tumora dojke, već sam uspjela dobiti zeleno svjetlo od liječnice opće prakse koja je inače stručna savjetnica Zajednice. Isto tako, dogovorih i intervjue sa svojim radiologom, liječnikom koji me poslao na daljnju obradu kad sam primijetila povećanje kvržice. Obradovao se radiolog mom pozivu, iskreno me iznenadio što se sjetio tko sam čim sam se predstavila imenom (čovjek ima fakat na stotine pacijentica, i s Poreštine ali i s Bujštine). Javila sam mu se bila nakon operacije, da ima povratnu informaciju gdje mu je završila pacijentica. Zaželio mi je tada sreću i brz oporavak. I sad je, eto, bila prilika da mu kažem kako sam završila s postoperativnim tretmanom. Obećasmo si kavicu tijekom ovog mjeseca, i dogovor o suradnji. Baš se veselim.

Koliko god žarko želim iskoristiti i usmjeriti svoje iskustvo u aktivnost mog Kluba, toliko sam sva u sto čuda kako ću to odraditi. Nije mi problem organizirati predavanje, pripremiti promidžbeni materijal kojeg bismo dijelile prisutnima ali nisam baš od javnih nastupa. Ćopi me trema, iako imam odrađene javne produkcije, nastupe, recitacije, čak i neke predstave.. i radije sam među gledateljima i slušateljima ili iza kamere ili fotoaparata.

Još dan-danas me predsjednica Zajednice žena zeza jer zimus nisam htjela pred kameru Nezavisne istarske televizije. Bio je došao Tomica (bivši BB-ovac, frizer iz Novigrada) s mikrofonom i još jedan mladić s kamerom, napraviti prilog o Zajednici. Dolazeći u prostorije ZŽB još sam donekle imala hrabrosti i volje stati pred kamere. Al kad vidjeh da su nas dečeci htjeli posjesti na stolicu i na udaljenosti od jednog metra uperiti em kameru em reflektorčinu u facu a mikrofon pred zube... a-a, jok... ja odustala. Dala sam Tomici tekst koji sam planirala izmucati pred kamerom, nek se izgovori tijekom emisije, dok se nas prisutne u kancelariji prikazuje bez riječi. Neki dan sam dobila DVD sa snimljenom emisijom, da si pogledam. Svaka čast onima koji su govorili, lijepo su sve ispričali, bili skoro pa prirodni. Mislim, nisam ja jedina kukavica bila tada i tamo. Još se jedna gospođa nije dala, pak sam imala društvo.

Valjda će me trema i strah proći kad snimim koju emisiju. Uostalom, oni koji me dulje čitaju vjerojatno se sjećaju opisa snimanja radio-reklama za moju radnju. Jest da noć prije snimanja nisam spavala i da me hvatala treskavica, ali na kraju je sve ispalo super. Tješim se tom mišlju. A i vjerujem da će me sugovornik – poput mog radiologa – dodatno opustiti pred mikrofonom. Živi bili pa doživjeli i čuli.

Sad mi preostaje osmišljavati teme, birati goste, pripremati sažetke emisija, pitanja koja ću postavljati gostima. Imam cijelo ljeto pred sobom, vjerujem da ću uspjeti i da će slušatelji biti zadovoljni.

Na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu komornog teatra "Zlatni lav" (koji počinje 27. lipnja i traje do 6. srpnja) hostese će nositi haljine Matije Vujice. Kao znak zahvale, u katalogu Festivala osvanut će reklama za kreatoricu. Foto-session obavljen je jedno popodne, dok su zrake Sunca toplim svjetlom osvjetljavale umaški Trg slobode. Dvije djevojke, odjevene u Matijine kreacije, prodefilirale su mojom ulicom i trgom, praćene od grupice Roma maloljetnika (šmrkavci od 5-6 godina, hihihihi). Klinci su klicali "Severina, Severina!", raja se okretala, neki su dobacivali... Sad, jesu li klinci zaista mislili da je jedna od ove dvije proslavljena pjevačica ili su OBJE Severine...

Opet ponedjeljak. Ovaj put sunčan i topao. Jutros je u 7 h bilo 20°C. Jučer u podne – 30. Ljeto konačno navješćuje svoj dolazak...

Vikend je proletio, kao što je već red i običaj. Subotnje popodne provedeno u Trstu bilo je vrlo uspješno. Osim majičica sa znakovitim natpisom, našla sam si dvije maramice svilenice za glavu. I još dvije majice, nepotpisane. Za ovo ljeto čisto dovoljno novih odjevnih komada. Osim ako ne nađem negdje lagane lanene hlače klasičnog kroja, do pupka i s džepovima. Vidjeh jedne prekrasne u Image Haddadu, u ona prošlomjesečna vremena mog boravka u prijestolnici. Tko zna, možda ih jednom uspijem kupiti.

Curke su našle par majica. Cijene se kreću od 5 do 25 eura. Uz to, dobile su kišobrane. Mlađa je Potočnica do sada imala "običan" kišobran a starija sklopivi ali se smrdao. Sad su obje naoružane sklopivima, mlađa čak automatik-kišobranom. Cijene šarolike (i preko 30 ojra), no zadovoljile su se kišobranima po 6 eura. Tajo je kupio toliko željenu ljetnu torbu, da može strpati u nju novčanik i mobitel. Inače je muku mučio s nosakanjem tih stvarčica. Lako kad imaš jaknu i u njoj puno džepova, al kad ostaneš u majici ili kratkorukavnoj košulji – što onda? Lovu u zadnji džep hlača il džep košulje (pogled na izvaljeni džep košulje, pogotovo one poluprozirne, pa se iz tog džepa naziru novčići... ufaaa), mobitel il u ruku il okačiti o remen...

Nedjelja je protekla u radovima po dvorištu. Iznad mjesta gdje nam je sparkiran auto imali smo do lani pergolu od kivija. Znali bi ti kiviji cmoljit ljeti, ispuštati kojekakve sokove, pogotovo kad bi pokupili neke uši od smokve iz susjednog dvorišta. Ter smo zimus lijepo izvadili kivije. Pak smo premišljali što bi sad stavili. Imali smo nekad davno pergolu od trske, hasure. Trajala je godinu dana, previše se gulila i stvarala smeća, padalo je to trunje po autu pa je istovremeno i radila hlad i pravila probleme. E, ove godine smo se odlučili za mrežu. Kakva se inače stavlja na pergole, ne znam kak se zove... Pričvrstili smo mrežu pomoću plastičnih vezica – super praktično rješenje koje je predložio prodavač mreže. Provučeš vezicu kroz rupice na mreži, zategneš i kombinirkama odrežeš višak koji viri iz omče. Za to potonje sam se specijalizirala. Dakle, raja, ak tko treba postavljati mrežu na pergolu, muž i ja smo uigrana ekipa.

Popodne je bilo rezervirano em za TV em za tekuće poslove. Dok smo se mi žemske tuširavavale i uređivale, tajo je šizio pred televizorom. Ja pred kraj sjela pored njega pa se izživcirala u to malo minuta... što ti je sudac, cccccc... Nakon utakmice, do kasnih noćnih sati, gradom su kružili auti pretrpani polupijanom i pijanom mladeži i ostalom rajom. Nadam se da su svi ostali živi i zdravi, da nisu poispadali iz i sa tih auta...Vijorile se hrvatske zastave, kockale se majice i kape u crvenoj i bijeloj boji, trubilo se, pjevalo...

... Anonimna čitateljica iz Zagreba se još nije javila. Al vidim da ima još anonimaca. Koji su doživjeli priliku da se jave. I pokušaju me razotkriti. cccc.... ak si me našao/la, oke, baš mi je drago... al čemu pisati tamo neka slova i točkice.... ja sam Pjesma i šlus. Mogla bih opet vratiti zabranu komentiranja ak se ovako nastavi.

Operacija formatiranja diska i ponovne instalacije Windowsa izvršena! I kao što to obično biva, nije išlo potpuno glatko. Ali izgubljenih sat vremena zbog problema s postavljanjem i aktivacijom MAXadsl-a nije puno u odnosu na korist koja je dobivena čišćenjem kompića...

Dok je jučer popodne moj "kućni" majstor, moj dugogodišnji dragi prijatelj (kojem se i ovom prilikom zahvaljujem na usluzi) obavljao sve potrebite radnje, u radnju mi je ušla simpatična gospođa i upitala me jesam li blogerica. Prenijela mi je pozdrave svoje kćeri, anonimne čitateljice mog bloga. Iz Zagreba. Gospođa mama uspješno je obavila zadaću koju joj je dala kćer, pronašla u glavnoj ulici u Umagu radnju u kojoj provodim vrijeme i ostavila me iskreno ganutu i oduševljenu. Draga anonimna čitateljice, šaljem ti pregršt srdačnih pozdrava i zahvalu za ovako divnu gestu!!!

Svojevremeno sam bila ukinula mogućnost komentiranja anonimusima na blogu. I time posredno utjecala da bar jedna nova blogerica osvane u ovoj našoj blogosferi. (Dordora2 me čitala anonimno i nakon nekog vremena odlučila postati blogerica.) Tko zna, možda i ova moja draga čitateljica postane dio našeg veselog društva. Njoj u čast ću ipak sad neko vrijeme dopustiti anonimne komentare. Nadam se da ta mogućnost neće biti zlouporabljena od zločestih ljudi...

NAKNADNO DODANO:
Evo rezultata današnje kupovine u Trstu. Kupila sam ovu majicu, i još dvije s istim natpisom, crvenu i crnu. Došle su mi tamance uz temu ovog posta, hihihihi...

Vidi, vidi... sakrili su mi komentare na blogu. I ne daju mi ih otkriti. A ja želim da se komentari na moje postove vide. I da ih mogu pročitati bez dodatnog klikanja, ili korištenja blog-editora... Svako malo neki klinac promjene na tom našem blogu. I mogu razumjeti sve one koji su se odselili na druge blog-servise. Strpljenja još uvijek imam i neću se lako dati odavde. Tu mi je sve poznato, domaće. Ali više nije prijateljsko kao nekad... Ev, pročitala sam obavijest s naslovnice. Kažu – drugi tjedan bude sve šljakalo... nda....

Danas se spremam formatirati disk. Nije uspjela niti jedna akcija ubijanja nepoželjnih stanovnika. Sve je usporeno, neke programe više ne mogu otvoriti. I stoga – u boj, u boj! Moj "kućni" majstor za kompjutore stiže popodne, naoružan znanjem, iskustvom i cedejcima s korisnim programima. Ja već pripremih svoju hrpu cedejaca (moram imati originalan softver, jel...). U ponedjeljak se javljam s obnovljenog kompića. Do tada, priheftam se na kratko s kućnog PC-ja da samo malo gvirnem što ima u blogosferi.

Ovdje već danima cmolji kiša. Bit će isto tako ljigavo i mokro za vikend. Sutra poslije mog posla odosmo za Trst, kad se već ne može šetati ili voziti neke kotače uz more. A u nedjelju – duuuugo spavanje...

Ugodan vikend svima!

Jutros smo dragi i ja zapalili u Rijeku, u Tower Center. Jedva sam nagovorila muža. Trebaju mu hlače al mu se ne da cunjati po trgovinama i isprobavati odjeću. On i moja starija Potočnica su tipovi koji čim uđu u dućan znaju da li im se nešto sviđa ili ne. I ak frknu nosom, nema šanse da ih nagovoriš da ipak pogledaju nešto. Srećom, danas je kupovina bila vrlo uspješna. Ušli smo u dosta trgovina, no dva para hlača upala su u oko iskusnom kupcu, isprobao ih je i zadovoljan platio. To se nije već godinama dogodilo, da je odjednom čak dvoje hlača kupio. Kao šećer na kraju kupovine, imali smo zadovoljstvo popiti kavu s Korom te je izlet u Rijeku bio pun pogodak.

Treba obaviti još jedan predljetni dječji šoping. Potočnicama ni ne smijemo više sami kupovati ako želimo da nose kupljenu odjeću. Preostaje nam ili zajednički izlazak u neki tržni centar i isprobavanje, uz neizbježnu dosadu onog dijela obitelji koji trenutno ne bira odjeću, ili naručivanje preko kataloga. Obzirom da do sada imamo samo pozitivna iskustva kad je u pitanju kataloška kupnja, moglo bi se dogoditi da nam to bude slijedeća faza u obnovi dječje garderobe. Pogotovo što se s približavanjem ljeta povećava gužva na cestama i granici pa izbjegavamo odlazak u Italiju koliko god možemo.

Što se mene tiče, kupovina se ljeti svede na par novih majica ili bluza. No, ove se godine specijalno bacam na marame. Crvena marama s ribicama, palmama, perajama i cvijećem, kupljena u Zagrebu, moj je zaštitni znak protekla dva tjedna. (Jedan me znanac usporedio s Lupinom, hihihihi.) Ljudi me malo čudnovato gledaju, al i ja sam sebi čudna zadnjih mjeseci em s kapama em s maramama – pa nek se i oni naviknu. Iako mi je kosa već narasla skoro dva centimetra, i ofarbala sam je u plavo (izrasla mi je neprepoznatljivo tamnosivo-sijeda lapa a ja ZNAM da sam plavuša), ne pokazujem je u punoj ljepoti. Nek još raste. Marame su mi se toliko svidjele da sam odlučila promijeniti imidž. Još trebam nabaviti pokrivala u nekoliko osnovnih boja, kako bih ih mogla kombinirati sa svom odjećom. I eto nove mene.

Jučer smo se biciklima provozali uz morje. Trebalo je skupiti neke papratnjače, golosjemenjače i kritosjemenjače starijoj Potočnici za prirodu. Naoružali se bocama vode, ponijeli vrećicu za biljne suvenire, i ručnik smo uvalili u naprtnjaču – za svaki slučaj. Ugodna vožnja uz more, kombinacija sunca i vjetra. Kupača vrlo malo, vjerojatno zbog vjetra. More prohladno. Htjedosmo pustiti cure da si namoče noge, ali se pijesak na dnu plaže u Katoru podigao zbog valova pa je more bilo neprivlačno. Tako da su noge ostale suhe.



Našli smo što smo tražili, par puta sjeli uz more, pojeli sladoled... Na Stella Marisu smo obišli nove vile koje su nikle tijekom zime. Oduševili se. Evo vam par sličica. Žao mi je što nisam uspjela uslikati sobarice. Odjevene su u nošnje, izgledaju neuobičajeno i jako zgodno. Uokolo tih novih vila ne smije se prometovati autima, vozi samo električni autić. Ma, prekrasno je!